BERLINSKI ZID GENOCID
Kandidujem se za prvoosuđenog. Nije bilo genocida u BiH. I neće ga ni ubuduće biti. Za slučaj da se donese zakon o zabrani negiranja svakog budućeg genocida.
Pravni nasljednik Islamske Deklaracije Alije Izetbegovića, Stranka Demokratske Akcije, pokrenula je proceduru za donošenje zakona o zabrani negiranja genocida.
Mogu o tom potezu da raspravljam sa nekoliko aspekata.
Prije svega genocid se ne utvrđuje zakonom. A kakvi su zakoni inače, vidljivo je i nekidan bilo u Hrvatskoj. Neke zakone možete okačiti o Kosoričin Rep. Ko ima rep u Esdea.
Ali, poslije svega, i mnogo važnije. U Naseobini nije bilo genocida. Bio je suicid. Kad me već vučete za laptop, moram, vama iz Esdea, da kažem da je vaš Alija Deklaracija, svojim bojnim pokličem da će za BiH, JGO, žrtvovati mir, nesretni, siromašni i ratu nesvikli muslimanski narod poveo u borbu za koju nije bio spreman. Nije bio voljan. Nije je bio željan. I nije bio iskusan. Jer, u drugom svjetskom ratu, dok su Srbi višestruko iskustvo sticali u Partizanima i Četnicima, Hrvati u Ustašama, Domobranima, pa i u partizančićima, ne, muslimanski živalj je pretežno sticao iskustva u Ćaršijskom Kolaboracionizmu. Donijeti zakon o zabrani pominjanja Ćaršijskog Kolaboracionizma. U pravu je bio Onaj KaraKaradžić. Rukovodstvo muslimana tada je rizikovalo da kompletan narod, još neprerastao u naciju, doživi poraz. I nestane kao konstitutivan. Znate vi dobro, iz Esdea, da se rat mogao i drukčije završiti da nije bilo legalne, U3LPM, intervencije Narodno Oslobodilačke Vojske Neovisne Hrvatske. I da nije bilo NatootaN Vazdušnih Piknika. I ovako ste, vi Vojskovođe iz Esdea, rat izgubili. Ima Mira ali nema BiH.
Dobro. To je istorija. Ovo sad je Istorija Borbe Za Genocid. U kojoj, prvo treba da raščistite nekoliko stvari. Zašto neko ima toliku opsesiju da, kao žrtva, živi u zajedničkoj Naseobini sa svojim dželatima. Genocidašima. Osim ako nema tajne namjere. Namjere Čistog Reisizma.
Treba biti i načisto sa tim da bi usvajanje tog zakona dovelo do novih, težih, podjela u Naseobini. Ove su podnošljive. Čuli ste Bosića. Može se donijeti zakon o zabrani hodanja po Zemlji Državi Republici koju nazivaš genocidnom.
Može se podići ovdje novi Berlinski Zid.
Ja o tome mogu da razmislim, mada se dobro zna šta mislim. Zid je jedna od najboljih podjela.

CRKLA MRCINA
Jedno vrijeme sam se divio ljudima koji gledaju Politički Magacin, na sarajskom jeziku Političku Magazu, 60 minuta, i ono čaršijsko živinče u koje su vijekovi natrpali sve boleštine koje su istorijske protuve donosile na Brdusine, od moždane sušice do intelektualoidnog sifilisa. Onda sam počeo da sažalijevam te ljude. Teško sam mogao da razumijem nekoga ko 60 minuta može da obilazi oko tuđeg izmeta.
Nisam gledao ni jednu emisiju tog Odvratnika. Iz jednostavnog prvog razloga – zašto bih gledao emisije iz druge države. Iz drugog – to nije novinarstvo, to je izlog pomračenih umova. Bakir novinar, Arijana novinar, Vasković novinar? Iz trećeg – da mi se sarajsko političko smetljište ne bi gadilo više nego što je normalno da mi se gadi.
Vidim, sada kada je Sranje Gotovo, Jasmin Duraković, neki televizičar u toj Federaciji, piše romansiranu istoriju svog poznanstva sa Životinjom, svojih zasluga za Emisiju, osobina Velikog Novinara, Slaganja, Neslaganja, Slobode i Samovolje Mitskog Bića Bakira. Koliko vidim, Jasmin bi da živog Bakira Životinju odvede u legendu i da on ode s njima. Jebo ga on.
Veselin Gatalo, učinio ogroman književnički trud da zasadi Emisiju i Životinju u neku istoriokulturu i geogredicu. Napisao nevjerovatan tekst. Takav Balegarnik i Balegar ne zaslužuju.
Ali je rekao mnogo važnih stvari i našao mnogo dobrih tragova. Samo, iako je Veselin pisao dobronamjerno, tekst mu se mora čitati zlonamjerno da bi se razabralo sve što treba. Pisao je o Zlu. Ne može se čitati u Milu.
Emisija 60 minuta je taložina sveg zla koje prošlo Ovuda i koje su donijeli istočnjački divljaci. Dodatak jelima je mješavina tog zla sa ovdašnjim izmetom, izrodom i izglibom. U toj emisiji vidljiva je sva Bezrazložna Mržnja koja je donešena na vrhovima turskih kopalja i na caklinama otomanskih sablji. Priznajem da se ta mržnja teško detektuje jer je upakovana u nešto ovovremeno kao što je televizija, emisija, politički magazin. Ali ako bi neko imao dovovoljno energije da analizira sličicu po sličicu i sadržaj između sličica, govor lica i govor govora, oči i mimiku, lako bi našao Iskonsku Mržnju koja je ovdje donešena kao virus Side i razmožena u novim nasadima Nečovjeka, Nevijeka i Nevremena.
Nije to originalna vrsta Mržnje. Nisu Životinja i Emisija tog potencijala. Ista vrsta mržnje vidljiva je i kod pojedinih političara Sarajevskog Političkog Kruga. Ona vrsta Mržnje koja ne može da shvati ljudsku reakciju Četnika iz Šumske na ispad Siroma Rame. Možda zvuči kao rasizam, ali to je razlika između nas.
Ista vrsta Mržnje vidljiva je i kod intelektualnog sarajsloja.
Nije, ne bojte se, vidljiva kod običnog svijeta. Običan svijet ima dovoljno običnog zla nad glavom i patnje pod glavom, da bi se dojio vašom neobičnom Mržnjom. Jedino, taj svijet nema ni 6o sekundi a kamo li 60 minuta.
U toj Emisiji, Emulziji, Razmazu, Ispljuvku, vidljiva je i sva gromadnost Samara Teških Vremena koja su gazila ljude Ovdje. U njoj su na dlanu i Turčin, i Asker, i Ćorkan i Švabica, i Vjera i Poturčnik i Poturčenik. U njoj se dobrovoljno prima islam, u njoj je Krst glavni neprijatelj. I Križ. U njoj nema nimalo politike. Politika je plemenita za tu vrstu Mržnje. I nije ta emisija bila sračunata da bi dovela SDP na vlast. To je prejednostavno objašnjenje. Ona je zakonit proizvod jedne politike koja je zloupotrijebila muslimane kao dobar, priprost, neuk svijet i od njega načinila tragediju, topovsko meso i žrtvu. Ta Emisija, i njena Životinja, pokušaj su da se Bezrazložnom Mržnjom opravda takva politika, da se razlije po narodu, dobrom, muslimanskom, i da se tako sapere sa njenih zamislivača, proizvođača i aktera. I okorisnika. I Esdepe je sličan proizvod, samo druge namjene. Ali o njemu će biti riječi. Mrtvac je preči.
U praktičnom smislu, Emisija, i Životinja u njoj, još jedan su nišan nad mrcinom koja nije zaslužila Mezar. Takvi nišani, sa kojih od smrada lešine spadaju i najdobronamjerniji nekrolozi, već stoje nad Danima, nad poratnim OBN-om, nad Zmijom Jurišićkom, nad Sendom od Behatea a ispravljaju se nad mnogim drugim u tom Saraju.
Umiru Mediji Izmeta, Izmediji. Umire njihovo vrijeme. Uskoro će i neke političke stranke. I koncepcije.
Ako se, pak, budu još držali, smrijeće i ta BiH.

