EFIKASNOST
JAVNIH
PREDUZEĆA

Paljanski Esdees trajno je deformisao srpsku svijest o javnim preduzećima. Vježbajući tu svijest u ratu, kada su direktori državnih preduzeća, naslijeđenih od komunizma, pušili lokalnim, regionalnim i paljanskim čelnicima Esdeesa, i utrkivali se u tome, kome će da svrati Šef, čiji će biznis da se zakači za njih, samo da bi zadržali položaj, upropaštavajući, pri tome, sve, od elektromotora do brenda, čitavi kordoni destruktivaca su u javnosti stvorili predodžbu o javnom preduzeću kao o javnoj kravi muzari koju može da, istovremeno, jebe i muze Ko Oće, i radnik, u interakciji sa portirom, i direktor koji će u BGD osnovati vlastito preduzeće pa sam sebi prodavati svoju robu i tako se bogatiti, preuzimajući, u isti kratki mah, cijelo preduzeće. Oni sa više patriotozma radili su to za nekog Esdeesovca.
Formiran je tada poseban kadrovski soj kojem je jedini cilj da direktoruje i šefuje u Javnom Preduzeću. Njih nepogrešivo dešifruje to što se bilo kome važnijem obraćaju sa Šefe. To je znak, prvo, da mu je sisa ostala kod Esdeesa, drugo, da bi, za taj svoj položaj, i rođenu majku, za invalidnu nogu, izvukao iz groba i šutnu je u dupe, pred šefom, ili šefovima.
Soj Šefitelja je, uz to, s nepopravljivom lakoćom, sklon mijenjanju dresova. Ko kurva novih gaćica.
Tako se mijenjaju vlasti a Šefitelji ostaju. Prvo po brlogu prošire glas On Je Naš. Kad niko nije smio da dočeka Šefa, On je. STJ. Kad niko nije znao da Šef dolazi, čak ni Šef, On je znao. KTJ.
Vremenom se Šefitelji razmnožavaju. Uče jedni od drugih kao Merkati. I, baš kao oni, imaju samo dva pravila. Ne udaljavaj se od Šefa. I Stalno Osmatraj.
U međuvremenu, prošire glas da se bez njih izbori ne mogu dobiti.
I tako postaju Međedi Mikulićevog Bugojna.
Ako ih neko bocne šilom u dupe, organizuju pune autobuse protestanata, šta autobuse, vozove, dolaze u parkove, na izlete, pod nadvožnjake. Traže Predsjednika i Samo Predsjednika. Oni junaci iz Vlasenice formirali kružni logor zbog smjene nekog Šumogazditelja. Kao da ih napada Sedam Plemena Indijanaca. U centru logora Veliki Manitu Gazdinstva i Šire okoline. Bez Osmaka. Niko ne može u logor, Osim Predsjednika. Upravo je formirana SAO Gazdinstvo.
Feudalci još pomrli nisu.
Biće posla za Chadio Special Pollicyman. The 's.
Kružni Logori u Javnim Preduzećima zaustavli su vrijeme na mnogim mjestima prije deset, petnaest ili dvadeset godina. Šefitelji i Gazdinstvenici su iskoristili zavjetrinu. Dok se Oni bore za Republiku Srpsku, mi ćemo da se sidrimo, pričvršćujemo i etabliramo. Dobro, oni ne znaju šta znači Etablirati, ali znaju da to provedu.
Sada je, pak, došlo vrijeme da se sva stopala podignu na stepnik na koji se popela Republika Srpska. Tako neće moći da ostanu u svom Feudu. Moraće da prestanu da rade za klanove i lokalne i regionalne ulogorene protuve. Moraće da rade za Republiku Srpsku.
Taj sindrom se mora iskorijeniti jer je već zahvatio i dio Vladine administracije, neki načelnici opština su pljunuti direktori šumskih gazdinstava. Svaka ušija zabit sanja da postane Vlasenica.
Kordoni Štetočina neće više moći da vladaju pomoću Šefe i Kako Stoji Naša Stranka.
Da vam otkrijem jednu tajnu sa Mrakovice. A. Kaže moj drug Mile da je problem Esenesdea što se na jednom mjestu skupilo mnogo dobrih ljudi. I jest. Dok su se svi dijelili, Esenesde se okupljao. To uključuje toleranciju, slobodoumnost, raznovrsnost. Sve je OK. Ali ne smije da se izgubi efikasnost. Dobro, ja sebe nisam ubrojao u te dobre. Osim ako me Kompanjija ne izabere za Najdobricu Dogodine.
Doći će vrijeme kada će Vlast morati da vodi kadrovsku politiku precizno kao njemačka konstrukcija zupčanika. Kao Bošova proizvodnja pumpi visokog pritiska. Iz kadrovskih koncentričnih krugova odabraće se najoptimalniji kandidat. Sjedi, Kandidatu. Bil volio biti direktor. Bi, brate. Imaš Zadatak koji se zove Vrhunska Efikasnost. Ako ne ostvariš nećeš više biti direktor ni svog Ladnog Groba.
A ove farse sa ADU, Agencija za državnu upravu, Državnu Opravu, STJ, treba ukinuti. Inače će budale početi da traže i Messija na konkursu.

LEŠINARI SE VRAĆAJU
NA MJESTO SVOG ZLOČINA

Sarajevo, prije dvadeset godina najveće okupljalište bjelosvjetskih probisvijeta, plaćenih i instaliranih, ili honorarnih i samoprozvanih špijuna, ratnog hijenskog šljama svih vrsta, uličnog i kazamatskog taloga koji svoje trotoarske ili mafijaške klike pretvaraju u Vojne Jedinice, Apslutno Apsolutno novinara kojima je, umjesto pasoša, bila odštampana plastificirana podsjetna karta na kojoj je pisalo Pazi, Srbi uvijek Black, Muslims uvijek Flowers, u rat je ušlo kao grad bratstva i jedinstva. I tog, šestog, aprila. A onda je sa bratstvenojedinstvenih tornjeva blizanaca, Mome i Uzeira, zapucala Patriotska liga.
Sve ostalo je Sarajevska Laž. Opsada. Agresija. Snajperi.
Srpske snage su u svojoj potpunoj vojnoj nadmoći načinile klasičnu srpsku grešku iz spektra Sindroma Karadžić & Milošević. Umjesto da gađaju vitalne komunikacije, tramvaje, objekte i slično, trebale su utvrditi srpsku liniju i čekati.
Onako kako su radili, samo su davali povoda onima iz prvog pasusa da ostvare karijere superšljamovaca.
Danas, nakon tih dvadeset godina, izvjesna količina lešinara se skupila ponovo na mjestu zločina. Ne srpskog. Vlastitog zločina. Ne znam šta u tom Sarajevu radi Učtivi Šveđanin, kada ga Službeno Žrtveno Srajevo otvoreno ne podnosi.
To je pokazala i Florens Artman, napavši ga na ulici. Kako i pristoji Uličarki. To je taj Drilovani Šljam koji je došao u Sarajevo sa onim karticama i uputstvima.
Gospa Uličarka je u Hagu pokazala kako je instruisana. Tamo se nije bunila što dovode samo Srbe. Sad je našla da optužuje Evropu, i Bilta, što je dopustila krvoproliće nad njenim i njenih gazda ljubimcima.
A Evropa je tako nagužena u Lisabonu, od njenih ljubimaca, da se kladim da su pustili neka se ratuje. Uličarka Artman, i drugi ovdje nepomenuti šljam, kao da nije čula za čuvenu Alijinu epsku o Žrtvi mira za usranu BiH.
Dobro je da je danas Haris Pašović, Novonacionalni Reditelj Žrtve, pravio Crvenu Plastičnu Komediju u Saraju.
Dobro je da se izvjestan broj lešinara skupio na mjestu svog medijskog zločina.
To je znak da Fama Žrtve ne može još dugo da traje.
Već u Zagrebu ne prolazi ministar inostranih ambasadora. Ne jebe ga Milanović ni za ič. I ta ignorancija će se širiti. Saraj se pretvara u najveći autistični grad Evrope. Mada oni misle Turske.
Upamtiće kad će im opet Bilt doći. A ni Amanpur nije došla ne zato što je imala posla. Više to nije profitabilna destinacija. Ona je svoje pare odradila. Artmanova je došla jer nema više kud. Vucibatina. Ne bi ni Bone, ba. Možda je bio Petar Lujković. Nisu javili.

JEVTINI PERFORMANS ŽRTVE
Političko Sarajevo je opet u zanosu. Dvadeset godina od početka opsade.
A stvari stoje posve drugačije. To je dvadeset godina otkako je Alija Izetbegović naredio da se zbog Bosne i Hercegovine žrtvuje mir. Da se gologuz krene u rat za koji se nije bilo ni opremljeno, ni spremno, ni naučeno. Muslimani su tako prilježno služili Jna da su samo oficiri, proizvedeni radi nacionalnog pariteta, znali nešto o ratu i oružju jer su morali polagati za činove.
I tako su, nakon Naredbe Oca Alije, Patriotska liga, Ćele, Cace, Šušani i Mušani, krenuli u rat protiv Srpskog Agresora. Pošto je Srpski Agresor sam sebe opkolio u Sarajevu, najlogičnije je bilo ostatke opkoljenog Srpskog Agresora, a njih je bilo dovoljno za deset godina Opsade, 160.000, tamaniti kao da je rat stvaran, kao da se nije pod Opsadom Agresora. Usput, inscenirati razne pokolje i čekati Vazdužne Napade Kone Nate.
Sada je Reditelj Žrtve, Haris Pašović, od Alijine odluke Da se žrtvuje mir i da se Gologuz krene u rat, načinio performans a Sarajevo pretvorio u instalaciju koja bi pomoću 11.541 stolice trebala dokazati da je Srpski Agresor pobio toliko građana Sarajeva.
Laž. Potpuna Laž.
Kao i što je sve što je muslimanska, bošnjačkla strana radila u ratu. Incenirana su asfaltna kvoprolića po Sarajevu da bi međunarodne snage intervenisale protvi Srba. Jer ta vojska, Usrana Armija BiH, nije bila sposobna nizašta. Da nije bilo Hrvata, Hrvatske Vojske, danas niko ne bi pričao o Žrtvi. Rat bi bio vrlo brzo gotov.
Kao što je laž da je ono dvoje zaljubljenih na mostu na Miljacki ubila srpska strana, kao što je laž da nisu našli Avdu Palića, kao što je laž da je ubijeno 200.000 muslimana i silovano 50.000 muslimanki. Kao što je laž i sam Silajdžić i StopostoBiH. Kao što je Opsada laž. Kogod je htio, izašao je iz Sarajeva. A, osim toga, kako to da ta Silna Patriotija i ARBiH, za tolike godine rata nije krenula u herojski proboj. Agresor Noćas Mora Pasti.
Zašto bi krenuo. Svima je odgovarala ta Predstava Čekajući Karadžića. I Čaršiji, i Patriotiji, i Aliji, i Strancima. I Kristijan Amanpur.
Čudi me kako se zna koliko stolica treba da bude a ne zna se koliko je Srba pobijeno u Kazanima i po kazamatima Sarajeva. Kao das niste imali nijednog Batka.
Laž sa stolicama je Amanpurizirana Predstava za svijet. Beskonačno Oreolisanje Žrtvom. Podgrijavanje Mržnje kao glavnog jela, i salate, Bosne Usrane. Definisanje Podjele. Kič kao odraz uvlačenja muslimanskog naroda u suludu avanturu unaprijed izgubljenog rata. Stvaranje Trajne Samoće kao černobilskog oklopa za pošten muslimanski svijet Bosne i Hercegovine.
I Farsa. Od Agresora kupiti stolice.

