OD GOTOVINE KOSOVO

Hrvatska, kao i Srbija toliko puta, opet radi neproduktivan posao. Digla se zbog Gotovine, sa mnogo više upozoravajućih lampica nego kod internet prosvjeda koji su zahtijevali rušenje vlasti koja je toliko slaba da ne može da padne a toliko jaka da nema ko da je zamijeni.

Od Gotovine se pravi Hrvatska Kosovska bitka.

Predsjednica Vlade najavljuje diplomatsku ofanzivu za drugostepene procedure pred Haškim tribunalom. A to nije posao vlade u zemlji sa trenutnim i latentnim stanjem kakva je Hrvatska.

Gotovina je gotova stvar.

Bez obzira što to izgleda izvannacionalno okrutno – Jedan osuđenik tamo – ovamo. Hrvatska treba da bude sretna što je sve ovako završilo. Što je ludi Milošević upotrebljavao Kninske i pripadajuće Srbe kao potrošni kancelarijski materijal, što su ovi to zdušno prihvatali, uživljavali se, i od toga pravili herojstvo sa mirisom divljaštva i samouništenja, što je sa inostranim odobravanjem organizovala i izvela najveće protjerivanje druge nacije od drugog svjetskog rata i ekspresno izvela mononacionalnu sterilizaciju ikad viđenu. Treba da bude sretna, jer da su Srbi ostali, prihvatili šahovnicu, putovnicu i tuđmanovnicu, što su i trebali, danas bi Hrvatska imala veliki ustavni i ravnopravni problem kojim bi se morala ponositi pred EU.

A Gotovina. Legijaši ne postaju generali. To je egzibicioni zločinac. I drugi vodoinstalaterni generali. Zašto niko Stipetića, Generala Gospodina, neoptuži nizašta. I u generalstvu, i u etničkom čišćenju, ima se prilike za poštenje i korektnost. Zašto niko ne optuži Boška Kelečevića nizašta. Talićevog načelnika štaba. Ono što je školovala regularna vojna sila, jedno je, ono što je školovala paravojska, drugo je.

Hrvatska treba da zaboravi Gotovinu. Borbom za njega samo podsjeća na strahotičnost protjerivanja Srba.

Mnogo veći problem Hrvatske, od Gotovine, jeste problem veresije Hrvata u BiH.

Sa Gotovinom se završavaju zločini Hrvatske. Barem pred međunarodnim tribunalom. Lokalni nisu ni otvarani.

Sve u svemu, Gotovina je hrvatska sretna tačka na istoriju.

Ni manjeg generala, ni veće tačke.

Toliki Srbi za Gotovinu.

JOŠ DA UBALEGAJU OSIMA

Komitet Nionskih Mudraca imenovao je Komitet za normalizaciju Fudbalskog saveza BiH. Znam da bi mnogi voljeli da to bude Probni Komitet za Cijelu BiH a naročito za Republiku Srpsku.

U tom Nionskom Komitetu su Kajtaz, Kulina i Ljubojević, nekadašnji igrači, još neki fudbalski radnici i Ivica Osim, Švabo, Violinist, Dobričina, Selektor.

Još uvijek nije jasno šta treba da normalizuje Komitet.

Statut Fife i Uefe, koji kao da je pisan u OHR i u Am Amb, uzgred, ne znam zašto su poslenici Am Amb u prethodnom vremenu obilazili bivše fudbalere i fudbalske radnike pa ih pozivali na razna sijela i večere, odbijen je demokratskim glasanjem. Nešto malo normalizacije je potrebno kod nekih kantonalnih saveza jer nemaju legalno izabrane delegate u toj skupštini. Ali, svejedno, što je iz Federacije manje delegata to je više glasova potrebno za odlučivanje. Više glasova iz Republike Srpske.

Dakle, Fufa i Uifa, malo mi se slova pomiješala, na pravdi boga i na zdravo meso su izmislili Statut sa Jednim Predsjednikom Saveza. Taj statut nije mogao da prođe višekratne procedure i onda su evropski i svjetski fudbalski kolonizatori proglasili stanje nezdravim. Suspendovali. Usput, malo se zna u javnosti, skoro nikako, da je ta Uifa zahtijevala da se u Izvršnom odboru glasa sa 11 Za a to znači da niko od Hrvata ne treba da glasa ni Za ni Protiv, odluka će biti usvojena. Kome god se digne putem, naskakuje na Hrvate ko nekoć, tu skoro, na Srbe.

I sada na scenu stupa Komitet za normalizaciju.

U ponedjeljak Normalni Komitet putuje u Sjeverni Stambol. Beč. Idu tamo da preuzmu Katil fermane, svilen gajtane, ili tanke žice za vratove, i da se vrate iz Stambola među Sirotinju Raju.

Bojim se da je Nionski Stol Mudraca odigrao na providnu igru. Kao čelnika Normalnog Komiteta ustanovio je Ivicu Osima, računajući na to da mu nema ko šta prigovoriti jer se Švabo nije ogriješio ni o mrava koji će se izleći kroz dvjesta godina.

Bojim se da igraju na njegovu dobrotu, na njegovu iznurenost bolešću, na njegovu jednokratnu javnosnu upotrebu, da ostvare svoj cilj, znajući da Švabo nema energije da guli cijeli mandat neke normalizacije. Bojim se, pa zato i govorim: Švabo, odustani.

Dao je sve od sebe. Ako ništa, u onoj italijanskoj utakmici kada je igrao povrijeđen kraj autlinije jer nije više bilo zamjena.

Ubalegaće ga. Poniziće ga. Iskoristiće njegovu dobrotu za svoje psihodelične torture nad njegovom Bosnom i Hercegovinom.

Jer, Švabo je još jedan od rijetkih ljudi koji može da kaže da je BiH njegova zemlja.

A da mu svi na to aplaudiraju.

AMB ANALFABETIZAM

Nešto se čudno događa sa američkom optikom prema Bosni i Hercegovini. U jednom danu javnosti su predočene dvije konfuzne i konglomeratne izjave i saopštenja iz kojih se može razabrati jedino potpuni raspad koordinatnog sistema. I da je saopšenje iz Ambasade pisao neki domaći neuravnoteženi, jednostrani i emotivni pojedinac. Bojim se da taj raspad koordinatnog sistema i nedolučnost i amaterizam osteoporozne usidjelice Evrope, sa činjenicom da je Incko, ostavljen od bake sa lošim kukovima, posegao za instutom jednokrantog prebjega, znači početak unutrašnjeg haosa za BiH u kome će svako pokušati da lovi u mutnom.

