ŠEST GUMARSKIH INDUSTRIJALACA
Niko, od onih koji će čitati ovaj post, nije čuo za Gumarsku industriju Pančevo. A i kako bi. Takvih industrija je u Jugoslaviji bilo na hiljade. I nije tu Industriju privatizovao Delta Mišković niti je u njoj inženjer bio Zver Kalinić. Izvinjavam se njihovim tetkama što samo njih pominjem. Ali, o njima dvojici se ove godine pisalo više nego u proteklih dvadeset godina o sudbinama tih nekoliko hiljada industrija diljem bivše Jugoslavije. Puta po nekoliko hiljada radnika.
Gumarska industrija Pančevo samo je koncentrisani meteorit koji sadrži memorisane podatke o propasti jednog društva, jedne države i pomračenju uma velikog broja podanika koji su se tada zvali subjekti udruženog rada.
Propala je potpuno. Da ne duljim.
Samo još nije propala iluzija pet radnika Gumarske industrije Pančevo i Milivoja Jovanovića, bivšeg predradnika bivše Industrije. Oni, njih šest jahača protiv privatizacije, čuvaju fabriku u smjenama. Čuvaju njene mašine i njeno skladište gotovih proizvoda. Kao čovjeku koji razumije industriju, djeluje mi smiješno da propala fabrika ima skladište gotovih proizvoda. Ali, iz poštovanja prema poštenjačinama, prihvatiću terminologiju. Njih šestorica ne primaju, razumije se, nikakvu naknadu za to što u smjenama čuvaju fabriku. Nemaju od koga. Fabrika i ne postoji. Nije upisana ni u sudske knjige.
A, evo kako je bilo.
Gumarska industrija Pančevo prvi put je privatizovana 2007. Od strane nepoznatog kupca koji nije izvršavao svoje obaveze pa je Agencija za privatizaciju raskinula ugovor i Industriju prodala Enveru Muhoviću. Njegova bizmis kompanija, sa m, zvala se Enigma Idea. Leb ti ne jebem. Po nazivu se vidi da se on razume u industriju ko Deda Milivoje u repertoar Lejdi Gaga. I njeno donje rublje. Takozvani veš. Onda je Enver, koji je, možda, mislio da Enigma znači Enverova Industrija Gumarskih Materijala, ustanovio da su ga zakinuli za hektare, kao da se gumarski proizvodi siju i žanju, da on ne može da pokrije gubitke. Agencija za privatizaciju je takođe ustanovila da se Enver, bre, zevzeči i raskinula ugovor. Gumarska industrija Pančevo je vraćena Državi. Koja nikada, ali nikada, neće priznati nezavisnost Kosova. Ne zajebavam državu Srbiju. Samo govorim o čemu se brine a o čemu se ne brine. Kao i sve Države na prostoru Bivše Države.
Otkako je GIP vraćena Državi, nastao je uporedni život nepostojeće fabrike i njenih šest čuvara. Oni, šest robinzona, šest jahača protiv privatizacije, danju nadniče da prehrane porodice, kad nisu u smeni, a onda noću idu u smene i čuvaju Industriju da je demokratizovani Jugosloveni, pretvoreni u Srbijance, ne raznesu u vidu elektromotora, presa, autoklava, alata, instalacija, cevi, vrata i prozora, pišaonika, čučavaca. Sve što kokoš ne snese Srbin može dao odnese. Jajca, bre ima sa sobom. Čuo sam tu pljačkašku filozovsku sentencu u Aleksincu, sedamdeset druge, treće. Nisam pojma imao o čemu je riječ.
Dok nisam na jednom od ratišta vidio pokrete jakih srpskih snaga oko neke poluzavršene kuće. Priđem. Vidim mala štmaprija. Seljani, za koje sam siguran da najveći dio njih prvi put u životu vide vijak i zupčanik, skidaju valjke. Gumene. Možda im je gumenu oblogu stavljala baš Gumarska industrija Pančevo. Radila je to i Sava Kranj. Jedan baja se muči oko bakarnog valjka. Sjajan mu. Ne razumije kako se oslobađa osigurač.
