SAMOUNIŠTAVAJUĆE
BAVLJENJE SRBIJOM
Sarajevski mediji bi ustupili prostor i samom Salmanu Ruždiju, samo ako bi nešto rekao na štetu Srba i Srbije. Format i orijentacija sagovornika nisu bitni. Bitno je i za ovaj dan obalegati Srbiju. Usput i Republiku Srpsku. Goga Katana je povukla najbolji potez u životu kada je počela raditi za Sarajevsko Oslobođenje. Štagod napiše iz Banjaluke, samo da je protiv Banjaluke, biće objavljeno. Štagod kažu Čavić i Ivanić, ide ko alva.
Tako se Oslobođenje dokopalo intervjua sa zaboravljenim Mirkom Kovačem. To je onaj književnik koji je u totalitarnom komunizmu bio poznat i cijenjen. Otkako se odtotalitarisao i zaživio u Sveslobodnoj Hrvatskoj Franje, Ive i Jace, veći književnik od njega je Mišo Kovač. Pa je taj Kovač, Mirko, spao dotle da mora davati intervjue izuzetno glupim novinarkama poput JD, čija su pitanja višestruko duža od odgovora.
Taj Kovač je, na dvije strane, osvemusvačio. Uglavnom prežavakano i nebitno. Ali ima dvije tezice koje govore o teškoj izvansrbijanskoj bolesti nekolicine okolnih zemalja.
• Čini mi se da bi bilo najvažnije da se Srbija suoči sa teškim zločinima svoje politike koji su počinjeni u prošlom ratu, to bi pomoglo da se Hrvatska i BiH drukčije postave u suočavanju sa vlastitom prošlošću.
• Za direktora jedne važne kulturne ustanove predložen je čovjek, nekada novinar, koji je napisao biografiju Ratka Mladića.
Točno se vidi da Mirko Kovač živi u Totalitarnoj Hrvatskoj i da je sin Totalitarnog Komunizma. I to je o njemu dovoljno. To što su njemu Jadranka Kosor i Boris Tadić, isti, to je petljanje pileta u kučine.
Ali to pametovanje Srbiji, naročito razvijeno i razuđeno u Hrvatskoj, u Bosanskoj Autonomiji Bosne i Hercegovine i na Kosovu i Bazi, dio je šire transnacionalne i poludržavne bolesti nacija i država koje nisu izvele ili nisu u stanju izvesti završne radove.
Mala Republika Srpska je uspjela u tome. Nakon što je otresla Miloševića i tu paljansko-dedinjsku srbljačku transverzalu, okrenula se sebi i svojoj poziciju u okviru BiH i u okviru Opšteg Okvirnog Sporazuma za mir između Federacije i Nje. Više se ne bavi Srbijom. Ne pametuje Srbiji. Jasno je određeno da je svaka saradnja, od bratske do finansijske, dobrodošla. Ali politiku vodi svako sebi.
Ostale gorepomenute zemlje boluju od Srbije. Teške boljke boluju. U svakom trenutku svaka šuša zna šta Srbija treba da uradi. S kim da se suoči, kome da klekne, kome da se naguzi.
A pri tome ništa ne čini u svojoj zemlji i u svojoj naciji. Srbija treba da se suoči sa „zločinima svoje vlasti“ dok sva Hrvatska u Kninu slavi izgon i nestanak Srba. Zašto su na svijetu samo budale konstanta. Možda Srbija i treba da se suoči ali da neće sutra od nje tražiti da počisti i njihovo dvorište. Ili bi sami trebali da urade nešto. Onaj im zlikovac umro u bolnici. Ta Svesloboda nije uspjela, od Domovinskog Oslobođenja, pravno ni za guzicu da ga uštine zbog zločina nad Srbima.
Srbija je sve od sebe dala. Isporučila i Hadžića i Generala. Kako je to pomoglo Bosni od Bosne i Hercegovine, Hrvatskoj od Knina i Kosovu od Bond Stila, tamo Titin Omladinac Vlasi stalno sere o tome šta Srbija treba da uradi, da se s nečim suoči. Osim sa Sanaderom. JIO.
Ako Nikolić znadne da iskoristi hapšenje Generala, Tadić će izgubiti izbore. Kako će to pomoći trima poluzemljama na Balkanu.
Nezavršene i nesposobne nacije i države konstantno se bave drugima. Taj vjekovni kompleks pretvara se u samodestrukciju, u destrukciju cijelog prostora, u bolest prerano zaklane roditeljke zemelje i podsvijesti zbog nepravedno optužene jedne nacije za sva zla kako bi moja svjetla bila jedina, svemoćna i pravedna.
A nigdje i nikad nije tako. Niti će biti. Nikada nije sve na jednoj strani. Nije moguće da na jednom putu ima više uzbrdice nego nizbrdice. Nije moguće da su u istoj kući jedna soba okrugla, druga kockasta a treća dijamantna.
Pogledaj u dom svoj, anđele što reče Čorba Borba.