Evo šta na početku kaže Kantrimen, Zamjenik pomoćnika:

Odluka o raspisivanju referenduma u Republici Srpskoj za izjašnjavanje građana ovog entiteta da li podržavaju nametnute zakone visokog predstavnika u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, predstavlja napad na centralnu formulu Dejtonskog sporazuma, te direktan napad ne samo na pravosudne organe, već i državu BiH

Kantrimen je, izgleda učio školu kod najboljih samoupravnih socijalističkih teoretičara beskrajnog rečeničnog niza u kome sam redoslijed riječi donosi epohalne zaključke. I šire. Kantrimen kao da ne zna da se neki zakoni, koji su panamerički, ne prijenjuju u svim saveznim državama koje imaju geometrijske granice, dakle, nebitne ali su nepremostive za zakone koje neki tamo parlamenti ili guvereneri nisu propustili kroz procedure. Zašto bi u BiH neki dijelovi, entiteti, primjenjivali sve savezne stvari i uvažavali savezne institucije koje su nametnute mimo volje i o kojima se nisu složili. Centralni stub Dejtonskog sporazuma jeste zapis da se mogu formirati i druge zajedničke insiututicije ako se entiteti o tome slože.

Ne znam tačno šta je namjera referenduma

To je, na žalost, očigledno. Ali to priznanje ne daje Kantrimenu pravo da izvodi zaključke na osnovu nepostojećih činjenica ili na osnovu neznanja.

SAD ostaje dosljedan podršci centralnoj formuli Dejtonskog sporazuma - jedna država, dva jaka entiteta i tri konstitutivna naroda

Ako jak entitet nema pravo na referendum onda nema smisla da bude ni u slaboj ni u jakoj ni samo u državi.

Nije dosljedno braniti Dejtonski sporazum, a istovremeno napasti centralne stubove tog sporazuma

Centralni stub Dejtonskog sporazuma je ravnopravnost dva entiteta i tri ustavne nacije. Čak ni država koju on pominje, odnosno Naseobina, nije centralni stub. Jer bez ravnopravnosti nema ničega. Ne znam za Kantrimena, ali neki ovdašnji američki faktori nisu se založili za ravnopravnost u Federaciji, npr.

Veliki broj Hrvata u Federaciji BiH ima sumnje u novu vladu, stoga je veoma važno da ona pokaže kako može ispuniti sve što je potrebno za sve građane u tom entitetu

Hrvati imaju sumnje ali vlada mora građanima pokazati kako može… Ovakva konfuzija samo je još prisutna u glavama Esdepeovaca, Pudarića, Srbina, Komšića, Hrvata…

A saopštenje iz Ambasade:

Sjedinjene Američke Države osuđuju sve aktivnosti, poput jučerašnjih aktivnosti Narodne skupštine Republike Srpske, koje dovode u pitanje legitimnost državnih pravosudnih institucija ili ih na bilo koji način potkopavaju

Nije logično da se upotrebljava sintagma koje je vlasništvo sjedišta SAD a ne pojedinih ambasada. Tako bi mogla nastupiti Bijela kuća. Kad nastupi ambasada, neuvjerljivo je. Naročito što se u drugom pasusu kaže: Smatramo…

Smatramo da su jučerašnje aktivnosti nezakonite, antidejtonske i očigledno izvan nadležnosti Narodne skupštine Republike Srpske

Ovdje se ne zna ko su “Smatramo”. Ali nije jasno kako se može tvrditi da Narodna skupština nema nadležnosti da donese odluku u referendum kad je ranije donijela Zakon o referendumu. A u Dejtonskom sporazumu nije izričito navedeno da je to isključiva nadležnost zajdeničkih institucija. Čvrsto vjerujemo da poštivanje Državnog suda i Ureda državnog tužioca jeste osnovna komponenta održavanja pravne države

Ja čvrsto vjerujem da ne postoje Državni sud i Ured državnog tužioca. Trebalo bi ambasadnog pisca poslati na neki tečaj. Na političkim naukama u Sarajevu sigurno ima neki asistent koji zna kako se zovu odnosne institucije. Kako bi bilo da kažem da zakone u SAD donosi Centralni parlament a postoji još i Ured senatora.

Samo teroristi, kriminalci i korumpirani pojedinci imaju razloga da se boje Državnog suda i Ureda državnog tužioca

Ovo se ima shvatiti kao prijetnja, diskvalifikacija i nediplomatska konverzacija. Ni u jednom udžbeniku diplomatije, pa čak ni u skripatama vikiliksije, ovo nisam našao. Jezik ove rečenice primjeren je Bakiru Vaskoviću. Ali jednoj Ambasadi nije.

Sjedinjene Države ne mogu biti prijatelj onima koji nastavljaju raditi protiv ovih institucija

I ovaj jezik me brine. Ne kao prekid emotivne veze nego, također, kao prijetnja.

Znaju li Sjedinjene američke države šta se piše po ambasadama.

BiH

GAJI

PRAVOSUDNU

GUJU U NJEDRIMA

Šira javnost, birači, stanovnici, pripadnici tri Nacije Naseobine, ne znaju detalje, pozadinu i sve posljedice nametnutog i odmetnutog pravosuđa BiH. Konkretnije, Suda BiH i Tužilaštva BiH. Glavne činjenice, da u Deset Dejtonskih Zapovijesti nema nikakvog suda i tužilaštva niti tih zajedničkih funkcija, osim ako se entiteti o tome ne slože, a nikad nisu, i da se tuži i sudi uglavnom Srbima, samo su površina.

Istorija i genetika takozvanog državnog pravosuđa pokazuje da se radi o Fukušima Sudu i Černobil Tužilaštvu, o reaktorima i generatorima koje niko u BiH ne konotroliše. Ta dva segmenta su danas i omča o vratu, i nož pod grlom i giljotina nad glavom ne samo Republici Srpskoj nego i cijeloj BiH. I svima u BiH.

Naivni i unitarizmom i podjarmljivanjem opijen Sarajevski Politički Krug uglavnom se samozadovoljava trenutnim ponašanjem ta dva kancerogenuma jer je svo zračenje okrenuto prema Srbima i Republici Srpskoj. Niko, pa ni stručna javnost, koja sigurno zna o čemu se radi, ne želi da se upliće. Ali, pošto je Republici Srpskoj dogorjelo do ustava, Narodna skupština i Predsjednik Republike su morali poduzeti aktivnosti koje će obezbijediti podršku demokratske volje žitelja Republike u suprotstavljanju neustavlju, nezakonju i neidentifikovanoj samovolji i moći.

