USAMLJENOST KAO POLITIČKA TEŽINA
Adnan Terzić, jedan od Ešdaunovih momaka, drugi je Čavić, Dragan, koji su, po priznanju samog Ešdauna, karijerama platili družbu sa njim, moj pradjed Toman bi rekao: popućkali na izborima i u strankama, kandidovao se za predsjednika Esdea. Dobio je 19 glasova od skoro 800 delegata kongresa. Nemojte da bude na nacionalnoj osnovi, ali da sam se ja kandidovao, dajem lijevu nogu sa kopačkom, dobio bih više.
Taj gorepomenuti Dragan Čavić krenuo je u formiranje stranke a to znači opštinskih odbora. Očekivao je masovnost, ili barem masovan prelazak iz Esdeesa, njegovog Esdeesa, ej. Završilo se tužno, nigdje nikog, i činjenicom da je Bosić, nekidan, kada je trebalo da se nađu kod Predsjednika, rekao: neću da vidim tog smrada. Čavićeva stranka je nastala pod dekom ambasador, mada fabrika tih deka više ne postoji. Dakle, saradnja sa inostranstvom se nastavlja a inostranstvo je, poznato je, uvijek je na strani Republike Srpske. Saradnja sa političkim inostranstvom stacioniranim u BiH, naziva se inostranstvenost, kao posebna vrsta zločina iz strasti.
Mladen Ivanić, Veliki Guru Ekspertizma, imao je sve što ti politika pruža. Formirao je stranku i odmah došao na vlast. Imao je mjesto predsjednika Vlade Republike Srpske, mjesto u Savjetu ministara, u raznim parlamentima, imao je, čak, potpuno nezasluženo, pruženu ruku Esenesdea, da bude u koaliciji i ništa ne radi a bude zaslužan. On i njegova Pedepe. Onda je došla deka i rekla: odmakni se od onih, Dodika i seljaka, njih ćemo srušiti a ti ćeš ujahati na belom konju.
Danas, baš kada mi je na um pala ambasador deka, svi instrumentalizovani i podjramljeni mediji javljaju da su Pedepe, i Ivanića, napustili narodni poslanik Dragan Mikerević i još dvoje odbornika iz Doboja. Nema veze, kaže ekspertist.
Moja pradjed Toman mi je govorio: Nemoj, sinko, nikad u politiku, ali ako ideš, onda gledaj da je to masovna politika. Možeš imati i program, i pare, i biti ekspert, i biti dobar sa Inglezima i inostranstvenicima, ali ako nemaš mnogo glasova, nisi ništa. Kogod naiđe putem, a digne mu se, gotov si. Mada se trebaš čuvati i onih kojima se ne digne.
Vidim, ovi, gorepomenuti, nemaju straha od nemasovnosti. S njima još treba da se združe Napoleon iz Bosanskog Novog, takođe osvjedočeni masovik, i Aladža Krsmanović iz Foče koji ima namjeru da otcijepi pet, šest socijalista od Đokića, jer on je njihova budućnost i oni računaju na njega.
Imajući u vidu sve što sam ovdje rekao i prepričao, zaključujem da je politika, u stvari, nekad moć, nekad folklor, nekad efikasnost, nekad ornament, nekad program, nekad fol, nekad rezultat, nekad ekspertiza, nekad ideologija, nekad opsjena, nekad masovnost, nekad usamljenost.
Nekad snažna, nekad tužna.

HOĆU, NEĆU HEĆU
Slučaj Vlade Federacije, to sarajevsko političko pozorište malih i eksperimentalnih scena, simptomatičan je uzorak, poligon i pokazna nastava.
Poznat je stari vic o Hasi koji je imao ljubavnicu, pored žene i petoro djece. U tom opštem emotivnom rastrzanju živio je godinama dok nije spavanje u jednom krevetu a uživanje u drugom postalo neizdržljivo pa se jednog dana obratio hodži. Misli, učen je, zna s ljudima. Ne znam šta da radim. Razvedi se. Ali, sa Fatom imam djecu. Onda ostavi ljubavnicu. Ali, volim je. Onda se razvedi. Ali, šta će reći dunjaluk. Prekini sa ljubavnicom i smiri se. Ali, i ona mene voli. Veliš, voliš je. Jakako. Da li bi zbog nje promijenio vjeru. Bi. Pa onda idi popu Jovanu pa njega zajebavaj a mene ostavi mojim poslovima.
U tom vicu su svi učesnici Sarajevskog Malog Pozorišta. Volim Zlaju ali ne mogu da ostavim Harisa. Volim Federaciju ali ne diraj mi Heću. Može Fudo za predsjednika Vlade ali hoću Heću. Nije važan Fudo, neću Heću...
Taj trostrani stršljenik, računam tu Esdea, Esbeiha i Esdepe, garniran sa par opnokrilaca opremljenih kliještima, pokazuje do kog je prizemnog interesa ogoljena borba za vladavinu nad vlašću.
Razumije se da vlast podrazumijeva ili da počiva na interesima. Ne razumije se i nije prirodno da interesi imaju svoju vlast nad strankama koje nemaju svoje političke programe koji mogu da apsorbuju i partikularne grupne interese.
Dabome, da me ne uzbuđuje stanje u sarajevskom stršljeniku, ni promil koliko ljubavnica Hasu.
Razmišljam, samo, kako bi se takvo stanje, umnoženo, uvećano i utragičeno, praktikovalo i da je BiH centralizovana, sarajevizovana i unitarizovana.
Tada bi se sudbina svih krajeva naše državne Države, rješavala oko sudbine nekog Heće, Sulje i Harisa. A Livno, Bihać, Kalinovik, Gradiška i Trebinje imali bi ot toga koristi koliko i sada od činjenice da je Hećo neki ministar nečega.
Njih trojica, znate vi dobro koja trojica, ubiše se pričama o Državi Bosni, pa i Hercegovini, dodajući je kadgod moraju, a ne mogu da riješe obični vlastiti sokački brlog.
Kako će onda riješiti pitanje Bošnjaka ili sutra, ne daj bože, pitanje Bosne i Hercegovine.