ŠTA BI OBAMI
Dobro, znam da rejting Obami pada jer to sa zdravstvom kilavo ide. Ljudi ostali bez kuća, ostali bez posla, Kinezi koji su nekad bili najamna radna snaga na transam željeznici, sada su nosioci posla na modernizaciji zapuštenih puteva vatrenog konja, Obična Amerika, koja se uzdala u Običnog Predsjednika, razočarana, Bogataši drže finansije u svojim rukama, kao i prije, a vlastima, Obami, su elegantno prepustili niske stope poreza na svoje basnoslovne prihode.
Ali situacija nije tako katastrofalna kao kad ti Standard i Pur snize rejting. Lakše je kad ti sam padne.
Nije, da bi Obama na predizbornom skupu u nekom Podbrđe Vju, u Državi Kalifornija, izjavio da Zemlje Evrope sada prolaze kroz finansijsku krizu koja izaziva strah u cijelom svijetu.
Moji iz Efbiaja su mi tihojavili da se okupljeni svijet ustalasao, deprimirao i zabrinuo a neki posegnuli za dnom starog lokalnog Mountain vhiskuja.
Lako je Obami da priča da je neko drugi dužan. Kad nema Čavića da, građanima pod režimom, kaže kako su propali, prezaduženi, kako su probili budžet i kako im pada ovo, pada ono.
Ali, ako se bolje pogleda, nije Obama to slučajno rekao svojim potplanincima iako je svjestan da to neće uticati na njegov glasovni skok na izborima sljedeće godine.
Već duže vrijeme je u finansijskoj medijskoj orbiti, od strane raznih eksperata, nobelovaca, profesora, bivših faktora... sinhronizovan napad na Euro, EU i Eurozonu. U opticaju je silesa apokaliptičnih teza. Od kraha Eura, izbacivanja Grčke, bankrota, raspada... EU i Euro su postali veći neprijatelj nego nekada Sovjetski Savez i KPSS.
Onda neki usrani broker iznese umilnu tezu kako će milioni Evropljana ostati bez ušteđevine kada padne Euro i kada se raspadne Eurozona. I Poljaru Lijanu bi to bio znak da treba da uzme štap, na njega nabije kostretnu vreću, stegne putravce i zaputi se u varoš da podigne gotovinu sa svog tekućeg i čvrstog računa i da kupi zlato i slično. Dakle, potrebno je da banke ostanu bez depozita. To je prvi korak ka njihovom lemanbraderisanju.
A prethodno je taj njegov Standard i Pur, Nezavisna Agencija za kreditne rejting, posnižavala rejtinge po Evropi. Zemljama i bankama. Strah je od S&P toliki da je i Berluskoni obustavio svoje seksualne maštarije. Investitori odmah okreću glavu na drugu stranu ili traže garancije, dižu kamate, jebu nale ale ko od šale, finansijska situacija sve teža a evropska centralna banka i cijeli sistem ne može brzo i lako da odgovori pošto EU nije klasična država.
I onda Obama iznosi tezu kako je cijeli svijet u strahu od evropske dužničke krize. A Evropa sporo radi na tom planu. Kao da mi ne znamo da Američka finansijska propast tinja dvadeset godina. To što je u zadnje dvije godine akceleratorski ubrzana, to ćemo zanemariti.
Tavariš Obama, ako mogu nešto lično. U komunizmu smo nekad imali pronalazak o samokritici. Pa ustane drug na partijskom sastanku i kaže: Ja, koji sam neagilan član Partije, koji teško i sporo shvatam partijske zadatke i koji nisam dovoljno uložio u ostvarivanje Smjernica Izvršnog komiteta Izvrsnog Centralnog komiteta, nisam ni izbliza takva štetočina kao drug Đuro (nemoj da neko pita Koji Đuro).
Ta samokritika je osnov za kritiku Evrope.
A i sinoć, na prijemu kojeg je upriličila Ambasada Kine, čujem od ambasadora realnu sliku stanja Kine. Kine, kojoj se divim. Na granici samokritike. Regionalni unutrašnji razvoj nije ujednačen, strukrura privrede i ekonomije nije kakva bi trebala, ima siromašnih slojeva kojima treba društveni tretman... Ne čuh ni jednu riječ o krizama kod drugih.
Evropa je preživjela svašta. Djeca umiru ali kolijevke ne umiru. Preživjela je i odlazak svojih građana u Ameriku, na dalek put. Preživjeće i ovo, moj dragi Obama. Vidi ti malo oko tog tvog rejtinga.

JEDAN PREDSJEDNIK, TRI BODA
Baš su oni iz Želje neki Mehkušci. Malo mladih Srbalja utrčalo na atletsku stazu a oni pobjegli u bunkere. Vulturesi, na srpskom Valčersi, nisu ni znali da na terenu neko igra fudbal, neki Bošnjaci i Srbi, oni su htjeli malo da da se kolju sa navijačima. Nisu oni ko one predraspadne ustaše u Zagrebu pa da utrče na teren da biju igrače. Ma, kakvi. Mogli su mirno da završe utakmicu, daju još koji gol. A oni nisu smjeli izaći na teren ni kad su Organi deratizovali tribine.
Mada nije ni čudo što se toliko boje. Vjerovatno su im preci od svih Srba upirali prstom samo na Rašu.
I, onda, Borcu, prvaku Bosne i Hercegovine, Učesniku kvalifikacija za Ligu Šampiona, STJ, krk. Tri boda kazne, tri utakmice bez koljača. Da nisu Srbi, možda bi bilo i po četiri.
A Borac je bio leglo Te kooperativnosti. Jedan Predsjednik. Jedan Komitet za normalizaciju. Kažu da će se i njemu žaliti. Ne žali se djeci koju praviš. A oni jedva dočekali da kazne šampiona. Nova građanska filozofija. Jedan Predsjednik, Tri Boda.

ORUŽANE NASLAGE
U pauzi između dvije sjednice Predsjedništva BiH, Cikotić smuvao 11,5, jedanaest i po, tona eksploziva. Nestalo. Nema nigdje. Kao ni zločina u Bugojnu. Kao nepostojeće kuglice pod kutijicama šibica na Komunističkoj Željezničkoj Stanici Novo Sarajevo, 23. novembra 1977. Zipa, rijamu.
Šteta. Ne za eksploziv. Šteta za Cikotića. Onako se uobuče, ugladi, baci švarcenfarben. Pljunuti Al Kapone, Al Cikone, ispod Rudine. A optužuju ga za tih zapišanih jedanaest i po tona eksploziva. Koji na tržištu ne vrijedi više od pet, šest hiljada maraka. Jer je već korišten. Bio u MES, minsko-eksplozivnim sredstvima, pa vađen. A čim je vađen, nema od njega ništa. Dobro, brat, bratu, od toliko eksploziva može da cikne više od šest hiljada kuća, bošnjačkih, sirotinja štedi na cementu, 4.500 hrvatskih, oni rade u Njemačkoj i furaju moderni dizajn, ili 3.000 srpskih. Srbi krkaju beton ko krmetinu. Četiri paklice po 200 grama na noseće stubove i jednu paklicu negdje unutra. Legne ko mlada prve noći.
E, tih nekoliko hiljada kuća je problem. Lakše je zamisliti put virusa internetom nego put tog eksploziva. Zna se samo da je trebao biti u Pretisu. U Pretisu koji je već imao nekoliko žutih kartona. I opet njima.
Tih 11,5 tona eksploziva u stvari su vrh ledenog brijega.
U Bosni, mimo Republike Srpske, jer Naša Država ima samo u Doboju neki pogon za dezajebanciju ratnih sredstava, stručno se kaže dekalibracija, vodi se pravi rat za šverc ratnih sredstava.
Taj Pretis, i drugi pretisi, nikad ne odgovore na sva pitanja o oružju koje kod njih uđe kao nepesperktivna imovina a izađe kao perspektivna crna lova.
Konkrentno. Od 1000 haubičkih granata mora ostati oko 13.000 kilograma mesinga. Nisam precizan jer je rat davno završio, u prošlom vijeku, a ja se stalno bavim Lagumdžijom pa sam malo zaboravio koliko je teška prazma mesingana čahura haubičkog metka, takorekući. Ima tu još materijala ali je mesing najubjedljiviji. Ko je, dakle, zapalio mesing. Besmisleno je više pitati za ekslozuiv. I tako nekoliko stotina puta.
Meni se čini da ih malo ispoliraju filcom i prodaju neznamkome. Na crno. Ko zna koliko je jadnika poginulo od te naše nepesperktivne imovine.
Kažu Cikotić treba da podnese ostavku. Ma, treba izračunati koliko puta mogu da mu se uvrnu muda a da se ne otkinu, onda uvrnuti pa ga objesiti iznad vječne vatre. S golo dupe dole.
A dok cvrči, ubrzano raditi na demilitarizaciji. Eksploziv nećemo nikad pronaći. Ako ovakve oružane snage, koje izgube dva, tri kamiona eksploziva na putu od Cikotića do Predsjedništva, uđu u NATO, nek im je bog na pomoći.