Šteta je što svaki stanovnik BiH ne može da se uputi u činjenice koje su podloga jučerašnjem usvajanju odluke o referendumu. Stoga je zanimljivo vidjeti makar malo hronologije. Uz napomenu da Visoki predstavnik ne može, ni po kom papiru a kamo li po Dejtonskom sporazumu i Ustavu, da donosi i nameće zakoni niti da ih mijenja. Čak niti da ih nosi u Parlamantarnu skupštinu BiH koja će ih, nametnute, usvojiti bez ikakvih procedura.

• Krajem 2000. Volfgang Petrič nameće Zakon o Sudu BiH.

• Sredinom 2002. nametnut je Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH. Istovremeno, tim nametnutim zakonom se ukidaju neke odredbe ranije nametnutog zakona. Sunce Ti Jebem. Jedan čovjek – jedan parlament. Izbrisano je to da sudije moraju biti državljani BiH.

• U avgustu 2002. nameće se zakon o Tužilaštvu BiH. Moram reći da je ovo genijalno. Najprije je formiran Sud BiH a dvije godine kasnije Tužilaštvo. Tada je formirano zloglasno Posebno odjeljenje Tužilaštva nad kojim Glavni tužilac nema nikakve ingerencije. Rukovodilac Posebnog odjeljenja samostalno podnosi izvještaje PS BIH, koji se samo pridodaju izvještaju Glavnog. Posebno odjeljenje ima vlastitu upravu kojom ne rukovodi Glavni Tužilac. Nisam primijetio da je Državni Barašin nešto srao o tome.

• Istog dana Visoki predstavnik nameće izmjene Zakona o Sudu BiH. Povećava se broj sudija, uvode se nova vijeća. Nema podataka da je ikakav parlament u BiH, makar Podgraba, usvojio te izmjene.

• Početkom 2003. nove izmjene. Nadležnosti Suda BiH se proširuju i na djela iz zakona entiteta. Izmjene omogućuju imenovanje stranih sudija, najviše šest, koji mogu da sude do 1. feb. 2007.

• Krajem 2003. opet izmjene. Sudije mogu da koriste engleski jezik u multilingvističkoj Naseobini.

• 
  
  1. decembra 2004. na scenu stupa Sulejman Tihić. Visoki Predstavik Ešdaun i Tihić, Predsjedavajući PBiH, potpisuju sporazum o ustanovljenju Kancelarije Registrara Odsjeka 1 i Odsjeka 2 (kriminal i ratni zločini) i adekvatnih segemenata Tužilaštva. Kancelarija Registrara je Nezavisna i nadležna za upravljanje i pružanje usluga. Ustanovljena je na pet godina, do 1. dec. 2009. Samostalana je. Zapošljava više od 300 ljudi, od čega je više od 50 STRANACA. Upravlja izborom stranih sudija i tužilaca. Visoki predstavnik imenuje Registrara na pet godina. Nadzorni odbor Kancelarije registrara „obezbjeđuje ispunjavanje međunarodnih obaveza i obećanja datih donatorima te se povezuje sa domaćim i međunarodnim nevladinim organizacijama“. Ovo je ključna rečenica u kojoj je sadržano nepostojanje BiH, njena predaja neidentifikovanim donatorima i NVO i njena kapitulacija. Nema nikakvih podataka o tome ko je u Nadzornom odboru i da li je uopšte formiran. Sionski mudraci, STJ. Ali Tihić potpisuje i novi sporazum, ovaj put 26. septembra 2006. Sa Kristijanom Švarc-Ejup Šilingom. Tu stoji da Kancelarija registrara „ostvarjue kontakte sa ambasadama i relevantnim stranim vlastima kako bi se obezbijedila dostupnost odgovarajućih kandidata (za sudije i tužioce). Podvlačim: AMBASADE I RELEVANTNE STRANE VLASTI.


• 
  
  U oktobru 2009. PS BiH odbija da produži mandat stranim sudijama i tužiocima pa Visoki Valentin produžava mandate. Dakle, samo po ovom jednom izvatku, vidljivo je kako pripadnici Sarajevskog Političkog Kruga, kao zadnji izmećari stranih kolonizatora, predaju suverenitet i vlasništvo nad voljom građana, birača, stanovnika, Srba, Hrvata i Bošnjaka, u ruke nepoznatih ambasada, stranih vlasti, nevladinih organizacija, donatora... dobro što to rade BiH. Ali to rade i Republici Srpskoj. Treba sada zamisliti ostvarenje njihovog cilja i zadataka da se sve to unese u ustavne promjene, retroaktivno, frontalno, bez rasprave i bez izuzetka.

Sve ovo je upereno protiv BiH i njenih nacija. Sarajevski Politički Krug je samo omamljen trenutnim ciljem koji im je predočen – ukidanje Republike Srpske.

NE SERITE,

PUNA JE KUĆA VASKOVIĆA

Izgledalo je da napad na Republiku Srpsku i Milorada Dodika nema cijenu. Ja sam tako shvatao angažman Feudalne Televizije i njenih vlasnika, još neostvarenoih Feudalaca Feuda Bosna. Jer se u tom projektu za novinara i urednika može proglasiti i izvjesni Bakir, za udarne igle te haubičke televizije mogu lansirati izvjesne protuve, Babići, Vaskovići... koji imaju veze sa novinarstvom koliko i tvrdnja da Krava Žujava balega Bečke šnicle, sa ukusnom istinom.

Za snimak onog nesretnika, kome se na licu vidi da je pod smrtnom prijetnjom, znalo se godinama. Sada Vaskovićev poslodavac, u ime poslodavca i njegovog poslodavca, izražava zgražanje i daje otkaz nesretniku koga je život izbacio na obalu zajedno sa izmetom, ljudskim i raznih životinjskih vrsta, i tako ga učinio novinarem.