KERUM
Lokalni izbori u Hrvatskoj, organizovani, prvi put, kao i kod nas, sa neposrednim, izravnim, biranjem načelnika opština i gradova, donijeli su na čas anatomije mnogo bitnih činjenica za analizu političkog stanja u toj Sloveniji susjednoj zemlji.
Kao i generalna državna politika i političko organizovanje se u Hrvatskoj polako odvaja od života.
Pojava nezavisnih kandidata u jakim sredinama i već konstatovano a sada produbljeno odvajanje zagrebačkog načelnika od Esdepea, govori o tome da glavne stranke, Hadeze i Esdepe imaju jake elite, položaj u republičkoj vlasti, svoj prostor u medijima i jak virtuelni imidž, ali nemaju organizaciju na terenu i u stvarnosti provincije koja se ne može podcjenjivati. Nešto slično kao i mreža autoputeva, a između – jad i i bijeda.
U Zagrebu, dakle, ne vlada Esdepe. Pobjeđuje Bandić. I drugi neovisni kandidati, ili kao pobjednici ili kao visoko procentualno rangirani, pokazuju da obje velike stranke ne drže stvar u svojim rukama.
U Splitu gradu, sirotinjskom konglomeratu Dalmacije, pobjedom tajkuna Keruma, vlaha, trgovca, vlasnika jahti i majbaha, čini mi se, potvrdilo se ono što se u Hrvatskoj ne smije pominjati – Dalmacija nije baš Hrvatska. Iako je u Splitu televizija zabilježila davljenje mladog tenkiste jna, prije početka pokolja u sfrj, što je dalo ogroman zamah Hadezeu, desnici i krvolocima, ta stranka je već odavno izgubila tu plodnu političku glasovnu leju. Mlitavi, neerektivni Račanov Esdepe, kao i sada beskrvni Milanovićev, nisu iskoristili taj ponuđeni poligon za socijaldemokratski prilazak velikom srednjem i siromašnom sloju splitskih i okolnih glasača.
Tako je prošao Kerum.
Čovjek priprost za politiku, nekomunikativan, skorojević, hvalisavac, kao i svi tajkuni rođeni sa zlom raspada Jugoslavije. Ne znam stvarno stanje ali pretpopstavljam da se, kao i naši, obogatio na ratnim cijenama i neplaćanju poreza državi.
Vođenje velikog grada nije posao za čistu stranačku mašineriju i sastav tima jer se stranačka pripadnost ne pokazuje uvijek kao dovoljna stručna kompetencija u tako zahtjevnom poslu. Nisam siguran i da tajkunska tehnologija upravljanja može da obavi posao. Mislim da je Split prije napravio grešku nego dobar potez. Stranački čovjek, kolikogod bio odmetnut od centrale, još uvijek ima korektiv. Kerum je pobijedio sam i sam sebi je korektiv. Nesreća je samo što će se moći kazati da je uspio, tek ako pobijedi u trećem mandatu. Ali to je preskupa cijena.
Stranačka struktura, optimalno raspoređena po terenu, neprevaziđen je put za politički uspjeh stranke i vladanje svim društvenim resursima kao što su veliki gradovi. Ujedno, to je i najveća mogućnost građanima, biračima, stanovništvu, čiji dio je učlanjen u stranku, da utiče na kandidovanja i na izbor. Ako nema stranačke infrastrukture, posao obavljaju pare, ovaj put Kerumove.
A pare ne rade za obične ljude.

NOVI SVIJET
Pored predviđanja kada će Mihajlica biti izabran za srpskog člana predsjedništva BiH, živo me zanima i izgled Novog Svijeta koji će se izleći u ovom vijeku.
Kanađani, Austrijanci i Rusi, kupili su Njemački Opel. Među tim spasiteljima je i neka ruska državna banka i kaminoski čudovišni proizvođač GAZ – to su oni kamioni gdje nema dijela lakšeg od 25o kilograma i gdje je anlaser teži od land kruzera. Gledajući istorijski, ekonomski i tehnološki, ta akvizicija je ponižavajuća.
Dženeral Motors, jedan od stoljetnih hrastova američke ekonomije, a sve što je stvorilo Ameriku, osim kokakole, bilo je dženeral, pristao je na zaštitu od bankrota i američka država je postala većinskim vlasnikom. Tako je etatizam stupio na svetu zemlju neobuzdanog tržišta. Sada Država Amerika mora da donese Gosplan za GM, gasudarstvenij plan. Ponižavajuće.
Na Berkliju, jednom od sedam univerzitetkih čuda u Americi, izučavaju matematičke metode i modele koje primjenjuje istočna Evropa.
Kina ima skoro 768 mlrd dolara američkih obveznica. To su devizne rezerve Kine u dolarima. To je kinesko vlasništvo nad američkom imovinom. Pošto je grotlo svjetske ekonomske krize, koju prati i finansijska propast, u opštem deficitu budžeta i u opasnosti od velike inflacije koja bi pojela to kinesko bogatstvo ali bogatstvo drugih u svijetu koje se veže za dolar, realan je strah da bi kineska imovina mogla da se premjesti, da se uloži u životni standard, ekologiju, domaću potražnju, nova tržišta. Stoga je američki Džombić, ministar finansija Gajtner, otrčao u dvodnenvu posjetu Kini kako bi najviše tamošnje državne i vladine funkcionere uvjerio da dolar neće propasti i da će se budžetski deficit smanjivati jednako brzo kao i u Federaciji BiH. Sjećam se prijašnjih decenija i američke osionosti kada je trebalo primiti Kinu u WTO ili dopustiti da na američkom tržištu prodaje suknje i ostali upišani bezvrijedni tekstil.
Nekoliko nedjelja prije, stigla je vijest da su Kina i Brazil odlučili da svoje poslove više ne obračunavaju u dolaru. Pored ozonskog, puca i dolarski zemljin omotač.
Sve su to vjesnici Novog Svijeta. Sve su to koraci napretka. Svijet je toliko moćan i globalan da čak i kad ide u propast, on ide naprijed. Samo mali, mikroskopski cvrčci, uvijek idu nazad i ne razumiju trendove.
Zemlje zapadnutog i istočenog balkana trebale bi više pažnje usmjeriti u otkivanje izgleda tog Novog Svijeta. Od njega će zavisiti život ovdje. I ekonomija. I politika.
A to se ne postiže poništavanjem zaključaka, ujedinjavanjem Mostara, bojenjem Republike Srpske u crno i navlačenjem konopca u Federaciji.

ZAČINI I NAČINI
Kolonijalne sile nemaju više posebne kolumbe i ne odnose više začine iz kolonija nego kolonijama donose načine.
Načine kako se donose zakoni i zaključci u legalno, demokratski i neposredno izabranim parlamentima, kako se konstruiše budžet, kako se plaćaju javne službe, kako se štampaju pasoši, kako se vrše javne nabavke, kako se biraju ministri, kako se poštuju ljudska prava, kako se ukidaju carine, kako se vodi monetarna politika, kako se obučava vojska, kako se stvara nezavisno sudstvo, mediji i centri civilnih imitacija...
Visoki predstavnik u BiH donio je način kako se ukidaju zaključci Narodne skupštine Republike Srpske.
Globalizovani uopštenjak bi rekao da je to sve dio modernog svijeta i konstantnog sindroma gubitka suvereniteta, što dobrovoljno što objektivno, koji je zabilježen odmah nakon Drugog svjetskog rata kada je bretonvuds ustanovio svjetski finansijski sistem a svijet se podijelio na dva lagera koji su takođe jeli suverenitet.
Neke zemlje se, usljed plićaka u kolektivnoj mudrosti, ili usljed naglog skoka ljubavi prema sebi, vlasti i „mom narodu“, sa naglaskom na pljačku, dobrovoljno podvrgavaju povećanim dozama gubitka suvereniteta. Kosovo, Makedonija, BiH, Ukrajina... pa dolaze u stanje nesuverene samostalnosti.
One tako čine očitijim to stanje i u teoriju države, prava, zemlje i nacije uvode tu novu kategoriju – nesuverenu samostalnost.
Visoki predstavnik u BiH, na početku mandata pokazuje bonske manire, kao i Lajčak, na početku svog, sa onim brojem prisutnih od broja odsutnih u Parlamentarnoj skupštini BiH, prilikom donošenja odluka. Ovaj VP je, pri tom, izabrao relativno bezbolan uzorak – narodne poslanike Republike Srpske. Ako prihvate da se ponize, možemo ići na prisiljavanje da se donose zakoni kakve ja hoću da se donose. Ako ne pristanu da ukinu, ukinuću ja, jer ne mogu razriješiti direktno izabrane poslanike. Pri tome ne moram da objašnjavam šta je u tim zaključcima protivbonsko ni protivbosansko.
Ali, i kada se ukinu zaključci, stvarnost ostaje.
Od svega korist nastoje da izvuku opozicionari u Republici Srpskoj.
Odmah su saopštili da oni neće povući zaključke. To je stvar Vlade i vladajuće stranke, vele.
Niko od njih ne kaže: mi ćemo podržati Vladu i vladajuću stranku, staćemo uz njih. Nego, nećemo glasati za poništenje zaključaka, ili, čak nećemo odustati od svojih zaključaka. Na taj način opozicija nastoji da na čistinu istjera Esenesde i primora ga da ne ide ispod ljestvice koju su postavili oni a da onda VP prema njima, vlasnicima vlasti, primijeni bonski pucomet, pošto je potpuno nedemokratski da se u nekoj autoritarnoj, jednopartijskoj zemlji, ubija opozicija.
Toliko o brizi opozicije, Esdeesa, Pedepea, pa i malog muje iz bosanskog novog, o Republici Srpskoj.
Da, VP je ovim i digao rep murselovićima koji uživaju kako je opet oživio paša u stambolu pa prca sirotinju raju.
Zanimljiv način.

