CRNO DOBA MEDIJA
Prigradski politikoid, srbljački parlamentarac, paljanski demokrata sa civilizacijskim dostignućem navlačenja ženske čarape na glavušu, pred spavanje, radi peglanja kostretne brdsko-planinske kose u političku frizuru, Momčilo Krajišnik, imao je devizu: sve mi uzmite, samo mi dajte medije i ja sam na vlasti bezbjedan. Tako nekako, ovisno je kako ko preepričava. Jer, na moju veliku žalost, nisam imao privilegiju da razmatram neposredno tu problematiku sa Paljanskim Maršalom MakLuanom.
I doista, Esdees je i držao sve medije. Predsjednik odbora u nekoj opštini je bio i direktor i urednik lokalnog medija.
Koliko je to djelotvoran recept pokazuje propast Esdeesa.
Tadašnji mediji bili su jedna od boljih indikacija primitivizma kao novokomponovane srpske osobine. Sonja Karadžić, proizvod tadašnjeg nepotističkog pravila: Ako sam ja budala ne mora značiti da mi ćerka nije pametna. Ludi Risto Jezero. Galerija banjalučkih teve ratnih zvijezda. Ilija Guzina. Sve moj do mojega.
Taj informativni primitivizam se održao do današnjih dana. Bijeljinska BN televizija, u direktnom srodstvu sa paljanskim ratnim Esdeesom, preko vlasnika joj, novi je rasplodni krmak nasilja nad informacijom. A vještački osjemenjena rasplodnica primitivizma, plaćeničkog tipa, jeste banjalučka Ateve. Beogradski EuroBlic, je štampana varijanta guslarsko-jaslarskog novinstva.
Svima njima, i drugima, manjeg formata, zajednička je neobjektivnost, selektivnost, cenzurativnost informacija sa mračnom političkom pozadinom kojoj je krajnji cilj rušenje legalno i većinski glasovno izabrane vlasti. Kao i direktan uticaj na izbore početkom oktobra.
Ako izuzmemo čijenicu da vlasnik Beenteve vuče esdeesovske gene i iz nostalgije, jer njegova svijest nije opremljena relejima idejnosti, političkog opredjeljenja i slično, svoj informativni program usmjerava kao neobjektivnom spektru protiv vlasti koja je potopila njegov Esdees, i dio njegovih para koje bi imao po tom osnovu, svi ostali djeluju isključivo kao medijske kurve. Pokaži pare i skidam gaće.
Blic je storiju o otvaranju Radioterapije u banjalučkom KBC-u sakrio tako da bi bilo bolje da je nije ni objavio. Been to nije ni pomenuo a radi se o ulaganju od trideset miliona maraka. Ateve je, uobičajeno, srao u svom ciničnom stilu i pokazivao kako ih je Dodik pomenuo.
To su dva, tri svježa primjera. U godini izbora takvih primjera je bilo na milione.
Više nije bitno da li to utiče na rejting vladajuće stranke i da li pomaže opoziciji. Jer, takvim djelovanjem koje ruši objektivnu informaciju, ne pomaže se nikome. Naročito Been ne pomaže Esdeesu jer je ta stranka propala zbog posve drukčijih razloga a ne iz informativnih i medijskih. A u situaciji kada opozicija nema nikakav program i prijedlog, besmisleno je takvo medijsko šikaniranje i giljotinjiranje informacije. Bitno je da je to nasilje nad gledaocima i informacijom koje ničim nije moguće ispraviti.
Jedini lijek protiv tog sistematskog ispiranja mozga i javnog mnijenja, jeste apsolutna i dosljedna ignorancija i nepojavljivanje u emisijama, po bilo kom osnovu, i na stranicama tih novina. To je jedini način da gledaoci i čitaoci shvate zlu jednostranost tih smetljarnika.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
ODE OPOZICIJA U TURISTIČKE VODIČE
Dabro, ovaj moj serijal izazvao je samo jednu negativnu sitnicu. Če Depeče, Dragan Čavić, srski Če Gevara Prevara, inspirisao se i podigao nadgrobni spomenik Razvojnoj banci.
Onda je on, a i drugi opozicionari, shvatio da od opozicione priče nema ništa. Ljudi vole režim kao Lepu Brenu. Iskoristiću ovdje dvije teze Našeg Brata Nikole Špirića. Ljudi su shvatili da nešto nije u redu čim Mladen Ivanić dobrovoljno izlazi iz vlasti a voli je ko krmača napoj. Opozicija, otpozadicija, sve je shvatila kada je Endiaj, pred sami početak kampanje, viknuo im ga u obliku istraživanja javnog mnijenja. Dodik i SNSD pobjeđuju ko po loju. A oni ostadoše ko djeca na tuti.
Pa su promijenili zanimanje, iskoristili institut Obrazovanje odraslih, i postali turistički vodiči.
Mihajlica Pička Jedna se, tako, slikao pred zgradom Investiciono-razvojne banke i pokazao prirodne ljepote njenih ulaza i izlaza.
A Čavić je gledaoce televizije Antitotalitarne Vijesti poveo u turističko razgledanje Zgrade Vlade, omiljenog opozicionog zdanja, destinacije i imaginacije. Čestitam. Postali ste Vasković.
Republika Srpska je, dakle, na dobitku. Ima dva nova turistička radnika. Još kada bi se priključio i Mladen Ivanić, sa znanjem engleskog, puna šaka brade. Bolje mu je to nego da bude prevodilac Željku Komšiću u Predsjedništvu BiH. Kaže Naš Brat.
A sve je tužna priča.
Opozija svaku veče dolazi sama sebi na četeresnicu. Drže predizborne skupove obraćajući se golim zidovima, praznom nebu i žalosnim snimateljima.
Kad sve ovo prođe, očekujem da se javnosti i biračim izvine za obmanu, opsjenu i za nastranost koju su demonstritrali u kampanji i mjesecima prije.

DRŽAVA CERIĆ
Država koja ima ovakvog Cerića, ne treba da brine za svoju budućnost.
Možda su čak bošnjački politički lideri dobili instrukciju da u kampanji, i neposredno prije nje, ne govore o Republici Srpskoj i njenom ukidanju. Tako bi, vjerovatno im je natuknuto, samo izazvali one agresivne Dodikove jurišnike da krenu u novo osvajanje ionako ogromnog broja glasova. Šutite kao zaliveni, neka im protivnici laju o kriminalu pa da barem malo padnu a onda ćemo, poslije izbora, pritisnuti gas ustavnih promjena, gas evropskih integracija, gas funkcionalne države.
Mada, možda i nisu. Možda samo više nemaju šta da kažu. Harisu je ostalo, poslije 100% BiH, samo da bilbordira 100% Turska. Sulejman Tihić je sa sintagme Svaki dan ukidam Republiku Srpsku, prešao na egzistencijalističniji proces Svaki dan ukidam Bakira. Zlatoper Lagumdžanamo projektuje Državu za čovjeka koja se neznatno razlikuje od Države sunca. Fahro je praktičan čovjek da bi se bavio maglama nad plitkom Miljackom.
Ali, zato reis Cerić ima suptilniju tehnologiju od nekih peksijana.
Mi smo preživjeli genocid. Mi sada jesmo i mi ćemo biti, ako Bog da, nacija i država. Ali kojom brzinom? Ovo sada je presporo i smušeno. Umorni smo od te priče da smo u zastoju zato što se ne mogu političari dogovoriti, zato što ovi drugi ne daju. Zato treba da se nađu ljudi koji hoće, umiju i mogu. ...ako ne daju uradi sve da ih urazumiš ili ih nemoj uopće pitati ako je stvar od općeg dobra.
A onda je Cerić, u sklopu ubiranja visibabe i kaćuna u Bugojnu, srao i o nespojivim stvarima. Racionalno jednoumlje, izgleda, želi inkviziciju. Na sreću, to je suprotno duhu islamskog pluralizma ali i uopće religijskog pluralizma koji islam takao snažno podržava.
To je bilo u podužem pledoajeu u kome Cerić bježi od Terora u Bugojnu ko đavo od krsta i gloga.
Ali, meni je zanimljiva država i nacija. I Ovi drugi. Tihić ih označava kao Oni iz RS.
Najprije, Cerić je projektovao ubrzano stvaranje nacije. I države te nacije. Država i nacija treba jedna drugu da hrane i da, kao spomoću galofaka i plazma keksa, rastu i dobijaju na težini. To je zasad presporo. Sporohodno stvaranje nacije se danas ne može tolerisati. Mora se povećati broj obrtaja.
I potrebno je naći one koji mogu. Ako Ovi ne daju, neka idu a neka ne nose ništa. I ne treba ih ni pitati ako je to stvar općeg dobra. To općeg ne uključuje Hrvate koji se stalno nešto kurče oko federalne jednakopravnosti.
Politička tehnologija u kojoj ne pitaš Ove druge ako je u pitanju opće dobro, to jest većina, jeste najobičnija diktatura većinskog NND, Naroda Nacije Države.
Stvaranje nacije i države su dva odvojena procesa.
Nacija se ne stvara voljom nekog muderiza niti nacija ima mudet. Rok. Inače bi Cerić lako riješio problem. Imenovao bi mudira procesa stvaranja nacije. Stvaranje nacije je istorijski proces čija faza je prošla. Ko se onacio, onacio se. Oni koji su u centrifugama istorije poispadali iz tog procesa uzdajući se petsto ili više godina u tuđu dubinu, zakasnili su i na voz i na peron.
A stvaranajem države, koju treba oformiti preko krvi Ovih drugih, ili tako što će im se u blagoj islamskoj pluralističkoj varijanti, vidjeti leđa, ne može se nadomjestiti nacija, niti ubrzati njeno stvaranje.
Kada se, dakle, sve to razabere, ostaje na čistini Cerićev posni teritorijalizam, teritorijalni eksluzivitet i rasni sterilitet.
Cerić je rodonačelnik islamske teorije krvoločne zaštite teritorije kao majke države i nacije. Oni koji su nekada osvajali i sjekli, izrodili su one koji bi sada, na tom istom osvojištu, krčili i protjerivali. Od nekadašnje stare dobre okupacije, došli smo do vjerske i nacionalne čistionice.
Koliko vidim, Cerićeva poruka nije upućena samo Ovim drugim nego i liderima bošnjačkih stranaka. Ili će Hari, Sule, Zlaja i Fahro u sedla i za sablje, ili će doći oni koji umiju i mogu. Za opće dobro nacije i države.