MUDIS
DIREKTNO
PO MUDIMA BiH

Kreditni Giljotinaši, izvjesna agencija Moody's, snizlia kreditni rejting BiH na dno B ljestvice. Neki kažu da je to samo ladica više od rejtinga Grčke. I da samo što nije propala Vaša Država.
Ja, pak, mnijem da je normalno da je rejting taj Donji B. B ka BiH. Da se Vaša Država zove Aska i Vuk, rejting bi bio A.
E, tako se, otprilike, neki novinari i neki političari, a njih nije malo, razumiju u kreditne rejtinge i njihovo čitanje.
Propast je na vidiku. Čekaju nas demonstracije, rušenja, paljevine, Ateve ima cjelodnevni program uživo a reporteri se javljaju iz najzabitijih sela i podbrađene babe, po redu, pitaju Kada ćete vi organizovano na ulice.
Prije svega, i učenicima ekonomske škole na popravnom, jasno je da kreditni rejting nije rejting krize niti rejting bankrota. Ako je neko na Dnu B, ni izbliza nije u istom položaju kao Grčka. Grčka ima zaduženost, potrošnju i neefikasnost daleko iznad svih drugih zemalja. BiH ima neefikasnost ali nema zaduženost i potrošnju kao Grčka.
Kreditni rejting je Rejting Gulikoža. Oni su formirali sebi agencije da ih upozori da ne daju lovu tamo gdje se ne može oblizniti. I da mogu da uvrću muda, malo ti ga dignu, malo ti ga spuste.
BiH, pak, i ne treba da ima kreditni rejting. Jer to nije država, nije ništa. BiH je međunarodno priznati prazan prostor između Hrvatske i Srbije, kao slive neke rijeke. Bosna je sliv rijek Bosne. A i to se, u donjem toku, otima. Kako sliv neke rijeke može da ima kreditni rejting.
BiH nema kreditnih potreba. Osim za razgovore sa Ememefom. Sve ostalo Republika Srpska odlučuje i uzima za sebe.
Ipak, radi sigurnosti, Republika Srpska treba imati pripremljene projekte vlastite Narodne Banke, Vlastite Valute i vlastitih zakonskih procedura u slučaju da se Kreditni Rejting Vaše Države posve zgrči.

JEBO VAS
ONAJ KO VAM
NAPRAVI IGRALIŠTE

Dobro je da nekad i neki fudbalski sudija dobije po ušima. Fudbal napreduje brzinom svjetlice a oni stoje na mjestu. Naročito ovi iz Vaše Države. Pod pokroviteljstvom Komita Za Stabilizaciju.
Isto kažu iz Haotičnog Većeg Entiteta. Samo iz drugog razloga. Da dokažu da su Srbi divljaci.
Ruku na srce, ne znam kome je trebalo da se igra taj Kup Kralja Bosne u fudbalu. Treba se izdvojiti iz tog Saveza za incidente i igrati ligu Republike Srpske a u Evropska takmičenja neka ide Ko Oće. Borcu je bolje da četiri puta godišnje ovdje ugosti Partizan, Zvezdu, Dinamo i Hajduk, nego da se zajebava sa nepotrebnim takmičenjima i sudijskim bilmezima. Imali bi ogromnu posjetu, razvijali bi odnose koji su poželjni i potrebni, igrali bi sa velikim timovima, publici bi priuštili užitak čak i kad bi gubili.
Kažu da je taj međašni sudac iritirao gledaoce. Dobro, to nije razlog da mu razbiju glavušu, niti to branim. Ali je ljekovito.
Krv na glavi malog ćele simbolika je prisilnog zajedništva.
Kada sam se kao posljednji ministar informacija u Vladi Republike Srpske, borio protiv zajedniške televizije, tada male BHT, rekao sam da ne treba praviti igrališta i poligone za nove sukobe. Sada je krv na glavi auttriktera to i uočigledila.
A, nekako istovremeno, krv i na Glavuši Behatea. Izgubili prava na ligu šampiona. Sljedeće godine će prenose srijedom imati ona dva smiješna klovna sa Obeena. Tragedija. Em, tu dvojicu je teško slušati, em, Država ponižena, em, nedostajaće nam stručni konsultanti, STJ.
Erteeres dala saopštenje kako će sama odsad rješavati ta prava a kako dosad niučemu nije učestvovala.
Jest vam trebalo godina da skontate da ste naguženi. Bolje je ponekad i Vasića poslušati, bez obzira šta kaže kompanjija.
Dabome da Erteeres treba sama da kupuje programe. Pa, koliko ima para, toliko i programa. Ali su barem kupljeni za Našu Državu a ne za Vašu Državu. I Vaše Gubitke.

ARSEN I MANCINI
Mancini treba veoma brzo, i prije kraja prvenstva, da spakuje kofere i napusti psihijatrijsku kliniku otvorenog tipa pod imenom Mančester Siti. Inače će ga nakupovane prilude zgaziti i pomiješati sa blatom da će mu trebati nekoliko godina da se oporavi. A to bi bilo šteta nakon velikih uspjeha sa Interom pa i sa Sitijem, dok nije počela kupovina koju on nije mogao kontrolisati. Pri tome ostavljam rezervu. Ako je on doveo Onog Mlatotelija, onda i treba da ga zgaze.
Sitijev tim, sa Balotelijem koji je talentovana nekontrolisana priluda trajne kategorizacije, sa Džekom, Vašim Dijamantom, koji se paunizira terenom i čeka da mu šansa padne pred noge a ne umije učestvovati u igri i pokazati aktivizam, sa Tevezom koji ode za nečijim kolima, ko ćoravo kuče, i tako obiđe pola svijeta, pa se opet vrati na teren kao da ništa nije bilo, i sa igračima skupljenim radi njihove želje za parama i radi slabljenja konkurencije, kao što je Samir Nasri, nije tim za prvaka Engleske.
Tim se gradi. Kao i igra. Tim se ne kupuje. Inače bi Kinezi imali i fudbalske timove u svojim trgovinama.
Mancini je, pri tome, jedan nesretan stručnjak. Kada je načinio pobjednički Inter i doveo ga do stabilnog prvaka, onda su ga otjerali i doveli neke druge tipove među kojima je i Murinjo, koji je iskoristio njegov rad i igrače i odskočio dalje. Danas je Inter tim mojih vršnjaka.
Donio je nesretnu odluku dolaskom u Siti, za njega kao prefinjenog stručnjaka, prije je neki manji, siromašniji, klub koji gradi svoje igrače i gradi tim na dugi rok. Niko sa onim igračima Sitija i onim parama ne može biti prvak Engleske.
Na drugoj strani je Arsen Venger koji se popeo do trećeg mjesta u Premijer ligi. To je ravno odlasku na Mont Everest bosih nogu. Njemu je na početku sezone otišlo nekoliko igrača na kojima je građena koncepcija tima i filozofija igre. Bio je u situaciji da mu navijači igraju bekove. I danas se osjeti taj devastacijski udar. Ostao mu je samo Van Persi a Volkot u takvoj situaciji ne daje koliko može i ne napreduje koliko bi trebao. Arsenalova igra nema više one pasove. To je, sada, klasično englesko loptanje, što je nepopravljiva šteta za fudbal.
Novi stadion koji su gradili uništio je njihove šanse za prvaka u dobrih deset godina.
Zbog svega toga, Venger bi trebao da ostane u Arsenalu. A Mancini da pobjegne što prije.

PSI
OKO
MESARE

Turska, balkanska, čaršija zadržala se danas, pored nekih ćenifa po zabitima i pišalištima Mehmeda Osvajača, još jedino u dobrom dijelu medija Vaše Države ali i u medijima u Republici Srpskoj. To su, prije svega, oni mediji koji su uvijek protiv vlasti ali su za malo para Vlade Republike Srpske, spremni da prime islam. Do ujutro.
U medijima sjede, stoluju, nad robovima, novinarima i sirotinjom rajom, sokački i čaršijski begovi i viđeniji ljudi, AUK, koji takozvanu javnu riječ koriste za muške jetrvske poslove, da nekom ga viknu, da nekoga javno skrše, da oblate, da diskvalifikuju, da cenzurišu, da poraze u poslovima za račun drugih, da nekoga kandiduju a nekoga proskribuju. Pri tome se neprestano predstavljaju, Na Svećetir Strane, prijateljima. Podvode javne ličnosti pod vlastitu cirkusku šatru, daju im priznanja pa ih onda promovišu u uručioce priznanja. Taj medijski begovski agregat je potpuno suprotan glavnom liku iz vica Kad Cigo postane ministar, konja postavi za pomoćnika. Njihov vic je Kad konj postane ministar, Cigu uzme za ljubavnicu. Rafaela Kara, mnijem.
Mediji su postali avlije porodičnih obračuna i osveta. Poligoni tračeva i galerije Naših Izvora bliskih ovome i onome. Postali su protočni reketaški računi za pisanje ili nepisanje. Postali su diskvalifikativi u mrtvom predizbornom vremenu.
Djelatnost medija u Republici Srpskoj utoliko je destruktivnija što je opozicija jalovija.
Da bi zadržali svoj pedigre, i tako pobjegli od avlijanera, da bi postali rasa, počinju da glume opoziciju, da glume političke stranke. Njima je, jadnicima, neko, uz malu šaku para, protitrao jajca i saopštio da su faktor izbora, da oni mogu da mijenjaju političku klimu i mozaik. A da imalo prate stvari i činjenice, znali bi da se najveći dio birača opredjeljuje za stranku i kovertira glas, mnogo ranije, prije kampanje, prije godine izbora, i ne na osnovu njihove čaršijske djelatnosti.
U taj arsenal čaršijskih instalacija spada i eklatantan primjer Ateveovog izvještavanja o sjednici Izvršnog odbora Esenesdea. TV Dževrije donijela je uvjerljiv iskaz o tome šta je bilo na toj sjednci. Koja je trajala nekoliko sati i sigurno nisu ni glavne ni sporedne teme bile one koje su višekratni plaćenici saopštili. Ateve je htjela da kaže da se Izvršni odbor najveće stranke na Balkanu bavi šumskim gazdinstvima, šumokradicama i taksama geodetske uprave. Što nema nikakve veze sa istinom. Osim, toga, za to ne treba sjediti satima na nekom sastanku i u tolikom broju.
TV Dževrije se pokazala upućenom baš kao pseto oko mesare. Ako mu, kroz prozor, baciš koščicu pilećeg krila, u njegovoj glavi se stvori slika da je unutra pojeden slon.
Čaršijaneri malo veće mašte od Atevea, garnirali su svoja umovanja svađama među liderima Esenesdea, ostavkama i slično.
U pse oko mesare, da se razumijemo, spadaju i oni koji su informisali Ateve o pouzdanim temamama koje su carovale na Mrakovici.
Valjda će vladini umotvori sada znati da medijima ne treba davati pare. A naročito ne treba potkupljivati već potkupljene. Sfinge ko sfinge. Kurve ko kurve.
Najbolji odnos s medijima nije seksulani odnos. Već latentni odnos neprijateljstva niskog intenziteta. Uživajte, u transparentnosti, demokratiji i nezavisnosti. A sa vlašću ni za ruku ni pod ruku. U takvom odnosu mediji su društveno najproduktivniji. I najvitalniji, jer će preživjeti samo sposobni za informacije. Zna li iko koliko je dosad raznih faktora spašavalo Ateve. Inače bi davno bila u staretinarnici propalih ideja.
U takvom odnosu sa medijima, vlast, što uključuje i vladu, jakako, ima najbolju poziciju. Ne dira u medije. I ne petlja se s njima. A one koji su otvoreno protiv, ignoriše ih, ne daje im legitimitet svojim pojavljivanjem. Informacije koje će biti u opticaju sigurno su dobro sažvakane. A ne ovako. Naš Izvor Blizak Esenesdeu. Ili se radi o našem izvoru bliskom Ateveu. A i to će se otkriti.
Za tu etiku odnosa zaduženi su pretežno mediji. Vlast, od pamtivijeka, ima prava na sva sredstva. Vlast poteže i za ratovima pa može i sa medijima kako hoće. Ako mediji sebi ne postave ljestvice i granice, ako ne izgrade etičke putokaze prema vlasti, ostaće uvijek Čaršija. Kurve i Jetrve.

