NOVA VREMENA
Incko i ostali inženjeri jake i slabe struje, ne osjećaju duh vremena.
Države i dinastije, protektorati i kolonije, tokom istorije, stvarane su na najrazličitijim rekvizitima. Džingis Kan na sirovom mesu koje je držao po sedlom pa onda žderao kao pobješnjeli ris, jer nije imao vremena kuvati i peći pošto je trebalo najhitnije osvajati te narode i područja. Hitler je pokoravao na plavoj krvi vlastitog naroda. Kolonizatori na bičevanju crnaca i slonova. Ovi novi na nekontrolisanom dolaru.
Niko nikad nije napravio državu na elektroprenosu.
Razlog je jednostavan. Ta struja je jedino kod Tesle išla ispred vremena. Odmah nakon njega počela je da kasni za vremenom i nikad nije pronađen tajm-bas-korektor koji bi je uistovremenio.
Sjetimo se samo koliko je genijalcima iz elektroovoga i onoga trebalo da shvate da u zemlju stave betonski stubić pa onda na njega pričvrste hrastovu grbavu banderu, da ne trune i da se ne mora svakih pet godina mijenjati. A koliko im je trebalo da krenu sa betonskim banderama.
Sada Incko-prenos smatra da je bosanskohercegovačkim, sa naglaskom na srpske, budalama, moguće objasniti da je strani prevod za imovinu jedan kroz jedan – korporacija. I da u slučaju raspada korporacije ili propasti, jedan dio obavezno ide u humanitarne svrhe – Brčkom. Taj Distrikt Brčko je i inače u nadpoložaju u odnosu na sve druge opštine u BiH pa mu još treba i komad elektroprenosa a treba mu dati i postotak od sukcesije. Učio sam te škole, majku im jebem, nisam primijetio da je Brčko bilo federalna jedinica u SFRJ ili pokrajina, SAP Brčko. Kad sam već tu, ne razumijem da ljudi prave Brčko kao da će BiH trajati hiljadu godina.
Za postojanje BiH, moj Incko, problem nisu dalekovodi, problem su osigurači. A kod svakog ovdašnjeg čovjeka, oni su pregorjeli zbog prevelikog napona tokom ovih dvadeset godina.
Vrijeme je otišlo drugim putem. Radončić osniva stranku za Bošnjake. Ne osniva multietničku stranku za BiH, ne osniva Stranku Demokratskog Elektroprenosa.
Propala je Alijina priča o multinacionalnoj, multikonfesionalnoj, multikulturnoj i multiprenosnoj BiH.
Novo vrijeme govori o interesima Bošnjaka. Novi ljudi su, čini mi se, shvatili da se interesi Bošnjaka ne mogu zadovoljiti prenosom nego ekonomskim uzletom.

HITLER IZ VELOG MISTA
U sedamdeset godina može da stane mnogo ljudi i raznih vremena.
Šta je sve stalo u Splitu, na primjer, od petokrake i komunističkih ilegalaca, preko stadionskog plača za umrlim Titom, do davljenja makedonskog mladića u jna tenku i Keruma.
E, taj Kerum je izjavio da Srbin neće njemu nikad biti zet.
Kao da Srbi izludiše leteći za njegovom kćerkom, valjda se o njoj radi. I kao da mala piša Koko Šanel 5 izravno.
Nije problem, Srbima, što je to Kerum izjavio. To može biti problem Hrvatskoj. Neko u Evropi gleda taj očigledni fašizam, rasizam, primitivizam, nacionalizam...
Trofazna srpska istorija, svejedno, završena je u Hrvatskoj. Prvo je slobo digao Srbe, umjesto da su ostali da budu faktor, a onda su Srbi digli ruke od Hrvatske.
U prvoj fazi kupljeni su Srbi i odvođeni u Jasenovac, Topusko itd, sve ovisno o visini transportnih troškova.
U drugoj fazi olujni bljesak je redarstveno riješio srpske ostatke komunističkog sistema i slobinih balvana.
U ovoj, trećoj, fazi, oduzima im se imovina i pravo na ženidbu. Ili, makar, na seks.
Kerum je ratni i postratni, priprosti, inokosni, bizmismen. A oni koji su u ratu i nakon rata napravili pare imaju svijetao obraz kao kravlja balega.
Međutim, Kerum, gradonačelnik Splita, izabran direktno, u drugom krugu, zanimljiv je znak razvoja političke scene u Hrvatskoj. Ta scena se, kao i u Splitu, kretala u budućnost idući unazad. Vlada Hrvatske je prošla put od repernih predsjednika do radijske lokalistice Jadranke Kosor. To se desilo i sa predsjednikom Hadezea. Od Tuđmana do Jadranke. Od povijesne zbilje do povijesnog jada.
Stranke kao što su Hadeze, Esdea, Esdees, uništavaju sve za sobom i sve pred sobom. Sav ljudski, kreativni, intelektualni, nacionalni i državnički potencijal. U Hrvatskoj je tom trendu pomogao i Esdepe, svojom jalovošću, najprije Račana pa onda i Milanovića. Kao da se prilikom prijema u tu stranku prvo obavlja inscenacija vlastitog štrojenja. Pa imamo neoborvu činjenicu da Esdepe drži Hadeze na vlasti.
Da se 96. u Republici Srpskoj nije pojavio Esenesde, takva propast bi zahvatila i ovdašnju političku scenu. Ta propast je već nastupila u Federaciji pa se ubrzano, kod Bošnjaka, priprema nova stranka koja bi, barem prema deklaracijama, trebala sačuvati ono što je još ostalo.
Hrvatska se neće zaustaviti na Kosorki i Kerumu.
Spisak kandidata za predsjednika države djeluje sumorno. Zato Bandić ide u projekt. Inače ne bi imao nikakvu šansu, da politička scena nije oglabana do posljednjeg pupa.
A Kerum? Hrvat?
Sumnjam.

IDE SULE, IDE 2010.
Tihićev centar za obavještavanje, javljanje i uzbunjivanje, odaslao je javku da je Sulejman Tihić ucijenio međunarodnu zajednicu, sa naglaskom na Ameriku, da će se povući iz politike ako se ne nametnu ustavne promjene, nametnu, jer nema drugog načina da se izlegu i usvoje, a omiljeni Oaher ode sa Miljacke.
Moguća je i druga strana javke. Neko poručuje Tihiću da je ljepše i bolje da se povuče nego da se uglibi na putu kojim prođe Snaga Bosne.
Svejedno, predlažem da u horu zavapimo: Ne odlazi Sule, dok ne nađeš Jadranku Kosor. Pošto se Bakir više ne znoji za to mjesto.
A i ako odeš misliš da će neko da se počeše iza uva ili iza zadnjeg džepa.
Bez obzira odakle stiže javka, donosi poruku da je zarobljeništvo sarajevskog političkog uma doseglo kritičnu granicu. Spasonosna slamka Ustavnih promjena koje neće doći i Ohaera koji neće ostati, potpuno je nerealna politička crvena nit koja ima osobinu kosmičke crne rupe ili antimaterije i koja u sebe guta svu okolnu materiju ili polumateriju od koje se satoji politički mozaik Miljacke. I Tihić, i drugi, moraju biti svjesni da je BiH u Dejtonu ostala da visi o koncu i da je njihova zadnja nada bio Karadžić i Esdees. Optužujući Republiku Srpsku kao genocidnu tvorevinu i navodeći to jednim od najvećih razloga za ustavne promjene, odnosno unitarizaciju i centralizaciju, Sarajevski Unitaristički Krug, optužuje i velike sile da su u Dejtonu, legalizovale genocid što, dabome, nije tačno, jer građanski, međunacionalni i međuvjerski rat nije agresija i nije genocid.
Plitkost i kratkovidost sarajevskog unitarističkog festivala prikazuje se u sinemaskopu i dolbiju i povodom popisa življa u BiH kojeg SDASBiH ne prihvataju ako se popisuje nacionalnost, jezik i vjera. Ako se toliko želi jedinstvena, povratnička, ravnopravna, multietnička BiH, onda treba popisati sve, do kolja za paradajz, da bi se znalo da, na promjer, treba vratiti te Srbe u Tuzlu, Bihać, Bosanski Petrovac, Sanski Most, Bugojno... ako već nije moguće u Sarajevo.
A ako je namjera ta centralizacija, unitarizacija, islamska republika bošnjačkog reisovog naroda, opet treba popisati.
Valjda je red da svaka carevina, pa i Sarajevska Carevina, zna nad kime vlada, ko je sirotinja raja a ko begovi i paše.