NARODNO VESELJE
Kao praktičar i teoretičar izbora, volim da planiram, radim unaprijed, modeliram, stvaram organizaciju koja djeluje intravenozno u biračkom tijelu i tako tiho koristim sve prednosti liderstva stranke i energije koju isijava već petnaest godina. To polako pretvaram u Permanentni izborni proces. O tome pišem i knjigu ali mi izbori ne daju da je završim. U tom Permanentnom izbornom procesu došli smo dotle da slogan kampanje možemo da objavimo i godinu dana prije izbor. Da mu ostavimo vremena da to postane politička filozofija a ne marketinška zajebancija.
Kao idejist, pripadnik ideje ljevice, socijaldemokratije, ali i političkog predstavništva i artikulacije uopšte, nisam pristalica populizma i pokreta. Niti pretvaranja političke stranke u to.
Nas, SNSD uopšte a Dodika posebno, salonski politikoidi koji nose svilene gaće, neprestano optužuju za populizam, šatorizam, veseljačku politiku, seljačke manifestacije. Naročito se apostrofira Dodikovo korištenje istog mikrofona i za politički govor i za narodnu pjesmu. Naročito mu je draga pjesma Ovo je kuća moja. Tako sam stvorio slogan Moja kuća, Srpska. Ali draža mu je Republika Srpska. Pa je Slavko Mitrović stvorio slogan Srpska zauvijek. Da bi mi, naša djeca, i Dodik, mogli da pjevamo Ovo je kuća moja. Meni je, ipak, draža Čija frula ovim šorom svira.
I u ovoj kampanji, dok protivnici naši, koji, u stvari, nisu protivnici nego su ih garažni ambasadisti samo tako nazvali, održavaju skupove, mitinge, konvencije i kandidacije po ćumezima, kokošinjcima, napuštenim željezničkim čekaonicama, udžerama i veš-kuhinjama stambenih zgrada, mi iz SNSD-a imamo prepune hale, sportske dvorane i mega-šatore. Ja sam taj komunikativni trend u politici nazvao šator-art.
Dabome, na osnovu preambule, nisam za taj šator-art.
Ali, jebeš karakter koji nije labilan.
Da analiziram stvar potankoma.
Na skupove SNSD-a, već u nekoliko izbornih ciklusa, dolaze ljudi sa porodicom, sa ženom i punicom, sa majkom, sa djecom, dolazi nekoliko generacija. Neke od njih ne razumiju politiku. Ali, podsvjesno razumiju da SNSD nije klasična stranka ili partija. To je velika politička porodica. To je začetak novog političkog običaja. Da se u politici opredjeljuje na osnovu tradicionalnog opredjeljenja porodice.
Takvi dolasci sugerišu optimizam. Porodicu vodiš samo tamo gdje je situacija vedra. Ne vodiš je tamo gdje je strah, zlo, prijetnja, strepnja.
Optimizam ide s narodom. Strepnja i zlo idu sa masom.
Sa optimizmom ide veselje. Za masom ide krv i opijelo.
Jasno je, kroz čitavu istoriju kolektiviteta, da je narodu potrebno veselje. Nije to gola podcjenjivačka sintagma Hljeba i igara. Narodu je i u siromaštvu, bez hljeba, potrebno veselje. Samo što narod ne želi da se veseli sam. Želi s vođstvom. Sa predvodnikom. Sa pastirom. Danas to želi sa političarima koji imaju viziju, koji imaju ostvarenja i za koje glasaju. Jer žele da takav političar bude dodirljiv.
Carevine i carevi nisu propadali zbog tga što su živjeli u bajnobogatstvenim dvorcima i nasljeđivali krunu bez prava naroda da se pita. Propadali su zato što su se veselili u svojim zidinama i zdanjima. Bez naroda. Narod je htio da se veseli sa svojim carevima. Ali careva bilo nije. Onda je nestalo i carevina.
Narod želi ide za carevima. Za vođama. Ali, to je, stvarno, varka. Narod ide za veseljem.
Onaj ko umije da ponudi optimizam, radost, bezbrižnost, veselje, pjesmu, taj će biti primljen od naroda. Politički program i rezultati se podrazumijevaju. Ako nema toga onda ste ulični svirači. Dobošari. Koji hoće od naroda da načine mečku.
Imao sam pogrešnu predstavu o šator-artu.
Gledam nekidan, u jednoj manjoj opštini. Skupilo se mnogo ljudi, kao da se radi o velikoj opštini. Naši nisu odstupali od podizanja šatora. I malo svirke. Imate novu sportsku dvoranu, šta će šator. Šator, i bog. Dobro. Jebeš karakter. Počeo performans. Šator je veliki, hiljade mjesta, ali ljudi ima više. Šta sad. Podbadam. Razmontirati šator i eto pravog političkog skupa. Ne. Skinuti stranice. Vaše mjesto je gore u vrhu, za glavnim stolom. Pod šatorom. Ide Mile Lajkovačkom prugom. Gledam lica, ona pod šatorom sretnija i veselija. Ona izvan šatora zadivljena i zavidna, kao zadjevojčene curice kojima nije dozvoljeno da uđu u zadružni dom, na seosku igranku.
Šta je veselje i radost. Ubio me bog ako je iko upamtio neku Dodikovu političku rečenicu. Ali će mjesecima pričato o tome kao je pjevao Dvor na Uni.
Oni, dabome, znaju šta Dodik misli i radi. Vjeruju mu unaprijed. Došli su za svojom niti radosti i veselja.
Neće narod da se veseli sam. Zato se i zove narod. Inače bi se zvao nakot. Ljudi su rod.
A oni iz ćumeza i kokošinjaca, nude ljudima propast, smak, potop, povodanj, sumrak, mrak, strah, zebnju, nemaštinu, nesigurnost. Srušiti režim. I očekuju da ljudi pođu za njima.
A ljudi otišli kod režima da pjevaju.
Politika je, nešto više. Dostojanstvo. Optimizam. Vizija. Jedinstvo. Porodica. Narodno veselje.
U to je morate pretvoriti.

USRANA JE DRŽAVA ZA KOJU SE ZALAŽE KOMŠIĆ
SDP je Država za čovjeka. Željko Komšić je Čovjek bez Hrvata. Niti, dakle, SDP ima Državu niti Željko ima Hrvate. Takve dvije spodobe misle, a Ljiljanče Komšić danas i izjavljuje, da je Esdepe budućnost BiH.
Jeste. Pod uslovom da ima dovovojno onih iz ASA auta.
Esdepe je još jedina politička snaga koja je ostala na blatobranu Države. Niko se više ne zalaže za Državu u BiH. Čak ni Hari Gul. Čak ni Bakir. Čak ni Fahro. Obimni politički opus Ljubića 90 još nisam do kraja proučio.
Tako je stranka komunista došla dotle da se zalaže za Državu. Njihovi preci, marksisti, istinski komunisti, socijalisti, radnici, samoupravljači, zalagali su se za odumiranje države.
Država za čovjeka, opsjena koju lansira Esdepe, ima samo jedan glavni lik i četiri miliona sirotinje raje. Država je glavni lik. A pošto još niko nije pronašao unitarnu državu za čovjeka, neće je pronaći ne baščaršijski reketaši.
To je i kraj priče o sarajevskoj socijaldemokratiji Zlaje Kožnog Kaputa. Evropska socijaldemokratija je stvorila decentralizovanu Evropu, decentralizovanu Njemačku, a baščaršijska socijaldemokratija bi podržavila sve.
Ti njihovi bilbordi opsjene osvanuli su i u Repubkici Srpskoj. Za Slobodana Popovića. Jer, više esdepeovaca i nema ovdje.
Dobro što bacaju pare ali što su nepristojni pa umjesto Republike nude Državu.
Kako su se Zlajini komunisti borili za onu Državu, ovoj je bolje da se s njima ne hvata u kolo.

