DA LI JE MOGUĆA
ETIČKA OBNOVA CRKVE
Pljačkao sam na ratištu. Jabome. Dok su saborci i neprijatelji nosili prozore, bijelu tehniku, crijep, željezne ograde, traktore, sanitarije i posuđe, ja sam opljačkao jednu knjigu. U jednom selu, kraj srušene katoličke crkve, nađem nekolicinu ljubitelja bakra kojom je crkva bila pokrivena. Kada su traktorima svukli „bakrene limove“, ukazala se velika gomila raznorodnih knjiga. Očito su to vjernici, mještani, donosili u crkvenu biblioteku jer je bilo ništanisačim. Ili tako nekako. U posljednjem trenutku zapadne mi za oko knjiga Hansa Kinga Postoji li bog, izdanje Naprijed Zagreb 1987. Bez zadnje korice. Družio sam se sa Kingom dugo. Piše o Marksu, Hegelu, Fojerbahu... podnaslov knjige je Odgovor na pitanje o bogu u novome vijeku. Znao sam za Kinga. Nisam znao detalje o stavovima.
79. Vatikan je zabranio Kingu da predaje Katoličku teologiju pošto se suprotstavio dogmi o nepogrešivosti pape.
Nekidan naletim na intervju sa Kingom povodom papine posjete Njemačkoj. King govori o raspadu parohijalnog života u mnogim zemljama, o tome da više vjernika napušta crkvu nego što ih se krštava, o apsolutizmu Rimskog sitema, o kultu ličnosti, o Putinizaciji Katoličke Crkve...
Nevjerovatan um.
Istog dana papa Benedikt poziva na etičku obnovu u Italiji. Voljenoj Italiji, kaže.
Dabome, da je stvar asocijativna. Imamo Berluskonija koga mladoljetnice u dvocifrenom broju čekaju pred vratima i imamo sve češću pedofiliju u katoličkim zdanjima. Da budem komunistički uravnotežen, pošto govorim o Crkvi uopšte, u pravoslavnim sistemima imamo podjele, pseudoautokefalizaciju, secesije, pretvaranje vladika u građevinske firme...
Ali papina pozivnica Italiji na etičku obnovu za mene je zanimljiva kao znak jednake bolesti i Društva i Crkve. Crkva je sve više, u posljednjem vijeku, postajala dio društva. Umjesto da bude njegov duhovni začin a individualni energetik da bi se izdržali svi izazovi novih vremena. I da bi im se odgovorilo. A čim postaneš dio društva, postaješ i dio problema. Ne kažem da pedofilije ili drugih neporočnosti, nije bilo u Crkvi dok se nisu rodili masovni mediji da to razglase. Sjetimo se samo pape bez muda, nakon čega je uveden bijeli dim iz Sikstinske kapele. Vrhunska prevara. Ali znak da vjernici odlaze a ne dolaze, znak je da su nadišli crkvu, da su duhovno spremniji i čvršći od crkvenjaka i propovjedača.
Društva su postala komplikovana i visokofrekventna. Crkva je ostala jednostavna i troma. Nema zupčanika koji će sinhronizovatui ta dva hoda.
Ne mogu da popujem jer baš i nisam iz tog sistema. Niti za taj sistem. Mada shvatam kakvu su ulogu razne crkve odigrale u ljudskoj istoriji. No, ne treba pretjerivati. Crkve postoje u jednom veoma kratkom vremenu te istorije.
Ali mogu da kažem da neće pomoći nikakva etička obnova. Etika, kao i sve, nezaprečivo juri naprijed. Radi se o tome da je se usmjeri a ne da je se promijeni i obnovi. Što je jučer bilo neetično, sutra će biti etički reper. Do preksutra. Crkva mora da se vrati glavnim koordinatama opstanka zajednice i da ih promoviše kao trajne kategorije, trajno stablo, na kome će nekiput rasti jabuke, za Evu, a nekiput trešnje za crve, ovisno kuda ide društvo i kakva vremena nailaze. Ali poštovanje ploda i roda važiće u svakom takvom slučaju. To crkva mora da nađe i da okupi ljude oko tih principa.
Inače će pastvu pogubiti u otuđenju, atomizaciji, obezličenju, raskolektivičenju, porocima i pogromima. A sebe u devijacijama sve daljim od prirode.
To, praktično, znači da ne možete otjerati jednog Kinga da bi papa bio Papa. Kult. Kult koji nosi Pratke. Cipele Prada. Ono neprobojno staklo je mnogo deblje nego što izgleda. I postaje sve deblje i deblje.