ALTERNATIVNA
TURSKA
TELEVIZIJA
Banjalučka Ateve, televizija za turske ponjave, sećije i lišće, inače u širokim narodnim i glasačkim masama poznata kao Televizija Mladena i Dragana, Mladen i Dragan su, Ivanić i Čavić, otpilike, nešto kao Boro i Ramiz, borci za idealizirani svijet, svijet Sarajevske Republike Srpske, kao što su se Boro i Ramiz borili za komunitičko, bratstveno i jedinstveno Kosovo a ispalo Kosovo Tačija i Džems Bond Stila, zna šta radi. Kao što su, po prekotarabskom traču Tetke Vikiliksice, Ivanić i njegova Prva Pratilja Borenović, znali šta će se desiti kad iskoče iz dobročiniteljskog naručja Esenesdea, da će propasti kao partija, kao opcija, inače perspektivna UPM, pošto je, kao PDP nastala kad i Partija pomenutog Tačija, znači, u istom brlogu i leglu. Znali a ipak su otišli u Legendu Opozicije sa glavotozoidnim Mihajlicom.
Ta Tetka Vikiliksica, kojoj je glavna zadaća da okolo nosa đubrovnik, đubretarnik i pljuvaonicu, i pokazuje svijetu i vijeku kakvo sve smeće postoji po političkim dvorištima, i kakvog su talenta domaće zadaće i pismeni sastavi paraambasadorskih eksperata za zapažanja o karakternim osobinama i političkim potencijalima pojedinih aktera, otkriva kako Mali Marginalci liježu Na rudu, bolje rečeno Pod rudu, za mizernu nadnicu a najčešće za napolicu. Kad uspijete pola supjeha je vaše a pola naše. Kad ne uspijete, sav neuspjeh je vaš.
Na istoj Rudi jeste i Alternativna Turska Televizija iz Banjaluke. Televizija za direktan prenos turske šutnje i opadanja lišća, prokupljena za jevtine bosforske serijale snimljene po šeherima i bogazima velikog svijeta koji je procvjetao u Vrtovima Otomanske Stabilnosti. Pa sada Ahteve ubire plodove požutjelog listja istog kreativnog svijeta.
Njen glavni zadatak je da razara javno mnijenje i vjeru u javno mnijenje. Neprestanim lansiranjem laži i polulaži, nevjerice i suvjerice, bacanjem sugreba i prašine, sijanjem jalove alternative i kukanjem na nebo i boga Kad će štrajkovi, kad će ulica, kad će protesti, ta Tehlevizija treba da učini da je političkom narodu Sve Svejedno kako bi u toj žabokrečini isplivali oni koji i bez žabokrečine isplivaju na površinu, Ivanić i Čavić, Mihajlica je izborno malo prozuko, i poveli narod u nove bjelogardejske bitke armije Nudiguza i Potopnika.
Stoga je i lansirana laž kako Esenesde nudi Esdepeu mjesto ministra inostranih poslova. Neko im ga je smislio. Ne bi se oni sami toga dosjetili. Jer to je televizija novinarskih usidjelica. Sjede u praznoj zgradi i na svojoj guziuci prebiru svoju pamet pa je onda, nevješto upakovanu, kao što je i turska serija, isporučuju na ekran kao sramotu srpskog, banjalučkog i vrbaskog novinarstva.
Primjetno je kako su u zadnje vrijeme pogurani otpozadi. Naglo im je skočio reklamni rejting i minutaža. Opskrbljuje ih se za izbore. Valja dalje razarati. Sugerisano im je i da se umiljavaju Vladi Republike Srpske, kad ih već godinama Esenesde ignoriše, da pokušaju pronaći ministre i –strice koji vole da se slikaju i da se pokazuju susjedima, konama i strinama, i tako prigrabe legimitet objektivnosti i Druge strane. Vidim, uspijevaju. Priskrbili su neka Duboka Grla Vikiliksa.
Svejedno. Proći će među medijima kao i njihove glavne zvijezde, Boro i Ramiz. To nije novinarstvo. To je sluganstvo širokog spektra, od sluganstva Zlaji do sluganstva nevidljivoj raji.
Bilo bi dobro da ta Objektivna, Alternativna, Seksperimentalna Tehlevizija objavi barem strukturu svog vlasništva ili vlasništva nad sobom. Da halapljiva i nezajažljiva javnost zna s kim ima posla.

DA LI JE MOGUĆA
ETIČKA OBNOVA CRKVE
Pljačkao sam na ratištu. Jabome. Dok su saborci i neprijatelji nosili prozore, bijelu tehniku, crijep, željezne ograde, traktore, sanitarije i posuđe, ja sam opljačkao jednu knjigu. U jednom selu, kraj srušene katoličke crkve, nađem nekolicinu ljubitelja bakra kojom je crkva bila pokrivena. Kada su traktorima svukli „bakrene limove“, ukazala se velika gomila raznorodnih knjiga. Očito su to vjernici, mještani, donosili u crkvenu biblioteku jer je bilo ništanisačim. Ili tako nekako. U posljednjem trenutku zapadne mi za oko knjiga Hansa Kinga Postoji li bog, izdanje Naprijed Zagreb 1987. Bez zadnje korice. Družio sam se sa Kingom dugo. Piše o Marksu, Hegelu, Fojerbahu... podnaslov knjige je Odgovor na pitanje o bogu u novome vijeku. Znao sam za Kinga. Nisam znao detalje o stavovima.
79. Vatikan je zabranio Kingu da predaje Katoličku teologiju pošto se suprotstavio dogmi o nepogrešivosti pape.
Nekidan naletim na intervju sa Kingom povodom papine posjete Njemačkoj. King govori o raspadu parohijalnog života u mnogim zemljama, o tome da više vjernika napušta crkvu nego što ih se krštava, o apsolutizmu Rimskog sitema, o kultu ličnosti, o Putinizaciji Katoličke Crkve...
Nevjerovatan um.
Istog dana papa Benedikt poziva na etičku obnovu u Italiji. Voljenoj Italiji, kaže.
Dabome, da je stvar asocijativna. Imamo Berluskonija koga mladoljetnice u dvocifrenom broju čekaju pred vratima i imamo sve češću pedofiliju u katoličkim zdanjima. Da budem komunistički uravnotežen, pošto govorim o Crkvi uopšte, u pravoslavnim sistemima imamo podjele, pseudoautokefalizaciju, secesije, pretvaranje vladika u građevinske firme...
Ali papina pozivnica Italiji na etičku obnovu za mene je zanimljiva kao znak jednake bolesti i Društva i Crkve. Crkva je sve više, u posljednjem vijeku, postajala dio društva. Umjesto da bude njegov duhovni začin a individualni energetik da bi se izdržali svi izazovi novih vremena. I da bi im se odgovorilo. A čim postaneš dio društva, postaješ i dio problema. Ne kažem da pedofilije ili drugih neporočnosti, nije bilo u Crkvi dok se nisu rodili masovni mediji da to razglase. Sjetimo se samo pape bez muda, nakon čega je uveden bijeli dim iz Sikstinske kapele. Vrhunska prevara. Ali znak da vjernici odlaze a ne dolaze, znak je da su nadišli crkvu, da su duhovno spremniji i čvršći od crkvenjaka i propovjedača.
Društva su postala komplikovana i visokofrekventna. Crkva je ostala jednostavna i troma. Nema zupčanika koji će sinhronizovatui ta dva hoda.
Ne mogu da popujem jer baš i nisam iz tog sistema. Niti za taj sistem. Mada shvatam kakvu su ulogu razne crkve odigrale u ljudskoj istoriji. No, ne treba pretjerivati. Crkve postoje u jednom veoma kratkom vremenu te istorije.
Ali mogu da kažem da neće pomoći nikakva etička obnova. Etika, kao i sve, nezaprečivo juri naprijed. Radi se o tome da je se usmjeri a ne da je se promijeni i obnovi. Što je jučer bilo neetično, sutra će biti etički reper. Do preksutra. Crkva mora da se vrati glavnim koordinatama opstanka zajednice i da ih promoviše kao trajne kategorije, trajno stablo, na kome će nekiput rasti jabuke, za Evu, a nekiput trešnje za crve, ovisno kuda ide društvo i kakva vremena nailaze. Ali poštovanje ploda i roda važiće u svakom takvom slučaju. To crkva mora da nađe i da okupi ljude oko tih principa.
Inače će pastvu pogubiti u otuđenju, atomizaciji, obezličenju, raskolektivičenju, porocima i pogromima. A sebe u devijacijama sve daljim od prirode.
To, praktično, znači da ne možete otjerati jednog Kinga da bi papa bio Papa. Kult. Kult koji nosi Pratke. Cipele Prada. Ono neprobojno staklo je mnogo deblje nego što izgleda. I postaje sve deblje i deblje.