VJERSKE ORUŽANE SNAGE BiH
Vjera u BiH se sve više militarizuje. I naoružava. Ne sve vjere jednako, ali radi bratstva i vjerinstva, da malo poravnam.
Dio Oružanih snaga BiH, sunce ti poljubim, smješten je u banjačučkoj Kasarni JNA Kozara. Tamo je neka mješovita satnija putravaca, prašinara i žbunjevaca, pošto su Oružane snage BiH toliko jake da im ne trebaju tenkovi, artiljerija, zemlja-vazduh, vazduh-oblak, avioni, pa ih i nemaju. Mješovita u smislu različite upotrebe prstiju i koljena u vjerskom zanosu.
Nekidan je, baš na dan kad je dvojac Hari – Gul bio na svečanom iftaru, večeri povodom posta ramazana, satnija u Banjaluci dobila jutarnju naredbu, nakon fiskulture, goli do pasa: Vojnici pravoslavne vjeroispovijesti, za katoličke ne znam, niko se nije žalio, ima da se, u sastavu taj i taj, angažuju kao radni vod za pripremu iftara. Vojnici islamske vjeroispovijesti, sa gostima, ima da čekaju večeru i poste.
Onda su se vojnici iz radnog voda, sutradan, žalili medijima pošto JNA u Kasarni Kozara nije ostavila zakopane ratne rezerve samouprave i pribora za žalbe pripadnika.
Neki srpski đenerali na vrhu Oružanih snaga BiH se ne javljaju civilnim medijima na pozive a drugi prebacuju na one koji se ne javljaju.
Pripadnici su kivni. Rezerve bratstva i jedinstva su na nuli, tolerancije nema ni u diferencijalu. A incidenti se množe. Te oružana sahrana đenerala Delića, te vjerska zastava na Manjači, starom četničkom uporištu, te pjesma Kreće se barka kraljevska ili tako nešto...
Komanda Oružanih snaga BiH i Ministarstvo odbrane BiH mudro šuti. Da se ne bi raspirivala borbena gotovost.
Pošto ništa ne preduzimaju, predlažem da:
• Oduzmu svu bojevu municiju od pripadnika
• Javno obznane šta se događalo za vrijeme fizičkog rada jednih i gladovanja drugih
• Obznane procedure i protokole po kojima se izdaju naredbe u situacijama kada pripadnici jedne vjere služe pripadnicima druge vjere i
• Kako misle prekinuti konstantan lanac vjersko-nacionalnih incidenata u OS BiH.
Ako ne znaju kako i ništa ne kažu na tu temu, onda predlažem da jednu od kasarni Oružanih snaga BiH proglasimo Memorijalnom kasarnom Rafael Rafi Gregorijan i tu smjestimo sigurnu kuću za nevjeste s jedne i s druge strane entitetske linije.
A tri smiješna puka, prestrojimo po nacionalnoj liniji i razmjestimo ih na teritoriju koja je nacionalno najpovoljnija za odnosni puk. Da nije nacionalno kontaminirana, brate.
Inače, kao analitičar za vjerska i nacionalna sranja u savremenim balkanskim vojskama, mogu da kažem da, ako se nastavi trend vjerskog izdrkavanja, nije daleko dan kada će se ponoviti Paraćinski incident u kome je, onomad, šiptarski redovni vojnik JNA pobio pripadnike na spavanju i pobjegao iz kasarne. Jedan nesretnik je
je neseretnik bio rodom negje od Bosanske Dubice ili Gradiške. Musliman. Sjećam se da je tamo, na sahrani, bilo na hiljade ljudi raznih samoupravnih vjera, i svi smo plakali.
Ali, kako znate, nije pomoglo.

ŠTA KAŽE NAROD
Da sam jučer doputovao sa druge planete, prvo što bi me natjeralo da zinem je zaključak da spski narod patološki voli kriminalce, voli da sluša kriminalce i izražava im povjerenje i ispoljava oduševljenje.
Upoređujući skupove političkih stranaka, u raznim izbornim hronikama, koje su, u stvari, za mnoge, hronike čemera i tuge, vidim da se 2006. ponavlja. Sjećam se strašne stranke Svetlane Cenić i Pere Bukejlovića, Depos, čini mi se. Predizborni skup pred nekom crkvom. Njih troje i četiri začuđena sirotana. Iza njih crkva a lica im kao da su ispred njih grobovi.
Sjećam se da su analitičari i tada srali. Depos, 2, 4, 6, 8, 10, kao kino, poslanika.
Danas vidim, Mihajlica Pička Jedna, drži konferenciju sam sebi ispred Lignošpera. Originalno. Lignošer je propao prije petnaest godina a on se sada sjetio da to javi svojoj opširnoj pastvi.
Mladen Prevodilac podigao šatorčić.
Ognjen Tadić pokiso ko miš u Mišin Hanu.
Samo SNSD, oni koje već godinama ukivaju kao kriminalce, lopove, mlatipare, u oktetu, međunarodni gregori-dripci, saraj-unitardžije, Mijalica Pička Jedna, Esdees, razni centri kurčevih inicijativa i mnogi mediji, i samo danas dva predizborna skupa sa Dodikom i ostalim liderima. U Kneževu i u jednom arealu Banjaluke. Ukupno najmanje 5.000 ljudi. Jučer, Oštra Luka, Prijedor i Prvi plakat, najmanje 9.000. do kraja kampanje samo na glavnim opštinskim skupovima očekujem 300.000 duša. Toliko glasova nam i treba.
A na tim skupovima: optimizam, porodice, došli ljudi sa djecom, vedra lica, vole kriminalce što bit more, aplauz, poljupci, petice kad je stigla vijest da je Srbija pobijedila...
Analitičari i dalje seru.
Fridrih Tanja kaže da je narod ovdje glup, nepolitičan, halucinantan. Opet će da se povede za nekom riječi, za nečijim lijepim očima, za nekom drskom rečenicom. Ne zna narod šta je politika, program koncepcija.
Očito je da su neke protuve ovdje nategnute, nasankane, nagužene, od strane stranaca. Pametni ste, lijepi ste, govorite engleski, imate programe, posao je lak, proglasite ih kriminalcima i narod će ih prekrižiti. A vi ste nevladin sektor. Evo nevladinih para, iz ruke u ruku. Pokrenite kampanje i projekte. Levat. I ljudi se ponizili, pokazali, razbudalasali. A onda im, koristim Špirićevu tezu, pet dana prije izbora kazali da Dodik pobjeđuje. I svi ti ostali ko dijete na tuti. Usrani.
I tačno ih tako ljudi gledaju, u Mišin Hanu, ispod onog šatorčića Mladena prevodioca, pred onim Lignošerom koji je nekad proizvodio i daske za WC šolje. Da je barem jednu sačuvao za Mihajlicu.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
IMAM JEZIK, STAVA NEMAM
Mladen Ivanić, tužnostojeći stražar, jučer, kod prvog plakata, i blijedogledajući koalicionar Komplota Zajedno, poznatiji kao promotor Dragana Čavića, prvog dana kampanje, objelodanio je epohalnu političku poruku.
Došlo je vrijeme da Republika Srpska dobije novog člana Predsjedništva, koji zna jezik i koji može da putuje po svijetu i razgovara sa liderima.
Kako se prije nisam sjetio. Da odem na onaj Kembridž, ili kako se već zove, školu stranih jezika, da nafatam par predsjednika. Za razne potrebe i da budem miran. Kakva kampanja. Samo kad dođe vrijeme, lansiram ga. Zna jezik, sunce ti pomrčim.
Oečkivao sam od Mladena Ivanića da prozbori koju o tome kako vidi BiH u naredne četiri godine, da li kao Butmirsku kurvu, da li kao Sarajevsku Nikabiju, da li kao Inckovu Žbunjaru, da li kao Evropsku Decentraliju. Kako vidi ulogu srpskog člana Predsjedništva BiH. Za šta će glasati a zašta neće. Gdje je granica dizanja ruke i padanja gaća.
Ali nema stava.
Koliko vidim, da onda sam sebi prevedem, srpski član predsjedništva BiH treba da bude turoperator, Travel Presidente.
I koliko vidim, pošto stavove ne vidim, može da bude i gluvonijem. Šta će mu jezik kad nema stav.
I treće, što vidim, doista je potreban novi član Predsjedništva BiH. U situaciji kada će Komšić Endiaj i Hari Gul ostati stari članovi, potrebna je novina iz Repubike Srpske, da ne postavlja više taj veto, pita Narodnu skupštinu za stav, ne ide na iftar.
Da se uklopi. Još samo da nauči turski. A to bar nije teško. Ateve svaki dan emitije tursku seriju. Pošto je to televizija koja gura Mladena, to mi nekako liči na uvertiru. Predlažem Komšiću da hitno počne da uči turski. Jer, kad Hari i Mladen počnu da pričaju na turskom, zna jezik, da se ne bi osećalo strancom.

