1790.

NI KOSOVO, 

NI BRISELOVO

Pohvalno je što je Srbija počela da slijedi primjer Republike Srpske. Brisel treba da iskaže interes za integraciju. A ne da se za njim trči tužni beskonačni maraton spadnutih gaća. U kome Kacin, Pak i File glume prolazne punktove za osvježenje. Dobro. Kacin se još i pravi budala.

Pohvalno je da je neko jači izrekao takvu tezu. Tomislav Nikolić, Predsjednik Srbije. Otprilike. Trčali smo za EU deset godina i došli do prosjačkog štapa. Sad ćemo da okrenemo ploču. Sad će Srbija da postavlja uslove.

Republika Srpska je odavno to poručila Briselu. I tako radi. Uslov je Republika Srpska. Uzmi ili ostavi. Možemo i prije drugih u BiH da idemo ka Briselu. Ali se mora iskazati interes. I moraju se dati pare. Prazna poglavlja koja nam se nude isto su što i finansijski derivati propalog bankarstva.

Brisel mora da se bori za Srbiju i Srpsku kao što se Turska bori za Sarajevo i Sandžak. Kao što se Rusija bori za svoj srpski energetski areal. Da se malo kurčim. Pošto u BiH Hrvatska samouprava muči, Sarajevo se turči a Srbin se kurči. Nemojte Srbiji slati Kacina Golomudana. Kako je mogla Ketrin, Oprosti mi Ketrin, da sleti u Banjaluku čim je pomenut Referendum. Može i u Srbiju da se blago izvoli prispeti sa konkretnim ponudama.

Dabome. To se neće desiti. Ali će se Srbija okrenuti sebi što će biti mnogo produktivnije od mestimičnih proserica Kacina u obliku Zvaničnog Izvestioca.

Ako uspije da se izbori protiv kriminalaca i zadrži makar i spori tempo stranih ulaganja, Srbija će biti na konju. To važi za Srpsku. Koja ima nešto lakši posao jer je mnogo manje skrovito područje za kriminalce a relativni odnos veličine investicija i bidipija je povoljniji.

No. Srbiji tek predstoji veliki posao. Stav Tomislava Nikolića izrečen na izbornoj skupštini njegove stranke, mora se uobličiti u konzistentnu politiku. Onakvu kakvu Republika Srpska već odavno ima uobličenu, od Esenesdeove pobjedničke 2006. Potrebno je čitave strukture i kordone političara i javnih djelatnika preoblikovati i obučiti za čvrst stav prema Briselu. Nije dovoljno da to kaže samo Predsidetelj Serbije.

A to će biti veoma teško. Jer slojevi su se debeli nataložili na Politici Spalih Gaća prema Briselu i Zabole Me Za Kosovo. Mnogi su uživali u konforu kooperativizma, uljuljkavanja, proseravanja na temu Kad Srbija bude dio EU. Srbija na EU putu. EU je prioritet svih prioriteta. I Mediokriteta.

   

šangaj, maj 2010.

1787.

MA, NEMA POMIRENJA

Neki Ćurdaković, neartikulisani kandidat za Velikog Vezira Srebrenice, kaže da je priznanje genocida koje je izrekla Vesna Kočević, zajednička kandidatkinja srpskih stranaka za načelnicu opštine, put ka pomirenju.

Najprije, Vesna Kočević nije priznala genocid. To što je rekla da je bio zločin i što poštuje presude suda, ne znači priznanje genocida.

Ali, najvažnije. Priznanje genocida nije put ka pomirenju. To je put ka uništenju Srpskog Naroda. To je put ka Drugom, dobrovoljnom, Turčenju Srba. To je put stvaranja Islamske Republike Bosne.

Presuda za Genocid Haškog tribunala nije validna za ocjenu da je nešto bilo genocid. Srpski genocid ne ustanovljuje antisrpski sud. Genocid ustanovljuje kompleksna istoriografska nauka. Ni jedno naučno ime, pojedinačno ili institucionalno, nije izašlo sa tezom  i dokazom o genocidu. Plaćene sudije ne ustanovljuju genocid.

To je politička presuda iz mozaika opravdavanja udara na Srbe da bi Slovenija i Hrvatska postale nezavisne. A danas propale. U tu igru su se, slučajno uigrali muslimani koji nisu nigdje bili planirani za neovisne države, i počeli krvavu igru sa Markalama i sličnim „srpskim divljaštvima“, kako bi Ameri imali opravdanje da tuku Srbe i kako bi njihovu teritoriju zaposjeli muslimani proglasivši je državom.

Prihvatanje genocida, za šta Čavić treba da bude strijeljan po optužbi za veleizdaju, značilo bi trajnu satanizaciju Srpskog Naroda. Svako još nerođeno dijete imalo bi oko vrata pločicu sa natpisom Moj narod je izvršio genocid. Značilo bi gubljenje prava na kolektivitet što uključuje teritoriju, ustav, jezik i opstanak.

To i žele muslimanski agresivci.

Nikakvo pomirenje.

Osim toga. Nema pomirenja sa onima koji cijeli srpski narod nazivaju genocidnim i fašistoidnim. Nema pomirenja sa onima koji ne dozvoljavaju presude za zločine nad Srbima. Mi ne tražimo da Dudakovića sudite za genocid. Odrežite mu jaja za paljenje srpskih imanja. Samo to. Nema pomirenja sa omima koji su imali ratni cilj da, sa Hrvatima Haveoa, pokore Srbe i stvore ustaško-handžarsku unitarnu državu. Poslije rata, inače, nema pomirenja. Poslije rata postoji samo šutnja koja znači Krvavu vam mamisu jebemo. Čak ni kada bi se muslimanski agresivci, ili bošnjački političari, izvinili svima u BiH jer su za BiH žrtovali mir. Nema pomirenja, samo Svako Sebi. Nema pomirenja dok Turska dolazi.

Sve su šanse propuštene. Srbi više nisu Pušači Zajedništva.

1786.

KARADŽIĆEVA DOKTRINA

ZA ORUŽANE SNAGE BiH

Kada je Radovan Karadžić lupio svoju jubilarnu 2.632. ratnu glupost, u kojoj je obećao svakom borcu VRS, i neomiljenog mu Generala Ratka, deset dunuma šume, ni slutio nije da je time trasirao put buduće zajedničke vojske BiH. Državnih Oružanih Snaga, Sunce Ti Jebem. Žeženo.

