NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
PSIHOINFANTILIZAM OPOZICIONARA
Neidentifikovani opozicioni objekt koji se predstavlja kao Pritisak, lansirao je kampanju protiv vlasti ali fokusiranu na Milorada Dodika. Glavni moto je Dođi Mile u naš kraj pa da vidiš šta je raj. I kontejner u kome siromah traži hranu. Grafički je moto tako koncipiran da se izdvajaju riječi Mile kraj.
Ne znam detalje ali to mi liči na regionalni amaterski pristup odnosima sa javnošću svojstven tipovima kao što su Krsmanović i Bajić. Prvo su se onima, znate vi dobro kojima, predstavili kao novi lideri, konceptualisti, multietničari, alternativci, a oni ih podržali. Dali im i malo para. Malo i sebi ostavili. Ili malo više. Sada regionalni primitivci, azijatske moždane podloge, lansiraju kampanju da bi opravdali vlastita sranja o sebi.
Ako ozbiljno razmotrimo pojavu moguće je uspostaviti nekoliko dijagnoza koje tvore jedno jedinstveno stanje duha opozicije. Ne smatrajući da je lepeza dijagnoza ovim iscrpljena i ne pretendujući da redoslijed određuje važnost, dakle:
• Psihoinfantilizam. Njihova, pretpostavljenog dvojca i svih onih koji učestvuju u ovom „poduhvatu“, vanjska politička pojava je u neskladu sa njihovom unutrašnjom psihološkom konstrukcijom. Vanjska pojava je stranačko-politička, formalno jednako formatirana kao i kod svih drugih aktera na političkoj sceni ali je unutrašnja duševna politička zaostalost evidentirana na ljestvici dječijeg ili dječačkog doba. Samo razvojno zaostali politički umovi mogu misliti da će takve poruke proizvesti političke efekte. Kontejnerska pretraga je pojava koja je ustanovljena pobjedom nacionalističkih stranaka u BiH, kada je preko noći nastupio sirotinjski život i kada su profesori prodavali tanjire i kašike na buvljacima da bi preživjeli. To što sada lansiraju psihoinfantilni opozicionari, čega neosporno ima na svim ovim prostorima, osim Slovenije, stećci su nekog drugog vremena a ne fakti ovog.
• Instrukturitet. Kampanjska dosjetka sa kontejnerom i sirotanom ničim se ne može povezati sa Dodikom. Da bi poruka bila djelotvorna, prohodna i prijemčiva, između ostalog, mora posjedovati strukturitet na nekoliko nivoa i u nekoliko pravaca. Jedna od glavnih strukturalnih odrednica je veza između objekta, plakata, bilborda, proizvoda, prijemnika i targetiranog aktera. Ni jedna od te tri tačke ovom dosjetkom nije povezana. Čak i dodatne, prateće pojave, kao što je poruka: Nacionalna sramota – penzija 160 maraka, ne potpomaže u uspostavljanju te ogoljene potrebne strukture. Nemoguće je reći da je to penzija punog radnog staža i zato autori psihoinfantilnog koncepta posežu za lažima, kao u lošim reklamama u kojima čep tečnog deterdženta pere cijelu svinjogojsku farmu.
• Put do masa ili individue. Poruka, koja se svodi na dosjetku, a koja bi trebala biti veoma složena u svojoj jednostavnosti, želi da nađe put do masovnih slojeva ali i do pojedinca i tako proizvede suprotne predodžbene efekte u kolektivnoj psihologiji a „naredbodavne“ inpute u pojedinačnoj psihomotorici. Glavna alatka u tom procesu je poistovjećivanje. Ko od prijemnika poruke, od građana, od glasača, želi da se poistovjeti sa glavnim likom iz kontejnera. Niko. Srednji sloj koristi sve raspoložive resurse da pobjegne iz tog najnižeg društvenog miljea. Dakle, nije receptivan. Ljudi koji su u siutuaciji da kopaju po kontejnerima malobrojna su skupina koja se ne bavi politikom i političkim porukama i koja, čak i ne glasa. Oni koji su između dna i srednjeg sloja, i kojih je najviše, imaju prečih briga i aktivistički su okrenuti ka egzisteniciji, očuvanju posla ili traženju novog pošto su završili školu ili ostali bez dosadašnjeg radnog mjesta. Oni ne prihvataju pasivizam, depresivnost i čekanje smrti koje im sugeriše dosjetka-poruka sa kontejnerom. Oni koji su iznad srednjeg sloja, ne žele ni da se bave takvim statusnim situacijama, a koji su redovni birači, jer su davno pobjegli od njih i ne žele čak ni da ih u sjećanju osvježavaju. Kome, dakle? Samo svojim naručiocima dosjetkaši šalju poruku. Evo, uradili smo nešto.
• Contra anima candida. Najveći i najmasovniji sloj svakog društva su čiste, bijele duše, poštenjačine. Kolikogod su siromašne, ratom uništene ili opštim socijalnim i ekonomskim stanjem, a i svjetskom krizom, depresirane, pripadnici čistih duša ne mijenjaju svoj svjetonazor i zato je svako, uglavnom svako, društvo zdravo. Njima, najširem sloju, nije moguće prodati podvalu da je za kontejnere kriv Dodik. Ili bilo koji Dodik. Niti da je jedan od krivaca. Misliti da su bijele duše takvi zli pomračenjaci, da će nasjesti na takvu poruku, krajnje je potcjenjivački odnos prema ljudima, da ne kažem biračima. Taj odnos mogu da produkuju samo perverznjaci i mračnjaci.
• Individualno voajerstvo i onanizam. Autori dosjetke-poruke-kampanje, duboko su intimno i duševno bolesne jedinke. Oni na ovaj način ispoljavaju svoju voajersku karakternu crtu egzaltirajući na situacijama koje su društveno najcrnje i najteže i kojih ima u svakom društvu. Oni se, u stvari naslađuju nad ovakvim pojedincima iz kontejera, umjesto da, na primjer, osnuju nevladinu organizaciju i, tražeći te pare, od iste ruke, da spreme dva obroka mjesečno za takve jadnike. Ljudi niskog čela i čupavih obrva mogu u sebi da nose mnogostruke nastranosti.
• Odustvo rješenja. Niko nikada nije pridobio mase, ljude, glasove, porukama o propasti, o bijedi, o sirotinji, o bezizlazu, o potopu. Niti porukama o tome da će sutra nastupiti propast. To opozicija, od infantilnih pedepeovaca pa do intelektualiziranog Ognjena, neprestano čini. Nestaće para za penzije, nastupiće dužničko ropstvo, prijeti finansijski kolaps, svi ćemo u kontejnere. Ako je i sve tako, ozbiljan javni faktor mora ponuditi izlaz. Nije izlaz: Daj da ja pobijedim na izborima. A i ako nije tako kao što kontejenerisana stvarnost loših autora predočava, opet neko mora da nudi program. A toga nema. Divim se idiotidima. Glasajte za nas, mi smo propali. U stvari, glasajte za nas jer ste propali. Glasajte za nas, propašćemo. S nama u novu epizodu propasti. Doista treba biti neuravnotežen i primitivan pa tako nešto ponuditi. Ili treba ljude smatrati takvima.

