DJECA RATOVA
I Ejmi i onaj Ludi Norvežanin, sve je to isti svijet. Samo će površni voajeri reći da Anđeo Glasa nije izdržao u Svijetu Užasa i da je Norvežanin dokaz da je terorizam globalna prijetnja svijetu. Bez ikakve veze.
Otkako je pomro marksizam, malo se zaboravilo na klasičnu njemačku filozofiju, njenu marksističku nadgradnju i egzistencijalizam. Svi znaju šta je ekstazi, niko ne zna šta je otuđenje. Alijenacija, STJ. Ne Alijansa. Svi imaju mobilni, niko nema ključ Trinest.
Svijet je pod pritiskom pragmatično blefiranog nacionalnog interesa u kome je i kokakolanula nacionalni interes, i bombardovanje Gadalibije, i Serbije, i Sadame i Gomore, i borba protiv terorizma na svijetu, po svijetu i pod svijetom. Od tog pragmatizma pokoravanja svijeta i rasprostiranja zemlje Sretenije posvuda, stvorena je cijela filozofija koja sa klasičnim evropskim civilizacijskim umovima, koji su jedini dosad razumjeli stvari, nema nikakve veze, osim da zafilozofira bitak sam, da bude maskirna mreža na pustinjskim haubicama i da se u njenoj sjeni vlada svijetom pa čak i pojedincem.
Otuđenje je zavladalo svijetom. Otuđenje kao osmosmjerka. Čovjek je otuđen od drugog čovjeka, otuđen od države i ona od njega, otuđen od novca, i novac od njega, novac od novca, um od rada i rad od života. Sam pojam otuđenja se proširio i umnožio od vremena kada su ga filozofi, sociolozi i humanolozi označili kao indikator razdruštvljavanja društva. U doba univerzalizacije prizemlja i površnosti, interneta i pridružaka, nema sredstva za deratizaciju otuđenja. Nekakav vještački aktivizam, kao ospice kolektiviteta i kolektivizma, samo su čašica gaziranog soka u nemirnom Beringovom moru.
Čovjek nema spasa. Pošto je iz ruku ispustio rad, sredstva rada, tri osmice, dio viška vrijednosti i profita, sindikalizaciju, naciju i vjeru.
U toj gubitničkoj eri koju troše već generacije, u globalnom premreževanju i u najezdi poragmatičke propagande, čovjek je izgubio moć da razazna prijatelja od neprijatelja, ne samo među ljudima. On ne zna da li su mu drug ili nedrug, voda, okolina, ceodva, cunami, nuklearke, motori sa unutrašnjim sagorijevanjem, režimi, sistemi, paktovi, municija ovakvi i onakva. Ako već u glavi nije šizofreno biće, on je u svojoj očnoj optici, svijesti i podsvijesti, višestruko šizofren. Stoga je Ejmi u okolnom svijetu koji ju je obožavao, ali i ubrzano eksploatisao i otuđivao, prepoznala neprijatelja i počela da se ukopava u rovove votke, droga i mikspsihotozoida. Stoga je i Brejvik prepoznao neprijatelje u nekim muslimanima a prijatelje u Karadžićima. To jesu konstrukcije jedne potpune izlude i odume, ali su i znakovi otuđenja o kome govorim. On nije umio da prepozna prijatelje u norveškoj naciji, u vjeri norveške nacije, u postulatima i slobodi norveškog kolektiviteta. U jednom slobodnom, mladalačkom, družilačkom ostrvu on je detektovao neprijatelja. Temeljno pitanje je da li je njegov um poremećen ili je on samo javka poremećenih umova. Mislim da je on navještaj da se nešto u koletivnoj i pojedinačnoj svijesti razara a mi to ne umijemo, a i ne želimo, da dijagnosticiramo i priznamo.
Druga bitna pozadina Brejvikovog prapećinskog divljaštva jeste činjenica da je Čovjek Biće Ratova. Ratovi su stvorili civilizaciju, napredak i današnji nivo svijeta, dobra i dragocjenosti. Svaki rat je bio poraz zla, negativiteta i nazatka a spomenik i stepenica dobra, prosperiteta i napretka. Ti ratovi u dugoj ljudskoj povijesti, unijeli su u ponašalačku, motoričku, genetiku, permanentnu krvoločnost. Ali su ostavili i duboke tragove postraumatskih stresnih sindroma. Oboje je, s koljena na koljeno, s gena na gen, sa svijesti na svijest, prenošeno i pohranjivano generacijama. Rat i njegov stres su neuništivi kao i energija. U pitanju su samo oblici. Ne branim Brejvika, đubar treba objesiti odmah, na trajektu, ali mislim da je on samo posljedica, dijete nekog dalekog rata i stresa njegovih predaka. On je znak da čovječanstvu nedostaje rat. Jer su ratovi odseljeni na neka druga ljudska staništa. Staništa nižih vrsta.