Mi smo se tada potrali pljkačkajući i kradući bodljikavu žicu, ograde, tarabe i vrljike iz omrznutih muslimanskih i hrvatskih teritorija, i područja nacionalnih manjina, i ostalih Ostalih, jer je trebalo na brzinu da ogradimo svoje Šume Brata Radovana. Oni pametniji su svoju šumu opasali minskim poljima. Ja sam, pak, tražio šumu u kojoj boravi međed. Moj duh poduzetnika sugerisao mi je da poslije rata otvorim zološki vrt. Bio sam spremio i crveni tepih za slučaj da Karadžić dođe u posjetu. Ne meni, već Međedu.

Al, ne bi međeda, MMJ.

Sad me na slične zajebancije, i na gladi rata, podjsetila vijest da Pripadnici DOS, Državnih Oružanih Snaga, gladuju na isturenim položajima prilikom SL na dužnosti u OSBiH. Oni, kobiva čuvaju neke relejne stanice i kote, taj elektronski krvotok, uho i oko, nervni sistem Vaše Velike Države.

Znajući moral ovdašnjih bojovnika, mislim da Država koja ima ovakvu VRS, Vojnu Radnu Snagu, ne treba da brine za svoju budućnost. Oni su u stanju stojeći pomrijeti od gladi a ne dati ni pedalj kota i releja. Oni su u stanju bosih prsa i golih tabana da se okamene i zamrznu u toku dežurstva za Vašu Državu. I tako uđu u legendu.

Da bi im se olakšao taj SPČ, Sveti Patriotski Čin, predlažem da se izglasa Zakon o izmjeni i dopuni šumskog dodjelnog zakona Brata Radovana i da se pripadnicima vojske na SL u OS BiH, dodijeli po pet dunuma bašta, vrtova i gredica kako bi mogli, tokom službe da gaje paprike, paradajz, krastavce, strogo za jelo a ne genetski modifikovane za samozadovoljavanje, kukuruz kokičar i evetualno feferonke za unutrašnju upotrebu prije nedajbože kakve Agresije na Vašu Držvu.

To će im olakšati smrt dok se ne ukinu Oružane Snage BiH.

Jer, država koju su umjetnici napravili u Dejtonu nije projektovana da plaća svoju vojsku, svoju televiziju, svoje institucije kulture, svoju vladu, osim tri ministra.

Nemam ništa protiv da postoji njih deset. Ali ostalima, osim onih dejtonskih tri, treba podijeliti po pet dunuma negdje u okolini Sarajeva, pa neka se hrane o svom trošku. Do ukidanja SM VD.

Samo, ne po Karadžićevoj klauzuli. Koncesije da se potpišu.

1784.

PITAJTE AMBASADU

Pošto je neka Babetina snimila izvjesnu sisobujku kako sguženih farmerica i gaćica, sjedi mladiću u krilu, u mostarskom parku, živo me je zainteresovala ta društvena scena i sociloško-psihološka pozadina Stidnog Javnog Seksa.

Seksa se stide oni kojih je prošlo. Pa tako i Babetina. Kako je nazva Sisobujka.

Inače cijelo guzičenje u krilu otkriva mnogo društvenih apsurda. Tri hiljade šupaka, i njihovih čepova, smiju da marširaju metropolama, i Troše Pare Poreskih Obaveznika, a jedno nevino žensko dupe ne smije da se, golo i oblo, uljuljka u muškom krilu.

Park je za djecu, kaže Babetina. Pa šta onda ti tražiš tu. Odnosno, ne pravi se moral nekog društva s pomoću djece. Djeca su nevina i nisu za upotrebu u bilo koje svrhe. Ogroman udar na Moral Jedne Babetine upravo je taj snimak i Njegovo Mećanje na internet. A ne Mećanje Njega u parku.

A i pitanje je šta je stvarno bilo. Demokrati kažu da je to bila razmjena nježnosti. Ja, ipak, obzirom na iskustvo, mislim da je u pitanju bila razmjena vlažnosti i čvrstine. Nježnosti razmjenjuju plišane mede, kada mama pogasi svjetla a djeca pospu.

No, neka nevladina seksualnopravna organizacija trebala bi da se obrati Ambasadi. Da li je bilo seksa u mostarskom parku. Oni sve znaju. Kako se Fena, Feudalna Novinaska Agencija, obratila Ambasadi. Čuli ste Dodika. Da li je u Srebrenici bilo genocida. Kako da ne. Kaže Ambasada.

Dabome da nije bilo genocida. Osim ako uskoro neki helikopter ne dobije ime Blek Naser. Orić. Apač Naser.

A dok ne stigne odgovor iz Ambasade, pustite mlade nek se uljuljkuju gologuzi u krilu. Toliko je teško danas naći dvoje sretnih na jednom mjestu.

A Ti Babetino, i svi ostali, odvedite, prilikom toga, djecu na drugu stranu. Kad ih možete zaključati u sobi dok to skrnavljenje obavljate u stanu, možete ih odvesti i na sladodoled.

A ti Bona Feno, i dalje njeguj taj Otomanski Šarm Novinarstva. Šta Kažu Ambasade. A. Šta kaže Sulejman Pičastveni.

1783.

DOM NARODA

NIJE DOM TERITORIJA

Razni ustavotvorni smrdoprdi, unitaroidni kretenoidi, bosnoidi i svakovrsni samostalni nastranici i nasranici, predlažu ustavne promjene i rješenja koja će od Vaše Države načiniti Našu Državu. JMM.

U posljednje vrijeme, kako je aktuelan slučaj Sejdić/Finci, najviše ideja se roji oko Državnog Doma Naroda. Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Posljednji u tom nizu su izvjesna nevladina podgrupa Tuzlanski Građani koja se drznula doći i u Banjaluku da predloži ustavne promjene. Među njima je i ukidanje Entitetskog Glasanja. Kakve prilude.

Ali mene zanima jedna druga promjena.

Eksperimentatori nude niz varijanti, utrkujući se, u kojima je ključna osa izbor Doma naroda i teritorijalni sastav njegovih klubova.

Dom naroda treba da se sastoji iz klubova triju nacija koje postoje u BiH. Dobro. Pristajem da u nekom obliku postoje i nacionalne manjine i ostali, u tom Domu. Mada to nije nužno jer se ovdje rješava ravnopravnost i odnos nacija a prava manjina i ostalih se štite na drugi način. Oni koji pokušavaju uvesti i Klub Ostalih ili Klub Nacmanjina, žele, u stvari, nacije pretvoriti u građane.