I MIRA FURLAN S PEDERI
E, jebi ga.
Nekad lijepa Mira Furlan, kad je i Slovenija bila mnogo ljepša, kad je bila u mnogo ljepšoj uniji od današnje, kad sam ja bio malad i lep i tolerantan pa volio i lepe žene ružnog lica, uputila je pismo, ubimeneznamkome, povodom otkazivanja nove tronožne hodaljke ulicama Beograda, valjda, u Paradi Njega Do Nosa.
Dobro, razumijem. Za te marginalne skupine prirodno je da se bore marginalci. Tako skreću pažnju ne na njih nego na sebe. Razumijem i opšte priče o žrtvi koja se proglašava krivcem jer remeti red stavri, fura Mira.
Ali kad Mira Furlan kaže da su tako radili i nacisti kreirajući koncentracione logore, jer su Jevreju remetili red stvari, zaključujem da je mozak Mire Furlan mnogo brže venuo od guzice joj i bedara.
To je neki novi svjetski val. Srbija je nacistički koncentracioni logor, šta li.
Ali ako stvar uozbiljimo, zaista nikome nije palo na pamet da pedere užiči u logore. Ne bi ih bog izrastavljao. Bila bi to čudna pantljičara, pantljičara čmara i uda, do u beskraj. Društveno su najkorisniji kada su po dvojica.
A još ozbiljnija stvar za uvenuli mozak Mire F. Kako se niko ne bori za ljevake. One koji pišu lijevom rukom. I šakću ga lijevom rukom. Zašto postoji samo Desanka Šakić. Kako se niko ne bori za društvene skupine koji se drže za dugme kad vide dimjačara. Ili za one skupine koje su operisale koljeno i kuk. Ili za alkoholičare. Parada Alkosa.
Otkud samo pederi da imaju prava.
Na kraju Pisma Preko Glave, Mira kaže Gej parada je korak na putu do društva u kojem će sve razlike biti ne samo tolerisane, nego poštovane i oberučke prihvaćene.
Takvog društva nikada u istoriji nije bilo i neće ga ni biti jer će to biti kraj civilizacije.
A moje razlike ne diraj ni jednoručke.

NE TREBA LIČNA BEZ ĆIRILICE
Što država brže mijenja lične karte i ostale dokumente, brže će propasti. To je prvi dokumentacioni zakon.
Sada je opet u Jedvaskupljenoj Parlamentarnoj Skupštini BiH na dnevnom redu izdavanje novih ličnih, osobnih i insanskih karata. Sarajevo, dabome, smatra da, kad je Republika Srpska pristala na jedinstvenu ličnu kartu, jedinstene tablice, jedinstven pasoš... pristala je vo vjeki vjekova Da Oda Bez Gaća. Pa je nadležovna komisija Predstavničkog doma izvjesila prijedlog da lična karta bude gola. Samo latinica. Samo BiH. Kako se nisu sjetili Bosne. SIJB. Samo Državljanstvo BiH.
Kada su Srbi u Predstavničkom domu normalno zahtijevali da LK sadrži i ćirilicu i državljanstvo Republike Srpske, onda je Onaj Džaferović izašao ssa objašnjenjem, valjda u ime komisije, kako su ćirilicu izostavili da bi povećali prohodnost dokumenata i kako nema potrebe za državljanstvom Republike Srpske kad piše mjesto i ko je izdao. Podrazumijeva se, znači, Državljanstvo Čajniča.
Objašnjenje Onog Džaferovića je ponižavajuće. Ali to i bože pomozi da se ne radi o pokušaju da se Srbi i Ćirilica izbace iz „državnih“ dokumenata. A to je samo korak do izbacivanja iz Ustava. To je bio pravi cilj zajedničkih dokumenata onomad. I zajedničkih institucija. Dabome da smo to vidjeli na vrijeme. I na tome im hvala.
Ćirilica je kao i crkva. Ne mora niko iz sela da ide u nju ali kad stoji na bregu, čuva Srbe, znak je Srba, približava ih Bogu, mada ne vrjerujem da ima boga. Kad nestane Ćirilice i Crkava nestaće i Srba. To zna čak i Onaj Džaferović.
Nema novih ličnih karata bez ćirilice i državljanstva Srpske.
A njemu preporučujem, radi prohodnosti njegovih potomaka, da uči ne samo ćirilicu, nego i rusko i kinesko pismo. Hodim po svijetu i svuda vidim računare sa tim slovima. Trebaće im.

UNEREDNIK ERTEERESA
Koliko decenije treba da prodje od sloma komunističke diktature nad novinarstvom pa da neko nauči da uređuje Dnevnik. Ili, barem, da nauči koliko je znao i gnusni neslobodni komunistički dnevnikovođa.
Gledajući večerašnji Dnevnik Erteeresa, treba da prođe sto decenija. SIJD.
Ne postoji država u kojoj je vijest o divljanju četiri prigradske autističke budale važnija od boravka Predsjednika Republike u Rusiji, jednoj od vaseljenskih sila. A taj izumrli dinosauristički dnevnik im je dao nekoliko minuta u vrhu te Informativno Političke Emisije. Sa izjavama i snimcima sa nekoliko lokacija. Pola dana rada su potrošili na storiju koja nije bitna ni Televiziji Brčljupiškovaca.
Zainteresuje me takva škola novinarstva u kojoj nije vijest kad pas ujede čovjeka, ni vijest kad čovjek ujede psa nego je vijest kad tetka odnosnog čovjeka ujedača istuče istog zbog torture nad životinjama. I onda vidim Nisku bisera. Nebulzoni prilog o ubogoj baki iz Bileće u kome nije jasno da li je priča o zgradi ili babi. Još nebuloznije padanje s neba dotičnog Vučurevića. On nije vijest već dvadeset godina. Nakon sveg smeća ide kratka slika o godišnjici stradanja srpskih civilnih žrtava u Srebrenici. To je trebalo da bude prva vijest ako to nije Predsjednik u Rusiji. Oni, znate vi dobro koji, od Srebrenice prave Genocid a Ovi srpsku Srebrenicu šutaju iza baba i vučura. JTT.
A zatim specijalni izvjest iz Rovinja. Tamo se televizije iz regiona skupile da prirede Dodole u slavu Fenomena Dnevnik. Denis Kuljiš, moderator, nešto izjerbirao horvaške dnevničke poslenike pa je sesija prekinuta i Erteeres nije stigao izložiti svoj koncept.
Božije. Bolje da nije. Ne vidim ni u neutrinu šta tamo, a i ovdje, ima da se izloži.
Niko ne traži da dnevničari Erteeresa znaju da hvale Republiku Srpsku koliko Ateve i Been znaju da je kude. Neka samo znaju stepenice po redu. I ko polaže u jasle.