GODINA SITNOĆE
Nikad se neće doznati da li Šezdeset osmu više priželjkuje neka vlast ili njeni studenti. Kako je to bilo divno vrijeme studentskih protesta i demonstracija. Na novom Beogradu. Pa se, onda, zaleti komunistička milicija pa ubije Boga u studentima. Ne Boga, tad je bio Ateizam, ubije Petokraku u njima. A na bojištu, kao nekada protiv mrskog Franka u Španiji, ostane više cipela nego što je bilo studenata. Vlast, narodna i lijepa, fer borac, sve utovari u kamione i istovari u Studentskom gradu na Novom Beogradu. Prethodno Veljko Vlahović održao nadahnute besjede. Ali milicija je djelovala, bez obzira na to. Onda se pojavio Tito i titro im malo mudanca. Studentima. Tako je Revolucija otišla u Kurac.
Danas, nema studenata. Postoje unije, skupštine, parlamenti. Ali, sve je to razbijeno. Pojavili se kupovni fakulteti, studira svako. A u Revoluciji ne učestvuje svako. I šta bi se revolucionisalo kad svi hoće da budu pravnici i ekonomisti. Neko mora da potkiva i konje. Da ne kažem da neko mora da bude i konj.
Ali vidim, neki studenti na Banjalučkom univerzitetu prijete ulicama, parkovima i travnjacima ako se ne iskorijeni korupcija na tom Univerzitetu. Di si bija kad je grmilo. Kako se toga baš sad sjetiše kad treba izabrati rektora. Očito je protest, i prostor u medijčićima, insceniran. Veliki peškir o korupciji a onda, ispod, fusnota, objašnjenje, evo starog koruptivnog rektora evo novog, esdeesovca, čistokrvnog. Valjda, kada je na Istočnom Sarajevu izabran esdeesovac, može i u Banjaluci.
Čudna vremena došla. Godina Sitnoće. Pet studenata prijeti ulicama. Šezdeset mašinovođa posjetili park Mladen Stojanović. Izvjestan broj mladića otpuštenih iz Oružanih Snaga BiH, svi mogu volu rep iščupati, hoće velike penzije od Države zato što su nekoliko godina u Oružanim Snagama, STJ, drkali kurac. Ateveu pala gledanost jer su svi otišli na ulice da učestvuju u protestima koje oni najavljuju. Lagumdžija u zvanične posjete prima strane ambasadore. I Neželjka Komšića. Molim strane ambasadore da odu iz BiH, da i Lagumdžija malo putuje. Sitnoća Ministra Inostranih Poslova. Doći će vrijeme kad će se reći da je Kalaj bio bolji.
Usitnila i opozicija. Ko prvi smije pomenuti kandidata za gradonačelnika iz opozicije. Usitnili i mediji, ono što ih je još ostalo, ne istražuju više ko će pobijediti na lokalnim izborima nego zavađuju. Sitni tiraži.
A nakon Velikih Godina Unitarizacije, i Ohaer i Supervizija broje sitno. Najradije bih sada rekao da i BiH broji sitno. Ali, ubi me patriotizam.
Biće ovo, do kraja, Godina Sitnoće.

BAGATELA
SRBIJANSKOG
OTPADA

e-Petar Zluković iz e-Govnina, koji ima kompleks zajebanih žena, izluđuje ga ministrica pravde u Vladi Srbije a sada i Meri Vorlik, ambasadorica SAD u Beogradu. Mora da ga je, kad je bio mali, neki odrasli curetak mjesecima šutirao nogom u dupence. Pred velikom rajom.

Ipak, Čovečuljak je fenomen. Dospio je u propast sa e-Govninama za samo četiri godine. Brže nego što je Yugu trebalo na putu za Ameriku, brže nego što su propale neke priručno formirane novine za jednokratni medijski serbijanski seks.

Otkako sam zapazio to portalče, otkako me počeo pominjati i reklamirati, Zluković sedi na trotoaru i prosi. Fala braćo, drži tata. Udelite e-Novinama, ubacite u Kasicu Lukovicu. Ugrožena je nezavisnost i delatnost.

A šta je, u stvari, taj Portuljak tog Čovečuljka i prateće bulumente.

Jedan obični Srpski Čir koji svjedoči o teškoj bolesti ispod kože koja tinja u kulja u opštem svijestnom haosu nesretnosti sluđene zemlje od raznih Šešelja, Gospodin Legija, Vukova koji mijenjaju ćud ali nikad Danu, Sloba, Mira i raznih Rasprednjaka. U tom potkožnom gnojnom tkivu Serbije živi i Zluković. Misli da je Vesnik Nove Serbije. Kao i svaki marginalac, krajputaš, kompleksaš i nastranik sladostrasnik u svojoj minornosti.

Imitirajući ismijevanje i kritiku, forsira neko vještačko suočavanje sa prošlošću, zaštitu žrtava a komadanje zločinaca na način da cijelu Srbiju i sve Srbe nabije na Kolac Krivca.

To počinje da biva ludilo.
Ludilo jer nema sistema i nema činjenica.
To je lešinarenje nad vlastitim drobom.

Lešinarenje, jer se nekim zlim vremenom pokušava dokazati sadašnje i trajno Zlo Serbije.

U tu svrhu se mjesecima prenosi šta je pisala Politika prije neznamkolikogodina. U tu svrhu je taj Portuljak postao muslimanski žrtveni žrvanj nad Srbima i u Republici Srpskoj. I nad svim drugim Srbima. Uglavnom, Srbi su u raspadu Jugoslavije sve pojebali. Što nisu mogli pojebati, pobili su genocidno. Što nisu genocidno pobili živo su pojeli. I, danas slobodno hodaju i smiju se Suočenim Zlukovićima u vrat, ne želeći da se suoče sa svojom navodnom krivicom. Ne želeći da se sami podvuku pod omču i načmare na šiljat grabov kolac.

Fala braćo, drži tata, nešto se ne čuje u zadnje vrijeme. Neka američka fondacija zavrnula slavinu za objavljivanje onog što je pisala Politika. I još mu, takođe neki američanski protočni račun blokirao neku hiljadicu dolara udjelice i uprosice. Kao da je to neki štos objaviti šta je pisala Politika. To postoji u svakoj prašnjavoj arhivi, čak i u Narodnoj biblioteci onog obožavatelja Nitkolaidisa. Za to ne trebaju dolari. Plaćeni su za nešto drugo, očito, a Politikom se prekrivaju. I, kao da je, uopšte štos objaviti šta je neko pisao prije dvadeset godina. Kao da je samo Politika nešto užasno pisala. Pisala je cijela Jugoslavija.

Ali, Ženski Kompleksaš Zluković je negdje načepio američku ambasadoricu. Nježno, kao što to umije slonovski srbijnaski kretenoid. Mislio je da će biti mirna kao i Sneki. Trebao je da pita Nas Odovuda. Mi znamo kako jebu ambasadori. Imamo čitav Medeljejev amb jeb sistem elemenata.

Ambasadorica Meri je tamo negdje rekla Gotovo.
Sad e-Petar vidi šta je demokratija.
Piši Petre, ne daj Meri.

Ali ova tužna storija i ispovijest o četverogodišnjoj propasti Portuljka i Petruljka, inače Sarajevskog Nosioca Velikog Barjaka Kotline, samo je genetski skener načina prodaje srbijanskih nevlastnih, građanskih, europejskih, mondijalnih, bezličnih, slobodumnjaka a, u stvari, slaboumnjaka.

Na svaku šaku dolara izvrate i mozgić i dupence pa im, poslije promaja odozgo nadole. I odozdo nagore, što je smrdljivo do zla boga.

Piši Petre, ne daj Meri.

