AKO NEMA POSLA,
DAJTE SIROTINJI DIZAJN
Kapitalistički svijet je pun provala. Tržište je regulator svega. Tržište ga diže, tržište ga spušta, svakome prema zaslugama, svakome prema potrebama. Kapital mora imati slobodu kretanja. Kao i radna snaga. Ako je potrebna kapitalu. Nigdje starih dobri marksističkih postavki o izrabljivanju radnika, eksploataciji čovjeka po čovjeku i slično.
Čak i u konačnom slomu, kojeg još mnogi nisu svjesni, mnogi od aktera i kreatora, sirotinja jeste odavno, ozbiljni ljudi svjetske ekonomije bave se provalnim djelatnostima.
Najnovija smiješna storija Njujork Tajmsa nosi naslov Dizajn spašava siromašne. Radi se o brazilskim favelama, najmasovnijim i najtužnijim sirotištima iz kojih samo ponekad iskoči sreća, poput smeđe šumske žabe iz hrasove krošnje, nekom Rivaldu ili Ronaldinju, takvim sirotanima da im, i kad se obogate, oči ostaju tužne, i u smijehu, i u radosti, i u novcu.
Smislili su junaci da te potleušice, i stepenice do njih, i neke zidove betonske, oboje raznim lošim bojama. Došla je duga u vaše smrdljive favele. Stigle boje liberalnog svijeta. To se desilo Santa Marti u Riju. Obojeno je i šetalište u Karakasu. Željezne cijevi, kao ograda, šestica fi, žuto, plavo pa crveno. Prekrasno. Kapitalizam je nezaustavljiv. Stiže svuda gdje ima ljudi. Istina, prije stiže tamo gdje ima neljudi.
Nekako istog trenutka stiže izmišljena vijest kako je u Indiji rođena sedmomilijardita beba. Ima nas ko termita u Amazoniji. Izmišljena zato što se rase prcaju takvom brzinom da je nemoguće detektovati kad je ko gdje ispao i po kom broju. Tako je i ovdje, posve politički, devedesete, kad li, rođen neki Adnan Šestomilijarditi. Pa mama mu kaže da niko iz Uena nije dao neku paru, nije poslije došao ni da se slika sa Šestomilijarditim.
Da li svjetska ekonomija razmišlja šta sa tolikim Savsvijetom.
Ma, ne razmišlja. Nema Svjetska Ekonomija ni za farbanje. To sa nekom željeznom ogradom i nekom favelom, čisti je fur za jednokratnu upotrebu. Pa u Njujorku su ulice isto smrdljive kao i favele. Kud nenarodni kapital prođe, ni sretan se prosjak neće zvat.
Možda je pitanje kako na sav svijet primijeniti kinesku tehnologiju Jedno dijete po braku i brak tek kad imaš stambeno pitanje u koje ćeš da vodiš ženu svog života. Ali to će teško ići. Kina postoji hiljadama godinam i tamo raste posebna, kineska, filozofija društva, kolektiviteta i organizacije. Neprimjenjiva baš kod drugih.
Jedini način da se spasi svijet i da se izbjegnu Ratovi za 4V, jeste da se ove silne milijarde zaposle. Živim radom. Da nam živi, živi rad. Živi rad je jedino vezivno tkivo ljudskog kolektiviteta kroz cijelu istoriju. Nema ovdje prostora da se pobroje sve izvitoperenosti zbog nedostatka rada. I rata, dabome, samo što je rat skuplji i uvijek troši pare. Rad je jevtin i uvijek zarađuje pare, barem za finansiranje samog sebe.
Dabome, rad ne shvatam kao proizvodnju intelovih čipova i kokakole. Toliko zemlje, vode i kamena vapi za radom koji bi ljudsku okolinu pretvorio u čistu, obnovljivu, prirodi pogodnu, sjetvenu i žetvenu. Samo što ne kaže, kao onaj indijanski poglavica, predajem vam svu zemlju. Čovjek čovjeku, i zemlja čovjeku.
Ako se iskoti još koja milijarda, neće niko toliko stado moći više vratiti zemlji. A dotad će se morati ograničiti ulazak u gradove i cjelodnevno prcanje. To jeste malo nedemokratski ali u poređenju sa uvrtanjem muda kapitalu, što se takođe mora dogoditi, nije ništa.
