SVETI OTAC NA GRANICI
Najveća dobit posjete Svetog Oca Hrvatskoj, odnosno ovim prostorima, jeste Istorijska rečenica Ive Josipovića. Evropa je kršćanska ideja.
Tako je Josipović, predsjednik Hrvatske, učinio važan korak ka tome da bude Hrvatski predsjednik. Istovremeno je počeo da razbija esdepeovski imidž Balkom partije. Jer sve SDP stranke na prostorima bivše SFRJ imaju taj balkansko-komunistički oštrodlaki imidž krkankomunista pretvorenih u pjenušavu kupku prevara, opsjena i lažne ortodoksijalne socijaldemokratije.
Pak, Papina posjeta je bila nešto neubjedljivija nego što se očekivalo. Aktelni Papa nema imidž rušitelja Komunizma, Berlinskog zida i Sovjetskog saveza, kakav je imao prethodni Papa. Razlika je između slovenskog i germanskog Pape očita.
Aktuleni Sveti Otac se ponovo vratio klasičnoj hrišćanskoj tehnologiji. Hodu unazad. Samo je njegov prethodnik Papa Pavle II gledao i hodao unaprijed. On je budućnost naprosto mamio i zvao u susret hrišćanstvu.
Osobine hrišćanske vjere su i inače da se drži prošlosti, da u budućnost hoda natraške, okrenuta prošlosti. I katoličanstvo i pravoslavlje. Islamska vjera, pak, aktivistički je, zadatkovno, naredbodavno, okrenuta budućnosti, onome što mora da uradi u svetm pohodu, da ne kažem ratu.
Benedikt XVI je posjećujući grob kardinala Stepinca i govoreći nekoliko dobrih rečenica o njemu, opet odveo kršćanstvo unatrag. Da sam ja Papa, intonirao bih ovo, pored klasične vjerske misije, i kao političku podršku ulasku Hrvatske u EU, čime ona i zvanično postaje član porodice evropskih kršćanskih nacija. Kolikogod se Papa javno ne bavi politikom.
Ovako, Benedikt XVI je nepotrebno uprljao svoje rečenice jednim Stepincem koji je podržavao ustašku tvorevinu a koja je imala istrebljujući srpski program. Stepincem koji je konktroverzan ne samo na ovdašnjim prostorima nego i u internacionalnim meridijanima istorije.
Daboame da je to Papa uradio smišljeno. Ja to shvatam kao permanentni pokušaj da se izbriše antifašistička, ne samo partizanska, istorija hrišćanske Hrvatske.
Vjera mora da odbaci sumnjive političke ličnosti. Naročito da odbaci one koji su vjeru i svoj vjerski položaj koristili u političke i krvničke svrhe.
Onomad, kada je Papa Pavle dolazio u Banjaluku gdje je držao misu, govor i vjerski uzlet, na samo tri kilometra od mjesta Drakulić gdje su ustaše 42. za pravoslavni Božić za jedno jutro pobili više od 2.300 Srba bez ispaljenog metka, takođe sam zamjerio što nije barem pomenuo to mjesto i činjenicu da se zločin dogodio. Jer u zločinu je učestvovao, kao najneposredniji organizator, i jedan katolički svećenik.
Aktuleni Papa je morao imati sluha za činjenicu da dolazi na granicu katoličanstva i pravoslavlja. Na granicu gdje su ustaše učinile istorijska zvjerstva. Ali je morao znati i da dolazi na granicu hrišćanstva i nadirućeg islama. Sadašnju. Stepinac je istorija sa mrljama. I on ne može pomoći Granici na koju je došao Papa.
Najveća dobit posjete Svetog Oca Hrvatskoj, odnosno ovim prostorima, jeste Istorijska rečenica Ive Josipovića. Evropa je kršćanska ideja.
Tako je Josipović, predsjednik Hrvatske, učinio važan korak ka tome da bude Hrvatski predsjednik. Istovremeno je počeo da razbija esdepeovski imidž Balkom partije. Jer sve SDP stranke na prostorima bivše SFRJ imaju taj balkansko-komunistički oštrodlaki imidž krkankomunista pretvorenih u pjenušavu kupku prevara, opsjena i lažne ortodoksijalne socijaldemokratije.
Pak, Papina posjeta je bila nešto neubjedljivija nego što se očekivalo. Aktelni Papa nema imidž rušitelja Komunizma, Berlinskog zida i Sovjetskog saveza, kakav je imao prethodni Papa. Razlika je između slovenskog i germanskog Pape očita.
Aktuleni Sveti Otac se ponovo vratio klasičnoj hrišćanskoj tehnologiji. Hodu unazad. Samo je njegov prethodnik Papa Pavle II gledao i hodao unaprijed. On je budućnost naprosto mamio i zvao u susret hrišćanstvu.
Osobine hrišćanske vjere su i inače da se drži prošlosti, da u budućnost hoda natraške, okrenuta prošlosti. I katoličanstvo i pravoslavlje. Islamska vjera, pak, aktivistički je, zadatkovno, naredbodavno, okrenuta budućnosti, onome što mora da uradi u svetm pohodu, da ne kažem ratu.
Benedikt XVI je posjećujući grob kardinala Stepinca i govoreći nekoliko dobrih rečenica o njemu, opet odveo kršćanstvo unatrag. Da sam ja Papa, intonirao bih ovo, pored klasične vjerske misije, i kao političku podršku ulasku Hrvatske u EU, čime ona i zvanično postaje član porodice evropskih kršćanskih nacija. Kolikogod se Papa javno ne bavi politikom.
Ovako, Benedikt XVI je nepotrebno uprljao svoje rečenice jednim Stepincem koji je podržavao ustašku tvorevinu a koja je imala istrebljujući srpski program. Stepincem koji je konktroverzan ne samo na ovdašnjim prostorima nego i u internacionalnim meridijanima istorije.
Daboame da je to Papa uradio smišljeno. Ja to shvatam kao permanentni pokušaj da se izbriše antifašistička, ne samo partizanska, istorija hrišćanske Hrvatske.
Vjera mora da odbaci sumnjive političke ličnosti. Naročito da odbaci one koji su vjeru i svoj vjerski položaj koristili u političke i krvničke svrhe.
Onomad, kada je Papa Pavle dolazio u Banjaluku gdje je držao misu, govor i vjerski uzlet, na samo tri kilometra od mjesta Drakulić gdje su ustaše 42. za pravoslavni Božić za jedno jutro pobili više od 2.300 Srba bez ispaljenog metka, takođe sam zamjerio što nije barem pomenuo to mjesto i činjenicu da se zločin dogodio. Jer u zločinu je učestvovao, kao najneposredniji organizator, i jedan katolički svećenik.
Aktuleni Papa je morao imati sluha za činjenicu da dolazi na granicu katoličanstva i pravoslavlja. Na granicu gdje su ustaše učinile istorijska zvjerstva. Ali je morao znati i da dolazi na granicu hrišćanstva i nadirućeg islama. Sadašnju. Stepinac je istorija sa mrljama. I on ne može pomoći Granici na koju je došao Papa.
