NACIJA NA SEVERU FUDBALA
Nekidan sam se zevzečio kad sam pisao tekstuljak o srbijanskom fudbalskom glupilu. Nisam bio iznerviran kao što su to moji prijatelji sa Saraja ocijenili, pa, branili Pižona od mene, životinje, divljaka i genocidaša. Odavno sam prevazišao taj fudbalsko-nacionalni trans kao nadomjestak stvarnih sposobnosti. Time se sada bave Ljubitelji Zmajeva i Palitelji Vatrenih. Socijalni amateri. A i pravo akoćemo, zašto bi me nervirala igra reprezentacije Srbije. Ne navijam za Srbiju. Od fudbala se može navijati samo za Barselonu i za još ponekog ponekad. Nemam ni potrebu da dokazujem svoje srpstvo navijanjem za Srbiju. Gledam to kao i na svaki drugi fenomen.
Ali, danas sam se iznervirao.
Dokle mogu da ga vade na Srbiju. Onaj Karadžić u svim novinama izjavio, intervjue dao, Izvinjavam se naciji. Jebla ga nacija koja ga trpi.
Izvinjava se Naciji za sve što joj je ove godine „naš fudbal“ priredio. Njegov fudbal. I njegovih. Postoji opasnost da se i drugi počnu Izvinjavati Naciji. Novine će, onda, otići u 3 LPM.
Neshvatljivo je dokle se na ljestvici moći popeo Naš Fudbal u Srbiji. Taj Kuradžić je toliko moćan da može ne samo da otjera Antića, da dovede kretenoidnog Pižona nego može da komunicira direktno sa Nacijom. To ne može ni Predsidetelj Boris. Ubijeđen sam da njegove riječi Izvinjavam se naciji, mogu komotno da se prevedu sa Ko vas, bre, jebe, livadići.
On može tako jer je ispod njega cijela piramida neregularnosti, ucjena, kriminala, namještanja, fiktivnog kvaliteta igrača i trenera, protežiranja bez pokrića i velika količina love u opticaju. Istina, on kaže da je on najodgovorniji, on je Predsjednik fudbalskog Saveza, STJ, ali i mirno samo što ne kaže Šta se kofrčite, sljedeće godine su izbori. Ovo je demokratija, seljačine, ne pada mi na pamet da podnesem ostavku.
Dobro. Pola vode može da pije objašnjenje da je fudbal slika i prilika društva. Recimo Mamić. Mamić je Nogomet. Njemu se pamet otvori tek u avionu. Dođe k sebi. Ne treba otjerati selektora. To je izjava istog tipa kao i Izvinjavam se naciji. U srbijanskoj reprezentaciji prepoznatljiva je sva apatija društva fabrikovana pod kodom Mi nikada, ali nikada, nećemo priznati Kosovo. Vidljiva je i sva nemoć takve nacionalne politike. Vidić je rekao, na penalu, Mi nikada, ali nikada, nećemo dati gol Slovencima. U reprezentaciji Hrvatske vidljiv je nacionalni elan, malo podjaren i prijemom u EU, ali je vidljivije da je u konstantnom padu i da će se istrošiti sa izlaskom Eduarda i te generacije. Biće i oni glupi kao i Pižon & co. Jer na istoj piramidi počivaju. U čemu je razlika između Mamića i Kuradžića. Samo u tome što ovaj drugi ne sere po dvorištu. U reprezentaciji Zenice je vidljiviji inat od nekog nacionalnog naboja. Ma bićemo mi država. To je odsjaj iz njihove podsvijesti. Ali i to je kratkog daha. Ako ne prođu Portugal, raspašće se sve, i smrditi, kao Apriliski paket.
Međutim, to je dio objašnjenja. To o slici i prilici društva. Kako onda to nije kod onih lijepih cura odbojkašica. Pa i kod košarkaša. Pa i kod vaterpolista. Pa i kod Noleta. Mada Nole nije Srbija. On ne jebe piramide.
Objašnjenje je u fudbalskoj piramidi i Faraonu Karadžiću. To je nerazmrsiva Mađarska Kocka u kojoj je svako zaključan sa sto drugih kockica i niko nikome ne može da kaže ništa. Taj sistem proizvodi jalove kretenoide i ubija svaki kvalitet, kod igrača, kod trenera, kod sudija, kod uprave. Čujem da se i jedan Piksi, igračka i japanska trenerska legenda, nudi za selektora. Tolika je moć Piramuda Kuradžića. Nudi se iako je jednom jedva spasio dupe bježeći u Japan.
Tragično je što nema jajca da kaže marš, bre, džukele, u PMF. Fudbalsku.

MEDIJI U NASEOBINI –
EGZAKTNA JE EFEKTIVNOST
MEDIJA U PROCESU EFEKTIVNIH
PROCESUIRANJA
Pogledajte šta onanistički ekvilibristi iz amaterskog kulturno-medijskog društva Vratnik, na jednoj od internetskih stranica OEBS-a pišu o medijima:
Сврха компоненте Медији и комуникација јесте да се ојача капацитет медија, како би дјеловали као средство комуникације између општина и грађана, те као форум на којем ће се изражавати гледишта и ставови грађана.
Медији представљају значајну спону између општина и јавности. Због тога је важно развијање способности општина да ефективно користе медије, као дио интегрисане стратегије комуницирања са грађанима. Ефективно кориштење медија може повећати ниво учешћа грађана у управи, али само ако медији извјештавају тачно, и само ако новинари дјелују одговорно. Истовремено, општине би требале у потпуности искористити потенцијал медија, како би информисали грађане и прибавили гледишта јавности.
Sunce ti jebem kalajisano. STJK. Ušta sam potrošio šesnaest godina škole, uključujući i fakultet za novinarstvo, i prostario cijeli život. Da sam ovo znao kao učenik osmoljetke, barem, danas bih ja bio, bio, bio… Dunja Mijatović, STJ.
Cijeli ovaj moj, da prostite, Kukujoj, jeste povodom vijesti da Kancelarija OEBS predstavnika za slobodu medija u sadejstvu sa Misijom OEBS u Naseobini, organizuje Prvu OEBS konferenciju o medijima Jugoistočne Evrope.
Zločinac se vraća na mjesto zločina.
O čemu u Segemntu mediji ima da se raspravlja u toj JI. U Naseobini. Otkad je na zgarištima išta organizovano osim raščišćavanja terena. To je danas potrebno medijima u BiH.
Zločinci, uključujući i djelotovrnike, nedjelotvornike, OEBS-a, donijeli su nekoliko začina i otrova za Medije Naseobine i cijele JI. Ali samo su u glupoj Bosni bili efikasni i efektivni kako doliči. Em je Bosna Bukovina, em je njihova misija bila Protektorativna.
Začini i otrovi:
• Deregulacija javnih medija. Posebno elektronskih. To su takozvani emitovani mediji. Za razliku od printanih. Čitani I gledani teško da postoje. Oni ne zavise ni od koga. Svi zavise od njih. U njihove Nadgrobne odbore ušli su Ofrljaši, posebna skupina, veoma raširena, koja ofrlje zna sve poslove pa i poslove javnih medija. U njihovim redakcijama su osamstomilioniti klonovi Nikole Deretića, Duške Jurišić i Vlade Slijepčevića, spodoba koje su, nesumnjivo obilježile istoriju Naseobine, tako i toliko da bi Mehmed Paša Sokolović, kad bi ustao, zbog kompleksa manje vrijednosti, srušio Čupriju Na Drini.
• Novinarstvo na kursu. Žao mi Bore Kontić. Dvije decenije posmatra, iz samog centra igrališta, kako Prilike postaju Novinari. Mogao sam reći i Utvare. Kako su izmislili Političke Akademije, Akademije za Lidere, Akademije za Žene, Akademije za Ljuske od Prava, tako su izmislili i Kurseve za Novinare. Kursadžije. To su danas novinari u Segmentu Mediji. Ko može da prstom upre u Priliku, danas, nakon 20 godina, i da kaže Evo Novinara, a da se pri tom usere i javnost, i vlast i OEBS.
• Privatni mediji. To je samo stavka u tekama Bizmismena. Kao i privatni kiosci. Jadnije od Biti Novinar još je samo biti Novinar Kod Privatnika.
• Vijeće za štampu. Vijeće za krompirovu zlaticu. Potpuno isto.
• IMC. RAK. MRAK. DORIS PAK.
• Nema Komentara. Nema novinarskog stava. Samo obje strane. Turska televizija ATV, iz Banjaluke, npr, nema komentara pa opet pravi malu djecu svakom koga pomene. Stvaranjem novinara koji nemaju pravo na komentar ravno je štrojenju, i novinara i novinarki, Francuskim ključem. Ako ijedan novinar zna šta je Francuski ključ.
• Nema Jezika Mržnje. Ta postavka je veoma djelotvorna. Primjenjujći je, sarajevski novinari su od Srba i Hrvata napravili fašiste. Kakvi novinari. Baliještine.
• Itakodalje
O čemu, dakle, Konferencija.
Kad su kuga, kolera, crni prišt, crveni vjetar, uništili novinarstvo i medije, stvorili od njih oaze samobolesnika, liječenih špijuna, renoviranih plaćenika, umišljenih političara, konsultanata i dojavnika, pored masovnih zalutanika u profesiju.