Što skidate to, ljudi, šta će vam. Boli te kurac. Gledaj svoja posla. Nemate to gdje iskoristiti, ostavite čovjeku mašinu. Hajdelberg je vrijedio sigurno dvadeset hiljada dojč marki. Jedan od posmatrača drži ruke na guzici i kalašnjikov o ramenu. Vlasnik je pobjego od moblizacije. Šta će mu mašine. Nekome će trebati. I kad mi izginemo, biće obnova. Pogleda me ko usranu kokoš. Ti gini, ja ću da pljačkam.
Otišao sam. Takva jedna mašina me hranila.
Tako su se, istovremeno, pustošile fabrike u pozadini svih frontova. I Skladišta Gotovih Proizvoda. U sadejstvu sa direktorima koji su se ulagivali vlastima i paravojskama, samo da ne bi išli na ratišta i da bi mogli smišljati način kako da privatizuju „svoju“ fabriku poslije rata ili da je udome, za masnu miloštu i čast. Pljačka im materina, što rekao Pero Simić.
Poslije rata, pogotovu. Dok nije nastupila privatizacija. Iz jedne hidraulične industrije odnijeto je, uz pomoć čuvara, skladištara, predradnika, direktora nije bilo, sedam tona alata. Ključeva, okastih, viljuškastih, francuskih, ureznica i nareznica, šublera. Sedam tona. I još je ostalo za privatizaciju.
Shvatio sam da je socijalizam propao, da je propala država, da je propalo društvo, da je propala moralna vertikala i da su se subjekti udruženog rada ubalegali do grla, tek jednog dana, mnogo godina poslije rata, na krugu jedne industrije. Zeko, kružni zajebant na svoj i na svačiji račun, jebe boga i zvijezde. Šta je Zeko. Jebo ovo sve. Svi imaju mobilni, niko nema ključ trinest. Mislio sam, ali nisam smio da mu kažem, šta će ti ključ trinest kad sedamdeset mašina nemaju elektromotore ili glave i neupotrebljive su. Po njih će poslije, na stečajnoj licitaciji, doći oni koji su pokrali te vitalne dijelove. Samoupravno, nema šta. Nisu sve pokrali tajkuni.
Na mjestu te Industrije sada su jedna group, jedna comppany, sa dva p, jedna ...ex... sve, skupno, ni stotinjak radnika. Gdje nekad radilo tri hiljade.
Gumarska industrija Pančevo još je na svom mjestu. I šest jahača, eksternih nadničara. Nema smisla da sve ovo pokradu. Prvo će odneti kapiju a onda sve ostalo. Da sam prezident, ili, barem, popečitelj Srbije, odlikovao bih pet radnika i predradnika Gumarske industrije Pančevo. Jebeš Kosovo.
Ali, kad bolje pogledam. I jedni i drugi, i Država sa popečiteljima, i šest jahača mrtve portirnice, čuvaju duhove. Oni prvi Kosovo, ovi drugi duhove radnika koji su nekada radili ovdje, živjeli dobro od socijalističkog rada, vozili Pezejce, Fićo je, bre, za livadiće, kupovali gumiđonke a Novu godinu slavili u Begišu, beš mu mater.
Drugovi, koji su sada postali duhovi, u međuvremenu, pomrli su, otišli u penziju, postali prosjaci ili najamnici. Ponosni subjekti udruženog rada. Kolevka je izglasala deklaraciju koja nije u sukobu sa međunarodnim pravom.
Kad sam bio mali, razmišljao sam kako se prave djeca. Kad sam odrastao pazio sam da ne pravim djecu baš na svakoj krevetnjači. Kada sam poostario, razmišljao sam kako se od jedne države pravi mnogo država. Kada sam prošao taj istorijski peting u satenskom blatu, govnima i krvi, shvatio sam da to neće ići. Inače bi pijevac jednog jutra, umjesto na tarabnjaču, skočio na jaje i napravio drugo jaje.
Razlika između mene i šest jahača nepostojeće portirnice nije u poštenju. Ali jeste u tome što oni neće da se odreknu zanosa o tome ako se od ukorovljenog kruga pravi Industrija.
