RENOVIRANJE USTAVA
Otišao Sanader, otišao Sadović, odlazi i Oli Ren.
Teška su vremena, pa je Ren, evidentiačr za proširenje Evropske unije, došao u Sarajevo da se razboli i da donese Pismo Preko Save. U tom pismu Oli piše da BiH ne može u EU sa ovakvim ustavom jer EU želi da čuje jedan glas a sada ih se čuje više.
EU nije u poziciji da ucjenjuje i uslovljava.
Nema reference za tako nešto.
Primila je, na primjer, Mađarsku, Mađarska je u stvari „sve letila“ u EU. Stizale su bajkovite priče o tome kako cijela Njemačka više prljav veš velikih hotelskih lanaca ne pere kod sebe nego vozi u Hungariju, jevtinije je. Zapadne priče za istočnjake. Onda je jednog dana Mađarska bankrotirala. Nisam primijetio da je Oli Ren nešto rekao povodom toga. Očekivao sam da će reći da je znao da Mađarska sa onakvim ustavom ne može u EU.
Ni EU ne govori jednim glasom.
Neke zemlje su usvojile taj eustav a neke nisu. Sada ne znaju šta da rade. Postoje interesi a ne glasovi. Republika Srpska, jedan od glasova, ne može žrtvovati svoje najvažnije i temeljne interese ni za BiH ni za EU. EU bi to trebala razumjeti a ne dozvoljavati da je pojedini njeni javnosnici pretvaraju u lobističku organizaciju za ostvarenje nečijih sumanutih unitarističkih, u stvari osvajačkih, fatišiziranih ciljeva (po ocu svih osvajanja, Fatihu).
EU ima s kim da razgovara u BiH.
Predsjedništvo BiH i predsjedavajući Savjeta ministara će entitetima prenijeti sve što budu razgovarali sa EU. Ali EU mora da bude realna. Da pribrano razloži svoje ineteres da BiH bude unutra. Ako ga ne može obrazložiti, onda da izađemo iz simulatora integracija. Nisam uočio neki veliki interes za integrisanje Hrvatske, koja je jača i važnija zemlja od BiH, mada je i ona bankrotirala. BiH je, svi njeni glasovi, jasno rekla da ima interes da se integriše. Ali taj interes je mnogo zahtjevniji od bezviznog režima. Ne integrišemo se, valjda, u EU radi političkog istomišljeništva. Integrisali bi se zbog ekonomije.
Ne želimo da idemo na ustavni kurs ili večernju školu.
Stoga je, tumačim, Ren to o ustavu, i ostalo, rekao tek da nešto kaže.
Između ostalog, da smo, što se tiče priključenja EU, na dugom štapu.

SELEKTORI KRIVICE
Ne treba biti nikakav politički analitičar, Bžežinski, Kisindžer, Hantington, tajni analitičar trijade ili slične ilegalne grupe koja stoljećima upravlja svijetom, pa shvatiti da BiH nema nikakvu šansu.
Nakon snimaka, već stoti put, koji optužuju Atifa Dudakovića, velikog vojskovođu Petog korpusa AR BiH, od Bihaća, koji pokazuju kako se presuđuje kao u dispozitivu: strijeljajte na licu mjesta, kako se hladnokrvo ubijaju ljudi a da se ne zna ni otkud tu ni da li imaju bilo kakve krivice, a i da je imaju, morali bi pred sudove i tužioce, kako se strijeljanje na licu mjesta obređuje i zalijeva flašom alkohola a onaj zadrigli Dudaković pravi skečeve na temu filma o strijeljanju.
Morbidnost svakog ratnog zločina je jednaka. Slične su, mada krvoločnije, scene iz filma Škorpioni. Razlika je velika jer su tamo na sceni paravojne formacije i psihopate a ovdje regularna vojska i generali.
Neki javnosnici pokušavaju da objavljivanje filma povežu sa skretanjem pažnje sa optužbi Dodika ili sa pasoša. Sve to neće piti vode. Svakome ko je primirisao rata i zone borbenih djestava, jasno je da nema heroja, nema satenskin nacionalnih junaka pokreta otpora, pravde i oslobodilaštva. Svi ovdašnji ratnici nacionalističkih demokratskih ratnih stranaka dojili su istu sisu i isti metak. Onaj ko zločine razvrstava u oslobodilačke i agresorske i ko preuzima ulogu selektora zločina, ubija BiH u njenoj genetskoj strukturi.
Svaki dan slobode Dudakovića i hiljade drugih dudakovića, precizno i nepovratno razjeda Bosnu i Hercegovinu.
Bosna i Hercegovina postaje sudski slučaj.
Samo što ne mogu, kao oni iz tužilaštva, da kažem: Ne komentiram slučaj u toku.

KO JE PUSTIO TOMPSONA
Beogradska politika, iako je više ne uređuje kosa novinarka Ljiljana Smajlović, na naslovnoj strani donosi uglavuubijajući tekst najvećeg naslova: Ko je Tompsona pustio u Srbiju.
Tompson je, zna se, Marko Perković koji je bio u pozorišnom ratu u Hrvatskoj, protiv agresora, okupatora i četnika koji su živjeli u Hrvatskoj stoljećima a onda se jdnog dana probudili i postali agresori, angažovali Slobodana Miloševića & co. da im uradi inženjering i fizibiliti studiju i omogućili mnogim ispodprosječnjacima da budu dragovoljni heroji domovinskog rata.
Pozorišnog rata, jer je Marko Perković, kao i mnogi drugi, od toga pravio pozorište pa se negdje dočepao puške tompson, švercovane, dabome, i toliko bio opčinjen njom da je sam sebi dao i nadimak po njoj. Svakojake primitivce sam viđao u ratu ali ni jedan nije sebi dao nadimak kalašnjikov, osamdesetčetvorka, papovka, snajper, tetejac, hekler, uzi...
Drugi kanal Haertea, kojeg preuzimaju kablovski distributeri u Srbiji, emitovao je snimak ustašoidnog koncerta iz 2007. A onda su novinari, radikali i Politika, zavapili.
Nerazumljivo je da su Srbi još uvijek opterećeni Hrvatima.
Nerazumljivo je da opet neko, nakon toliko decenija ponavlja paniku iz vica: može li neko zaustaviti taj tanjug.
Nerazumljivo je da se opet ponavlja greška u supstanci svijesti da se od primitivaca, marginalaca i egzibicionista bez ikakave šanse za kvalitetnu socijalizaciju, zabranama, zatvorima i političkim etiketama, prave heroji. Kako je to komunizam radio od Alije Izetbegovića, Tuđmana i krajputaša. Kako je zabranjivao Ustani bane i Drma mi se, drma mi se.
Za Srbiju, za Srbe, i za uopšte, dobro je da Tompson pjeva te neoustašluke. Dobro je da ima publiku za to i da su mu koncerti posjećeni. Onda će Srbija, i ostali, znati s kim imaju posla. Onda će jasnije biti da je olujna desrbizacija temeljno urađena, kao nacionalni, kao fašistoidni, kao državni projekt a ne kao redarstvena akcija.
Hrvatska, tako, treći put postaje dužnik Srbima. Prvi put u eri pokolja u Jasenovcu i drugim logorima ustaša fašista, drugi put u eri protjerivanja, ubijanja i eliminacije Srba iz Hrvatske. I treći put sada, kada sistematski, kao državnu, nacionalnu politiku, protežira ustaštvo, antisrpstvo i fašističku mržnju. Jer HRT je zvanična državna, televizija Hrvatske i Hrvatska televizija.
Ta tri duga, kako istorija teče, neće se moći protektirati pričama o agresiji Srbije na Hrvatsku, neovisnu, nezavisnu, tompsonovu.