KIŠA SPIRA GOVNINE
NA GLIBNOM PUTU
Internetski portal e-Govnine, izvjesnog Zlukovića, već mjesecima vodi Prosjačku aktivnost internacionalnih razmjera: Udijelite portalu koji je svjetlo u tami, svjetlo u tunelu, svjetlo u poljskom nužniku, Jedino Svjetlo Crnih Srba.
Moguće su dvije istine. Ili je akcija Udijelite portalu sračunata na internacionalni i domaći sažaljivi odjek, eto, oni slobodoumnitelji, svjetitelji, preobrazitelji, a nemaju ni za tipku na tastaturi. A investitori koji su im odavno gurnuli obilnu finansijsku sisu u usta, a onu stvar u gušče, i dalje ulažu u mozgosrbno ispiranje. Ili su ulagači, gore im i dolje im, počeli da povlače svoje sise. Obavili su što su namjerili, Srbi su satanizovani, namamljeni su i da sami sebi skaču u stomak, miloševićuju se, šešeljizuju se, radikališu se, otkosovljeni su, za dežurno sranje ima Svojavodina, ima Muazuki... Pa panika hvata plaćenike.
Kakogod bilo, e-Govnine su jedna od alatki koja ima poseban zadatak ispiranja mozgova u dužem i masovnom opsegu. Srbi bi rekli da se radi o Jebanju u zdrav mozak. Cilj e-Govnina, drugi imaju slične ciljeve ali nešto drukčiju fokusaciju, jeste da ubijede Srbe da je svako od njih lično dojio Miloševića i tako direktno stvorio tog luđaka koji je uneredio Srbe, da je svako od njih umjesto krštenice i rodnog lista dobio ratnu Politiku, da su sve njihove vođe konji i volovi i da su spasitelji samo Sveti Petar, Sveti Čeda i Sveta Nataša, da Srbi izvan Srbije, koji su jedini uspjeli da se održe na svojoj zemlji, žive u Šumskoj a ne u Republici Srpskoj, da su, dakle, Šumnjaci.
No, taj izrazito srpski, srbijanski, sociološki i nacionalni fenomen, da marginalci, priučenici, autisti, provincijalci, falšintelektualci, vaseuropljanci, onkloljupci i, brate, što da ne reknem, šupci, fes nature i na dupe i na glavu i tako se šepure pred vlastitim sunarodnjacima, sugrađanima, sunacionalcima, pametujući na osnovu sitnoplaćeništva, stvarnog ili umišljenog, već je davno viđen kao uvijek prisutan, ko što džukele prate komore, ali nemoćan, jer Srbija i Srbi ipak idu naprijed. Mada bi oni htjeli da je zaustave i da svakog mjeseca sahranjuju Miloševića, da se Srbija tako vrti u sopstvenoj balegi a oni da likuju.
Sve je poznato ali malo im ga stavljam iza uva zato što su me pomenuli u toj svojoj Prosidbi. Tražimo Pare, kaže Petar Zluković, zato... pa, onda, među šesnaest razloga navodi i ove:
• Zato što nećemo na barikade, na Jarinje, mrzimo guslanje.
• Zato što bi bez nas Rajko Vasić slavio.
• Zato što bi na vest o gašenju e-novina Vuk Jeremić organizovao svečani prijem.
• Zato što u Srbiji nema partije koja je spremna da brani e-novine.
Boli ih što ih ne podržava ni jedna partija. Jebo ih komunizam koji ih je odnjegovao i otpartijaisao umjesto da ih je izbacio sa sve prvljavom vodom i lavorom.
Ne bih slavio. Ko se veseli kad kiša raskvasi i spere jedno obično govno u mondijalističkom glibu.

KAKVA GALERIJA GLUPANOIDA
Greška je bila što je Srbija priznala Sloveniju.
Sad ne bi igrala protiv tih gnusnih mješanaca svih mogućih prezimena kojima je glavni cilj bio da zajebu Proklete Južnjake na evropskom putu.
Ali, kad je već priznala, nije trebala da se dovede u tako glupu situaciju da za selektora imenuje izuzetno glupog Pižona. Poznatio je koliko je Petrović bio glup, još kao igrač. Takav selektor ne može smisliti inteligentnu postavu i igru za pobjedu. Da za golmana postavi onog glupaka kome jednako glupi protivnik da gol iz Virovitice, jer ne zna šta će sa loptom. Ne postoji ništa gluplje od srbijanskih golmana. Nije trebalo da se Pižonu dopusti da ne počne utakmicu sa Krasićem i Pantelićem. Nema drugih napadača. A Pižon nije smio sebi da dopusti da mu penal puca glupi Vidić. Iz aviona se vidi da je Vidić glup za penale. Ni Vidić nije trebao sebi da dopusti tu glupost da nakon toliko pauze, on koji, i inače, ne puca penale, izvodi presudan penal u životu i životu cijele jedne generacije. Glupi Pižon nije smio dopustiti sebi toliku glupost da bolje ne iskoristi Stankovića. SGL. Sad ga lomi, što rekao Milić Vukašinović, glupoj Šveđanki.
Ali. Imam rješenje. Za selektora neka imenuju onog Karadžića. Toško će naći nekog glupljeg za taj posao.

NEZAVISNA PORTPAROLKA MARA
Izvjesna Distriktašica, Mara Simikić, junakinja je demokratskih promjena u Paradistriktu. Paradis Distriktu. Distriktu Raju. Doduše, negativna junakinja. Ostala bez angažmana. Došao novi načelnik i doveo svoju ekipu. Mara je odmah izašla u javnost sa genijalnim optužbama sviojestvenim trećerazrednim službenicima koji su posao dobili slučajno, ili kakvom vezicom bezvezicom, pa sada se javnosti predstavljaju kao nezavisni eksperti, nezamjenjivi službenici i nevine žrtve. Mara je ekspert u poslu koji se označava sa Portparol Lektor. Sunce Ti Jebem. Da je rekla, kao i svi Brdusinci, Potparol, razumio bih.
Optužba je Koštalo me što nisam član SNSD.
Cijelu srcedrapajuću storiju objavile su EuroBljuc Dnovine. Još jedna recka protiv Esenesdea. Bolesnici.
Ali Lektorka je Mara zanimljiva kao uzorak sociloškog sloja kojeg je u vanrupnoj oplodnji proizveo pad političkog sistema socijalističkog samoupravljanja i međunarodnog proseravanja o državnim službeniima sa nestranačkim mašnicama.
Samo u Naseobini se pokušava uspostaviti politički sistem gdje stranke učestvuju na izborima a onda svoje direktno izabrane predstavnike pošalju na noge državnim službenicima da ponizno uživaju u njihovoj već uhodanoj mreži nevidljive vlasti na međuspratovima demokratije.
Tako Lektorka Mara legitimno izražava svoju nasljednu privilegiju da bude lektorka svima. I Potparolka.
Kao da je njeno portparolisanje i lektorisanje nadaleko čuveno, sve do Helsinkija, do Tjen An Mena, do Argentine. Ta ubijeđenost sitne administracije u Nadnaravnu Veličninu Svoje Nezavisnosti i Nezamjenjivosti, sračunata je da razjeda svaku vlast, da zemlju, i naciju, i državu, čini šupljikavom i amorfnom, nestalnom i bojažljivom. Jer sve to omogućuju Kordoni Mara. Za svoje lektorsko namještenje promijeniće sve vjere. Ta srednjaška, osrednja, nesposobna administracija, armija je potencijalnih poturica.
Oni čine da se zalud ide na izbore. Jer uvijek oni vladaju. Ministre i ostale nadređene mijenjaju ko Cigo konje.
Tome svaka ozbiljna država mora stati u kraj.
Pobjednik sa sobom dovodi svoju ekipu. I svi oni, a ne samo ministar, odgovaraju za svoj rad. Kad dođu izbori, i ne prođu na izborima, idu. Aut Glasovi, Aut Nihil. Ništa Mara.
To se mora urediti zakonom. Republika Srpska ima nadležnosti da to uredi. Nova vlast u Vladi, na primjer, dovodi sve svoje rukovodeće ljude, od šefa čistačica na spratu, pa nadalje. I odmah im uručuje rješenja sa strogo vidljivom naznakom Do Kraja Mandata. Nema tužbi, nema inspektora, nema otpremnine.
Koštalo me što nisam član SNSD. Dabome da te koštalo. Ti si nezavisna, pametnija i od SNSD, SDS, SP, PDP. Hoćeš da budeš pametnija i od Mihajlice. Pretjerala Mara.
A imala je deceniju i po da se učlani u SNSD.
Nezavisnost distriktaške administracije.