DEREGULACIJA VISOKOG PREDSTAVNIKA
Zahtjev Visokog Predstavnika Incka da Narodna skupština donese zaključak kojim poništava svoje zaključke o prenosu, otimanju i otuđivanju nadležnosti Republike Srpske, odnosno entiteta, u korist nevidljivog mitskog bića Države, nova je vrsta poništavanja civilizovanih demokratskih procedura. Naročito kada se uzme u obzir činjenica da je taj zahtjev uputio pojedinim izabranim i imenovanim ličnostima da utiču na Narodnu skupštinu da to uradi. I naročito kada se zna da je to urađeno u obliku fermana – katul-ferman, ferman Informbiroa, ferman Izvršnog komiteta Centralnog komiteta... toliko uobičajenog na balkanskom kulturološko-političkom univerzumu.
To pismo, kao i besjeda u Savjetu bezbjednosti UN, zoastala su neeksplodirana minsko-eksplozivna sredstva iz priručnog arsenala pripremljenog za prateće rezultate posjete američkog potpredsjednika. Ali, kako je posjeta protekla u drugom tonu i sa drugom centričnošću, sada se taj arsenal, pripremljen vjerovatno u birokratizovanoj strukturi kancelarije visokog predstavnika, ispaljuje po bojištu, kako se ne bi vraćao u skladišta, hangare i trapove.
Ne znam šta će uraditi Narodna skupština, jer Narodna skupština nije Murselović, ali nije realno očekivati da narodni poslanici sjednu tamo i kažu kako su se preračunali. Pitanje je: šta želi da postigne VP znajući da NS neće povući zaključke.
Sufleri, a i VP, očito žele nastaviti lebdenje BiH u stanju deregulacije. Zahtjev da inokosni političari natjeraju direktno izabrano parlamentarno tijelo da poništi svoje odluke, protežiranje je neformalnog odlučivanja u laterali a ne u demokratskim, ustavnim tijelima najvišeg demokratskog porijekla i moći. To je produkcija deregulacije u kojoj bi BiH trebala da se nalazi. Kao krmača u kaljuzi. Pomoću koje se najlakše upravlja BiH-om. Opšta relativizacija i voluntarizam. U taj kalajevski voluntarizam i srednjovjekovni relativizam spada i eksluzivna vijest RG od Brčkog da je, za vrijeme jednog bivšeg VP, već bila pripremljena smjena Dodika pa su oni analizirali stvari, jednu po jednu, kao i tvrdnja da jeste Bajden rekao da može BiH u EU i sa entitetima ali da nije rekao i da mora.
Umjesto da se VP zamisli nad činjenicama koje je hladno i dosljedno prezentovala Narodna skupština o pravnom divljaštvu u prenosu nadležnosti, on poteže ferman Republici Srpskoj.
Hiperrelativizam umjesto realizma toliko potrebnog BiH.

BARSELONA
Više je prognozera bilo na strani Mančestera a više je zaljubljenika bilo na strani Barselone.
Stručna javnost je svakako bila naklonjenija Mančesteru. MUTD je bio kompletan a Barselona je igrala bez standadrnog desnog beka i bez meksičkog stopera a Pujol je morao biti pomjeren desno. Zatim, Barsa je protiv Čelzija, reći će neskloni joj neutralci, prošla zaslugom sudije i pokazala pad forme – Čelzi je našao formulu kako se može zaustaviti i poraziti Barsa.
Tačno je da se Barselona može blokirati, onemogućiti i nadigrati. Ali, za to postoji samo jedan način. Gruba, agresivna, fanatična i pogibeljna igra na loptu i protivnika i takvo isto onemogućavanje igre Barselone. To je demonstrirao Čelzi jer mu je to ostalo od fanatika Murinja kojeg mnogi ubrajaju u velike trenere što ja ne bih nikad rekao.
Može, dakle, tako ali to nije fudbal. To znam i ja, sa dvije noge u Mesija. I tako četvorica, četiri žuta kartona i igra je završena. Onda će Drogba iz sulude trke sigurno postoći gol, u čemu je vrhunski majstor.
Površni novinari će reći da je za sve kriv Vidić koji je ispao kad se Eto ukopao i promijenio pravac. Vidić kao stoper je doveden u situaciju da upadne u dribling. Lijevi bek nije smio pustiti Eta da uđe u šesnaest i mirno dobije loptu te pripremi se za nasrnulog Vidića. To je trebao da uradi bek a Vidić tek da koriguje. Mančesterova odbrana se previše oslanja na Vidića i Ferdinanda pa krilni prostor ostavlja prazan misleći da odatle stižu samo centaršutevi koje će ova dvojica lako rješavati.
Suština je na dva mjesta.
MUTD nema igru. Ima slabo povezane genijalce i radilice. Među njima je jedan pozorišni biciklist, individualac, Ronaldo. U engleskoj ligi, u kojoj se igra sistem nadbijanja, pozadinski dvojac lako izlazi na kraj a dva genijalna poteza rješavaju utakmicu. U konkurenciji Kolektivne Filozofije Igre, MUTD gubi. Pokazao im je to Liverpul. Dakle, poraz od Barse nije iznenađenje.
Barselona ima igru. Ima kreatore igre koji ne voze bicikl. Mesi, i kad vuče loptu, radi to sa namjerom pretposljednjeg pasa za gol. Niko nema kreativni trio kao što su Mesi, Inijesta i Čavi. Ona ne zna igrati na smrtničke duele, ne zna parirati agresivnim markirantima jer to i nije fudbal. Zatim, Barsa ima normalne igrače koji uživaju u Igri a ne u parama. Da pare ne igraju fudbal, valjda su, tokom godina, to dokazali Real i Čelzi.
Tako igra i Arsenal ali je vidljivo da je siromašniji tim pa svoje odnjegovane igrače mora da prodaje prije vremena. Kada bi oni koji imaju veće pare i od Barse, primijenili pristup ova dva tima, fudbal bi bio čudo neviđeno.
Ovako, to će ostati najezda krkana i bljesak majstora.