HRIŠĆANSKI KLUB
Izvjesni Mevlut Čavašolu, parlamentarac Turske i izvjestilac Vijeća Evrope za BiH, izjavio je, povodom neukidanja viza građanima BiH i Albanije, da je Evorpa pokazala da je hrišćanski klub.
Istovremeno je podsjetio na više puta ponovljene izjave premijera Turske Erdoana kojima je upozoravao Evropu da mora dokazati da nije ekskluzivni hrišćanski klub.
Zašto Turska ima potrebu da popuje Evropi?
A nema za to nikakvo istorijsko, moralno i vjersko pokriće.
Jasno je da Turska nema oslonca ni na jednoj strani. Govorim o tržištu, političkim grupacijama i geostrateškom segmentu.
Sa susjedima nije našla regioanlni jezik a svoj odnos prema hrišćanstvu je pokazala na mikroprimjeru Kipra pa i u odnosima sa Grčkom. Da ne idem u istoriju, kada je njena pradjedovina, Otomanska imperija, Evropu tretirala kao indijanski rezervat i nastojala, silom i sabljom, da je raskrsti, poturči ili istrijebi. Da ne pominjem genocid nad Jermenima, početkom ovog vijeka. Da ne pominjem sve veću islamizaciju države čime se polako pokopava civilizacijski doseg Kemal Paše Ataturka.
Pošto ne spada nigdje, trebala bi se civilizovanije okrenuti Evropi.
Evropa sama ne postavlja pitanje hrišćanstva. Da postavlja, turskih građana ne bi bilo u Njemačkoj i u drugim zemljama Evrope. Zašto bi ga onda postavaljala Turska. Osim ako sistematski ne želi da igra na tu kartu.
Banalizovati tehničko pitanje kao što su vize sukobom vjera i civilizacija, primjereno je samo lokalističkim marginalcima a ne evropskim parlamentarcima ili parlamentarcima neke zemlje koja pretenduje da bude Evropa.

POZIVNI ILI ODLAZNI BROJ
Ima više od mjesec kako je Dnevni list objavio zanimljivu storiju o pozivnim telefonskim brojevima za područje bivše Jugoslavije, mislio sam odmah to komentarisati ali se uvijek u prve redove progura neka tema iz dnevnopolitičkih saturnovih maglovitih prstenova.
Danas pokazujem karakter.
Dakle, kad sam radio kao majstor na štamparskoj mašini, jedna moja oštra svakodnevna kritičarka zamjera mi što, malo-malo, narcisoidno, kažem: kad sam bio ministar, pa sad okrećem list, dakle, 97. u BiH je grafički papir dolazio iz Španije ali tako da je jedna veletrgovinska firma u Beogradu imala ovdje svoje predstavništvo. Tada se Beograd zvao Savezna Republika Jugoslavija. Niko nije znao za Miroslava Lajčaka a ni za crnogorski referendum. Ali, na paletama papira iz Španije je pisalo: Serbia & Monte Negro a ne SRJ. Mislio sam da je odgovor u tome da se radi o posebnom ugovoru koji pokriva isključivo te dvije teritorije ili slično. Nisu mi znali ni dobavljači objasniti. Tek kasnije dolazi do transformacije SRJ u državnu zajednicu Srbija i Crna Gora.
Zanimljivo, kako neki šanski Natron, pun Marokanaca i druge jevtine radne snage, zna šta će se desiti sa nekom državom i odmah štampa takve etikete na svoje proizvode.
Slično je i sa pozivnim brojevima.
Bivša Jugoslavija je imala pozvini 0038. Kada je nastalo balknasko sranje, peta cifra, 1, dodijeljena je SRJ, 2, 3, i 4 su ostali slobodni, 5 je dobila Hrvatska, 6 Slovenija, 7 BiH, 8 je ostao na čekanju, 9 je dobila Makedonija.
Nastavkom procesa, 2 je pripala onom Monte Negru sa španske etikete. 3 će vjerovatno dobiti Kosovo. 4 ostaje da čeka ali je pitanje da li ostaje Vojvodina i do kada. 8 je iza 7 (prazno iza BiH), kao što je 2 (Crna Gora) jedno vrijeme bilo prazno iza 1 (Savezna Republika Jugoslavija).
Glavno pitanje nije da li će Republika Srpska kao Samostalna Referendumska Zajednica dobiti peti broj 8, 00388, nego da li je tada, na početku sranja sve bilo jasno a od tada do danas, samo se gubi vrijeme.
Mislim da jeste sve bilo jasno. Zato nema broja za Herceg Bosnu. Konfederacija sa Hrvatskom je, možda, bila dio tog plana pozivnih i odlaznih brojeva. Konfederativna sastojnica, logično, ima svoj pozivni broj jer se kao suverena, uključuje u konfederativni odnos.
Sudeći po španskoj etiketi, tačno je da dijete zadnje sazna da će biti seksa.