BOSNA: MEĐUNARODNA KRIZNA RUPA
Tako sam prepjevao izvještaj Međunarodne Krizne Grupe nazvan Bosna: Šta želi Republika Srpska. I tako sam izmiješao sve moguće pojmove i kategorije, kao što je to uradila i MKG, od milja ICG, u tom obujamnom izvještaju.
Baš sam se bio zagrijao da vidim šta želi Republika Srpska. Jedva sam čuo da žena kaže Pa, igra Turska protiv Njemačke, tvoja omiljena Turska, zar nećeš gledati. Ma, pobijediće Turci, šta ima da se gleda.
Ali, odmah na početku, vidim, šta ICG želi od Dodika. Povećati decentralizaciju. Decentralizovana Republika Srpska dobije mnogo rupa i lakše se nabije na onu stvar. Priznati u potpunosti odgovornost ratnog rukovodstva Republike Srpske, uključujući i prethodne predsjednike Republike, za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u drugim mjestima. Izgleda da Srbi, smatra ICG, prave genocid svakog drugog proljeća. Ko poplava u Semberiji.
Ima zahtjeva i za Vladu. Zaustaviti podršku i sredstva za razdorna komemorativna ratna dešavanja. Prevodim: Priznajite genocid u Srebrenici na početku svakog polugodišta, ko jebe poginule Srbe.
Treba ih preimenovati. Muslimanska Krizna Grupa.
Ostali dio izvještaja je zbrdozdolica, budibogsnamica, šupljarica. Navodno je neki Srbin izjavio I mi volimo Džeku. JMM. Zatim leleče ta MKG nad dirljivim govorom Dragana Čavića prilikom priznanja zločina u Srebrenici. Onda kukumavče kako Krsmanović nije uspio da postane lider na niovu Republike i kako mu je Esenesde u njegovoj legaji uzeo pet puta više glasova. Jeste našli kljuse u koje ćete se uzdati. JVO.
Dakle, najveći dio izvještaja je kao da ga je pisao Dudek. Neki vele da je Regica prije prve bračne noći bila nevina, neki vele da nije.
Ali ima jedna Prava Katastrofa. Na kraju. Posljednja stranica je pripala karti Stvora kojeg ta MKG na pedeset stranica naziva Bosnom. Navrli na Bosnu ko june na slane mekinje. Doduše, karta je bolja nego ona koja se svakodnevno objavljuje u Nezavisnim. Ima nešto unutrašnjih granica. Ali na mjestu gdje je Brčko, nema granice.
Potpuno je nejasno zašto je ta karta pala s neba u taj izvještaj. Niko nije tražio referendum za Kartu Stvora. Osim, ako se ne želi naglasiti da je granica kod Brčkog novi problem koji će Republici Srpskoj držati glavu na panju barem jednu deceniju.
To nepostojanje granice kod Brčkog može se tumačiti i kao nezatvorenam ograda oko Republike Srpske. Pa svaka marva može da uđe. Može se tumačiti i kao željom da se opori ta nit oko Republike Srpske. Može se tumačiti i kao najava ucjena po principu Kosova i Srbije. Treba navesti Republiku Srpsku da izjavi Mi se nikada, ali nikada, nećemo odreći Brčkog.
Međutim. Granica kod Brčkog, i u samom Brčkom, postoji. Međuentiteska linija kroz Brčko postoji samo se entiteti oko nje nisu složili kad je trebalo nego je g. Dejton to ostavio Supervizoru na rješenje. Onda je supervizija rekla da je Brčko kurva. U vlasništvu dva ljubavnika. Kondominijum. Mada me to podsjeća na siguran seks, mnogo više nego na sigurnu teritoriju.
To znači da tamo postoje tri granice. Republika Srpska može smatrati da joj je granica s one strane Brčkog. Kao što i Federacija može smatrati da joj je granica s ove strane Brčkog. Mada Federacije nema. Radi se, u stvari, o zajedničkoj teritoriji pa su i granice zajedničke.
A ona kroz Brčko. Ona je najsigurnija. Kakvo je tamo zajedništvo razvijeno, u toj Farandoniji, Gregorijaniji, kako li s zove, još će nas moliti da je priznamo.

"PRSTI" U DUČIĆEVOM TREBINJU

Sa malo zakašnjenja objavljujem fotografije sa promocije Prsta u Muzeju Hercegovine, u prisustvu dobrog književnog Dučićevog duha.

Zahvaljujem prijateljima, mojim i knjige uopšte, koji su mi omogućili predivno književno veče.

