TRI NAČINA ZA SPAS
Svijet hoće da propadne. Još ga samo finansijeri sprečavaju.
Novac je đavolska stvar. Otkako je postao zasebna kategorija, a ne samo sredstvo plaćanja, jer su ga ljudi izmislili da ne bi svu svoju imovinu nosili sa sobom kod trgovine, on je tada dokazivao količinu imetka koja je stajala iz tog svežnja novčanica ili kese kovanica, kod država je to bilo takozvano zlatno važenje, nakon zlatnika i dukata, imale su u trezorima toliko zlata koliko su novca puštale u opticaj, novac je postao roj đavola, svežanj zla i samoodrživa crna rupa civilizacijske a ne samo ekonomske propasti.
Ljudi pregalački pomažu novcu da ih uništi. Najprije su to zlatno važenje zamijenili ukupnom vrijednosti sve imovine jedne države, dakle, otpuštanje i liberalizacija, pa su onda izmislili bezgotovinsko plaćanje, dakle, nova izmaglica, pa su onda izmislili da nepostojeći novac rađa novac i sam sobom trguje, dakle, derivacija.
Divim se onima iz komiteta za Nobelovu nagradu, kako posljednjih nekoliko decenija imaju hrabrosti da je nekome dodijele. Laureati ili ne znaju ništa ili im ekonomijom upravljaju militaristi, kapitalisti i geodemokrati.
Finansijski slom koji je počeo kada Džim više nije mogao da vraća kredit za svoju kuću u Kentakiju, nije samo bankarska zajebancija i odustvo ozbiljnog regulatora u SAD. To je znak da je stanje ekonomije u vodećim zemljama takvo da bi na nočanicama, na prvom broju trebalo da stoji nula. Novčanica od 000 dolara.
Ali i slučaj Džima iz Kentakija nešto govori. Džim je uzeo kredit i kupio kuću koja je bila precijenjena što nije čudo jer je cijena prva zapovijest slobodnog tržišta, ponude i potražnje. Znači, Džim je kupio kuću koja ne vrijedi toliko i platio je toliko koliko nije zaradio a nije imao garancije da će toliko zaraditi u godinama trajanja kredita. Govori da iza kupovine Džimove kuće nije stajao i Džimov rad. Niti rad Džimovih robova, niti robova njegovih djedova.
Bez rada neće ići, reče sv. Ivan Zlatousti.
Finansijeri rješavaju svjetsku ekonomsku krizu a ne ekonomisti. To je još jedan znak propasti.
Dva puta su u opticaju i u praksi. Amerikanci, leglo sveg ekonomskog i finansijskog zla, jer nisu znali da pročitaju Marksov Kapital, izlaz vide i traže u povećanoj tražnji. Čarobna formula ponude i potražnje je propala pa država izmišlja potražnju. Oni misle da je potražnja sve. Ona će riješiti sve ekonomske punktove, postotke i trendove. Ali, niko ne zna i ne kaže kako povećati tražnju. Čak i kad bi iz one bipijeve bušotine, i iz druguh, kuljali dolari, to ne bi išlo. Potražnju mora da potkuje zdrav, opipljiv novac. A on je validan novac samo ako se zaradi. Za-radi. Novac Za Rad.
Stoga SAD projektuju bilion i po dolara budžetskog deficita. Projektovana rastrošnost. Oni, za nesklonije čitaoce, planiraju da će potrošiti ono što nemaju. I što nisu zaradili. Slično je i u Japanu. Japanski javnu dug će ove godine dostići dvostruku vrijednost BDP. Američki samo sto posto.
Evropa, stara, dobra, troma, uskisla, ali još uvijek najbolja, predvođena njemačkom i Francuskom, proklamuje državnu, u stvari, društvenu štednju. Do 2013. Francuska planira uštedjeti 100 mlrd eura, Njemačka do 2014. 60 mlrd, Italija do 2012. 24 mlrd, Španija do 2011. 15 mlrd. To su budžetske uštede. Dakle, država zavrće novac pojedinim budžetskim korisnicima. To će smanjiti potrošnju, kukaju volstritaši. Smanjena potrošnja potpuno koči oporavak i napredak.
To je tačno ali to je samo površina.
Nije samo država obavezna da potiče potrošnju. Obavezni su to i drugi ekonomski činioci. Kompanije, korporacije, privatni preduzetnici i, na kraju, svaki pojedinac. Oni prvi prilagođavanjem ponude stvarnom životu i potrebama a ne na osnovu najprije izmišljene pa isprogirane potrebe. Pojedinci su obavezni da se uhvate rada, živog, fizičkog rada a ne da žive virtuelni život aktivista korporativnog upavljanja i marketinških magova za koje ih je promovisao onaj izmišljač vještačke potrebe.