PREDIZBORNI GUL
Otvoriš novine, Turska, otvoriš portal, Turska, otvoriš Silajdžića, Turska. Dobro, Gul je došao u uzvratnu posjetu. Razumijem. Ne razumijem šta će baš sada, kad sutra počinje Zacrvenjivanje Bana i trajaće dok se ne formira vlast. Mogao je, ko gospodin, doći toj novoj vlasti da poegleni malo s novim ličnostima. Barem nekim novim.
Turska je, u opštem geopolitičkom razguzu nakon smrti bipolarnog svijeta, angažujući profesora za ministra spoljnih poslova, kao izvršioca koncepta, mada su profesori i inače opasni u politici, krenula da zavlači ruku u džepove raspadnutih sfera i kupola uticaja. Ti rukavci su se pojavili prema granicama Rusije, na teritoriji bivšeg Sovjetskog saveza, na iračko-iranskom potezu, na prostoru bivšeg Polumjesečnog Otomanskog Saveza… i u velikom području Sandžaka.
Turska je ekonomski i vojno narasla mimo svojih granica i u tom praznom prostoru, javila se stara želja otomanske stabilnosti da se ukotvi i ovdje, na teritoriji Nedonoščeta BiH.
Gul kaže da je i Turska dio Balkana i da je to prirodno. I Kurdi su dio Balkana. I Jermeni. Na Balkanu se kaže, Ovdje, mislim, da, kad je neko, kao Naseoboina, u jadnom stanju da i zec, kad naiđe putem, Crvenklipić na njega diže.
Kaže još uglađeni Gul da je prirodno da Turska na Balkanu, pošto je balkanska, dijeli dobro i zlo. S nama.
Sjećam se, iz te Istorije, da je ovdje uvijek bilo krvoločno kad je neko dolazio da dijeli dobro i zlo. Dok podijelimo zlo, pola nas izgine. Dok podijelimo dobro, izgine još pola. Onda ostanu udovice i siročići koji nemaju potrebe da bilo šta dijele jer ništa i nemaju. Pa onda ispočetka. Do novog djelioca Dobra i Zla.
Silajdžić, koji se šepuri kao da je Gul njemu došao u posjetu, izjavi, pak, da je na sastanku velikim dijelom bilo riječi o kišobranu Nato i bezbjednosti uopšte.
To je tek sumračna asocijacija. Sjećam se, iz te Istorije, kako smo se nakukurikali kad nas je neko branio. Posljednji put je Slobodan Mirin Požarevački branio Kninske Srbe. I danas kukaju i riču.
Ah, da. Gul je pomenuo i ekonomiju, ekonomsku saradnju.
Pa, zbog toga, dragi Abdulah, ne moraš dolaziti u trojnu posjetu. Pošalji nešto dukata, ako ih već pretiče tamo iza Stambola. Ne moraju biti oni iz Otomanske Trećine.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
OGNJEM I MEGDANOM
Ognjen Tadić, glavni junak drugog, mračnijeg krila sekte Nudiguza i Potopnika, Nudiguzi su za opštenarodno veselje, takozvani grupni seks na vlastiti konto, Potopnici su oni koji gase svijeću i u tunelu, poziva Milorada Dodika na televizijski megdan.
Megdan je, inače, stara srpska otadžbinska riječi, verifikovana na Petom kongresu Centralne otadžbinske uprave pod vukovodstvom vojvode.
Sad će svi da graknu kako je branim Dodika.
Ne. Branim Tadića.
Na megdan, teve duel, idu jednaki protivnici, jednako nabildani, jednakih referenci. Inače bih i ja pozvao Blanku Vlašić, na zaskokovanije u vis.
Tužno djeluje kad kandidat Koalicije Zajedno, sunce ti ne jebem, igra na dosjetke o kojima će se u nekim medijčićima pričati sat, dva. A sva glasačka pastva očekuje Iskonski Iskorak, jer, kad kažeš Zajedno, to zvuči tvrdo kao čelik.
Neću da prognoziram kako bi prošao taj teve duel. Svi znaju pa i to ne bi bila neka dulja vijest.
Od kandidata za Predsjednika Republike, pa makar on bio i Ognjen Tadić, očekuje se neka originalnija ideja za Republiku Srpsku a ne za programsku šemu.

DAJ, DAJ, ENDIAJ
Veliki broj stranaka i lidera, mada su mnogi od njih skrojeni po principu Po čojeka – cijeli lider, ili, Tri jetrve – nigdje gaća nema, gleda u Endiaj ko u boga. I njihova istraživanja javnog mnijenja. Najveći dio tih lidera i jetrva postoji samo u usranim medijima kao što su Been, Ateve, Blic, Politika, Oslobođenje, sarajevski unitaristički portali... neki nemaju u svom nacionalnom i entititetskom arealu nikakvu prođu, ali to objašnjavaju totalitarnim režimom i režimskim medijima, pa „spas“ nalaze u medijima koji za njih imaju prostor ali nemaju publiku.
Jedna nevalidna, nereferentna, konglomeratna, niska vucibatina, svoje jedino postojanje i značaj vide u par postotaka Endiaja.
Ako izuzmemo fantomski Esdepe, mnogo ružnije začešljan od Zlaje Paraje, istraživanja Endiaja, u nekoliko zadnjih mandata, ulavnom su približna stanju stvari. Sa Esdepe nešto nije u redu. Ili postoji ogroman sloj zadrtih muslimana koji se pred anketarima predstavljaju kao nenacionalni socijaleuropejci pa u tami svog glasačkog paravana glasaju za one sa dna kace, u što ne vjerujem, ili je načinjen sistematski doping sistem za Esdepe kako bi ga se, kao zec na ciriškom mitingu, vuklo ka rekordu. U taj sistem mora da je uključeno nekoliko stvari: selekcija ispitanika, što se lako postiže davanjem pretežnog sastava iz nekoliko regiona koji nisu klasično muslimanski, nego radnički, na primjer, sistem i mozaik pitanja, namjerno rebalansiranje rezultata, sumnjivo mi je da Endiaj napominje da ova anketa ne znači da će takav biti izborni rezultat, zatvoreno mrtvilo klasičnog bloka tamnovilajetskih glasača, anketari. Mislim da je u pitanju taj sistem, garniran sa malo američkog navijanja za Zlaju Snabdjevača Gvantanama. Svi u Sarajevu znaju da Esdepe uvijek u istraživanjima stoji fenomenalno a na izborima uneređeno.
S tim u vezi je i nemogući rezultat podrške Ljiljanu Komšiću. 33%. Pošto Hrvati ne daju podršku Komšiću, jedino objašanjenje je da u džamije idu sve sami komunisti.
Borjana Krišto i Martin Raguž su izjednačeni. Nelogičan je nesklad između rastućeg Hadeze i 3 procenta Borjane. Malo objašnjenje je to što je Borjana nešto nepoznatija od Raguža ali to nije objašnjenje da Raguž bolje stoji od njegove devedesetke.
Odnos SNSD – SDS – PDP, 46% - 17% - 5%. realan je ali kontaminiran. Pedepe je previsok za stranku koja se satoji od Ivanića i pola Borenovića.
Realno je da Haris ima tih devet posto. Ali to znači da je to njegov krajnji domet. Haris više nema rezerve. Radončić i Bakir mogu još rasti jer oni koji su uknjiženi Komšiću mogu se lako razliti na ovu dvojicu ali Harisu sigurno neće. SBB će preuzeti mnoge stranačke glasače Harisove stranke što će biti i njen kraj. Ako dovede do kraja bitku protiv Esdepea, SDA može zaustaviti pad. Ali se mora više mobilisati oko kandidature Bakira a ne oko mrljavog Tihića.
Nebojša Radmanović ima 44% a Ivanić 24%. To je ono što je Ivanić imao i protiv Rajka Kuzmanovića. S tim što Radmanoviću treba dodati i još stranačkih infrastrukturnih glasova pošto njega birači doživljavaju kao člana Predsjedništva više nego Dodika kao predsjednika Vlade jer je Dodik personifikacija i Esenesdea. Dakle, Ivanić trune na panju.
Moja omiljena tema, Opozicija, Otpozicija, Otpozadicija, Nudiguzi i Potopnici, načinila je ogroman promašaj udruživanjem i tatrljanjem o kriminalu te ranim istrčavanjem u kampanju. Prilude. Kako odjeveni ljudi gledaju na buljuk gologuzana koji se zbiju u grupu i drže se za guzice. Kao na loš božiji znak. Dok pojedinačnog gologuzana samo sažalijevaju.
Otkako su se Opozicionari udružili i počeli reklamirati kriminalizovani potop, Esenesde je počeo rasti. Pogledati fenomenalan tekst Zorana Krešića u Večernjaku. Primjer za sitne neuke i još sitnije reketoidne novinarčiće. Rast SNSD je krenuo negdje u aprilu, kad smo objavili slogan Srpska zauvijek a oni počeli o kriminalizaciji.
Da sam Ognjen Tadić, povukao bih se u korist Republike Srpske. Toliko o predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj.
Istraživanja javnog mnijenja stranke ili asocijacije, rade, ili ne rade, radi straha. Oni koji su u velikom strahu izbjegavaju istraživanja. Oni koji su favoriti rade istraživanja iz straha od pada. Da se osokole.
Meni ne trebaju istraživanja. U kampanji znam kako će ko proći u kom gradu, ne trebam ni izlaziti iz auta. Po licima ljudi na mitingu znam. Po stanju organizacije znam.
Ali, dobro, istraživanja su obredni običaji izbora. Tako Indijanci prizivaju kišu. Treba se čuvati Danajaca koji istraživanja nose. Esdepe nikako da shvati.
Velikoj, a ni maloj, stranci, istraživanja nisu od koristi. Velika stranka ne može tako lako da pravi zaokrete i ispravlja negativne postotke. To je samo da saznaš i vidiš i da ništa ne preduzmeš. Ne možeš pedeset dana prije izbora promijeniti temu i poruke. Niti možeš pričati nešto obrnuto od onog što si dosad pričao. Velika stranka vodi permanentni izborni proces i sve svoje postotke dobila je mnogo ranije. Još od formiranja vlasti. Šta se može učiniti pedeset, šezdeset dana prije izbora? Može se pasti za nekoliko procenata, nekom velikom nepažnjom ili pogreškom. I, ako si baš budala, ali budale ne stoje na pobjedničkom pijedestalu, možeš izgubiti izbore zbog velikog gafa. Ali, ni tu ti ne pomažu istraživanja javnog mnijenja.
Nemam vremena ni resursa. A da imam, istraživanja bih organizovao na sasvim druge teme i potpuno prije i van izbornog vremena. Iz pitanja, i odgovora, o tome koliko sa svojom skoropunoljetnom djecom pričate o toj i toj stranci ili lideru, mnogo se više i dugoročnije može saznati o položaju i rejtingu. Ova klasika: Da se izbori održavaju u nedjelju, za koga bi glasali, ista je storija kao: Da je moja baba imala barem jedan testis.
E, sad bi me neko pitao ko će pobijediti. Pa, onaj ko je već pobijedio. A izgubiće oni koji ne znaju ko je pobijedio.