Znao je Bakir, i svi drugi, ko je Vasković. Znali su i ko je Babić. Znali su da se radi o polusvijetu koji je spreman na sve. Znali su i ko je Bakir. Znaju i da se sada Feud osipa. Otišao je Rafi Gregorijan. I carstvo Istraživačkog Govninarstva se raspada. Ova gorepomenuta trojica, spadaju u te ratne naplavine. I tri hiljade i trojica. I Bakir. Jer u Sarajevu, njegovom feudalno-unitarnom dijelu, i u mnogim glavama, još se vodi rat. Svi su oni željni socijalne i medijske, ćaršijske i rajine, liderske i vlastničke potvrde i tapšanja. Svi su oni marginalizovani autsajderi koji se ni malo ne razlikuju od pasa koji se vuku za vojničkom komorom čekajući da ispadne kakav komad mesa, ili im ga ko dobaci. Oni, tako, žive u prividu da su i oni u koloni, sretni što im ponekad neko, sa kamiona, sa komandnog vozila, zvizne. Tako i Zlajoglu ponekad zvizne Kirbakli Bakiru. A ovaj zvizne Babiću i Vaskoviću. I svi oni zavrte repićima u svom svojem ponosu važnosti među kerovima iza vojničke komore.

A Vasković i Srebrenica.

Ako ste dali otkaz građaninu Vaskoviću, dajte otkaz i ostalima iz ešalona novinara koji su nikli iz balege i đubriva u ratu i iza rata. Na svim stranama. Svi su radili kao Vasković. Kako se znaju telefoni koje prisluškuje Gluvo Džuvo, znaju se i spiskovi novinara koji su radili za redakcije u ratu. Objavite te spiskove. Sve je to goli Vasković. Gola laž i obmana. Mnogi od njih su nestali sa kišom i izmetom. Mnogi su se transformisali u demokratske novinare. Mnogi su postali vlasnici medija. Mnogi su otišli u biznis u koji se razumiju kao i u novinarstvo. Mnogi su postali inostrani i tuđi konsultant-otirači.

Svi oni nisu ništa.

Dabome, Bakir i Sarajevo ovim žele dokazati da njihovo novinarstvo nije bilo takvo. Bilo je uzvišeno, patriotsko, savršeno, istraživačko, egzaktno. STJ.

I, dabome, nikada niko nije htio da analizira činjenicu zašto sam četiri godine proveo u rovu umjesto na televiziji. Dok su druge ušljive psetare postajali novinari prije nego sam ispraznio šaržer kalašnjikova. Zato što sam imao izbor da budem Vasković ili da poginem ko čovjek. Niko nije analizirao činjenicu zašto je ogroman broj novinara nekadašnje Televizije Sarajevo nestao i nije učestvovao u ratnom egzaltiranju. Imali su izbor da pobjegnu i prosjače po Evropi ili da budu Guzina Senad.

Sada žrtvom usranog Vaskovića, oko kojeg se više ni muve ne kupe, brane čast novinarstva. Vasković i Vaskovići, nemaju veze sa novinarstvom. Bakir i Feudalac, i Feud, to znaju. Radi se o goloj upotrebi priručnog sredstva u rušenju jedne nacije i jedne Republike. Kao što je priručno upotrijebljen ustašoid Pravaš Pavelićaš u rušenju Hrvata, tako je upotrijebljen i Vaksović.

Da bi Farsa bila kompletna, molim Borku Rudić da zaštiti građanina Vaskovića.

Vasković je za postratno Sarajevo jednako važan kao i general Divjak za ratno.

Gola Udčina.

1.000 DAJEM, VODITE GA,

5.000 DAJEM, NOSITE GA,

100.000 DAJEM,

NE SPUŠTAJTE GA DO KLAGENFURTA

Sva se Bosna zlatom pozlaćuje, samo Dodik bune potplaćuje. Parama poreskih obveznika, STJ. Tako zapijeva Valentin Incko, austrijski slijepi guslar. Ponovo aranžira stari hit Sarajsonga: Svako božije zlo izvire u Srpskoj a dolazi od Dodika.

Nekako sam ga trpio i zamišljao pitomim, sa onim austrijskim šeširićem i peruškicama. Ali, kad je pomenuo pare poreskih obveznika, tj. birača Republike Srpske, koje Dodik troši da bi stvarao konflikte u BiH, obznanio sam slijedeći proglas: Hiljadu dukata dajem, vodite ga. Pet hiljada dajem, nosite ga. Sto hiljada dajem, ne spuštajte ga do Klagenfurta.

Raskrilio se Incko na dvije strane subotnjeg Avaza. Iako oni Fahrini ne vole Dodika, zato su ga i turili u naslov, nesvjesno su odštampali smrtovnicu za Visokog. Tekst je u negativu, na crnoj podlozi, ko ubilo se za žalost. Odavno se nisam isplakao tako.

A u opštem crnilu, Valentin se Incko raspojasao na svečetiri strane. Vlast odmah. Sud i Tužilaštvo Ne sme, bre, niko da bije. Dodik – porezi - konflikti. Roba – Novac – Roba. Samo što ga nije optužio za bombardovanje pobunjenika u Libiji. Citira Dejtonski sporazum. Država je, kaže, Naseobina, velim, dužna da provodi međunarodne krivično pravo. Ali to još ne znači da je dužna da ima Medžidu i Barašina, Sunce Im Jebem. To još ne znači da treba mimo materijalnih dokaza osuditi generala Đukića, a onog Bihaćkog Palisrba pustiti da mirno hoda po zemljici, za projektil koji nije ispaljen. Pri čemu je Novak Đukić uspješniji od Isusa koji je sa dvije i po ribe nahranio cijelu pijacu u Nazatretu, gdje li. Đukić je, po osudi, sa tri i po kile eksploziva pobio više od sto ljudi, koliko li.

Sud i Tužilaštvo su nametnici, krvopije, srbopije. Čuće se argumenti o tome, kad Dodik stigne u Narodnu skupštinu. Sud i Tužilaštvo BiH su instrumenti nepostojeće Države. I spolovila za pravljenje nepostojeće Države.

Provođenje međunarodnog krivičnog prava, i međuentitetskog, uključujući i saradnju sa Interpolom, može da se ostvari i bez ovih četvoro, Suda, Tužilaštva, Meddžide i Barašina. Sud i Tužilaštvo su za Srbe, Valentine. Kao i cijela Bosna što je za Srbe. Da ih se nekako utamniči, a Republiku da im se ukine.