AJD U TURAC
O jeziku, rode, da, ti, zborim. E, gdje ovdje ide, a gdje ne ide, zapeta, zapeta, zarez.
Neši jezikoznanci, jezikoslovci, srpskog jezika, vode ratove i ofanzive od kraja Drugog svjetskog rata. Te, da li je jezik Hrvatskosrpski, Srpskohrvatski, Srpsko-hrvatski, Hrvatsko-srpski, Hrvatski ili Srpski, te, da li ćirilica i latinica treba da budu ravnopravne svuda gdje je Taj jezik u zvaničnoj upotrebi. Bilo je sto ofanziva. Primijetio sam da onih koji se, naročito u srbijanskoj jezikarnici, bave srpskim, ranije srpskohrvatskim jezikom, ima mnogo sa nesrpskim prezimenima. Ili tako liče.
Primijetio sam i Opštu Neplodnost tih rasprava. I danas je ima. Sva se pravopisnost svodi na epohalno pitanje amatera Kako se kaže. Poneko rasprede o uskličniku. U novoj Novoj Zori na meti je konzumiranje. Šta će ono tu kad mi imamo srpski izražaj jesti i piti.
Mnogi u toj Jezikarnici hoće da jezik odvoje od politike i da ga prepuste stručnjacima. To je, dabome, potpuno suludo. Jezik je nastao kao jaje politike. Jezik je, u početku, bio sredstvo političkog okupljanja istorodnih, istopećinskih, istoplemenskih jedinki. Samo marginalni autisti, kvaziintelektualci, smatraju da je politika ubalegana i usrana i da se, petljajući se s njiom i sa političarima, ne treba kaljati. Da su jezikoznanci vodili nacije i stvarali države, bilo bi to tačno.
A da se ne može odvojiti od politike, niti izmamiti ispod politike, jasno je i po tome što je stanje srpskog jezika identično stanju u srpskoj naciji i u srpskoj državi. Neznamkudica.
Dugotrajne Prazne Ofanzive jezikoznanaca srpskog jezika potrošene su u borbama Protiv a nikada u borbama Za. Zašto u Hrvatskoj, Socijalističkoj Republici, Ćirilica nije ravnopravna. A nikad nije bilo pitanja Zašto Ćirilice nema u Aleksincu ili Zašto sve nije Ćirilica u Svetozarevu.
Prazne Ofanzive Lažne Srpske Borbe ostavile su srpske riječi u hrvatskom jeziku i na tom neprijateljstvu izgradile velika Jezička Gubilišta, milijarde tona Jezičke Jalovine. Mi smo Povijest prepusili Hrvatima, Tisuću prepustili Hrvatima, Dom prepustili Hrvatima... Ijekavicu prepustili Hrvatima. I, onda, na tim svojim slabostima gradili neprijateljstva. Ali, ne samo jezička, nego i politička. I istrebljivačka. I oni, jakako. Još krvoločnija.
Za to vrijeme smo zametnuli, zaboravili, zaturili, potrebu da srpski jezik čuvamo od najgore najezde, Osvajačke Najezde. Srpski jezik ostao je pun turcizama. Sjećam se, onomad, krvožedne javne rasprave o tome da li da usvojimo riječ Detergent ili Deteržent. Ali niko nikad ne raspravi odnos prema turcizmima. Samo je pitanje dana kada će Mali Brkati Davutoglu reći Mi smo jedan narod. Govorimo jednim jezikom. Mi smo zajedno u Otomanskoj stabilnosti.
Danas su turcizmi nešto što je nevidljivo normalno u srpskom jeziku. Svetislav Basara u svom romanu o svom ocu i svom Titu ima turcizama za bacanje iz aviona. Turcizmi su, sa urednom naznakom, u rječnicima Srpskog jezika. Ne znam šta rade tu. Njima je mjesto, možda, u rječnicima stranih riječi. Mada to nisu ni strane riječi. Nisu ni Tuđice. To su Osvajačice. Izvitoperenice. Ta preplava turcizama dovela je dotle da naši učenici u osmoljetkama i srednjim školama, pojma nemaju o tome da govore turcizmima.
Danas, u eri opšte Netizacije, neznanje se širi u gripama. Svaki jezik, pa i engleski, u opasnosti je da, zajedno sa svojim pravopisom, gramatikom i svim ostalim, postane Latinski Živi Jezik kojim niko ne govori. Postoji, a nema ga.
Srpski jezik je, pogotovu, u toj opasnosti. Stoga stari tip jezikoznanaca mora odmah izumrijeti a moraju doći novi. Oni koji će postaviti pravila koja mogu da žive u više vremena. Koji će reći šta su temelji, gdje su vrata i prozori, gdje se vatra loži a gdje se, u tom jeziku, objeduje a gdje spava. I to moraju da znaju svi. A isti ti Svi moraju da žive u konkretnom Jezičkom životu, Jezičkom mikseru, Jezičkom akceleratoru, kojeg se ne može urediti jezičkim svakodnevnim pravilima. I isti ti Svi će čuvati jezik na osnovu tih viševremenskih pravila. Pa i od turcizama.
Sam sam za slobodu jezika. Jezik je prvi znak slobode. Ko je slobodan kad šuti. Sad će slobodnjaci skočiti - Ćuti. Sam sam slobodan i u pravolikom pisanju. Nemoj da mi propisuješ gdje ide zapeta a gdje zarez. Mora upitnik na kraju upitne rečenice. A što, kad te pitam Kako si, ne istaknem i tablu sa upitnikom, da bi znao da je upitna rečenica. Ili, ne kažem Kako si, upitnik. Marš UPM, uskličnik. U romanima svojim, ne dam da mi neki pobačeni lektor prepravlja redove, riječi i slovca. Ako umiješ, piši svoj roman po pravilima. Lektor je rođenče fizičke nepismenosti, slovoslagačke pismenosti. Danas je lektor slijepac. Mogućnosti znanja i neznanja su se proširile po vaseljeni a on ostao kod smiješnih pravila. Kad je Kadgod a kad Kad god.
Izgovorni jezik je moja svetinja. Govori kako govoriš. Piši kako govoriš. Govor je najčistija i najispravnija jezička melodija. Znam da bi me svaki pisac riječnika, pravopisa i gramatike srpskog jezika sada ubio, ali ja priznajem da u srpskom jeziku postoji riječ Slanna. I da se kaže Riječnik. I da se kaže Srebreni. I da se kaže Obaveznik.
No, ta sloboda je Sloboda samo u okviru jednog jezika. Nije sloboda turcizovati se. Koliko puta dnevno kažemo ajde, ajd, hajde, hajdemo, najčistije krvoločne turcizme... misleći, podsvjesno, i možda, da su to srodnice riječi Idemo, Hodamo... upitnik.
U Republici Srpskoj, pošto je to posebna i najsrpskija srpska država, treba da se ustanovi Ministarstvo kulture. I da se načine Riječnici. Riječnici srpskog jezika sa njegovim mjesnim i popdručnim varijantama. Da se postave temelji. Da se zakonski uredi da ni privatna, limena, plastična, priručna, televizija, ili novinica ne može da radi To, to, to... Može ali da se malo upritvori. Tijest dana zatvora. BSŽ.
Mogu, na kraju teksta, pravojezično, u odnosu na naslov, lošem, jezikobrancu, da promijenim samo jedno slovo. AUK.

KOMITET ZA MOŽDANIZACIJU
Kako se neka budala nije sjetila da, prije nego što je Zvonimir Boban šutirao organa u dupe, pošto je organ izvršio agresiju na njegov teren, da formira Komitet za normalizaciju. SFRJ bi još postojala.
Sa toliko optimizma je Komitet za normalizaciju Naseobine i, istovremeno, Komitet za oktroisanje Jednog Predsjednika u fuefadbalu, ušao u sređivanje stanja, da me, zamalo, uhvatio optimizam na spavanju. Onda, ipak, shvatim, da je vjerovatno Osimov moždani udar prešao i na ostale, u vidu Moždanog Sumraka.
KZN je donio Zabranu organizovanog odlaska gostujućih navijača na utakmice. Do kraja jesenjeg dijela prvenstva. A organiziovaće, javila se takva Moždana Ideja, sastanak sa državnim i entitetskim bezbjednosnim organima, da vide štaćekudćekakoće.
Molim poštenog nalazača da javi da li je negdje imenovan Komitet za normalizaciju Komiteta za normalizaciju.
Mislim da čak ni u Bosni i Hercegovini, kao Naseobini, nije moguće anulirati slobodu kretanja i ljudima zabraniti da zakupe autobus i odu na branje krušaka u Lijevče polje ili na utakmicu u Dragi Glavni Grad.
Nemoguće je da Komitet za Moždanizaciju donosi odluke koje su u nadležnosti drugih organa, dobro, Organa, malo sam se zanio, i institucija. Nekao nadležno ministarstvo iz Savjeta ministara, samo molim da je ustavno a ne od ovih nametnutih i nelegalnih, treba da reaguje i poništi Zamisao Malog Đokice o tome kako se prave koze putem vanvaginalnog seksa sa ovcama.
A Osimu savjetujem da se povuče iz tog galimatijasa. Pokvariće sve dobre slike o sebi koje je gradio decenijama.