Ali Unitarioidni Bosnoidi, svi listom, predlažu klubove teritorija koji bi bili nacionalno miješani. Pa bi iz Republike Srpske u taj Domnar birali Eskime, Irokeze, Tuarege, Ostale, Nacionalne Manjine i jedno dva Srbina. Za koji dan će oni doći do spasonosne alhemičarske formule po kojoj će većina Srba u Dom Naroda biti birana iz Federacije.

Kretenoidima treba jasno reći da se mora ići ka rješenju da se iz Republike Srpske u Dom Naroda biraju samo Srbi a iz Federacije, popola, Hrvati i Bošnjaci.

Dom Naroda nije Dom Teritorija.

Ustavno pravo ne poznaje takve mješalice za nacionalnu torturu. Jer, Lagumdžijin Srbin je gori od Crnog Turčina. On ne štiti Srpski Nacionalni Interes nego štiti Interes Lagumdžijinog Fesa.

Ta providna igra sa Ostalima, Nacionalnim Manjinama, Entitetskim klubovima i Konstitutivnošću Svih Svukuda, samo je rastakanje Srba i Hrvata kao nacija.

Umjesto izmišljanja Srba u Federaciji, jer se Srpski klub u Domu naroda Federacije ne može godinama konstituisati, treba se vratiti Srbima, Hrvatima i Bošnjacima u najčistijem obliku.

Inače se sve pomiješa pa Sejdić i Finci rade za unitarizaciju BiH.

1782.

SRPSKA,

KUĆA DO KUĆE

Politička komunikacija sa biračima, i sa članstvom, simpatizerima i glasačima, ko ih ima, posebna je tehnološka disciplina koju se najprije može detektovati i rasčlaniti u vremenu izbora.

Tada mnoge stranke zapadnu u stanje traganja za sloganom a još mnogobrojnije MZKDI Agencije, agencije sa zajednčkim lažnim nazivnikom Mi Znamo Kako Dobiti Izbore, zapadnu u vratolomnu utrku kako bi se nametnule i prodale nekoj stranci nesretnici i kreirale kampanju za nju.

Mi znamo Ciljne Grupe, mi znamo Podmet i Predikat, mi znamo Talasanje Birača. Tuku su sintagme a neuki stranački tipovi puše i izigravaju intelektualorijum, iako, negdje u dubini duše, znaju da neće pobijediti i da nisu nizašta i nizakurac.

Onda na vidjelo izađu svakovrsne budalaštine, laicizmi, nasilja i torture nad jezikom i ideologijom. Greške. Nekoliko je najuobičajenijih.

·         Prepisivanje i falsifikovanje slogana, odnosno poruka. Mi idemo naprijed. Kaže Esdepe. To Naprijed je Esenesde iskoristio još 2006. Osim toga, ne radi se o tome da oni idu naprijed. Birače zanima kud ide ono za šta se oni zalažu i šta je to, kako se zove. Da je realnosti, Esdepe bi poručio Bosna ide nazad. Da Esdepeovci idu naprijed, to zna i svaka budala. Osim njih. Inače bi im cipele bile okrenute nazad.

·         Silaža od slogana i poruka. Mnogi genijalci na isti plakat ili bilbrod namelju razne poruke i dosjetke tako da nije jasno šta je pisac htio da slaže. Naša Srpska. Jak Doboj, Jača Srpska. Bolji gradonačelnik. Ni volovi ne jedu iz pretrpanih jasala.

·         Klasične laži. Vratiću vlast narodu. Da narod može da ima vlast, ne bi išao na izbore. Držao bi je u rukama.

·         Narcisoidnost kao poruka. Bolji ljudi. Pozitivna Banjaluka. Mi smo mladi, lijepi i genijalni. Toliko smo lijepi da nam ne treba ogledalo. A sve nam puca od dobrote.

·         Univerzalne antiporuke. Vrijeme je za promjene. Riječ je riječ. Voda teče nizbrdo. Muškarci znaju zašto.

O Glavnoj Poruci Kampanje sve je već isteoretisano. Sa praksom, međutim, stalno imamo problema. To je dvorazložan problem. Prvi razlog je što pisci poruka i reklamnih tekstova dolaze iz pašteta-namaz-toaletpapirne marketnške sfere u kojoj je posve drugačija moralna vertikala. Tamo je dozvoljeno tako predstaviti pelene ili uloške da je normalno pomisliti da je dovoljno dva kamiona uložaka pa da Semberiju odbrane od poplava. Zato takvi pisci i kreatori iznad Čavićeve svetačke glave bubnu poruku Pozitivna Banjaluka. A, realno, nema mjesta ni žmigavcu. Nije ni lijevo ni desno. Nit miriše niti smrdi. Ovca jalovica. Drugi razlog je što same stranke ne znaju o sebi ništa osim što znaju da su izbori. Ne znaju ni šta im je ideološka platforma, ni šta im je osnova a šta potka, ne znaju kud gone, što bi rekli iskusniji volovi za neiskusne pastire. Takve stranke ne umiju da iskažu projektni zadatak onima koji ne umiju da napišu.

A profilisanje političkog marketinga i njegove instratrukture, specijalizovanih agencija, istraživača i pisaca, nije isplativo u situaciji kada ni tržišni marketing nema šta da radi i kada agencije propadaju pod pritiskom dirigovanih i monopolizovanih poslova.

Pravu poruku može da kreira samo PIA Stranka. Stranka permanentne izborne aktivnosti. Stranka koja stalno komunicira sa biračima i javnosti i koja potpuno vlada svojim potencijalima, orijentacijama i putokazima kratkoročne i dugoročne prirode. Takvoj stranci ne treba kreativna agencija. Takva stranka porukama ne govori o sebi i ne šalje prazna pisma sa lažnim poštanskim markama.

Dobra poruka mora:

·         Da bude jasna

·         Da ne bude banalna

·         Da bude kratka

·         Da bude sama

·         Da govori o onome što je u središtu političkog djelovanja stranke

·         Da nikada ne govori o stranci, partiji i neidentifikovanoj izbornoj grupi

·         Da ima notu podsvijesti jer izbori nisu samo racionalna kategorija nego i iracionalna, podsvjesna, kolektivno psihološka procedura

·         Da koncentrisano iskaže politčku filozofiju stranke obojenu aktuelnom mandatnom i vremenskom notom.