Nego, ne zagovaraj me, Valentine. Vidi šta ćeš sa onim mandatima što ti uručiše Hrvati. Vidi kako ćeš otkloniti, nasilje nad CIK-om, ne konflikte sa CIK-om, Ustavom i Ravnopravnošću. Dodik troši narodne pare, tačno je, naroda koji ga je birao. I pare koje su odobrene u Narodnoj skupštni. Ne za konflikte, nego da zaštiti to što Ti i Lešinari Sarajevskog Političkog Kruga, sa stranim kolaboracionistima, želite noću da razvučete kao oni oko mesare. Znaš Ti, dobro, koji.

A Ti trošiš tuđe pare da tamničiš nacije. Crne pare. Za koje, kao i za Tebe, niko nije glasao. Pare, da gaziš domaće instucije. Zajedničke Organe. Da pomažeš Gvantanamce, Turbandžije, Ustašoide.

Da ponižavaš birače i njihov glas. Na jednom kraju Naseobine. Dok se u drugom, kobiva, boriš za njih.

Šta hiljadu. Kraljevstvo dajem.

PRIJATELJSKI FUDBALSKI

SUSRET VETERANA

(SELEKCIJA IZOLA-PIRAN/SLOVENIJA

I SELEKCIJA BIJELJINA-MODRIČA-BANJALUKA/REPUBLIKA SRPSKA)

U subotu, koja je prva prošla, u Međašima kod Bijeljine odigrana je prijateljska veterenska utakmica ovih dviju selekcija.

Radi se o uzvratnom susretu jer smo mi, kao Legija veterana Slaviše Pilota i Nikole Nikića odigrali jesenas utakmicu, po poratku iz Španije, u Izoli.

U Međašima je bilo 1 : 1 ali je u trećem poluvremenu bilo specijalnih rakija, poklona i muzike što je rezultat učinilo zanimljivim.

Dogovorili smo da u septembru opet idemo u Izolu. Nastojaćemo da pobijedimo.

Ja sam igrao povrijeđen jer sam na skijanju prije manje od mjsec dana imao tešku distorziju koljena i samo me je moje seljačko porijeklo spasilo situacije da potkoljenicu nosim preko ramena. Po ocjeni slektora odigrao sam konstantno i nisam bio ispod prosjeka ekipe.

Ali je zato Nikola Nikić briljirao, Strašni sud, i opravdao rejting igrača iz Obale Bjelokose.

Lomio je protivnike po terenu koji su padali ko snoplje zrelog žita.

Kao u najboljim danima Grbavice.

SUDBA SUD BiH

Ovih dana miris referenduma se širi udolinama i brdusinama Naseobine i njene sudbine. Tiho pada veče sjeverno od Neuma, evo nama našeg referenduma. O sudu BiH.

U Narodnoj skupštini Republike Srpske priprema se rasprava o tom zajedničkom Organu. Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH, ustala je ovih dana u odbranu Suda i u kopanje rovova koji će spriječiti agresiju na Njen Sud.

U obilnom intervjuu Avazu, iznosila je ogromne argumente za opstanak i ostanak Suda a najveći je upotrijebila uz fanfare: Srbija cijeli region drži taocem. U toj sudskoj praksi.

Ako Meddžida oćelavi, biće kriva Srbija, SJJ. Meddžidi, ne Majčici.

Javnost zna za mnoge argumente protiv Suda BiH. Onaj o skoro 1000 godina presuda za zločine Srba. Za svaku godinu postojanja Države Bosne, SJJ, po jedna godina. Za buduće godine postojanja Države Bosne treba uvesti po pet godina zatvora za Srbe, SIJ. A pedesetak godina za zločine protiv Srba. Uglavnom su ginuli tako što su sami padali na ćakiju.

Ali hapšenje Ganića, Divjaka i Vučurevića, najbolji je argument za ukidanje Suda BiH. Onako kako se Sarajevo diglo da brani optuženu trojku, svakog pojedinačno, tako je kod Suda uvrnulo muda da sudi. Ako je Sud toliko meddžinalno pošten, predlažem da se preseli u Šipovo, Gacko ili Šekoviće, ili u neku sličnu tradicionalno srpsku internacionalnu sredinu, pa ko preživi, ko presudi.

A ako Meddžida baš ne razumije, a očito ne razumije dok nastoji lažima da ozakoni i poustavi sud i tvrdi da je čak i Ustavni Sud BiH ocijenio da je Meddžidin Sud ustavan a koji je inače ustanovljen zakonom, onda joj treba predočiti sljedeći citat iz Dejtonskog ustava.

Članom III Ustava, propisano je da su „u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine slijedeća pitanja:

1. Spoljna politika,

2. Spoljnotrgovinska politika,

3. Carinska politika,

4. Monetarna politika kao što je predviđeno članom VII (napomena: Centralna banka BiH),

5. Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine,

6. Politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila,

7. Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući odnose sa Interpolom,

8. Uvođenje i rad sredstava za međusobne i međunarodne komunikacije,

9. Regulisanje saobraćaja između entiteta,

10. Kontrola vazdušnog saobraćaja.

Ako Meddžida ovdje nađe nešto o Sudu BiH... neka na Referendumu glasa Za Sud.

KOJA SI NACIJA, BRATE IVO

U jednom od sudova svijetlog sarajevskog sudstva, vodi se proces po tužbi beogradske zadužbine koja ima prava na objavljivanje djela Ive Andrića, nobelovca. Ivan Lovrenović je Andrića uvrstio u hrvatske pisce mada je Andrić, za života, dao na znanje da se ima smatrati pripadnikom srpske književnosti.

Ništa čudno. Kad je vidio šta mu je Maks Levenfeld napisao o Bosanskoj mržnji i kad je vidio kako su Srbi prošli tokom gradnje Ćuprije, tadašnje velike strane investicije, sažalilo mu se pa se opredijelio.

Sada je u toku žalbeni postupak na sljedećoj sudskoj instanici. Po žalbi priređivača antologije ili nečeg sličnog od strane Lovrenovića.

Predlažem tri stvari.

Prvo. Ne dižite prašinu u javnosti. Ako čuje Incko da se nešto predalo na sud, donijeće obavezujući nalog koji će važiti Dok Vosoki predstavnik ne odluči drugačije. Ivo Andrić bi mogao završiti u Domu naroda ili u Vladi Federacije. Šta Incko zna ko je Ivo Andrić.

Drugo. Da li je Ivo Andrić hrvatski ili srpski pisac, treba pitati Zlatka Lagumdžiju. On je nepogrešiv u tom nacionalnom opredjeljivanju. On kad kaže da je Pudarić Srbin, budite sigurni da ih, Srbe, od njega neće zaboljeti glava. Za podgaćište, sa zadnje strane, nisam rekao. Kad kaže da je Komšić Hrvat, svi Bošnjaci povjeruju u to. I potpišu se. Križićem. STJ. Zna Zlaja.