PODJELA BUDUĆNOSTI
Društva, države i surogati, nacije i vjere, ljudi i prototipovi ljudi, na prostoru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, podijelili su istoriju, podijelili su sadašnjost, osim nekih zalogaja po ostavama i šupama, a sada dijele i budućnost.
Neke razumne pojave u razumijevanju Podjele, odnosno čovjeka kao suštinskog nečovjeka odgovarajućih uslova i glumljenog odgovornika za svoje postupke koje mu nalaže gluma bez teksta na sceni bez reditelja, kao što je Dževad Karahasan, neće spiječiti, uljepšati i zaustaviti podjele.
Izvjesni akteri podjela, sarajevski, bošnjački, užasavaju se, ili analiziraju, iživljavaju se ili banaliziraju nekim detektorima završenih podjela i otvaranja novih poglavlja podjela. Oduševljenje mnogih zvaničnom najavom mogućeg oktobarskog izlaska iz zatvora Biljane Plavšić, bivše predsjednice Republike Srpske, za koju ja mislim da nije trebala biti suđena u Hagu i da nije kriva ni za neprijateljsko uvo a kamo li za istrebljenja i progone, da je istinska srpska heroina u svojim odlukama, pa i u priznanju krivice koje nema jer je to bio jedini način da Republika Srpska ne trpi, preko nje, veće osude a i ona sama da, pod lažnim svjedocima i u nedostatku svjedoka u njenu korist, iz Karadžićevog Mog naroda, nađe spasenje od neizdrživo duge i teške robije koja joj je prijetila, izaziva zgražavanje.
Jednako kao i bezazlena izjava Milorada Dodika da je Srbin.
Kao i Karahasanova izjava da je Karadžić čovjek.
Kao i srbijansko traženje kostiju i groba Draže Mihajlovića.
Sarajevski dnevnopolitički optikum pokazuje da politički, kulturni i intelektualni ekstrakt tog naroda-vjere ne shvata duh vremena, istorijske trendove niti Vrijeme Podjele. Ako ništa, moglo bi se bjelodano, čak i jednookogledno, utvrditi da obilježavanje mjesta gdje je Pradjed Mehmed Fatih, Osvajač, vršio veliku nuždu kod Sanskog Mosta izgleda neuračunljivo u odnosu na srbijansko Traženje Draže. Radi se o tamanitelju, okupatoru, svojeručnom zločincu i vremenu od prije šest vijekova.
Draža je lirika za Fatiha.
Moglo bi se utvrditi da je zaludan posao pravljenje Bošnjaka od Kulina bana i nišana od stećaka.
Moglo bi se i uvidjeti i to da prije Podjele niko nije veličao Maksa Luburića, niko nije obiljažavao Fatihovo zapišavanje, niko nije molitvio na strelištu ustaša, četnika i domobrana u Austriji, niko nije tražio grob Đenerala...
Moglo bi se raspravljati o tome da li je to bilo dobro. Mislim da jest ali nove sreDnjoslovne demokrate su došle i rekle da nije što je imalo samo značiti da je počelo ono Karahasanovo pozorište gurnutih glumaca bez teksta a odgovornih za svoje postupke, što sam i ja obradio u svom romanu Prsti ludih očiju koje upravljaju tim glumcima, prstima, krvi bez riječi, da je počeo sjekoglav i da je na scenu stupilo novo državno uređenje Svako Sebi.
No, ako Age Sarajlije ne razumiju Vrijeme, ja ipak u tome vidim neki slijed.
To je lavirintska potraga za svojim entitetom.
Doduše, kasni se tih šest vijekova koliko se vraćaju do Fatiha.

OVAJ IZ ESDEA
Sulejman Tihić, predsjedinik Esdea bez Bakira, dao intervju Dnevnom listu i rekao da ga brine koaliranje Čovića i Dodika.
Ne treba da ga brine.
Dok su njegovi, zna on dobro koji, koalirali sa nekim ratnim Čovićem, Hrvatima, takorekući, on, Tihić, bio je u logorima. Sada, kada Čović „koalira“ sa Srbima, njemu, Tihiću, ništa ne fali.
Spreman je, kaže razgovarati sa svim hrvatskim strankama. Sa Devedesetkom. A Haespe mu se oduvijek sviđao osobno. Govore o Hrvatima u BiH i Hrvatima u Republici Srpskoj.
Nemoj samo da govore o Hrvatima u Federaciji.
Jasno je da Tihić, u svom šamačkom shvatanju politike, misli da je presudno naotimati dovoljno Hrvata, što od Harisa, što od Dodika i tako ih vezati i ujaloviti, kao ovce i koze, da ni sami ne znaju na kojoj strani tijela se bleji a na kojoj brabonja.
Tako Tihić shvata ravnopravnost naroda.
Imam za njega dobar prijedlog.
Neka da Hrvatima entitet, pošto su suvlasnici Federacije, jedan kroz dva, imaće uvijek koaliranje s njima. Nemam ništa protiv i nikad se neću buniti.
Ali, Tihiću se ne može pomoći.
On se nepošteno odnosi prema svima pa i prema koalirantima, bivšim, sadašnjim i potencijalnim.
Ima Tihić dva zanimljiva citata koja o tome govore:
Ovima u Eresu odgovara postojeće stanje jer su u Dejtonu dobili entitet sa nadležnostima države.
Mi ne možemo ništa uraditi, promijeniti, ukoliko ovi iz Eresa nisu suglasni s nama.
Taj potcjenjivački, čaršijski, begovski odnos prema Ovima (pišem to velikim slovom jer se radi o Srbima) trajno onemogućuje sve tihiće da nešto urade.
Osim toga, po kom osnovu su Mi, tj. Oni, ili On iz Esdea, pozvani da nešto urade, promijene.
Kadgod su se Ovi, čiji je Onaj žrtvovao mir, osjetili pozvani i zaduženi da nešto urade, promijene, pala je krv i izbio je rat. Posljedica toga je Srpska Država u BiH. Oni su, a ne Ovi, doveli do toga. I nisu je Ovi u Dejtonu dobili. Dejton je samo napravio inventuru.
Sačuvaj me, a i BiH, ako je ikako moguće, bože, Onih i njihovih promjena.
Doklegod Onaj iz Esdea za Republiku Srpsku kaže Eres, jer ne može prevaliti preko usta: Republika Srpska, i doklegod Taj za Srbe kaže: ovi iz Eres, dotle nema razgovora.
Dotle će razgovarati sa svehrvatskim Haespeom.