Srpska, kuća do kuće. Kad se čovjek zaljubljuje u ženu, prvo mu se čini da mu je poznata, da je zna sto godina, samo nikad nije zastala ispred njega. I Kuća Do Kuće je nešto poznato. Znači Bliskost, Blizinu i Zajedništvo. Šta bi sad to moglo da znači, sad u izborima. I kakve veze ima Savezom nezavisnih socijaldemokrata i Republikom Srpskom.

Ima. Ima. Srpska je glavna tema političkog djelovanja Esenesdea. Esenesde ne govori o sebi. Govori o onome radi čega postoji i radi čega je dobio glasove. Ali Srpska kao područje kuće do kuće, kuće uz kuću, čovjeka do čovjeka, ruka ruci, kao područje zajedništva i sloge, neprekida i kompaktnosti. Kao područje složnih lokalnih zajednica. Područje bez pustara i napuštenica. Srpska puna kuća. Puna sretnih ljudi. A sretan je onaj ko ima kuću. I kome je uz kuću još nečija kuća.

Ta poruka, Srpska, kuća do kuće, kreirana je kao poruka koja traje cijeli mandat. Poruka mora da živi. U poruci ljudi moraju da se nađu i prepoznaju. Da nazriju putokaz a da ne shvate to kao naredbu ili prijetnju. Politička poruka je prije svega životna poruka. To nisu komitetske smjernice, niti ekonomski bilansi, niti beznačajne banalizacije. Političku poruku treba približiti narodu. Iz naroda sve dolazi i narodu se sve vraća.

1781.

PAŠTETA ESDEESA

Onako kako je izveo katastrofalnu privatizaciju državnih preduzeća u ratu, opljačkavši ih i upropastivši ih, i nakon rata, postavljajući na njihovo čelo Krkanment, nazivajući ih manadžerima i bezmismenima, tako Esdees sada privatizuje Republiku Srpsku.

U još jednoj amaterskoj kampanji koju vodi, lansirao je slogan Naša Srpska.

I to tako što je u jednu grafičku paštetu postavio amblem Esdeesa i te dvije riječi. Kadgod pogledam tu njihovu grafičku oblikovštinu dođe mi na misao sintagma Argeta Esdees.

Dobro. Esdees, obzirom na svoje porijeklo i prvi regrutni sastav, čiji se geni vuku i danas, ne može da ima išta zajedničko sa grafičkim dizajnom. Kada bih imao energije i prostora da se vratim unazad, to bih dokazao kao vidljiv znak apsolutnog glavoumnog, ideološkog, praktičnog i antikolektivnog haosa u tom pokretu koji je propao kao pokret a nikada nije postao stranka.

Ako se neko još sjeća plakata na kome je uspravna ruka, od lakta, sa stisnutom pesnicom, realizovana u zlatotisku, onda mu je sve jasno. Parada Kiča I Prča. Privatni Rilejšn Čopora.

Nu. Kako Masajci ne nose šubare tako Esdees ne razumije Design.

Ali je katastrofalno što ne razumije ni Republiku Srpsku.

Naša Srpska. STŽJ.

To ni Prgavi Harsi nije smio da pomisli. Na njihovoj strani. Naša Bosna.

Esdees demonstrira svoj krajnji domet. Privatni Nacionalni Posjed. Nije Srpska Naša. Srpska je srpska. Kad govoriš o Srpskoj ne govori o sebi. Kao političkoj stranci. Reci šta ti znači Srpska. Niko ti nije tražio posjedovni list.

Unutrašnja bolesna psihologija Esdeesa kao Državotvorne Stranke, iz čega izlaze Državotvorni Poslanici, Državotvorne Redakcije, Državotvorni Novinari, Državotvorni Geometri, naročito oni za prugu prema Bijeljini, limitira njihov preobražaj. Njihov maksimalan domet je Zaustavljen Pad. I na tome su se zakovali kao trećepozivci u obaranju svjetskog rekorda Usaina Bolta.

Ta leprozna misao, Naša Srpska, smještena u oblik paštete, da se može ponijeti u džepu, određuje i njihovo ponašanje na niovu zajedničkih organa.

Esdees, barem na tom nivou, mora učiniti veliki kolektivni intelektualni napor, da odgovori svojoj ulozi. Oni su tamo da zaštite Srpsku a ne da mašu potvrdom da je njihova. Inače, može im se dogoditi da jednog dana Dževrije ili Babaljuskas, izjave Naša BiH.

1780.

NEMIŠLJENICI

Da sam ja Režim. I da Režim hapsi. Čavić bi tamnovao u nekoj rupi na banjalučkom Kastelu, okovan teškim zarđalim obručevima. I oko noguva i oko rukuva.

I ne bi mi srao o tome kako Režim, JGR, hapsi neistomišljenike. I kaKo će biti još neistomišljenika do izbora.

Kakvi su, sigurno na njih misli, neistomišljenici Ubojević i Čekrk. To su obični nemišljenici. Kao i što je Čavić Go Nemišljenik.

Da je nešto mislio, ne bi nikad potpisao ono čuveno Demokratsko Priznanje Genocida pa sada svaki bošnjački političarčić maše time po sokacima, bogazima i ćuprijama Vaše Države. I taj će kamen ostati Srbima oko vrata i kad Čavić više ne bude kandidat ničega nizašta.

Za to bi mi išao u apsanu. Za veleizdaju. Za neutvrđeni, nepotkrijepljeni i nepostojeći zločin koji Republika Srpska nije počinila a koji joj je natovario na istoriju.   

A ne bi mi srao o tome kako Režim hoće da dobije lokalne izbore hapseći male miševe koji su slušajući Čavića i Gregorijana povjerovakli da je u Republici Srpskoj sve kriminal i korupcija pa odlučili da se i oni priključe i dadnu svoj doprinos. JGR.

U to je povjerovao i Petar Đokić. Svi uzimjaju pare a hapse samo socijaliste. To su lopovi, moj Petre. Lopovi. Nisu Socijalisti. Obične protuve.

Nejasno je Čaviću da su izbori dobijeni mnogo prije nego što su Protuve odlučile da uzmu pare. U Brodu, konkretno, kada je taj Čekrk iznevjerio partnere iz opštinskohg odbora Esenesdea, čijim glasovima je i izabran, kao koalicioni kandidat, čim je počeo mandat. Tada je bilo jasno da će Esenesde imati svog kandidata. I tada je bilo jasno da će izgubiti Čekrk izgubiti.