Treće. Da bi se izbjegli neposrazumi, treba napisati roman Na Drini ćuprija 2. Ja sam spreman napisati neke dijelove za koje sam, u skladu sa svojom, od strane saraja dodijeljenom, fašističkom vizurom, specijalizovan i osposobljen. Opisaću nabijanje na kolac, sve dotle dok nabijenik ne ostane živ nabijen na kolac. Za lik nabijatelja na kolac, Ešdaun mi se ko ubio. Incko je, pak, neimar koji gradi ćupriju a Zlatko je Veliki Vezir koji povremeno sa konjištem i osoboljem, obiđe Visokog graditelja. Za lik Ćorkana, pljunut je Hasapin Zvonko. Mada je malo improvizorno i nepovijesno takvog jedno čestitog Uhrvata miješati u srpko-turska povesna sranija. Lik Švabice bi mogao pripasti Jelku Kacinu. U ovom vremenu, on je tu najevropejskiji, kao Švabica nekada. Itd.

Na Drini ćuprija 2 mora da bude sveobuhvatnija od Andrićeve i treba da okupi sve, od inokosnog srpskog seljaka iz okoline Višegrada do Doris Pak i Nataše Kandić koje mogu zajednički presjeći vrpcu opravši prethodno kolac i kaldrmu. Od krvi i mesa.

U konsultaciji sa Neimarom Valentinom, odrediću ko će biti vila koja noću razgrađuje. Znate da nikad ne najavljujem svoje poteze.

E, Ivo, Ivo, da si znao da ću ti ja raditi o romanu, nikad ga ne bi napisao. Jelde. A kamo li određivao u čiju će književnost.

LAGUMDŽIJA

BOŠNJAČKE STRANKE

I LIDERE ODVEO U GVANTANAMO

Na pitanje Večernjeg lista o razgovorima za formiranje Vrhovne Vlasti Naseobine, Tihić odgovara: Tkogod pokrene inicijativu, ona je dobrodošla. Može Dodik, Čović, Lagumdžija, bilo tko. Ako treba, ja ću biti taj. To treba uraditi što prije. Lagumdžija je bio u Americi pa smo čekali i njegov povratak kako bismo vidjeli što i kako dalje.

Moram podsjetiti da je Sulejman Tihić lider najveće bošnjačke stranke, Lagumdžija je lider srpsko-hrvatsko-komšićske, SDA, stranke ratnice, stranke koja ima Člana P. A u odgovoru Večernjaku se predstavlja kao povjerenik Esdepea za mjesnu zajednicu Prcmilojka Donja.

Ko da vidim sebe kada sam se sa osam, devet godina igrao u pijesku. Šta radiš, Rajčilo. Ništa, evo, čekam da se djed vrati iz Doboja, otišo na pijacu, pa ćemo vidjeti šta i kako dalje. Odnosno, da li ćemo orati, ili kopati, a najvažnije, da li je djed donio šarene dugačke bombone.

Izgleda da i Tihić očekuje neke Zlatkove slastice iz Amerike.

Neprijatno mi da savjetujem starom novinarskom vuku iz Večernjaka. Mislim da je bolje pitati na nekom drugom mjestu šta misli Tihić.

Nepojamno je kako je U-Socijaldemokrat uspio potčiniti Tihića i SDA. Kako je lako ušutio Bakir, Član P. I kako je sve druge bošnjačke stranke, Esbebe, Esbeiha, stavio u stanje mirovanja i iščekivanja da se Otac vrati sa službenog puta iz Amerike. I prije toga.

A i kad je tuzemno, niko ništa ne poduzima. Lagumdžija i šargija, i kolo vodi, i fes zatura na zatiljak. Dok mu reket viri iz zadnjeg džepa čakšira.

Am Amb se spasila u zadnji čas saopštenjem da nema ništa od Dejtona dva. To što je Turbanždija pričao u Americi, može biti samo Dejton Ja.

U pogubno političko, pluralno i demokratsko stanje doveo je Lagumdžija bošnjački politički mozaik. Uskoro ću biti primoran da svoju čuvenu političku sintagmu Sarajevski Politički Krug redefinišem u Lagumdžija i Sarajevski Zid Šutnje.

Kao da je Lagumdžija sve bošnjačke lidere odveo na kraći boravak u Gvantanamo. Tako i od onih, stvarnih, nema ni traga ni glasa.

Politički interes Bošnjaka je ovim još dalje marginalizovan, dalje, jer je i dosad bio zaturen u uglu dok se na sva usta pričalo o Državi Građana, Državi Unitarnoj, Državi Funkcionalnoj, Državi Imovine... i prepušten mitskom biću, Lagumdžiji, koje je sastavljeno od više polovina – pola komunjara stara, pola socijaldemokratčina mlada, pola američanin, pola institutlija bošnjaštva, pola reketuša...

SIROTINJA U TENKOVIMA,

DIKTATORI POD ŠATOROM

Uhvati me, katkad, ta opšta internacionalna nježnost.

Pa se sažalim nad ovima ili nad onima.

Došlo mi žao i onih libijskih jadnika, sirotinje, koju onaj Gadafi, inače prijatelj Srba, Tita i Komunista, teroriše toliko decenija sa tako malim činom. Pukovnik. Jebo ga čin, ja sam takve, pukovnike, samo ako su bili članovi Esdesa, marškao u ratu. Ma, šta marškao, tjerao ih da mi trčećim korakom, donose minobacačke mine 120 mm, preko njive a bez osigurača. A ja sjedim u 'ladu, i povlačim konopac okidača vršeći tako svoju svetu dužnost agresije na Ejupa Ganića i Jovana Divjaka.

Tužno razmišljam kako su ti libijski sirotani, kad su već preživjeli tolike decenije pukovničke diktature, sigurno navikli da jedu pijesak. Bilo mi nekako normalno da izađu na te diktatorske ulice, prvo u krajevima udaljenijim od Tripolija i Carskog Šatora. I da bacaju pijesak u oči mrskim policjacima, žandarima i malim diktatorima. Jer nema ni kaldrme, nema ni kolja, nema ni izloga da se razbijaju, ni automobila da se prevrću i pale. Nema ništa.