SMIJEŠNA STRANA PLJAČKE
Opozicija u Republici Srpskoj postigla je dogovor o poslovno-tehničkoj saradnji.
Za početak, formiraće se klaster proizvođača magle, izmaglice i dimno-maskirnih preparata.
Pedepe, Esdees i Eseres Napoleona iz Bosanskog Novog, utanačili su zajedničku podršku zakonu o oduzimanju nelegalno stečene imovine kojeg će, legalno, u Narodnu skupštinu Republike Srpske unijeti Esdees. Esdees priprema i veći broj antikorupcionih zakona.
Esdees je virusna upala srpskog naroda.
Stranka koja je Srbima ugradila kriminogeni i zločinački čip i tako stvorila biljeg kojeg će Srbi nositi hiljadu i više godina. Za vrijeme apsolutne vlasti Esdeesa kriminal, ne samo ratni, postao je srpski a dogodili su se i ratni zločini koji se ne mogu oprati.
Esdeesovi ratni, i postratni, direktori su svoje guzice držali u foteljama komunističkih fabrika kako bi izbjegli odlazak na ratište, većinom su to bili rezervni kapetani i slično, dušu dali da zamijene proskribovane starješine jna, komunjare, podmićujući sve i svakoga, dajući prostore u bescijeni zakup, dajući donacije vojsci, formirajući vlastita preduzeća u Beogradu preko kojih su pljačkali preduzeće u kome su bili direktori, neki, pametniji, su izveli proces privatizacije fabrika u kojima su bili direktori, i sada su vlasnici, uglavnom, upropastili su kompletnu privredu koju je država stvarala više od četiri decenije. Kad su upropastli robnu kuću u centru Banjaluke, onda je jasno o kakvim se idiotidima radi.
Esdeesovi članovi, igrači, simpatizeri i finansijeri, opljačkali su fabrike i mašine sa područja gdje su Srbi izbjegli iz Federacije, ili odakle su protejerani.
Esdesovi igrači su igradili stotine benzinskih pumpi ratnih profitom na benzinu i nafti.
Pedepeovi eksperti su prodali banke tako jevtino da bi skuplje četnici prodavali šubare u Sahari.
Takva bulumenta se ujedinjuje, ne znam što će s njima Napoleon Srpskih Radikala, kad nije ništa krupno ubalegao, i promoviše zakone o sticanju nelegalno stečene imovine i protiv korupcije.
95% onog što je stečeno za vrijeme vlasti Eesdeesa, od strane njihovih članova, simpatizera i sponzora, nelegalno je i treba da bude oduzeto. Kao i sve ono što je privatizovano za vrijeme vlasti Pedepea.
O čemu, onda, priča opozicija?
Očekuju da građani i birači opet nasjednu.
Srbi, ipak, nisu budale u kontinuitetu.

4 : 3
Sve je isto, samo Terzić zagadio čabar.
Ostaju podjele u Esdea. Bakir nije održao riječ o povlačenju i nesmetanju, pošto ne smatra da je izgubio. Veoma ilustrativno, skoro pjesnički, rekao je kakav je odnos snaga, kako ga on vidi – 4 : 3.
Tihić jeste pobijedio.
Bitna je analiza pobjede, geografska i moćnička. Ako je za Tihića glasao dijasporski dio iz Republike Srpske i gologuzi, iskrenostranački provincijal diljem bihaćkog, podrinjskog i tuzlanskog vilajeta a za Bakira, sarajevski, vjerski, fundamentalni, moćnički, finansijski, znakoviti i ratni pleter, onda su podjele produbljene.
Suštinski posmatrano, Esdea će morati kadtad da doživi sudbinu ratnih posestrima. Tihićeva mašnica „evropska narodna stranka“, kod mog druga Džeme ne pije vode. Pitanje je, samo, da li još jedno ili još koje poluvrijeme.
Ako će Tihić voditi stranku onako kako su usvojene rezolucije naznačile i onako kako ju je vodio do sada, onda će se ubrzati procesi koje su prošle posestrime SDSHDZ. A sva je prilika. Jer Tihić opet govori o Bosni i Hercegovini a ne o Federaciji. Na to ga podsjeća Branković svojom ostavkom. Da bi rješavao problem BiH, Tihić, odnosno jaka bošnjačka stranka, mora riječiti problem Federacije. Tihić govori o ustavnim promjenama sa pet ili više regija. O vraćanju aprilskog paketa. To su magle nad Miljackom.
U politici SDA, ako nema Federacije i Bošnjaka na centralnom mjestu, nema ničega.
Esdea je opterećena Bosnom i Hercegovinom. To je moglo, možda, da funkcioniše dok je bio Alija, imao je iza sebe Islamsku deklaraciju, zatvor... sada Bošnjaci, muslimani, vide da nema rješenja za njih ako se samo priča i gleda u BiH. Da oni to tako gledaju, Stranka za BiH bi na izborima dobila 70%.
Esdea i Tihić, treba da shvate da nije normalno da druge jake stranke u BiH postoje za Srbe i Hrvata a da Esdea postoji za Bosnu i Hercegovinu. Postoje i Bošnjaci koji očekuju artikulaciju svog realnog političkog programa i interesa. Da li baš Bošnjaci žele da ih se razbije na nekih pet ili šest regija? Odgovor na to pitanje je mnogo kompleksniji od naljepnice „evropska narodna stranka“.
A Branković? Da li je moćnička, fundamentalna, sarajevska, bakirovska struja baš tako poražena kao što kaže ostavka?
Naredno vrijeme će pokazati da li je važnija činjenica da je ostao Tihić ili da su ostale podjele.

MALI IZBOR U BOŠNJAKA
Peti kongres Esdea, od kandidovanog trojstva posvetiće samo jednoga.
Adnan Terzić, kao osvjedočeni ljubitelj ešdautanazije BiH, ne bi trebalo da dobije šansu da bude predsjednik te stranke. On i realno nema izgleda. Jedino bi mogao proći ako se raskol toliko otvori da bi morali da izaberu Privremenog Adnana kako bi sačekali još neko vrijeme da jedna struja nadjača.
Bakir Izetbegović, sin oca Alije koji je imao šansu da spasi BiH rata i žrtava pa nije, rekao je da će za BiH žrtvovati mir i to je učinio i povukao je svoj lisabonski potpis na mir, nema snagu ličnosti da stane na očevom putu, okrene se i radi posve suprotno. On, kad kaže mi, ne misli na SDA, misli na muslimane, na svoj narod. On je čovjek prošlih vremena.
Sulejman Tihić vodi SDA od smrti Alije. Za to vrijeme SDA nema ni jednu referencu bitnu za Bošnjake. Nije imao velike promašaje kao Stopostotni Haris, ali nije uspio da preoblikuje stranku u modernu političku artikulaciju niti da formira novi, mirnodopski koncept. Lutao je od „ukidanja svaki dan“ do govora u Narodnoj skupštini Republike Srpske. SDA je pod njim potrošila veliko bošnjačko vrijeme čekajući unitarizaciju i ostvarenje Jedinstene Države Žrtava. Sulejman Tihić je perforisani, bljedunjavi, nastavljač prošlih vremena.
Dakle, Peti kongres neće iznjedriti novog lidera.
Potvrdiće, samo, nepovoljnu činjenicu da u Bošnjaka nema kvalitetnog političkog čovjeka koji ima koncept i koji može dobiti glasovni legitimitet o kome govori Tunjo Filipović kada kaže da ga u BiH jedino ima Dodik.
Zlatko Lagumdžija je zakulisni manipulant, zarobljen u vlastitu predstavu o samogenijalnosti, samodopadnosti i nadnaravnosti, političar koji je imao šansu i nije je iskoristio. U njegovoj politici kalkulantizam je isplivao na prvo mjesto. I to kalkulantizam tipa Digitron Buje u usporedbi sa savremenim procesorima.
Haris Silajdžić, otpadnik SDA, ima mnogo osobina Zlidera ali je mnogo opčinjeniji i opsjednutiji idejom nerazblažene, stopostotne nerealne i neprirodne BiH. Međutim, njegov autizam ga je doveo u ravan sa Danetom Čankovićem Izbor Je Naš Republika Srpska Samostalna Odmah. Samo u nekim jevtinim medijima, Haris je „ravan“ Dodiku.
I nakon današnjeg kongresa slijedi jučerašnja bošnjačka politička praksa.