BORIS BRISELSKI,
SULEJMAN VELIČANSTVENI
I TAČI IREDENTISTIČKI

Tužno, jučer, gleda Boris u Briselu. Kako, koji Boris. Boris Mac Mac. Tutnuli mu u ruke neku dječiju staklenu kuglu kao priznanje Savjeta Evrope. Istu dječiju zvečku primila je i izvjesna Sojhajr Belhasen. Vjerovatno Sojka Hajra. Ona je iz Tunisa, Predsideteljica Međunarodne federacije za ljudska prava. A nagrada se zove Sjever – Jug. Đe Me Nađe. Jebe me i Sever i Jug.
Tužno gleda Boris jer zna da je mala staklena kugla Katul Ferman. Farsična nagrada za sve zasluge u zamajavanju Serbije dok se Kosovo usamostaljuje. Te, imamo stupove spoljne politike, mada ste pomislili Kulture, te, imamo neutralnost, te, imamo Ruse, te, nećemo sa radikali i nazivaocem Gospodina Legije, te, pregovaramo oko pečata, te, kurčimo se oko fusnotu, te, Nikada, ali Nikada, nećemo priznati jednostrano otkosovljenje. A to što ćemo, u međudobu, priznati Kosovo i s njim pregovarati, to jebeš sada kad su izbori i kad je pala nagrada.
Priznanje Borisu je gniječenje crvenog luka ispod podočnjaka Serbije. Da joj se oči malo zavlaže. Da joj se stuži. Kako je naš Boris primljen u Selu Briselu, u Belom Svetu, kao Čkalja nekada na Putu oko sveta, dok ga je u zemlji čekao Crni sneg. Nagrađaju ga ka vladiku. Šalju poruku pred izbore. Zna Brisel da je za Serbe bolja blaga rakija od ljutu rakiju. Mac Mac. A Serbija isto ima ljudska prava, ona za koja se zalaže Sojka Hajra. Pa garantuje za Šešelja kad dospije na slobodu u Ostatak Serbije. Otkako je on u Hagu, otkrnjilo se mnogo. Garancije za Šešelja bi trebale biti poen vlastima. Da bi neki Vojvodin simptomatizer uglasio koji glas Deesu.
Farsično je priznanje Borisu u Briselu, dok mu je Serbija puna Turaka. Prikazuju se turske serije ko da si u Anadoliju. Ušle u šljivike, u ćuvike, u šikare, na bogaze, u magaze, pod četiri vode, a i tamo gde su rode, u povaljanu travu tvrdom guzom čobanica sa Jastrepca, Rtnja i Zlatara, u jasenje, izašle na tri putića, opasno otimaju Srblje od Pinkača, Kurira i e-Serbije.
Sulejman Veličanstveni opet među Srbima. To je onaj Demokratski Sulejman, malo mu nedostajalo da primi Briselsku Staklenu Lopticu, koji je podavio svoju djecu, brata i njegovu djecu, da mu ne ugroze prijestolje, da bi na miru mogao da umre Prirodnom Čadorskom Smrću, 1566. Kod Sigeta. Siget je stara turska, otomanska, reč.
Dometi Sulejmana Veličanstvenog koncentrisani su u najveće dostignuće Otomanske Stabilnosti, Danku u krvi. Nabijanje na kolac samo je osebujnija interpretacija.
Sirotinja Serbija nema vremena ni dinara da čita i uči istoriju. Sulejman je sada ljubavna priča. U sirotinjskoj Serbiji se prima ko uš na logoraše. Prethodno je Serbija pripremljena kordonima Umetnica, Pevaljki, mnijem, čije su dveri mrduše donje i titruše gornje, uz nešto malo potpevavanja, zavijanja i aralaukanja. Ceca, jebote. Poslije došla Pinkuša. Cela Serbija na Audiciji kod Pinka. Svakodnevni Kič.
Takva Serbija, pod šljivama, pod šljivovicom, dušu je dala za Turske Serije. To je Novi Val Kulture. Dok se Turci vraćaju iz Nemačke, preko Serbije, Turske Serije napreduju na Sever. Ako ih ne zaustavi Samostalna Vojvodina, neće niko.
Ako Borisa pozovu na još jedno priznanje u Brisel Selo, dogodiće se da se snimi i serija pod imenom Tači Iredentistički. Veliki Čadori, postrojene vojske Crnokosovaša, Serbi sa Severa, na čelu Sloba, jašu u kordonima i sabljare nad nevinim Šiptarima, a u pozadini Krvi, Slobode i Crveno Crnog ljubav Mladog Iredenta i u tri zida ograđene unuke Nosačice Titove Štafete. Baka Štafetaljka daje unuku Mladom Iredentu, malo plače preko izboranog lica ali svojim sitnim rukama na sipljiva prsa privija veliku crvenu limenu petokraku, zagledana u daljinu koju prekriva Kosovska Stabilnost.
Tužno gleda Boris u Briselu. Pogledati Politiku 35340, naslovna strana, u dnu. Gore Šešelj, dole Boris.

BOLJI ESDEES
JMM. Esdees je počeo da izdaje Bilten. Bolja Banja Luka. Oni Banjaluka pišu odvojeno mada je Vuk rekao da se piše kao što se govori. Savremeno, nema šta. Bilten. Dobro nisu počeli po manastirima da prepisuju žitija, STJ. Ili da od Oružanih Snaga BiH iznamjmljuju prašnjave geštetnere pa da umnožavaju taj Bilten.
Tražio sam u svojoj bogatoj izbornoj biblioteci, i interneteci, bilo kakvu stavku o uticaju Biltena na Izbore. Nema.
U tom Biltenu piše Srpska se brani jedinstvom a urušava kriminalom.
Mislim da oni to dobro znaju. Samo su malo pomiješali stvari. Urušava se jedinstvom a brani kriminalom.
Kada je Radovan Karadžić provodio jedinstvo u Septembru 93, sve je prštalo od odbrane Republike Srpske. To Jedinstvo je okupilo takve protuve da ih i danas pamtim. Kao da nije Bilo jednom nego Bilo sto puta.
Kada je Brat Radovan poslao ljubavno pismo vojnicima Vojske Republike Srpske sa referendumskim pitanjem Da li ste za Mene ili za ogavnog generala Mladića, to je bilo takvo jedinstvo da se i mojoj Osamdesetčetvorki cijev naježila iznutra.
Kada je Esdeesova policija 97. otvorila Zapadni front kod Prnjavora, bilo je to takvo očitovanje srpskog jedinstva da je i Milošević zaplakao u grobu. Dobro. Nije tad još bio u grobu ali tako se kaže. Kako se on nije toga sjetio.
A kada je Esdees imenovao direktore komunističkih i radničkih fabrika u toku rata, to je bio vrhunski kriminal nad radničkim znojem. Samo zato što su za tim borvercima, punionicama, kalupima i linijama radile osvjedočene komunjare.
Kada je za vrijeme totalitarne vlasti Esdeesa nafta švercovana vozovima a marke i dinari voženi traktorskim prikolicama i u velikim vrećama za brazilsku kavu, to je bilo takvo jedinstvo... pardon, opijen sam Esdeesovim Jedinstvom... to je bio takav kriminal da se guverneri Karadžićeve Narodne Banke nisu stigli ni potpisati na kliše za štampanje Lake Love.
Kada su iz Bratskog Beograda u banjalučku Gospodsku ulicu dovožene palete novooštampanih dinara da bi se od Bratskih Srba kupile Devize, Devize, a njima uvalili bezvrijedni Ulošci Nizadupe, to je bio takav kriminal od koga je Al Kaponeu u grobu spao šešir sa glavuše.
Kada je poslije rata procvjetao esdeesov Centrex, bio sam ubijeđen da se kriminal podvukao i pod stećke.
Sačuvaj me bože esdeesovog jedinstva i borbe protiv kriminala.
Dabogda Bolji Bio.

SOCIJALPREZENTACIJA
ŠIROKIH SLOJEVA

Vrijeme je za novu ideologiju.
Kretenoidni liberalni fondaterijanci, kapitalisti koji svijet, ili njegove bitne dijelove, shvataju, i prema njemu se tako ponašaju, kao svoje privatne fondove za liberalno i neoliberalno iživljavnje, uništili su desnicu kao ideološku potku.
Ortodoksni ljevičari, defektoidi koji su vlast masa suprakoncentrisali u vlastitu i vlast vlastite mašinerije, ušli u zamku klasne borbe na svim paralelama i meridijanima, Proleteri svih zemalja, ujedinite se, Amerika i Engleska biće zemlja proleterska, Amerika i kanada biće zemlje udruženog rada, uništili su Ideju Lijevog Čovjeka.
A neoliberalizatori, deregulatorijanci, sorošijanci, militarijanci i bankarski koncentratori pristupili su i uništenju lijeve konfiguracije. Tako je nestala radnička klasa, radništvo, rad, a nastale usluge, virteulni poslovi koji disperziraju ideje, svijest i ideologiju kao neki nevidljivi heroin. Kao da je došlo vrijeme kraja ideologija.
Ta disperzija, granulizacija, homogenizacija, pasterizacija svijesti, ideja i ideologija, vlastitog pojma o koordinatnom sistemu i egzistencijalizmu uopšte, zahvatila je sve, od hipoketarnog inokosnika u Americi do nobelovaca ekonomije.
Jozef Štiglic, analizirajući nastavak puta SAD i Evrope prema Dnu, eurekacijski izjavljuje Naprednije oporezivanje, koje bi preraspodijelilo dohodak od vrha prema sredini i dnu, smanjilo bi nejednakost i povećalo broj radnih mjesta.
Ne vjerujem da je Štiglic plaćen od neoliberalizma za ovakvo zamagljivanje, vjerujem da je i njegova svijest disperzirana u mjeri u kojom ne može da obuhvati postojeći svijet i potrebu njegovog prerazmještaja već njegovo krajnje dostignuće jeste samo fasadiranje. Da okrečimo ovu stranu ulice.
Iz istog arsenala su i optužbe Njemačke da svojim rastom, zaposlenošću i izvozom od bilion eura, postaje prijetnja Evropskoj Uniji. Rad je postao opasnost.
Kao što isporezivanje milijardi dolara od onih koji zarađuju ekstra i supra profite, šta zarađuju, jednostavno uzimaju, neće riješiti probleme širokih deegzistencijalizovanih slojeva stanovništva, tako ni usporavanje rasta Njemačke neće riješiti probleme onih koji malo rade, malo šparaju i malo se organizuju.
Ta Evropa, kolijevka i ljevice, i socijaldemokratije, nama danas i ovdje, najprihvatljivije ideologije, već je shvatila da, pod najezdom kordona kapitalpancera, gubi tlo za socijaldemokratiju. I traži njenu preorijentaciju. Konstatuje neoliberalnu hegemoniju nad socijaldemokratijom. Kasno se sjetila monstruozne konstatacije Margaret Tačer Ne postoji nešto što se zove društvo. Socijalna pravda djeluje kao sirup za kašalj na Sidu. A ekološka industrija ne može da se ubroji u potpornjeve socijaldemokratije.
Klasična, stopedesetgodišnja baka, Socijaldemokratija, ne može da zaštiti najveći i jedini vitalni sloj društva. Široki sloj osiromašenih, dezorijentisanih i deegzistencijalizovanih.
U taj sloj ne spadaju više samo radnici iz nekadašnje, zaboravljene, engleske industrijske revolucije, već i osiromšeni seljaci koje je zaobišao ruralni razvoj a razvoj seoske ekonomije još nije nastupio, već i Mali Privrednici, kako ponižavajuća nomenkaltura, već isamoradni borci za koru kruva i opstanak porodice, sitni administrativci i nezaposleni po svim osnovama ili zaposleni samo do prve raskrsnice.
Za sve njih je potrebna nova ideologija.
Ali ona ne može nastati deklaracijom, proglasom i sljedećom kućnom numerom Internacionale.
Za početak, potrebna je Socijalprezentacija Širokih Slojeva. I njihovog položaja, interesa, opstanka i uloge uopšte.
Površno gledajući, to zahtijeva objedinjavanje političkih stranaka koje se deklarišu kao socijaldemokratske, narodne, demokratske, socijalističke, progresivne i ujedinjavajuće ili masovne.
Ali, to neće biti lak put. Prijeći će ga Socijalprezentacija u ovom vijeku. To je sigurno. Zajedno sa formiranjem novih ekonomskih ploča na zemljinoj kori i vraćanjem rada na Veliku Egzistencijalnu Scenu Pojedinca, Nacije i Države. Običnog, neeksploatativnog rada, rada za pojedinca i društvo istovremeno.

