PODJELA BUDUĆNOSTI
Društva, države i surogati, nacije i vjere, ljudi i prototipovi ljudi, na prostoru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, podijelili su istoriju, podijelili su sadašnjost, osim nekih zalogaja po ostavama i šupama, a sada dijele i budućnost.
Neke razumne pojave u razumijevanju Podjele, odnosno čovjeka kao suštinskog nečovjeka odgovarajućih uslova i glumljenog odgovornika za svoje postupke koje mu nalaže gluma bez teksta na sceni bez reditelja, kao što je Dževad Karahasan, neće spiječiti, uljepšati i zaustaviti podjele.
Izvjesni akteri podjela, sarajevski, bošnjački, užasavaju se, ili analiziraju, iživljavaju se ili banaliziraju nekim detektorima završenih podjela i otvaranja novih poglavlja podjela. Oduševljenje mnogih zvaničnom najavom mogućeg oktobarskog izlaska iz zatvora Biljane Plavšić, bivše predsjednice Republike Srpske, za koju ja mislim da nije trebala biti suđena u Hagu i da nije kriva ni za neprijateljsko uvo a kamo li za istrebljenja i progone, da je istinska srpska heroina u svojim odlukama, pa i u priznanju krivice koje nema jer je to bio jedini način da Republika Srpska ne trpi, preko nje, veće osude a i ona sama da, pod lažnim svjedocima i u nedostatku svjedoka u njenu korist, iz Karadžićevog Mog naroda, nađe spasenje od neizdrživo duge i teške robije koja joj je prijetila, izaziva zgražavanje.
Jednako kao i bezazlena izjava Milorada Dodika da je Srbin.
Kao i Karahasanova izjava da je Karadžić čovjek.
Kao i srbijansko traženje kostiju i groba Draže Mihajlovića.
Sarajevski dnevnopolitički optikum pokazuje da politički, kulturni i intelektualni ekstrakt tog naroda-vjere ne shvata duh vremena, istorijske trendove niti Vrijeme Podjele. Ako ništa, moglo bi se bjelodano, čak i jednookogledno, utvrditi da obilježavanje mjesta gdje je Pradjed Mehmed Fatih, Osvajač, vršio veliku nuždu kod Sanskog Mosta izgleda neuračunljivo u odnosu na srbijansko Traženje Draže. Radi se o tamanitelju, okupatoru, svojeručnom zločincu i vremenu od prije šest vijekova.
Draža je lirika za Fatiha.
Moglo bi se utvrditi da je zaludan posao pravljenje Bošnjaka od Kulina bana i nišana od stećaka.
Moglo bi se i uvidjeti i to da prije Podjele niko nije veličao Maksa Luburića, niko nije obiljažavao Fatihovo zapišavanje, niko nije molitvio na strelištu ustaša, četnika i domobrana u Austriji, niko nije tražio grob Đenerala...
Moglo bi se raspravljati o tome da li je to bilo dobro. Mislim da jest ali nove sreDnjoslovne demokrate su došle i rekle da nije što je imalo samo značiti da je počelo ono Karahasanovo pozorište gurnutih glumaca bez teksta a odgovornih za svoje postupke, što sam i ja obradio u svom romanu Prsti ludih očiju koje upravljaju tim glumcima, prstima, krvi bez riječi, da je počeo sjekoglav i da je na scenu stupilo novo državno uređenje Svako Sebi.
No, ako Age Sarajlije ne razumiju Vrijeme, ja ipak u tome vidim neki slijed.
To je lavirintska potraga za svojim entitetom.
Doduše, kasni se tih šest vijekova koliko se vraćaju do Fatiha.
Društva, države i surogati, nacije i vjere, ljudi i prototipovi ljudi, na prostoru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, podijelili su istoriju, podijelili su sadašnjost, osim nekih zalogaja po ostavama i šupama, a sada dijele i budućnost.
Neke razumne pojave u razumijevanju Podjele, odnosno čovjeka kao suštinskog nečovjeka odgovarajućih uslova i glumljenog odgovornika za svoje postupke koje mu nalaže gluma bez teksta na sceni bez reditelja, kao što je Dževad Karahasan, neće spiječiti, uljepšati i zaustaviti podjele.
Izvjesni akteri podjela, sarajevski, bošnjački, užasavaju se, ili analiziraju, iživljavaju se ili banaliziraju nekim detektorima završenih podjela i otvaranja novih poglavlja podjela. Oduševljenje mnogih zvaničnom najavom mogućeg oktobarskog izlaska iz zatvora Biljane Plavšić, bivše predsjednice Republike Srpske, za koju ja mislim da nije trebala biti suđena u Hagu i da nije kriva ni za neprijateljsko uvo a kamo li za istrebljenja i progone, da je istinska srpska heroina u svojim odlukama, pa i u priznanju krivice koje nema jer je to bio jedini način da Republika Srpska ne trpi, preko nje, veće osude a i ona sama da, pod lažnim svjedocima i u nedostatku svjedoka u njenu korist, iz Karadžićevog Mog naroda, nađe spasenje od neizdrživo duge i teške robije koja joj je prijetila, izaziva zgražavanje.
Jednako kao i bezazlena izjava Milorada Dodika da je Srbin.
Kao i Karahasanova izjava da je Karadžić čovjek.
Kao i srbijansko traženje kostiju i groba Draže Mihajlovića.
Sarajevski dnevnopolitički optikum pokazuje da politički, kulturni i intelektualni ekstrakt tog naroda-vjere ne shvata duh vremena, istorijske trendove niti Vrijeme Podjele. Ako ništa, moglo bi se bjelodano, čak i jednookogledno, utvrditi da obilježavanje mjesta gdje je Pradjed Mehmed Fatih, Osvajač, vršio veliku nuždu kod Sanskog Mosta izgleda neuračunljivo u odnosu na srbijansko Traženje Draže. Radi se o tamanitelju, okupatoru, svojeručnom zločincu i vremenu od prije šest vijekova.
Draža je lirika za Fatiha.
Moglo bi se utvrditi da je zaludan posao pravljenje Bošnjaka od Kulina bana i nišana od stećaka.
Moglo bi se i uvidjeti i to da prije Podjele niko nije veličao Maksa Luburića, niko nije obiljažavao Fatihovo zapišavanje, niko nije molitvio na strelištu ustaša, četnika i domobrana u Austriji, niko nije tražio grob Đenerala...
Moglo bi se raspravljati o tome da li je to bilo dobro. Mislim da jest ali nove sreDnjoslovne demokrate su došle i rekle da nije što je imalo samo značiti da je počelo ono Karahasanovo pozorište gurnutih glumaca bez teksta a odgovornih za svoje postupke, što sam i ja obradio u svom romanu Prsti ludih očiju koje upravljaju tim glumcima, prstima, krvi bez riječi, da je počeo sjekoglav i da je na scenu stupilo novo državno uređenje Svako Sebi.
No, ako Age Sarajlije ne razumiju Vrijeme, ja ipak u tome vidim neki slijed.
To je lavirintska potraga za svojim entitetom.
Doduše, kasni se tih šest vijekova koliko se vraćaju do Fatiha.