PJEBAČICA U DNEVNIKU RTRS-a
Severina Pučković, u nekim regionima slavenskih jezika, vjerujem, ona stvar se iskazuje kao pučka, poznata kao Seve Pjebačica, ekspert za stare međuspolne djelatnosti garnirane sa navigacijom malih barki, svojim kompleksnim djelovanjem i angažmanom, zaslužila je da se pojavi na Dnevniku RTRS. I pojavila se.
To je uspijevalo još samo Umetnicama Slobode i Slobe Miloševića. Kao što je Ceca i Brunci.
Dabome, da sam za sveopštu liberalizaciju, razularenost i dekotiranost i derangiranost. Samo sa jednom sitnicom: sve na svom mjestu. Možeš da radiš šta hoćeš, ali tamo gdje pripadaš. Ako ćeš da se ubalegaš, idi u štalu, ako ćeš da kradeš, idi u zatvor, ako ćeš da informišeš onda informiši o onom što je bitno za društvo koje te plaća.
Kurvama i kriminalkama nema mjesta u informativnim emisijama jedne države. Dobro, Državice.
Čak i da se Seve nije javno pučkala sa Milanom. Jedna obična šatoruša. Pevaljka.
Ako Seve ima pučku, očekujem da neki uredik ima i malo mozga.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
NEPOVJERENJE U REPUBLIKU SRPSKU. I SATANIZACIJA.
Opozicioni konglomerat u Republici Srpskoj preduzeo je nekoliko očiglednih akcija i lansirao nekoliko stavova koje sugerišu jedinstvenu dijagnozu: riječ je o ukopnicima Republike Srpske:
• Oni, PDP, SDS, DPČ, ispoljavaju i demonstriraju nepovjerenje u Republiku Srpsku i njene institucije.
• Oni su sudovi i presuđivači bez tužilaštva, optužnica i istrage.
• Oni satanizuju Republiku Srpsku i njene instuicije i projekte, jednako kao Zlatko Lagumždija, Bakir 60, Gregori Brč i ostali mrzitelji Republike Srpske.
Više im nije dovoljan sarajevsko-lukačev recept da se nakon završetka zgrade vlade, zgrade televizije, autoputa... proglasi kriminalizacija. Sada se, u skladu sa inovacijama i opštim napretkom tehnologije, kriminalizacija proglašava odmah, dok se tinta ne osuši. Tako je kriminalizovani Pedepe, danas dobio izliv svojih lopovskih gena u mozak, prisjetio se svog kriminala u sektoru oblovine i bankarskom sektoru, ta dva sektora su kompatibilna zavisna, kao i kilogram teletine i litra mlijeka, npr, koliko je cjepanica, bukova, toliko je i banka, kristalova, takozvani zavisni tečaj cijena, pa, Pedepe, izjavio da je potpisivanje ugovora o koncesiji za put BL – DO, sa slovenačkom firmom, oaza kriminala za uski krug ljudi. A poznato je da se ugovor o koncesijama dogovara na stadionu, uz potpise svih gledalaca, redara i onih koji prodaju kikiriki kokice.
Onda je DPČ, partija Dragana i Čavića, podigla nadgorobni spomenik parama koje je, po njima, upropastila IRB.
A oglasio se i marginalizovani vlasnik kandidature za Predsjednika Republike, Esdees. Šta ste obećali Josipoviću. A šta je vaš Rašo, jebo vas on, obećao Bobanu u Beču.
Dakle, u skladu sa naučenim ponašanjem reaguje cijela opozicija. Ako su u prethodnom životu nekom nešto nelegalno i naneviđeno obvećavali, sada misle da to svi rade. Važnije je za Republiku Srpsku to što je ovdje došao Josipović nego sva pamet Esdeesa i svi njihovi mandati do sada. Ali, ne moram da im objašnjavam. Pedepe, Partija Do Posljednjeg Panja, ima prste u više vrsta kriminala. Zato misli da je svako ko vlada kriminalac. I da je svaki ugovor sklopljen samo zbog kriminala.
Depeče, Demokratska Partija Vitol, nosi teški kompleks svog osnivača. Pošto je sahranio svoju poziciju u Esdeesu, pošto je sahranio svoj mandat Predsjednika Republike Srpske, sada bi da sahrani i osovinsku finansijsku instituciju Republike Srpske.
Dakale, ključna činjenica je da je opozicija preuzela sarajevsko-gregorijanski odnos prema Republici Srpskoj. I nastavila ga. Sveopšta satanizacija je jedan od predstepenica zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske.
Zato se zalaže opozicija.
To je nama naša demokratizacija dala.

TIHIĆ POČEO DA SRBUJE
Vidim, neki provincijalno dometni političari iz BiH, kao Ivanić, štogod ne smiju da kažu u BiH, ili u Republici Srpskoj, izjave za stranu štampu. Sad počeo i Tihić. I to da srbuje, kao nekad Milošević. Samo sa obrnutim vjeroznakom. Jedan od najbezličnijih političara dočepao se prilike u Večernjem listu. A bolesni zagrebački mrzitelji srpstva jedva dočekali da to puknu na naslovnu stranu: Tihić zaprijetio šefu SNSD-a: RS ćemo ukinuti.
Sulejman Tihić nije u situaciji da prijeti Republici Srpskoj bilo čim pa ni ukidanjem, jer svaka njegova prijetnja i prijetnja drugih sarajevskih političara, korak je ka rascjepu BiH. Ako mu je stalo do BiH, o čemu stalno govori, onda treba da poštuje Republiku Srpsku više nego Federaciju. Da sam na njegovom mjestu, našao bih nekog popa i tajno se svako jutro u njegovoj crkvi molio za Republiku Srpsku, njeno zdravlje i dobro raspoloženje. Ne mora da se krsti.
Sulejman Tihić je u intervjuu zagrebačkoj štampi saopštio da će, ako se bude insistiralo na usporedbi Republike Srpske i Kosova, Republika Srpska biti ukinuta jer za to ima više pravne osnove nego za otcjepljenje..
Taj sarajevski nadmjeni nastup sa primjesama otomanske visine i nadmoći nije samo dnevna predizborna priča, jer je Tihić i ranije izjavljivao da Republiku Srpsku ukida svakog dana. Radi se, dakle, o trajnoj sarajevskoj orijentaciji.
Upravo zbog toga treba svima da bude jasno, a najprije Tihiću, da je Republika Srpska ušla u sastav BiH sa svojom teritorijom, institucijama, ustavom i nadležnostima a da je to Dejton samo verifikovao međunarodnim ugovorom i uz garancije velikih sila. Republika Srpska je svoj pravni osnov unijela u BiH i zadržaće ga trajno. Od sarajevske unitarističke prisile zavisi zašta će ga iskoristiti.
Jasno je da je Kosovo otvorilo, ne samo na Balkanu, mnoge jednosmjerne političke i geopolitičke procese. Mnogima će se osvetiti želja i nastojanje da se Srbi i Srbija unakaze i optuže za sva zla građanskih ratova u Bivšoj Jugoslaviji.
Sam Tihić nije referent za ukidanje bilo čega a najmanje Republike Srpske.