IZMEĆARI
U BiH su danas najdragocjeniji realistični nebalastirani Hrvati i Srbi. Bošnjaka takvih nema ili ne mogu da dođu do izražaja (teza za etiketu fašiste).
Realistični jer mogu artikulisati realan, izgledan, ostvariv i nekonfliktan nacionalni interes, bez balasta, neopterećeni kosovskim, olujnim, kninskim ili posavskim izgubljenim bitkama, u ovdašnjim a ne u zagrebačkim ili beogradskim artikularijama.
Posljednjih dana čitao sam nekoliko takvih tekstova.
Danas i nekidan, pak, kao da je na sceni neka kontraofanziva, unaprijed dogovorena, hrvatskih autora koje ubrajam u poseban rod izmećara. Drugi autori blogova i portala imaju za njih specifičnije nazive. Neki tvrdokorni Srbi bi ih nazvali poturicama. Ali ničim izazvano sluganstvo, izmećari, na jeziku korisnika usluga, ipak je najprimjerenije.
Fra Ivan Šarčević u Sarajevskom Oslobođenju, specijalizovanom za stacionarnu rovovsku borbu protiv Republike Srpske i Fahrudina Radončića, kojeg, novine, gledam samo zbog tekstova Muharema Bazdulja, piše o Srbima i pravoslavlju na način da Srbe u BiH optužuje za sva zla i za sva puštanja krvi, u tolikoj mjeri da je to prešlo i na neke nesrbe pa i oni krvožedne kao Srbi. I reže.
Gojko Berić, bavi se srbijanskim Srbima. U nebuloznom tekstu razumljiv je samo polurečeničak da će mentalna reparacija miliona ljudi, valjda Srba, biti moguća, kao podvig, tek kada Srbija izbriše Kosovo iz svojih katastarskih knjiga.
Neprestano, dakle, bolesno bavljenje drugim narodima, više nego što određuje mjera relacije prema vlastitom narodu ili njega prema drugom narodu, može biti posljedica samo toksičnog lešinarstva, individualiziranog minorizma ili klasičnog izmećarstva.
Sarajevskog izmećarstva.
Fra Šarčević, Berić i drugi Lovrenovići, a ima i Srba, ne brinite za ravnotežu, demonstriraju jednu novu, dvadesetprvovjeku pojavu, rudiment poturičanstva i otomanske stabilnosti u cerebralnim nakupinama jedinki bez kormilara, izmećarstvo kao dokaz lojalnosti i vjernosti Bošnjacima, Muslimanima, Saraju i Državi.
Pored svega bolesnog i pogrešnog u srpskom i srbijanskom praktikovanju istorije i prakse, pa i u slučaju Kosova, hijensko-lešinarski pristup nadriintelktualaca i frafrazera, a bez ikakvog poznavanja uslova, kontekstualnosti o kojoj piše i Lovrenović, doima se i legitimiše kao zaostala balkanoidna endemska frapatija ili literopatija na tezgama ponude za goli opstanak na 10. stranici toaletno-pivarske novine.
Ali i kao, mnogo kancerogenije, ostatak kolektivnog mrziteljstva kojeg je istorija krvi i ratova, novih država i otcjepljenja, rascjepljenja i osamostaljenja, ostavila za sobom.
Dvojica frapantnih tipova ne mogu da shvate da je čas srbotomije bio hit prije dvadeset godina i da je posljedica tog časa nesreća nekoliko zemalja, zajednica i nacija, na ovim prostorima, koja se, nesreća, neće tako lako završiti u decenijama koje dolaze. Oni, i drugi, tako postaju lešinari vlastitog droba koji se vuče balkanuštinom.
Saraj-bošnjačko izmećarstvo hrvtske provenijencije, kolikogod bilo individualizirani rudiment, liči na ugovorenu i plaćeničku destrukciju vlastite realnacije.
Republika Srpska, na sreću spasila se takvih protuvoida zadržavanjem unijetog teritorijalno-političko-ustavnog identiteta u Naseobinu.
Pa fra ovaj i ber onaj, serući u Srbima ovdje i Srbiji tamo, štete samo hrvatskom realnom političkom interesu u BiH. Slabe hrvatski komapkt. Postaju tuđi Hrvati.

AGENCIJA ZA BORBU PROTIV BiH
Samo je pitanje vremena kada će u Briselu iskočiti takva ideja. A, koštovidim, odmah će se na njenom čelu naći Jelko Kacin.
Na to me nepovratno i nepokolebno navodi vijest da je Evropska komisija u teškoj komi, noćnoj mori i traumi iz mladosti rane zbog toga što Dom Dušanka Naroda nije na prošloj odbojkotovanoj sjednici, produžio mandat vršiocu dužnosti direktora Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije. Sirotan se zove Mijo Krešić. Čudo nije Kemo.
A onda Samir Rizvo, predsjedavajući interresorne grupe, a pomoćnik ministra, savija tabak i sitnu knjigu piše predsjedateljima stranaka, Čoviću, Tihiću i Dodiku. Stoga molim da razmotrite novonastalu situaciju i preduzmete potrebne mjere kako bi Dom naroda razriješio pitanje kontinuiteta u vršenju dužnosti direktora Agencije i kako bi se otklonile eventualne prepreke za podnošenje konačnog izvještaja EK o ispunjavanju uslova za ukidanje viznog režima za građane BiH. Sunce ti jebem.
Mislio sam da je birokratski jezik pokopan sa propašću jedinog bratstva, jedinstva i samoupravljanja na planeti. Ali, eto, nije.
Prvo. Naziv Agencije. Kao da se radi o crvenom vjetru ili crnom prištu. Za koordinaciju i prevenciju. Korupcija se ulitala od traume.
Drugo. Evropska komisija. Trenutno radi na konačnom izvještaju o ispunjavanju uslova iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima.
Treće. Samir Rizvo. Prilog: citat.
Četvrto. Produženje mandata vršioca dužnosti kao neophodan kontinuitet.
Peto. Ovo je prevazišlo i nekadašnje samoupravne interesne zajednice za mlaćenje prazne slame i prosijavanje trine i pljeve.
Nikakva božija veza ne postoji između ukidanja viza i ukidanja korupcije. Jer korupciju nikada niko nije ukinuo. Još otako je Adam Evi dao jabuku. Kad bog tada nije ukinuo onu stvar, stvar je ispuštena iz ruku.
A naročito je bez veze ova Agencija Mijo-Antikorupc. Korupcija je posljedica društvenih odnosa i stepena njihovg razvoja. Jebo ih Marx. Lijepo je rekao: Svima prema potrebama, svi prema mogućnostima. Radi koliko možeš, uzmi koliko moraš.
Situacija me podsjeća na slijedeći slikorez.
Na Vlašiću, ponad Travnika, razbijelilo se deset do petnaest stada ovaca, ovnova i jaganjaca. Ovnovi najboljim trebama dopuštaju da glavom laduju ispod njihovog moćnog i nabildanog tijela. Korupcija na 1.700 metara. Tornjaci i Šarplaninci sjede na strateškim kotama i filozofiraju, gledajući u daljinu. Mali crno-bijeli skakutavci laju, trče i rade na homogeniziranju i kompaktiranju stada, vidiš kako je birojezik zarazan, no, ovce su nervozne, vrućina je ustajala, vjetra nema a čista runska vuna nije ošišana od strane gazde. Stada se raspršuju, ovce traže hlada. Tada se pojavljuje mladi violinist i svira im Devetu Betovenovu kako bi se okupile u gomile i hrpe, u kompaktna stada. Ovce i dalje bježe na sve strane, mali psi, skakutavci, škevrad laju, trče i hvataju ih za repove. Samo Tornjaci i Šarplaninci ne gledaju više u daljinu nego u violinistu.
To jest, u Agenciju za prevenciju...