KAKO JE
BATA CANE
JEBO NOVINARSTVO

Razumijem da sam u opasnosti da pišem o nečem i o nekima za šta i koga najveći dio ljudi uopšte ne zna šta je u i ptanju i ko su likovi, kao i da ih to uopšte ne zanima. Ali, slučaj je zanimljiv za kratku sudiju o novinarstvu.
Pošto su novinari umislili da su Svete Krave Indijske, ali da im vimena imaju dvadesetčetiri sise, ko Honda ventila, Sunce Ti Jebem, mnogi događaji ostaju van redakcija, stolova za vijesti i Dens Latin Talk Šokova. Događaji koji su, u stvari, Sedmice Anatomije mrtvog novinarstva. Ne časovi. U tim događajima i procesima glavne uloge igraju oglašivači, velike banke, koncerni, strani faktori, tajne službe, neformalne družbe i, veoma rijetko, sudske tužbe.
Novinari su se umislili nedodirljivima. Oni predsjedniku republike, bilo kojem, mogu da rade šta hoće. A njima neko ne može reći ni Šta Sereš Ti Tamo.
Pri tome su ostali na marginama svih događaja, procesa i trendova. Ispali iz kolosijeka. Samo su rijetki zadržali energiju da seriozno prate događaje u nekoj oblasti, da imaju kontakte sa važnim ljudima, da imaju koordinatni sistem vrijednosti, da nikad nisu pomenuli Izvor Koji Je Želio Da Ostane Anoniman. Čak i jedan Čavić, ma šta Čavić, i Borenović, znaju više o mnogim oblastima od novinara.
Sama činjenica da rade za gazdu, svodi novinare na najamnike. Bez obzira da li je gazda Kirba Njakos 3600 sec ili Hipnotičar koji ih bezbolno i neprimjetno navede na Apsolutno, Apsolutno Felacio. Na najamnike u ciglarstvu, u rudniku, na građevini, u voćnjacima.
Kada je propao komunizam propalo je i novinarstvo. Danas postoje mediji kojima ne trebaju novinari. Neoliberalizam, naročito Neoliberalizam Balkanskih Drekavaca, asocijacija na sintagmu Azijskih Tigrova, ne dopušta postojanje novinara kao samosvojnog aktera informacione i komunikacione sfere. Ta sfera je preskupa da bi se u nju pustio neki nezavisni intelektualoid sa završenom žurnalistikom ili, još gore, pravom.
Da li je iko primijetio sa kakvom je lakoćom Ona Amanpur postala novinar. Kao što je i Sinemaskop Kurava postala rediteljica.
Stane Subotić Cane, biznismen, Naše Gore List, tužio Nacional. To je onaj tjednik čiji je vlasnik
pitao bombu Buš Puki a bomb rekel Bum. Cane je tužio u serijama. Sudovi osuđivali Nacional u redenicima. Onda, pošto je Puki Pukel, a Puki je isto postao novinar u Rartnim Naplavinama, shvativiši to kao što je i Mara shvatila da Ga ima kad je čula pjesmu Jebla Mara Devet Govedara, novi vlasnici Nacionala su se nagodili sa Canetom. Ima da se javno odreknu deset godina pisanja protiv Caneta, protiv duvanske mafije, protiv njegovog, i Nekih Crnogoraca, šverca cigareta, da sve to izbrišu za fajlova, mejlova, sajtova, infova i da objave intervju sa Canetom, da objave jednu njegovu pjesmu za djecu, da ne objavljuju presude protiv sebe a Cane će da obustavi dalji seks David Protiv Jazavca pred zemljanim sudovima.
Oni koji su pratili tih deset godina Nacionala znaju da je to plasirano kao Istraživačko Novinarstvo, da je to razotkrivalo, raskrinkavalo, objelodanjivalo, transparentiralo, sve u 3LPM. Do istraga po Italiji za Milu Đukanovića, za udruženo zločinačko ilegalno dumagijanje. I sve tako do unedogled. A nigdje ništa.
Sada su Gazde pljunule na to i samo razmazale po tepihu. Pošto tepih nije bijel.
E. Dragi moji novinari, naročito vi koji mislite da je tiraž od 2.400 samo skraćenica od tiraža 2.400.000, i vi čija je tetka prvoj komšinici rekla da ste novinar, i vi koji niste vidjeli ni f od fakulteta, i vi koji završavate Kupovne Kolegijum Blokove, i vi iz Ratnih naplavina, i vi svi koliko vas ima, PVM, tako umire novinarstvo koje nije ni rođeno.
U slučaju Cane Prči Nacional pominju se scenariji u kojima su učestvovali poznati političari, obavještajci, medijstvenici. Ali to je sve nebitno. Može da bidne a i ne mora. Bitno je da je neki Bizmismen ubio cijelu jednu redakciju i njenih spektakularnih deset godina. Samo zato što je imao pare, i živce, da se sudi i što to Novinarstvo nije imalo Činjenice a imalo je Gazde.
Ipak, Novinari, one prave pišem malim slovom, mogu da budu mirni. Tih Bizmisnena, Canetova, malo je. Inače, kad bi ih se, Novinare, počelo tužiti, pušilo bi se sve do Čenobila.

IZDAJNIČKI
KONFORMIZAM
ESDEESA

Srpska Demokratska Stranka je već godinama u velikim problemima. Prošlo je njihovo zlatno doba Poklanjanja i Davanja kad je, uz akorde njihove Ode Srpstva Čupavih Prsa, u ruke Sarajeva i Stranaca odlazilo sve što je bilo kome palo napamet kao Državna Stvar. Neću da budem Esdeeosofob. I Ivanić je davao i kapom i gaćama. Priznat je i genocid. Njihov Čavić je to uradio. Neka ostane zapisano da se nikad nisu odrekli te njegove izjave. Sada bi da se revidira odnos prema Karadžiću. Prvo prema Čaviću, braćo. Ili, bratijo.
U velikim, dakle, problemima sa političkom orijentacijom.
Esenesde je borbu za Republiku Srpsku poveo ustavnom, dejtonskom, zakonskom i međunarodnom argumentacijom. Esdeesovo srbovanje slaninom i bijelim lukom, i pečenjem vola od strane Popa Teslićkog, otišlo je u istoriju.
Istovremeno, njihova organizacija počiva na četverouglu Bosić, Babalj, Mićo, Obren. Od njih četvorice samo Bosić misli na Esdees. Ostali misle na sebe. Obren misli na pet hiljada muslimanskih glasova koje mu isporučuju kao sigurnu prednost u svakim dobojskim izborima. Mićo je odavno SAO Bijeljina i ima veze sa Esdeesom samo malo više nego ja. Babalj je više sa Hadžićem nego sa bilo kojim drugim Esdeesovcem, uključujući i Šarovića.
U takvoj situaciji Esdees donosi svoju Dvoglavu Novu Politiku koja podrazumijeva:
• Nula problema sa Sarajevom i sa Strancima
• Decentralizaciju Republike Srpske.
U Stanišića Selu promovisana je politika nezamijeranja, neiritiranja, neizazvivanja, neprovociranja i nečačkanja Sarajeva i Stranaca i politika fiskalne i finansijske decentralizacije Republike Srpske.
Shvatio sam da se u Esdees vratio Šarović. Vidim, vratio se i Cicko Cjelica. Onaj što kaže da sam ja bio u Esdeesu pa sa njihovim znanjima i tajnama otišao kod Dodika. EMB. Ali nisam shvatio kad se Gandi vratio u Esdees, STJG. Gandijevsko.
Zašto Esdeesoglu želi Nula problema sa S&S. Pa, zato što nema šta da kaže i što im je podguzni konformizam draži od svakodnevne borbe sa sarajevsko-internaconalnim aždajama koje vatru suču po pet kopalja unaprijed i po sedam kopalja u visove. I zato što su se, na osnovu partnerstva sa Esenesdeom, dokopali nekih pozicija u zajedničkim organima. Pa bi, sada, da ne čačkaju Age Sarajlije. Valjda, da se ne naljute i ne proglase ih smetalištem.
Bilo bi korektnije da su svoju gandijevsku politiku promovisali prije formiranja Savjetodavnog Udruženja Ministara sa Vitezom Okrugle Naušnice na čelu.
A što se tiče decentralizacije Republike Srpske. Ona je, što se tiče Esdeesa već odavno provedena. Republika Srpska je, kada se uzmu u obzir Esdeesove opštine, već konfederacija. Mićo i Obren su se toliko decentralizovali kao da je jedan sa Ozrena a drugi sa Trebave.
Ozbiljno. Moj dragi Esdeese, decentralizacija i regionalizacija Republike Srpske, i ostale vaše sao-demokratije, možda mogu doći na dnevni red kada Republika Srpska bude samostalna. Federalna država u BiH. Ili samostalna izvan BiH.
Dotad, mirno spavajte.