Nažalost, ništa više ne možemo učiniti sada. Ali možemo za budućnost koja nas se, samo naizgled, ne tiče. A tiče se, jer naša kolektivna svijest se ugrađuje u civilizaciju, u dobro ili zlo, u napredak ili klicu propasti. I od toga kako je sada ugradimo, neko će, za sto miliona godina uživati ili, pak, u krvi plivati. Dabome, reći će neko, kakve veze to ima sa nama. Nema sa nama, ima sa njima. Sa nama ima ono što je u kolektivnu svijest ugrađeno milionima godina prije nas.
Norveška, i svi drugi, bogati i moćni naročito, treba da shvate da nema Društva Nagrada. Ljudski rod ide naprijed balansirajući na žici, a lijevo i desno, nad provalijom, su sreća i kazna, nagrada i eliminacija, poklon i pepeo. Besmisleno je za društvo, nezaštićeno od nasilne i proizvoljne pojedinačlne i masovne smrti, odrediti maksimalnu kaznu od 21 godine zatvora. Smrtna kazna neće vratiti živote nevinih, neće spriječiti nekog budućeg Brejvika, ali će pomoći u ravnoteži. Ljudskost, demokratija i civilizacija nisu božićne jelke kojima je zadatak da samo sretno i očaravajuće svjetlucaju. Ne treba vam lonac ako nema poklopca. Niti je moguć zločin ako nema kazne. Slučaj norveškog smrtnog ostrva nije zločin. To je samodestrukcija jednog društva. Možda je sada kasno za kazne.
I još jedna ravan proizvodi Lude Norvežane. Masovna, globalistička promocija neprijatelja. Čitavi slojevi ljudi, vjere, nacije, kulture, proglašeni su oružjem za masovno uništenje. Stovreni su vampirski Neprijatelji za masovno okruženje. Otuđeni Obični Norvežanin ili neki drugi ...anin, ne može tome da se odupre. On mora konačno uzeti svoju dozu Antineprijateljenona. Svoje droge. Masovna prizemna površnost njemu svakog dana govori, kljuca, ulijeva: Prepoznaj svog neprijatelja. Što će njegova podsvijest, kad tad, protmačiti kao: Ti si sam sebi neprijatelj a Mi smo ti prijatelji. Mi koji vladamo nadkrojačkim transverzalama.
I tako unedogled.
Već sada norveško društvo nemože da objasni slučaj Smrtnog Ostrva. Ne može da razazna i klasifikuje. Ne može da nađe ambulantu za prvu pomoć. Norveško društvo je u potpunom bunilu.
Mislite da je svijet u boljem stanju.
Ježim se primisli da onaj ludak Brejvik to zna, i monalizistički neizvjesno i neodgonetno nam se smiješi u lice.
I Ejmi i onaj Ludi Norvežanin, sve je to isti svijet. Samo će površni voajeri reći da Anđeo Glasa nije izdržao u Svijetu Užasa i da je Norvežanin dokaz da je terorizam globalna prijetnja svijetu. Bez ikakve veze.
Otkako je pomro marksizam, malo se zaboravilo na klasičnu njemačku filozofiju, njenu marksističku nadgradnju i egzistencijalizam. Svi znaju šta je ekstazi, niko ne zna šta je otuđenje. Alijenacija, STJ. Ne Alijansa. Svi imaju mobilni, niko nema ključ Trinest.
Svijet je pod pritiskom pragmatično blefiranog nacionalnog interesa u kome je i kokakolanula nacionalni interes, i bombardovanje Gadalibije, i Serbije, i Sadame i Gomore, i borba protiv terorizma na svijetu, po svijetu i pod svijetom. Od tog pragmatizma pokoravanja svijeta i rasprostiranja zemlje Sretenije posvuda, stvorena je cijela filozofija koja sa klasičnim evropskim civilizacijskim umovima, koji su jedini dosad razumjeli stvari, nema nikakve veze, osim da zafilozofira bitak sam, da bude maskirna mreža na pustinjskim haubicama i da se u njenoj sjeni vlada svijetom pa čak i pojedincem.
Otuđenje je zavladalo svijetom. Otuđenje kao osmosmjerka. Čovjek je otuđen od drugog čovjeka, otuđen od države i ona od njega, otuđen od novca, i novac od njega, novac od novca, um od rada i rad od života. Sam pojam otuđenja se proširio i umnožio od vremena kada su ga filozofi, sociolozi i humanolozi označili kao indikator razdruštvljavanja društva. U doba univerzalizacije prizemlja i površnosti, interneta i pridružaka, nema sredstva za deratizaciju otuđenja. Nekakav vještački aktivizam, kao ospice kolektiviteta i kolektivizma, samo su čašica gaziranog soka u nemirnom Beringovom moru.
Čovjek nema spasa. Pošto je iz ruku ispustio rad, sredstva rada, tri osmice, dio viška vrijednosti i profita, sindikalizaciju, naciju i vjeru.