RATNE MANIPULACIJE
Višenacionalistički ratovi u BiH, pripremljeni od strane tri troslovne stranke sa srednjim velikim D, nastali su na izvrsnom tehološkom temelju, hardversko-softverskoj platformi manipulacije prije svega vlastitim narodom.
Sjetimo se da je Hadeze BiH, ovdašnje nacionalističko gazdinstvo zagrebačke središnjice, sa izravnim ozarjem dočekalo parolu Šahovnica Na Bikavcu. Na taj način su manipulisali Hrvatima u BiH da će biti u sastavu Hrvatske i da će se pripojiti matici zemlji.
Sjetimo se Alije. On je poručio muslimanima da će za BiH žrtvovati mir. Tim je rekao, samo što jadnici nisu razumjeli, padaće vam glave ko snoplje. Tim je manipulisao muslimanima stvarajući im lažnu sliku, jer u ruci nije imao ni ražnja ni zeca, osim glava jadnika, o tome da će imati svoju zemlju, državu, islamsku republiku iz njegove deklaracije i njegove sudnice.
Sjetimo se esdeesove parole koja je poslužila kao crvena nit okupljanja Srba u pokret: Prodaj kravu, kupi pušku. Da se ne sjećamo Srbije do Vladivostoka. Tim su manipulisali Srbima i mamili ih u rat, nudeći im Državu Dinastije Karadžić.
Knjige su objavljene, već, o miniranju Starog mosta u Mostaru, sa stručnim dokazima da on nije srušen tenkovskom granatom i da je to samo snimano radi potreba montaže.
Objavljeno je mnogo savjeta raznih dobronamjernih brižnika u kojima se kaže da treba inscenirati kakav veliki zločin nad muslimanima kako bi nato-snage mogle dejstvovati po položajima Srba.
Izlaze na vidjelo podaci da su dvije velike armije u ratu u BiH znale da će civili stradati u Ahmićima, i istog dana u Trusini. Slučajno Hrvati i muslimani. Oni izmanipulisani šahovnicom na Drini i žrtvom mira za BiH.
Sada je, najednom, problem što se iznosi sumnja u istinitost svih „činjenica“ i brojki Srebrenice, u „istinitost“ Tuzlanske kapije i Markala.
Današnji narodi u BiH treba da otresu glavom i da se osvijeste.
Sve što su njihovi vlasnici radili u ratu u BiH, bila je gola manipulacija.
Ništa, time, neće promijeniti i poboljšati svoj položaj. Onih sto hiljada ljudi koji su pod zemljom ili na nebu, neće oživjeti. Ali, barem, da im ne lažu dalje i da dalje ne manipulišu sudbinom čitavih generacija.

ONI SA DRŠKOM I ONI SA RUPOM
Kada se, u prošlom vijeku, govorilo da nekoga prati kiša, kurve i kerovi, mogao sam biti sigurano da se radi o velikoj nesreći u kojoj učestvuje mnogo nesretnika. Najčešće se to govorilo za vojsku.
Danas bi moglo da se konsatuje, ili, kune, da te prate pederi, lezbače i ceodva.
Da me prati sedam tamburaša s Petrovaradina. Sačuvaj me bože da prati Domeniko Mudonja.
No, i u Beogradu se priprema gej parada. Bila je u Zagrebu, bila je u Sarajevu, uprkos sidi, čini se da se pederi umnožavaju. Meni se, ipak, čini da muškarci sve manje umiju da dobiju smokvicu od veleposjednica užitka pa se okreću jednostavnijim nalazištima.
Za sarajevski pederluk sam rekao da su ljudi bolesni i da nisam za javno propagiranje međuimbecilnog čmarisanja.
Naišao sam na jednodnušne osude demokratske, ljudskopravne, civilizovane javnosti. Čak je i Duška Jurišić rekla da ne razumijem. A ona razumije šta je peder.
No, i sada ću nešto reći povodom beopederisanja uz opasnost da me Komšić optuži za stvaranje Velike Srbije.
Ono što ne radi priroda ne treba da rade ni ljudi. Ako priroda nije učinila da konj konju zavuče ono vatrogasno crijevo, ne treba to da rade ni ljudi, takozvani muškarci. Ne treba ih sprečavati, ali treba im uljudno ponuditi liječenje. Treba ih spriječiti da propagiraju svoj neprirodni, nastrani, bolesni nagon. Treba im neki čičica u savjetovalištu, ako ga neće jebati, sakloni i sačuvaj, da objasni da ne mogu izboriti ravnopravnost tim demonstracijama. Neka se drže za te drške i čepe te rupe, ali neka ne traže od svih ostalih da uživaju u njihovim paradama kao pijani Rusi na prvomajskoj.
Nikakva prava peder nema.
I ne trebaju mu.
Osim toga, mnogo više je pedera nego lezbača pa je taj istospolni pokret već u svom zametku neravnopravan.
A gdje je ravnopravnost, npr. moja, kad volim mladu, visoku, vitku, lijepu, pametnu djevojku. Ne može, mlađa je od tebe, ljepša je od tebe, viša je od tebe, bogatija je od tebe. Ćelav si i star. Gdje su moja prava da me žena ne zakolje, ako sazna. Niko se ne češe ni po guzici.
I šta da rade oni koji svaku noć spavaju sa ženama i muškarcima i pri tome uživaju u sparivanju milokliza i klizoklipa, onako kako su odredili stvoritelj, priroda i Čarls Darvin. Da li da svako jutro demonstriraju i traže ravnopravnost sa šumarima.
Kakve veze imaju šumari sa seksom muškarca i žene.
Iste takve kao i pedersko natrpavanje u guzicu sa seksom.