ETIČKA OBNOVA CRKVE
Pljačkao sam na ratištu. Jabome. Dok su saborci i neprijatelji nosili prozore, bijelu tehniku, crijep, željezne ograde, traktore, sanitarije i posuđe, ja sam opljačkao jednu knjigu. U jednom selu, kraj srušene katoličke crkve, nađem nekolicinu ljubitelja bakra kojom je crkva bila pokrivena. Kada su traktorima svukli „bakrene limove“, ukazala se velika gomila raznorodnih knjiga. Očito su to vjernici, mještani, donosili u crkvenu biblioteku jer je bilo ništanisačim. Ili tako nekako. U posljednjem trenutku zapadne mi za oko knjiga Hansa Kinga Postoji li bog, izdanje Naprijed Zagreb 1987. Bez zadnje korice. Družio sam se sa Kingom dugo. Piše o Marksu, Hegelu, Fojerbahu... podnaslov knjige je Odgovor na pitanje o bogu u novome vijeku. Znao sam za Kinga. Nisam znao detalje o stavovima.
79. Vatikan je zabranio Kingu da predaje Katoličku teologiju pošto se suprotstavio dogmi o nepogrešivosti pape.
Nekidan naletim na intervju sa Kingom povodom papine posjete Njemačkoj. King govori o raspadu parohijalnog života u mnogim zemljama, o tome da više vjernika napušta crkvu nego što ih se krštava, o apsolutizmu Rimskog sitema, o kultu ličnosti, o Putinizaciji Katoličke Crkve...
Nevjerovatan um.
Istog dana papa Benedikt poziva na etičku obnovu u Italiji. Voljenoj Italiji, kaže.
Dabome, da je stvar asocijativna. Imamo Berluskonija koga mladoljetnice u dvocifrenom broju čekaju pred vratima i imamo sve češću pedofiliju u katoličkim zdanjima. Da budem komunistički uravnotežen, pošto govorim o Crkvi uopšte, u pravoslavnim sistemima imamo podjele, pseudoautokefalizaciju, secesije, pretvaranje vladika u građevinske firme...
Ali papina pozivnica Italiji na etičku obnovu za mene je zanimljiva kao znak jednake bolesti i Društva i Crkve. Crkva je sve više, u posljednjem vijeku, postajala dio društva. Umjesto da bude njegov duhovni začin a individualni energetik da bi se izdržali svi izazovi novih vremena. I da bi im se odgovorilo. A čim postaneš dio društva, postaješ i dio problema. Ne kažem da pedofilije ili drugih neporočnosti, nije bilo u Crkvi dok se nisu rodili masovni mediji da to razglase. Sjetimo se samo pape bez muda, nakon čega je uveden bijeli dim iz Sikstinske kapele. Vrhunska prevara. Ali znak da vjernici odlaze a ne dolaze, znak je da su nadišli crkvu, da su duhovno spremniji i čvršći od crkvenjaka i propovjedača.
Društva su postala komplikovana i visokofrekventna. Crkva je ostala jednostavna i troma. Nema zupčanika koji će sinhronizovatui ta dva hoda.
Ne mogu da popujem jer baš i nisam iz tog sistema. Niti za taj sistem. Mada shvatam kakvu su ulogu razne crkve odigrale u ljudskoj istoriji. No, ne treba pretjerivati. Crkve postoje u jednom veoma kratkom vremenu te istorije.
Ali mogu da kažem da neće pomoći nikakva etička obnova. Etika, kao i sve, nezaprečivo juri naprijed. Radi se o tome da je se usmjeri a ne da je se promijeni i obnovi. Što je jučer bilo neetično, sutra će biti etički reper. Do preksutra. Crkva mora da se vrati glavnim koordinatama opstanka zajednice i da ih promoviše kao trajne kategorije, trajno stablo, na kome će nekiput rasti jabuke, za Evu, a nekiput trešnje za crve, ovisno kuda ide društvo i kakva vremena nailaze. Ali poštovanje ploda i roda važiće u svakom takvom slučaju. To crkva mora da nađe i da okupi ljude oko tih principa.
Inače će pastvu pogubiti u otuđenju, atomizaciji, obezličenju, raskolektivičenju, porocima i pogromima. A sebe u devijacijama sve daljim od prirode.
To, praktično, znači da ne možete otjerati jednog Kinga da bi papa bio Papa. Kult. Kult koji nosi Pratke. Cipele Prada. Ono neprobojno staklo je mnogo deblje nego što izgleda. I postaje sve deblje i deblje.