ŠEST GUMARSKIH INDUSTRIJALACA
Niko, od onih koji će čitati ovaj post, nije čuo za Gumarsku industriju Pančevo. A i kako bi. Takvih industrija je u Jugoslaviji bilo na hiljade. I nije tu Industriju privatizovao Delta Mišković niti je u njoj inženjer bio Zver Kalinić. Izvinjavam se njihovim tetkama što samo njih pominjem. Ali, o njima dvojici se ove godine pisalo više nego u proteklih dvadeset godina o sudbinama tih nekoliko hiljada industrija diljem bivše Jugoslavije. Puta po nekoliko hiljada radnika.
Gumarska industrija Pančevo samo je koncentrisani meteorit koji sadrži memorisane podatke o propasti jednog društva, jedne države i pomračenju uma velikog broja podanika koji su se tada zvali subjekti udruženog rada.
Propala je potpuno. Da ne duljim.
Samo još nije propala iluzija pet radnika Gumarske industrije Pančevo i Milivoja Jovanovića, bivšeg predradnika bivše Industrije. Oni, njih šest jahača protiv privatizacije, čuvaju fabriku u smjenama. Čuvaju njene mašine i njeno skladište gotovih proizvoda. Kao čovjeku koji razumije industriju, djeluje mi smiješno da propala fabrika ima skladište gotovih proizvoda. Ali, iz poštovanja prema poštenjačinama, prihvatiću terminologiju. Njih šestorica ne primaju, razumije se, nikakvu naknadu za to što u smjenama čuvaju fabriku. Nemaju od koga. Fabrika i ne postoji. Nije upisana ni u sudske knjige.
A, evo kako je bilo.
Gumarska industrija Pančevo prvi put je privatizovana 2007. Od strane nepoznatog kupca koji nije izvršavao svoje obaveze pa je Agencija za privatizaciju raskinula ugovor i Industriju prodala Enveru Muhoviću. Njegova bizmis kompanija, sa m, zvala se Enigma Idea. Leb ti ne jebem. Po nazivu se vidi da se on razume u industriju ko Deda Milivoje u repertoar Lejdi Gaga. I njeno donje rublje. Takozvani veš. Onda je Enver, koji je, možda, mislio da Enigma znači Enverova Industrija Gumarskih Materijala, ustanovio da su ga zakinuli za hektare, kao da se gumarski proizvodi siju i žanju, da on ne može da pokrije gubitke. Agencija za privatizaciju je takođe ustanovila da se Enver, bre, zevzeči i raskinula ugovor. Gumarska industrija Pančevo je vraćena Državi. Koja nikada, ali nikada, neće priznati nezavisnost Kosova. Ne zajebavam državu Srbiju. Samo govorim o čemu se brine a o čemu se ne brine. Kao i sve Države na prostoru Bivše Države.
Otkako je GIP vraćena Državi, nastao je uporedni život nepostojeće fabrike i njenih šest čuvara. Oni, šest robinzona, šest jahača protiv privatizacije, danju nadniče da prehrane porodice, kad nisu u smeni, a onda noću idu u smene i čuvaju Industriju da je demokratizovani Jugosloveni, pretvoreni u Srbijance, ne raznesu u vidu elektromotora, presa, autoklava, alata, instalacija, cevi, vrata i prozora, pišaonika, čučavaca. Sve što kokoš ne snese Srbin može dao odnese. Jajca, bre ima sa sobom. Čuo sam tu pljačkašku filozovsku sentencu u Aleksincu, sedamdeset druge, treće. Nisam pojma imao o čemu je riječ.
Dok nisam na jednom od ratišta vidio pokrete jakih srpskih snaga oko neke poluzavršene kuće. Priđem. Vidim mala štmaprija. Seljani, za koje sam siguran da najveći dio njih prvi put u životu vide vijak i zupčanik, skidaju valjke. Gumene. Možda im je gumenu oblogu stavljala baš Gumarska industrija Pančevo. Radila je to i Sava Kranj. Jedan baja se muči oko bakarnog valjka. Sjajan mu. Ne razumije kako se oslobađa osigurač.
Što skidate to, ljudi, šta će vam. Boli te kurac. Gledaj svoja posla. Nemate to gdje iskoristiti, ostavite čovjeku mašinu. Hajdelberg je vrijedio sigurno dvadeset hiljada dojč marki. Jedan od posmatrača drži ruke na guzici i kalašnjikov o ramenu. Vlasnik je pobjego od moblizacije. Šta će mu mašine. Nekome će trebati. I kad mi izginemo, biće obnova. Pogleda me ko usranu kokoš. Ti gini, ja ću da pljačkam.
Otišao sam. Takva jedna mašina me hranila.
Tako su se, istovremeno, pustošile fabrike u pozadini svih frontova. I Skladišta Gotovih Proizvoda. U sadejstvu sa direktorima koji su se ulagivali vlastima i paravojskama, samo da ne bi išli na ratišta i da bi mogli smišljati način kako da privatizuju „svoju“ fabriku poslije rata ili da je udome, za masnu miloštu i čast. Pljačka im materina, što rekao Pero Simić.
Poslije rata, pogotovu. Dok nije nastupila privatizacija. Iz jedne hidraulične industrije odnijeto je, uz pomoć čuvara, skladištara, predradnika, direktora nije bilo, sedam tona alata. Ključeva, okastih, viljuškastih, francuskih, ureznica i nareznica, šublera. Sedam tona. I još je ostalo za privatizaciju.
Shvatio sam da je socijalizam propao, da je propala država, da je propalo društvo, da je propala moralna vertikala i da su se subjekti udruženog rada ubalegali do grla, tek jednog dana, mnogo godina poslije rata, na krugu jedne industrije. Zeko, kružni zajebant na svoj i na svačiji račun, jebe boga i zvijezde. Šta je Zeko. Jebo ovo sve. Svi imaju mobilni, niko nema ključ trinest. Mislio sam, ali nisam smio da mu kažem, šta će ti ključ trinest kad sedamdeset mašina nemaju elektromotore ili glave i neupotrebljive su. Po njih će poslije, na stečajnoj licitaciji, doći oni koji su pokrali te vitalne dijelove. Samoupravno, nema šta. Nisu sve pokrali tajkuni.
Na mjestu te Industrije sada su jedna group, jedna comppany, sa dva p, jedna ...ex... sve, skupno, ni stotinjak radnika. Gdje nekad radilo tri hiljade.
Gumarska industrija Pančevo još je na svom mjestu. I šest jahača, eksternih nadničara. Nema smisla da sve ovo pokradu. Prvo će odneti kapiju a onda sve ostalo. Da sam prezident, ili, barem, popečitelj Srbije, odlikovao bih pet radnika i predradnika Gumarske industrije Pančevo. Jebeš Kosovo.
Ali, kad bolje pogledam. I jedni i drugi, i Država sa popečiteljima, i šest jahača mrtve portirnice, čuvaju duhove. Oni prvi Kosovo, ovi drugi duhove radnika koji su nekada radili ovdje, živjeli dobro od socijalističkog rada, vozili Pezejce, Fićo je, bre, za livadiće, kupovali gumiđonke a Novu godinu slavili u Begišu, beš mu mater.
Drugovi, koji su sada postali duhovi, u međuvremenu, pomrli su, otišli u penziju, postali prosjaci ili najamnici. Ponosni subjekti udruženog rada. Kolevka je izglasala deklaraciju koja nije u sukobu sa međunarodnim pravom.
Kad sam bio mali, razmišljao sam kako se prave djeca. Kad sam odrastao pazio sam da ne pravim djecu baš na svakoj krevetnjači. Kada sam poostario, razmišljao sam kako se od jedne države pravi mnogo država. Kada sam prošao taj istorijski peting u satenskom blatu, govnima i krvi, shvatio sam da to neće ići. Inače bi pijevac jednog jutra, umjesto na tarabnjaču, skočio na jaje i napravio drugo jaje.
Razlika između mene i šest jahača nepostojeće portirnice nije u poštenju. Ali jeste u tome što oni neće da se odreknu zanosa o tome ako se od ukorovljenog kruga pravi Industrija.
Svaka im čast.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
RAZBILA SE OPOZICIJA NA BULJUKE
Mada se kaže Turke na buljuke. Ali, skoro je isto.
Najnoviji Buljuk je Osovina Čavić – Ivanić.
Dragan Čavić je, iako bez odluke svog Glavnog odbora, sunce ti jebem, podržao kandidaturu Mladena Ivanića za člana Predsjedništva BiH.
Čavić, koji je aktuelnu vlast proglasio režimom, ne znajući, duvandžija, da se režim ne bira na izborima, toliko je dosad krvi prolio govoreći i tome kako treba srušiti snsdrežim i Dodika, da sam očekivao da će Ognjena Tadića, kao glavnog kopljnošu i jurišnika na Dodikovu kandidaturu, nositi krkače po mitinzima, tokom cijele kampanje, najednom svoju i svojih još 316 glasova podrške daje Ivaniću.
Time je predizborni snijeg, koji je pokrio opozicioni brijeg, pokazao neke stvari:
• Čaviću je važnija BiH od Republike Srpske
• Inostranim garažnim izborointelektualcima je najvažnije da Ivanić prođe u Predsjedništvo jer, dva člana Predsjedništva, npr, mogu imenovati za predsjedavajućeg Savjeta ministara koga hoće, samo ako nema 10 poslanika za veto
• Opozicija se buljukuje na one koji vise na sisi stranaca, na vodonoše i na minorne pajace, takozvane auttriktere. Osovina Čavic – Ivanić je na sisi. Esdees je vodonoša koja treba da pribavi mnogo glasova Ivaniću (Mihajlica Pička Jedna se tu prikrpio i on i njegovi nisu nizašta). Auttrikteri, mahači gaćama na štapu, su Krsmanović, Bajić...
• Istorijski Avgustovski sporazum Ivanic – Čavić poslao je jasnu poruku na koju će Esdeesovi birači odgovoriti kao Tito Staljinu, 48., čini mi se, NE, pa će Ivanić proći kao što je prošao i na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj. Biće ponižen. Pouzdano znam da, kad nekom pravom Esdeesovcu pomeneš Čavića, kosa mu se pretvori u svežanj betonskog željeza.
• I konačno, mada će njihovog predizbornog sranja biti još, našla je krpa zakrpu. Karakterni političar našao karakternog političara. Ivanićev politički karakter je prepoznao svako ko je snjim bio u vlasti. A Čavićev politički karakter je objelodanjen neku veče u Amplitudi. Veli Čavić: Meni je pričao jedan ambasador, ambasador velike zemlje, sunce ti jebem, da mu je Špirić pričao da kod Dodika može svaki kriminalac, samo ja ne mogu. Karakter Tetke Tračerke.
Uglavnom, raspukla posteljica opozicionih larvi. Od moderne opozcione arhitekture, ako nikne brvnara, biće puna šaka brade.
Javnost u Republici Srpskoj konačno zna na čemu je i koja je svrha cijele kamerne predstave malih i eksperimentalnih scena – treba instalirati upravljive protuve a onda je Republika Srpska mali problem.