UNEREDI U SARAJU
Učesnici fudbalskih unereda nikad ne znaju šta rade. Nije ni Zvonimir Boban znao, onomad, kada je šutirao pripadnika snaga reda, organa, takorekuć, šta radi. Ne zna ni danas šta je tada radio. Ako je znao genijalno da igra fudbal, misli li neko da je pametan i da zna za sebe i oko sebe. Jok, more, što bi rekao Svetislav Basara u svojim tekstovima punim turcizama.
Nisu ni navijači u Sarajevu, na Grbavici, večeras, znali šta rade. Što bi morali da znaju. Navijači i postoje da prave jebu. Ne idu na kemernu predstavu.
Ali oni koji su organizovali susret Želje i Bilih, trebali su da znaju šta rade. U kom vremenu žive. I šta im radi Zlaja.
U eri najveće borbe Hrvata da u Federaciji ostanu na površini, organizovati utakmicu između hrvatskog i sarajevskog, gdje je sarajevskog, u stvari, posebnog nacionalnog, kluba, pri čemu za taj sarajevski klub, tišu rafo, navija sva Hercegovina.hr, ona ista koja se bori da ostane na površini, ravno je širem društvenom umobolstvu.
A imali su očigled. Hajduk je lijepo platio i doveo Barselonu na tu svoju obljetnicu. Nije doveo Slobodu iz Čačka.
Širi krug ljudstva u Naseobini će moratiu da shvati da društvene lomove, podjele, pukotine i raskide, najprije shvate neobaviještene, marginalne, apolitične društvene grupe. Malo je ponižavajuće, ali na tim perifernim područjima, nagon za samoodržanjem i opstankom je jači i prepoznavanje neprijtelja, ili samo ne prijatelja, senzitivniji je. Akademik dok shvati, ode mast u propast. Marginalci funkcionišu na osnovu simbola, crno – bijelo, ne znaju za šire kontekste, ne znaju šta rade, nisu obaviješteni o kompromisima i sličnim nefunkcionalnim sintagmama. Pri tome su podložni i svakovrsnoj manipulaciji ali ni tad ne ostupaju od svog kodeksa. Neprijatelj je na Sjeveru. Ili Jugu.
Tragedija je što takvu pojednostavljenu tehnologiju prihvataju i oni za koje se smatra da su obaviješteni, intelektualizirani, kreatori javnog mnijenja, novinari, na primjer, pa plasiraju samonavođenu raketu o tome kako su nerede izazvali navijači Hajduka iz Hercegovine. Kakvi novinari, isti šljam kao i navijači orgijaši, sao im je neko, slučajno, u ruke, umjesto kamena, gurnuo hemijsku. Pa sa strane izgledaju kao novinari.
Moj prijedlog je jednostavan. Treba smiriti malo to igranje međufudbala i međusporta uopšte, dok se država ne raspadne. Pa onda, ko ljudi, igrati se tog međunarodnog fudbala. Gostuje Željo iz druge Države.
A dovoditi Bile, iz treće, zainteresovane, države, dok im ovdje dijasporu, dobro dijasporu, ali cijelu naciju u Naseobini, ganjaju po šumi sa pripremljenim ražnjem, nije nimalo sportska, a, bogami, ni politička disciplina.

TRI SAHATA SA GULOM
Šta za BiH znače Reisulova tri sahata sa Gulom, predsjednikom Turske, pokazaće vrijeme.
Sav sijaset iz rijaseta nahrupio je u Tursku, u zvaničnu i prijateljsku posjetu Predsjedništvu vjerskih poslova Turske. Usput će biti i sa svim najvažnijim političkim ličnostima Turske.
Turska je sekularna zemlja. Tako se predstavlja. I to se mora uzvaničiti. To što je prošli put, sa Davutogluom, još jednim Brkom Zvanične Turske, bio u posjeti Sarajevu i njihov Cerić, Mehmet Gormez, to je slučajno.
Pa ako je sekularna onda se ovakav oblik posjećivanja ima tumačiti kao susret dviju državnih delegacija, šta li. Naročito je na državnom nivou to što je Cerić ostao sa Gulom sahat nasamo.
Radi se, svakako, o krupnom političkom događaju, jer:
• U Sijaset delegaciji nije Muazuki, neki kažu zbog zdravstvenih problema, koji se uvijek jave u politilčkim pipavim situacijama, neki vele zbog situacije u Sandžaku, ali je bio njegov zamjenik. Turska nije željela da pokaže otvorenu podrivačku radnju prema Srbiji jer joj Srbija još može koristiti u zavaravajućoj Diplomatiji Gluvog Glamočkog.
• Nije išao ni muftija zagrebački. Dabome. Trebaće i Zagreb za DGG. Samo da prođu izbori.
• Pošto u Sarajevskom Političkom Krugu vlada haos u kome Haso i Huso, mislim, Zlaja i Suljo, prave probleme sa Hrvatima a nije jasno kako će se dalje odvijati projekt Zlaja i Hrvatska Raja (Lijanovići i Jurišići), najbolje je vrijeme da se u posjetu primi Vjerski Sijaset. To je najbolje vrijeme i za Reisula. Neki kažu da se kandiduje za Euroreisula i da će stvoriti Reisulzonu. Drugi, pak, vele da traži podršku i način za doživotni mandat. Nije mi jasno zašto su se uhvatili te demokratije kad patrijarsi i pape budu tamo dok bog ne kaže Isključi.
• To je i poruka političarima SPK da se na njih u dogledno vrijeme ne računa. Jer se želi graditi Sekularna Država Bosna.
• Cerićeva izjava da su tokom agresije u Bosni, u Hercegovini su igrali piruz-pale, preživjeli teška stradanja, ali nakon dugog vremena nisu mala zajednica koju će se moći zaobilaziti i napadati po želji, već dio jedne velike priče, ima se tumačiti samo na jedna način. Turska je stigla u Sarajevo. I Sarajevo je, i zvanično, dio Turske interesne sfere. Istorija nekad ide ispočetka. Turska. Rusija. Inglezi. Koliko je bilo jednostavnije dok je postojao SSSR.
Biće zanimljiva sljedeća posjeta Sarajevu.

DRŽAVNACIJA

I NOVE EKONOMSKE PLOČE

Pošto sam već ustvrdio da je Kina prva ekonomska sila na zemaljskoj kugli, to je rekao i neko u Bijelom Svijetu. Simon Džonson, osnivač vodećeg ekonomskog bloga, profesor na MIT Sloanu i bivši glavni ekonomist u Ememefu, napisao je doslovno: SAD već izgubile ekonomsku dominaciju (Project syndicate).
Dobro, to je nešto drugačije uobličeno. Glavni junak se ne pominje ali se, zato, pominje glavni gubitnik.
No, još će berzi pasti i banaka biti nacionalizovano, još će zemalja bankrotirati, možda će i ratovi početi zbog toga, usred toga ili usljed toga, dok svijet ne shvati da su na pomolu Nove Ekonomske Ploče na Zemljinoj i stvarnoj i ekonomskoj kori. NEP. Kada je u oktobru Lenjin revolucionario u Petrogradu, koristeći Auroru, Srbi su to ponovili osamdeset, koliko li, godina poslije, koristeći Bager, niko nije imao predstavu u šta će se izroditi svijet. Niti da je to vjesnik novog pola vijeka koji će obilježiti istoriju. Tek kada je Hitlerov Duh izašao iz pivnica i ušao u Bundesrat, Sveti Njemački Rat, bilo je nekima jasno da se rađa novi svijet. Ameriku je taj rat razvio u ekonomsku silu. Ona je poslije razvijala ratove kao generatore nove ekonomske silnosti.
No, taj se istosmjerni motor istrošio.
Džonson pominje da je jedno vrijeme izgledalo da će Japan prvi preteći Ameriku. Pa se onda pojavila EU i Euro, koji su, zakratko, bili Nade Nove Ekonomije. Iz Kine su dolazile snimke kako gladni narod mlati žive bernardince jer su tako, kad se zakolju, bolji za jelo. Razumijem da je Zapad jeben u situacijama kada želi da te diskredituje. Ali razumijem i da su to Kinezi radili zato što su bili gladni.
Simon Džonson se prevashodno bavi Sjedinjenim Američkim Državama. Kad tvrdi da gube ekonomsko vođstvo zbog nedostatka društvene kohezije.
On, u stvari, opet govori o Kini.
Kina je zemlja državne ekonomije. Centralizovane ekonomije. Tamo mačka ima da lovi miševe. Nema da bude crno liberalna ili bijelo neoliberalna. Seruckanja o ljudskim pravima nisu zahvatila Kinu. Jer je upitno kakva su ljudska prava u Americi kada te cijeli sistem navuče na kredit, na trošenje koji nije osigurno zaradama i na zaduživanje koje niko ne može da garantuje i podrži, pa te onda preko noći načini beskućnikom. I tvoju porodicu. I psa bernardinca. Sa perfektnim ljudskim pravima.
Ali je Kina i zemlja te društvene kohezije. To se može tumačiti bezbrojnim sintagmama. Ideološko jedinstvo. Patriotska konstanta. Zadovoljstvo radom. Kineski ponos. Tradicionalni duh i savremeni kolos.
Kina je dokaz da ekonomska pobjeda, pobjeda uopšte, nema veze sa ideologijom na vlasti ili oblikom državnog uređenja. Kina je živi primjer važnosti Države i Nacije na jednom mjestu. Zapad je propao upravo zbog toga. Mislili su da je pojedinac sve. Da možeš ovdje biti u Državi a svoju Nacionalnost ispunjavati tamo. Kina je početak stvaranja novog fenomena u ljudskoj istoriji. Državnacija.
Neosporno je da će istorija koju će početi da obilježava nestanak energije i prelazak na njene nove oblike, nestanak hrane i vode, nedostatak rada kao najljekovitijeg ljudskog angažmana, i koja će biti možda duga istorija Ratova za Četiri V, Vodu, Vatru, Varivo i Vazduh, gdje se Varivo ima smatrati hranom a Vatra energijom, promovisati Državnaciju. Zajednice koje to budu imale možda imaju šansu da opstanu. Oni koji se budu bavili samo nacijama, ili samo državama, propašće, izgubiće. Pobjeda će otići na neku drugu stranu.
Jučer čitam da Putin predlaže Evroazijsku uniju. Nije slučajno. SSSR je bio jedna, doduše primitivna, prototipna, Državnacija. I SFRJ je bila, mnogo uspješnija i mnogo ljudskija, Državnacija. O Jugoslovenima su se i pjesme pjevale. Onda su neki poželjeli da budu samo Države a neki samo Nacije. A, ponovimo, Države ne mogu opstati bez Nacije. Niti Nacije bez Države.
Kina je u velikoj prednosti. Ona nije eksperimentisala. Ona ne prolazi te potrese raspada Državnacije. Niti je ikada ušla u grešku gradnje Jake Države sa Slabim Građanima. Građanin dođe kao peder u grupnjaku.
Društvena, nacionalana i državna kohezija stupiće na veliku scenu upravo kada proces stvaranja NEP bude učvrstio svoje trendove.
Jedino je, možda, Amerika, prerano izgubila svoje vođstvo.