MALI KO
I SVA POGUBNOST MALIH STRANAKA
Potez Malog od Lagumdžije, člana Predsjedništva BiH ispred Esdepea, Malog Ko, oko krivičnih prijava za već prašnjave i arhivirane bivše zvaničnike SRJ, koja je takođe arheologizirana, Lilića i Ćosića, pošto je to tako kako je, izraz je Lagumdžijine mržnje prema Srbima a ne nastojanja i potreba države BiH u ime koje ovo radi Mali Ko.
Pošto nije mnoguće očekivati bilo kakvo pravno djestvo, ovo je samo način da se kaže šta Lider misli o Srbiji i Srbima.
Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni.
On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.
Trebalo bi da ih predstavlja u ime Hrvata u BiH.
Ali nije tako. Predstavlja samo Zlatka Lagumdžiju i tako i radi. Što mu Zlatko Lider kaže. Na taj način devalvira i same sebe, i institut Člana Predsjedništva, i Predsjednišvo i BiH. Devalvira i Hrvate u BiH. Veliko je pitanje da li hrvatska politička artikulacija, i običan puk, mogu da prihvate ovakvo ponižavanje da se krivične prijave dižu protiv prašnjavih dužnosnika nepostojeće države. Zar ništa probitačnije nema u popisu interesa Hrvata u BiH.
No, o tome je sve već rečeno.
Mali Ko je znak sve pogubnosti postojanja malih stranaka u BiH. Usitnjena hrvatska politička aertikulacija omogućila je Zlatku Lagumdžiji da se zajebava sa multietničnošću i sa Hrvatima u BiH.
Ta usitnjena popara malih stranaka omogućava nevidljivim manipulatorima da BiH tepsiju okreću kako žele, da se malo zapeče ova strana, malo ona. Politički brabonjci, što uistinu jesu male stranke, izubacuju na površinu male, provincijalne, amaterske, sitnošićardžijske, služinačke, pokorničke, dodvorničke, nebulozne i neartikulisane liderčiće koji, kao i slika i prilika im, Mali Ko, državu, naciju i politiku shvataju kao samozadovoljavanje ili zadovoljavanje Lidera.
Politički glas je veliki kapital a veliki kapital niko ne daje u male banke.

POGUBNA UPOTREBA SINTAGME „GENOCIDNA TVOREVINA“
Nakon posjete potpredsjednika SAD koji je rekao da njegovu zemlju, velesilu, ne zanima kako će se dizajnirati unutrašnje uređenje objekta BiH, može i sa dva entiteta, samo neka ide u EU, onda je Amerika sigurna; nakon izjave am. amb. u Beogradu, što nije slučajno, baš beogradski ambasador, da Amerika nema namjeru imenovati specijalnog holbruka za Balkan i nakon činjenice da je propalo salijevanje strava, bacanje ugljena i olova u ladnu vodu i gledanje u šolju, da će Bajden donijeti bejzbol palicu i zatući blizance zla, a on nije ni pomenuo Dodika kao problem, Harisa pogotovu, biće zanimljivo prisustvovati Novom Patriotizmu Sarajeva koje će morati da prihvati Republiku Srpsku kao trajnu kategoriju i kao dio BiH.
Obzirom da politika može da mijenja svoje stavove ne mijenjajući aktere, za to im, nažalost, nisu potrebni novi lideri.
A i kada ovi opstojeći to budu činili, biće, dramatičnije, sladostrasnije i zanimljivije.
Za početak trebala bi prestati upotreba sintagme „genocidna tvorevina“ kojom se kojotski opisuje Republika Srpska.
„Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.
Međutim, karakterizacija Republike Srpske „genocidnom tvorevinom“ sugeriše da su Amerika i sve velike sile, svi potpisnici i učesnici dejtonsko-pariškog procesa, upravo nagradili Srbe državotetom, državom – entitetom, zbog počinjenog genocida.
Upotreba sintagme „genocidna tvorevina“ direktna je optužba međunarodne zajednice.
Istrebljivačko u toj sintagmi je svakako ukidanje Republike Srpske što bi značili i ukidanje Srba u BiH, ili njihovo svođenje na Jovana Divjaka koji je branio grad ubijanjem vojnika koji su ga po dogovoru napuštali.
Politika koja upotrebljava „genocidnu tvorevinu“ treba i da odgovori na pitanje zbog čega želi da živi sa svojim genocidnim komšijama, osim ako im namjere nisu baš istrebljivačke.
Tri stvari se, u gornju svrhu, mogu promijeniti: stranke, politika ili korisnici sintagme.
Vidjećemo šta će se žrtvovati. Barem prividno.

BAJDENOVA ILI HARISOVA KARTA BiH
Ako baš ništa ne znaš o tome čije su novine i ekran, za koga rade, u kakvom su dilu, kome se ulizuju i mašu repom, pogledaj kartu BiH koju svakodnevno objavljuju zbog vremenske prognoze.
Bosna i Hercegovina, zemlja, ustavna sintagma iz Dejtona ima mnogo unutrašnjih ustavnih granica. Ustav BiH govori o entitetima, entiteti imaju svoje ustave, jedan od entiteta ima kantone/županije. I oni imaju svoje ustave.
Ustavi su svuda prve pratilje granica.
Jedino opštine nemaju svoje granice jer nemaju ustave. Opštine su područja, teritorije za odvoz smeća i administrativne takse.
Zanimljivo je analizirati geografski emotivno labilne ličnosti koje priređuju karte BiH za vremensku prognozu. U Avazu je to Harisova karta, bez ikakvih granica. Od zagraničnih gradova, mjesta i naseobina, gledajući iz Sarajeva, samo je nacrtana Banjaluka. Temperature nema u Zvorniku, Bijeljini, Trebinju... u Nezaisnim novinama, na pola strane, proširila se takođe Harisova karta BiH, sa njegovim novim sloganom „BiH Bezgranična 99,99%“. Ili BiH Trojeručica, dvije Harisove i jedna Bajdenova ruka. Na toj banjalučkoj karti ucrtane su i Bijeljina i Trebinje što je veliki decentralizovani demokratski pomak.
Ali nema granica.
Ostale novine nisam analizirao jer nisu autohtono ovdašnje ili imaju velike tiraže pa su nebitne.
BHT 1, neće valjda neka budala izmisliti i BHT 2, tradicionalno, u skladu sa najboljom evropskom i Hejzlokovom praksom, objavljuje bezgraničnu amorfnu plastelinsku karu BiH koja sugeriše da se ta zemlja, da prostiš, oblikuje i modelira iz Sarajeva.
Kada pootpadaju uši, kojima su se medijski umnjaci poklopili nakon Bajdenove posjete BiH, valjda će se osvijestiti i početi objavljivati dejtonsku, ustavnu kartu BiH.
To bio samo mali znak pažnje prema Našoj Državi.
Isto koliko je i Harisova karta BiH velika nacionalistička retorika.
Samo državna.