FENOMEN ČAVIĆ
Neidentifikovana leteća vremena viju se na Bosnom i Hercegovinom.
Arapi kupuju kasarne vojske, stare dobre propale jna, koja ih je obučavala ratovanju i upotrebi tenkova, minobacača i ostalih ljudskih ubojnih sredstava čiji su najbolji rezultati sasređenom vatrom na osamsto metara.
Sud u Hagu nije osudio Tuđmana, nije osudio Miloševića, nije osudio Šešelja, teško ide sa Karadabićem, ali jeste osudio Florens Artman, svoju bivšu portparolicu. Tako joj i treba, kad se, kao novinar, kako se predstavlja, petlja u poslove lopova.
Čavić, Dragan, bivši predsjednik nekoliko stvari, u sarajevskom Oslobođenju se pravda da nije izdajnik Republike Srpske. To nije zato što mu u Republici Srpskoj ne daju medijski prostor ili što mu ne vjeruju, nego zato što ga ovdje niko i ne uzima za ozbiljno. Niko ga ne smatra ničim.
Ali jeste fenomen. Pojava.
Nekidan je imao jedan mikrostranački skup na koji je došlo nekoliko radoznalaca, nekoliko besposličara i nekoliko privedenih poznanika i familijaraca.
Čavić je održao vatreni govor u kome je iznio svojih nekoliko političkih programa: a) Sve propada, b) Sve je kriminal, već četiri sprata na zgradi vlade nedostaju, prodali u Bugarsku a Ivanićev autoput Banjaluka – Gradiška, na dva mjesta, u dužini po tri kilometra urolan je i ukraden da bi se ilegalno prodao u Maleziju, c) Zajebao sam se što sam mu dao mandat.
Čavić je o Dodikovom kriminalu pričao i prije deset godina u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Pa nije upalilo. Prošle godine su svi opozicioni tornjaci, Čavić nije bio u igri, pričali o kriminalu Zgrada Vlade-Autoput-Avioni, pa su ljudi izglasali načenike Esnesedea u 38 opština. Dakle, nije upalilo. Samo onaj ko vjeruje Milanu Tarotu misli da će sada upaliti. A jedan od tih je Čavić.
Osim ako Čavić nije Blanka Vkašić pa će preskočiti svoju visinu i još pedalj.
Najubjedljiviji, i veoma realan je, kada govori o mandatu koji je, pogrešno, dao Dodiku.
Ali on tu ne odaje svoju samokritičnu karakternu crtu kako bi se prikazao kao čovjek od krvi i mandata. On šalje poruku svojim mentorima, poslodavcima i predradnicima o tome kako je imao najbolje namjere u pogledu centralizacije i unitarizacije ali onim esenesdeovcima najednom palo napamet ono što su napisali u svom programu 96. – dva entiteta i tri naroda.

SPAŠAVANJE RAZVODNIKA STRAŽE
Nije trebalo dugo čekati da se otkrije mreža podrške Draganu Lukaču, tajnom dostavljaču kriminalizujućih činjenica o Dodiku, družini i Republici Srpskoj, čija suština je dokazati da Dodik i SNSD nisu pobijedili na izborima nego su pokrali 150 miliona maraka pa im je narod za to dao 50% glasova a američka, sarajevska ili pikova čvrsta ruka treba da ga oguli, objesi i strpa u zatvor. Usput da se ukloni i Haris Silajdžić jer smeta Sulji i samozlatom Zlatku.
Javili su se Esdea i Esdepe.
Promovisali su Razvodnika Lukača u borca protiv organizovanog kriminala. I stali u zaštitu jer je ratno siroče, pošto nema neku stranku iza sebe a svako ko je izašao iz rata i nema stranku a želi nešto da bude, siroče je, nezakonito smijenjeno i jer se Lujić Ustrašivi sveti Razvodniku.
Esbeiha se nije oglasila.
Znao sam i ranije da Silajdžić nije u toj uroti. Iz dva razloga. Prvo, njegov problem nije Dodik i drugo, sa dvojcem iz mreže nema istu tikvu. Ima je sa drugima.
Scenario je tipični sarajevsko čaršijski.
Dodik je postao problem jer je on sam, i njegova stranka, prejak igrač a nije ga se moglo utrapiti u državne nivoe i iskoristiti ga za unitarizaciju BiH. Kriminalizacija je oproban recept jer je jednostavan. Štogod uradiš to se proglasi pljačkom. Samo treba naći po jednog Lukača i Barašina i imati Turimuse internešnel, Centar za ispiračko novinarstvo i par medija iz arsenala JedanČovjekJedneNovine a ne škode i dužnici u vidu Avaza, Blica i sl.
Drugi kolosijek je politički. Sulejman Tihić je tražio pomoć izvjesnih stranaca kako bi ostao u sedlu Esdea. I dobio ju je. Ali dug je ostao. Započeće Prudski proces sa glavnim ciljem da se Dodik uvuče u razgovore, iako on nikada ne odbija, a da se onda iznebuha, sumanuto, predozirano, izbaci priča o četiri teritorijalne jedinice i tako ga se oslabi u domaćoj javnosti, javnosti Republike Srpske. Zato je Tihić pričao o priključenju Bihaća Banjaluci a Bijeljine Tuzli. Takvu budalaštinu ne bi provalio ni onaj Đapić iz Osijeka.
Saradnik na scenariju: Zlatko Lagumdžija, Dugi Kožni Kaput.
Rekviziti: Rafi Gregorijan
Gestapo: Dragan Lukač
Gubitnici: Tihić, Gregorijan, BiH. Lagumdžija je besperspektivna sarajevska politička imovina i njega ne ubrajam u gubitnike jer je već izgubio. Lukač ništa nije ni bio pa ni on nije gubitnik. Tihić je najveći tragičar. Dok se on bavio Dodik-film festivalom, Izetbegović se vratio iz nokdauna, Radončić i reisul spremaju političku stranku, Dodik satro opozicione uzdanice njegovih mentora i dalje ojačao.
BiH je završila jednu fazu u kojoj je još bilo nade i zato je gubitnik.
Očekujem dalja javljanja iz Mreže Podrške Lukaču.
Ali ne mnogo.

KULTURNI SUVERENITET
Kultura u Republici Srpskoj svodi se na pašku čipku od crnih rupa, atrofiranih institucija, klimakteričnih direktorica, okoštalih i osedrenih umnjaka, jalovih autoriteta, isteklih mandata, propalih programa i navale tezgaroša u noćima zvijezda, festivala i pizda.
Ponekad, sa juga, zagude i gusle a na sjeveru ulitaju se rudonje u neorealizmu bodljavine bakova.
Već dvije decenije srpska kultura Ovdje nije proizvela nikoga. Ni jednog slikara. Ni jednog pisca. Ni jednog glumca. Ni jednog novinara. Koji bi u regionalnom smislu, barem, nešto značili. Oni što postoje, nastali su u socijalističkom samoupravljanju i održavaju se biblijskim protivpotopnim silama i čudesima.
Novodruštveni val ispodprosječnosti koji je na površinu izbacio one koji pivo lade u wc-šolji a potom u nju bacaju poderane čarape i oguljinu od krompira, one koji se kupaju samo četvrtkom ako nisu prošlog, koji pišaju po raskršćima velegrada i koji prde trotoarima naše mladosti, nije ni mogao iznjedriti književnike i slikare. A one koji su već postojali, mogao je samo ubiti u pojam i poniziti dotle da kleče sa ispruženom rukom ispred opljačkanog imetka kakvog skorojevića iz rodnog kraja koji će mu udijeliti trista marki, književno rečeno: kaemova, za štampanje knjige koju onda niko neće primijetiti jer nema književnih kritičara, nema ljubitelja knjige, nema knjižara, knjiga se spustila na tezge, nema novinara koji to prate, nema novina koje bi to zanimalo, nema čitalaca koji bi to čitali. Kad objaviš knjigu ne sazna ni tetka.
U takvoj atmosferi održan je i ovogodišnji Kočićev zbor.
Na uručenju Kočićeve nagrade, u Banjaluci, bilo je dvanaest zapeta sedamdesetpet posjetilaca. Na Stričićima bila je bodljavina bakova, prodaja plastičnih đinđuva, muvama zelenjušama upljuvana janjetina i prasetina, usafunjane zdrave seoske sise i guzice...
A bog je ovom kraju i ovom narodu dao Petra Kočića. Takav književnik se nikada više neće roditi. Ne zato što niko ne zna pisati kao Kočić nego zato što nema više uslova u kojima bi neko izgledao kao Kočić, velik, pismen, rečeničan, buntovan.
I niko ga ne zna iskoristiti. Svi su kulturu privatizovali. U Banjaluci se namnožilo desetine malih Beska Karabegovića čije su transverzale i horizonti sokački i čiji su dometi ukidanje katedre francuskog jezika, samotrpanje u enciklopediju, ponižavanje Kočića, magnetisanje fotelja, strančarenje, podaništvo, umišljenost, klanovstvo.
U Socijalističkom Samoupravljanju na Kočićevom zboru su govorili važni političari, najvažniji. U međuvremenu, politika je odbijena od zbora. Ne kažem da treba biti tamo ali ne treba pripustiti ni propale političare da od toga prave svoje mjesne odbore samozalječenja spolnih umnih bolesti. Rastjerivanje politike odagnalo je i pare i moć i organizaciju a to im je i bio cilj, da budu samostalne male, sitne, nevidljive gazde Kočića, Kulture i Klana.
A kultura je najekstraktniji, najčistiji oblik suvereniteta jedne nacije.
Stoga Kočićev zbor treba oteti od privatnih inokosnih vaški i vratiti ga kulturi, narodu i Republici.
Kao što treba na Frankfurtskom sajmu knjiga da Republika Srpska istupi samostalno, da ima svoj štand a ne u okviru BiH, jer i to je oblik suverenosti. A izlazeći samostalno pred svijet knjiga postaje kultura. Ovako, u obliku unitarnog štanda, knjiga iz Republike Srpske nije ništa. Kako ne postoji izdavač koji izdaje knjige autora sa cijelog područja tako ne treba da postoji ni štand koji okuplja sve pod šatrom BiH.
Žalosno je što se ja, iz dnevne političke mješalice, borim za to. Književnicima i kulturnjacima, očito su sitni uzurpatori uvrnuli i jezik i muda.