KUKUEURO I LELEU
Amerika se više ne boji Crnaca. Boji se Eura. Boji se Juana. Rublja malo pala. Sreća. Nestalo Sadama, nestalo Osame. Ali se more množe.
I Pol krugman se upisao u Obamine pristalice teze da slabosti i moguća propast Eura siju strah po svijetu. S tim što bi Krugman trebao da se razumije u to što govori.
Jeste činjenica da je EU krenula grlom u Euro. EU još ne može postati klasična država. Nije došlo vrijeme. Nije došao taj stepen razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Na tu kartu kukaju Američani. Centralna banka ne može da emituje novac na cijelom području EU Nedržave. Pogriješila je i u onom što je mogla, u kamatama. Ne može niko da vodi ni poresku politiku za cijelu EU. To je u redu. Ali nije u redu da to Evropi pričaju oni koji su sve učinili da nema države. Oni koji su se toliko neoliberalizovali da im bogataši pričaju o tome kako bogataše treba oporezovati.
Slabosti koje su se javile u Eurozoni nisu slabosti EU. Mada nisam ljubiteulj te zajednice kad se pretvara u ortodoksiju. Ali jesam, i uvijek ću biti, ljubitelj Evrope. Gdje je sve nastalo. I dobro i zlo. I raznijelo se po svijetu.
Nisu čak ni slabosti jedinstvene valute. Uzroci krize, i pojavni oblici, različiti su u svim zemljama koje su na udaru. To i Krugman, u uvodniku Njujork tajmsa, konstatuje. Radi se, dakle, o pomanjkanju države u Grčkoj, u Portugalu, u Italiji. A ne o pomanjkanju, ili ne u toj mjeri, EU u Grčkoj, u Portugalu...
Kakavgod je stepen ujedinjenja, odgovornost jedinke, države, se ne smanjuje. Tu je grčka vlast u nekoliko mandata zakazala. Kao da nisu čitali ni najjednostavnije udžbenike ekonomije o zaduženju.
Krugman neće, a Obama ne umije, da analizira udar američkog finansijskog balona na EU i ostatak svijeta. Finansijski tokovi su toliko povezani da ih laici ne mogu nikada shvatiti. Ti fantomski globalni investitori upravljaju svijetom. Države koje za trenutak zažmire imaće udar krize za tri ili četiri godine. Potpuno zakonito. Da li se neko sjeća kao je Irska bila finansijski raj. Sjeća se, dabome. Ali se niko ne sjeća irske produktivnosti, irske industrije, tehnologije... zašto je Fiat došao u Srbiju. Troškovi u Italiji su postali veliki. Cijela Italija počela je da troši više nego što stvara. To je radila, umnoženo, i Grčka. To nema veze sa EU. Eurom. I Eurozonom.
A Krugman bi mogao da pogleda detaljnije i samu Ameriku. U Americi niko ništa ne radi. Zašto Njemačka najbolje stoji u EU. Zato što se u njoj njemački radi. Arbajt. STJ. Zemlje juga i turizma kao glavnih generatora Bidipija, moraju da promijene svoj odnos prema radu. To će, na koncu, čekati i druge zemlje. I cijeli svijet. Gledali smo u Kini kako su radnici vezani lančićima za stolove za kojima rade. Koliko proizvoda po jedinici vremena. To je Krugman malo zaboravio. Ili je iza škole igrao klikera kada se to učilo.

DAČIĆ, STROGO I POPREKO
Zalud sam proučavao Kanta, Hegela, Marksa, Engelsa nisam, ni Lenjina, služio mi za viceve o sociologiji i ljubavnici, Platona, Aristotela, Lukača, Sartra, egzistencijaliste, socijalističko samoupravljanje.
Sad vidim da demokratija izlazi iz guzice.
Opšti se lelek digao u Srbiji pošto je Policija zabranila Paradu Od Pupka do Nosa. Mada gi ljubim u dupe koj ga donese do pupka. Jauci sa Dorćola, kukuci sa Rudnika, kukuleleci sa Prokletija, ubimebože sa Avale, otvorisecrnazemljo sa sve Šumadije. Cvili i Danas, sandžački list iz Beograda bez Ponosa. Piše pametni Cvetićanin kako su oni koji su zabranili paradu ponosa Osramotili Srbiju.
Ljudi su potpuno poludeli.
Ne mogu da razumem da vide lek za Srbiju u pederparadi, lek za tešku boljku u kojoj ostatak ostataka Srba na Kosovu, njih osamdeset, devedeset hiljada, bije posljednju bitku na Ljubinom Grobu, bije posljednju bitku Izgubljenog Kosova, bitku Otkinute Srbije, Raskomadane Srbije.
Dabome, ništa neće spastiti to Kosovo. Ali ni pederi neće spasiti Srbiju. Zašto žele da Srbiji stalno nameću pogrešne spasenike. Bolje rat nego pakt. Svi Srbi u jednoj državi. Nikada, ali nikada, nećemo priznati Kosovo. Sramota nas što nemamo pedera.
Dokle može da ide potplaćena glupost. S koliko novci se, bre, plaća. Da se i ja upišem u red, bem mu mamicu koj ne voli paricu. Koga su pederi spasili, jebo gi jednom pravi muškarac. Čemu su napredak doneli. Pa da je ta nastranost dobrobitna, njihov muški deo bi imao Onanisenka od sedamdesetpet cantimetara, četiri pedlja bez šlema. SIJP. Pedersko.
Ne vidim kako ne vide da napredak Srbiji ne mogu doneti pederi. Čak kad bi regrutovali svo muško stanovništvo. I Trećepozivce.
Isti taj umni Cvetićanin, lepo piše, slažem se, iz svega izvlači zaključak da je u tom mudomrsu oko Pederkorza, pobedio Dačić.
Ma, nije. Dačić je samo proizvod partijskog sistema. Kao što je Folksvagen Das Auto. A ostali su auta. Za razliku od političara odnegovanih u zapadnim supraliberalnim i ultraderegulisanim demokratskim inkubatorima, pa ni o čemu ne smeju da kažu ništa. Jedno jaje im je žensko a jedno jalovo. Čim je situacija zabezeknuta, oni se uvuku u svoj stražnji otvor. Dok ne prođe.
Dačić je, pak, čitam, danas, tu na nekom forumu, nalepio austrijskog sekretara. I ja bih popizdeo, vaki smiren. Kakva su vremena došla da Srbiji usred Beograda serucka Kacin, poluproizvod Ratne Slovenije. I ona muškobanjasta baba profesorka. I neki Esterajhanac, iz zemlje koja je nastala nakon Drugog rata na osnovu državnog ugovora, slično kao i BiH. U državu ju je pretvorio krah SSSR. Iz zemlje ženskih konjojebica. Iz zemlje koja je tu, okolo, pljačkala drvo i mermer za svoje dvorce i careve. Austrijanac koji je lajao nešto o Srbima sa Severa i njihovom kriminalu. Jebo ga onaj poginuli Ajder.
Dačić je ustao i sve mu sasuo. Kao Kaćuša. Sad će da kažu Srbija Policijska Država. Pa mora da bude policijska kad šuti Premijerče, šuti Predsidetelj, šuti Gospodin Legija, mislim Koštunica, šuti Čeda, šuti Niki Gladnik...
Srbija mora da dobije državnika. Pa makar to bio i Dačić. Nisam volio tu Slobinu partiju, ni partiju Slobinice, JJO. Ne volim partije koje su nastale iz Ceka. Ali Dačić ima najviše šanse.
Inače, ako ne dobije državnika, još tri veka će da se vuče s pederi, s Kosovo, sa sve Sandžak. Pre će se otarasiti Evropske unije.