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
MLADEN KOSI, MLADEN VODU NOSI
Okončani Rafi je na kraju složio vitraž političkih lidera u BiH, izuzev nekih kućnih ili avlijskih ljubimaca. Dabome, na način amaterskog gradiranja, onako kako skrajnuti i marginalizovani lokalac, u ulozi gubernatora, vidi stvari, pojave i ljude.
To što je Rafi priznao da se prevario kod ovoga ili onoga, da javnost, internacionalno-sarajevska, misli nešto bolje a oni su mnogo gori, tvrđi, da isprostiš, to nisu najbitnije odredbe njegovog pledoajea u ispovjedaonici eftevea.
Rafi je otkrio konačnu tehnologiju manipulisanja opozicijom u Republici Srpskoj. Apsolutni favorit je osovina Ivanić – Ćavić. Vjerovatno je tajni idealistički plan bio da se Čavić kandiduje i za Predsjednika Republike Srpske ali je zanemarena tvrdokornost Esdeesa. Svejedno, Ivanić je nastavio da bude tegljač Čaviću, mada to niko nije razumio obzirom da se radi o minornoj stranačkoj strukturi i potpuno besprogramskom i beskonceptnom lideru. Dio zagonetke sada otkriva Rafi. Ivanić i Čavić su kooperativni i prijemčivi. Nizdlake.
Esdees je trebao da bude logistička infrastrukturna i glasovna podrška Ivaniću jer je ostao još jedini strateški pravac djelovanja prema mjestu u predsjedništvu BiH. Stoga i sarajevski mediji provaljuju tri posto Ivanićeve prednosti. Što je tačno kao da sam se ja juče popeo bos na Mont Everest.
Nakon Rafijevog istupa Esdees će vjerovatno da održi tajne sastanke sa zamračenim prozorima i upita se šta im treba da se bave Koalicijom Zajedno kad je to Koalicija Za Jedno. Samo za Ivanića. Vidim, pedepeovci su izludili favorizujući Ognjena Tadića kao kandidata za Predsjednika Republike Srpske. Stalno o njemu mede kao da se radi o proviđenju, direktno izvađenom iz Nojeve barke.
A i taj Esdeesov kandidat nema nikakve šanse. Pa se, tako, događa, pred mojim tužnim očima, proces iskorištavanja Esdeesa kao Naivne Glasačke Mašine koja u toj Bulumenti Zajedno, gubi i ono malo identiteta i konzistentnosti koje je Bosić uspio da izgradi šutajući nogama u guzicu razne Kaliniće, Vučureviće, Čaviće i ostale kojote.
Možda Rafi nije trebao da ocrni Esdees zbog njegovog Karadžića. Da se još malo zanose u svojoj Zajednovskoj ulozi okupljanja Mihajlice, Krsmanovića, Bajića, Čavića, i ostalih sitnica, uključujući i Ivanića.

ODLAZI NAM JETRVA RAFI
Još otkako je Evlija Čelebija, turski putopisac – lažov, koji nobelovu nagradu nije dobio samo zato što tada nije postojao dinamit, a koji je o Bosni imao realne predstave u stilu: Oko Banjaluke rastu šljive veličine tikava a zerdelije su im ko lubenice, nije veća smlatisvrata pohodila ove prostore, sve do Rafi Gregorijana poznatijeg kao Stejt.
Ne bi se to, šire, ni znalo da Rafi nije, kao jetrva u nekoj sarajevskoj emisiji, pričao o svojim predstavama o pojedinim političarima.
U stvari pokazao se kao šizofreni namještenik međunarodne zajednice, ili već koga. Imao je podsvjesne izaponoćne gubernatorske more. Pripremili smo sve za smjene, kažnjavanja, mjere, ali, eto, PIK nije podržao. Nas, koliko sam shvatio, iz Ohaera. Mjere su se odnosile na negiranje genocida i na najavu referenduma. Na Dodika.
Druga strana šizofrene Rafijeve ličnosti je ta jetrvska.
Pričajući o svojim predstavama i impresijama o pojedinim liderima u BiH vidljivo je kakva amaterska kulturno-umjetnička društva i hlebinske škole naivaca upravljalju ili nastoje da upravljaju Naseobinom koja sebe zove Država.
Te razočarao se u ovoga, te iznenadio ga ovaj, te ovaj nije takav kakav izgleda, te ovaj se promijenio a ovaj promijenio mnogo stranaka.
Koliko vidim, najviše mu se srcu lijepe nizdlake plačipičke.
Njegovi podaci, i njihovi, trebalo bi da sadrže barem rečenicu iz programa SNSD, iz 96.: BiH je stvar sa dva entiteta i tri ustavna naroda. Dakle, SNSD i Dodik se nisu sjetili toga 2006. A za Dodika, npr. trebalo bi da negdje u nekom dosijeu stoji da je od Vlade Republike Srpske, u svom prvom mandatu, tražio, i dobio glasove, da on i Vlada daju ostavku zbog arbitražne odluke za Brčko. Nije se Dodik promijenio moj, Rafi, ni mi (pogledati moju knjigu iz 2005. pod umilnim naslovom “BiH ne postoji”) nego ste htjeli da promijenite Bosnu, jebala vas ona, i da ukinete Republiku Srpsku.
Ipak, oduševio me istorijskom rečenicom. Iznenadiće se mnogi. Za koji mjesec. Čeka me mjesto u Stejt departmentu u odjelu za Evropu, referent za borbu protiv kriminala i korupcije u BiH. Vidjeće mnogi da Stejt deepartmnent nema prečeg posla već da gonja Keljmendije po brdusinama Naseobione.
A ako se bude pokazao, možda ga unaprijede u referenta za vodostaj Save.

KOMANDANT TRAPA, MAŠOVIĆ
Amor Mašović, predsjedavajući Instituta za traženje nestalih, dvostruka je ličnost. Čovjek koji obavlja takav jedan humani posao ne bi trebao da bude mračnjak, zloum, kakvim se već godinama predstavlja u javnosti.
Da neko ozbiljno razmišlja da se proces traženja i identifikovanja nestalih uljudi, morao bi Mašovića skloniti sa tog mjesta.
Ali on se i dalje eksponira kao crni gavran, lešinarska orlušina nad blatom i kostima vinih ili nevinih žrtava građanskih ratova na području Naseobine BiH. Čak najavljuje i svoj dugotrajni angažman jer govori o osam i više hiljada lica koja treba naći i ekshumirati. A to će u ovako efikasnoj djelatnosti trajati još pedeset godina.
Mašović je u opsežnom intervjuu komentarisao političke navode Milorada Dodika. Ne shvatam kako se radi o istim ravnima i po čemu je zadužen Mašović da se petlja u strateške političke koordinate BiH.
Uglavnom, Mašović, direktno iz gomile ljudskih kostiju, izvikuje da o sudbini Bosne oslučuju sami Bošnjaci i ona će postojati dok oni budu htjeli. Oni koji misle da se mogu osamostaliti, treba da znaju, telali Mašović, da generali susjednih zemalja neće više poletjeti ovdje da čine genocid i zločine, i da idu u Hag, poslije, zbog toga.
Na taj način je Mašović poručio da će secesiju, kako on zove samostalnost, u krvi ugušiti Bošnjaci. Jer sami odlučuju o sudbini Bosne. Prvi put su sada u toj prilici. Zagreb i Beograd, na koje on misli, neće smjeti da se miješaju. BiH je sada država sa svojim granicama.
Smiješno je da polemišem sa lešinarem. Granice BiH su labavije nego granice Srbije, one koje opasuju i Kosovo.
Ali je zabrinjavajuće to mišljenje lešinara iz gomile blata i kostiju. On govori ono što najveći dio sarajevskog bošnjačkog političkog inkvizijata misli. Bunu secesije ćemo ugušiti u krvi jer je nas više i prvi put je državna sablja u našim rukama. Bosna je naš trap i u njoj su utrapljeni Srbi i Hrvati, po našoj volji i dokle mi to budemo željeli. Iz trapa se, inače ništa ne nosi, ako neko želi da ide.
Monstruozne riječi Mašovića: Bošnjaci, kao većinski narod, prvi put su u prilici da odlučuju o sudbini BiH. U smislu kakva će ona biti i do kada će ona postojati, govore o tome da se ovdje formira logor i da BiH polako postaje tamnica naroda.
Obzirom da Mašović nema stranku, da se ne bavi političkim programaima, on samo prenosi većinsko mišljenje kojim je okružen.
Da je na znanje.