Ostalo je nejasno samo to kako se Čekrk nije mogao opredijeliti da li je bolje da sam vlada ili da sam krade.

Ili je, ipak, bolje da ga utamničim negdje u Srebrenici.

Mislim Čavića Nemišljenika.  

1779.

SDS IMA 

SRPSKOG KOMŠIĆA

Esdees se unaprijed predao. Zna da će izgubiti na lokalnim izborima. Bosić u Bijeljinskom Kinu važno izjavljuje da se spremaju za pobjedu 2014. Dotad nema promjena u Bijeljini. Ne lipši magarče dok trava ne naraste.

A njihova, Esdeesova, Dževrije, Aleksis Pandurević, žena totem Drage Kalabića, izjavila je, još važnije, da će Mićo Mićić srušiti vlast u Banjaluci. Te, 2014.

JMM.

Ali, Esdees ima većih problema. U Doboju.

U tom središtu KVOT regiona, Krnjin, Vučijak, Ozren, Trebava, što je, takođe izmišljotina Esdeesa, kao i Mićina pobjeda, sve sa infrastrukturu od pečeni prasići, Esdees ima endemsku vrstu načelnika koji na kraju drugog mandata važno kaže Zaposlili smo dvadeset radnih mjesta.

Taj Obren Petrović, koga prijatelji od milja zovu Obrezan, javno proklamuje da za sebe ima unaprijed šest, sedam hiljada glasova Bošnjaka. To je sve ona Lagumdžijina Raja koja je izabrala i Željka Komšića.

Jedino nije razumljivo po čemu je Obren Petrović multietničar. A nema ni Zlatni Ljiljan.

Esdees, da je neka srpska stranka, i da ozbiljno misli pobijediti 2014., javno bi se odrekao bošnjačkih glasova i svog kandidata u Doboju.

Osim ako Babalj nije sredio, sa svojim prijateljima Esdepeovcima, da se Bosić kandiduje za Člana P, te 2014., pa da ga Bošnjaci podrže. Kao Ivanića 2010.

1778.

SRBI U VOZUĆOJ

PREŽIVJELI

AGRESIJU

Ljiljana Stojić i Ozren Spasojević vjenčali su se u manastiru Sveta Trojica – Vozućica, u Vozućoj, opština Zavidovići, zadnja pošta Vaša Država.

To, dabome, nije neka vijest. Vjenčanje je dio mozaika. Kao i smrt.

Da. Ali Dnevni Avaz je to trijumfalno naslovio. Prvo vjenčanje u Vozućoj nakon agresije. Nakon Srpske Agresije na BiH. I nakon srpske agresije na Vozuću. U kojoj je Manastir Vozućica.

Manastir je nešto što je staro. Nije obična, novija, crkva. U tome je Srpska Agresija uspješnija jer je izvršena na Staro Srpsko Mjesto a ne na neko novodoseljeničko.

Vidim, poziv Erdogana ima odjeka. Budite mi čvrsti i držite se zajedno.

Jedino tako agresija ima smisla.

A onaj ko vrši Agresiju, vrši i Genocid. A ko vrši Genocid nema pravo na Državu. Šta na Državu, nema pravo da bude tu. Šta tu, nema pravo uopšte da bude.

Stoga ne razumijem Avaz. Trebalo je prećutati tu činjenicu. To nije radosna vijest. To je tužna vijest po Agresiju. Dvadeset godina od rata, oni opet nikli. Srbi Samoniklice.

I vjenačavaju se.

U mjestu Svete Agresije.

Vozuća je, inače, stara otomanaska riječ. Kao i Zavidovići.

A vidim, i kamen od koga je sazidan manastir, čisti je anadolski. Nema govora da je nakupljen po vododerinama tog Ozrena. Ozren je isto otomanska riječ.

Tako je i u Krajini, oko Dubice i drugih mjesta koja gravitiraju Jasenovcu, mjestu takođe velike Srpske Agresije, nakon onog velikog rata, dvadeset godina trebalo da prvi mladić od u vojsku.

Agresivan taj Srpski Narod, štobitmore. U svakom ratu je toliko agresivan da jedva preživi po koja klica.

A on meni da se budemo čvrsti i držimo se zajedno.

Da li za ruke ili za sablje. 

1777.

I OPŠTINA TURSKA

U LOKALNIM IZBORIMA

Premijer Turske, Erdogan, došao je u Amanet da izjavi ljubav svim narodima BiH. Neke narode nije ni pozadina zasvrbjela povodom toga.

Mada svi znaju da je došao da utiče na lokalne izbore.

Cijela farsa upotpunjena je izvjesnom Begovom nagradom, koja je dodijeljena i Sahranjivaču & Svadbeniku Bregoviću, kao i nevjerovatnom Odom Radosti Sarajevskom Univerzitetu, koji je nastao prije Otomanske Okupacije Ahdnamije i cijelog Balkana. Posebna epizoda je bila posjeta grobu Vlasnika Amaneta, Alije Iztebegovića.

Uzvaničenje je priredio susret sa Bevandom koji se za ovu priliku dodatno razblažio pa rekao kako bi bilo dobro dobru bilateralu pretvoriti u kvadriteralu u kojoj bi osim Turske i Amaneta bile i Srbija i Hrvatska. Ejebiga, zaboravi Kosovo.

Jasno je da Erdogan nije došao zbog Begove Nagrade ni zbog Bevande. Došao je da utiče na lokalne izbore. Jer, priča o IsaBeguIshakoviću, Aliji, Amanetu i slično nije priča Jedinog i Posebnog vlasnika socijaldemokratije u BiH, Zlatka Lagumdžije, kolikogod se on deklarativno sastao sa kolegom.

Kada se sve razabere, Erdogan je došao da spasava Esdea, odnosno da ojača Bosansku Mirisnu Notu sarajevske politike. Zastrašujuće djeluje njegova poruka Predsjedništvu BiH. Držite se zajedno i budite čvrsti. A jedan od njih se nije mogao držati ni svoje Partije. Drugi, pak, jedva se drži svoje Stranke.

Sve ovo je moguće zato što je EU digla ruke od integracije ostataka i otpadaka Jugoslavije.

Fransoa Olan, francuski predsjednik, izjavio je, na nekom ekološkom partiju, da je sa proširenjem EU završeno.