BIO BAJDEN
Sarajevski medijski zaušnjaci s one stvari, ostali ko popišani.
Potpredsjednik Bajden rekao da nema ništa protiv dva entiteta. Kakogod se dogovorite, samo idite u EU. Dodik ostao živ. Posljednja nada medijskih kolumnista, klonista i kolonista, koji slušaju propale, loše i sokačke političare i pišu svojim mišljenjem: Bajden će zaprijetiti Tadiću da umiri Onog Prekodrinskog.
Sarajevska politička optika zauvijek će ostati na nivou karavan-saraja, samo za promjenu konja i odmor karavana.
Posjeta potpredsjednika SAD treba da se gleda na drugačiji način.
· Veoma je značajno da je stvar na Balkanu preuzeo potpredsjednik a ne državni sekretar, koja nema takve kapacitete i kojoj ne treba dozvoliti da se razmaše pa da onda na narednim predsjedničkim izborima bude nekih problema
· Veoma je značajno što je Bajden, u govoru pred Parlamentarnom skupštinom BiH, dvaput ili triput pominjao predsjednika i sebe. Spoljnu politiku će taj dvojac uzeti u ruke a Bajden će djelovati svuda gdje Obama ne može ili ne treba da stigne
· Jedini zahtjev pred BiH, ali u vidu molbe, Bajden je postavio ovako: pridružite se EU. To nije zbog EU ili BiH nego zbog smanjenog budućeg uticaja Rusije.
· Bajden je jedino pomenuo Tihića, ne zbog unutarstranačkih izbora nego zbog toga što je jedini iz Sarajeva otišao u Banjaluku i pred Narodnom skupštinom priznao Republiku Srpsku
· Najavni intervjui američkog amb u Beogradu i američkog vojnog atašea, kao i rezultati posjete Beogradu, gdje Bajden nije pojeo Jeremića, kako su najavljivali kojoti sarajevske medijske džungle, govore o tome da je SAD stalo da sa Beogradom razvija dobre i partnerske odnose pri čemu Srbija nikad ne mora priznati Kosovo i ne mora ući u Nato.
· Sarajevo i Priština bitni su samo utoliko ukoliko Srbiji ne prave probleme oko statusa američkog partnera i lidera Balkana i stoga posebno ne zanimaju Ameriku. Na ovu turneiju Bajden je krenuo zbog Beograda i ni zbog čega drugog. Bajden je jasno rekao da je unutrašnja stvar BiH kako će se složiti mozaik. Jasno je rekao da Srbi na Kosovu ne smiju imati probleme jer onda to izaziva Srbiju i smanjuje mogućnost partnerstva sa Amerikom.
Sarajevo bi mnogo više vremena trebalo provesti čitajući Bajdena u odnosu na ono što su proveli čekajući Bajdena.

TERITORIJALNA RETORIKA
Dok je Bajden, potpredsjednik Baraku Obami, u Sarajevu, u „historijskoj posjeti“, govorio o tome da se njegova zemlja umorila od nacionalističke retorike u BiH, geografski reis Cerić, boravio je u „giometarskoj posjeti“ Srbiji, u oblasti zvanoj Sandžak, uz pokliče: Nema sile koja može rastaviti Sarajevo od Sandžaka.
Šta je, dakle, problem u BiH?
Ako kažem Srbi, da li je to nacionalistička retorika. Ako kažem Hrvat. Ako kažem Bošnjak. Da li je to nacionalistička retorika. Ako kažem da je politički interes Srba to i to, ne kažem da treba ubiti nekoga ili mu nešto oteti, ili ga depresirati na bilo kojoj osnovi. Pogotovo, ako kažem Republika Srpska. Da li je to nacionalizam­? Da li su sve zemlje koje imaju evropski narodi, nacionalističke? Da li su Finci nacionalisti pošto ih je u njihovoj zemlji apsolutna većina?
U BiH je problem teritorijalizam
U BiH su problem teritorijalne pretenzije.
Pokušaj terorističkog rušenja dva tornja BiH, dva blizanca, dva entiteta, jeste teritorijalna pretenzija, jeste nastojanje da se pokori teritorija Republike Srpske. Prazne su priče da neko sa agresorima, svojim dželatima, zločincima i genocidašima želi da živi u bratskoj jedinstvenoj zemlji. Riječ je o zemljišnom posjedu.
O teritorijalnim pretenzijama, o zemljišnom posjedu, govori i geografski reis. Njegova teza o Sarajevu koje je neodvojivo od Sandžaka, najobičniji je zahtjev za teritorijama ispostavljen Srbiji, Balkanu, Evropskoj uniji.
Nisam primijetio da se neko, od važnih integracijskih tipova u Evropi i svijetu, počešao po guzici zbog te izjave.
Geografski reis nije govorio o islamu i o muslimanima, dakle, nije govorio o vjeri. Govorio je o Sarajevu. A Sarajevo nije simbol islama, Sarajevo je simbol BiH, njen glavni grad. Geografski reis je govorio u ime BiH.
Taj njegov sandžaklijski izlet u geopolitiku nije slučajna zanesenjačka rečenica. Ponijelo ga. Nije ga ponijelo. To je dio njegovog projekta o nacionalnoj zemlji za Bošnjake koja treba da proizađe iz rata na prostoru sfrj, kao što su proistekle zemlje za Slovence, Hrvate...
Što trijezan misli, pijan govori.
Što sarajevski političari misle, reis govori?