FOBIJA OD FOBIJE
Posljednjih mjeseci traje agresivizacija islamsko-bošnjačkog segmenta koja se može ustanoviti u vjerskom sektoru, političkom sektoru i nacionalnom sektoru.
Na javnost se desantuje upozorenjem na proces islamofobije, odnosno stvaranje, širenje i propagiranje straha od islama. Štagod se napiše ili se javno kaže a što ne pogoduje i ne prigoduje zvaničniku islamske zajednice, nailazi na opsežne i oštre osude. Tako je na stavove jednog književnika reagovao agitprop ambasade Irana u Sarajevu ali jezikom islamske zajednice. Povodom napisa o Gluhoj Bukovici i navodnoj zloupotrebi maloljetne Mrduše Donje, mediji su optuženi za napad na islam. Proglašava se nova političko-nacionalna platforma pod oznakom Bošnjači ispravljaju kičmu. Povodom odluke EK da ne oslobodi raju viza, sirotinju raju iz BiH, sa Kosova i iz Albanije, agresivna novinarka Avaza kaže da je to uradila hrišćanska Evropa i ostavila Bošnjake u hajvan-vagonu. Takozvanim G-kolima. Islamska zajednica, povodom tuče pred nekom mostarskom džamijom u kojoj je poginio jedan vjernik, nakon molitve, pominje ubistvo muslimanke u Minhenu, od strane Nijemca i, ponovo, medije i političke pritiske na islam. Na političkoj maloj eksperimentalnoj sceni Tihić preuzima ulogu prvog u Bošnjaka i ucjenjuje, uslovljava i ne želi razgovarati sa Dodikom bez svjedoka i zapisnika čime se treba sugerisati: Ja, Bošnjak, mi Bošnjaci, pošteni smo a svi ostali lažu, varaju, i kradu. Manji potpredsjednik Republike Srpske postrojava Klub Bošnjaka i naređuje blokadu Narodne skupštine Republike Srpske. Tunjo priprema bošnjački sabor. Na vanjskom planu Bilt se označava Srbinom a Solana pokajnikom što je Nato „ispravno“ bombardovao Srbiju pa naknadno voli Srbe i Srbiju te je, stoga, dobar i glup.
Dakale, ugrubo, imamo dva uporedna procesa. Jedan je forsirani trend samosvijesti unutar islama. Drugi je politički trend agresivacije bošnjačke politike prema svima na političkoj sceni.
Oba procesa imaju za cilj da probude nacionalne i vjerske strasti i potencijale i da se krene u inicijativu koja bi trebala riješiti vjersko i nacionalno posjedovanje Bosne, zasad još uvijek BiH.
Muslimani u BiH, koje glavni akteri oba trenda zovu Bošnjacima, ili i oni sami sebe zovu Bošnjacima, stoljećima praktikuju jedan drugi islam i jedno drugo „bošnjaštvo“. Umjerenost, tolerancija, svečetiri strane čaršije, mudrost, dobročinstvo. Sada su eksponirani jednom drugom netolerantnom, posvojiteljskom, agresivnom i vjerskom i političkom bosnonazoru. U glavama običnih ljudi produkovana je kakofonija začinjena žutom trakom žrtve, nepravde, neimanja vlastite države za koju je žrtvovan mir. Čak ih i vlastiti mediji nazivaju stokom. Vjera se ne ispoljava više kao stoljećima, dok mujezin s minareta moli na sav glas, nego na radikalizovan način bogatih džamija koje izazivaju strah, bez drvenih minara i hodže koji uči za svoju mahalu.
To mora izazvati šizofrenu politizaciju i islamizaciju. Podvojenost političkih opcija i vjerskih tehnologija. Kod neukog i mikroprovincijalnog svijeta, naročito mladih bez posla, obrazovanja i perspektive, to zakonito dovodi do agresije koja nije primarno okrenuta drugoj vjeri ili drugoj naciji nego je, čak i kad je tako, uvijek okrenuta prema sebi. Ljudi pojedinci su nezadovoljni svojim nerazumijevanjem uloge u koju ih se vagonira i reaguju nagonski, refleksno, animalno.
Na žalost, za sve se okrivljuju drugi. Klasika.
Taj proces je veoma opasan. On traje od prije početka ratova u BiH. A ratovi su dio tog procesa. Bošnjaci, odgovorni na višem nivou u odnosu na provincijalne destruktore, trebali bi se zapitati šta se događa unutar islama u BiH. Tek tada se može naći odgovor i za svjetovnija pitanja kao što je politička artikulacija i realni interes.

VULGARNO DUPE ERTEERESA
Banjalučki asfalt je danas, 17. dana jula, pritisla božija sjalica, pripeka Svetog Ilije Gromovnika i faširani treperavi vazduh koji je i sam proklinjao onog Celzijusa koji je izmislio te podioke vrućine.
Na valovitom i vrelom asfaltu Banjaluke pojavilo se mnogo ljetnih čuda. Uglavnom za muškarce. Žene imaju dostajanstvo i karakter da ne gledaju i ne čude se lijepim muškarcima, mada je upitno da li i postoje lijepi muškarci.
Pojavili su se i siti-lajtovi, kako je zabilježio Dnevnik RTRS-a, na kojima je jedno normalno žensko dupe, mada priznajem da je i normalno žensko dupe zadivljujuća prirodna kosmička pojava, sa nešto malo spuštenim vrućim teksas pantalonicama a iz očaravajućeg srastka izniče tangirani bijeli znak mercedesa. Ispod snimka su pozivi za neke manekenske akcije, mejl adrese i slično. Novinar i dnevna redakcija su stupili u akciju, našli građane, „ombudsmana“ i umjetničkog fotografa, koji su, zajedno sa novinarom, uzviknuli: vulgarno.
Urednik dnevnika, ili neko drugi zadužen za te poslove, signalna je lampica opšteg haosa u novinarskim glavama dvadesetprvog vijeka. Prvo, šta će žensko dupe u Dnevniku? Drugo, šta je na snimci vulgarno kad se takvih snimaka, dnevno, na svim nosačima ženskih oblina, pojavljuje na hiljade. Treće, zašto je to opasno za mololjetnice, kad te iste maloljetnice na kablovskoj, kad se tate izmore na mamama pa zajedno pozaspu, mogu da gledaju čudesa u igri sjajne patkove glave i vrelog milokliza. Četvrto, kako su ovim ugrožena prava žena, da se poteže ombudsmanica, kad se to može gledati i kao sloboda žene a prava su ugrožena kad ženu zovete muškim zanimanjem pri čemu kobili, životinji dakle, nikad ne kažete konj. Peto, šta je vulgarno u tome ako nekoj dami, djevojci, žensku, kažemo: imaš dobro dupe, a nije vulgarno kad kažemo: imaš dobru frizuru. Šesto, umjetnički fotograf, ošišan na nulu, tokom izjave, nekoliko je puta okretao glavu prema „vugarnom“ plakatu a na potiljku mu se vidio uvezan dugi dlačiji rep koji raste direktno iz ćele. Mene žensko dupe nije podsjetilo na nešto što je izvan prirode ali me taj potiljak podsjetio na konjsko dupe i rep, što je vulgarno u odnosu na tangice koje izniču iz srastka koji je mnogo manji i vidljiviji nego uobičajeno slobodni ljetni dekolte i znojna crta sisa.
Urednik dnevnika, očito, misli da je normalno živjeti sa svojom ženom u braku pedeset godina i nikada je ne vidjeti golu jer je to vulgarno. On živi u sokaku predkulinovskog vremena kada je i dolet svrake u popodnevnu vrelinu bio vulgaran. Živi u živom pijesku učmalosti i žabokrečine kao preplašeničkog odnosa prema modernoj stvarnosti. Živi u poremećenom sistemu pametovanja o javnom moralu u kome je dozvoljeno da žena nosi tange ispod prozirne suknje i sa dva očigledna tvrda guza sjecka kroz cijeli grad, izazivajući kod mužjaka želju za krvnim i seksualnim deliktom, ali nije dozvoljeno da se pojavi bezazlena fotografija od koje se gore viđaju na ženskoj pješčanoj odbojci.
Osim toga, Dnevnik nije Moralnik i ne treba da pametuje o dnevnom javnom moralu jer je to borba protiv vjetrenjača. Od tog ženskog dupeta, mnogo je opasnije po javni moral to kada se u tom istom dnevniku prvi minuti daju istočnosarajevskom obračunu lokalnih kriminalaca.
Možda to radi isti urednik moralnika.