RAZVODNIK STRAŽE
Preplašeni direktor Sipe, Mirko Lujić, nakon isteka mandata Dragana Lukača, tajnog dostavljača, Tužilaštvu Barašinu d.o.o., izvještaja o kriminalu Dodika i ostalih iz Republike Srpske, raspredio ga je u skladu sa školskom spremom, na novi opis i popis poslova – odjeljenje za čuvanje uglova, trotoara, ulaznih vrata i čvrstih objekata sa licima.
Lukač, ohaerov namjesnik u Sipi, instrumentalist, instrumentator, instrumentalac, instrumentić, protestvovao je tvrdnjama da taj odjel za stražare nije u sastavu Sipe pa pravno nije moguće da one bude razvodnik straže. Lujić kaže da je on osnovao to odjeljenje pa je red da se tamo dislocira.
Dragan Lukač je provincijalni ratni naturščik koji je prije rata bio ništa, nije bio nešto, nije imao nikakve profesionalne reference u bilo kojoj oblasti, a ko u komunizmu nije bi nešto, i nije nizašta, tipičan je proizvod rušenja države i samoupravnog socijalizma i uspona nacionalističko-kriminalističkih stranaka koje su marginalcima, provincijalcima, folirantima, nacionalnim mjesečarima i pripadnicima svog naroda, koji će, kasnije, usrati šefa i stanicu, davale šansu da postanu nešto nezaobilazno, natprirodno i svevažno.
Uspon takvih protuva direktna je detekcija pada nacija, njihovog dostojanstva, humanizma, civiliziranosti i demokratičnosti.
Njih je bilo u svim sferama. Risto Đogo. Naser Orić. Vlado Slijepčević. Rasim Delić. Velibor Ostojić. Miro Mlađenović. Radislav Vukić. Alija Izetbegović. Momčilo Krajišnik. Senad Pećanin. I stotine hiljada drugih, među kojima je i taj dotični Lukač. Taj plastični otpad na površini i po obali, trajno je kontaminirao ljudsku, nacionalnu i društvenu okolinu. Dio tog otpada ostao je, po cijelom arealu, kao sasušena naplavina ispražnjenih septičkih jama u vrijeme velikog povodnja koji digne sve na površinu a naročito fekalije i trulež. Dio se infiltrirao u bizMis i oprao svoju balegu sa opljačkanog kapitala. Dio se uvukao u policije, službe, institucije, stranke i klubove VPL – Važnih Praznih Ličnosti.
Lukač je jedan od tih.
Karakterne osobine te višehiljadne plejade endemske su balkanske lepeze pune odrednica kao što je: iskorištena priseoska kurvica, isluženi igrač koji se vraća u sokački klub gdje je i ponikao, dodvorica, poturica, prevrtljivica, zbogparica, foteljašica, dupelizica.
Njihov karakter i politički i profesionalni kredibilitet kreće se u skladu sa brzinom spadanja njihovih gaća.
Oni i ne znaju kome su dali guzice.
S nestrpljenjem očekujem da vidim ko će braniti Neustrašivog Lukača, razvodnika straže.

SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle. SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle.

RAZGOVORI SA ESDEESOM
I prelistavajući Leksikon socijalne i tržišne privrede Rolfa Hasea, Hermana Šnajdera i Klausa Vajgelta može se zaključitu da je to njemački projekt koji je, nakon Drugog svjertskog rata, stvorio socijaldemokratsku ekonomiju i nad njom upravu, stvorio socijalno pogodno i upravljivo tržište, kapitalizam i profit. Taj koncept je Njemačkoj donio stabilan privredni rast i otpornost na krize šupljikavog balonskog kapitalizam Regana, Buša i drugih invalida.
Koncept socijalne i tržišne privrede stvaran je i razvijan u Njemačkoj bez obzira da li su na vlasti bili socijaldemokrati ili demohrišćani, ljevičari ili desničari, dakle. Vidljivo je to po insituticijama tog sistema koje su razvijane i napredovale sistematski, u nekoliko decenija.
Krupni interesi društva ne deformišu se na osnovu toga da li je na vlasti vlast ili je na vlasti opozicija.
Na tu temu razgovarali su Esenesde i Esdees.
Kod nekih medija to je izazvalo zanimanje i manju paniku garniranu mariniranom zajedljivošću na račun Dodika. Kod drugih šutnju i upotrebu računaljke.
Dabome da nema ništa senzacionalno niti prevratničko u tim razgovorima. Radi se o inventaru političkih orijentira bitnih za Republiku Srpsku. Niti je Esdees postao ljepši u očima Esenesdea niti je Esenesde postao patriotskiji u očima Esdeesa.
To jeste bio razgovor Dodika i Bosića. Ali ga tumačim kao razgovor, u stvari, sa Ivanićem i Čavićem. I Esdees i Esenesde su uputli jasne poruke podaničkom pri-pejd dvojcu koji lansiraju ubuđale i protrule teze o tome kako entitetsko glasanje treba reducirati jer ga Esenesde zloupotrebljava (Pedepe) i o tome kako nije bitna nacija već građanin koji se osjeća zdravo, poletno i čigrasto (Čavić).
Razgovarano je sa tim dvojcem i rečeno im da niko neće s njima. Ni prije izbora ni poslije izbora. Njihova koaliciona sposobnost je svedena na apsolutnu nulu. I teško da je mogu otkraviti i globalne klimatske promjene i otopljavanje Grenlanda. A koaliciona sposobnost je jedna od skala kojom se mjeri uspješnost i djelotvornost političke stranke kao i njenog programa.
To utiče i na dugovječnost stranke.