ČEKA SE GAVRILO PRINCIP
Pričalo se, onomad, po tim okrajinskim vrletima Grahova, Glamoča i drugijeh kraja, da je predak Gavrilov, Todor, bio tako ortodoksan i krut krajišnik, krajinac, graničar, čuvar turske granice od Mlečana, da je tako poštovao principe da su ga prozvali Princip pa mu je porodica, i još nerođeni Gavrilo, dobili i takvo prezime, kao neku vrstu bjelodane zaštite ilegalnog pravog prezimena. Mlečani su ga, Todora, krševitog i lako uzjebivog lomadžiju, binjadžiju i kavgadžiju, nazivali Il principe Bosniaco. Teško je sada to prevoditi. Da li Bosanski Princip, kao Bosanski vladar principata. Ili kao Njegovo Veličanstvo Kruto Načelo do Bosne.
To, ovovremeno, i nije bitno. Bitno je da je Princip, Gavrilo, ubio Nadvojvodu Ferdinanda ne iz pištolja nego iz principa. Šta imaš da nas anektiraš.
Beograd, evropska prijestolnica, bombardovana je iz principa. Kad Američani dignu svoje principe na petnaest hiljada metara, otišo si u 15PLM.
I treći svjetski rat će početi iz nekog principa. Šta ti imaš da praviš atomsku bombu.
Da li je došlo dotle da se samo čeka Princip. Ili se čeka Ferdinand.
U suštini jeste. Na tom Ormuzu se kuva kao u pretis-loncu. Smao ne šišti. Što i treba da brine.
Ostaje, kao i uvijek, nekoliko filozofskih pitanja.
Šta je starije. Rat ili Kriza. Sila ili Lova. Da li Rat donosi Krizu ili Kriza Rat. Da li Sila stvara Lovu ili Lova rađa Silu. Ako zaboravimo stravičnu recesiju pred početak Drugog rata, onda Sila stvara Krizu a Kriza rađa Rat. To je u tom području arapskih zemalja tako vidljivo da se ne može ignorisati. Svi ti totalitarni sistemi Majmuna Na Kanafi, od Sadamovog do Gadafijevog, stabilno su i totalitarno funkcionisali pod plaštom Sile i Love. Onda je jedno od tog dvoga odlučilo da dođe Arapsko Proljeće.
Sada je već stvorena kriza koja se putem nafte širi svijetom kao cunami. Američane, dabome, zaobilazi jer je tamo galon benzina još uvijek ispod četiri dolara. Nas, ovdje, i u Evropi, jebu litre.
Kriza može da izazove rat. Ali se on ne može objavaiti zbog cijene galona. Mora biti neki Princip.
Kada se stvori dovoljno velika Kriza, Rat je neizbježan. Prethodno se obavljaju predradnje. Razni Anšlusi. U arapskom slučaju to su proljetna oranja koja su ostavila cijeli niz zemalja potpuno razorenih i rasklimanih, amorfnih, u tolikoj mjeri da se sutra mogu potpuno drugačije presložitli ili podijeliti na dvije, tri, četiri, a da nikoga glava ne zaboli. Koga više zanima da li će Libija biti Cela Iz Tri Dela ili će nastati tri Libijice.
Drugi rat se vodio za teritorije mada je u dubini bilo rudno bogatstvo, kolonije i, uopšte, gorivo za izlazak iz krize. Pa makar Čista Rasa morala vladati svijetom.
Ovaj Treći, mogao bi se voditi takođe za teritorije mada bi u dubini bila nafta koja bi omogućila Sili i Lovi još stotinjak godina mira i profita.
Drugi rat se vodio u situaciji kada je postojala realna mogućnost da se veliki kolektiviteti i teritorije potčine i da se formira monopolarni svijet. Hladni rat i jaki SSSR samo su bili varka.
Treći rat se može povesti ako postoji mogućnost da se prekine stogodišnja dominacija monopolarnog svijeta. Jer, sada je jasno da nema Sila Osovine koje mogu poraziti i Rusiju, i Kinu, i Japan, i Brazil, i Azijske Tigrove. Arapski svijet i teritorije su krajnji mogući cilj. No, kolač neće ostati cio, bilo Rata, ne bilo Rata.
Nove ekonomske ploče mogu izaći samo ojačane iz tog Trećeg rata. Možda se zato i tako dugo i pažljivo čeka Princip. Toliko dugo da mnogi Ferdinad pizdi i gubi živce.
Pri tome ne treba imati straha od nuklearnog rata. Kao što ni ovaj neće početi zbog iranske nuklearne energije. Ni Sila ni Lova nemaju suicidnih namjera.
Kao što ne znači da će, ako Sila napadne Irak, odmah da se pojavi Princip. Rat može da klija pod Krizom dugi niz decenija. Kao što mnogi ratovi mogu decenijama da skrivaju Krizu.
Ipak, i bez Rata, kao i sa Ratom, jednog jutra će se, u ovom vijeku, Svijet probuditi potpuno drukčije složen. Lova i Sila, vidjećemo u čijim rukama, moći će da predahnu koju deceniju. Pa, opet ispočetka.

MAJMUN NA KANAFI
Lipovača na liku.
Neću da budem majmum na kanafi. Genijalno je Lipovačino objašnjenje sarajevske unutarstranačke ali i bošnjačke političke tehnologije uopšte.
Kada sam nekidan pisao o Babi Abdiću, kojeg se nije moglo podnijeti jer nije iz Karavansaraja, nisam mogao doprijeti do ove sintagme koju je Lipovača bacio sam sebi kao pojas za spasavanje u sukobu sa drugim krajem Kanafa.
To je, u suštini, stara priča o turskim provincijama i Stambolu. Pri tome je svaki put oni ispod primjenjuju na grublji i okrutniji način. Sreća da je u tim transverzalama Karavansaraj zadnji mali Stambol prema provinciji velikokladuškoj i drugima.
Jednostavna je ta politička tehnolgija. Ideš za kanafom do kraja, do Strambola. Tamo dobiješ ferman. Ili ga izdejstvuješ. Onda sokaci godinama pričaju, dok akšam pada, kako je ovaj ili onaj bio u Stambolu i kako je donio zapise za svakoga. Lipovačin Bihać bi se morao sjećati Pašage koji je, poslije Drugog rata, putovao u Sarajevo i ostavljao za sobom dogodovštine za prepričavanje godinama. Šta stalno radiš sa tom ručkom. Mijenjam brzine, druže predsjedniče. Što ne dođeš pola sata ranije pa ih izmijenjaš prije vožnje, jeble te brzine. Ali, Pašaga je znao gdje je drugi kraj Kanafa, jebeš mjenjač i SUS motore. To bi se današnjim rječnikom zvalo Politička Moć. I danas se ta tehnologija primjenjuje. Ne samo u federalnim čaršijama. Ima je i u nekim srpskim strankama. Ima je na kraće relacije od kanafa. Na priuzi. To je ona situacija kad neki lokalni bilmez, na kratkom užetu, važno izjavi Reko Šef.
Lipovača je Nesvjesni Genije. Jer je tako nacrtao i Zlatka i Komšića. Idem do kraja, kandidovaću se za Predsjednika Esdepea. Mene sa mog predsjedničkog mjesta može ukloniti božija volja, kongres ili kraj mandata nakon čega se više neću kandidovati za Predsjednika. Reče Džingis Zlaj sa Šapkom. EMB, E, Moja Budalo, rekao bi Komšiću moj pradjed Toman.
Jasno je da je drugi kraj Kanafa, ne samo u slučaju Lipovača, nego uopšte, kod Zlatagana.
Prethodno su Kanafe držali Alija, Silajdžić, sada je se pokušava domoći i Sin Oca Svog. Pokušavao je i Cerić ali nije imao uspjeha. Najjača Kanafa je, odavno kod Zlaje.
Ta politička tehnologija uništava Vašu Državu Bosnu i Vašu Pravu Državu, Federaciju. Iz Tuzle, Bihaća, Mostara, Zenice, već odavno ne dolaze lideri koje se može lansirati na opšte političko tržište.
Pod takav milje bi Karavansaraj najradije stavio i Banjaluku ali nešto ne ide. Najbolji su Srbi Srbi Na Kanafi. Sirotinja Raja i Balije su dušu dale da se kanafiraju.
Međutim, ta tehnologija ima jednu ugrađenu slabost. Vremenom, ili nestane Majmuna ili nestane Kanafe.
U nekim područjima Federacije, koliko vidim, više nema ni jednog ni drugog. A ni para.

SIN, POSINAK
I NEBOJŠA RADMANOVIĆ

Sarajevski unitaristi, u kolaboraciji sa inostranim kretenoidima, ekspertoidima i centroidima, u stanju su i mrtvace po mezarjima okrenuti naglavačke. Bez otkopovanja.
Tako su izvitoperili i cijeli ustavni sistem i poziciju zajedničkih organa. Neke su pretvorili u Vladu Naše Države, neke učinili smiješnim, neke učinili Organom, neke stavili pod Šapu Zelenu.
Savjet ministara je u Dejtonskom sporazumu zamišljen kao tročlano konsultativno tijelo, nešto kao Savjet za vojne zajebancije, koje se može proširiti novim ministarstvima. Ako se Strane dogovore.
Dejtonski sporazum je, inače, tekst u kome je Strana, najvjerovatnije, najupotrebljavanija riječ. Računajući i anekse i sporazume. Sporazum o izborima, npr, svaki pasus počinje riječju Strane.
Međutim. Strane se nikad nisu dogovorile da Savjet ministara iz pelena naraste do deset članova, predsjedvajućeg i devet ministara. Naprotiv. Jednu od Strana godinama NNJN. Nizašta.
U tom Dejtonskom sporazumu predviđeno je da Predsjedništvo BiH bude sastavljeno od Srbina iz Republike Srpske i Hrvata i Muslimana iz Federacije BiH. To što se sada zahtijeva da Predsjedništvo BiH čine dva Sejdića, Tri Fincija, Četiri Građanina i Obavezni Komšić, to i nije tolika tragedija. Tragedija je da se Predsjedništvu oduzelo mnogo izvršnih funkcija. A mnoge od onih što su mu ostale, svedene su na rapsodiju i farsu. Budžet.
No, Predsjedništvo je devastirano ne samo oduzimanjem nadležnosti nego i samim odnosom Federacije, čitaj Čaršije, prema tom Kolektivnom Šefu Države.
Izbor Komšića kao Hrvatska Tragedija i kao Sarajevska Mirođija treba klasificirati kao okupaciju jedne nacije u suverenoj zemlji. To je izvedeno na način sarajevskog referenduma protiv Srba a za Nezavisnost Vaše Države. I izbor Komšića je bio muslimanski referendum za utamničenje i poniženje Hrvata. I o tome je sve rečeno.
Drugi problem Predsjedništva pokušavam da osvijetlim.
Kvalitet samih Članova.
Osim serioznog Nebojše Radmanovića, koji je bezekscesno, bezgafno i dostojanstveno obavljao i obavlja te dužnosti, ostala dvojica su nedonoščad u političkom mozaiku najvažnijeg izvršnog tijela među zajedničkim institucijama BiH.
Bakir Izetbegović je Sarajevski Asad. Sin Svog Oca u Predsjedništvu. Doduše, to je loša kopija arapaskih nasljedničkih režima. Ali, dinastija je dinastija. Sada se nezrelo, djetinje, nadmeće o tome s kim će se sastati i ko će mu reći s kim će i skim neće. Ode u Tursku i sere kao deka Radovana III.
Sada se i Hrvatski Član Ispred Bošnjačkog Naroda pokazao u pravom svjetlu.
Za potez sa ostavkom i povlačenjem nema pretinca u političkoj sobi samoubilačkih i biračkoponižavajućih akata.
A za objašnjenje Odsad ću raditi sve ono što sam trebao dosad, tako nešto, ne postoji kanalizacija za odvod.
Komšić je ponizio instituciju, svoje birače, Hrvate, Bošnjake i cijelu Vašu Državu pred svijetom.
Ali je i pokazao da Džingis Zlaj ne pendreči samo po okrajinama i lipicima, Lipovaču u Ljutoj Krajini, nego i usred Dnevnog Boravka, u Karavansaraju.
Čime se, on, Komšić, sveo na Lipovaču S Marijindvora.