BALKANSKA ISLAMSKA KOMINTERNA
Muazuki, Muamer Zukorlić, Sandžaklija, inače ambasador, lični izaslanik i visoki predstavnik Efcerića za istočni, prljavi i zapušteni, nacionalno i granično, Balkan, uputio je u posljednje vrijeme nekoliko obznana, proglasa i dekreta, u stilu nekadašnje Moskovske Kominterne, partijske bugarske drugove trebate primiti i s njima potpisati ovo ili ono, na primjer, naređivali su iz Nadmoskovlja, što se ima tumačiti ne kao eksces Muazukija nego kao uspostavljanje i početak djelovanja IKM na DZT, Isturenog komandnog mjesta na Davno zauzetoj teritorijiu, pod vođstvom Reisula Cerića.
Muazuki je odaslao, putem dzamijaba@klanjanje.net, političke mreže koja obuhvata vjerske objekte i običaje, glas da se muslimani, po Zukorliću, Bošnjaci, ne odazivaju na popis življa u Srbiji jer su popisna ćageta na ćirilici. Zbog čega će Beograd tri dana imati proljev na obalama Save i Dunava i onda će morati uvažiti Bošnjake Srbije i s njima ravnopravno razgovarati na temu: Sto džamija u Beogradu – sto crkava na Sandžaku.
Istovaktno, Muazuki je poslao odaslanje u Makedoniju. Ono je otišlo i iz Sarajeva, od Cerića, BANU i Tunje lično, gdje je makedonskim Bošnjacima naloženo da se popisuju iako je vo bjr Makedonijata pismo kirilica, i da se upisuju na vjernici islama a nacionalnosti bošnjačke.
Očekujem slične upute i za Bošnjake Mauricijusa, Tasmanije i Djevičanskih ostrva.
Taj FUB, Fermanski Ustroj Bošnjaka, u skladu je sa demokratskim promjenama po obodu Evropske unije i ima se uknjižiti kao priprema za euintegracije.
Ja, pak, kao nastrani posmatrač, posmatrač na strani, mogu zaključiti da su dva procesa kod muslimana paralelno povezana i uslovljena. Jedan proces je Opšta konfuzija u političkoj artikulaciji a drugi proces je Opća konfuzija u vjerskoj politizaciji.
Kako Zlaja, Sule, a ranije i Sile, gube političke kompase, nakon izgubljenog rata u Žrtvi mira za BiH, tako kompas gubi i rukovodstvo IZ pod rukom Efcerića.
Gubitak tih kompasa ide preko leđa muslimana, ni krivih ni dužnih ni konsultovanih. Njih se jednostavno upotrebljava kao živinčad. Ajd tam, ajd vam. Ni Slobodinci nisu tako uspjeli sluđivati Srblje velikim budalaštinama tipa Serbija do Aljaske.
Znao sam za neke takije, dobrojtroćaršijonasvećetirstrane i slično. Ali nisam znao za trostranost te vjerske politike rukovodstva IZ. Tri različita stava i tri različita fermana o popisima u BiH, u Srbiji i u BJRM.
Kolikogod izgledalo zanimljivo i amaterizovano, dvije činjenice treba shvatiti krajanje ozbiljno. Tu o IKM u Sarajevu i tu o Zulibanizaciji Sandžaka.

JESENJA OFANZIVA
ISLAMSKE ZAJEDNICE
Sarajska Islamska zajednica za BBS, Bosnu, Beograd i Sandžak, što proizlazi iz zadnje Marseljeze IZ, šteta što nije ustanovljena i Mitraljeza kao regimentalni, grenadirski oblik Svetog Poziva Revolucije, tako bi se mogli bolje imentovati ispisi iz IZ, jer se, taj saopštaj, poglavarstveno, bavi Bosnom, Beogradom i Sandžakom. Na način revolucionarnog bombašenja.
Iako je Služba IZ za Odnose Iznad Javnosti, sročila multipraktik saopštenje u kome je opšti ćuburkiš, ipak ga treba svrstati u kategoriju Mobilizacionih Poziva i tumačiti kao Naredbu Revolucionarne Garde, Izlamski Makartizam ili kao Predgolootočki Ep.
Neki medijski sirotan iz Crte, jednim potezom saopštenja postavljen je s one strane, iza, crte. A onda su svi mediji, i državni i privatni, optuženi za „Obradu“ IZ, Reisa i Bošnjačkog nacionalnog interesa. Obradu su stavili pod navodnike što ima asocirati na neslužbeno viđenje, koje se ne poklapa sa Izslužbenim, ili se ima tumačiti kao Udbeno, Režimski, Totalitarno.
A onda je uslijedio nevjerovatan obrt. Pošto caruje Embargo, medijskim prostorom BiH dominiraju interesi i pristupi onako kako se oni artikuliraju u Beogradu.
Agresor nikad ne spava. SMJA. Agresorsko.
Kako Paničarima iz IZ objasniti da Beograd ne artikuliše ni mnogo bitnije stvari od pristupa i interesa nekim bošnjačkim i izlamskim temama.
No, treba staviti u um dvije činjenice.
Prva. U istu ravan su svrstani IZ, Reisul i Bošnjački Nacionalni Interes.
Druga. Odsasd će se mediji, sa sjedištem u Sarajevu, to je posebno naglašeno, dijeliti na Iztinske i Beogradske.
Ne treba zaboraviti da je pomenuta i neka stranka koja izjavljuje da nije bošnjačka, „Kao da su Bošnjaci šugav narod“.
U knjigu alarma, opštih opasnosti po BiH, a to, prevashodno, znači po Srbe i Hrvate, što mene, kao velikoljubitelja napretka i ružičaste sudbine BiH, posebno žalosti, treba uvrstiti sljedeću rečenicu: Bošnjaci moraju ozbiljno razmotriti ova pitanja i shvatiti da im Islamska zajednica nije dovoljna za njihov opstanak i napredak. Bošnjacima je potrebna organizirana država i državna briga.
Ovim je najdirektnije iskazan zadatak osvajanja cijele BiH za sebe. Na osnovu stare Cerićeve teze o Jednom Glasu i o tome da sve druge nacije na Balkanu imaju svoje matične države, koje mogu da se bave zaštitom i unutar ali i zaštitom njihovih manjina u drugim zemljama. Znam da zvuči islamofobično: sve te nacije su ovdje bile prije dolaska Dede Fatiha a on i nije ovdje došao da pravi naciju ili državu nego da kolje i sabljari. Pošto nemaju svoje medije, nemaju svoje stranke, ja ovo moram tumačiti Islamofobično. Kao Poziv u Vjerski rat za Državu.
Kratkoročno, ovu oktroituru treba shvatiti i kao paniku koju izaziva paralelstvo Zuki – Zilki ali i kao Predizbornu Deklaraciju Reisula za doživotno nadsjedništvo nad IZ i Sirotinjom Rajom Bošnjačke Vjeronacionalnosti.