A onda dođe vijest, STJ:

ADŽABIJA - Komandant pobunjeničkih snaga general Abdelfatah Junis rekao je da je NATO uputio izvinjenje nakon što su avioni greškom gađali kolonu pobunjeničkih tenkova nedaleko od grada Adždabije na istoku Libije. Prema njegovim riječima, smrtonosni napad iz vazduha izvršen je uprkos najavi NATO-u da će tenkovi biti prebačeni na prvu liniju. Pobunjenici, koji su pogođeni u vazdušnom udaru, prebacivali su grupu tenkova, oklopnih vozila i lansera raketa nedaleko od prve borbene linije između gradova Adždabije i Brege.

Kako je sirotinja relativna. Moj Ajnštajne. Sirotinja se pobunila. Zato što vozi tenkove,oklopna vozila i vebere i kaćuše a ne vozi Vejrone. Sigurno za to. Onda se sjetim Srba iz Hrvatske. Na traktorima. Koliko je progres napredovao za samo dvadeset godina. Pobunjeni Srbi ispušili na traktorima. IMT 333. Ako libijski pobunjenici ispuše, biće to na tenkovima. Kroz dvadeset godina neki drugi pobunjenici će da ispuše na Spejs šatlovima. STJ.

A onda ovaj gadafijevski, mislim, nesvrstani, dio moje svijesti, pita otkud njima tenkovi. Sirotinji. Decenijskim potlačenicima. Pa se sjetim kako su i naši potlačenici, kad su počeli ratovi, pičili po ratištima pušeći marlboro i noseći rejbanke.

Pa mi tom emajliranom poštom dođe poruka koja kruži internetom, kojeg još nije pogazio Gadafi. A ni Diktator Tito. Samo zato što se nije bio pojavio dok je Božju Ti Mater bio živ.

Zašto je Libija napadnuta?

Evropska unija se suočava sa ogromnim finansijskim problemima, a jedna po jedna evropska drzava proglašava bankrot. Zona evra je ozbiljno uzdrmana i u ogromnim problemima. Amerika je sve svoje resurse potrošila 12 godina unapred jer duguje svojoj i pojedinim državama u svetu 36.000 milijardi dolara. Evropska unija i Amerika duguju Libijskoj državi za isporučenu naftu blizu 200 milijardi dolara. 2012 godine ističu koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu pravo na Libijsku naftu. Gadafi je zatražio vraćanje duga ili će sklopiti međudržavne ugovore sa drugim zemljama i kompanijama. Zbog toga je ovo neviđeno razaranje Libije. A, da li je Libijski građanin imao razloga da se buni protiv režima Muamera el Gadafija? Mislim da nije.Ako gledamo standard Libijskog naroda i povlastice koje im pruža država imali su jako lep i lagodan život; živeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 miliona stanovnika, a ima 14 miliona registrovanih automobila. Ako neko hoće da studira u bilo kojoj državi u svetu on podnosi molbu i država mu obezbeđuje stan, hranu, automobil, besplatno školovanje i mesečnu stipendiju od 2300 dolara. U Libiji se ne plaća voda, struja, gas, porez, krediti se daju bez kamata. Ako u roku od pet godina ne možete da vratite kredit država ga otpisuje ili vraća za vas. Svaki punoletni gradanin Libije kada napuni 18 godina dobija ključeve od stana. Ako hoćete da kupite auto vi dajete 20,30 posto od cene ostalo dotira država. U Libiji za 10 dolara možete da kupite 85 litara benzina ili nafte. U Libiji je hrana gotovo džabe, 10 kg hleba košta 0,15 dolara. U Libiji njihovi građani ne rade fizičke poslove, sve su stranci. Ziveo sam 10 godina u Libiji po raznim gradovima i nikada nisam video ni jednog prosjaka na ulici. Libijci ne idu da rade po belom svetu jer za to nemaju potrebe. U Libiji ni jedan građanin nije izbačen ili mu je oduzet stan ili auto zato što nije mogao da vrati kredit što nije redak slučaj po ovim takozvanim demokratskim zemljama koje su se okomile na Libiju. Iskreno, žalim za Libijskim narodom jer će se pretvoriti u najamnu radnu snagu, raditi za 100 dolara i gde će im ove povlastice biti sve ukinute, a o lagodnom životu kakav su živeli moći će samo da sanjaju.

Ne znam šta od ovoga nije tačno. A naše, tj. vaše, znaju oni kome se obraćam, istraživačko novinarstvo ni da zucne o tome kako je tamo. Jedino sam vidio da kogod je pobjegao, izbjegao ili je evakuisan iz Libije, na bijelce mislim, ne reče ništa ružno o Režimu i Diktaturi.

Ali, svejedno. Tenkovi su legitiman cilj. Čak i kada su sirotinjski. Šajbaj, Džone.

IZBOR IZMEĐU METKA I PRETKA

„Nema tu ničeg novog. Srbija i Hrvatska su kao države su uspostavljene s idejom proširenja na prostore Bosne. Današnje politike i Tadića i Josipovića, koliko god izgledale prijevarno umiljate, nastavljaju ono što smo mi iskusili na svojoj koži kao politiku Tuđmana i Miloševića, naši očevi i djedovi Cvetkovića i Mačeka itd. Prema tome, pred bosanske ljude se postavlja pitanje branjenja njihove države, njihovog društva, njihove kulture. To je za njih pitanje opstanka. A za one ljude koji u Bosni djeluju kao eksponenti tuđih politika iz susjedstva riječ je o njihovoj sramoti, o izdaji vlastite države, o nerazumijevanju šta je budućnost na taj način“, ocjenjuje Rusmir Mahmutčehajić u razgovoru za Slobodnu Evropu.

Fridrih Ebert opet naručio nepotrebno istraživanje. Šta Hrvati, Bošnjaci i Srbi misle jedni o drugima a šta o Bosni i Hercegovini. Za BiH je lako. BiH ne postoji. Šta tu ima da se misli.

A za one prve. Ne treba praviti istraživanja. Postavite na stol metak i pripadnika jedne od nacija, neću da kažem koje jer će me u Sarajevu optužiti da sam lirik. Dva pripadnika druge dvije nacije zamolite da izaberu. Najmanje jedna od njih će izabrati metak. A Božo Skoko potrošio trideset stranica. Prije njega Puhalo itd. Ima Fridrih para. Sve više para što je manje BiH.

Pri takvom izboru metaka, jasno je da BiH ne može opstati.