GETO, USTAV, EU, NATO
Ne brini se lijepa Fato,
Uskoro će Bosnom teći zlato.
Eh, prošli su vijekovi kada je za Mirnu Bosnu bila dovoljna jedna sevdalinka. Ništa zlato, samo blato.
A došlo je vrijeme kada BiH više nikome ne treba.
Ne drži niko BiH u getu, kao što se u Sarajevu, na Miljacki, želi predočiti pa jadne ljude sada, po ovoj božijoj sjalici i pripeci, tjeraju da potpisuju peticiju.
Ako rashladno analiziramo činjenicu da je izvan viza ostala Albanija, Kosovo i BiH, bez obzira što će se, možda, ostvariti obećanje da 2010. BiH ispuni uslove, jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država. Drugo, ni u jednoj od tih naseobina, Evropa, kakvagod stara, olinjala, osteoporozna i senilna bila, nije imala uticaja u oblikovanju, dizajnu i stajlningu tih paradruštava u pokušaju uobličavanja u državu.
Neću da kažem ko je imao.
Jučer je Hop bio u Sarajevu, vjerovatno u oprostitetljskoj posjeti. Vjerovatno je nekog od svojih, možda Rena ili Solanu, sve kuhinjske potrepštine, pitao šta da kaže a taj mu rekao: Reci da bi trebao Novi Ustav. Svejedno, to što je rekao da bi za ulazak u Nato bio potreban Novi Ustav ili Ustavne promjene, nije dobro ni za BiH ni za Nato.
Za BiH, jer će sada Akšamlije kraj Miljacke pet godina da jašu na tome – Novi ustav je preduslov za evroatlantske integracije. Kao u prošloj epizodi Tri Evropska Principa za Reformu Policije. Za to vrijeme će BiH ostati i bez ličnih karata a ne samo bez viza.
Za Nato, jer kako će Alijansa bez ovakve ratničke i vojne zemlje, ovakve Cikotićeve Armije Spasa, ovakvih Oružanih Snaga.
Preduslovima se pokazuje, u stvari, da BiH, nikome ne treba.
Ako može Makedonija u bezvizni režim, koja se vodi kao Bivša Jugoslovenska, mogla bi i BiH. Nije samo Sadović problem. S druge strane, ako nije Bugarska, što bi bila i BiH. I Bugarska nikome ne treba, ali je rubno područje pa je dobro da je integrisana, neka barem plinovog bez problema prođe.
Greška BiH je ako misli da nekome treba.
Tužna je činjenica da je BiH spala da se za nju bori Danijel Kon Bendit. Nije puno bolje bilo ni na početku. Bono.
Pored te nepotrebne činjenice, treba uzeti u obzir i čekanje raspleta.

STEREOTIPI O SRBIMA
Više puta sam, u svojim knjigama i utemeljeno, govorio o tome da su Srbi trebali suditi Slobodanu Miloševiću, a ne neki instrumentalizovani pajaci u Hagu, i objesiti ga za jajca, Karadžiću, prijeko, takođe, uz evidenciju samo JMBG iz lične karte, i Mladiću koji nije uspio do kraja ukrotiti Srbljake, Srbe divljake u redovima regularne Vojske Republike Srpske, i nije imao jajca da u Sanskom Mostu, na skupštini, uhapsi Karadžića i esdeesovu svitu i tako izvede vojni udar što bi barem prekinulo kriminalizaciju srpskog bića, olakšalo pregovore o miru i, vjerovatno, skratilo rat i smanjilo nepotrebne izgibije.
I sada to mislim.
Naročito kada sam pročitao kako Švarc Šiling, onaj visoki predstavnik u liku Stare kuke Doma staraca u švajcarskim Alpama, kaže da se u BiH, zbog srpske agresije desio najveći genocid u Evropi, od kraja Drugog svjetskog rata. Staračke gluposti, o najvećem genocidu, što bi trebalo značiti da je poslije II WW, bilo još mnogo genocida u Evropi, odbaciću. Ali srpska agresija je problematična. Najmanje kroz prizmu o nelegalnom referendumu o samostalnosti i secesiji od zajedničke zemlje. Jedino što ja mogu uraditi jeste da priznam da sam izvršio agresiju na nekoliko mjesta u BiH, naročito na Trebavu ispod koje sam rođen.
I kad čitam izjave Danijela Kon-Bendita, nekadašnjeg buntovnika bez razloga, anarhiste bez predumišljaja, Crvenog Danijela, intelektualca za nizaštonejebavajuću stvarnost koji joj je poručivao: Ne znamo šta hoćemo ali hoćemo to odmah, a sada komformističkog parlamentarca zelenih u Parlamentarnoj skupštini Evrope, sasušenog kopredsjedavajućeg parlamentarne frakcije, živog dokaza kako nije samo tačno da Revolucija jede svoju djecu nego se veoma često i usere, o tome kako je ambicije BiH za pristupanje EU paralisalo rukovodstvo Bosanskih Srba koji teže ka secesiji. Taj bandit ne zna da ne postoje Bosanski Srbi već postoji Republika Srpska.
BiH nema ambicije da ide u Evropu prije nego što ukine Republiku Strpsku i Srbe i Hrvate svede na manjine sa po tri mjesta u Parlamentarnoj skupštini BiH. O tome se kroz ovih deceniju i po trebao obavijestiti ušuškani Crveni bandit. A Šiling bi to trebao znati.
Obojica tih starkelja, jedan fizički, drugi mentalni, naglašavaju kako je Evropa diskriminisala muslimane jer, pravoslavci i katolici imaju dvojna državljanstva i mogu ići bez viza kao podanici Hrvatske ili Srbije.
Takvom stereotipu o Srbima, kojeg demonstriraju, i nakon dvadeset godina ova dvojica neartikularaca, doprinijela je, znatno, pomenuta trojka iz troprega uneređivanja srpskog naroda, pored konkretnih izvršilaca, ludaka i patonacionalističkih strvoždera.
A istovjetan tretman BiH, Kosova i Albanije, od strane Evrope, nije zbog Srba, već zbog BiH. Bošnjački političari koji predstavljaju najbrojniji narod sa najvećom odgovornošću za Državu punih usta, imaju najveću odgovornost za tu Državu. O tome su trebali misliti u slučaju viza. Ali i davno prije, u slučaju Referenduma bez Srba i žrtvovanja mira za zemlju bez viza.