TAJNE
MESIJEVE
IGRE

Kada je Mesi Spahiću, Vašem Bosanskom Dijamantu, gurnuo Čeparu, čep kroz noge, bilo je jasno da se ne radi o geniju ili nebeskom daru, nego o majstorstvu nakon stalnog, dugog i upornog naukovanja.
Mnogi će površni trener ili fudbalski analitičar i konsultant, a naročito provizorni televizijski komentator, u svojoj prosječnosti i lakoći neznanja, zaključiti da je Mesi Mesija koji je u letećim konzervama stigao sa neba, da je svoje fudbalsko znanje stekao rođenjem na nekom svetilištu Maja i Asteka, pa ga odnio na nebesa da se usavrši i, potom, se vratio na zemlju da nas, i njih, sluđuje do zadnje kapi hajnekena.
Površno je to. Kao i Ronaldovo shvatanje Igre.
Mesijevo umijeće, prije svega, plod je Slobode u Igri. Zato i igra odlično u Barseloni a posve ispodprosječno u reprezentaciji Argentine. Tamo selektor počne da selektoruje, konceptuališe, izmišlja toplu vodu i gradi koncepciju na tome kako će spojiti igre koje je od svojih izabranika gledao na televiziji. Igra nije Lego.
Ali, Sloboda se stiče i vježba. Ni ona nije nogomdana.
Na svakoj utakmici, u svakom potezu, vidi se da je Ronaldo Neslobodan. Opterećen je i sputan svojom frizurom, svojim raskorakom, svojom pozom, svojim padom, sudijinim pogledom, kamerama koje ga snimaju, potrebom da bude genije.
Mesi od toga nema ništa. On ne pravi face. Njegove mišije oči pretražuju virtuelnu sliku nebili našle šta nije dobro uradio. Osim kad da gol i smije se kao dijete. Zbog tih njegovih mišijih očuljaka, i zbog niske pričljivosti, mnogi su skloni Mesijevu inteligenciju potcijeniti. Fudbal ne igra inteligencija. Kao što od Ajnštajna ne možete tražiti da izvede bicikl.
Fudbalska i opšta inteligencija su dvije različite stvari.
Mesi je imao sreće da u Barseloni, odmalena, ima Slobodu. To Barselona može sebi da dozvoli. Pa, ako se igrač ne uklopi u prvu ekipu, uvijek ima prostora na tržištu.
Ono što je Mesi dao svojoj Slobodi i Igri, nije nikakav talent, ništa što ga izdvaja među mali broj ljudi. Njegova lopta ne leti cik cak i nema brzinu lamborginija u ravnini. Njemu je bog dao samo nizak rast i kratke poluge nogu. A to i nije neko božije davanje.
On je igri dao rad, upornost, marljivost i beskonačna ponavljanja.
Ljudi su sve vještine postigli ponavljanjem. Kao što je hod. Druge, koje ne obavljaju svakodnevnio, moraju da vježbaju. Ples. Klavir. Ubacivanje lopte u koš. Ali pošto svi hodaju svaki dan a svi ne sviraju klavir svaki dan, onda Ivo Pogorelić izgleda kao genije.
Mesijevi potezi su beskonačno istrenirani potezi. Sada on, u zadnjim mjesecima, intenzivno vježba slobodne udarce. On i njegovi učitelji su zaključili da mu to nedostaje da bi bio kompletan igrač. Ne sumnjam da će Mesi za koju godinu izvoditi slobodnjake perfektno. Možda ne kao Žuninjo, ali bolje od svih drugih.
Sve Mesijeve žabice, lobovi i kiflice, do krvi su istrenirane. Zato igledaju kao produžetak noge, izgledaju lagane, dostupne svima.
Mesijevo probacivanje kroz noge je takođe istrenirano. Još od malih nogu, na prašini argentinskog siromaštva. Samo, to se na velikim utakmicama ne radi jer je bliže poniženju protivnika od fudbalskog umijeća. Osim kad nema drugog izlaza. Što je zadesilo Ljiljana Spahića.
A kratke noge i kratke poluge.
One Mesiju omogućuju filigransko vođenje lopte. Kratak korak i mali radijus ne daju vremena protivniku da uzme loptu niti lopti dozvoljavaju da se odmakne daleko od noge. Mesi, u stvari, kao da trčkara, sitno nogicama, bez lopte.
Ta kratka noga i poluga omogućile su mu šut koji kod dugonogih nije moguć. Jer, dalek hod noge umanjuje preciznost, teško je sinhronizovati putanju stopala i putanju lopte i oduprijeti se eventualnom duelu. A takav dug put stopala kod dugonogog igrača, ostavlja vremena i neravninama na terenu da poremete putanju lopte. I daju vremena golmanu, i blokatorima u odbrani, da reaguju na šut.
Mesijev kratki šut je iznenadan, precizan i jak jer sva energija kratkih poluga ulazi u loptu. Ono što je Mesi istrenirao jeste takvo vođenje lopte i shvatanje prostora koje mu omogućuje da uvijek zna gdje je gol a gdje koji ugao. Dabome, nije toliko vježbao ulazak sa lijeve strane u sredinu. Zato stalno ide sa desne.
I zato se Mesija ne može čuvati.
Ovako će igrati dok bude imao reflekse i mentalnu frekvenciju za reakciju i koordinaciju. Negdje do vremena između dvadesetosme i dvadesetdevete godine. Potom će davati fenomenalne pasove i asistencije i izvoditi slobodne udarce i šuteve sa petnaestak metara koje niko neće braniti.
Osvojio je Slobodu Igre. Svi drugi igraju za ugovor, za ekipu, za trenera. On igra za Slobodu.
Zato mu se ne može ništa i zato ga se ne može kopirati.

OTIŠAO GRAĐANIN KOMŠIĆ
Dugo je i trajao. Rekao bi moj Pradjed Toman. Ali nije tragedija. Džingis Zlaj ide dalje. Jedog dana će biti objavljena vijest da je Esdepe dao ostavku na sve funkcije kod Zlatka Lagumdžije. Dakle, gasidba Komete Komšić samo je jedna od faza razvoja Socijaldemokratije Pod Fesom. U tim fazama su čuda živa. U jednoj od njih je Nijaz Duraković, rah. od komuniste prošao kroz čistilište socijaldemokratije da bi bio sahranjen sa bijelim turbanima iznad sebe. Što nije pošlo za rukom ni jednom vodećem komunisti socijalističkih republika. I autonomnih pokrajina.
Dabome. Nije Komšić iskipio zato što je Džingis Zlaj išao u BGD i tamo obećao da će podržati Vuka. Nije ni zato što ga, navodno, Lagumdžija godinama ne konsultuje ni o čemu. A ne znam ni šta bi ga imao konsultovati. Predsjednik opštine Novi grad nema znanja ni do Viteza a o Gornjem Vakufu da i ne govorim. Orden Zlatnog Ljiljana nije neka konsultantska referenca. A, čini mi se da nije stečen u nekim čeličnim borbama i ratovanjima. Da jeste, Nosilac bi bio znatno hladnokrvniji na razna Zlajavanja za koja je morao znati kad je pristao da bude Član P u ime H a u stvari MPŠ, Mečka Pod Šatorom. Šteta. Mogao je postati i Nosilac Zlajinog Ljiljana. Na krivini.
Pošto je tehnologija Džingis Zlaja konstanta a obuhvata, kao što je svima u Karavansaraju poznato, osim perifercima Hamdi Lipovači i Popu Banjalučkom, prevrtljivost, ljigavost, kalkulativnost, bezočnost, podmuklost, prevarantstvo, makijavelizam i lažno predstavljanje u Bošnjačkom institutu, ili u Esdepeu, nisam više ni ja siguran, varijabla, u ovom slučaju, nezrelost Neželjka Komšića, doprinijela je njegovom krahu.
Radi se samo o još jednom nezrelom potezu čovjeka koji nije političar ali jeste nezreli građanin, nedozreli pripadnik nacije, umišljeni lider i takozvani vlasnik glasova Esdepea i još više od toga. Komšić je, u stvari, zalutao u sve to što je bio. Čak i u Zlatne Ljiljane. One osobine Džingis Zlaja, koje sam maloprije naborojao nisu obavezne kod političara ali je obavezno da se mjestimično i kod nekih podnose. Što rekla Biljana Plavšić, da nije bilo politike, nikada sa nekim ljudima ne bi htjela da budem u istoj prostoriji.
Ako je već u pitanju Država, Principijelnost, Građanstvo, Multietničnost, vrijedilo bi podnijeti Zlaju Zlatagana.
Nedozreli Naivac. Ličnost Negodine. Dekodirani Idealist. Umišljeni Faktor.
Najveća dobit bi bila da je shvatio da je besmisleno da dalje ponižava Hrvate u BiH. U kom slučaju očekujem da odstupi i sa mjesta Člana P i izvini se onima koji su bacili glas na njega i onima koji nisu.
Sa Esdeopeom i Lagumdžijom nije bio ništa. Ako misli da će izvan biti nešto, vara se.