ODAKLE IZBI OGI
Pojavio se Ognjen Tadić, Kandidat za Predsjednika Republike Srpske.
Baš sam bio pomislio da je odustao od kandidature. To bi mu bio najracionalniji potez. Nije dobro da dvaput izgubi u istoj trci. Kad ga je Sulejman Bosić već kandidovao kao i Bakira. Idi tamo i izgubi. Tako je nekad bilo u Zvezdi. Kad ne znaš ništa da igraš, Idi bidi bek. Sačuvao bi kredibilitet za kasnije kandidature. Ja bih, na njegovom mjestu, za dvije nedjelje izašao na konferenciju za štampu i rekao: Povlačim se u korist Republike Srpske.
Ali on, danas, na veoma jasne Dodikove izjave, reče da je to avanturizam. Izgleda da Ognjen Tadić ne razumije jasan politički govor, kao i njegovi radikali, kao ni radikalski narodnjaci, kao i svih njih predsedatelj, kao ni njegov razilaznik iz radikala, Vučić, poznat kao Slobin Ministar Informacija. Koji takođe danas kaže da Dodik pušta balone. A on, u duetu Nudiguzi Narodnjaci, kaže kako je bio u Briselu i onom friškom Fileu triput preveo Nikolića: Nikada, bre, Srbija neće priznati Kosovo (prethodno su mu zakačili da je po briselskim hodnicima i golubarnicima nudio priznanje samo da ga dovedu na vlast). A onda Vučić, mladi Vojvoda od Spleta do Oseka, kaže kako razume, Kina,Rusija, ali mi se moramo okrenuti EU. A ako se okreneš EU moraš priznati Kosovo. Jer bez toga će Srbija lakše ući u Kosovo nego u EU. Šešeljeva deca listom imaju problema sa razumevanjem.
Dodik je rekao da je najbolji raspad kada svi shvate da se više ovako ne može. Sada to shvatamo samo mi, Republika Srpska. To nije avanturizam. Sve drugo je, ne čekajući taj trenutak, avanturizam, u istoriji, i u stranci u kojoj je Tadić sisao političku flašicu, poznato kao Balvan Revolucija.
I pored najbolje volje, ne vidim u čemu je avanturizam sačekati da budale vide da su budale, da unitaristi vide da su promašili vrijeme, da ambasade vide da prije vene nego zasade.
Republika Srpska ima vremena.
Neka ispucaju te ustavne promjene, te popise iz 91., te agresije, te žrtvenike, te unitarromantizme, te Hagove, te Turke... pa ćemo onda doći do onog odlučivanja o svom statusu.
Da sam se ja kandidovao za Predsjednika Republike ne bih bio u žiriju za avanturizam Dodika i drugih. Jasno bih rekao šta ja mislim uraditi za Republiku Srpsku i kako je vidim za mandat, za dva, za pedeset godina.
To sam očekivao od Tadića. Kandidata.

SLOBODA IZBORA U SARAJEVU, GLAVNOM GRADU NASEOBINE
Izborni stranački aktivist u Sarajevu, Srbin:
Pred prošle izbore sam, kao kandidat za vijećnika, razgovarao sa 56 birača, Srba. Toliko ih je bilo u mjesnoj zajednici, gradskoj, u mojoj opštini. Od njih 56, 40 ih je reklo da ne smije za glasati za mene. Kako, ne razumijem. Na listićima ne piše ko je glasao. Tako su mi rekli. Ja sam prvi put bio kandidat. Znaju oni sve. Usporede broj glasova koje su dobili i znaju koliko nas ima. Znaju čak i ako listić napravimo nevažećim. Ali, ljudi, važno je da se daju glasovi, da neka srpska stranka uđe, danas u opštinsko vijeće, sutra u kantonalnu skupštinu pa onda imamo mogućnost, kažu za Dom naroda. Pa Federalna skupština. Najbolje je da ne izađemo na izbore.
Na kraju je od njih 56 samo šestoro izašlo na izbore. Ja sam dobio četiri glasa. Nemojte ovim ljudima pričati o kamapanji. Samo ih saslušajte.
Da, i molim vas, nemojte da se čuje da sam ja bio na ovom sastanku. Odmah će mi otkazati ugovor o radu.

FENOMENOLOGIJA O GANIĆU
Nauka o Ganiću Jugoslovenu, Ganiću Profesoru, Ganiću Komandantu Hordona Dobrovoljačkih Kasapina, o Ganiću Otimaču Tuđih Kuća, o Ganiću Londoncu, o Ganiću Donosiocu Dokumenata o Agresiji, o Ganiću Harisovom Prijatelju... izgleda neiscrpnija nego što je nekada izgledala Marksova Dijalektika.
Ganića je, odmah nakon londonskog prijema kod zatvorskog ključara, primio i jedan državnik, Haris Silajdžić. Od sužnja do carskog udvorja.
Ganić je koncentrisana istorija Bosne i Bošnjaka.
Počeo je kao Jugosloven. A onda se oduševio Zelenim Beretkama. Odobrovolji sve u Dobrovoljačkoj, naređivao je. Iskazao se kao predstavnik svih autiranih narcisoida, i danas farba kosu, jer je bez straha uzimao stvari u svoje ruke a koje ne pripadaju ni sto puta umnijim, udnijim i vodstvenijim. Cijenim njegovu inteligenciju koju Čarls Darvin naziva nagonom za održanje, jer je shvatio da, nakon propalog pokušaja da ubiju Aliju u kasarni a on postane Presjedniće, treba da se oslobodi politivljaštva, mješavine politike i divljaštva koje je uspraktikovao kao jedan od novih Sinova Bosne.
Iskonska sabljarska krv omogućavala mu je da, ne kao zapadnjaci zločinci koji se vraćaju na mjesto zločina, živi na mjestu zločina. Neopterećen zelenouznojenim snovima u koje se obično pretvori crvena krv sa trotoara i bulevara nekontrolisanih zlodjela primitivnih krvodlaka.
Čak je ovih dvadeset godina i uživao u razahatlejisanom vaktu poznatom kao Sindrom Hedonističkog Buraga. Dobro se otromboljio.
Kao i svi, dakle, u Saraju, i on živi sa zločinom. I oni žive sa zločincima. Mala nijansa je primjetna. Oslovljavaju se sa Patriotama i Žrtvama. Uživa blagodetima povijanja mu pelena koje imaju i Dudaković, Delić, dok je imao, Orić... U Saraju zločince, najčešće, dijeli samo činjenica ko upriličuje a ko dolazi na prijem. Kao i u slučaju Harisa i Ganića.
Žrtve i patriote su, tako sklopile tajni prećutni sporazum, ko će uživati pelenski šehitlučki tretman a ko priređivati prijeme. I ukope.
Zajednički imenitelj im je isti Agresor. Srbija. To je ausvajs za ulazak u novi vjerski red Sinova Bosne.
Baš kao što je i farsično Ganićevo donošenje dokumenta sa londonskog sokačkog suda za kriminalce sitnijih prekršaja, koji potvrđuje Agresiju Srbije na Majku Bosnu, tako je farsična i cijela kolektivna psihologija koja se sistematično i mazohistično potura na panj srpske i srbijanske giljotine uživljavajući se u lik i kolektivitet žrtve iz koga više nema izlaza.
Cijela ta relativno originalna azijatsko-sokačka balkanska pojava je jedan kolektivni nikab koji iza sebe krije mnogo više nego što krije nikab Nađe Dizdarević, nesretnu sudbinu zalutale lokalne žene omađijane brakom sa nadljudnom pojavom Alahovog Ratnika.
Iza tog Ganić-Harisovog nikaba sakrivena je nezaustavljiva autodestrukcije vlastitih evropskih i civilizacijskih sposobnosti prednjih koraka, tolerancije, suživota, novog vremena.
Simbolično se Ganić vratio iz Londona, sa zapada, na Balkan, u Sokak, da bude Heroj Prijema. Heroj Nadpravosuđa. Heroj Saraja. Heroj Čaršije. Heroj Harisa. Sam Haris u njemu vidi epskog bajkovitog junaka kakav on sam nikad neće biti. Podsvjesno, Haris bi sve dao da bude zatočenik za račun Srbije. Ili čak same Srbije. Da trideset dana bude Ilija u Agresorskim Tamnicama.
Tako se i Sarajski Kolektivitet vratio iz Evrope, pa makar se ona zvala Socijalistička Samoupravna Federativna, na Istok. U Stambol.
Ti meni Patrioto, ja tebi Žrtvo.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
SLOBODNA BOSNA IZABRALA IVANIĆA
Za obične ljude traje nevidljiva ali žestoka i krvava bitka između Mladena Ivanića i Željka Komšića za naklonost podzemnih bošnjačkih faktora u utrci za člana Predsjedništva Naseobine BiH.
Ne bih ni ja znao da Slobodna Bosna, list koji promoviše tezu da je sloboda „Bosne“ upravo proporcionalna količini blaćenja Republike Srpske, nije objavila senzacionalnu vijest da Ivanić ima prednost od tri postotka nad Radmanovićem. Dabome, iz pera poznatog Asima Muljarevića Metilja.
Sarajevska čaršijska kanalizaciona mreža na taj način već godinama analizira političku scenu i radi za potrebe naručilaca mutnih efektiva na medijskoj sceni koju je sama prijektovala i instalirala kao veliki međunarodni projekt u „Bosni“ – Jedan čovjek – jedne novine“.
Tako Ivanić, čovjek koji je prvi u srpskoj istoriji tužio cijelu srpsku vladu, koju je naslijedio, sada izmećari po saraj-čaršijskoj kanalizaciji za podršku u izbornoj utrci u kojoj će biti ne samo pobijeđen nego i ponižen. Rezultatom, dabome.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
OSOVINA IVANIĆ – ČAVIĆ
Ako Esdees nije na kolektivnom godišnjem odmoru na Aljasaci, na krajnjoj sjeverozapadnoj granici njihove i Šešeljeve Srbije do Aljaske, do Islanda, do Kamčatke i do Maldiva, onda su neobaviješteni. A ako su obaviješteni a šute, onda su i oni u Zavjeri kooperativnosti, sa Ivanićem.
Zašto bi, inače, tolerisali svom kandidatu za Člana Predsjedništva BiH, Mladenu Ivaniću, sad priznanje genocida u Srebrenici, sad ljubav prema Butmiru, sad beskonačnu primjenu popisa 91. na sve nivoe i strukture vlasti u BiH. U nedogled. Dok se Hasinog Hase Haso ne vrati u Popovac.
Ivanić i Šaraba su javno obznanili da će glasati za Zakon o popisu a onda su jučer objašnjavali, naročito inteluktualoidni Šaraba, kako oni pripadaju različitim partijama pa je očigledno da one imaju i različite stavove, on, jadničak, pripada samo Čaviću, i da je logično da ne glasaju onako kako Narodna skupština Republike Srpske odluči. To znači: da ne glasaju u interesu Republike Srpske. Ivanić, pak, koji pripada demokratskom progresu, kaže da je namjerio da glasa tako, Za, jer Narodna skupština mu nije dala zadatak kako da glasa. A i taj zakon je, veli, dobar za Republiku Srpsku. Koliko i Ivanić za demokratski progres.
Bjelodano je. Ivanić i Čavić su se odvojili u posebnu tajnu podkoaliciju a Esdees i Mihajlica Pička Jedna, gledaju sa strane.
No, da bolje pogledam taj famozni član 48.
Tamo se pominje primjena popisa 91. u strukturi vlasti na svim nivoima dok se ne ostvari potpuni povratak.
U Ustavu Repblike Srpske, naturena odredba, dakle neustavna, govori o primjeni posljednjeg popisa. Ne pominje riječi Nedogled i Svi nivoi.
Baraba i Šaraba žele, tako, da trajno devastiraju Republiku Srpsku i da njenu unutrašnju strukturu vlasti pretvore u rupičasti švajcarski sir.
Bolje da smo ih poslali u Stambol, da nas predstavljaju, nego na u Sarajevo.