U toj gubitničkoj eri koju troše već generacije, u globalnom premreževanju i u najezdi poragmatičke propagande, čovjek je izgubio moć da razazna prijatelja od neprijatelja, ne samo među ljudima. On ne zna da li su mu drug ili nedrug, voda, okolina, ceodva, cunami, nuklearke, motori sa unutrašnjim sagorijevanjem, režimi, sistemi, paktovi, municija ovakvi i onakva. Ako već u glavi nije šizofreno biće, on je u svojoj očnoj optici, svijesti i podsvijesti, višestruko šizofren. Stoga je Ejmi u okolnom svijetu koji ju je obožavao, ali i ubrzano eksploatisao i otuđivao, prepoznala neprijatelja i počela da se ukopava u rovove votke, droga i mikspsihotozoida. Stoga je i Brejvik prepoznao neprijatelje u nekim muslimanima a prijatelje u Karadžićima. To jesu konstrukcije jedne potpune izlude i odume, ali su i znakovi otuđenja o kome govorim. On nije umio da prepozna prijatelje u norveškoj naciji, u vjeri norveške nacije, u postulatima i slobodi norveškog kolektiviteta. U jednom slobodnom, mladalačkom, družilačkom ostrvu on je detektovao neprijatelja. Temeljno pitanje je da li je njegov um poremećen ili je on samo javka poremećenih umova. Mislim da je on navještaj da se nešto u koletivnoj i pojedinačnoj svijesti razara a mi to ne umijemo, a i ne želimo, da dijagnosticiramo i priznamo.
Druga bitna pozadina Brejvikovog prapećinskog divljaštva jeste činjenica da je Čovjek Biće Ratova. Ratovi su stvorili civilizaciju, napredak i današnji nivo svijeta, dobra i dragocjenosti. Svaki rat je bio poraz zla, negativiteta i nazatka a spomenik i stepenica dobra, prosperiteta i napretka. Ti ratovi u dugoj ljudskoj povijesti, unijeli su u ponašalačku, motoričku, genetiku, permanentnu krvoločnost. Ali su ostavili i duboke tragove postraumatskih stresnih sindroma. Oboje je, s koljena na koljeno, s gena na gen, sa svijesti na svijest, prenošeno i pohranjivano generacijama. Rat i njegov stres su neuništivi kao i energija. U pitanju su samo oblici. Ne branim Brejvika, đubar treba objesiti odmah, na trajektu, ali mislim da je on samo posljedica, dijete nekog dalekog rata i stresa njegovih predaka. On je znak da čovječanstvu nedostaje rat. Jer su ratovi odseljeni na neka druga ljudska staništa. Staništa nižih vrsta.
Nažalost, ništa više ne možemo učiniti sada. Ali možemo za budućnost koja nas se, samo naizgled, ne tiče. A tiče se, jer naša kolektivna svijest se ugrađuje u civilizaciju, u dobro ili zlo, u napredak ili klicu propasti. I od toga kako je sada ugradimo, neko će, za sto miliona godina uživati ili, pak, u krvi plivati. Dabome, reći će neko, kakve veze to ima sa nama. Nema sa nama, ima sa njima. Sa nama ima ono što je u kolektivnu svijest ugrađeno milionima godina prije nas.
Norveška, i svi drugi, bogati i moćni naročito, treba da shvate da nema Društva Nagrada. Ljudski rod ide naprijed balansirajući na žici, a lijevo i desno, nad provalijom, su sreća i kazna, nagrada i eliminacija, poklon i pepeo. Besmisleno je za društvo, nezaštićeno od nasilne i proizvoljne pojedinačlne i masovne smrti, odrediti maksimalnu kaznu od 21 godine zatvora. Smrtna kazna neće vratiti živote nevinih, neće spriječiti nekog budućeg Brejvika, ali će pomoći u ravnoteži. Ljudskost, demokratija i civilizacija nisu božićne jelke kojima je zadatak da samo sretno i očaravajuće svjetlucaju. Ne treba vam lonac ako nema poklopca. Niti je moguć zločin ako nema kazne. Slučaj norveškog smrtnog ostrva nije zločin. To je samodestrukcija jednog društva. Možda je sada kasno za kazne.
I još jedna ravan proizvodi Lude Norvežane. Masovna, globalistička promocija neprijatelja. Čitavi slojevi ljudi, vjere, nacije, kulture, proglašeni su oružjem za masovno uništenje. Stovreni su vampirski Neprijatelji za masovno okruženje. Otuđeni Obični Norvežanin ili neki drugi ...anin, ne može tome da se odupre. On mora konačno uzeti svoju dozu Antineprijateljenona. Svoje droge. Masovna prizemna površnost njemu svakog dana govori, kljuca, ulijeva: Prepoznaj svog neprijatelja. Što će njegova podsvijest, kad tad, protmačiti kao: Ti si sam sebi neprijatelj a Mi smo ti prijatelji. Mi koji vladamo nadkrojačkim transverzalama.
I tako unedogled.
Već sada norveško društvo nemože da objasni slučaj Smrtnog Ostrva. Ne može da razazna i klasifikuje. Ne može da nađe ambulantu za prvu pomoć. Norveško društvo je u potpunom bunilu.
Mislite da je svijet u boljem stanju.
Ježim se primisli da onaj ludak Brejvik to zna, i monalizistički neizvjesno i neodgonetno nam se smiješi u lice.