PROPAST BiH
Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcejpljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem.
Drugiput je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir.
Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.
Rafiranje zajedno sa Kosovom, mislim stavljanje i rafe, obznanjuje kako se taj najuticajniji dio međunarodne zajednice odnosi prema BiH i šta očekuje od nje.
Političari kraj Miljacke, iz prošlog vijeka, Rage Sarajlije, ne shvataju vrijeme u kome žive. Za njih je Mehmed Fatih Davitelj juče bio na teritoriji opštine Sanski Most. Oni još čekaju karavan, u svom karavan-saraju.
Esdea, u tom čekanju karavana, izgubivši politički kompas u šikari sastavljenoj od Bakira, Harisa i Zlatka, i došavši u poziciju da smjenjuje svog predsjednika vlade Federacij i svog ministra unutarnjih dela na zajedničkom nivou, posegla je za konstitutivnošću naroda, putem Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, odlučivši da, do daljnjeg, dok se ne promijeni poslovnik Ustavnog suda Republike Srpske, neće raditi.
Smiješna konstitutivnost naroda u entitetima, isključivo je djelo međunarodne zajednice, odnosno njenih spadala u BiH.
1. Ustavi entiteta, a Ustav Republike Srpske je nastao prije Dejtonskog sporazuma i nastanka BiH sa dva entiteta, trebali su da se usklade sa dejtonskim ustavom i to je učinjeno. Venecijanska komisija je dala svoje mišljenje i saopštila da su usklađeni.
2. BiH je u Dejtonu, pored dva entiteta sastavljena, skrpljena, i od tri naroda, što je jednako važno. Konstitutivnost, ustavnost, saugrađenost naroda u podaništvo državi obezbijeđena je mehanizmima na nivou države.
3. Alija Izetbegović, koji je ovu zemlju koštao stotinu hiljada života, uništenih međunacionalnih odnosa, uništene imovine i uništene perspektive, 12. februara 98. pokreće pred Ustavnim sudom BiH, postupak za ocjenu ustavnosti ustava Republike Srpske i Ustava F.
4. Ustavni sud BiH se sastoji od tri stranca, dva Hrvata iz Federacije, dva Bošnjaka iz Federacije i dva Srbina iz Republike Srpske. Tri stranca i dva Bošnjaka glasaju za i tako Ustavni sud odlučuje da dva ustava nisu u skladu sa ustavom BiH i da treba regulisati i konstitutivnost na nivou entiteta. Dva Hrvata i dva Srbina glasaju protiv. Ali to ne pomaže. Ko jebe Srbe i Hrvate.
5. Nakon toga su donešene ustavne promjene i došlo je do formiranja Vijeća naroda Republike Srpske.
6. Klub Bošnjaka u tom Vijeću naroda sada blokira Narodnu skupštinu Republike Srpske jer je odluka Ustavnog suda Republike Srpske donešena preglasavanjem.
7. Zabravilo se, dakle, da je i Vijeće naroda Republike Srpske posljedica vamaterične i vantjelesne oplodnje, preglasavanja dva naroda u BiH.
BiH je sastavljena, to age sarajlije zaboravljaju, od muslimansko-hrvatske federacije i Republike Srpske. Očito je da niko nije ni predvidio konstitutivnost na tom nivou niti je ona moguća. Inače bi se konstitutivnost protezala do zadnjeg lončića u svačijoj kuhinji pa bi u mjesnim uredima imali po jednog Srbina, Hrvata i Bošnjaka.
Stoga age sarajlije i bježe od popisa stanovništva kao đavo od krsta. Konstitutivnost se potkrepljuje izborima a ne dekretima, da u vladi mora biti ovoliko, u parlamentu onoliko, u ustavnom sudu toliko. Izbori kažu da u Ustavnom sudu Republike Srpske Srba mora biti najviše.
Kao i cilj Alije Izetbegovića 98. tako je i sada cilj da se uništava Republika Srpska. Klub Bošnjaka je samo alatka.
Mada svi zaboravljaju narodnu jadikovku: Sve što radiš, sebi radiš.

BOSANSKI BOŠNJACI
Politika, kolikogod bila ubalegana, mora imati neki obraz.
Obraz ljudi koji su u stanju provesti proceduru ukidanja grba Republike Srpske i himne Republike Srpske pa zahtijevati ukidanje imena Republika Srpska a onda, jednostavno odlučiti da se zbog naziva Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica, koje niko više ne upotrebljava, blokira parlament entiteta, Narodna skupština BiH, izvan je civilizovanih standarda.
Priča o konstitutivnosti naroda u entitetima imala bi civilizovanu pozadinu da je stanje konstitutivnosti u Federaciji BiH, tamo gdje vladaju Osmanovićevi, kako bog zapovijeda. Ali, u Federaciji se Srbi, pa i Hrvati, bore za politički i egzistencijalni vazduh ko amuri na ispucaloj kori bivšeg mulja. Popovanje takvih o konstitutivnosti, kao i popovanje o tome da SNSD drži sve ostale klubove u Vijeću naroda Republike Srpske, nije nikakvo argumentisanje. Za popovanje su potrebne reference. Zato konj nikada ne popuje bumbaru o oprašivanju. A to što SNSD „drži“ sve klubove, govori o tome da ljudi imaju povjerenja u SNSD. Uz SNSD se ne osjećaju ugroženo. Ako ništa, sigurni su da SNSD neće zahtijevati smjenu svog ministra.
Adil Osmanović, manji potpredsjednik Republike Srpske, pokušava da srbuje u Republici Srpskoj, kao da su mu uzori Poplašen i Esdees u najboljim mračnim danima, i da na taj način ostvaruje agresivnu novu politiku Sulejmana Tihića koji na taj način kreće u predizbornu kampanju pokazujući na startu da je veći srbin od Harisa i Bakira.
Ozbiljnije. Najava blokade i eventualna blokada Narodne skupštine Republike Srpske, direktan je udar na Dejtonski sporazum i pokušaj državnog udara sarajevskog dvora. To bi bio prvi korak u rascjepu BiH. Osmanovićev potez je sračunat na zatezanje žica kontrabasa do trenutka kada bi organi Republike Srpske povukli incidentni potez na koji bi morala reagovati međunarodna zajednica, Ohaer ili Vepe.
Međutim, Esdea i Osmanović treba da se prisjete da je izlazak iz parlamentarne većine, i time iz izvršne vlasti u Sarajevu, legitiman, legalan i ustavni demokratski potez.
A na repertoaru je i cijeli niz stavljanja van snage zajedničkih institucija koje su nelegalno formirane, van pristanka entiteta ili van parlamentarne procedure.
Kao i preispitivanje nelegalnih promjena ustava Republike Srpske.

SARAJEVO ALBANIZIRA BiH
Koliko sam razumio balkanski torovi su podijeljeni, u jednima, sa boljom travom i sa više izvora, bezvizna su stada, u drugima su oni koji nisu primali distole, imaju ugore, možda i crveni vjetar, imaju divljeg, nepopisanog stada.
BiH, Albanija i Kosovo nisu u viznom paketu koji korača.
Znam da će se pomisliti kako sam, čim se probudim, čim legnem, protiv BiH, ali moram reći. BiH i spada u tu „grupu zemalja“. Albanija i Kosovo. Teško se može reći da je i jedna i druga zemlja. Kosovo je vojna baza i njima vize nisu ni potrebne, bitno je da članovi baze troše pare na tom lokalitetu. Još kad bi mogao, povremeno, da svrati nosač aviona. Albanija. Bivša bunkeruša, dispertor svakojakog šverca i područje opšte nekontrole. Bitno je da ta područja nisu nikad bile države. Albanija za vrijeme betonskog komunističkog ortodoksa, od drugog svj. rata, samo se vodila kao država. Kosovo da ne pominjem.
Ni BiH nije bila država. Priča o Republici BiH čiji kontinuitet nastavlja Dejtonska BiH, politička je zakrpa radi balansa snaga.
Te činjenice se prepoznaju i u formiranju te torovske čekaonice za bezvizni status.
Osim toga, nije ni red da svjetski bezvizni tretman dobije zemlja u kojoj se još ne zna ko sve ima njen pasoš i koja sa strahom ujutro otvara novine kadgod se u svijetu dogodi neki teroristički akt, jer se boji da će se, kao i desetine puta do sada, ustanoviti da je u tome učestvovao i neko ko je u toku demokratskih ratova, koje su u BiH vodile tri demokratske stranke, bio ovdje, klao ovdje, ili dobio pasoš ovdje.
Nije red ni zbog toga što se ne mogu istražiti zločini na dlanu, Dobrovoljačka, Tuzlanska, koji su se dogodili, takorekući, pred očima te Republike BiH. A može general Đukić da se osudi za neku tuzlansku granatu za koji nije dokazano da je svojom naredbom potpalio fitilj. To će Evropa shvatiti ovako: iz tog tora mogu da dođu oni koji su nekažnjeno prošli u svojoj zemlji pa su potencijalni izvršioci i na drugim mjestima. Ubijeđen sam da Evropa, kad kaže: vladavina prava, misli i na Dobrovoljačku i Tuzlansku.
Sarajevo, sarajevizirana politika bošnjačkih stranaka, dakle, drži BiH dalje od ukidanja viza.
A i šta će vam vize. Doklegod narod možete zabavljati pričom o ukidanju Republike Srpske.