Olan je neiskusan u Briselovanju, posebnoj vrsti diplomatsko-integracijskog podjebljivanja, pa je otvoreno rekao ono što ni Glupi Sadnakacin ne bi nikada odapeo.

Ali pametnome nije ni trebao da kaže. Da EU misli ozbiljno i brzo da integriše Balkanske Vukojebine, uključujući i Makedoniju, Keljemendoniju i Crnogoriju, ne bi opština Turska učestvovala u lokalnim izborima u BiH. Odnosno, ne bi vršljala po Balkanu, kao nekad na konjima.

Jasno je da u takvoj situaciji, dugoročno, najveće probleme od angažmana Turske može da ima BiH i Srbija. Odnosno, Srpski Narod. Držite se čvrsto i  budite mi zajedno može da znači samo unitarizaciju BiH. A angažman u Srbiji može da znači samo da Mi nikada, ali nikada, nećemo priznati Kosovo i Sandžak.

Naivci koji misle da je važna Mapa Puta, rješenje rebusa SF, pristupni datum i slično, već su ispali iz voza. Pomoću bleferaja o integraciji u EU, Brisel i njegovi prekookenski mentori, žele postići još koju neiznuđenu grešku. Malo unitarizacije BiH, malo dezitegracije Srbije. Po mogućnosti, stanje nenadgledanog priznanja Kosova.

Jedan Olan sto Kacina.   

1776.

SRBI

U SARAJEVU

ŽIVE U TRAPU

Jedna od Božijih Zapovijesti, barem za političke stranke, mogla bi da glasi Ne Seri.

Povodom skupa koji je SNSD organizovao u Holidej Inu i na kojem je građanima i biračima predstavio kandidate za odbornike i jednog kandidata za načelnika, sve za sarajevske opštine, Esdepe, stranka pozadinskog crvenila sa Zlataganom i Beloj Košulji, sarajevska lažna multietnička stranka, izdala je saopštenje.

U njemu popuje o „sarajevskim srbima“, o tome da SNSD nema pravo da govori o Srbima u Federaciji, Zlatkoraciji, o tome da je Esdepe višedecenijska multietnička stranka. KTJ.

Kogod želi da vidi Jad I Bijedu političkog projekta Bosna i Hercegovina, Crvenu i Zelenu Laž Sarajeva, trulež balkanske Zlocijaldemokratije Zlagumdžije i pozadinu Histerije oko Genocida kao Srpske Krsne Slave, treba da dođe na skup u Holidej In.

Nekoliko desetina Srba koji su došli tog dana po pozivu aktivista SNSD-a, nisu došli na politički skup. Došli su na Skup Hrabrosti. Jer mnogi nisu smjeli doći. Kao ni profesor Hadžić, koji je prije četiri godine bio na našoj listi pa mu je Sarajevska Multietničnost uništila i zdravlje i miran penzionerski život. U pismu me molio da ga izbrišem iz članstva u stranci.

Prije dvije godine jedna me gospođa pitala koliko će još trajati skup. Još Dodik. Joj, crkoh, pozajmila sam cipele, ubiše me, oči mi iskaču.

Prije neki dan bilo je onih koji su došli u pozajmljenim sakoima ili haljinama.

Srbi tog dana nisu došli na politički skup. Došli su da zaplaču bez suze. Došli su zato što im je to posljednji dan pred novi dvogodišnji Trap Sarajeva. U kome žive u svom mrklom mraku. Finansijskom, egzistencijalnom, ljudskom, nacionalnom.

Srati o „višedecenijskoj multietničkoj partiji“, Esdepeu, najobičnije je strvinarstvo a ne političko saopštenje.

Vodati Pudariće i Desdnice, ko mečke po varošima, nije multietničnost, nije ravnopravnost i nije Evropa. Nikada Saraj neće biti Evropa.

Stoga Esdepe ne treba da nas uzima u usta. Ni Srbe.

Zalagaću se da ne sjedimo s njima za istim stolom kadgod se to može.

A ako mora, da njihove oznake imaju zvjezdicu. SDP*.

* Lažna multietničko-cocijaldemokratska stranka

1775.

VITEZOVI PICINOG REDA

Vidjeh, negdje me, na nekom internetalu ili internetalima koje fridrihebertuju, pominjao Spuhalo Picar, a i druge mlađane, prrtpostavljam po konstrukciji rečenice, aktivistkinje, imitatorke, vjerovatno, Pussy Riot, iz balkanske verzije, koja bi se mogla zvati Pušši Trio.

Optužuje me Picar, Vitez drevnog banjalučkog Reda koji je veličao slobodu Pica i Krpelja po parkovima, da ne poštujem kodeks izbora i da sam oskrnavio lik i djelo nekog kandidata jer sam rekao da ima pogled razrokog sokola.

Spuhalo Picar, a i aktivistkinja sa Byke, samo su egzibicionisti koji ne poštuju kodeks civilizovanog odnosa prema građanima. Oni već mjesecima nastoje Banjaluku i sve građane da prekriju Plaštom Pice i da je učine poznatom jedino po krpeljivom Picinom Navodnom Parku. To je stiglo čak i do onog Picobolesnika Plukovića u eBeogradu.

To nasilje je takvih razmjera da djeluje ponižavajuće. Ispašće da se Banjaluka uspjela iz Zečijih Jebališta urbanizovati samo do Picinih Parkova.

Jevtini Egzibicionizam kojeg finansiraju stranci, i u slučaju Riot, i u slučaju PDPDP i u slučaju SDP, znak je intelektualne, civlizovane i političke nemoći jednog potkupljivog sloja koji se u Srpskom Biću nataložio kroz vijekove i pretvorio u okamenjenu naplavinu obrasca za svijest i nesvijest, za rad i nerad, za utvare i prevare.

Ona slika djevojčice koja u utegnutim bijelim helankama sjedi ispred policije, u banjalučkoj Gospodskoj ulici, klasična je egzibicionističko-voajerska scena Narcisoidnosti Za Moju Dragu Tetku I Njene Ćorave Komšinice.

Potpuno jednaka scena je i na fotografiji potpisanoj sa Snimio SDP, na kojoj Zlatko Lagumdžija stoji za svetom govornicom u Bijeloj Odori ispred kordona ucrvenjenih aktivista i regruta Esdepea. Tako se Zlatko predstavlja kao Sai Zlaja a banjalučki curetak kao falsifikovana provincijalna ambrozija vudstokove djece cvijeća.

