RAT JE MOGUĆ NA BALKANU
Teško je ukratko analizirati da li je Počasni Tuzlanski Profesor, Davutoglu, prijetio, upozoravao ili dobronamjerio kada je rekao da je moguće da se ponove balkanske nevolje devedesetih.
Ali pošto Otomanski Stablizatori pominju nevolje, a to je poetska riječ za rat, klanje i teritorijalizaciju, stvari treba uzeti ozbiljno.
Dabome da je rat na Balkanu moguć.
Sve što više pasa reži oko mesare, sve je izvjesniji i mogućniji. Sve ratove na Balkan donose, u kitu, stranci, Izvanbalkanci, oni koji se motaju oko mesare. Tako je bilo i devedesetih. Samo su neki pomislili da stvar rješavaju dragovoljci, šehidi i otačestvenici. Da nije Izvanbalkanaca, domaće plačipičke bile bi spremne samo da izazovu nerede na utakmicama. To je, poslije smrti Tita i Kompartije, krajnji balkanski domet.
Posve je izvjesno da je trenutni cilj da se Srbija uvuče u neki rat. Ili neku vrstu rata.
O tome svjedoči i naizgled iznebesna izjava Tadića da Srbija nije za silu i prolijevanje krvi. A prije toga je Domaćica Kosor cijelu Hrvatsku isporučila njenom novom regionalnom Obgondžiji – Tačiju. Pošto se onaj sa Brda kod Kranja nije nešto pokazao. Domaćicu su podržali i Josipović i Milovanović. Sada je došao i Davutoglu.
Njegova izjava da Turska nema sugraničje ovdje ali da sve ove naseobine smatra susjedima, direktna je najava turskog konstantnog miješanja u balkanske poslove. Dodao je i da sjever treba interisati, da Kosovo mora biti mnogo cjelovitije od Kipra itd.
A na kraju, odnosno, na početku. Već je epska ona upitnica visokog međunarodnog zvaničnika na niskom Kosovu, koji je, kada ga je Srbin poslije ponoći pozvao telefonom da upozori na nasilje Kosovskih Specijalnih Bljuza, a ovaj, ne znavši ko ga zove, ko iz topa upitao Je li gotovo.
Tako se sortira meso kad psi uđu u mesaru.
Okomesarnici znaju da ako potpale Srbiju na Sjeveru Kosova, potpalili su i Sandžak, i Makedoniju a, s božijom pomoći, i Sjever Montenegra. Srbi baš nemaju sreće sa tim Sjeverima. Usput se može okoristiti i u Naseobini.
Pored Turske, najopasniju igru na Balkanu zaigrala je Hrvatska. Ničim izazvano, nepotrebno i realno neostvarivo Najveće Prijateljstvo, zakucano Kosovu iz Zagreba, podiglo je tenzije, akceleriralo podjele i zamijesilo nepovjerenje do podioka koji su već zaboravljeni.
Kosovo još uvijek ima sreću. Dovoljno je da stoje na sred njive, ko budala na mjesečini, a da se njiva sije, ore, žanje, vrše i mijesi.
Srbija je, pak, u situaciji Dragocjene Pande. Tako retka i lepa zverka ubila se za EU. Ali joj je stvarno kao i pandi koju bi hranili žirevima.
Teško je ukratko analizirati da li je Počasni Tuzlanski Profesor, Davutoglu, prijetio, upozoravao ili dobronamjerio kada je rekao da je moguće da se ponove balkanske nevolje devedesetih.
Ali pošto Otomanski Stablizatori pominju nevolje, a to je poetska riječ za rat, klanje i teritorijalizaciju, stvari treba uzeti ozbiljno.
Dabome da je rat na Balkanu moguć.
Sve što više pasa reži oko mesare, sve je izvjesniji i mogućniji. Sve ratove na Balkan donose, u kitu, stranci, Izvanbalkanci, oni koji se motaju oko mesare. Tako je bilo i devedesetih. Samo su neki pomislili da stvar rješavaju dragovoljci, šehidi i otačestvenici. Da nije Izvanbalkanaca, domaće plačipičke bile bi spremne samo da izazovu nerede na utakmicama. To je, poslije smrti Tita i Kompartije, krajnji balkanski domet.
Posve je izvjesno da je trenutni cilj da se Srbija uvuče u neki rat. Ili neku vrstu rata.
O tome svjedoči i naizgled iznebesna izjava Tadića da Srbija nije za silu i prolijevanje krvi. A prije toga je Domaćica Kosor cijelu Hrvatsku isporučila njenom novom regionalnom Obgondžiji – Tačiju. Pošto se onaj sa Brda kod Kranja nije nešto pokazao. Domaćicu su podržali i Josipović i Milovanović. Sada je došao i Davutoglu.
Njegova izjava da Turska nema sugraničje ovdje ali da sve ove naseobine smatra susjedima, direktna je najava turskog konstantnog miješanja u balkanske poslove. Dodao je i da sjever treba interisati, da Kosovo mora biti mnogo cjelovitije od Kipra itd.
A na kraju, odnosno, na početku. Već je epska ona upitnica visokog međunarodnog zvaničnika na niskom Kosovu, koji je, kada ga je Srbin poslije ponoći pozvao telefonom da upozori na nasilje Kosovskih Specijalnih Bljuza, a ovaj, ne znavši ko ga zove, ko iz topa upitao Je li gotovo.
Tako se sortira meso kad psi uđu u mesaru.
Okomesarnici znaju da ako potpale Srbiju na Sjeveru Kosova, potpalili su i Sandžak, i Makedoniju a, s božijom pomoći, i Sjever Montenegra. Srbi baš nemaju sreće sa tim Sjeverima. Usput se može okoristiti i u Naseobini.
Pored Turske, najopasniju igru na Balkanu zaigrala je Hrvatska. Ničim izazvano, nepotrebno i realno neostvarivo Najveće Prijateljstvo, zakucano Kosovu iz Zagreba, podiglo je tenzije, akceleriralo podjele i zamijesilo nepovjerenje do podioka koji su već zaboravljeni.
Kosovo još uvijek ima sreću. Dovoljno je da stoje na sred njive, ko budala na mjesečini, a da se njiva sije, ore, žanje, vrše i mijesi.
Srbija je, pak, u situaciji Dragocjene Pande. Tako retka i lepa zverka ubila se za EU. Ali joj je stvarno kao i pandi koju bi hranili žirevima.