GOJKO BERIĆ,
SKUPLJAČ CITATA U DIMIJAMA

Ako neki karavansarajski izdavač bude tražio ugovor za izdavanje knjige mojih citata, potpisaću za male pare. Vidim, Gojko Berić iz Oslobođenja skuplja te moje citate, aktuelne i nešto starije, i slaže u mozaik kako bi dokazao da sam protivgenocidni ideolog.
Jedanput su mi se, prijateljski, žalili iz jedne ambasade, kako imaju problema sa prevođenjem mojih tekstova jer koristim nestandardan jezik. Mislio sam da i legalni špijuni nešto moraju da rade pa im je najednostavnije slati izvještaje o mojim tekstovima koje, tamo daleko, niko neće gledati. Tako je i luk mirisao i ovce na broju. Ali, ovo sa Gojkom me dojmilo. Jer nikad nisam volio Mao Ce Tunga samo zato što je sa cijelim svijetom, i svim Kinezima, komunicirao citatima.
U početku Gojko izgleda zeleno bezazelen. Kaže da je iskusio sve strahote Drugog Mišljenja Etničkog Srbina. Ako si Srbin u Sarajevu, ne razumijem što se meni žališ. I ne razumijem šta je Etnički Srbin. Ja, ipak, mislim da si ti Srbin u Dimijama. Mada se slažem da ti je sudba bila nenaklonjena. Mene mobilisala u Karadžićevu vojsku. A tebe u Alijine Dimije.
Radi dušmana, predlažem, ipak, da se oslovljavamo sa Vojvoda i Serdare.
Dakle, Vojvoda Gojko.
Tvoje shvatanje Srba, srpske tragedije i srpske uloge u proteklim brato-krvoločnim ratovima na prostoru bivše SFRJ, krajnje je pojednostavljeno. Ti kao da još ideš u Prvu Sarajevsku Antiagresorsku Gimnaziju. Sto godina ponavljate iste priče o agresiji, o srpskoj krivici za raspad Jugoslavije, za izbjeglice, za silovanja.
U mom tekstu kojeg citiraš, što me je natjeralo da ga i ja pročitam, dao sam, u tako malo znakova, komopleksnu sliku tih događanja, dijela događanja. Od kritike Brata Radodvana, do činjenica koje sav svijet godinama gleda u direktnim prenosima iz Haga. Pa i sada. Poznato je da na riječ Šešelj potežem pištolj ali pogledaj malo bolje. On ih gore jebe ko žune u sepetu. O kakvoj mi pravdi i presudi Haga, Vojvoda Gojko, govoriš ako je Šljivančanin oslobođen Ovčare a Šešelja optužuju za to. I kakve veze Ludi Šešelj ima sa Vašom Omiljenom Srebrenicom. Osim toga, to što ja kažem Bratu Radovanu, ti svom Aliji ne smiješ pomisliti ni u avionu, dvanaest hiljada metara iznad mezara.
Nisam se bavio ozbiljno Hagom. I bolje za vas. Ali ne treba mi Hag ni njegova presuda, da bih vama i Vašoj Državi svakog dana ponavljao da Genocida u Srebrenici nije bilo.
Priča, Vojvoda Gojko, teče posve drukčije. Jebo te Milošević u toku njegove rečenice Srbija nije u ratu. Vama, Etničkim Srbima, Milošević se ukazuje kao američki duhovi iz starih kuća. Da li si ikada pisao o Alinijoj rečenici Za BiH ću žrtvovati mir. A mogao si. Oslobođenje ti je veliko, nije baš kao iz tvog zlatnog doba ali još se uvijek može raskriliti na dvije trećine strane.
I nemoj se podsmijavati jasenovcima i pretvarati taj strah u Bježanije. Piši malo o Šahovnici na Drini. To je izlet u gljive, jelde, nije agresija na Srbe. Piši malo o Čvoru Crnih Barjaka, šahovnice i ljiljana. Na osnovu kojeg su Srbi i shvatili da im se spremaju jasenovci.
Istorija je prilično drukčija, kad izađeš iz Sarajevskih Dimija Etničkog Srbina.
Što se, pak, tiče Dejtonskog Binga u vidu Republike Srpske. Mogu ti reći samo jednu činjenicu i jedno pitanje. Republika Srpska nije nikakva nagrada. Ona je prirodni posjed Srpskog Naroda u BiH. Jer, sve je ovo Srpska Zemlja. Ili je bila srpska. Čak i to tu, gdje ti sjediš u dimijama ili pod dimijama. I, smiješ li reći da su Nijemci nagrađeni sa dvije države poslije Drugog svjetskog rata. Ili da su Američani nagrađeni sa pedeset i dvije nakon istrebljenja Indijanaca. Reci. Ako si Mudonja. Nije nešto ako kažeš nešto Vasiću.
A Momu Krajišnika, Momčila Srbina, što pominješ, Vojvodo.
Momo i Ti ste iz istog etničkog prisarajskog kompleksa. Opterećenost da se bude nešto važno u Karavansaraju. S tim što je Momo imao i malformaciju pa je nosio i kompleks da bude nešto i izvan Karavansaraja. Iznad.
Vaše komplekse, Biti Nešto u Karavansaraju, pa makar i Etnički Srbin, neće izliječti Andre Žid. Niti njegov citat Istina nije tamo gdje je većina. Moj Vojvoda Goja, uvijek je problematično gdje je istina. Ali je uvijek okovidno gdje je većina. Pri tome priznsajme pravo vama, Istinskim Manjincima, da se tuđom istinom, kao da je vaša, kandidujete za spomenike.
Što se mene tiče, živite dugo, lijepo, sretno i džolijevski u svojoj kopreni od agresije i genocida. Samo nemojte mnogo mene citirati, osim onog da u Srebrenici nije bilo genocida. Naročito se ne brinite o mom berićetnom zbrinjavanju. Jebo vas onaj ko vam je donio tu rječ. I nemoj, Vojvoda Gojko, srati da sam bio za nekim vrelim topovima iznad Sarajeva. Da sam bio, ne bi ti sada pisao iz njega.
Ali ni ja ne bih mogao prvom granatom pogoditi Markale. To ne mogu ni Talijani iz Drugog svjetskog rata, vanzemaljski artiljerci.
I to ste izmislili.

А ево и односног текста Етничког Србина, Vojvode Gojka


NAGRAĐENA BJEŽANIJA

Аko, držeći se prirodnih zakona, kažete da je, recimo, u proljeće lišće na granama zeleno, velika većina Srba i s ove i s one strane Drine će se s vama nekako još i složiti. Ali ako im pomenete stvarne motive i osvajački karakter rata koji su vodili protiv Bosne i Hercegovine, kao i zločine koje su u njemu počinili nad Bošnjacima i Hrvatima, naići ćete na prijeteće gunđanje, bijes i prezir. A najlošije ćete proći ako ste pritom i sami etnički Srbin. Imam višegodišnje iskustvo s tako stečenom pozicijom „nacionalnog otpadnika“.
Ne bih tu priču ovdje širio, ali često se sjetim jedne misli Andre Gidea iz njegovog Dnevnika: „Istina nije tamo gdje je većina." U suočenju s većinom o kojoj je ovdje riječ ne pomažu nikakvi argumenti, nikakve evidentne činjenice, svjedočenja, stotine objavljenih knjiga, videozapisi, kosturi iz masovnih grobnica… A pogotovo su „bezvrijedne" presude Haškog tribunala, jer među Srbima vlada kolektivno uvjerenje da je taj sud antisrpski. Postoje judi koji će zbog svoje zadrtosti, zatucanosti i mržnje sve to uvijek negirati. Međutim, ovdje je riječ o tome da golema većina jednog naroda, uz podršku svojih elita i medija, odbija da se suoči sa vlastitom historijskom krivicom za pomenute događaje.

Temeljnu „odbranu" vlastitog režima - koji je uključivao vojsku, policiju, Crkvu i Akademiju nauka i umetnosti - od optužbi za podsticanje i širenje ratnih užasa postavio je Slobodan Milošević u vidu čuvene parole „Srbija nije u ratu". Iz nje su nikle razne, manje-više nebulozne „teorije", poput one promovirane u paljanskom četničkom štabu da Srbi u Bosni i Hercegovini ne rade ništa osim što „brane svoja ognjišta", ili Karadžićeve da u opkoljenom Sarajevu „Muslimani ubijaju sami sebe", ili Šešeljeve, prema kojoj su pokolj osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici „izvršili agenti tajnih službi Francuske i Velike Britanije"!?

Zapažen doprinos tim otrovnim, populistički zaraznim budalaštinama dao je ovih dana i Rajko Vasić, član Dodikovog stranačkog politbiroa, njegov ideolog i njegov službeni megafon. „Gube vrijeme sa Radovanom u Haagu. Kao što su izgubili sa Slobodanom, sa Šešeljem, sa drugima. Kao što će izgubiti sa Ratkom. Nemoguće je Radovanu, kao i drugima, dokazati da su naredili zločine, genocide i agresiju. Da su donosili pisane uredbe, zakone i naredbe u tom smislu. Jer to, jednostavno, nije tačno i toga, još jednostavnije, nije bilo. Proveo sam te godine u rovu, usput ubijajući one koji su ubijali mene, a kadgod sam se sjetio Brata Radovana, ruka mi je sama otkočila pušku. Da mi je ikada izašao na svjetlomet, pucao bih bez trunke. Ali za sve te godine po rovovima, nikada mi ni Radovan ni Ratko, nisu nešto naredili. Ni mojoj jedinici. Radovan je Vojsci služio za podjebe. Naročito u drugoj polovini rata. On je to sam odavno rekao, kriv Srbima a ne Hagu… Sada je Brat Radovan dao intervju Srpskoj novinskoj agenciji. Jednu dobru stvar je rekao Brat Radovan: Ne bih žrtvovao mir za nezavisnost! U pravu je. Nezavisnosti treba mir da bi stigla na svoju zadnju i najvažniju stanicu. Republika Srpska mora imati strpljenja sa Mirom i Nezavisnošću", piše Vasić na jednom portalu.

Kojem Srbinu sudi i presudi Haški tribunal, taj ništa nije kriv! Ovim otkrićem Vasić je doveo u pitanje ne samo pomenuti sud, već i oblast međunarodnog prava koja se odnosi na ratne zločine. Ovo je zahtijevalo veliku smjelost, od koje bi se pametnom čovjeku zavrtjelo u glavi, ali Vasić je očito uvjeren da je njegova biografija dovoljno pokriće za sve u što se upušta. U njoj je napisao da je „napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, TV novinar, ratnik…" Ima tu još ponešto, pored ostalog i nekoliko objavljenih knjiga, od kojih jedna nosi naslov „BiH ne postoji". Stopostotno naštiman na Dodikove „žice", Vasić ovako obrazlaže svoj politički kredo: „Meni BiH ne znači ništa. Ne postoji. To je naseobina. Političke ljubavi nikada više u BiH neće biti. Maksimum koji se može postići je tolerantna hladnoća. Realnija je latentna mržnja." Ovaj citat je nešto starijeg datuma, a Vasić je u međuvremenu toliko evoluirao u svojoj mržnji prema BiH da je u tome pretekao i svog obožavanog šefa.

Svoj nedavno objavljeni tekst, koji je bio povod za ovu kolumnu, Vasić završava ovako: „Neka zbore o genocidu i agresiji. Narod, koji je mjerilo svega i svačega, zna da niko nije lajao na zvijezde i išao u istrebljenje bilo koga. Samo se bježalo od jasenovaca." Do sada smo slušali priču o „herojskoj i pravednoj borbi srpskog naroda". Kad tamo – bila je to „bježanija od jasenovaca". Kako god, iza ove velikosrpske „bježanije" prema zamišljenoj zapadnoj granici na liniji Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica ostala je historijska tragedija sa milionima unesrećenih ljudi, ostala je krvava propast države koja se zvala Jugoslavija, ostali su sprženi Konavli, izranjavani Dubrovnik i sa zemljom sravnjeni Vukovar. Iza Miloševićeve, Karadžićeve i Mladićeve „bježanije od jasenovaca" ostalo je stotine hiljada mrtvih i osakaćenih, ostao je genocid u Srebrenici, ostale su silovane žene, etnički očišćeni gradovi i opustošena sela, ostala su sjećanja na konclogore, ostao je barem milion izbjeglih i raseljenih koji se nikada neće vratiti na svoje predratne adrese. Svejedno, velikosrpska „bježanija" se itekako isplatila: u Daytonu je nagrađena u obliku „najmlađe srpske države". Za Rajka Vasića čujem da je berićetno zbrinut. Ne znam dokle je u svojoj „bježaniji" stigao ratnik Vasić, možda čak do Trebevića, do nekog od stotina „vrelih topova", koji su se dimili od neprekidne troipogodišnje upotrebe, ispaljujući granate na opkoljeno Sarajevo.