DINAMIT JE LEGITIMNA GRANA EKSPLOZIVA
Svebošnjački sabornik, mada sabor nikako ne dolazi, Muhamed, Tunjo, Filipović, svojim umom i tijelom zaštitio je vahabije. To je legitimna grana Islama, veli. O nekim aspektima života i ibadeta muslimana.
Potegao je Tunjo odbranu pošto su u Republici Srpskoj privedeni neki vehabije, malo ispitani i pušteni. Koliko sam shvatio, Tunjo još zamijera na iskazivanju čvrstine u građenju države. A sve to da bi se zatrli, protjerali, onemogućili i izbrisali muslimani sa teritorije koju su Srbi pokušali osvojiti zločinom i genocidom.
Dakle, sada su vehabije a i druge grane tretmana aspekata života i ibadeta, dobile dvojnu zaštitu i halal. Duhovnu i svjetovnu. Prvu je dao reisul Cerić. Drugu je dao, sada, Tunjo.
To su smjernice i putokazi za djelovanje svih ostalih instuticija duha i svijeta, države i vlasti.
To je, praktično, legalizacija agresivnog krila islama i propusnica za aktivnosti tipa Dernek Bugojno.
S tm što Tunjo, kao i svaki ishitreni lokalni geotolit, određuje i koordinate cilja. Republika Srpska. Jer proganja islam. Tunjo koji je živio u doba stare dobre komunističke troantinacionalne bratske prizemne propagande, primjenjuje iste metode. On vehabijama sugeriše da se, na osnovu privođenja trojice ili petorice vehabija, ima smatrati da se radi o progonu muslimana u Republici Srpskoj. Komunisti bi rekli Ima nekih pojava da ti i ti dižu glavu...
Tunjo nevjerovatnom akrobatikom sumnju u posjedovanje oružja i eksploziva i eventualno udruživanje radi terorizma karakteriše kao napad na „slobodu uvjerenja i prakticiranja jedne legalne i legitimne vjerske orijentacije ljudi, ma koliko ona nama koji pripadamo tradicionalnom načinu ibadeta koji je vladao u BiH, bila strana.“
Tunjo kao svjetovnjak i muslimanski intrelektualac, otvara širom vrata radikalizuovanju mirovnjačkog i posvetiteljskog ispoljavanja islama u BiH.
Tunjo, time, Bugojno prebacuje u Republiku Srpsku.

ZAHVALJUJEM SE
Nakon pedeset hiljada posjeta ovom blogu doista se zahvaljujem svima koji su imali energije i volje da čitaju paketiće, iverje, polufabrikate, neartikulacije, asocijatide, krvolokvije i druge oblike mog mišljenja i stava.
Znam da im je bilo teže nego meni. Meni, koji sam svakog dana morao, samomorao, imati mišljenje o nečemu. O bilo čemu. Rizikovati da se bez dovoljno informacija ili nepoznavanja trendova, sutra uleti u jednosmjernu grešku. Teže, jer ne raspolažu aparatom mišljenja kao ja. Svako od nas ima svoju tehnologiju proizvodnje misli. I zato, gledajući iste stvari, mislimo različito.
Zahvaljujem se i onima koji se slažu sa mnom i čitaju ovo iz užitka. I onima koji tek žele da vide o čemu onaj opet piše. Skriboman. I onima koji ovo čitaju po službenoj dužnosti. I prevodiocima. I onima koji me mrze zbog stavova i običnih riječi. Ništa, ništa, navikao sam. Mene, neki ljudi, čim vide, mrze me.
Zahvaljujem se posebno mojim drugarima sa Poskoka, koje nikad nisam vidio, a koji su mnogim mojim tekstvovima omogućili izlaz u neki drugi svijet, na drugo igralište, drugima na uvid. To me obavezuje. Jer se i slažem s njima. I u drugim stvarima.
Pitali su me, i nekidan na mom blogu, Grahovac, zašto nema mogućnosti za reakcije i komentare.
Ne želim da uvrijedim one koji se predstave. Ali, nisam rad da ostavljam mogućnost da neko sjedi u nužniku, maskiran vratima i piše Oj, pjesniče sa grguravom kosom... i da može da kaže šta hoće, zaštićen nikakvim nikom. Da govori neistine i da vrijeđa druge. Uvrede meni nisu problem. Sve mogu da podnesem. Ali neistine ne mogu.
Ponekad mi skrenu pažnju da na nekim portalima ima laži o meni. Potražim to i onda se osjećam nesretno. Ja ne spadam u novi bestijalni svijet koji se oslobodio komunizma, mada nikad nije ni znao šta je to, i dočepao se demokratije za koju, dripčine, misle da je to ja-anarhija.
A vidim, neki znaju da sam ratnih godina bio u Novom Sadu, dabogda pod mecima i granatama proveli svaku desetu noć koju sam proveo ja, pizda im materina, neki znaju da sam fašist, neki znaju da moja štamparija, koja ima troje zaposlenih, štampa i novčanice, Čavićevi seru kako se zbog moje štamparije mijenjao urbanistički plan a kada bi sve urbaniste iz opštine izveo na strijeljanje ne bi znali kazati gdje je taj objekt.
Zbog laži neću da otvaram idiotima vrata.
Ako svakog dana mogu svoje ime izložiti ispod teksta, neka to uradi i šugava armija lažova, kretenoida, ulitanih intelektualoida, kafanskih mislilaca i bolesnika svakojake vrste.
Reci šta hoćeš. Samo se potpiši. Pa vidi koliki je teret.
Obećavam da će blog biti bolji, u smislu raznovrsnosti. Samo dok se dočepam nekog vremena.
Čitamo se opet sutra

Rajko Vasić, izvršni sekretar SNSD-a
Raspad Jugoslavije
će završiti u BiH
Generalni sekretar SNSD-a slovi za osobu koja redovito uspijeva biti veći desničar i od radikala i od svog partijskog šefa, no pažljiviji analitičari su skloni tezi da Dodik radi upravo ono što Vasić kaže. U razgovoru sa novinarkom Oslobođenja Vasić odgovara na optužbe opozicije u RS-u, ne krijući da ga najviše sekiraju Dragan Čavić i Milanko Mihajlica, objašnjava šta zamjera politici Borisa Tadića i najavljuje nastavak SNSD-ove opstrukcije BiH
Razgovarala: Gordana KATANA
• S približavanjem izbora sve su glasnije kritike opozicije i dijela nevladinog sektora na račun vladajuće strukture, prije svega SNSD-a. Kako komentirate navode da se vlast pretvorila u režim, da je autokratska, da su pogažena načela parlamentarne demokratije?
- Pa dobro, Dragan Čavić, jedan minorni lik insistira na terminu režim, rušenje režima i to izgleda ovako lijepo, zvuči i podsjeća na vrijeme šestojanuarske diktature. Ali to sve samo pokazuje jalovost opozicione scene, koja i sama priznaje da je razdrobljena, a takva je što nema realne materijalne podloge za djelovanje protiv vlasti. Ne možete jednu stranku optužiti daje stvorila režim zato što je dobila 50 posto glasova na izborima. Znači, optužujete i birače. To je demokratija koja postoji od Grčke naovamo. Dakle, mogu samo priznati pravo opoziciji da traži svakim danom, u svakom pogledu neku manjkavost vlasti, ali ne mogu priznati da su bilo gdje i u bilo čemu realni. Čavić i drugi pričaju bajke i to potrošene.
Nuklearna podmornica
Pričom o korupciji u Vladi pokušali su da prođu na lokalnim izborima 2008. pa su izgubili 20 opština. Ja ne bih, da sam na njihovom mjestu, pokušavao u predizbornom periodu sa tom pričom. Čavićeva genijalna priča da neko preduzeće stalno gradi puteve u RS-u je smiješna. Kao da mi imamo stotine Strabaga pa samo jednom Vlada daje poslove. Imamo jedno preduzeće i ono je taj posao dobilo za vrijeme Vlade Mladena Ivanića. Prema tome, sve je to prazna priča.
• Ipak, posljednje dvije godine najuže rukovodstvo SNSD-a s predsjednikom stranke i premijerom Miloradom Dodikom na čelu optužuje se za neodgovorno trošenje javnih sredstava, primjer je i kupovina skupih poslovnih prostora za institucije RS-a u jeku ekonomske krize o čemu je negativan i stav Glavne službe za reviziju javnog sektora RS-a, di¬rektor Investiciono-razvojne banke osuđen je na kaznu zatvora zbog zloupotrebe položaja. To baš i nisu prazne optužbe - da li ih prihvatate kao mrlju na obrazu vlasti?
- Dobro, to je univerzalno pitanje za svako društvo. Mi možemo tako postaviti pitanje Rusiji, zar treba da pravi nuklearnu podmornicu, a ne može da riješi požare. Da li treba Obama da pomaže Pakistanu, a u Americi stotine hiljada porodica postaju beskućnici. Vladine službe, vladina administracija, da ne kažem državna, entitetska, mora da bude riješena i adekvatno smiješena. U bilo kojem vremenu to je skupo. Prema tome, ne mislim da je to bacanje para, već ulaganje u budućnost. Prostor u centru Banje Luke može da bude samo skuplji. Što se tiče revizorskih izvještaja, Razvojne banke itd. ne postoji vlast koja ima idealne ljude u svom aparatu. Bitno je da je ova vlast, ovaj mehanizam preduzeo procedure protiv onih koji su u Razvojnoj banci nešto pogriješili, što znači da nije pušteno da neko radi šta hoće. Nemoguće je očekivati da svi budemo idealni. Bitno je da vlast rješava svoje probleme. Što se tiče revizorskih izvještaja o nenamjenskom trošenju sredstava, treba odvojiti nalaze revizora od onoga što je istražno i sudsko djelovanje i kršenje zakona. Da postoji kršenje zakona, neko bi na osnovu revizorskih izvještaja morao automatski preduzeti odgovarajuće mjere. A to što Boško Čeko kaže da nije usklađeno ovo ili ono, da je ocjena negativna, nije sve to za sud i za zatvor. Opozicija, naravno, želi da od Čeke napravi vrhovnog istražitelja i sudiju i kadiju. To nisu realne stvari, to je obmanjivanje javnosti. Mi revizorsku službu gledamo kao korektiv, na osnovu čijih uputa i nalaza treba ispravljati nepravilnosti. Na kraju krajeva, Dodikova Vlada je u svom prvom mandatu formirala Službu revizije i postavila Čeku na to mjesto. Mi ne bježimo od revizije. Nalazi će uvijek biti na granici korektnih i nekorektnih, jer praksa ide ispred revizije. Dakle, ne može se revizorski izvještaj smatrati sudsko-istražnim papirom.
SRBI
Srbi su naguženi mnogo puta i Srbi u BiH više ni u malom mozgu nemaju ideju zajedništva
• Komentirajući optužbe da se svi veliki građevinski poslovi povjeravaju samo jednoj kompaniji u RS-u, kazali ste da nemamo stotinu Strabaga, no evidentno je da se najveći poslovi povjeravaju Integral inženjeringu. Kakva je sprega te kompanije i njenog vlasnika Slobodana Stankovića i SNSD-a?
- Nikakva veza ne postoji između Integral inženjeringa ili kako se već zove i SNSD-a. Milanko Mihajlica je prije dvije godine pokušao da kaže da je Niskogradnja glavni finansijer SNSD-a i mi smo zbog toga protivnjega podigli tužbu, jer nijedan dinar taj Integral inženjering nije uplatio SNSD-u. Mi smo sa legalnim parama vodili kampanju i 2008. prekoračili količinu para koju možemo potrošiti na lokalnim izborima, jer smo poslovali preko računa.