MA, KO JE DIGAO USTANAK PROTIV NIJEMACA
Nezavisne novine, zadnja pošta BiH, donose naslov DAN USTANKA BOSNE I HERCEGOVINE. Sunce ti jebem. I sve to povodom obilježavanja 27. jula, Dana ustanka naroda i narodnosti BiH u Drugom svjetskom ratu.
Razumijem potrebu Nezavisnih novina, zadnja pošta BiH, da promovišu BiH. Nezavisna BiH, nezavisne Nezavisne. Ali, ipak, prebirem po izvještajima i ne nađoh da je Nebojša Radmanović pominjao tu sintagmu DUNINBIH. Rekao je: Narodni ustanak. Nebojša je istoričar, između ostalog.
I druge novine trpaju Bosnu i Hercegovinu i njene narode i narodnosti u ustanak protiv fašizma.
Prvo.
Bosna i Hercegovina, kada je odlučeno da se podigne ustanak i ode u šume, nije postojala. Koliko sam učio istoriju i slušao Milančića Miljevića, grmečkog generala, na primjer, nije ZAVNOBIH prvo održan u Šumetinama Grmeča 41. pa, onda, narodi i narodndosti, zastupljeni u Z...H, donijeli odluku da se ide na ustanak.
Tačno je rekao Nebojša. Narodni ustanak. Nisu svi koji su otišli u šume, bili članovi Kapeju. Ni izbliza. Za Milančića znam sigurno. Kapeju je tek kasnije organizovala te razne Zavnohe, Zavnobihe, zavnomake, zavnokose, zavnoslove... ili se to samo tako prikazivalo.
Bosna i Hercegovina nema nikakve uloge u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Koliko i u borbi protiv vehabija.
Drugo.
Narodi i narodnosti BiH. Nepopravljivo smrdi na konstitutivnost na cijeloj teritoriji i poljskim nužnicima BiH. Ustanici su, ovdje, samo Srbi, brate. I časni izuzeci, pominjao sam ih na ovom blogu.
Ustanak protiv fašizma je srpska stvar. Petokraka i Kapeju, tada, bili su, skoro isključivo srpska stvar. Muslimani koji su bili u toj srpskoj stvari, uzimali su nadimke, da ih suvjernici ne označe a srpski živalj ne odbaci. Oni su dvaput zalagali glave, na dvije strane. I svaka im čast i laka im zemljica crna.
Kada je počelo građansko, nacionalno i vjersko iskrvljenje, ovdje, svi su potrčali da petokraku i Kapeju, nabiju na nos Srbima.
Čemu sada sintagma Naroda i narodnosti BiH. Kad su bili samo Srbi na Grmeču, Srbi na Kozari, Srbi na Neretvi, Srbi na Sutjesci. Srbi u Gradini, Srbi u Jasenovcu. Govorim o ovim prostorima.
Srbi ne treba da se stide petokrake i Kapeju, štagod poslije radili časno, i nečasno, antifašistička petokraka i Kapeju ostaju časne reference kroz istoriju. Republika Srpska i Srbi u BiH su sada, na žalost, jedini baštinici i kućepazitelji antifašističkog srpskog narodnog pokreta. I nastavljači te tradicije. Stoga je moraju i obilježavati. Da je ne bi drugi prigrabili i da je ne bi razvodnjili pa da na kraju žrtve fašizma budu svi narodi i sve narodnosti. Bratstvo i umorstvo.
Stoga se Kozara, Milića Gaj, Sutjska, Gradina... moraju ponovo oživjeti narodnim zborovima. Uz sva druga stratišta, iz posljednjeg srpskog rata za opstanak, koja treba obilježavati. Ali to su dvije različite stvari. Jedno je pomen žrtvama i vječnaja pamjat. A drugo je istorijska referenca koja će biti validna i za hiljadu godina, antifašizam ima beskonačno istorijsko zlatno važenje. A kojeg drugi na ovim prostorima avnoja-davnoja, nemaju.
A i što imaju, odrekli su se.

