KAKO JE SARAJEVSKI
UNITARIZAM PORODIO
LAGUMDŽIJU A
POSUŽNJIO TIHIĆA
Bez obzira što su mu šanse da postane nešto, da se barem zaposli u vlasti, još uvijek skoro nikakve, Lagumdžija se razgoropadio, ukopao u rov i ne odstupa. Sada mu je pod kandže pao Tihić. Pa ga je bacio Bakiru u kavez. A ovaj ima po dva očnjaka. Očnjaci mu rastu ko nama nokti, STJ.
Sirota Tihić, nema ko u Sarajevu ne reži na njega. Što propusti Deli Bakir, to dočeka Deli Fahrudin. Ne pomaže mu što je opet podnio neku tužbu Ustavnom sudu za zahtjevom za ukidanje komadića Republike Srpske. Tihić se doveo u bezizlaznu poziciju. Čak i kad bi ukinuo Republiku Srpsku, što uključuje i Šamac i Prud, Tihiću sarajevski rejting ne bi skočio ni za pola procenta.
Haris i njegova Zabih su se samoautirali. Oni su, što rekao Balašević, već godinama taoci Inata Državne Imovine. Oni, dakle nisu potencijalni Tihićev partner. Fahrudin Esbebe ima Avaz ali zazire od ljudoždera iz Lagumdžijinih medija. I on je u strahu da priđe Tihiću pa tako, možda povuče i Zabih.
Elem, svi se oni boje Lagumdžije više nego Dodika.
Kako je došlo do takve situacije na sceni Sarajevskog Političkog Kruga.
Posljednjih godina u Sarajevu, na malim i eksperimentalnim scenama, tekla su dva potpuno odvojena procesa.
Jedan je bio Unitarizacija i Ukidanje Republike Srpske. To je bila mrtva trka Silajdžića i Tihića, Agresivnih Jataganista sa inostranom podrškom, i Olinjalih Ultranacionalista koji su bauljali između narodnjaštva, pripritomljavanja, osipanja, unutrašnjih razdora i potrebe da se sustigne Silajdžić sa Stopostobih, pa makar se promovisala politika svakodnevnog ukidanja Republike Srpske. Bilo je uspjeha. Ukinuta je himna Republike Srpske, zastava, srpski zločinci su suđeni pred Sudom BiH na hiljade godina dok Naši Šehidi nisu činili zločine.
Neoboriva činjenica je da ta politika, Politika Ukidanja Republike Srpske, nije donijela rezultate. Potpuno je pao Zabih i Silajdžić, pao je i Tihić i Esdea i sada maše repićem oko Lagumdžijinih nogu. Bakir Izetbegović je za dlaku Radončiću pobjegao u Predsjedništvo. Najviše glasova je otišlo Esdepeu koji nije tako žestoko promovisao Dva U, Ukidanje i Unitarizaciju. Mada bih ja Tihiću dao glavu na panj a Lagumdžiji ne bih ni prst.
Za to vrijeme, Lagumdžija je jahao na mutnim multipričama i vabio multičlanstvo, pričao o europejizaciji, borio se protiv socijaldemokratije Republike Srpske kao članice Socijalističke internacionale, u svoje programske papire unio ukidanje entiteta, išao na izbore pod zastavom Država za čovjeka. Nije bio ukidački unitaran. Ali, radio je nešto mnogo praktičnije i, pokazaće se, bitnije. Stvarao je stranku interesa a ne stranku ideologije. Stvarao strukturu umnožavajući Komšiće po terenu i varajući ih da će sa Esdepeom biti nešto mnogo bilje od Srba i Hrvata a i od Bošnjaka. Gradio je podzemne kanale moći u medijima, u sarajevskim opštinama. Otjerao je iz stranke sve one koji imaju ideologiju, iskustvo i političku kreativnost, okružio se bezazlenim malim i mladim koji ga gledaju kao idola i za koje je on, i kao totalni politički, ideološki i programski analfabet, nedostižni Zlatni Kip Politike.
Sada je ZL postao ZLO, Zlatko Lagumdžija Oglu. Pošto su dvojica Unitarnih Ukidača prdnuli u čabar, Lagumdžija se razgoropadio i promovisao se u Bajazita Sarajevskog Političkog Kruga. Hoću Vlast. I to svu. Preko Sile, Preko Mile.
Dabome, to je karijera dostojna prašnjavih Cekaovskih hodnika i ideološki protrulih kožnih mantila. Ništa drugo nije ni moglo da se izrodi iz te epruvete. Lagumdžija nizašta drugo nije bio sposoban. On je jedan od zadnjih komunističkih cekajaških proizvoda, dan, dva prije nego što je traka stala.