BiH
SNSD ima jasnu funkciju da štiti interes RS-a i njegovog stanovništva, a ne interes BiH i neke maglovite, vještačke države
Što se tiče ostalih institucija, ja ne znam kome povjeriti gradnju osim onome ko to može da uradi. Osim to ga, Integral inženjering dobio je posao na izgradnji autoputa Banja Luka - Gradiška prije nego je Milorad Dodik postao premijer. Šta trebamo uraditi? Otjerati nekoga da bismo dokazali da nismo u vezi s njim?
• Ali tu je izgradnja zgrade Vlade, RTV doma, novog poslovnog objekta u kompleksu administrativnog centra Vlade RS-a?
- Zgrada Vlade je takođe naslijeđena stvar, jer ju je počeo graditi Telekom. Ja ne znam zašto po svaku cijenu pravite spregu između jedne stranke i jednog preduzeća. To je potpuno nerealna priča.
• Ako nećemo govoriti o RS-u, možemo o odnosu SNSD-a prema BiH.
- BiH je potpuno otvoreno pitanje. BiH je u geografskom smislu samo na međunarodnoj karti odrednica. Unutar sebe ona je naseobina, to nije država. Postoji puno ljudi koji idealistički, prije svega da bi postigli neke grupne nacionalne stvari, po svaku cijenu BiH predstavljaju državom. BiH su samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ništa više. To je jedna nesretna zemlja, zemlja koja je podijeljena i koja je sve više podijeljena i sve što se danas dešava na političkoj sceni, ne radi za podjelu BiH, nego svjedoči o podijeljenosti. Bilo koji slučaj koji ćemo uzeti je tačno takav. Djeca koja su tokom rata imala pet, šest godina i koja nisu mogla da shvate stvarnost, danas imaju 20, 30 godina. To su ljudikojine znaju šta je zajednički život, ne znajušta je bratstvo i jedinstvo, ne znaju šta je međunacionalna ili komšijska tolerancija. Što se tiče SNSD-a, mi na BiH gledamo kao što je to Dayton napisao. Mi smo u svom programu 1996. rekli da vidimo BiH kao zajednicu dva entiteta i tri naroda i od toga ne odustajemo. I to je naš odnos prema BiH. Kako će se stvari dalje razvijati ne znam, ali SNSD ima jasnu funkciju da štiti interes RS-a i njegovog stanovništva, a ne interes BiH i neke maglovite, vještačke države. Što se prije svi pomire u BiH da Bošnjaci trebaju da imaju svoj interes, a ne interes unitarne BiH, da Hrvati trebaju da imaju svoj interes, a ne interes služenja Sarajevu, BiH će postati sretnija zemlja. Inače neće. To će dovesti do toga da će se sama urušiti, propasti, popucati. Neće trebati ništa uraditi. Neće trebati nikakav referendum, nikakve ustavne promjene, neće trebati ništa, jer jednostavno desiće se da će se razići kao raspucali led na rijeci, svako će otići na svoju stranu.
• Ali na ovim prostorima nema mirnih razlaza. Svaki takav pokušaj plaćen je sa mnogo krvi. Zar zbog toga ne bi trebali svi, uključujući i SNSD, uložiti više napora da BiH bude bolja i sretnija zemlja, kako bi postala dio evropske porodi ce, kako bi se za početak građanima ukinule vize?
- Zbog putovanja u inostranstvo ne vrijedi praviti državu. U narednih 10,20 godina neće biti nikakvih putovanja. Međunarodni aerodromi su prazni. Dakle, nema ko i kuda da putuje, zbog našeg standarda. BiH nije zanimljiva i nikada neće biti zanimljiva za strana ulaganja i time se ne smijemo zavaravati. U BiH niko neće da uđe jer je nezavršena stvar, jer je BiH zemlja raspada. Na njoj će se završiti raspad Jugoslavije i kapital u nju neće doći makar se svi mi izljubili. Ne isplati se truditi ikome u BiH, pa ni SNSD-u. Ni Bošnjacima. Sve oko nas je etnički čisto. Ovdje zbog truda za zajedničku državu neko može biti samo nagužen. Srbi su naguženi mnogo puta i Srbi u BiH više ni u malom mozgu nemaju ideju zajedništva. To se ovdje smatra slabom tačkom i mogućnošću da neko drži šapu nad nacijom.
• Kada to tako kažete, onda nam je sutrašnjica baš mračna. Zato Vas ponovo pitam jeste li svjesni da su razlazi na ovim prostorima vrlo krvavi?
- Razlazi su krvavi, ali primjer Crne Gore pokazuje da to ne mora biti tako. Pa i primjer Kosova to pokazuje. Ali najbolji raspad je put koj im ide BiH i na kojem će svi shvatiti da ne vrijedi praviti zajedničku državu.
• BiH je u ovom momentu realnost i za njen suverenitet i cjelovitost zainteresirani su i naši najbliži susjedi, Hrvatska i Srbija. Vi ste prije nekoliko dana ocijenili da Srbija vodi neodgovornu politiku prema RS-u, pa i BiH u cjelini. Možete li to pojasniti?
- I Srbija i Hrvatska, to je jasno. Posljedice takve politike su ogromne. To je, kako je vrijeme prolazilo, a Srbija i Hrvatska rješavale svoje probleme, bilo u manjim količinama. Ali, moram otvoreno da kažem, ja se ne bi hvatao u kolo sa Turskom. I to je neodgovorna politika prema RS-u, zbog činjenice da Turska otvoreno nastupa jednostrano. Tako da se nema šta tu pojašnjavati.
Sarajevska djeca
Glavna politička ideja i vodilja SNSD-a je svijest o ovdašnjem političkom interesu Srba u BiH, a ne u interesu našem kroz prizmu Beograda ili formulisanja naših interesa koji je okrenut ka Beogradu. Naš politički interes mora biti okrenut ka Srbima u BiH. Hrvati nemaju tu mogućnost i vidimo kakva je situacija. Posljedice korištenja Srba i Hrvata od Beograda i Zagreba su katastrofalne. Srba nema u pola BiH, Hrvati su desetkovani i zato je to zloupotreba naroda u BiH. Istu sudbinu su doživjeli i muslimani. I oni su ovdje korišteni za radikalizaciju islama, što je jadne ljude dovelo u težak položaj. Ja mislim da mi sa Srbijom moramo razvijati odnose koji su dozvoljeni Daytonom, ali ovdje postoji potpun identitet Srba u BiH i to je RS. A interes Beograda je nešto drugo. Priča se o Dodikovoj težnji i otcjepljenju i prisajedinjenu Beogradu: to je toliko smiješno da može da služi samo za plašenje sarajevske djece.
P.S. U namjeri da doprinesemo kulturi dijaloga, gospodin Vasić je autentično citiran

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
GLAS ZA PDP JE GLAS ZA POLITIČKO KURVANJE

Nebulozna teza Pedepea da je glas za SNSD glas za nestanak Republike Srpske, nagnala me je da pogledam istini u oči. Bolje rečeno, kurvi u oči. Otkako se pojavio Pedepe na političkoj sceni nije evidentirana veća štetočina po zajednicu. Od ogoljavanja panjeva, preko invazije na pozicije i fotelje, tako se uguzičio i Ivanić, našom dobrotom, do rasprodaje nadležnosti, banaka, i para od PDV. No, kako stvari doista stoje?
SNSD je Republiku Srpsku u prvom Dodikovom mandatu izveo iz mraka izolacije i otvorio svjetskim liderima a u drugom mandatu vratio joj dostojanstvo i trajno je postavio kao odlučujućeg faktora u BiH.
PDP je na scenu Republike Srpske i BiH uveo političku prostituciju jer se pokazao kao stranka koja će radi vlastitih pozicija i za korist ilegalnih međunarodnih faktora učiniti sve da bude na vlasti sa bilo kim.
To je osnovna razlika između SNSD i PDP. Birači i javnost u Republici Srpskoj to znaju i pokazuju već nekoliko puta na izborima.
Stoga je oktobarski izborni glas za PDP, u stvari, glas za političko kurvanje.
Političku liniju takvog prostituisanja i političkog uplitanja stranaca zna samo Mladen Ivanić dok ostali žive u stranačkoj iluziji demokratskog progresa. Uvidjevši to, na desetine kadrova, među kojima su poslanaici i ministri, napustilo je PDP pa je uz Ivanića u javnosti ostao još samo Borenović.
Mladen Ivanić, umjesto da nebulozno optužuje SNSD za bombardovaje Srbije, trebao bi da svojoj stranci i javnosti Republike Srpske objasni šta je radio i za šta je pripreman šest mjeseci u Engleskoj, tokom 1998. godine. Neka javno kaže da li mu je tamo nacrtana Partija demokratskog progresa.