NUDIGUZI I POTOPNICI

skica za opijelo opoziciji
RIBAĆE ČETKE ZA PEDEPE
Šumska Informativna služba Pedepea saopštila je senzacionalnu vijest: SNSD je protiv popisa stanovništva na nivou BiH zato što mu je cilj da se organizuje popis u Republici Srpskoj jer je Dodik obećao Vasiću da će se u njegovoj štampariji štampati milionski obrasci za tu aktivnost.
Već godinama javnost očekuje od Pedepea barem jedan pasus suvislog političkog programa, od tako zvučne nazivne sintagme za partiju, kakvu je imao i kosovski Tači, jer je, vjerovatno, nastala u istom akceleratoru. Barem jednu fusnotu.
Ali nakon što su usrali i šefa i stanicu prodajom banaka, nakon što su promovisali Milicu Poreznicu Pjanduru i nakon što su tužili cijelu srpsku vladu, kada je Ivanić postao predsjednik Vlade Republike Srpske, i nakon što ih je napustio Damir Miljević, oni su spali na to da lažu o meni i mojoj maloj štampariji, u kojoj sam samo suvlasnik, ali koja mi je zlatno vrijedna jer me prehranila kada me je mrski Esdees uništio i otjerao u rat, da bih se, između ostalog, borio za vrijeme u kome će moći da se pojavi i demokratski progres.
Štamparija Trioprint nije u posljednjih pet godina odštampala ni jedan papirić za Vladu. A nije, hvala bogu, ni za vrijeme vladovanja Pedepea i Esdeesa. Mi ne funkcionišemo kao Mladen i Miro. Boro i Ramiz. Niti kao Mladen i Mladen, onaj koji je dobijao poslove u Ivanićevoj Vladi, u kojoj je i radio, pa onda došao dotle da jednog dana sjedne kraj Vrbasa i ubije se ko čojek.
Lažovi iz Pedepea su spali na trklju na kojoj je i Mihajlica Pička Jedna. Izmišljaju sitne laži dok se ozbiljne stranke spremaju za izbore.
Misle da da mogu prikriti činjenicu da su progresivni izdajnici i da će njihovom zaslugom proći zakon o popisu u kome se kaže da taj popis ne važi već važi popis iz 91. Po njemu će se formirati mozaik vlasti u Republici Srpskoj. Pedepe na taj način daje dio vlasti Republike Srpske, vlasti koja pripada ovom narodu. A sere o tome kako će popis pokazati da je Sarajevo etnički čisto. Pa, to znaju i Indijanci u prašumama Amazona.
Ipak, mogu nešto da učinim za Pedepe. Spreman sam preregistrovati štampariju u trgovačko društo i iz Kine uvesti ribaće četke pa neka se Pedepe pere od onoga što je uneredio dok je bio na vlasti. A i sada dok je u otpoziciji. Otpo iz vlasti.

NUDIGUZI I POTOPNICI

skica za opijelo opoziciji

PDP ISPORUČUJE ROBU IZ POLITIČKE KOMPENZACIJE

Najavom da će glasati za zakon o popisu sa odredbom da se u kompoziciji vlasti neverifikovani popis iz 91. primjenjuje u nedogled, PDP ostvaruje svoje obaveze iz tajnog ugovora o političkoj kompenzaciji po kojoj ilegalni strani i sarajevski faktori na izborima podržavaju Ivanića a on, zauzvrat isporučuje pomirljivost.
Prava osnova zakona nije da se utvrdi etnička čistoća Sarajeva, jer to znaju i vrapci na granama, nego da se izbjegne pritisak na Republiku Srpsku i brisanje Srba kao pripadnika nacije te njihovo utapanje u Bosance. A prava osnova primjene popisa iz 91. je potka za unitarizaciju BiH i stvaranje vještačke i neefikasne vlasti u entiteima i kantonima kako bi se imao izgovor za centralizaciju i unitarizaciju.
PDP već mjesecima lobira za glasanje za takav zakon sa nepovoljnom odredbom po Republiku Srpsku pa je sada palo u zadatak nižim telalima da to saopšte a čelnici, Ivanić, Borenović i glavni lobist Dolić, mudro će da se ušute i da glasaju u tišnini.
Rasprodaja Ivanić d.o.o., očito radi i kad je na vlasti i kad je u opoziciji.

TRI NAČINA ZA SPAS
Svijet hoće da propadne. Još ga samo finansijeri sprečavaju.
Novac je đavolska stvar. Otkako je postao zasebna kategorija, a ne samo sredstvo plaćanja, jer su ga ljudi izmislili da ne bi svu svoju imovinu nosili sa sobom kod trgovine, on je tada dokazivao količinu imetka koja je stajala iz tog svežnja novčanica ili kese kovanica, kod država je to bilo takozvano zlatno važenje, nakon zlatnika i dukata, imale su u trezorima toliko zlata koliko su novca puštale u opticaj, novac je postao roj đavola, svežanj zla i samoodrživa crna rupa civilizacijske a ne samo ekonomske propasti.
Ljudi pregalački pomažu novcu da ih uništi. Najprije su to zlatno važenje zamijenili ukupnom vrijednosti sve imovine jedne države, dakle, otpuštanje i liberalizacija, pa su onda izmislili bezgotovinsko plaćanje, dakle, nova izmaglica, pa su onda izmislili da nepostojeći novac rađa novac i sam sobom trguje, dakle, derivacija.
Divim se onima iz komiteta za Nobelovu nagradu, kako posljednjih nekoliko decenija imaju hrabrosti da je nekome dodijele. Laureati ili ne znaju ništa ili im ekonomijom upravljaju militaristi, kapitalisti i geodemokrati.
Finansijski slom koji je počeo kada Džim više nije mogao da vraća kredit za svoju kuću u Kentakiju, nije samo bankarska zajebancija i odustvo ozbiljnog regulatora u SAD. To je znak da je stanje ekonomije u vodećim zemljama takvo da bi na nočanicama, na prvom broju trebalo da stoji nula. Novčanica od 000 dolara.
Ali i slučaj Džima iz Kentakija nešto govori. Džim je uzeo kredit i kupio kuću koja je bila precijenjena što nije čudo jer je cijena prva zapovijest slobodnog tržišta, ponude i potražnje. Znači, Džim je kupio kuću koja ne vrijedi toliko i platio je toliko koliko nije zaradio a nije imao garancije da će toliko zaraditi u godinama trajanja kredita. Govori da iza kupovine Džimove kuće nije stajao i Džimov rad. Niti rad Džimovih robova, niti robova njegovih djedova.
Bez rada neće ići, reče sv. Ivan Zlatousti.
Finansijeri rješavaju svjetsku ekonomsku krizu a ne ekonomisti. To je još jedan znak propasti.
Dva puta su u opticaju i u praksi. Amerikanci, leglo sveg ekonomskog i finansijskog zla, jer nisu znali da pročitaju Marksov Kapital, izlaz vide i traže u povećanoj tražnji. Čarobna formula ponude i potražnje je propala pa država izmišlja potražnju. Oni misle da je potražnja sve. Ona će riješiti sve ekonomske punktove, postotke i trendove. Ali, niko ne zna i ne kaže kako povećati tražnju. Čak i kad bi iz one bipijeve bušotine, i iz druguh, kuljali dolari, to ne bi išlo. Potražnju mora da potkuje zdrav, opipljiv novac. A on je validan novac samo ako se zaradi. Za-radi. Novac Za Rad.
Stoga SAD projektuju bilion i po dolara budžetskog deficita. Projektovana rastrošnost. Oni, za nesklonije čitaoce, planiraju da će potrošiti ono što nemaju. I što nisu zaradili. Slično je i u Japanu. Japanski javnu dug će ove godine dostići dvostruku vrijednost BDP. Američki samo sto posto.
Evropa, stara, dobra, troma, uskisla, ali još uvijek najbolja, predvođena njemačkom i Francuskom, proklamuje državnu, u stvari, društvenu štednju. Do 2013. Francuska planira uštedjeti 100 mlrd eura, Njemačka do 2014. 60 mlrd, Italija do 2012. 24 mlrd, Španija do 2011. 15 mlrd. To su budžetske uštede. Dakle, država zavrće novac pojedinim budžetskim korisnicima. To će smanjiti potrošnju, kukaju volstritaši. Smanjena potrošnja potpuno koči oporavak i napredak.
To je tačno ali to je samo površina.
Nije samo država obavezna da potiče potrošnju. Obavezni su to i drugi ekonomski činioci. Kompanije, korporacije, privatni preduzetnici i, na kraju, svaki pojedinac. Oni prvi prilagođavanjem ponude stvarnom životu i potrebama a ne na osnovu najprije izmišljene pa isprogirane potrebe. Pojedinci su obavezni da se uhvate rada, živog, fizičkog rada a ne da žive virtuelni život aktivista korporativnog upavljanja i marketinških magova za koje ih je promovisao onaj izmišljač vještačke potrebe.
Rad, živi rad, treći je put izlaska iz krize. Kojeg niko u ovom trenutku, osim Kine, ne vidi i ne praktikuje. I ne pominje.
Kada je gospod bog izmislio znoj, sve nam je rekao.
Samo nismo htjeli da čitamo, iz generacije u generaciju. Nego smo nasjeli na priču o tome kako će milione automobila proizvoditi roboti u halama bez struje, a onaj koji se pokvari imaće zadatak da kontroliše portira da ne zaspi naradnom mjestu. Milioni ljudi će kupovati automobile za već sagrađene autrostrade kraj kojih su nizovi benzinskih pumpi... Nismo pitali ko će da zaradi za automobile, puteve, benzin... pošto roboti ne primaju platu.
Dabome, rad je samo skica. Oko rada ima još rada da se izgradi cijeli sistem. Dozvoljavam toleranciju. Može više potražnje i više potrošnje. Ali ako ispred njih stoji rad i a ispred rada znoj.