ŠTA ĆE TURSKA U EU?
Marti Ahtisari, jedan od onih koji je sa zakašnjenjem shvatio da je in ponižavati Srbiju i u 21. vijeku pa kukumavčio nad podjelom svijeta na Istok i Zapad kao i nad podjelom u EU što je dovelo do priznavanja – nepriznavanja Kosovske Vojne Baze i nad činjenicom što svjetska ekonomska kriza nije došla dvije godine ranije jer bi tako država koje bi priznale Kosovsku Vojnu Bazu bilo mnogo više, vođa Nezavisne komisije za izvještaj o prijemu – ne prijemu Turske u EU, nezavisno Kosovo, nezavisna komisija, nezavisni Ahtisari, oštro je upozorio EU da je u opasnosti da pogazi svoje obećanje u pogledu Turske i njenog boravka u desetogodišnjoj čekaonici za prijem.
Prijemu Turske protive se neke nebitne zemlje kao što su Francuska, Njemačka i Austrija.
To je ta podjela na Istok i na Zapad.
Tema, dakle, nije Marti, Marti je marginalac. Tema je Turska, zemlja koja je u Evropu došla odnekle, za krvavim tragom sablje i zauzela zemlju Vizantiju i njen Konstantinopolj, koja je gazila i sjekla dobar dio Evrope, sve do Beča, koja je početkom ovog vijeka istrijebila Jermene, tolerantno, skoro kao i Hitlerovi fašisti, koja je naočigled mirnodopske Evrope pokušala okupirati jedno nevažno grčko-tursko ostrvo, i koja je, tako se čini, podnijela zahtjev za prijem još u zajednicu uglja i čelika. Jer je čelik turska riječ.
Navodna podjela EU na Zatursku i Protivturske nije prava dijagnoza. Evropa, troma trombozna osteporozna i senilna stara dama nije zainteresovana za Tursku, ni kad napada ni kada se nudi u članstvo. Samo, neke zemlje o tome ne žele da govore.
Jer, Turska ne spada u Evropu. Evropa sa Turskom ne dobija ništa osim novog euklana a to joj nije potrebno pošto je i dostignuti broj klanova, dansko ovih, germansko onih, dovoljno komplikovan da se teško šta može kvalaitetno odlučiti i provesti. Taj novi Euklan bi obuhvatao Kosovo, kojeg će portiri ugurati u EU kad-tad, i dijelove susjednih zemalja, ali BiH obavezno pošto EU ne može ostaviti Srbiju izvan a to znači da kada obuhvati Srbiju ne može ostaviti BiH izvan. Dobro, to neće biti tako brzo ali ni tada Turska ne treba Evropi. Turska bi bila stožer takozvanog Evropskog islama koji bi postao istinska prijetnja tromoj proceduralnoj Evropi. Turska bi okupila svojevrsni OPEK agresivnog evropskog islama i tako zauzela još jedan kontinent u predvečerje novih globalnih podjela tektonskih ploča zemljine kore moći.
Njemačka i Francuska, zemlje u kojima su nikle filozofija, disciplina, industrija, ratništvo, revolucija, giljotina, fašizam, vino, uzvišeni seks i muzika, sa dovoljno istorijskog iskustva u pokolju i zajedništvu, logično, to pokušavaju onemogućiti.
Što će pri tome doći do prekida trudnoće pristupa balkanskih zemalja, to nije bitno. EU je i tako pretjeranim širenjem ušla u kancerogenu opasnost nekontrolisanog razmnožavanja ćelija pa se, unutra, iznova okupljaju Njemačka i Francuska koje su, sa Italijom, sve i započele.
A to što Ahtisari tako zbori... to ima veze sa brojem džamija u Finskoj.

RAZAPETI ČOVIĆA
Dragan Čović je jako fin, uglađen i iznijansiran čovjek i političar.
Za projekt potčinjavanja, podjarmljivanja, poniženja, segregacije, separacije i devastiranja Hrvata u Federaciji, on, pjesnički, lirski, kao da lije na uglu petrolejska lampa svjetlost zelenkasto žutu, kaže da se radi o bošnjačenju.
Do sada su nebrojeno puta iznošeni podaci o tome. Hrvatski tisak donosi cijele analize, najozbiljnije u novinarskom istraživačkom smislu, Večernji list pretežito, bez mržnje, zle retorike i nacionalizma, hladno i brojčano, Kroacija Leo ukazuje na probleme oštrim hercegovačkim narodskim i nepolitičkim jezikom. Čović je uvijek bio diplomatski suzdržan, nije nikome želio da se zamjeri. Bio je jedan od hrvatskih lidera u BiH koje je nepovratno ubilo ubijanje Hrvatske Samouprave. Ubilo je i običan narod. Lideri su toliko izbezumljeni nakon SHS, Sloma Hrvatske Samouprave, da su listom počeli pričati o ustavnim promjenama, ukidanju entiteta i jačanju Države.
Siroti lideri malih hrvatskih stranaka su mislili da će Država umeti da peva o njima kao što su oni pevali o Herceg Bosni i da će ih spasiti bošnjačenja. Bošnjačke stranke su ih destilovale sve više i više, godilo im je, usput, što se traži i ukidanje Republike Srpske i Poništavanje Rezultata Genocida. A u podjeli posla neki su na draftu izabrali Hadeze a neki Devedesetku. Tako se istorija zakotrljala, Rollihg History, pa su nekada muslimani bili hrvatsko cvijeće a sada su Hrvati Bošnjačko cvijeće. Zalud Čović navodi dokaze o broju Bošnjaka u nadzornim i o razlomcima Hrvata u upravnim odborima.
U bošnjačenje se uključio i Gavrilo Grahovac i zaprijetio im, na sjednici Vlade: Neće put ići kud vi hoćete, to vam ja kažem. Dokle je došlo bošnjačenje kada i neki Srbin u Federaciji na nekoga može da izvadi onu stvar.
Sve bi se tolerisalo da Dragan Čović nije otišao u Beograd kod Tadića. To nije ocijenjeno kao izdaja hrvatstva nego kao izdaja bošnjaštva. Malo prije odstupio je Sanader koji je jedini mogao uhadezovati dvije stranke pa je Čović ostao na čistini za odstrel.
I poručeno mu je da će biti razapet ako nastavi kontakte sa Dodikom.
Suština nije u razapinjanju Čovića. Može da bude miran. Suština je u sapinjanju Dodika na mjeru Čovića. Nevidljivi Upravljači BiH ne dozvoljavaju da se bilo ko izdigne na nivo lidera bilo čega, da bilo ko bilo s kim bude bliži nego što je razdaljina nacionalističke mržnje.
I poručuju: Ostajemo ovdje.
Kao što je to rafinirano poručio Gregorijan koji ne govori u ime svoje vlade.
Čović još nije otkrio ko mu poručuje raspeće.