KOMADANJE ZLOČINA
Mnogima je Srebrenica pozorište.
Mnogi koriste Srebrenicu za legalni i ilegalni politički rad.
Postoji soj, ili talog, političara koji Srebrenicu koriste kao mjesto povratka ili mjesto opstanka na političkoj sceni.
Postoje teze kako Srebrenicu treba iskoristiti da bi se Srbi jednom zauvijek proglasili fašistima pa se zahtijeva da neko, kao Vili Brant, nekada u Poljskoj, klekne i moli za oproštaj, u ime svog naroda, Srba. To samo potvrđuje tezu da će Srebrenica u narednim decenijama da se izrodi u veliki problem opstanka BiH.
Mnogi političari u svom kaleidoskopu crnih stakalaca Srebrenicu koriste za eliminaciju Milorada Dodika sa političke scene ili iz ljestvice političkog rejtinga. Da se zavađaju sa Srbijom. Ili da je uslovljavaju.
Neki od njih nisu se još opredijelili da li bi napadali Srbiju i Tadića za velikosrpsku agresiju ili bi se fokusirali na Republiku Srpsku kao genocidnu tvorevinu čija je, navodno, vojska i policija počinila genocid, kako kaže Sud i Dragan Čavić.
Neću da pominjem ostala imena. Samo Harisa Silajdžića. Sramotno je da on, koji je po svijetu lagao o desetinama hiljada silovanih muslimanki i o broju ubijenih i poginulih u bosanskohercegovačkim ratovima, sada, na groblju u Srebrenici drži političke govore i popuje zarad svoje ispražnjene političke karijere. Znam da nema ko, ali to mu nije trebalo dozvoliti. On, lično, bi se trebao zapitati, šta je uradio da do rata ne dođe. Ili, šta je uradio da ga zaustavi.
Glorifikovanje Srebrenice i stvaranje žrtava od žrtava, selektiranje mjesta zločina po broju i pripadnosti, neće spasiti BiH.
Zločin i tragedija u BiH se mora gledati ukupno. Ako se to ne želi onda se ne želi ni BiH. Ili, onda nema BiH. Doklegod se zločini i zločiništa budu dijelili, svojatali i iznosili na političku pijacu od protuva koje nemaju nikakav kredibilitet, BiH nema šansu.
O Srebrenici, konkretno. Ako će se u Srebrenici manifestovati politička zloupotreba a ignorisati da je u tom kraju stradalo više od 3000 Srba, po sirotim civilnim selima, onda žrtve Srebrenice, i njihovi potomci, od toga neće imati koristi, dostojanstva i mira.

GENOCID
Presuda međunarodnog suda pravde po kojoj se na lokalitetu Srebrenica dogodio genocid, može se u, u istoriji, još u ovom vijeku, pokazati kao jedan od glavnih rascjepa koji je doveo do raspada BiH.
Jasno je da genocid, masakr, masovno ubistvo, pokolj, organizovano istrebljenje i slične kategorije ratnog zločinaštva ne može da određuje sud, ni u konkretnom slučaju ni na međunarodnom nivou. To mora da uradi istorijska nauka koristeći multidisciplinarni alat.
Kakogod se klasifikovalo divljaštvo u Srebrenici, niti će se umanjiti niti uveličati. Ostaće najteži zločin ratova u BiH. Lično me frustrtira samo to što svi krivci, ili pravi krivci, neće nikada biti kažnjeni. Jer je to zločin – projekt kojeg nije izvela sumanuta budala niti se dogodio slučajno.
Njemački sudija u Hagu Kristof Flige govori o tome da je možda trebalo izbjeći kvalifikaciju ili klasifikaciju genocid. To je realna sumnja jer se genocid veže za holokaust i fašistička istrebljenja u Drugom svj. ratu.
Međutim, to treba gledati i iz bosanskohercegovačke prizme.
Ako se neprestano insistira na genocidu, stvara se u vlastitom narodu dugotrajna odbojnost prema narodu iz kojeg su ponikli zločinci-egzekutori. To stvara osnove da se i taj narod jednog dana proglasi genocidnim i fašističkim. A to znači da BiH nije moguća, da nema pomirenja, realnosti, oproštaja i slično. Generacije koje dođu poslije nas, neće htjeti da slušaju osude o genocidnosti, to je sigurno, kao što ni sadašnji narodi u Evropi ne bi slušali takve ocjene bez obzira šta su njihovi preci radili u ratu.
Takva država slušaonica, osudionica, mentalna torturnica, neće moći opstati. Samo što se krivica raspada neće moći adresirati na jednu stranu. Ustanoviće se, jednostavno, da njeni narodi ne žele i ne mogu da žive zajedno.

BOŠNJAK MESIĆ
Onaj Slobodan iz Slobodne Bosne, genijalac iz projekta Jedan čovjek – Jedne novine, nazvao je Mesića, predsjedatelja Hrvatske, kivijem – izvana čupav, iznutra zelen. Mislio je na godine, dabome.
Nezavisne novine, na stranici rezervisanoj za Bošnjake, donose intervju Stipe Mesića u kome on kaže da je Hrvatski entitet put za razbijanje BiH.
Mesić, očito, analogizira sa činjenicom da je Hrvatska Nezavisna bila put za razvijanje Jugoslavije.
Mesićeva, sada već nerazumljiva i racionalno neobjašnjiva briga za BiH, ima korijene u šablonu razmišljanja kojeg je primjenjivao i Slobodan Milošević. Kada su neki politički djelatnici iz Republike Srpske bili kod njega, dok je predsjednik Republike bio Nikola Poplašen Radikal, i kada su se usprotivili zahtjevima da se napadne baza Sfora u Ramićima kod Banjaluke i idejama da se Srbi sele na Kosovo, argumentom: Šta će biti sa narodom, Milošević je rekao: Jebeš narod, važno je šta će reći istorija.
Mesić govori istim jezikom. Jebeš Hrvate, bitno je da se ne raspadne BiH, da ostane u istoriji. Ja sam, kao naivni politički Generalić, mišljenja da BiH postoji radi Hrvata, Srba i Bošnjaka, a ne radi BiH.
Od Mesića, i cijele generacije croatologa novije neovisne zbilje, ne može se ni očekivati drukčiji pogled na Hrvate u BiH. Njihova vrijednost, za njih je, isključivo upotrebna.
Uostalom, oni se prema Hrvatima u BiH ponašaju skoro kao nekad prema Srbima u Hrvatskoj, samo bez Oluje.
Država je važnija. Barem prema Mesiću.