BiH – SPORAZUMNA DRŽAVA STRANA
Iako neki medijčići, instruisani od istokalibarskih političara, ili opsjenjeni pod koprenom Države Golubice Sa Baščaršije, ova sintagma je čista islamofobija, molim oficire IZ da ovo i mene uvrste u inovirano ćage o tome, pišu i govore kako Dodik popušta, pa Zlajoglu ide Esdeesu, u Brčko, na noge, i kako će Država biti na ćaru oko popisa, oko SF, oko državne pomoći...
Varaju se. Pa Incko je, kod Dodika, u Banjaluci, na istom mjestu gdje je bila Baronesa, bez njega, rekao da će se boriti za Jaku Republiku Srpsku. A kad Incko nešto kaže.
Varaju se i suštinski.
Federacija popuša. A to znači da popušta Sarajevo. Ni deset dana od Jahorinskog Sestrinskog Samita na kojem je Dodik, a Bosić potvrdno klimnu glavom, pominjao 60 dana, Federacija je napunila kostretne i zobene torbice milionima koje je pokrala iz Zajedničke UIO, Memorijalne Uprave za indirektno oporezivanje „Mladen Ivanić“, i donijela da vrati. Biće još, kaže Termin Nikšić, čim eksperti kažu da je dobro sračunato, sve u interesu Države.
Zatim. Tihić, onako tihićoidno snuždeno, rekao da su ministri SDA u NVF bili malo nekoncentrisani oko onog odbijanja punog pansiona iz IPA Sadake EU, što moj i njegov narod prevode kao Usrali šefa i stanicu.
Zatim. Ne mora baš član 48. I tako.
Federacija je, Sarajevo, čizna tebra, uvidjela da je ušla u tuđu rasadu, zanijela se u Interesu Države. Sada je došlo vrijeme da budemo Strane. A Strane ne možemo biti ako je moja noga u tvojoj gredici i ako tražim da sam sebi vežeš nadležnosti.
Bosna i Hercegovina, ta Divna, Mila, Lijepa, Gizdava Naseobina složena je državna zajednica, mitsko biće, pola federacija, pola konfederacija, sastavljena od Strana Potpisnica koje su postale Strane Tvoriteljice. Svi bi trebali da se ponašaju u skladu sa tim. I Incko, naročito sada kada je došao Sorensen.
BiH je Sporazumna Država Strana.
A to znači svakog dana i u svakom pogledu Strane treba da se sporazumijevaju.
Ili Svakosebica.

DUGOVI SU SAMO
RUPE NA KANTI
Ekonomski eksperti sa Čokorskih Polja, koje predvodi Dragan Čavić, podigli su, povodom dugova i zaduživanja Republike Srpske, opozicionu prašinu veću od one što je dižu američki milijarderi, kad im Obama zaprijeti stopama, a koji su oporezovani manje od sobarica koje puše svjetskim finansijskim moćnicima.
Ako izostavimo opozicionu plitkoću, kod Čavića je očito kapacitet glavenog lonca mali za shvatanje cjelovitosti ekonomije. Dugovi su jedan od lanaca napretka ekonomije uopšte, kao i inflacija i slično, samo je u pitanju njihova mjera. Dakle, dugovi nisu Glavni Junak Jedne Knjige. I besmisleno je opozicionu priču, rješenje krize ili razvoj ekonomije, graditi na dugovima.
Globalno gledano, dugovi su zakoniti i smisleni, projektovani, produkt finansijske al kaide koja je nastala, u današnjem smislu riječi, nakon Drugog svjetskog rata ali se njeni korijeni prepoznaju i u teorijama ili upozorenjima Adama Smita i Karla Marksa. Zakoniti su produkt jer se finansijski sektor odmetnuo i od produkcije, i od vlasti, i od države kao neophodnog krajnjeg i vrhovnog regulatora.
Jasno je da se svijetom vlada pomoću dugova. Smiješne su postale priče o jevtinoj radnoj snazi, velikoj produktivnosti, robotizaciji, numerički upravljanim mašinama, kompjuterizaciji, kotlerizaciji... time se ne vlada u ekonomiji i proizvodnji.
Dugovi Republike Srpske su mali u odnosu na BDP. To ne znači da im obje noge ne treba ukolijenčiti. Ali bi bilo potpuno suicidno u opštem dugovnom bunilu, u kome ima mnogo potrošnje tuđih i nepostojećih para, izgraditi u Republici Srpskoj stakleno oazno zvono bezdužnog stanja u kome, da bi zadovoljili frustriranog Čavića i amorfnog Ivanića, vlada opšta nezaduženost, nevinost i čednost.
Praksa, ali i računica kod onih koji imaju barem računsku teku, kaže da 40% BDP može da ide na dugove. More komotno. Može i 45% ali je pametnije ostaviti onih 5% za neke elementarne nepredviđenosti, povodnje, zemljodrme i kukunamije.
Sve preko tog procenta je guranje srednjeg prsta korz postavu džepa koji će se ubrzo i probušiti. Kroz tu rupu u ekonomiji, onda, ističu i aktuelna zaduženja i zdravi BDP. Tako je Grčka kroz svoju postavu na džepu gurala po nekoliko prstiju. Do lakta, STJ. Dugovi su dvaput veći od BDP. 200%.
Druga bitna stvar u analizi jeste kvalitet BDP. Trgovinom i turizmom, npr, hranjen BDP nije istog kvaliteta kao onaj hranjen naftnom industrijom, rudarstvom, produkcijom u industriji. To znači da snaga dugova zavisi od toga kakvu realnu novu vrijednost imamo. I samo ona rješava, i rješavaće ubuduće, probleme ekonomija. A fiskalna politika Deni Rodika i sličnih harvardera i nobelovaca, neće riješiti ništa. Pogledajte citat: „Privreda SAD kratkoročno treba drugu rundu fiskalnih poticaja kako bi se nadoknadila niska privatna tražnja a dugoročno treba uvjerljivi program fiskalane konsolidacije.“ To je isto kao kad bi baba, vidjevši da unuka nosi tange, odmudrila: Unuci treba srazmjerno duža suknja kako bi se nadonadila minimalizacija privatne međunožne tražnje platna.
Fiskalna politika samo produžava rat među društvenim grupama, ostavlja državu po strani a finansijatori u hladovini pletu dalje, nevidljivije i efikasnije mreže fantomskog novca koji, kao crna rupa u svemiru, guta banke, države, regione, diktatore, jebače... svjedno. Onda neko od njih, iz zajebancije, podvikne, podignite nam stope poreza. Živio Bafet, vrisnu zečice kod onog plejbojaša.
Dakle, dugovi su rupe na kanti. Pri tome je bitno da ne dostignu više od 45% dna kante. Ali, ne zaboravimo, da je, ipak, kanta najbitnija. Ako je s ručkom, ako ima državu, još bitnija.