Ništa manji egzibicinizam nije ni stranački skup Kod Tri Trula Stola na nekom kvaziizletištu. Ili Šator Pokušaj Stevandića u nekoj Iskavici, gdje li. Ili slučaj Čavić MZ. Ta kampanja po prostorijama mjesnih zajednica pravi je Novi Val.

Egzibicionizam je i prozivati moje rečenice, kao i Koloseum Pobjednika, i čekati kad će Vasić da nam otpiše.

Eto vam. Pošto je kampanja pobjednički dosadna, ima se vremena.

1774.

BUDUĆNOST JE

ŽIVJETI

ALI NE ZAJEDNO

I NE U SARAJEVU

Međunarodna zajednica na Balkanu baš zna da odigra na nerealnu kartu. A onu koja je bila najrealnija, SFRJ, požurila je da podere na Sedam Polovina. I još im se kraj ne vidi.

Sada u Sarajevu održava budibogsnamica forum Budućnost Je Živjeti Zajedno. Nakon što su razjebali najbolju Zajedno Državu u cijelom svijetu.

Realno je Živjeti Zajedno kao i Termoelektrana u Jošikovoj Vodi.

Ako ostavimo po strani Mržnju Mračne Razdvojenosti koja je raširenija Bosnom i Hercegovinom nego ambrozija i koju je raspad Jugoslavije podjario pa je ključala u međunacionalnim i međuvjerskim ratovima, nerazumljivo je zasijavanje ovakvog foruma i u cijeloj Evropi.

Angela Merkel, odnjegovana pod presom Proleteri Svih Zemalja, Ujedinite Se, postala je čuvena po svom skepticizmu o multikulturalnosti u Evropi. A i da nije ništa rekla, očito je da zajedništvo puca kao loša najlonka na jedroj djevojačkoj nozi.

Ovdašnje Zajedništvo, pak, spalo je KZU. Nikolić i Josipović će se sastati Kadovokadono. Ovi će da budu kad bude i zvjezdica. A rukovanje Komšića i Josipovića i nije nekakvo Zajedništvo.

Patrijarh i Kardinal su praktikovali zajedničku vjersku jednočinku, u Katedrali, i govorili o potrebi ujedinjenja hrišćanstva, ne samo u Saraju, o potrebi da se očuva Hrišćanstvo. U Sarajevu.

Po tome se vidi u kakvom je stanju ne samo Hrišćanstvo, nego i to Zajedništvo u Sarajevu.

Stoga se i ovaj cijeli forum pojavljuje drugi put. Tragedija je već bila.

Budućnost je samo živjeti. Ali ne zajedno. I, naročito, ne u Sarajevu. To su davno prošla vremena. Faktori koji razaraju cijeli svijet, globalizujući ga, djeluju i ovdje.

Budućnost je živjeti. Ali ne zanositi se namamama i iluzijama.

Živjeti Svakozasebe.

Pošto se Zajedništvo potrošilo u krvi.

I, pošto nije ostala ni jedna sjemenka za pepeo.

1773.

JA IMAM VIZIJU

Neku veče na Fridriheberttelevizijiatv, izvjesni Latinović, kandidat za načelnika Grdiške, saopšti da ima viziju o nekoliko stvari. Danas Ivanić i Borenović, dvojac bez Crnatka, a naročito bez Đerića, saopšti da ima viziju razvoja Banjaluke do 2020. godine. O, Jebalo Te Žareno Sunce, bez skraćenice.

Nije sporno što Babe Vange, Tarabići Republike Srpske, imaju vizije. Sporno je to što izvjesni Latinović boluje od klasičnog sindroma viška činjenica. I prebrzog saopštavanja istih. Takav kandidat ne može da ima viziju. Jer taj sindrom, u kombinaciji sa pogledom unezvijerenog razrokog sokola, odaje bolesnog politikoida.

Kao što je sporno da Pedepe, pa čak i mlađani Borenović, govore o viziji Banjaluke do 2020. Jer njihova partija neće postojati do te 2020. Neće ni BiH. A obje su stvorene u istoj retorti.

Kao što su i Pokreti za Picine Parkove, Grdiške, Trebinja i slične destinacije, stvoreni u En Daj Mi institutima. En Daj Mi pobjedu. I dolare.

Imam viziju. 

1772.

ŠTA JE MONTIJU

Razumijem da je Sarajevo poetsko mjesto za mnoge plaćene privatne karijere koje su utemeljene na izvještavanju, medijskom, političkom i diplomatskom, o Crnom Srpskom Granatiranju Opkoljenog Nevinog Sarajeva. Čak i kada se vrate na mjesto zločina, da malo silikonskih suza izliju na svjetskozorni asfalt Saraja.

Ne razmumijem šta jedan Svjetski Finansijaš, Monti, ima sa tim.

On je na nekom religijskom miksu u Saraju izjavio Ovdje se najviše igra na kartu čovječanstva da se različitosti sjedine. Tvrdim da je ovaj grad bio globalizovan prije same Evrope.

Razumijem da i Monti ima neke savjetnike, pisce govora, pripremljivače, sugestatore, diplomatske izvještaje ambadsada. A da, unatoč svemu tome, tako bude Maksim Po Diviziji, ne razumijem.

Kakvo Sarajevo i Čovječanstvo. To je najcrnje mjesto Čovječanstva. To je Kazan Čovječanstva. To je Zeleni Trotoar Nestanka Mog. To je Kolektivni Logor Srba. To je Urbani Jasenovac. A Žrtva Sarajeva je Velika Sienen Laž.

U Saraju se nikakve različitosti ne jedine. Tu je sve jedno jedino.

Ne treba taj Gospodin Monti da dolazi u Saraj da nam laže o toj oazi raja, saraja, sreće i pozlate. Znamo mi kakvo je Sarajevo.

Nisam ovdje citirao ali Monti je pominjao i početak prvog svjetskog rata. Nisam najbolje shvatio, ili nije najbolje prevedeno, ali, kad je već u tom kontekstu, u Saraju može početi samo i Treći svjetski Rat. Toliko je to u čovječanstvu, globalizaciji i različitosti zasrano mjesto.

1771.

LABORATORIJSKI

NALAZ:

POZITIVNA

BANJALUKA

STJ. Da li Banjaluka ima Sindrom stečenog gubitka imuniteta. Da li ima virus Zapadnog Nilskog Konja. Pičiju Gripu, možda. Obzirom da je nedjeljama bila u Picinom Parku, omiljenoj destinaciji dviju partija, Demokratske i Demokratskog Progresa.