USTAVUZULAN
Ča i ako ostavimo po strani neozbiljštine tipa da sam fašist, da sam došao na vlast na tenkovima, da sam psihijatrijski slučaj, da imam tajni dogovor sa Amerikancima, kao što danas izreče, izvjesni Ćuzulan iz Esdeesa, mnogi pokušavaju ozbiljno razgovarati sa mnom bez shvatanja o čemu se radi.
Priznajem, pri tome, da su, u tim situacijama upravo ti ljudi smiješni.
Mladen Ivanić je cijelu kampanju preduzeo da bi se predstavio kao Šumski Zoro posljednjih petnaest godova svih stabala srpskih šuma, uključujući i one koje je Karadžić podijelio borcima Vojske Republike Srpske. Neko mu je od stranih mentora savjetovao takav koncept, vidi se to po lošim glumačkim facijalnim i udnim elementima. Situacija je smiješna jer bi to bilo isto kao da pljačkaš banaka, pominjanje banaka kao svaka sličnost sa stvarnim događajima slučajno je, isprazni trezor, stavi u crnu vreću 37 miliona eura i onda prijeđe preko ulice, stane kod prodavca upaljača po jednu marku, pardon, po jedan euro, i pola dana govori poštenim prolaznicima: Imao sam priliku da ukradem tri upaljača, ne bih to nikada i ni za živu glavu, nudili su jedan upaljač meni jedan njima, nisam prihvatio, želio sam da ova republika sačuva svoje upaljače za buduće generacije... Kad ja kažem da će to tako biti, prije presude, on kaže da ne želi da komentariše psihijatrijske slučajeve.
Današnja smiješna situacija. U jednoj izjavi sam rekao da možemo pričati o bilo kakvim ustavnim promjenama samo ako se najprije složimo da je već prihvaćena odredba o samoopredjeljenju entiteta. Na scenu stupa Ćuzulan i važno izjavljuje kako ja, a i Dodik, samo bacamo prašinu u oči narodu srpskom jer je ta odredba već ugrađena u ustav BiH i jer imamo tajni dogovor sa Američanima. Istovremeno, Avaz, i ostali, kaleme mi s druge strane: secesija. Šta onda radi opozicioni Esdees?
Kada je izbila čuvena kriza oko Trsta, Zona A i Zona B, Nedaj Tito Trsta i Gorice... za mlađe moram da kažem da je Tito tada izveo nadjeb prema Talijanima htijući da im uzme Trst, znao je da ćemo ko ludi ići po šuškavce i farmerice, jednog dana, pa da ne trošimo devize, povratak rata je bio na vratima. Ali svar se nekako riješila, uglavnom tim zonama, Juga je dobila teritorije koje bi i današnji potomci ondašnjih Talijana rado vratili u sastav Italije. Mnogo kasnije, kada je Korni grupa išla u Brajton, na Evroviziju, izbila je opet kriza oko Trsta. Vojnici JNA su mobilisani iz svih narodnih socijalističkih republika i vojnih oblasti i smješteni u rovove na granici sa Italijom. Tu se razvijao antižabarski duh i javno se iskazivala mržnja prema Italijanima. Vojnici, Slovenci i Hrvati, izvikivali su žabarima u prekograničnim rovovima, razne parole o majci, sestri i djeci. Uključivali su se i ostali, Haso, Huso, Ištvan, kao preteča Mihalja Kertesa, Čedo, koga su tada zvali Srbijanac, Šiptari, Ćivša nona, pizdama terina. Samo Momče Makedonče sjedi u dnu rova i šuti. Neko je primijetio apstinenta, dezertera i zabušanta u istorijskoj borbi protiv mrskih apssiranata na našu svetu socijalističku teritoriju i povikao. Reci im i ti nešto. Ua, Talijani, majku vam jebem bugarsku.
Tako i našeg junaka Ćuzulana. U vremenu grčevite borbe oko ustavnih tema, njega muči Esenesde.
A o samoopredjeljenju entiteta.
Očito je da mnogima, iz opozicije, skoro svima iz Sarajeva i međunarodne zajednice, nema potrebe objašnjavati nerazumljive im stvari.
Sintagma Samoopredjeljenje entiteta nije slučajno formulisana. Imali smo u SFRJ, u ustavu, samoopredjeljenje naroda, do otcjepljenja. Ali smo imali i odredbu da se vanjske granice SFRJ ne mogu mijenjati bez saglasnosti svih republika. Ne znam da li je to namjerno tako upakovano ali je očito da bi se svako samoopredjeljenje, sa otcjepljenjem, razbilo o zid ove druge odredbe. Stoga ne govorim o samoopredjeljenju Srba u BiH, iako, na osnovu ustava SFRJ, Srbi u BiH imaju to pravo kao dio naroda koji je to pravo imao u bivšoj Jugoslaviji i kojeg su mnogi iskoristili i otcijepili se. Istina, kao Republike. Pošto se ne radi o falsifikovanim Srbima nego o Srbima iz bivše Jugoslavije, to pravo je zadržano po osnovu toga što je i BiH, pa i njeni narodi, nasljednica, jedna od, države SFRJ i njenih dostignuća.
Olakšavajuća okolnost je što su Srbi u BiH, Dejtonsku, ušli sa Republikom Srpskom i imaju je danas. Stoga i mogu da mislim da treba tražiti ugrađivanje u ustav teksta: Mi, entiteti, Republika Srpska i Federacija BiH, prethodno pristavši na federativni život u okviru BiH, što je potvrđeno dejtonsko-pariškim mirovnim ugovorom, ovim ustavom omogućavamo međusobno bezuslovno pravo da se svaki od nas, u daljem tekstu: entiteta, bez uslovljavanja drugog ili nekog sakloni i sačuvaj zajedničkog organa ili tijela, ili inostranog pejsmejkera, izjasni referendumalno ili parlamentarno, o samopredjeljenju do, uključivo, otcjepljenja.
Pa da onda vidimo da li možemo razgovarati o nekim drugim segmentima ustava i zajedničkog života.
Moram Ćuzulanu da kažem da ovo nije posljedica tajnog sporazuma sa Amerikancima. Nego, mislim, da je bolje da kažemo s koje pozicije treba startati. To bi trebali i drugi da kažu. Nakon mišljenja MSP, bez obzira što će se kosovski problem vući još decenijama, startne pozicije u BiH, u pogledu korelacija, održivosti i rjetinga, pa i ambicija, vidite da unitaristi šute ko pičke a umjesto njih govori jedan inostrani dužnosnik, promijenjene su. Pozicija Republike Srpske je, držim, poboljšana.
Stoga se izvinjavam svima, što sam se ovdje bavio i Ćuzulanom, makar i u šaljivoj varijanti.