KO TO TAMO KUKA
Iako je Poskok ingeniozno sačinio podjelu uloga u Ko to tamo peva 2, od glumaca naturščika Akademije Nelegalne Vlade Federacije, moje udivlenije za ulogu Miška, mislim da stvar sa autobusom za Tuzlu, treba, ipak, pogledati sa tamnije strane.
Nelegalna Vlada i Bajka Federacije, otputovala je na neku sesiju u Tuzlu i medijima servirala priču koju je uobličio predsidetelj Nikšić: Bolje nego da ide šesnaest, sedamnaest audija pa onda audiji kantonalnih ministara, pa onda policija koja čuva Ramu od Dodika, pa onda Bijela Petica odnosnog muftije. Ah, ne muftija, traje rat oko zvjeronauke.
Tako je Termin Ipa Nikšić poručio narodima i narodnostima Federacije da je Nelegalna Vlada uštedjela četiristo litara dizela.
Dobro, to nije za baciti. Vlada po vlada, četiristo po četiristo i eto Države. Nikšić po Nikšić, Država.
Dobro, ali smiješno. Taj isti Termin Nikšić i ta ista NVF šutnuli su nogom 88 miliona eura IPA fondova EU, jer ne žele da trguju Državom. STJ. Šta je 88 miliona. 110.000, stotinudesethiljada, puta, otići će autobusom u Tuzlu i nadoknaditi ta sredstva koja, inače, Srbi žele da utroše protiv Države.
Jutarnji Autobus za Tuzlu, kladim se, smislili su Zlajunoše, mladi reketeri Lažnog Socijalizma, sjećajući se lekcija svog Gurua: Radničkoj klasi treba opijum, ali ne u vidu religije, nego u vidu nepostojeće perspektive, kao što je komunizam govorio o zlatnim kašikama, vi izmislite nešto slično. Zlatni autobus, STJ.
To su odumrli tragovi socrealizma koji je nastao uporedo sa socijalizmom, kao njegovo Smrdljivo Ja, i koji ga je pratio na njegovom putu u umjetnosti, u kulturi, u stvarnosti, u ekonomiji i u politici.
Moram reći da je nekada taj socrealizam bio negledljiv a nekada negadljiv. Nekada je to bila plastična imitacija cvijeća, nekada ogledalsko ismijavanje stvarnog lika pred ogledalom, samog socijalizma.
To je i u ovom slučaju. Jutarnju Autobus za Tuzlu ismijava NVF. Pouzdan znak propasti. Iako je termin Socrealizam na ovim prostorima prvi put upotrijebljen 1936., više od pedeset godina prije propasti.
Tu socrealizamsku tehnologiju Esdepe primjenjuje u svemu čega se dohvati. Biračima nudi dva programa, jedan stvarni, drugi lažni. Strancima nudi dvije priče, jednu stvarnu, drugu lažnu. Parlamentu nudi dvije vlade, jednu stvarnu, drugu lažnu. Ali, uvijek sa obratom. Stvarna je ona lažna. Pa i sada, vlada lažna vlada, ona koja nije u autobusu, ona koja ne progoni vjeronauku.
Mada je izvjesno da je tim dvostrukostima došao kraj. Stvarnost je drskija nego što iko može zamisliti. Nije najdrskije to što je Zlajoglu Hrvatima nametnuo NVF. Drskije je to što je mirni Bosić jučer izjavio da će u Brčkom predložiti rješenje koje se neće moći odbiti. Prihvatio, odbio, Zlajoglu je već gubitnik.
Vode ga u Brčko da mu kažu kako će biti.
Ako i u Brčko dođe autobusom...

DA LI JE KONUZIN

BAŠ KONFUZIN
Vidim, digla se Cela Serbija, ona dananistička, europejska, uglađena, sa leptir mašnicama i na vrat i na dupe, ona koja okuplja tači-men fanove, u Danasu, sandžačkom listu koji izlazi i zalazi u Beogradu, veličaju pobedu Tačija, kako smo se, jebote, doveli u tu situaciju, a oni za nju i njega navijaju svakim slovcem, ona Serbija koja ne zna kud bi ali zna da sve oko sebe namaže, zamaže i ulita blatom i balegom, sve što je serbsko i nacionalno, ona prosperitetna, mondijalna, koja teče uz Moravu, Tiju Reku, Ne udaj se Serbijo, još si dete mlado, na vest da je Konuzin, ambasador Rusije u Srbiji, na nekom nevladinom skupu, mada ne znam šta je vladino u Srbiji kad malo čim vlada, jer Palma venčava i udava, Dinkić okuplja regione, Vojvođani Odrođani a Đilas Za Beograd, i mnogo više i mnogo dalje, peva, dreknuo Ovde, bre, Njet Serbčiki i napustio skup koji je zborio o Severu Kosova i Jugu Tuge pa tako pokazao i demonstrisao neuglađenost, ponižavanje zemlje domaćina, a nije mu to prvi ispad, držao, bre, govore u Surdulici, zvao Cecu na prijem a ona suđenica i osuđenica, on, koji je bio ambasador u Parizu, i u UN, ovdje došao da čita lekcije, pa Gordana Logar ne mož, bre, da spije, neprimereno za jednog stranca, makar i za ambasadora da šalje poruke kako je Demokratska satranka podeljena, kako je samo Jeremić Srbin a ostali idu ulevo pa ne mogu da pobede, i ne treba da pobede, oni iz DS, a tako su kooperativni, pečatativni i kosovonepriznativni.
Namerno sam to ujednorečeničio. Da glava zaboli. Takvo je stanje i u Serbiji. Sad je kriv Konuzin. Jedan Konuzin a cela Srbija Konfuzin. Rusija, preko svog ambasadora, koji ima dodatak za opasne zemlje, nastupa sa pozicije Sile. Kao da je Rusija otela Kosovo. Niste znali, bre. Sećam se kad je ruski kontigent iz Ove Bosne, ma, One Bosne, jurio na gusjenicama da stigne na Kosovo ravno pre drugih a naročito mračnih kolonizatora otimača. Šta je tad radila Srbija. Što nije čitala ruske znakove. Mogla je da se malo bolje spremi za novog Murata. Ili da nađe časnije rešenje i izlaz. Konuzin je sada Skandal Majstor, kaže Danassandžak. Jeremić otišao udesno pa svet ne želi da sa njim sarađuje. Svet, bre, voli samo levičare. STJL. Sunce ti jebem levo.
Srbija je primer zemlje koja akceleratorski brzo gubi prijatelje. Zaboravljajući da ta vrsta prijateljstva počiva na nekom interesu. Nešto daš, nešto dobiješ. Zašto se u Srbiju ubrzano razvijaju oni koji misle da je prijateljstvo samo kad daš. Skineš gaće, sve sa svitnjak i pokažeš im veliko belo na mesečini. Šta pokažeš, proslediš.
Normalno je da prijatelji budu većinski u NIS-u. I Soroš je većinski u uglju na Kosovu. Soroš Ugljanin Prijatelj.
Sreća da je Konuzin dreknuo na tom nevladinom skupu. Inače bi Cela Srbija, sve u horu papagajisala: Srbija nikad, ali nikad, neće priznati pečat. Neće priznati pertle na cipelama šiptarskih carinika. O čičkovi bi mogli da besedimo. Samo kooperativno, bre.
Uništiše i balvan revoluciju. Od nekadašanje svejugoslovenske srpske tehnologije, sveli je u dve, tri opštinice u vukojebstvu.
Smislite nešto za tih osamdesethiljada nesretnika. Dovedite ih u Srbiju. Ionako posle Niš nema koj da kosi ni vodu da nosi. Ni voćke da bere. I očuvajte prijatelje, makar one koji dolaze sami. Sve je manje prijatelja koji čuju pozive i imaju vremena da se prijatelje. Shvatite da je ulazak u EU možda ulazak u FK. Finansijsku krizu. Ima neka sintagma Nacionalni interes. Mnogo jače nacije o tome pričaju da izludiš. A u Srbiji Pečat.
Jebo gi pečat. Kad ovdje Serbčiki Njet.