TIHIĆ NA ĆABI U OHAERU
Sulejman Tihić nastavlja svoju trojnu orijentaciju
· razbijanja bilo kakve mogućnosti za dogovor u Bosni i Hercegovini,
· uvlačenja sarajevskih i plaćenih banjalučkih igrača u razgovore i
· vječno uzgajanje Ohaera u BiH.
Potvrđuje se pretpostavka da je Tihić Prudski proces organizovao i u njemu učestvovao samo dok mu je trebao za ponovni izbor na čelnu stranačku funkciju. I tada je nastojao da pokaže svoje prave namjere i oslabi Dodika, nebuloznim pričama o pristupanju Bihaća Banjaluci i Bijeljine Tuzli, jer to je logika ekonomskog regionalizma. Onda je bolje da se Tuzla pripoji Beogradu, ekonomski je efikasnije a i regija je veća – Tuzla do Smedereva.
Tihić je dužan sarajevskoj političkoj pozornici.
Kada govori o tome da prudska trojka više ne postoji i da se može razgovarati samo ako se u razgovore uključe još po jedna stranaka iz Federacije i Republike Srpske, Tihić misli sigurno na Stranku za BiH i na Pedepe, prije Esdeesa. Haris mu treba da bi ga onemogućio da, Tihića, u pogodnom trenutku pred opšte izbore, proglasi nacionalnim izdajnikom a Pedepe kao neko ko će razblažiti Dodika.
Zahtjev da se razgovori obavljaju pod patronatom Ohaera nije samo zbog jevtine namjere da se u tim razgovorima ima većina protiv SNSD i Republike Srpske, nego igranje na dugi rok ostanka Bonskih Ovlaštenja. Tihićeva namjera je da u razgovore o unitarizaciji i centralizaciji uvuče Ohaer a da se onda, kada ta misija završi svoju igru leptira, ingerencije prenesu na predstavništvo EU.
Kakavi su efekti učešća Ohaera u bilo čemu u BiH, pokazuje Mostar.
Tihić, možda, računa i sa tim. Da se cijela BiH dovede do apsurda u kome se neće moći detektovati da je Republika Srpska politički stabilniji i ekonomski prosperitetniji dio BiH i da se onda izvede unitaristički državni udar na Dejtonski sporazum i Ustav BiH.
Treba podržati Tihića.
Razgovore o ustavnim promjenama ne treba više ni voditi. Ni sa Ohaerom ni bez Ohaera. Republika Srpska ima svoje teritorijalno i političko mjesto u BiH. Ostali neka vide sa Tihićem. Ili na izborima sljedeće godine.

REŽIJA SREBRENICE
Poslijekrvna Srebrenica je neprestana, nehumana, smrdljivo-politička režija.
Žrtve Srebrenice koriste se na najbesramniji način za sitne političke i novinarske karijere, za retrogradne političke koncepte, za dalje podjele i zavade, za urušavanje jedne zemlje u koju se tako konstantno zaklinje.
To je tako jer je Srebrenica i mogla da se dogodi u ovakvoj zemlji a ne u nekoj drugoj. A onda zločin Srebrenice održava u životu takvu zemlju koja ga je omogućila.
Srebrenica je suluda predstava na tuđim nedužnim kostima.
Kao što je bila predstava i u trenutku samog zločina. Na tuđim, nedužnim životima.
Predstava je nevjerovatna. Nad kostima nedužnih traje neprestana olimpijada politikantstva a oni koji su učestvovali u kolopletu zločina, to ukupno područje jedan je zločin, oslobođeni su i hodaju zemljom kao heroji.
Nikada se neće doznati ko je bio prvi režiser Srebrenice. Koliko je Ratko Mladić kriv za zločine, koji je bio tu, a koliko Radovan Karadžić, koji nije bio tu. I koliko svo mnoštvo drugih, javnih i tajnih. Neće se saznati ni koliko je doista žrtava bilo. Izvjesno je, samo, da će se, kako decenije prolaze, one umnožavati, udvostručavati, utrostručavati, kako predstava bude odmicala i dobijala nove režisere.
Danas, neko udruženje odlučuje da li će bojkotovati dženazu.
Ništa besmislenije ni monstruoznije ljudski um ne može smisliti, nakon počinjenog zločina.
To kojotsko vijećanje oko nađenih ljudskih ostataka, identifikovanih ljudi, obaviještene rodbine... da li ćemo prisustvovati sahrani ili nećemo, nedostojno je.
Kao i insistiranje, u Parlamentarnoj skupštini BiH, da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve genocida.
Takav prijedlog još je jedna režija Srebrenice. Trgovina ljudskim kostima na buvljoj pijaci prolaznosti koja se neprestano, umjesto vječnosti i vječnog mira, nameće nedužnim žrtvama.
U zemlji ovakve istorije krvi ne može se insistirati na zajedničkom obilježavanju jednog zločina. Taj zločin nije istražen i do kraja dokumentovan. Nije dovoljan Čavić i njegova komisija, pod dirigentskom palicom Pedija Ešdauna kome je to služilo kao jedna od alatki ukidanja Republike Srpske, pa da se utvrdi broj žrtava. Nije dovoljna sudska presuda o genocidu u Srebrenici pa da se dokaže genocid, makar i na tom ograničenom prostoru. Nauka i istorija moraju da ustanove prisustvo svih elemenata koje podrazumijeva genocid. Obilježavanje samo 11. jula, ozakonjeno kroz ovakvu parlamentarnu proceduru, jeste prisvajanje krvi i zločina, jeste pokušaj da nedužne žrtve iskoriste kao zemljišno-knjižni izvadak za prisvojenu BiH. Ali jeste i poniženje za sve druge žrtve koje nisu stradale od Mladića i Karadžića, kojih se proglašava krvolocima iako još suđenje nije ni počelo. Naročito je poniženje za fašističke žrtve Jasenovca. Ali to jeste i dioba BiH. Teško ćemo svi dugo i zajedno živjeti u neprestanoj predstavi oko krvavih kostiju.