Svaka im čast.
Niko, od onih koji će čitati ovaj post, nije čuo za Gumarsku industriju Pančevo. A i kako bi. Takvih industrija je u Jugoslaviji bilo na hiljade. I nije tu Industriju privatizovao Delta Mišković niti je u njoj inženjer bio Zver Kalinić. Izvinjavam se njihovim tetkama što samo njih pominjem. Ali, o njima dvojici se ove godine pisalo više nego u proteklih dvadeset godina o sudbinama tih nekoliko hiljada industrija diljem bivše Jugoslavije. Puta po nekoliko hiljada radnika.
Gumarska industrija Pančevo samo je koncentrisani meteorit koji sadrži memorisane podatke o propasti jednog društva, jedne države i pomračenju uma velikog broja podanika koji su se tada zvali subjekti udruženog rada.
Propala je potpuno. Da ne duljim.
Samo još nije propala iluzija pet radnika Gumarske industrije Pančevo i Milivoja Jovanovića, bivšeg predradnika bivše Industrije. Oni, njih šest jahača protiv privatizacije, čuvaju fabriku u smjenama. Čuvaju njene mašine i njeno skladište gotovih proizvoda. Kao čovjeku koji razumije industriju, djeluje mi smiješno da propala fabrika ima skladište gotovih proizvoda. Ali, iz poštovanja prema poštenjačinama, prihvatiću terminologiju. Njih šestorica ne primaju, razumije se, nikakvu naknadu za to što u smjenama čuvaju fabriku. Nemaju od koga. Fabrika i ne postoji. Nije upisana ni u sudske knjige.
A, evo kako je bilo.
Gumarska industrija Pančevo prvi put je privatizovana 2007. Od strane nepoznatog kupca koji nije izvršavao svoje obaveze pa je Agencija za privatizaciju raskinula ugovor i Industriju prodala Enveru Muhoviću. Njegova bizmis kompanija, sa m, zvala se Enigma Idea. Leb ti ne jebem. Po nazivu se vidi da se on razume u industriju ko Deda Milivoje u repertoar Lejdi Gaga. I njeno donje rublje. Takozvani veš. Onda je Enver, koji je, možda, mislio da Enigma znači Enverova Industrija Gumarskih Materijala, ustanovio da su ga zakinuli za hektare, kao da se gumarski proizvodi siju i žanju, da on ne može da pokrije gubitke. Agencija za privatizaciju je takođe ustanovila da se Enver, bre, zevzeči i raskinula ugovor. Gumarska industrija Pančevo je vraćena Državi. Koja nikada, ali nikada, neće priznati nezavisnost Kosova. Ne zajebavam državu Srbiju. Samo govorim o čemu se brine a o čemu se ne brine. Kao i sve Države na prostoru Bivše Države.
Otkako je GIP vraćena Državi, nastao je uporedni život nepostojeće fabrike i njenih šest čuvara. Oni, šest robinzona, šest jahača protiv privatizacije, danju nadniče da prehrane porodice, kad nisu u smeni, a onda noću idu u smene i čuvaju Industriju da je demokratizovani Jugosloveni, pretvoreni u Srbijance, ne raznesu u vidu elektromotora, presa, autoklava, alata, instalacija, cevi, vrata i prozora, pišaonika, čučavaca. Sve što kokoš ne snese Srbin može dao odnese. Jajca, bre ima sa sobom. Čuo sam tu pljačkašku filozovsku sentencu u Aleksincu, sedamdeset druge, treće. Nisam pojma imao o čemu je riječ.
Dok nisam na jednom od ratišta vidio pokrete jakih srpskih snaga oko neke poluzavršene kuće. Priđem. Vidim mala štmaprija. Seljani, za koje sam siguran da najveći dio njih prvi put u životu vide vijak i zupčanik, skidaju valjke. Gumene. Možda im je gumenu oblogu stavljala baš Gumarska industrija Pančevo. Radila je to i Sava Kranj. Jedan baja se muči oko bakarnog valjka. Sjajan mu. Ne razumije kako se oslobađa osigurač.