Zanimljivo je analizirati gornji citat.

Rusmir Mahmutčehajić u jednom pasusu okriva svu slojevitost propasti BiH.

A propast BiH je uslovljena propašću kolektivne i individualne svijesti o sebi prije svega pa i onda o drugima.

Prvo.

Mahmutčehajić se ovdje može uzeti kao uzorak kolektivnog mišljenja intelektualaca, javnosnika, političara i obrazovanijih slojeva bošnjačkog segmenta u BiH. Neki to mišljenje plasiraju agresivno, neki šutke ali prosječan nivo se kreće oko ove ljestvice.

Drugo.

Srbija i Hrvatska su stvorene sa idejom da podijele BiH i da se prošire na njeno područje. Dakle, okruženje je trajni neprijatelj BiH. Bošnjacima. Jer samo oni to tako vide. A pošto u Srbiji i Hrvatskoj žive samo Srbi i Hrvati, te dvije nacije su neprijatelji Bošnjaka i samo čekaju pucanj za jurišni sprint na BiH.

Treće.

Jospipović i Tadić rade prema BiH isto ono što su radili Tuđman i Milošević a ovi radili isto ono što su radili Cvetković i Maček. Turci, koji su, prije Austro-Ugarske ovdje donijeli smrt, krv, mržnju, i trajno je usadili u ovdašnje ljude, i one koji su ostali u hrišćanstvu, i one koji su promijenili vjeru kao čin nade u spas, Turci su ovdje brali ljubičice. Dakle, svo ovdašnje zlo dolazi od Srba i Hrvata Beograda i Zagreba.

Četvrto.

Bosanski ljudi imaju misiju opstanka i branjenja njihove države. Taj osmanlijski genetski kod zaposijedanja teritorije, vjere i svijesti sada se pretvorio u regionalnog protivnika okrenutog i na istok i na zapad. U takvoj situaciji Srbima i Hrvatima u BiH nema opstanka. Ne možete nekim Srbima i Hrvatima biti neprijatelj a drugima suživotni prijatelj. Njima, ovima u BiH, se može biti samo beg.

Peto.

Osim Bosanskih ljudi, svi drugi u BiH, Srbi i Hrvati, izdajnici su svoje države. I treba da ih je sramota. Taj osmanlijski kod, pored zaposijedanja teritorije i nasilnog i doborovoljnog prevjeravanja, želi i da zagospodari kolektivnim kriterijima morala, patriotizma, izdajsva i sramote. Osmanlijsko carstvo živi još u kolektivnoj i pojedinačnoj podsvijesti mnogih Bosanskih ljudi. jer se Srbima i Hrvatima odriče ovdašnja autohtonost, izvornost, vlastiti politilki i storijski interes i svodi ih se na ispostave, ubačene elemente i permanentne nadničare Cvetkovića i Mačeka.

U takvom stanju stvari koje u jednom sumračnom pasusu nesvjesno crta Mahmutčehajić, nema mira na Balkanu. To ne mora značiti bezuslovno rat. Ali i nemir nije mir. Jer, to stanje bosanskih ljudi, njihov koordinatni sistem, trajno generiše neprijateljski odnos prema mračnim silama cvetkovića i mačeka i njihovih potomaka čije su kljove sve krvavije. Taj odnos prema okolnom hrišćanstvu podrazumijeva uništavanje ovdašnjeg hrišćanstva koje je i inače sramotno i izdajničko što su dovoljni uslovi pred bogom, sudom i savješću. Jedan od koraka tog uništavanja je aktuelni odnos prema Hrvatima u Federaciji, kao i permanentno ukidanje Republike Srpske.

U Skokinom istraživanju bošnjački ispitanici navode tri stvari zbog kojih ne vole Srbe:

• Agrsivni, naslni, nasilje, rat – 51%

• Okrutni -14%

• Nacionalisti – 12%.

Zašto hrvatski ispitanici ne vole Srbe:

• Agresivni, nasilni, nasilje, rat – 14%

• Okrutni – 9%

• Nacionalisti – 9%.

Zašto srpski ispitanici ne vole Bošnjake:

• Agresivni, nasilni, nasilje, rat – 15%

• Dvolični – 10%

• Nikoga ne mrze – 10%.

Jasno je, dakle, gdje su generatori mržnje, sukoba i napetosti. I na kom izlazu je visoki napon. Jasno je ko bi od ovih ispitanika izabrao metak.

Šta bi bošnjačke ispitanike navelo da promijene svoje mišljenje prema Srbima:

• Da postanu svjesni svoje krivice za rat i da se izvinu – 82%

• Da pokažu više odgovornosti prema BiH – 72%.

Statistika, u stvari, kaže, da Srbi treba da kapituliraju u miru, da potpišu trajni poraz i da služe BiH. Onoj BiH Bosanskih ljudi Rusmira Mahmutčehajića i drugih.

BiH se već raspala i već ne postoji. Traži se samo način dematerijalizacije. Da li će kremirani bosanskohercegovački prah odnijeti promaja i vjetar, da li će to učiniti kokoši tražeći crve ili će to izvesti kakav kašikar i slična teška mašina za zemljane radove.

Pri tome se ne treba zavaravati. Međunarodno priznat prostor između Srbije, Hrvatske i Crne Gore može postojati a da pri tome BiH ne postoji.

Opstanak jeste realan problem Bosanskih ljudi. Ali on nije počeo da se problematizuje danas ili u doba Cvetkovića i Mačeka. Počeo je da se problematizuje dolaskom Krvi, Mržnje i Zla sa turskim konjanicima. Produbljen je sa prevjeravanjem, nastavljen sa kolektivnim usmjerenjima prema silama fašizma a uzdrman posljednjim međunacionalnim ratovima za istrebljenje hrišćanstva sa područja BiH. Mogu Bosanski ljudi slobodno to da zovu Agresijom. Izlišno je bilo kome nametati vrednote.

Ali je nepobitno da je problem opstanka danas prije svega problem realiteta. Što Bosanski ljudi budu dalje od realiteta, njihov opstanak će biti neizvjesniji i sve manje će zavisiti od tih zlih Srba Cvetkovića i Hrvata Mačeka.

Čak je sve izglednije da opstanak zavisi od propasti BiH. Jedna od garancija opstanka Bosanskih ljudi je i raspad BiH. Jer, prema gornjim pokazateljima, teško da se može održati istovremeni generator slabe, jake i baterijske struje.