BAVLJENJE SRBIJOM
Sarajevski mediji bi ustupili prostor i samom Salmanu Ruždiju, samo ako bi nešto rekao na štetu Srba i Srbije. Format i orijentacija sagovornika nisu bitni. Bitno je i za ovaj dan obalegati Srbiju. Usput i Republiku Srpsku. Goga Katana je povukla najbolji potez u životu kada je počela raditi za Sarajevsko Oslobođenje. Štagod napiše iz Banjaluke, samo da je protiv Banjaluke, biće objavljeno. Štagod kažu Čavić i Ivanić, ide ko alva.
Tako se Oslobođenje dokopalo intervjua sa zaboravljenim Mirkom Kovačem. To je onaj književnik koji je u totalitarnom komunizmu bio poznat i cijenjen. Otkako se odtotalitarisao i zaživio u Sveslobodnoj Hrvatskoj Franje, Ive i Jace, veći književnik od njega je Mišo Kovač. Pa je taj Kovač, Mirko, spao dotle da mora davati intervjue izuzetno glupim novinarkama poput JD, čija su pitanja višestruko duža od odgovora.
Taj Kovač je, na dvije strane, osvemusvačio. Uglavnom prežavakano i nebitno. Ali ima dvije tezice koje govore o teškoj izvansrbijanskoj bolesti nekolicine okolnih zemalja.
• Čini mi se da bi bilo najvažnije da se Srbija suoči sa teškim zločinima svoje politike koji su počinjeni u prošlom ratu, to bi pomoglo da se Hrvatska i BiH drukčije postave u suočavanju sa vlastitom prošlošću.
• Za direktora jedne važne kulturne ustanove predložen je čovjek, nekada novinar, koji je napisao biografiju Ratka Mladića.
Točno se vidi da Mirko Kovač živi u Totalitarnoj Hrvatskoj i da je sin Totalitarnog Komunizma. I to je o njemu dovoljno. To što su njemu Jadranka Kosor i Boris Tadić, isti, to je petljanje pileta u kučine.
Ali to pametovanje Srbiji, naročito razvijeno i razuđeno u Hrvatskoj, u Bosanskoj Autonomiji Bosne i Hercegovine i na Kosovu i Bazi, dio je šire transnacionalne i poludržavne bolesti nacija i država koje nisu izvele ili nisu u stanju izvesti završne radove.
Mala Republika Srpska je uspjela u tome. Nakon što je otresla Miloševića i tu paljansko-dedinjsku srbljačku transverzalu, okrenula se sebi i svojoj poziciju u okviru BiH i u okviru Opšteg Okvirnog Sporazuma za mir između Federacije i Nje. Više se ne bavi Srbijom. Ne pametuje Srbiji. Jasno je određeno da je svaka saradnja, od bratske do finansijske, dobrodošla. Ali politiku vodi svako sebi.
Ostale gorepomenute zemlje boluju od Srbije. Teške boljke boluju. U svakom trenutku svaka šuša zna šta Srbija treba da uradi. S kim da se suoči, kome da klekne, kome da se naguzi.
A pri tome ništa ne čini u svojoj zemlji i u svojoj naciji. Srbija treba da se suoči sa „zločinima svoje vlasti“ dok sva Hrvatska u Kninu slavi izgon i nestanak Srba. Zašto su na svijetu samo budale konstanta. Možda Srbija i treba da se suoči ali da neće sutra od nje tražiti da počisti i njihovo dvorište. Ili bi sami trebali da urade nešto. Onaj im zlikovac umro u bolnici. Ta Svesloboda nije uspjela, od Domovinskog Oslobođenja, pravno ni za guzicu da ga uštine zbog zločina nad Srbima.
Srbija je sve od sebe dala. Isporučila i Hadžića i Generala. Kako je to pomoglo Bosni od Bosne i Hercegovine, Hrvatskoj od Knina i Kosovu od Bond Stila, tamo Titin Omladinac Vlasi stalno sere o tome šta Srbija treba da uradi, da se s nečim suoči. Osim sa Sanaderom. JIO.
Ako Nikolić znadne da iskoristi hapšenje Generala, Tadić će izgubiti izbore. Kako će to pomoći trima poluzemljama na Balkanu.
Nezavršene i nesposobne nacije i države konstantno se bave drugima. Taj vjekovni kompleks pretvara se u samodestrukciju, u destrukciju cijelog prostora, u bolest prerano zaklane roditeljke zemelje i podsvijesti zbog nepravedno optužene jedne nacije za sva zla kako bi moja svjetla bila jedina, svemoćna i pravedna.
A nigdje i nikad nije tako. Niti će biti. Nikada nije sve na jednoj strani. Nije moguće da na jednom putu ima više uzbrdice nego nizbrdice. Nije moguće da su u istoj kući jedna soba okrugla, druga kockasta a treća dijamantna.
Pogledaj u dom svoj, anđele što reče Čorba Borba.