BOSNA POSTAJE FEDERALNA JEDINICA
Muamer Gadafi el Libijski, zvanični podnosilac zahtjeva za rasap Švajcarske, dobitnik je, direktno iz ruku reisula Cerića el Bosanskog, Bosanskog ordena islama prvog reda.
Bez obzira što to odličje, uručeno na velikoj proslavi četrdesetogodišnjice libijske revolucije, zbog čega je Cerić tretiran ka vladika, može značiti i: Brate Muamere, daj para, mislim da je to prva ozbiljna politička najava stvaranja entiteta Bosna u okviru Dejtonske Bosne i Hercegovine.
Razumijem da reisul voli da Bosni i Hercegovini tepa: Bosna ali je razuljivo i to da se čitavom svijetu već dvadeset godina umjesto BiH srvira ime Bosna za državu.
Stoga je Cerićev privatni orden, u stvari, dodijeljen kao državni orden. Cerić je na taj način preuzeo ingerencije institucija BiH ali i sve bošnjačke liderčiće šutnuo pod prašnjavu sećiju poručivši jednom državniku ko može da daje ordenje.
Da je Cerić dodijelio Orden bosanskog islama, još bi se nekako moglo i prihvatiti kao manifestacija institucije vjere, mada nije jasno kakav je Gadafijev doprinos Bosanskom islamu da bi ga se kontraordenisalo. Ali i u slučju Ordena bosanskog islama, treba zamisliti, na primjer, Orden bosanskog pravoslavlja. Nezamislivo.
Cerićev Bosanski orden islama definitivan je dokaz da su on i nekolicina bošnjačkih lidera i moćnika, odlučili da idu na raspad BiH i na formiranje islamske državice. Cijeli niz znakova pored puta govori o tome, sa ovim zadnjim, Bosanskim ordenom. Nagla promjena Tihićeve politike dogovora; zakazivanje Trećeg bošnjačkog sabora; ispravljanje bošnjačke kičme; lansiranje teorije zavjere Srba i Hrvata protiv Bošnjaka; dokazivanje hrvatske eksploatacije Bošnjaka; zahuktavanje borbe za prevlast nad resursima; potpuno potčinjavanje Hrvata u Vladi F ali i u promjeni trase Koridora što nema nikakvog praktičnog značaja osim demonstracije nadmoći...
Ostaje još samo jedna sitnica: kako će se zvati hrvatski entitet pošto naziv Herceg-Bosna više ne pije vode. I da li će treći entitet biti bošnjački ili hrvatski.
Sljedeći opšti izbori će konačno uobličiti vodstvo tog bošnjačkog projekta.

MORAL, PRIPADNOST I CILJ
Izvjesni inokosni udbaš, Jovo Kapičić, bivši šef Udbe, mada to bivši zvuči preblizu jer se radi o vremenu od prije šest decenija i prošlom vijeku, izjavio je, mrtvoladno, iako mu je devedeset godina, da ne bi rekao gdje je grob Draže Mihajlovića i da zna.
U Srbiji je, inače, već mjesecima pomama za otkrivanjem groba Čiča Draže.
Ta kolektivna desakralizacija interesantna je za sociologe novooblikovane istorije kao poluproizvoda očekivane budućnosti. Srbija, njen dio njušilaca za tragovima groba Prvog Četnika, pokušava da popravi svoju prošlost smatrajući se odgovornom za deobu nacije, za nepravedno stradanje jednog izvorno srpskog pokreta. Nastoji da demonstrira pravednost nakon svih nepravdi koje su zadesile Srbiju. Krivicom nekih drugih a ne Draže. Nastoji da se odmakne od komunizma, podsvjesno, smatrajući da je komunizam zasijao sjeme raspada Jugoslavije u kojoj su Srbi najjebenije prošli. Nastoji da srpstvo vrati u Srbiju poslije parole Svi Srbi u Jednoj Državi koju je prvi uzviknuo Savez Srba, Hrvata i Slovenaca, drugi Tito a treći Sloba&Šeš.
Ima, naravno i drugih aspekata kao što je bolesni mrtvogled nebitnih istorijskih ličnosti, Draža je bio ljubitelj kralja, nesnalažljivi učesnik istorije koji je, za očuvanje svoje pozicije i kralja-izbjeglice, bio spreman da sarađuje sa fašistima i da ubija svoje sunarodnike pri čemu nije komandovao svojom pijanom i čupavom bulumentom koja je, po terenu, radila svašta, od početnog zaštitništva naroda, krađe kokošiju, zasjeda partizanima, silovanja, ubijanja Hrvata i muslimana ali nikada nisu organizovali logore i istrebljenja tipa Jasenovac i Gradiška Stara, falsifikovanje bezvrijedne novčanice u nadi da će se tako steći bogatstvo... Uglavnom, kada nađu Dražu, neće se ništa desiti osim još jednog dokaza kako nacija često ne shvati svoju ulogu održavanja i njegovanja pobjede.
Ali zanimljivija od groba Čiča Draže je izjava Čiča Jove.
Nije to izjava samo starog udbaša. On više nema čega da se plaši, ni nekakve ucjene zbog nekog profesionalnog uspjeha koji bi ga mogao koštati nečega, do slobode, jer su svi njegovi saborci i svjedoci već pomrli i pokopani. Ali, ipak, ne bi rekao za grob. Njegova pripadnost Službi, Državi, Pokretu, Ideologiji, Naciji u samoupravnom socijalističkom smislu, takva je da mu ne dozvoljava da svoj obraz, moral i doprinos pobjedi izvrće kao priglavak.
To je pitanje ličnog morala čija čvrstina je iznad svega.
Šta se, dakle, desilo sa tim moralom u samo stotinu godina, jer Čiča Jovo je rođen devetnaeste, pa se danas, devete, može tolerisati bilo koje ponašanje pojedinca?
Opšta globalizacija, komunikacija, marketizacija, deregulacija, nadnacionalizacija, privatizacija, desocijalizacija, atomizacija, monetizacija, profiterizacija... tako da se od čovjeka pojedinca može svašta očekivati. To su, dabome, znali oni koji su indukovali raspad i međubratski demokratski transnacionalni koljački rat – dovoljno je nemoralne budale pustiti na miris krvi i pljačke – znali su da više nema ličnog morala kakav je Čiča Jovin – da su mi naredili da strijeljam Dražu ili sebe, učinio bih to.

BORO I RAMIZ, KIMO I MEVLUT
Savjet Evrope poslalo je svoja dva skauta, rendžera i selektora činjenica u BiH da, kao izvjestioci, inventarišu stanje i o tome referišu mudrom Savjetu.
Mevlut Čavašolu, čiji preci su u Evropu ušli sabljom sa krvavom mašnicom, i po tom osnovu u Savjetu Evrope bi trebalo biti i potomaka Džingis Kana, i Kimo Sasi, Finac, ovdje su boravili i djelovali protiv ustavnog uređenja zemlje. Prvi je izjavio da Republika Srpska potkopava državu BiH a drugi da treba revidirati entitetsko glasanje.
Obojica su, dakle, konstatovala da treba uvrnuti muda Republici Srpskoj u kojoj žive Finci, Turci, Eskimi, Tasmanci, Čileanci i nešto (baš zbog njih) Srba.
Čavašoglu, Čavićoglu, Čavoški, kako li bi, zaključak je donio na osnovu toga što u Republici Srpskoj još postoji ombudsman. A pošto postoji i na Državnom Vrhu, to je podrivanje države jer Država odlučuje. Tako su u Turskoj, onomad postojali Jermeni koji su podrivali državu pa ih se ukinulo kao običnog ombudsmana.
A Finac je kao argument iskoristio jasnu odluku većine. Dakle entitesko glasanje je smetnja da odluku donese jasna većina. Ne razumijem zašto se onda Finska čupala iz sastava Rusije kad je tamo uvijek postojala najjasnija odluka kristalno jasne većine. Šta će im Država, Nokija i jezera, kad jasnu odluku uvijek može da donese jasna ruska većina?
Molim Savajet Evrope da nam ne šalje plaćene, naučene ili već baždarene izvjestioce.
Što nam niste poslali po jednog Flamanca i Valonca.
Ili po jednog Baska i Katalonca.
Mada je razumljivo što se jedan Čavašoglu bori za Bosansku Državu. Ali nije jasno što to treba finim Fincima.