MIJENJAJU SE STARTNE POZICIJE ZA USTAVNE PROMJENE

Nepotrebna je nervoza i demonstracija pritiska i prijetnji kada strani i neki domaći faktori govore o ustavnim promjenama, ko je će, po njima, nastupiti odmah poslije izbora.
Savez nezavisnih socijaldemokrata smatra da se nakon mišljenja MSP u slučaju jednostrano proglašene nezavisnosti značajno mijenjaju startne pozicije najvažnijih faktora u ustavnim promjenama u BiH a naročito Republike Srpske.
Pozicija Republike, i dejtonskog sporazuma uopšte, sada je ojačana i značajno promijenjena. Nakon četverogodišnje borbe za njeno dejtonsko pozicioniranje sada se ta pozicija, na osnovu mišljenja MSP, može dalje kapitalizovati i niko ne treba očekivati berze i obimne ustavne promjene.
Neprihvatljivo je unparijed forsiranje jedne mogućnosti, kao što to čini dosadašnji ambasador Čarls Ingliš. Odbacivanje mogućnosti trećeg entiteta i raspada, a zalaganje za funkcionalnu BiH, u stvari je jednosmjerni izbor ka unitarizaciji BiH. A insisitiranje na unitarizaciji BiH najbolji je generator nacionalizma kao trajnog razbijača zemlje.
Bilo kakav širi razgovor o ustavu BiH, osim nekoliko riječi u slučaju Sejdić-Finci, mora početi prihvatanjem klauzule o samooopredjeljenju saveznih dijelova BiH, odnosno entiteta.
SNSD smatra da je nakon izbora najpreči ekonomski posao u Republici Srpskoj i BiH, koji služi ovdašnjim ljudima, a ne ustavne promjene i funcionalnost koja služi samo evroatlatntskim integracijama.

NEKARIJERNE PRIJETNJE
Othodni amamb Ingliš je izrekao stav da Treći entitet i rascjepljenje BiH ne dolaze u obzir. Samo Funkcionalnost. Što se tiče napada na državne instuticije, to je neprihvatljivo. Jedini put naprijed za BiH jeste da sebe uspostavi kao funkcionalnu državu koja je sposobna da funkcionira i da zadovolji uslove za EU i NATO.
Dobro, poznato je da je teritorijalizam ideja vodilja američkih interesa i ljudske demokratije. Odatle Funkcionalnost za EU i NATO.
Ali šta znači da podjela BiH i Treći entitet ne dolaze u obzir.
Znači bezuslovni zahtjev za unitarizaciju Bosne i Hercegovine. I ukidanjem Republike Srpske. Jer, Funkcionalnost se jedino postiže ukidanjem nadležnosti Republike Srpske. U Federaciji, koja je skinula gaće za sve odluke na nivou Države, nema šta da se ukine. Ona nema šta da preda Državi i Funkcionalnosti.
Nedolazak u obzir Trećeg entiteta znači da pitanje Hrvata ne postoji ni na nivou Federacije a kamo li na nivou Funkcionalne Države. Treći entitet je najveća brana unitarizaciji. To nije samo rješenje hrvatskog pitanja.
Ambasadna praznina i nauk novim diplomatskim generacijama. Nepotrebna je uloga inostranog sandžak-bega u BiH. Svi ostali ambasadori su zašutjeli. Sjećamo se raznih gluposti koje su valjali. A onda su počeli da obalvljaju svoj posao.
Stanje Kosova pospješiće revitalizaciju Herceg-bosne, katalonizaciju Republike Srpske i tucaničku strkukturu Naseobine.
Tu ne pomažu prijetnje unitarizacijom niti ukidanjem Republike Srpske.

VJERSKI PIROMAN NA DALJINSKE STAVOVE

Sandžak je jedinica lokalne uprave iz doba dok je Otomanska imperija, skraćeno Turska, bila pod Balkanom. Ili upravna jedinica. Možete misliti kojom je brzinom svjetlosnog puža napredovao Novi Pazar sa okolinom kada je to i dandanas Sandžak.
Više od šest vijekova nikuda.
Danas je Sandžak, što bi rekli Srbijanci, prkno, bre, Srbije. Gledajući sa strane, ja bih rekao da je Sandžak nova sandžija na krstima Srbije.
Sandžak je nova dugoročna igračka Babice Kosova.
U beogradskom listu Danas, koga finansiraju Eskimi, preko udruženja Masna Foka, godinama izlazi poseban prilog Sandžak.
Sandžak je izvor naJnovijih demokratskih tehnoloških iskoraka. Prije svega u proizvodnji obnovljive društvene energije bez ceodva. Muftija tamošnji, Zukorlić, objelodanio je patent pod šiform: Dirne li Beograd u Sandžak, gorjeće cijela Srbija.
Taj isti Zukorlić iznio je zanimljivu tezu o miješanju vjere u politiku. Reis Cerić je, veli, poglavar njegove vjerske zajednice i s te pozicije prilično utiče na njegove, Zukorlićeve stavove.
To svi znaju. Ali tako govori samo instrumentalizovani provincijalni manipulant. Recept Erdodgan to radi mnogo suptilnije. Dođe sa Borisom i otvori dom kulture. Na taj način isto prilično utiče na Borisove stavove.
Zukorlić i Cerić su, međutim, tekfirli-vehabiluk duo i nisu tako prefinjeni kao Turska i Recept. Oni još uvijek boluju od dječijih sabljarskih bolesti. Vatra. Krv.
Zukorlićeve iskrenosti o vlaastitoj upotrijebljenosti, samo dokazuju tezu o Georeisu koji djeluje na tri kolosijeka. Na evropskom, promovišući evropske muslimane, samo je pitanje vremena kada će u Austriji da se oglase Bošnjaci austrijskog porijekla, na bosanskom gdje je glavna startegija razumljiv jezika na tehleviziji, jednonacionalnost i odlazak onih koji ne mogu ništa da ponesu, i, kao treći, kolosijek disperzije bošnjaštva do Stambola na Bosforu. Preko Sandžaka, u početku.
A počelo je potpuno bezazleno.
Festivalom ilahija i kasida.

PUSTI DA URADE PA ONDA SAVJETUJ
Savjetodavni sud za procese poznate pod imenom Kosovo Republjik, dao je toliko savjeta u svom mišljenju da ih nećemo moći konzumirati baš na brzinu.
• Ne treba vam referendum.
• Dobro je ako ste republika ali možete to i naknadno.
• Stvar započnite u podzemlju, makar i štrajkom rudara, npr.
• Oformite na vrijeme simfonijski orkestar
• Predvidite zemljište za veliku vojnu bazu
• Budite spremni da šutite ko ribe dok se oko vas prolijeva krv a grkljani vežu mrtvouzice.
• Na vrijeme obilježite međunarodno evidentirane granice.
Srbijanska politika Gandija i Majke Tereze, u kojoj je velike žrtve podnio Boris Tadić, a i Ivo Josipović, skoro slomiviši ruku, razvijajući praznu regionalnu saradnju brdsko-opatijskog tipa i carigradskog miomirisa, nije urodila plodom. Doduše, i Vuk Harvard se naletio u misiji diplomatskog kukumavčenja.
Srbija je dobro mislila. U nedostatku jačih, odlučnijih, moćnijih i agresivnijih prijatelja u svijetu, morala je da igra na kartu prava i regionalnog saradništva. A to na Balkanu nikad nije pomagalo.
Savjetodavni sud je, očito, dao prednost faktičkom stanju nad pretpostavljenom pravu.
To znači da, kada bi neko sutra upitao taj isti sud da li neka pokrajina, na nekom drugom mjestu, može da se otcijepi, jednostrano, savjet bi bio: Ne može.
Ali, taj sud se nikada neće ni pitati unparijed.
Bez obzira što neće koristiti Srbiji, ovaj savjet će koristiti svima u Evropi i u svijetu. Svima koji pate ili uživaju u katalonizaciji. Dabome, neće odmah nastupiti poplava otcjepljenja ali će svako buduće otcjepljenje, ili samo težnja, biti doargumentovano i savjetodavnim mišljenjem iz Den Haga.
Kako je iluzija da bi suprotan savjet vratio Kosovo u sastav Srbije, tako je i iluzija da će ovaj savjet od Kosova napraviti državu.
Pojačaće tenzije na sjveru Kosova i na jugu Srbije. Godinama i decenijama, čekaće se jednostrana podjela.
U BiH, pak, porašće apetiti sarajevskog političkog kruga da priznanjem Kosova kupe koju kilu unitarizacije. To će dovesti do daljeg bratimljena odnosa u BiH, između Srba i muslimana. Po receptu Mrtvu ti majku jebem.
Savjetom za Kosovo, šanse BiH su umanjene.
Svakim novim priznanjem, BiH ima sve manje šanse.