REŽIJA SREBRENICE
Poslijekrvna Srebrenica je neprestana, nehumana, smrdljivo-politička režija.
Žrtve Srebrenice koriste se na najbesramniji način za sitne političke i novinarske karijere, za retrogradne političke koncepte, za dalje podjele i zavade, za urušavanje jedne zemlje u koju se tako konstantno zaklinje.
To je tako jer je Srebrenica i mogla da se dogodi u ovakvoj zemlji a ne u nekoj drugoj. A onda zločin Srebrenice održava u životu takvu zemlju koja ga je omogućila.
Srebrenica je suluda predstava na tuđim nedužnim kostima.
Kao što je bila predstava i u trenutku samog zločina. Na tuđim, nedužnim životima.
Predstava je nevjerovatna. Nad kostima nedužnih traje neprestana olimpijada politikantstva a oni koji su učestvovali u kolopletu zločina, to ukupno područje jedan je zločin, oslobođeni su i hodaju zemljom kao heroji.
Nikada se neće doznati ko je bio prvi režiser Srebrenice. Koliko je Ratko Mladić kriv za zločine, koji je bio tu, a koliko Radovan Karadžić, koji nije bio tu. I koliko svo mnoštvo drugih, javnih i tajnih. Neće se saznati ni koliko je doista žrtava bilo. Izvjesno je, samo, da će se, kako decenije prolaze, one umnožavati, udvostručavati, utrostručavati, kako predstava bude odmicala i dobijala nove režisere.
Danas, neko udruženje odlučuje da li će bojkotovati dženazu.
Ništa besmislenije ni monstruoznije ljudski um ne može smisliti, nakon počinjenog zločina.
To kojotsko vijećanje oko nađenih ljudskih ostataka, identifikovanih ljudi, obaviještene rodbine... da li ćemo prisustvovati sahrani ili nećemo, nedostojno je.
Kao i insistiranje, u Parlamentarnoj skupštini BiH, da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve genocida.
Takav prijedlog još je jedna režija Srebrenice. Trgovina ljudskim kostima na buvljoj pijaci prolaznosti koja se neprestano, umjesto vječnosti i vječnog mira, nameće nedužnim žrtvama.
U zemlji ovakve istorije krvi ne može se insistirati na zajedničkom obilježavanju jednog zločina. Taj zločin nije istražen i do kraja dokumentovan. Nije dovoljan Čavić i njegova komisija, pod dirigentskom palicom Pedija Ešdauna kome je to služilo kao jedna od alatki ukidanja Republike Srpske, pa da se utvrdi broj žrtava. Nije dovoljna sudska presuda o genocidu u Srebrenici pa da se dokaže genocid, makar i na tom ograničenom prostoru. Nauka i istorija moraju da ustanove prisustvo svih elemenata koje podrazumijeva genocid. Obilježavanje samo 11. jula, ozakonjeno kroz ovakvu parlamentarnu proceduru, jeste prisvajanje krvi i zločina, jeste pokušaj da nedužne žrtve iskoriste kao zemljišno-knjižni izvadak za prisvojenu BiH. Ali jeste i poniženje za sve druge žrtve koje nisu stradale od Mladića i Karadžića, kojih se proglašava krvolocima iako još suđenje nije ni počelo. Naročito je poniženje za fašističke žrtve Jasenovca. Ali to jeste i dioba BiH. Teško ćemo svi dugo i zajedno živjeti u neprestanoj predstavi oko krvavih kostiju.
Poslijekrvna Srebrenica je neprestana, nehumana, smrdljivo-politička režija.
Žrtve Srebrenice koriste se na najbesramniji način za sitne političke i novinarske karijere, za retrogradne političke koncepte, za dalje podjele i zavade, za urušavanje jedne zemlje u koju se tako konstantno zaklinje.
To je tako jer je Srebrenica i mogla da se dogodi u ovakvoj zemlji a ne u nekoj drugoj. A onda zločin Srebrenice održava u životu takvu zemlju koja ga je omogućila.
Srebrenica je suluda predstava na tuđim nedužnim kostima.
Kao što je bila predstava i u trenutku samog zločina. Na tuđim, nedužnim životima.
Predstava je nevjerovatna. Nad kostima nedužnih traje neprestana olimpijada politikantstva a oni koji su učestvovali u kolopletu zločina, to ukupno područje jedan je zločin, oslobođeni su i hodaju zemljom kao heroji.
Nikada se neće doznati ko je bio prvi režiser Srebrenice. Koliko je Ratko Mladić kriv za zločine, koji je bio tu, a koliko Radovan Karadžić, koji nije bio tu. I koliko svo mnoštvo drugih, javnih i tajnih. Neće se saznati ni koliko je doista žrtava bilo. Izvjesno je, samo, da će se, kako decenije prolaze, one umnožavati, udvostručavati, utrostručavati, kako predstava bude odmicala i dobijala nove režisere.
Danas, neko udruženje odlučuje da li će bojkotovati dženazu.
Ništa besmislenije ni monstruoznije ljudski um ne može smisliti, nakon počinjenog zločina.
To kojotsko vijećanje oko nađenih ljudskih ostataka, identifikovanih ljudi, obaviještene rodbine... da li ćemo prisustvovati sahrani ili nećemo, nedostojno je.
Kao i insistiranje, u Parlamentarnoj skupštini BiH, da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve genocida.
Takav prijedlog još je jedna režija Srebrenice. Trgovina ljudskim kostima na buvljoj pijaci prolaznosti koja se neprestano, umjesto vječnosti i vječnog mira, nameće nedužnim žrtvama.
U zemlji ovakve istorije krvi ne može se insistirati na zajedničkom obilježavanju jednog zločina. Taj zločin nije istražen i do kraja dokumentovan. Nije dovoljan Čavić i njegova komisija, pod dirigentskom palicom Pedija Ešdauna kome je to služilo kao jedna od alatki ukidanja Republike Srpske, pa da se utvrdi broj žrtava. Nije dovoljna sudska presuda o genocidu u Srebrenici pa da se dokaže genocid, makar i na tom ograničenom prostoru. Nauka i istorija moraju da ustanove prisustvo svih elemenata koje podrazumijeva genocid. Obilježavanje samo 11. jula, ozakonjeno kroz ovakvu parlamentarnu proceduru, jeste prisvajanje krvi i zločina, jeste pokušaj da nedužne žrtve iskoriste kao zemljišno-knjižni izvadak za prisvojenu BiH. Ali jeste i poniženje za sve druge žrtve koje nisu stradale od Mladića i Karadžića, kojih se proglašava krvolocima iako još suđenje nije ni počelo. Naročito je poniženje za fašističke žrtve Jasenovca. Ali to jeste i dioba BiH. Teško ćemo svi dugo i zajedno živjeti u neprestanoj predstavi oko krvavih kostiju.