Što skidate to, ljudi, šta će vam. Boli te kurac. Gledaj svoja posla. Nemate to gdje iskoristiti, ostavite čovjeku mašinu. Hajdelberg je vrijedio sigurno dvadeset hiljada dojč marki. Jedan od posmatrača drži ruke na guzici i kalašnjikov o ramenu. Vlasnik je pobjego od moblizacije. Šta će mu mašine. Nekome će trebati. I kad mi izginemo, biće obnova. Pogleda me ko usranu kokoš. Ti gini, ja ću da pljačkam.
Otišao sam. Takva jedna mašina me hranila.
Tako su se, istovremeno, pustošile fabrike u pozadini svih frontova. I Skladišta Gotovih Proizvoda. U sadejstvu sa direktorima koji su se ulagivali vlastima i paravojskama, samo da ne bi išli na ratišta i da bi mogli smišljati način kako da privatizuju „svoju“ fabriku poslije rata ili da je udome, za masnu miloštu i čast. Pljačka im materina, što rekao Pero Simić.
Poslije rata, pogotovu. Dok nije nastupila privatizacija. Iz jedne hidraulične industrije odnijeto je, uz pomoć čuvara, skladištara, predradnika, direktora nije bilo, sedam tona alata. Ključeva, okastih, viljuškastih, francuskih, ureznica i nareznica, šublera. Sedam tona. I još je ostalo za privatizaciju.
Shvatio sam da je socijalizam propao, da je propala država, da je propalo društvo, da je propala moralna vertikala i da su se subjekti udruženog rada ubalegali do grla, tek jednog dana, mnogo godina poslije rata, na krugu jedne industrije. Zeko, kružni zajebant na svoj i na svačiji račun, jebe boga i zvijezde. Šta je Zeko. Jebo ovo sve. Svi imaju mobilni, niko nema ključ trinest. Mislio sam, ali nisam smio da mu kažem, šta će ti ključ trinest kad sedamdeset mašina nemaju elektromotore ili glave i neupotrebljive su. Po njih će poslije, na stečajnoj licitaciji, doći oni koji su pokrali te vitalne dijelove. Samoupravno, nema šta. Nisu sve pokrali tajkuni.
Na mjestu te Industrije sada su jedna group, jedna comppany, sa dva p, jedna ...ex... sve, skupno, ni stotinjak radnika. Gdje nekad radilo tri hiljade.
Gumarska industrija Pančevo još je na svom mjestu. I šest jahača, eksternih nadničara. Nema smisla da sve ovo pokradu. Prvo će odneti kapiju a onda sve ostalo. Da sam prezident, ili, barem, popečitelj Srbije, odlikovao bih pet radnika i predradnika Gumarske industrije Pančevo. Jebeš Kosovo.
Ali, kad bolje pogledam. I jedni i drugi, i Država sa popečiteljima, i šest jahača mrtve portirnice, čuvaju duhove. Oni prvi Kosovo, ovi drugi duhove radnika koji su nekada radili ovdje, živjeli dobro od socijalističkog rada, vozili Pezejce, Fićo je, bre, za livadiće, kupovali gumiđonke a Novu godinu slavili u Begišu, beš mu mater.
Drugovi, koji su sada postali duhovi, u međuvremenu, pomrli su, otišli u penziju, postali prosjaci ili najamnici. Ponosni subjekti udruženog rada. Kolevka je izglasala deklaraciju koja nije u sukobu sa međunarodnim pravom.
Kad sam bio mali, razmišljao sam kako se prave djeca. Kad sam odrastao pazio sam da ne pravim djecu baš na svakoj krevetnjači. Kada sam poostario, razmišljao sam kako se od jedne države pravi mnogo država. Kada sam prošao taj istorijski peting u satenskom blatu, govnima i krvi, shvatio sam da to neće ići. Inače bi pijevac jednog jutra, umjesto na tarabnjaču, skočio na jaje i napravio drugo jaje.
Razlika između mene i šest jahača nepostojeće portirnice nije u poštenju. Ali jeste u tome što oni neće da se odreknu zanosa o tome ako se od ukorovljenog kruga pravi Industrija.
Svaka im čast.