TUMAČENJE BAJDENA
Nevjerovatno je žalosno čitati šta sve ljudi mogu da napišu povodom posjete potpredsjednika Sjedinjenih američkih država BiH, Srbiji i Kosovu. Od oda radosti čvrstoj američkoj ruci koja je potrebna BiH do iščašenja ramena Dodiku kako bi prekinuo „saradnju“ sa Rusima i prijetnje Tadiću da natjera Dodika da oladi.
Taj medijski amaterizma koji iz nedjelje u nedjelju demonstrira elementarno nepoznavanja stanja i odnosa u regionu a da o američkim transverzalama ne govorim, doveo je do poptunog političkog sljepila medijskih junaka.
Razumijem da ne mogu da uzmu u obzir sve što treba. Glava je samo jedan običan lonac od dva i po, tri ili tri i po litra i ne može u nju da stane dvadeset litara pameti. Razumijem i da je dugostoljetna geološka era felacija trajno promijenila svijest nekih ljudi pa neprestano prizivaju nekog velikog osvajača da im zapovijeda u kući.
Ne razumijem kako je tako teško uzeti u obzir samo nekoliko stvari.
· Službeni intervju američkog ambasadora u Beogradu Kamerona Mantera o posjeti Bajdena. Manter govori o dva ravnopravna partnera koji se ne slažu ali će tražiti segmente u kojima se slažu i ići naprijed.
· Srbi su potencijalni lider Balkana, ili ovog što je ostalo od Balkana nakon prijema u Nato i EU, i Amerika želi da uspostavi kontakt u skladu sa svojom politikom promjene imidža Bušovog strašila u partnera.
· Amerika, ako želi da Kosovo ostane u sadašnjem statusu ili sve više postaje država, mora biti dobra sa Srbijom. I biće. Neće se buniti čak i ako Srbija ostane pri neutralnosti u pogledu ulaska u Nato. Polupriznato Kosovo je veoma jak dugoročni adut Srbije. I Srba.
· Malom sitnom ispunjenom željom sarajevske unitarizacije koju bi podržale SAD, ne može se riješiti odnos sa islamskim svijetom. Nukleus tog odnosa nije u BiH. BiH je samo nus-produkt. Za kolektor ili za prečistač otpadnih voda.
· Da je Amerika htjela nešto drugo, stvorila bi to u Djetonu, kada nije bilo mogućnosti da Milošević i Tuđman kažu Ne, kada nije bilo Rusa na svjetskoj političkoj sceni, kada je SDS, vodeća politička snaga Srba, bila manja od makovog zrna. Naprotiv, stvorena je realna BiH. Nije slučajno da se Savjet ministara BiH zove kao i Savjet ministara EU ili Parlamentarna skupština BiH kao Parlamanetarna skupština u EU. To što neko egzaltira, ejakulira, egzorcira i orgazmira kada kaže Državna vlada ili Državni parlament, to je problem nervnog i psihološkog poremećaja u vezi sa stvarnošću a ne problem Amerike.
Jasno je da bi mnogi u BiH voljeli da Bajden naredi vazdušne udare po BiH, naročito tamo gdje su Srbi, a da na druge dijelove BiH, teški transporteri noću bacaju palete novooštampanog Ustava Države Bosne.
Stvari stoje potpuno drugačije.
Vidjećemo, kada se sve završi i kada se sve rečeno mogne lako analizirati.

MARSOVAC U NAŠEM ZASEOKU
Prošlo podne. Oće kiša, neće kiša. Sparina pritisla zemlju bezvoljom svih živih bića. Jabuke i kruške opustile lišće, pčele piju vodu iz bokala, mrtvaci se hlade lepezama ispod zaraslaog livadsklog groblja na kome su se popadali nišani i krstovi imiješali pa se ne zna ko je gdje sahranjen, ptice idu pješke raširenih krila, ljudi, neki sa zabačenim fesovima, neki sa naturenim šubarama, sjede u ladu, u vunenim čarapama sa smrdljivim opancima na odmoru, žene, neke u dimijama, zabrađene, neke sa maramama učvorenim pod bradom, neopranih kosa od prošle vršidbe na gumnu, djeca, gologuza i golokura, tjeraju muhe sa prljavih nadutih trbuščića, lokalne korporacije koje čine okosnicu ekonomije zaseoka, gledaju da li će do kraja mjeseca prodati još koju pritku za grah kuruzar ili kolac za paradajz, tikvu za plivanje, belegiju i dvije potkove, pošto stočni fond zaseoka obuhvata četiri konja zastarjele verzije buša.
U takav upareni, memljivi i ubogaljeni zaselak dolazi stariji muškarac sa glavom ispod šešira, sa obje cipele na pertle, sa tašnom boljom nego u poreznika i učitelja.
Zaseočani, sokaklije, brđani i žene sa tvrdim kavenim sjajnim mlinom među nogama, podigoše po jednu obrvu. To je carski poštar, donio je katul-ferman za onog jolpaza. Nije poštar, oni nose torbu preko ramena, doktor je, došao je da porodi neku trudnu ženu kako bi se na svijet izlegao budući prijesednik i kako bi mu mogli pjevati onu pjesmu iz prošlog vijeka: Iznad našeg zaseoka ništa se ne miče, dobro došo prijesedniče. Kaki doktor, ovde niko nije trudan već dvajest godina. To je giometar. Sad će da nam razmjeri. Giometar ima one svračije noge pa njima raklja po njivi. On nema raklje, to je neki ispodprijesednik, došo da vidi sa popom, odžom, kovačom i ukopnikom, šta će s nama. Šta ima s nama, vidiš da je i bog digo ruke. Ima on sve u tašni, sve će reći, popu pop, odži odž. A već je njegov aber poslan da mu niko ne ljubi ruke i da se ne rukuje s njim. Kako ti znaš. Tako kako ti ne znaš, eto. Mali golokuran, možda, godinu ili dvije stariji od deset, još nije pošao u školu, ustade iz prašine da piša uz trešnju. Marš, tamo, tu si našo da pišaš.
Svaka sličnost sa ovodnevnom Bosnom i Hercegovinom, pred važnu posjetu, nije ni slučajna ni namjerna.
Svaki živi stvor zna šta će reći Bajden, potrpedsjednik SAD, koga će pozvati, koga će prizvati. Kome će glavu odrubiti odmah a kome će je ostaviti, da je odrubi budući specijalni izaslanik. Već nedjeljama se licitira o tome. Jevtini provincijalni, zaseočki, sparni, poslijepodnevni političari, a i medijski neovisnici, pokazuju sav primitivizam raspolaganja detaljima o tome kako će Dodik početi priču sa Bajdenom i kako je Silajdžiću poručeno da se ne grli sa poznanikom. Onaj smrljeni Bosić zna da to znači novi krug ustavnog pakla. Kao da Bajden, i drugi važni ljudi u Americi, već mjesecima ne spavaju, samo misle na BiH, Bosnu i naše ustavne želje.
Rješivost problema u BiH upravo je obrnuta sa količinom naše predstave o vlastitoj epohalnosti, svjetocentričnosti i bujanjem nekom ispostavljenih želja.

SARAJCARIGRAD
Dobrovoljačka ulica i Tuzlanska kolona su životinjska vjersko-kriminalizovana iživljavanja svojstvena samo predcivilizacijskom dobu.
Te organizovane egzekucije u zoni gdje nije bilo borbenih dejstava nisu jednake zločinima na vojnim poprištima gdje opšta halucinantna dugotrajna pucnjava i ubijanje ljudi, pojedinačni i kolektivni um oslobodi kontrolnih mehanizama pa se događaju zločini i prema civilima jednako kao da su pod opasačem i sa oružjem u ruci. Dobrovoljačko-tuzlanski animaliarium direktan je projekt krvoločnog uma, divljaštvo sa predumišljajem, organizovanjem i planiranjem.
Sarajevske vlasti, ovdje ne mogu da govorim o bosanskohercegovačkim vlastima, za više od deceniju i po, nisu ni prstom mrdnule da istraže, mada se sve zna, i kazne te ljudoždere. Ne mogu se pravdati, jer su na tom području, i tada i sada, imali kompaktnu bošnjačku vlast.
To ponašanje je otomanski, osmanovski, osmanlijski, carigradski, imperijalni sindrom. Na osvojenoj teritoriji radim šta hoću i ne odgovaram nikome. Taj sindrom se detektuje i u javnosti i u političkim istupima: Bošnjaci grube pozicije u DEI, gube pozicije u UIO... ono, dakle, gdje bošnjačka noga jednom stane to je zauvijek otomansko. Poznat je taj sindrom svete srpske zemlje ispod zlatne srpske noge.
Da imalo ima iskrenosti u dosadnom obznanjivanju da se sa svojim navodnim agresorima, dželatima i istrebljivačima, želi živjeti u istoj, jedinstvenoj i jednostavnoj zemlji, već u prvom mjesecu, nakon Dobrovoljačke i nakon Tuzlanske kolone, odražalo bi se suđenje sa smrtnim kaznama. A nebi se sralo amerikancima i evropljanima o multietničnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti. Radi se u stvari o multietičnosti. Jedna civilizacijska etika za moju teritoriju, jedna za tvoju.
Jednako kao što bi se sve učinilo da zajedničke institucije funkcionišu na dobrobit svih, pa i Srba. Onda bi se oni, valjda, nakon deceniju i po, uvjerili da su zajedničke, državne, sarajevske institucije dobre jer koriste svima.
Ali nema.
Stoga su Dobrovoljačka i Tuzlanska jednak osvajački čin kao i zahtjev da u DEI i UIO, i drugdje, poslije Bošnjaka bude Bošnjak. A panika, kako Srbi u BiH drže sve, samo je znak da osmanova vojevanja još nisu završena.
Prizivanje Bajdena, vanzemaljskog ustava za funkcionalnu sarajevsku BiH, korištenje evropskih integracija za sarajevsku unitarizaciju... pomoćne su alatke u završetku osmanovih osvajanja.
Zavaravanje dobrih muslimana, a autohtoni bosanskohercegovački su svi takvi, predstojećim stvaranjem kalifata, islamske države na tlu BiH, Srba i Hrvata, što će za njih, navodno, obaviti Amerikanci kako bi strateški odobrovoljili agresivni i osventnički islam u svijetu, jednaka je upotreba ovdašnjeg nevinog življa kao onomad Ukrajinaca i drugih krajinaca za varšavski ili, sada, za nato pakt.

