U SASTAVU TURSKE
Nisam siguran da li postoji putovanje kroz vrijeme, brzinom većom od brzine svjetlosti, u budućnost, ili, pak, propadanje kroz neki iskop u prošlost, po mogućnosti sa blagom.
Ali vidim da Selmo Cikotić, član Savjeta ministara za oblast odbrane i oružanih snaga, imena i prezimena pogodnijeg za neke humanitarne organizacije nego za ministra vojnog, vraća Bosnu i Hercegovinu u vrijeme neposredno poslije 1389. ili poslije pada Smedereva pod naletom Oružanih Snaga Turske onog doba.
Stotinu bh-vojnika, radi se o posebnoj sorti specijalaca koji pod punom ratnom opremom trče na sto metara devet i manje sekundi, pucaju po 1.950 metaka u minuti i puze čak i ako im mina odbije jednu nogu i jednu ruku a najbolje rezultate postižu u poslovima kerovođe, obilaska stražarskih mjesta unutar debelih zidina i poznavanju stranih jezika, hrvatskog, srpskog i bošnjačkog, treba da se nađe u sastavu Turskog kontigenta u Afganistanu.
Ako nadležni odluče.
Nadležni su članovi Predsjedništva BiH.
Nudili smo se Njemačkoj, takođe provjerenoj tehnološkoj sili u vojnim osvajanjima, ali Nijemci su na uljudan način iskazali gadljivost prema našim specijalcima.
Cikotić ciči i cijuče, već neko vrijeme, o tome kako je Turska Majka odmah prihvatila da primi naše vitezove i šehide, iz čega zaključujem da je glavni cilj Sarajeva da BiH uđe u sastav Turske a ne u sastav Evropske Unije. Sarajeva, dabome, jer ne vjerujem da j Selmo, alah ga poselamio, o tome postigao saglasnost sa Esdeesom i Depečeom.
Kolika je ta sklonost Sarajeva prema Turskoj, nije vidljivo samo po proglašavanju, od strane najviših vjerskih krugova, Mehmeda Osvojitelja Fatiha „našim predjedom“, nego i po naturanju sulude odluke Halidu Bešliću, da nakon saobraćajne nesreće ide u Tursku da spasi oko, i tako, možda, nesretnik, izgubi dragocjene nedjelje.
Oči se više ne operišu sabljom, nego laserom.
Bosna i Hercegovina ne treba da ima svoje vojnike ni oružane snage. Ako ih već ima, ne treba da ih šalje po kojotskim mrestilištima po svijetu da bi služili kao topovska hrana airdemokratiji iračkog-kosovskog tipa.
Nisam siguran da li postoji putovanje kroz vrijeme, brzinom većom od brzine svjetlosti, u budućnost, ili, pak, propadanje kroz neki iskop u prošlost, po mogućnosti sa blagom.
Ali vidim da Selmo Cikotić, član Savjeta ministara za oblast odbrane i oružanih snaga, imena i prezimena pogodnijeg za neke humanitarne organizacije nego za ministra vojnog, vraća Bosnu i Hercegovinu u vrijeme neposredno poslije 1389. ili poslije pada Smedereva pod naletom Oružanih Snaga Turske onog doba.
Stotinu bh-vojnika, radi se o posebnoj sorti specijalaca koji pod punom ratnom opremom trče na sto metara devet i manje sekundi, pucaju po 1.950 metaka u minuti i puze čak i ako im mina odbije jednu nogu i jednu ruku a najbolje rezultate postižu u poslovima kerovođe, obilaska stražarskih mjesta unutar debelih zidina i poznavanju stranih jezika, hrvatskog, srpskog i bošnjačkog, treba da se nađe u sastavu Turskog kontigenta u Afganistanu.
Ako nadležni odluče.
Nadležni su članovi Predsjedništva BiH.
Nudili smo se Njemačkoj, takođe provjerenoj tehnološkoj sili u vojnim osvajanjima, ali Nijemci su na uljudan način iskazali gadljivost prema našim specijalcima.
Cikotić ciči i cijuče, već neko vrijeme, o tome kako je Turska Majka odmah prihvatila da primi naše vitezove i šehide, iz čega zaključujem da je glavni cilj Sarajeva da BiH uđe u sastav Turske a ne u sastav Evropske Unije. Sarajeva, dabome, jer ne vjerujem da j Selmo, alah ga poselamio, o tome postigao saglasnost sa Esdeesom i Depečeom.
Kolika je ta sklonost Sarajeva prema Turskoj, nije vidljivo samo po proglašavanju, od strane najviših vjerskih krugova, Mehmeda Osvojitelja Fatiha „našim predjedom“, nego i po naturanju sulude odluke Halidu Bešliću, da nakon saobraćajne nesreće ide u Tursku da spasi oko, i tako, možda, nesretnik, izgubi dragocjene nedjelje.
Oči se više ne operišu sabljom, nego laserom.
Bosna i Hercegovina ne treba da ima svoje vojnike ni oružane snage. Ako ih već ima, ne treba da ih šalje po kojotskim mrestilištima po svijetu da bi služili kao topovska hrana airdemokratiji iračkog-kosovskog tipa.