ZAR I TI, SINE INCKO
Tihi Austrijanac, sa imenom dobrog, smjernog katolika, Valentin, izjavi pred kraj četrnaestog bosanskohercegovačkog ljeta gospodnjeg od Dejtona, na samom početku njenog prvog milenijuma: Ova zemlja ima budućnost, još samo moram pokušati proniknuti u vašu logiku.
Ne uspoređujem i ne poistovjećujem, samo hronologizujem – u logiku Ove Zemlje pokušavali su da proniknu Dubrovčani, Mađari, Sveta stolica, Turci, Kalaj, koji je o Srbima i Srbiji knjige pisao, tvrdeći da je proniknuo u sva saznanja pa kad je došao u AustroBiH, sam je svoje knjige zabranio, uzoriti red Trapista koji je samo radio i šutio, fašisti, Moša Pijade, komunisti Samostalne Radionice Branka i Hamdije, Milošević, Holbruk... čak i kraljičin indijski dreser slonova Ešdaun.
I svi su prdnuli u sepet.
Da bi neka zemlja imala budućnost, ili barem sadašnjost, potrebno je nekoliko sitnica: Pobjeda, umjetnost pobjede i njenog održavanja i podgrijavanja, dobrovoljno i kolektivno podaništvo državi, višegeneracijsko zajedničko uspjehovanje u pobjedi (ne radi se o pobjedi u ratovima, pobjeda je u ekonomskom napretku, u kulturi, u jeziku, u demokratiji, u slozi...), jasno, dobronamjerno i prihvaćeno liderstvo (u nizu, kao kakva kraljevska loza), hijerarhijsko ustrojstvo, međunarodna validnost...
Ništa od toga Ova Zemlja nikada nije imala. Nema ni sada. Ova Zemlja to nikada neće ni imati. Jedinog lidera koji ima legitimitet, i glasovni i stvarni, Ova Zemlja proglašava, iz stolnog grada, već godinama, kriminalcem, banditom i mafijašem. A do lidera je, možda i najlakše doći.
Mislim da nije stvar u tome da se pronikne u logiku. Stvar je u tome da se ona obrne. Da li Ovu Zemlju treba silom držati na okupu pa onda milenijumima pokušavati proniknuti u njenu nepostojeću logiku i tako ići na ruku onima iz plitke mutne Unitarne Miljacke koji će vam odmah reći: Ima logiku, to je Naša Zemlja, ili osloboditi unutrašnju logiku.
Zemlja, gdje su ljudi spremni promijeniti ime i vjeru da bi im guzica ostala u turu a glava bez obraza, gdje su spremni vaditi oči jedni drugima, najbolje u logorima, po mogućnosti kraj velike rijeke, veličati istorijske koljače kao svoje pradjedove, pokrštavati i poturčavati, ratovati za druge i uvijek biti protiv vlasti, nema nikakvu unutrašnju logiku.
Poznat je stari vic o piscu crvene knjige Politički sistem socijalističkog samoupravljanja, Edvardu Kardelju.
Sjedi Kardelj na trijemu svoje skromne komunističke vikendice, na sončanoj strani Alp, a seljanin vodi kravu putem ispred. Šta je bilo. Bolesna, ne jede, vodim je veterinaru. Ne, nikako. Vrati se kući i probaj je napojiti toplom vodom. Seljanin posluša ali drugog dana opet naiđe putem, sa kravom na priuzi. Nije pomoglo. Nije, moram veterinaru. Ne, nikako, probaj je napojiti ledenom vodom. Seljanin posluša ali trećeg dana opet naiđe putem sa kravom i priuzom. Zar nije. Nije, veterinar... Ne, nikako, vrati se i probaj je nahraniti suvom dobro zasoljenom i isjeckanom kukuruzovinom. Seljanin posluša. Četvrtog dana naiđe putem sam. Kardelj ozaren poskoči. Ozdravila. Nije, crkla. Šteta, imao sam još toliko ideja.
To Kardeljevo pronicanje u logiku zemlje u čijem sastavu je bila i Ova Zemlja, završilo se, takođe, u sepetu.
Pocrkaćemo, Incko.

ANEKSIJA DEJTONA
Sarajevska Unitaristička Miljacka već godinama vrši presiju na Ameriku, SAD, da dođe ovdje i da, barem, jednog blizanca zla odvedu u pustinju i objese a da dekretom ukine entitesko glasanje, ili, za početak, entitete, imenuje Državnu Vladu umjesto Špirića, Državnog Predsjednika umjesto tročlanog vankelovog predsjedništva i od tri nacije stvori jednu vjeru i nešto amorfnog naroda koji bi se mogli zvati Bosanci.
Amerikanci se godinama bore i odupiru, kao punica koju zet izbacuje kroz prozor na petnaestom spratu, šalju signale, Montgomeri, Mejer, o tome da se ne može biti protiv Dejtona, da se može razmotriti pitanje referenduma, da nacionalizam, u koji spada i mutna i plitka Unitarna Miljacka, vodi ka raspadu... Došao je i Potpredsjednik da kaže da BiH može u integracije sa dva entiteta, mimo svih očekivanja Unitarne Miljacke, jučer došao i zamjenik pomoćnika i rekao da SAD podržavaju entitetsko uređenje... ali bošnjačke stranke, i dio stranih izdajnika, ne odustaju.
Na sceni je pokušaj Nevidljive Aneksija BiH. Ne znam koja je ovo po redu. Najprije je tročlani Savjet ministara transformisan u osmočlani. Zatim je unitarizovana vojska i ukinuta vojna nadležnost Republike Srpske, što je u narodnim pjesmama opisano kao Reforma Odbrane. Onda je pokušana ešdaunizacija policije i ukidanje policijske nadležnosti Republike Srpske. Prethodno je Miljenik Ivanić dao pare od pedevea na jedan račun. A onda je i SIPA preimenovana od čuvara ćoškova u Ageniciju za Istrage i Dodika. Sada se pokušava popisati Gregorijanova Imovina u BiH pa da se vidi koja zukvišta, eventualno, mogu dobiti entiteti.
Nekom zemljom se vlada pomoću marionetske vlade i tajnih službi, pomoću finansijskih institucija, pomoću kvinslinške vojske i centralizovane policije, pomoću oktroisanih stranih plaćenika sudija i tužilaca, pomoću oduzete, anektirane imovine. I pomoću nezavisnih medija.
Sve to ne traži ni jednog jedinog upitnika.
Glavno pitanje je, samo, zašto se bošnjačke sarajevske stranke produkuju kao saradnici nevidljivog okupatora, kao podvodači i makroi svoje vlastite zemelje, kao mračne tuneldžije srednjeg vijeka.
I kako ne vide da im je Unitarna Bosna podmetnuta.