ČAVIĆ 99
Teško je reći šta je danas bolja vijest sa Kruga Senilnog Tramvaja 99. Ili: Srbi osvajaju Sarajevo. Čavić i Divjak. Tamjan ponovo smrdi Bosnom. A profesor u predmetu Centralni komitet i leglo za Lagumdžiju, Nijaz Duraković, prevrće se za katedrom. Ili: Krug Fosila 99 ima dva generala. Divjaka, Generala odbrane Sarajeva i Čavića, generala Dokazivanja genocida u Srebrenici. Ili: Čavić počeo kampanju u Sarajevu. Kad Silajdžić svoj izborni Kongres nije znao održati u Banjaluci.
No, vijest je za danas. Sutra je za toalet. Glavno pitanje je koliko je težak Čavićev sponzorski ugovor. Da bi čovjek, političar, javničar, javnosnik, bivši prijesednik, bilo čega, ordinirao u providnom, staklenom, nužniku, potrebne su velike pare.
A i sponzori nisu više kao što su bili. Razumijem da daju pare za propale kampanje. To povećava zanimljivost. Neki kandidati su u rangu lubenice, one stvari i televizije u šezdesetim godinama prošlog vijeka – samo za razonodu. Takav je i Čavić. Njegov pobratim Krsmanović. Mihajlica. Pa i Ivanić. Ali ne razumijem da u ozbiljnom opozicionom međuvremenu, idu u voz sa probušenom kartom.
Čavić puni Oslobođenje, sarajevske i nesarajevske poturčene portale, razne blinove i depoe, kao da se, gluho bilo, sprema za kandidaturu u Behmenovu fotelju. Čavićevi fanovi, pak, proturaju internetalije kako će Čavić biti kandidat ujedinjene opozicije za gradonačelnika Banjaluke. Ako Borenović bude prehlađen.
Sa ovakvom taktikom može biti kandidat jedino za gradonačelnika Buća Potoka.
Ako oni tamo razumiju njegovu priču o elitama koje nisu ispunile zahtjeve birača koje su im dali na izborima da BiH bude na prvom mjestu, ili barem u ravni sa entitetima i da ide u Brisel, u čekaonicu.
Čaviću niko nije rekao da to nisu elite nego demokratski izabrani predstavnici narodnih birača. I da narodni birači, to znači cijeli narod, nisu nikoga birali da se bori za BiH jednako kao i za Republiku Srpsku, naprimjer.
Osim Čavića. A Divjak je kooptiran.

UGOVOR ZA KRUMPIR SALATU
Evropska Unija poslala je, putem nekog vojćeha, Ugovor Hrvatskoj o pridruženju.
Taj ugovor će koštati balkanski region, kad tad.
Ostatak Balkana vjerovatno će biti u razmatranju i ugovaranju tek kada Italija, Grčka, Irska, Španija, Mađarska, postanu finansijski raj a Kosovo bude sjedište Nato pakta.
Evropa, a i Amerika cijela, pošto Amerika igra ulogu agitpropa ta evropske integracije da bi ova igrala ulogu reklamnog agenta za ulazak u Nato, otkrile su sada da je raspad Jugoslavije bio Koncept i da u tom Konceptu neke narode treba jednostavno dugotrajno da se izbriše a u međuvremenu će biti permanentno depresirani.
Hrvatskoj svaka čast što je dobila Ugovor. U je u, bilo na početku, bilo na nekom drugom mjestu u riječima. Pa i kad je samo.
Ali nemoguće je izbrisati činjenicu da ona ničim nije zaslužila taj ulazak. A njen ulazak, sa pratećim tegobama, neće biti obrazac za ulazak bilo koga drugog.
• Zemlja je opterećena dugovima i korupcijom i samo se čeka kad će u Hrvatskoj grčka da se brčka a Sanader je tek vrh ledenog brijega.
• Hrvatska je protjerala svoje srpsko stanovništvo u organizovanoj i planiranoj akciji. Nije to bio udruženi zločinački poduhvat, kako mu tepaju. Bio je to monstruozni Suvi Jasenovac.
• Hrvatska je jedan od generatora Balkanskih ratova. Učestvovala je u ratovma u BiH, barem koliko i Srbija. Švercovala oružje za BiH iako je bila na snazi zabrana od strane UN.
• Hrvatska nije procesuirala sve svoje ratne zločince. Osim estradnih.
Ostaje tužna činjenica da je za Ugovor o ulasku u EU dovoljno dati Gotovinu i da Sanader dobije gotovinu.
Hrvatska je nagrađena više od zasluga. Njeni potezi su nagrađeni a isti potezi Srbije, npr, kažnjavani su. Kada je Srbija pokušala da protjera svoje kosovare, oduzet joj je dio državne teritorije. Srbija je sve svoj zločnce isporučila ali nije nagrađena kao Hrvatska za jednog jedinog usranog legionara.
Šta će ovaj Ugovor donijeti.
Hrvatskoj neće donijeti spas od finansijskog kolapsa. Evropskoj uniji neće donijeti proširenje. To je samo katoličko proširenje. Ekonomija, demokratija, vojska, standardi... to Evropa neće pronaći. Srbiji će otvoriti oči, razumnoj Srbiji, ne Srbiji Čede, Nataše, e-govnina, Danasa... koji oči drže u čmaru.
I učiniće da neki budući rat na ovim prostorima bude mnogo krvaviji od prijašnjih, bude više vraćanje dugova nego što je to normalno, bude vjerskiji, nacionalniji i evromrzilačkiji od svih dosadašnjih.

VITALNI
NERACIONALNI
INTERERS
Onaj Mujo Ustavomerović, Aidovac u Vijeću Naroda Republike Srpske, u daljem tekstu BVNRS, kao Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, imao plačkopičkovitu tiradu pred novinarma o tome kako na tromeđi opština Milići, Vlasenica i Bratunac, četvrte nije mogao da se sjeti, ima jedan razred bošnjačke djece a nema bošnjačkog učitelja te neki zakon o obrazovanju, prosvjetiteljstvu i tabli i kredi udara direktno na VNI Bošnjaka kao konstitutivnih tuda, svuda i svakuda.
Što se tiče razreda učenika Bošnjaka, a naročito muslimana, dabogda ih na toj tromeđi bilo pet.
A što se tiče učitelja Bošnjaka, muslimana, dabogda ih na toj tromeđi nikad ne bilo.
Šta je to što ne znaju Mali Muslimani a čemu ih ne mogu naučiti učitelji Srbi. Osim vjeronauke. Ne znaju baš ni svoju.
Mujo Ustavomerović iz Dobrovoljnog Vatrogasnog Vijeća Naroda Republike Srpske, dalje dijeli ljude Ovdje. Pošto je BiH odavno podijeljena. To nije konstitutivnost Svih Na Cijelom, niti je to Vitalni Nacionalni Interes, to je Svakom Svoje i Svako Sebi. Zar da moje dijete uči Srbin. A kad Dodik kaže Zar da u materiji iz zakondavstva i nadležnosti Republike Srpske sudi sudija Bošnjak, gore, u Sarajevu, problem. U Federaciji, čujem, vlasti dovode srboučitelje koji govore ekavski za malu srpčad sa njihovih dvomeđa. I učitelje Hrvate koji drže nastavu na kajkavskom. Pa i Mujo to traži u Republici Srpskoj.
Na teritoriji Republike Srpske ne postoji Vitalni Nacionalni Interes. Postoji samo Nacionalani IntereRS. Radi se o državi srpskog naroda, koja je svoju državnost nešto modifikovala u Dejtonu kako bi mogla da se sklopi Naseobina, a Vijeće Naroda Republike Srpske će biti ukinuto. Zajedno sa Momirom Malićem.
Možda, eventualno, da se u Ustavu nađe Vijeće nacionalnih manjina. Kao skupštinski odbor.

MRTVA JEDNA ADRESA
Sada je, valjda, jasno i Evropskoj Uniji da u Brdusinama Naseobine nema jedne adrese. I da je to sarajevska izmišljotina.
Saraj, Državotvorci, Patriote i Centrumaši, sve mi više liči na srednjovjekovne alhemičare. Četrnaest kilograma žarike, dva kilograma balege, kvalitetne a ne litane, i dva sepeta kore breze, kuvati deset dana, ohladiti i zeleno smeđu rjeđinu odsuti a na dnu će se pojaviti - zlato. STJZ.
Agresija, genocid, državna vlada, jedna adresa. Papagajiti dvadeset godina i eto Države. JJD.
Tako danas i Onaj Nikšić, predsjednik Nelegalne Vlade F. Mi ne trgujemo interesima države. Nije lud. Još uvijek je isplatnije trgovati Hrvatima. Htjeli su Državu napraviti od 8 miliona eura iz IPA fondova EU.
EU je ponudila neku crkavicu od 88 miliona eura za razne projekte u BiH. Republika Srpska, kao Strana Potpisnica, nije dala saglasnost na one koji jačaju nelegalno i neproceduralno ustanovljene tzv zajedničke institucije.
A onda je Nelegalna Vlada F odbila sve zbog Četiri Usrana Projekta i 8 miliona za Državu.
Briselaši će morati da se naviknu na dvije, tri adrese u BiH. I da kažu trima stranama da apliciraju. Pa kom obojci, kom opanci.
Jer tu Jednu Adresu izmislilo je Sarajevo. Što je, u stvari, druga adresa u BiH. Jer bi pare za Jednu Adresu otišle na bošnjačku, sarajevsku, adresu. Tamo gdje su institucije Jedne Države.
Dakle.
Došlo je do para.
A kad dođe do para, došlo je i do gaća.
Car Država je go.