Jer, Depeče, Partija Dragana Čavića, tog srpskog Ča Gevare, obznanila Slogan Zlogan: Pozitivna Banjaluka.

Ča Gevara, Borac Protiv Režima, STŽJ, Sunce Ti Žareno Jebem, boluje od bolesti. Pričinjavaju mu su bolesne i pozitivne stvari. U medicinskom smislu. Što si pozitivniji, to si mrtviji.

Živ sam se namro straha. Ako postane Čokornačelnik Banjaluke, potpisaće, priluda, nalaz Radne Grupe da je SNSD u Banjaluci izvršio Čavocid.

Izborni slogan je filozofija. Hegel politike. To nije za čobane, čokore i čopore. U šta se mogu ubrojati stranke-grupe, stranke jednog čovjeka i manipulativni trećesmjenaši političkog miljea lokalne zajednice.   

Ja sam Pozitivna Banjaluka. Vi ste svi negativni. Vi ste svi u govnima. Ja u Belom Odelu.

Amateri političkih slogana, preprodavači izbornih dosjetki, narcisoidni krsman-čavići, iz ergele En Daj Mi institiuta, koji Krsmanoviću lažu da ga podržava 67% Foče, što je nemoguće, jer otkad je otišao Lektor, Foča nije toliko luda, ili lažu Čaviću da je izjednačen sa Gavranovićem a pred njegovim prostorijama, u Petra Kočića, u Banjalauci, svakog dana ista četiri automobila, iako drži vrata otvorena kao pijačna prodavnica koja daje znak rijetkim kupcima da  radi, misle da je najvažnije biračima i javnosti reći nešto o sebi.

Katastrofalna greška. Birači sve znaju o tebi, Čaviću. Birači očekuju šta ćeš reći o onome što je najvažnije za njihov opstanak. To nije zaposlenje, iako je uvijek na vrhu interesa u anketama, to nije ni plus ili minus, nisu izbori akumulator, to nije ni izjava o demokratičnosti niti o tome za šta si a zašta nisi.

Slogan je izjava, priznanje o suštini. A suština je ovdje Republika Srpska. Zato Esenesde ima slogane koji ne spadaju u političke pizdarije. Imamo filozofiju. Naprijed Srpska. Srpska prije svega. Moja kuća, Srpska. Srpska, kuća do kuće. To je razumljiv jezik koji govori o našem programu koji ide za tim da Republika bude jedinstvena, kompaktna, složna, neprekinuta. Ali nije to isključiva filozofija. Svaka i svačija kuća do kuće je dobrodošla. Učite se. Jeste bolno, ali je nadobudno.  

Nije suština Genocid u Srebrenici. Moj Čaviću.

Zato Banjaluka nije pozitivna. Nema Banjaluka Sidu.  

1770.

DRŽAVA ZA SEJDIĆA

Odavno tvrdim da Tužba Sejdić/Finci protiv BiH, nema nikakve veze sa Ostalima, sa Srbima, sa Hrvatima, sa Bošnjacima. Nego ima veze samo sa unitaristima.

Ispočetka je to izgledalo kao evropsko nastojanje da se od Vukojebine načini ružičnjak. A onda je Sarajevski Politički Krug bezočno počeo koristiti tu presudu za unitarizaciju. Unitarizacija je, inače, ovdje permanentni politički program koji podrazumijeva da se svaku prirodnu, neprirodnu, ljudsku i neljudsku pojavu, iskoristi za praktičnu unitarizaciju ili za zahtjev za unitarizacijom.

Sami Sejdić i Finci su shvatili da su oni postali politički subjekti u BiH. Kao i lideri najvećih stranaka. Pa su počeli pametovati u intervjuima i izjavama.

Zaboravili su da su oni samo tužili BiH. I da to ne znači da se njih pita za to kako treba da glasi presuda i kako je treba provesti.

Ali, kada su već toliko uizjavljivani i uintervjuisani, mogli su obznaniti i na čiji su poticaj presavili tabak.

Umjesto toga, Sejdić izjavljuje kako to što predlažu SDP/HDZ nije ispunjenje njihovih želja. To dalje, veli, nacionalno dijeli BiH.

Ta mi je ocjena odnekle poznata.

Ali, ako pogledamo praktičnu stranu problema, presudom i njenim provođenjem ništa se značajno ne rješava za Ostale. Oni ne mogu nikako biti izabrani čak i kad bi imali pravo da se kandiduju za više mjesta istovremeno. Stoga je svejedno da li stoji u Ustavu da je Predsjedništvo sastavljeno od po jednog predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka ili samo od trojice odnekud i odnekle.

U Ustavu ne mora da piše da je BiH zemlja toliko podijeljenih Srba, Hrvata i Bošnjaka da ne može opstati. To se osjeća u vazduhu. I u zraku. Neprocjenjivo.

Druga bitna stvar. Rat u BiH nisu počeli i vodili Ostali i Nacionalne Manjine. Već Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Stoga je i dejtonsko i ustavno rješenje obuhvatilo baš njih. Svi drugi i njihova prava se podrazumijevaju.

Ali se ne podrazumijeva mogućnost promjene ustava i pozicije konstitutivnih nacija zbog položaja Ostalih.

Sejdić je pametovanjem o prijedlogu SDP/HDZ vjerovatno zapečatio sudbinu te presude.

BiH sigurno neće ići evropskim putem ako mora da se unitarizuje. Ovdje ni jedna nacija, čak ni Bošnjaci, neće žrtvovati svoj položaj, zbog EU. Pa ni zbog Ostalih.

Republika Srpska rizikuje svoju budućnost ako prihvati „Jedan Iz Republike Srpske“. Kolikogod to sada izgledalo nerealno. Ali istorija Naseobine i okolnih vukojebstava, kazuje nam da je spektar nacionalnog i međunacionalnog zajeba, izjeba i podjeba, beskonačan a ne samo u krugu od 360 stepeni.

Pa je, ipak, to ponudila. Ali, kako vidimo to nije dovoljno. Unitaristi imaju beskrajne apetitite. Njihove pantljičare imaju gliste koje imaju pantljičare.

A Sejdić hoće da bude i tužilac i sudija. I nacionalni mjerač i Ostali.

Ejebiga.