BERLINSKI ZID GENOCID
Kandidujem se za prvoosuđenog. Nije bilo genocida u BiH. I neće ga ni ubuduće biti. Za slučaj da se donese zakon o zabrani negiranja svakog budućeg genocida.
Pravni nasljednik Islamske Deklaracije Alije Izetbegovića, Stranka Demokratske Akcije, pokrenula je proceduru za donošenje zakona o zabrani negiranja genocida.
Mogu o tom potezu da raspravljam sa nekoliko aspekata.
Prije svega genocid se ne utvrđuje zakonom. A kakvi su zakoni inače, vidljivo je i nekidan bilo u Hrvatskoj. Neke zakone možete okačiti o Kosoričin Rep. Ko ima rep u Esdea.
Ali, poslije svega, i mnogo važnije. U Naseobini nije bilo genocida. Bio je suicid. Kad me već vučete za laptop, moram, vama iz Esdea, da kažem da je vaš Alija Deklaracija, svojim bojnim pokličem da će za BiH, JGO, žrtvovati mir, nesretni, siromašni i ratu nesvikli muslimanski narod poveo u borbu za koju nije bio spreman. Nije bio voljan. Nije je bio željan. I nije bio iskusan. Jer, u drugom svjetskom ratu, dok su Srbi višestruko iskustvo sticali u Partizanima i Četnicima, Hrvati u Ustašama, Domobranima, pa i u partizančićima, ne, muslimanski živalj je pretežno sticao iskustva u Ćaršijskom Kolaboracionizmu. Donijeti zakon o zabrani pominjanja Ćaršijskog Kolaboracionizma. U pravu je bio Onaj KaraKaradžić. Rukovodstvo muslimana tada je rizikovalo da kompletan narod, još neprerastao u naciju, doživi poraz. I nestane kao konstitutivan. Znate vi dobro, iz Esdea, da se rat mogao i drukčije završiti da nije bilo legalne, U3LPM, intervencije Narodno Oslobodilačke Vojske Neovisne Hrvatske. I da nije bilo NatootaN Vazdušnih Piknika. I ovako ste, vi Vojskovođe iz Esdea, rat izgubili. Ima Mira ali nema BiH.
Dobro. To je istorija. Ovo sad je Istorija Borbe Za Genocid. U kojoj, prvo treba da raščistite nekoliko stvari. Zašto neko ima toliku opsesiju da, kao žrtva, živi u zajedničkoj Naseobini sa svojim dželatima. Genocidašima. Osim ako nema tajne namjere. Namjere Čistog Reisizma.
Treba biti i načisto sa tim da bi usvajanje tog zakona dovelo do novih, težih, podjela u Naseobini. Ove su podnošljive. Čuli ste Bosića. Može se donijeti zakon o zabrani hodanja po Zemlji Državi Republici koju nazivaš genocidnom.
Može se podići ovdje novi Berlinski Zid.
Ja o tome mogu da razmislim, mada se dobro zna šta mislim. Zid je jedna od najboljih podjela.

CRKLA MRCINA
Jedno vrijeme sam se divio ljudima koji gledaju Politički Magacin, na sarajskom jeziku Političku Magazu, 60 minuta, i ono čaršijsko živinče u koje su vijekovi natrpali sve boleštine koje su istorijske protuve donosile na Brdusine, od moždane sušice do intelektualoidnog sifilisa. Onda sam počeo da sažalijevam te ljude. Teško sam mogao da razumijem nekoga ko 60 minuta može da obilazi oko tuđeg izmeta.
Nisam gledao ni jednu emisiju tog Odvratnika. Iz jednostavnog prvog razloga – zašto bih gledao emisije iz druge države. Iz drugog – to nije novinarstvo, to je izlog pomračenih umova. Bakir novinar, Arijana novinar, Vasković novinar? Iz trećeg – da mi se sarajsko političko smetljište ne bi gadilo više nego što je normalno da mi se gadi.
Vidim, sada kada je Sranje Gotovo, Jasmin Duraković, neki televizičar u toj Federaciji, piše romansiranu istoriju svog poznanstva sa Životinjom, svojih zasluga za Emisiju, osobina Velikog Novinara, Slaganja, Neslaganja, Slobode i Samovolje Mitskog Bića Bakira. Koliko vidim, Jasmin bi da živog Bakira Životinju odvede u legendu i da on ode s njima. Jebo ga on.
Veselin Gatalo, učinio ogroman književnički trud da zasadi Emisiju i Životinju u neku istoriokulturu i geogredicu. Napisao nevjerovatan tekst. Takav Balegarnik i Balegar ne zaslužuju.
Ali je rekao mnogo važnih stvari i našao mnogo dobrih tragova. Samo, iako je Veselin pisao dobronamjerno, tekst mu se mora čitati zlonamjerno da bi se razabralo sve što treba. Pisao je o Zlu. Ne može se čitati u Milu.
Emisija 60 minuta je taložina sveg zla koje prošlo Ovuda i koje su donijeli istočnjački divljaci. Dodatak jelima je mješavina tog zla sa ovdašnjim izmetom, izrodom i izglibom. U toj emisiji vidljiva je sva Bezrazložna Mržnja koja je donešena na vrhovima turskih kopalja i na caklinama otomanskih sablji. Priznajem da se ta mržnja teško detektuje jer je upakovana u nešto ovovremeno kao što je televizija, emisija, politički magazin. Ali ako bi neko imao dovovoljno energije da analizira sličicu po sličicu i sadržaj između sličica, govor lica i govor govora, oči i mimiku, lako bi našao Iskonsku Mržnju koja je ovdje donešena kao virus Side i razmožena u novim nasadima Nečovjeka, Nevijeka i Nevremena.
Nije to originalna vrsta Mržnje. Nisu Životinja i Emisija tog potencijala. Ista vrsta mržnje vidljiva je i kod pojedinih političara Sarajevskog Političkog Kruga. Ona vrsta Mržnje koja ne može da shvati ljudsku reakciju Četnika iz Šumske na ispad Siroma Rame. Možda zvuči kao rasizam, ali to je razlika između nas.
Ista vrsta Mržnje vidljiva je i kod intelektualnog sarajsloja.
Nije, ne bojte se, vidljiva kod običnog svijeta. Običan svijet ima dovoljno običnog zla nad glavom i patnje pod glavom, da bi se dojio vašom neobičnom Mržnjom. Jedino, taj svijet nema ni 6o sekundi a kamo li 60 minuta.
U toj Emisiji, Emulziji, Razmazu, Ispljuvku, vidljiva je i sva gromadnost Samara Teških Vremena koja su gazila ljude Ovdje. U njoj su na dlanu i Turčin, i Asker, i Ćorkan i Švabica, i Vjera i Poturčnik i Poturčenik. U njoj se dobrovoljno prima islam, u njoj je Krst glavni neprijatelj. I Križ. U njoj nema nimalo politike. Politika je plemenita za tu vrstu Mržnje. I nije ta emisija bila sračunata da bi dovela SDP na vlast. To je prejednostavno objašnjenje. Ona je zakonit proizvod jedne politike koja je zloupotrijebila muslimane kao dobar, priprost, neuk svijet i od njega načinila tragediju, topovsko meso i žrtvu. Ta Emisija, i njena Životinja, pokušaj su da se Bezrazložnom Mržnjom opravda takva politika, da se razlije po narodu, dobrom, muslimanskom, i da se tako sapere sa njenih zamislivača, proizvođača i aktera. I okorisnika. I Esdepe je sličan proizvod, samo druge namjene. Ali o njemu će biti riječi. Mrtvac je preči.
U praktičnom smislu, Emisija, i Životinja u njoj, još jedan su nišan nad mrcinom koja nije zaslužila Mezar. Takvi nišani, sa kojih od smrada lešine spadaju i najdobronamjerniji nekrolozi, već stoje nad Danima, nad poratnim OBN-om, nad Zmijom Jurišićkom, nad Sendom od Behatea a ispravljaju se nad mnogim drugim u tom Saraju.
Umiru Mediji Izmeta, Izmediji. Umire njihovo vrijeme. Uskoro će i neke političke stranke. I koncepcije.
Ako se, pak, budu još držali, smrijeće i ta BiH.