OD EŠDAUNA DO PARTNERA
Dug je put u Naseobini prijeđen od činjenice da je ovdje djelovao Lošdaun, do činjenice da je on postao Lešdaun. Ali time nije ništa bilo riješeno.
U svim istupima vezanim za Ohaer, u posljednjih četiri, pet godina, zastupao sam tezu i iznosio zahtjev da to Antitijelo Međunarodne Zajednice treba da se zatvori a da Ovdje Evropska Unija otvori jako Predstavništvo koje će u partnerskom odnosu da pomogne Naseobini, takozvanoj Bosni i Hercegovini.
Danas je Sorensen, visoki predstavnik Evropske Unije, prvi nosilac te štafete, u Banjaluci izjavio da je došao da bude Partner.
Dabome, treba sačekati prve prinose tih javnih usjeva pa vidjeti da li je to tako. Ostaje sjenka njegove izjave da je Dejton prošlost koju je kasnije demantovao. Ostaje i nešto od starih alatki koje su koristili trećepozivci Međunarodne Zajednice – ako ovo uradite biće para koje smo spremili za Vas. I tako nešto je rekao u Banjaluci.
Molim Bez Para. Korupciju znamo sami da generišemo. Tako je Evropa, preko Lošdauna, govorila i za reformu policije. Samo je prihvatite, ukinite policiju Republike Srpske, eno, pare čekaju u hladnjačama na granici, da nahrupe u BiH. JMM.
Dolaskom Partnera, Ohaer se našao u Velikoj Nuždi. U Teškoj Situaciji.
Dok se ne dogovori njegovo izmiještanje, odazak u opozciju, raseljenje, smještaj u egzilu ili inkorporiranje u dijasporu, Ohaer može još nanijeti veliku štetu Naseobini. Nervozna situacija može prizvesti ishitrene i neartikulisane poteze. Mada ni dosadašnji potezi Ohaera nisu bili artikulisani i smisleni. Pri tome, opasnije može biti njegovo zakulisno, podzemno djelovanje od onog javnog i transparentnog.
Ostaje dilema da li će osteoporozni Ohaer raditi više protiv EU, i Sorensena ili za Unitarizaciju, Dedejtonizaciju i Sarajevo.
Ali, u jednako teškoj situaciji biće i Sorensen.
Nije lako ostvariti obećanje o Partnerstvu. Sarajevo ne poznaje tu riječ.
A u grešku će odmah upasti ako počne da se bavi konkretnim, prizemnim, pitanjima, od kojih Sarajevo odmah očekuje stvaranje Državne Države. Sorensen i EU moraju da se bave temeljnim pitanjima BiH i Dejtona i da ih podrže kako bi Naseobina, prije svega, opstala. Ako ih baščaršijsko, kaldrmaško, Sarajevo zatrpa sitnicama Ko Za Glavu važnim, od njega će ostati samo još jedan – dim. Kao i od svih dosadašnjih visokih predstavnika sarajevske Kancelarije Visokog Predstavnika.

USTAVNI SUD
MORA BITI
STRANAČKA PRIČA
Ako BiH misli da opstane, mora mnogo stvari promijeniti kako bi se Saveznost te države protezala, i formalno i stvarno, od početka do kraja.
To je slučaj i sa Ustavnim sudom.
Sadašnji Ustavni sud je nakarada. Obični otirač pojedinih voluntarista iz međunarodne zajednice koji s pomoću njega i njegovih odluka trguju sa Sarajevom. A pri tom je BiH, Naseobina, savezna država. Dejtonski sporazum je sporazum o Savezu država koje su dio svog suvereniteta prenijele na Saveznu državu kako ona ne bi ostala prosti Savez država.
I Njemačka je Savezna država.
Kako, dakle, funkcioniše njen ustavni sud. Kako je sastavljen. Kako ga biraju. Naročito je zanimljivo to ovih dana kada Bakir Izetbegović i Incko preko svog Ohaera brane sudstvo, pa i Ustavni sud BiH od naleta sa Jahorine. Republika Srpska je jasno, u sklopu cijele pravosudne anarhije u BiH, postavila i pitanje Ustavnog suda i njegovog apelacionog djelovanja, njegovog odnosa prema sudiji koga je birala Narodna skupština Republike Srpske, njegovog neustavnog uticaja na politički sistem i organizaciju države...
Ustavani sud Njemačke je mlad sud. Od 1951. godine. Ali je Njemačka uspjela da izgradi njegov autoritet i da ga postavi u rangu parlamenta, Bundestaga i Bundesrata, u rangu predsjednika države i u rangu savezne vlade.
Sud se sastoji od dva senata od po osam sudija. Radi i u plenumu ali radi i preko svojih vijeća koja se satoje od po troje sudija.
Suštinski je profesionalni i stručni profil sudija, njihov mandat koji može da bude do 12 godina bez ponovnog izbora ali ne može da traje poslije 68. godine života.
No, pola sudija bira Savezno vijeće a pola Vijeće zemalja. To održava federalnost njemačke zemlje a sudijama daje dvostruki legitimitet. Treba li ovdje da kažem da su sudije „našeg“, njihovog, ustavnog suda, stranci, nepoznati stranci u noći, pokupljeni s brda, s dola, s koca i konopca, i donijeli po zemlju samoubistvenu odluku o konstitutivnosti Svih Na Cijelom.
Praktičan način izbora sudija Ustavnog suda Njemačke odvija se u komisijama koje čine članovi velikih političkih partija iz Saveznog vijeća parlamenta i jedne ad-hoc komisije koju obrazuju ministri pravosuđa saveznih zemalja, Republike Srpske i Federacije, recimo.
Izbor u oba vijeća je dvotrećinski kako bi se spriječio prost i jednostavan uticaj partija na izbor. Ali sudska mjesta se dijele po paritetu. CDU/CSU i SDP su paritetne strane još od 1976. godine i imaju pravo da predlože po četiri sudije ustavnog suda. Tri od četiri mjesta popunjavaju partijske sudije a četvrto pripada neutralcu. Interni sporazum velikih partija omogućuje da po jedno mjesto pripadne manjim partijama.
Trojica sudija svakog senata moraju biti izabrani iz najviših saveznih sudova, upravnog itd.
Tu se i završava uloga partija jer ne mogu da utiču na rad sudija a oni, pak, ne mogu biti članovi nekog parlamentarnog vijeća, vlade i slično.
Stvar je jasna. Političke stranke su odgovorne za društvo i pred svojim biračima. Stoga su odgovorne i za Ustavni sud. Odgovorne su da funkcioniše pravno, pravedno i nezavisno. Stoga moraju da utiču i na sastav suda. I svako odstupanje od ustavnosti, nezavisnosti, pravednosti i pravnosti, ide na obraz stranaka. Stoga bi se stranke odgovornije odnosile prema Ustavnom sudu i njegovom sastavu. Ovako, sudije ustavnog suda, Onaj Simović, naprimjer, nikome ne odgovaraju. Brinu se o odgovornosti ko konj kad prevrne kola sijena.
Improvizacija, ešdaunizacija, voluntarizacija, sarajevizacija, bošnjakizacija, otjeraće Naseobinu u propast.
A Njemačka je tako blizu, da se prouči praksa. Kad se već ne vlada internetom i literaturom.