FANTOMSKI APRILSKI PAKET
Aprilski paket, kojeg su politički pjesnici nazvali tim poetskim imenom, treba preimenovati u Bošnjački državni udar.
Taj pokušaj nametanja jarma i nadvlasti nad dva ustavna naroda, centralizacijom i unitarizacijom, dio je seta koji je trebao srpski narod koštati ostanka u BiH. U tom setu još su „reforma odbrane“ (ne mislim da je Vojska Republike Srpske neka garancija, jer, pokazalo se, nije garancija ni JNA, nekad veoma moćna i moderna armija, ali mislim da je neizostavan dio političkog mozaika koji temelji jedan narod u stvarnosti ali i u ustavu i sličnim aktima) i „reforma policije“.
2006. Republika Srpska je prekinula taj proces ešdaunizacije bosanskog vilajeta koji je BiH trebao pretvoriti u Bešdaunistan.
Aprilski paket, koga su objeručke dočekali mnogi sarajevski političari, a Harisu Silajdžiću bilo malo, sada živi kao Duh Tamnog Vilajeta. Njega podržava još samo Tihić, mada ni on više nije uvjeren u ozbiljnost takvog političkog opredjeljenja. Lagumdžija je nebitan igrač a Silajdžić, članstvom u PBiH, završava svoju karijeru. Duh Tamnog Vilajeta, Aprilski paket, podržavaju i duhovi iz nevladinog sektora, nekadašnji poslenici Ohaera ili nekih ambasada, čija je karijera sišla niz ljestve, pa se Duh Paketa pojavi sad u Francuskoj, sad u Dubrovniku. Lijepo je, dobro izlobiran, malo i ljetovati.
Medijski zanesenjaci, a i takvih je sve manje, neprestano upitkuju: hoće li, ba, Paket biti na dnevnom redu.
Neće.
Paket je posljednji Most na Neretvi koji je srušen u svrhu spasa Republike Srpske.
Sada je došlo vrijeme da se spašava Neretva, odnosno BiH.
Kada saraj-političari to shvate, možda neki razgovori i urode.

HIELBRANG
Andrija Hebrang, ubuđali hadezeovac, politički proizvod nesretne sudbine oca, žrtve mame revolucije koja jede svoju djecu, opozicionog položaja uvrijeđenog agramersko-austrougarskog miljea, nadshvatanja o hrvatstvu kao nečemu mnogo čistijem od ciganstva, jevrejstva, srpstva, kumrovečstva i samog Tita i zanosa neovisnošću povijesne zbilje a iskompleksiranosti zbog osobnog potcijenjenog položaja u sadašnjoj zbilji Hadezea i Države Hrvatske, dao je posve normalne izjave beogradskom NIN-u u kojima ustašoidno veliča Maksa Luburića, jasenovačkog tehnologa, egzekutora i unparijeđenog fašistu tvrdnjama da je on apsolutno bio za Hrvatsku i hrvatsku ideju kao i njegov otac. Imao je, samo, nekih tehničkih manjkavosti, ne.
Andrija Hebrang je hrvatski fašist treće genaracije. Prva je svakako bila ona Pavelićeva i Luburićeva, druga terorističko-ustaško-emigrantska a treća je savremena, konglomerativna u kojoj su razni HOS-ovi, Đapići, Tompsoni pa i Hebrang i ini, zapreteni „europskim putem moderne demokratske Hrvatske“ koja bi, najjradije, da se u zagorskim kletima, dalmatinskim konobama i slavonskim krčmama neprestano pjeva Danke Dojčland a da, ponekad, domaće klape uzviknu: Za Dom Spremni.
Fašistoidnost te treće generacije ogleda se u ledenom izglasavanju olujnog ustava u kome se tri mjesta u parlamentu ostavljaju za srpsku nacionalnu manjinu a Hrvati iz Hercegovine glasuju za mnogo više mjesta u Hrvatskom Saboru.
Kao i u mračnjačkom favorizovanju strijeljanih kolaboracionista, zločinaca, ustaša, pa i četnika, istina, i njihovih porodica, civila, koje su partizani stigli u Austriji i pobili na mjestu, bez suđenja. I u najmanju ruku, umobolnom, izjednačavanju svih žrtava, i partizana i ustaških fašista. Stipe Mesić je mala brana u pokušaju da se Hrvatska realno odredi prema partizanskom, komunističkom pokretu. Sanaderove izjave su, kao i sve, naučene i sračunate „na europskom putu“. Na istom putu je, znatno bljedunjaviji, i biskupski odlazak u Jasenovac, nakon skoro sedamdeset godina.
Hrvatska je počela svoj tihi vijek samozatajnog, učmalog, uskislog, usoljenog samonacionalizma, nacionalizolacionizma, kroatodovoljnosti i fašistofilstva u kojoj će se dnevna politika uvijek mjeriti tom prizmom a druge ideje neće imati prođu. Jalovi Esdepeovci moraju kriknuti lijevu ideju, i tako cijelo desetljeće, dok Hrvatska ne dođe sebi, a ne šaptati o slaboj vlasti i uzdati se u glasove preostalog Srblja. Unesrećeni Srbi i multietničnost malih i eksperimentalnih scena, ne mogu pomoći socijaldemokratiji.
Ukoliko se Sanader, glumljeni europljanin, ne vrati na mjesto predsjednika Hrvatske i ne transformiše je u predsjedničku državu, kao dio EU, naš zapad će zapasti u tešku sumornost.

KOLIKA JE SNAGA SDA
Možda dio slalomskih kombinacija Sulejmana Tihića na stazi Hoću Prud, Neću Prud, ima svoj uzrok u sve razbijenijoj strukturi Esdea a ne samo u političkim karakternim osobinama njenog lidera.
Sjednica novoformiranog organa stranke na kojoj je ministar bezbjednosti i sigurnosti Tarik Sadović, umoljen da podnese ostavku u razumnom roku, otkriva mnoge slike stranačke stvarnosti. Radi se o novom nastavku serijala Stranka protiv svojih kadrova. Mislim na prethodnu epizodu sa Nedžadom Brankovićem koji je podnio ostavku nakon demokratskih režiranih predsjedničkih izbora iz kojih je stranka izašla jača, demokratskija i jedinstvenija. Barem se tako predstavlja.
Slična epizoda u sapunici jedne druge produkcije, Pedepea, bio je poziv „vladajućem SNSD-u“ da smijeni dva pomoćnika ministrujućih u Savajetu ministara.
Minimum stranačke discipline i političke konzistentnosti nalaže drugačiju tehnologiju rada.
Neprimjereno je javno pozivanje na ostavke ili smjene jer to govori da stranka, ovaj put Esdea, za Pedepe nije toliko bitno jer je njen rejting minoran, nema nikakav uticaj na svoje kadrove i na svoja politička krila i okrajke. To, dalje, znači da strankom upravlja neko drugi a ne Tihić i novoizabrani postizborni organ. Ili svako pomalo. A onda znači da je sa tom strankom svaki dogovor problematičan. Političko zlatno važenje, politička konvertibilnost, mora biti na nivou praga održivosti postignutog sporazuma, kompromisa ili dogovora, barem onog koji je javno obznanjen.
Da ne kažem da se unutrašnji problemi Esdea već odavno prelijevaju na Federaciju pa sada i na Savjet ministara. Licitacija o tome ko bi mogao da bude Dobar Tarik, šteti i Savjetu ministara i samoj Esdea.
Možda je i ovo što govorim nepotrebno, kada je Esdea sebi mogla dozvoliti da na takvo mjesto predloži takvog Tarika. Pokazati takvu odgovornost za Savjet ministara, Državnu Vladu, rečeno esdea dijalektom, pa i za BiH, može samo razbijeni konglomerat a ne ozbiljna politička stranka.