U SLUČAJU RATA SA SRBIJOM
Selmo Cikotić, ministar odbrane BiH, govorio je o demilitarizaciji. U beogradskim Nedjeljnim informativnim novinama. I rekao da je vrhunski nacionalni interes svatri naroda u BiH, ulazak u Nato. A za ukidanje vojske, rekao je: moguće je samo ako to učine i susjedi BiH. A onda je, u skladu sa svijetlom misijom ministra odbrane, od koga zavisi vrhunski nacionalni interes svatri naroda pa i sama opstojnost BiH, pokazao misaonu, filozofsku, stratešku i taktičku vojnu doktrinu u odgovoru na pitanje šta bi bilo kad bilo rata sa susjedima. Na primjer, ciknuo je Cikotić, u slučaju rata sa Srbijom, većina Srba ne bi ostala u toj vojsci ali bi ostao sasvim dovoljan broj koji bi dao legitimitet da se te oružane snage i zovu Oružane Snage BiH.
Ovako su se djeca igrala indijanaca i kauboja, u zenitu talijanskih špageta-vesterna.
Oružana sila Cikotić, d.o.o. ima svijetlu budućnost u budućim ratovima. U tu svrhu predlažem da se Jovan Divjak doživotno, a i posthumno, rasporedi u Vojnu poštu Legitimitet OS u ratu protiv susjeda.
Cikotić, siroma, nije shvatio suštinu demilitarizacije.
Cijela istorija BiH je istorija neke militarizacije, istorija pokoravanja, istorija ratovanja. Nema krvavovg jebališta u Evropi gdje nisu odvođeni da ratuju i ginu ljudi rođeni na zemlji Bosni i Hercegovini. Da li cikotići shvataju da je treći milenijum prilika da se sa tim prekine? Da li cikotići shvataju da je rat samo biznis – država daje topove, bogati daju volove a siromašni daju sinove – i da tu nema nikakvog vrhunskog nacionalnog interesa. Da li cikotići znaju da će demilitarizovana zemlja značiti mnogo više u odvraćanju bilo koga da je napadne nego zemlja sa bijednom Oružanom Silom?
Oružane snage BiH su samo modernizovana varijanta vojske sačinjene od ustaša, domobrana, četnika i partizana. Nemoguća misija. OS BiH su samo jedan od potencijalnih poligona međunacionalnog krvoprolića. Kada JNA nije mogla zagletovati stvari, neće ni te OS BiH. Sva je umjetnost u tome da zlu ne otvaramo nova igrališta nego da ih zatvaramo
Ministrujući u Savjetu ministara, Cikotić, tipični je primjerak malog, sitnog, provincijalca kome kupe odijelo, malo ga odvedu u svsijet i šapnu mu da je epohalna ličnost za poslić koji radi te da je pred njim istorijska misija na putu vrhunskog nacionalnog interesa.
Dakle, inokosna spodoba bez ikakve vizije, koncepta i predstave o tome šta radi.

BORCI POSLIJE KIŠE
Već godinama Federacija nosi teret ogromnog broja boraca za patriotizam.ba, protiv agresora na .ba, pravi spiskove članova pokreta otpora, regularnih postrojbi armije.ba, zatim velikog broja drugih naroda u patriotskoj vojsci... tako da se taj broj popeo do bankrota Federacije.
Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
Boračke organizacije i Ministarstvo rada i boraca Republike Srpske neprestano revidira spiskove boraca i invalida ali njihov broj sve više raste. Objavljeno je da je na kraju rata spisak obuhvatao 209 hiljada boraca što je, vjerovatno, realna brojka jer je sam Prvi korpus Krajine znao u jednom trenutku u rovovima, diljem frontova po BiH, imati i 120 hilljada boraca. Ostali korpusi su bili daleko manji.
Zavisi, dabome, ko se vodi kao borac.
Ali, meni se smučilo poslijeratno pokazivanje raznih rana na mišicama ili ogrebotina po glavi, od turskih i ustaških gelera, na osnovu kojih se dobila invalidska kategorija i invalidska crkavica. Smučilo mi se još onomad, gledajući, kako se gradovima i naseljima esdeesove teritorije šepure zadrigli donatori i lopovi, opasani novim žutim, iz erer jna skladišta, kožnim opasačima, kasnije natoovskim zelenim pletenim, kako nosaju razne uzije i malokalibarske automatske pištolje ko upaljače, kako švercaju sa esdeesovim direktorima državnih fabrika, kako se časte janjetinom i to šarplaninskom, neće bilo koju, kako podvode nevine maloljetnice i kako orgijaju po gradu bez obzira što nema struje i što je policijski čas. Sirotinja i budale bile su u rovovima. Čak su i studente, neobučene i nespremne za igru klikera a kamoli za pušku, vodili na najkrvoločnija i najneuređenija ratišta.
Sav taj balegarnik danas je vjerovatno na spisku boraca, sa uduplanim ratnim stažom, sa kategorijama i oreolom borca, barem kada je slava, svadba i kada se sere o ratu.
Problem je jednostavno riješiti. U Vojsci Republike Srpske, zahvaljujući starim dobrim jna tehnolozima organizovanja vojske, da je bilo po esdeesovim procedurama Vojska Republike Srpske bi još i danas, pljačkala crjepove, prozore, parkete, nužnike i divlji kupus po Posavini, postojala je jedna knjižica koja se zvala VOB-8. U njoj je zaveden svaki vojnik koji došao i otišao na liniju, u zonu borbenih dejstava, svako oružje koje je zadužio, svaku dužnost koju je dobio i čas i dan odlaska i dolaska. Svaka brigada je imala te knjižice, po četama.
Izvan VOB-8 niko nije borac.
Inače ćemo doživjeti i da nam unučad dobijaju status borca.