Rad, živi rad, treći je put izlaska iz krize. Kojeg niko u ovom trenutku, osim Kine, ne vidi i ne praktikuje. I ne pominje.
Kada je gospod bog izmislio znoj, sve nam je rekao.
Samo nismo htjeli da čitamo, iz generacije u generaciju. Nego smo nasjeli na priču o tome kako će milione automobila proizvoditi roboti u halama bez struje, a onaj koji se pokvari imaće zadatak da kontroliše portira da ne zaspi naradnom mjestu. Milioni ljudi će kupovati automobile za već sagrađene autrostrade kraj kojih su nizovi benzinskih pumpi... Nismo pitali ko će da zaradi za automobile, puteve, benzin... pošto roboti ne primaju platu.
Dabome, rad je samo skica. Oko rada ima još rada da se izgradi cijeli sistem. Dozvoljavam toleranciju. Može više potražnje i više potrošnje. Ali ako ispred njih stoji rad i a ispred rada znoj.

BUDUĆNOST EVROPE
Nakon što je zajebani slovenački ekonomist Jože Mencinger izjavio da se Hrvatska, nakon ulaska u EU, ne nada milionima, čak ni jednom jedinom euru moj indeks EURAJK, Rajkovo oduševljenje Evropskom unijom, pao je za 23%.
Ali, da se pravim da sam to znao.
Onda je Mencinger rekao da je jedina budućnost Evrope u postepenoj deglobalizaciji i povratku mnogih proizvodnji „iz Kine“ i tako se potpuno složio sa mnom.
Imao sam dosad stotine razgovora sa strancima. Pitali me šta mislim o povratku, o pomirenju, o povjerenju, o saradnji, ljubavi i seksu, prekograničnom, ne međutjelesnom, o socijaldemokratiji, o zločinima, oprostu, ispovijedanju, o zajedničkoj državi, o bogu ocu i boginji... uvijek sam im govorio da je sve to veoma dobro, da je mnogo bolje od mržnje u koju su došli ali da to neće riješiti našu ljubav. Zašto niko ne ulaže u BiH, pitao sam. FIAT došao u Srbiju, Reno u Rumuniju, iz BiH pobjegli i oni što su bili, pobjegli čak i Malezijci, hoće da se izvuku i Natron-Turci...
Zašto nam ne pomognete da radimo.
Oni me gledaju očim mrtvih riba.
Pa opet ispočetka: povratak, pomirenje, povjerenje...
Dabome, i mi smo se navukli. Dajte pare, jebeš rad.
E, sad je dogorjelo sokolu do muda a euru do Grčke.
Niski Sarkozi i bucmasta Merkel sami dogovaraju kako upravljati krizom. Evropski parlamentarci pište kao sokolići u gnijezdu.
Evropi se sveti halucinantni kolonijalizam. Kao i Americi. Preračunali su se da će drugi, Kinezi etc. rmpačiti a mi se bogatiti. Niko nije mogao da se sjeti da će Kinezi etc. početi da rmpače za sebe. Ta jevtina radna snaga donijela je Kini toliko živih para da može jednu sitnicu odviji i da otkupi skoro bilion dolara američkih obveznica. Američkog duga.
Neko će morati da počne da radi. Bez one stvari stvari neće ići.
Dok Evropa i Kacin, seru o uslovima Srbiji, Srbima i Bosni Ponosnoj, o biometrijskim pasošima, uslovima i uvjetima, njih 274.336,875 uslova i 456.789,657 uvjeta, a Kacin je nosilac ordena Zlatnog usranog sepeta sa srebrenim grančicama, drugi će se oznojiti i nešto proizvesti.
Kao što se nekad, u doba industrijskih dosjetki, govorilo da trebaš spavati sat manje jer će se za taj sat u svijetu neko nečega sjetiti, sada je došlo do toga da će za taj sat neko nešto uraditi.
Svaki dan evropskog proseravanja, dan je manje za trajanje EU.
Mencinger kaže da je njena, EU, sudbina kao sudbina SFRJ.
Da nam živi, živi rad. Ako nije kasno. Nove ekonomske ploče na zemljinoj kori već uveliku pucaju. Dok nama, i Evropi, puca dugme, puca puce, puca petarda, puca...