DAJTE SIROTINJI DIZAJN
Kapitalistički svijet je pun provala. Tržište je regulator svega. Tržište ga diže, tržište ga spušta, svakome prema zaslugama, svakome prema potrebama. Kapital mora imati slobodu kretanja. Kao i radna snaga. Ako je potrebna kapitalu. Nigdje starih dobri marksističkih postavki o izrabljivanju radnika, eksploataciji čovjeka po čovjeku i slično.
Čak i u konačnom slomu, kojeg još mnogi nisu svjesni, mnogi od aktera i kreatora, sirotinja jeste odavno, ozbiljni ljudi svjetske ekonomije bave se provalnim djelatnostima.
Najnovija smiješna storija Njujork Tajmsa nosi naslov Dizajn spašava siromašne. Radi se o brazilskim favelama, najmasovnijim i najtužnijim sirotištima iz kojih samo ponekad iskoči sreća, poput smeđe šumske žabe iz hrasove krošnje, nekom Rivaldu ili Ronaldinju, takvim sirotanima da im, i kad se obogate, oči ostaju tužne, i u smijehu, i u radosti, i u novcu.
Smislili su junaci da te potleušice, i stepenice do njih, i neke zidove betonske, oboje raznim lošim bojama. Došla je duga u vaše smrdljive favele. Stigle boje liberalnog svijeta. To se desilo Santa Marti u Riju. Obojeno je i šetalište u Karakasu. Željezne cijevi, kao ograda, šestica fi, žuto, plavo pa crveno. Prekrasno. Kapitalizam je nezaustavljiv. Stiže svuda gdje ima ljudi. Istina, prije stiže tamo gdje ima neljudi.
Nekako istog trenutka stiže izmišljena vijest kako je u Indiji rođena sedmomilijardita beba. Ima nas ko termita u Amazoniji. Izmišljena zato što se rase prcaju takvom brzinom da je nemoguće detektovati kad je ko gdje ispao i po kom broju. Tako je i ovdje, posve politički, devedesete, kad li, rođen neki Adnan Šestomilijarditi. Pa mama mu kaže da niko iz Uena nije dao neku paru, nije poslije došao ni da se slika sa Šestomilijarditim.
Da li svjetska ekonomija razmišlja šta sa tolikim Savsvijetom.
Ma, ne razmišlja. Nema Svjetska Ekonomija ni za farbanje. To sa nekom željeznom ogradom i nekom favelom, čisti je fur za jednokratnu upotrebu. Pa u Njujorku su ulice isto smrdljive kao i favele. Kud nenarodni kapital prođe, ni sretan se prosjak neće zvat.
Možda je pitanje kako na sav svijet primijeniti kinesku tehnologiju Jedno dijete po braku i brak tek kad imaš stambeno pitanje u koje ćeš da vodiš ženu svog života. Ali to će teško ići. Kina postoji hiljadama godinam i tamo raste posebna, kineska, filozofija društva, kolektiviteta i organizacije. Neprimjenjiva baš kod drugih.
Jedini način da se spasi svijet i da se izbjegnu Ratovi za 4V, jeste da se ove silne milijarde zaposle. Živim radom. Da nam živi, živi rad. Živi rad je jedino vezivno tkivo ljudskog kolektiviteta kroz cijelu istoriju. Nema ovdje prostora da se pobroje sve izvitoperenosti zbog nedostatka rada. I rata, dabome, samo što je rat skuplji i uvijek troši pare. Rad je jevtin i uvijek zarađuje pare, barem za finansiranje samog sebe.
Dabome, rad ne shvatam kao proizvodnju intelovih čipova i kokakole. Toliko zemlje, vode i kamena vapi za radom koji bi ljudsku okolinu pretvorio u čistu, obnovljivu, prirodi pogodnu, sjetvenu i žetvenu. Samo što ne kaže, kao onaj indijanski poglavica, predajem vam svu zemlju. Čovjek čovjeku, i zemlja čovjeku.
Ako se iskoti još koja milijarda, neće niko toliko stado moći više vratiti zemlji. A dotad će se morati ograničiti ulazak u gradove i cjelodnevno prcanje. To jeste malo nedemokratski ali u poređenju sa uvrtanjem muda kapitalu, što se takođe mora dogoditi, nije ništa.