Tihić, koji je imao ogromnu startnu prednost, došavši na čelo najjače stranke u BiH i kod muslimana, direktno promovisan rukom Oca Žrtve Mira, Alije Izetbegovića, politički je sve upropastio. To je sada, i on sam, stranka bez ikakve ideje. A o programu da i ne govorim. Da je na vrijeme shvatio da nije politika utrkivati se sa Harisom i ukidati Republiku Srpsku, nego kreirati realan, održiv i provodiv program za Bošnjake, ne bi sada bio u situaciji da mu jedan Partibirokrat kroji sudbinu, i njemu i BiH. I, apsurdno, jača Republiku Srpsku, dok se on, Tihić, i Haris, živi prevrću u krevetima.
Lagumdžija je, u stvari, samo nastavak bezidejnosti i besprogramaštva bošnjačke političke artikulacije. To je konačan kraj ratnog i poratnog političkog inkubatora koji nije uspio da stvori dogovornu i prihvatljivu ideju i prijedlog za BiH, za Srbe i Hrvate, jebe mi se za BiH, a ni kvalitetan putokaz za Bošnjake koji tako nastavljaju svoju sudbinu bauljanja, još od Drugog svjetskog rata, od nemila do nedraga, ni krivi ni dužni. Taj narod nije ništa skrivio da bi nad njim Tihić, Silajdžić i Lagumždija vježbali svoje političko opismenjavanje.
Kada bi Lagumdžija bio kraj političkih mediokriteta i analfabeta kod Bošnjaka, pa da ga i trpe još mandat ili dva. Ali...

ENVER KAZAZ

– PERILICA ESDEPEA
U vremenu sve intenzivnijeg esdepeovog baleganja po Bosni i Hercegovini, sve je frekventniji profesor književnosti sa sarajevske Filozofije, a profesori književnosti se razumiju u politiku i ideologiju Ko Mara u KK, Enver Kazaz, koji se eksponira digitalnim semaforom sa strelicama ka nadnacionalnom i GPS-om za povratak Esdepea na lijevu i tu nadnacionalnu opciju.
Moram da kažem da je puno teže svladati formu i strukturu romana nego shvatiti porijeklo, suštinu i praksu ideologija. Ali, eto, Kazaz se ugrličio u tom grožđu. U svom tihom intervjuu byki, upetljao se u nacionalno, nadnacionalno, građansko, u institucionalnu konsocijaciju, u povratak Esdepea, iz centra, u socijaldemokratsku, multietničku i građansku ideologiju, u ideje pomirenja nacionalnog i nadnacionalnog, u decentralizovanu multietničku državu, u desrbizaciju Dodikove Republike Srpske i u sjaj real političara kakav je bio Čavić.
Sramota me da pišem o svemu ovome. Šta sve profesor knjževnosti iskazaza.
Ali, recimo da pišem zbog toga što me profesuljak nazvao Običnom rasističkom kreaturom. Mada je Kreatura melodiozna imenica, za razliku od Kazaz, Rojtar, Resičar. Ili Kazazatura.
Decentralizovana multietnička država. Multetnička zajednica, onako kako je shvata Kazazatura i sljedbenici Konstitutvinosti svih i svuda, nije moguća kao decentralizovana. Decentralizacija je, naprosto, stvar vertikalnog rasterećenja a u multietničkoj državi imamo horizontalno opterećenje. Na stranu to što BiH nije multietnička zajednica, nigdje, ne samo u Dodikovoj srbiziranoj Republici Srpskoj, i što ju nije moguće multietnicirati. Čak ni ratom. Decentralizacija je moguća u kompaktnim zajednicama, kompaktnim po nacionalnom, vjerskom i svakom drugom smislu. U ovakvim naseobinama kakva je BiH, čak i kakva je bila prije rata, moguća je Poredizacija. Odvojen život samostalnih uporednih zajednica. Život Pored.
Institucionalna konsocijacija. To je sintagma Sarajevskih kaldrmaša sa namjerom Da se Vlasi ne dosjete. Konsocijacija je oblik demokratije za Pored Zajednice. Za multietnička, duboko i trajno podijeljena društva. Za društva koja žive jedna pored drugih. Sada bi Kazazatura, a i Tihić pa i Lagumžija, htjeli podvaliti nacijama u BiH pa da tu konsocijaciju ravnopravnog uporednog postojanja prebace u oblik uporednog prisustva u inistitucijama koje nema nikakve veze sa stvarnim položajem naroda koji će i dalje ostati umotan u opsjenite pelene konstitutivnosti na cijelom prostoru a u suštini dominacije većinske babinske sarajske nacije.
Pomirenje nacionalnog i nadnacionalnog. Pod nadnacionalnim Kazaz smatra građanske opcije. Ne shvatajući da upada u zamku jezičkog razotkrivanja totalitarne invazije na naciju. Građansko, Kazaz, i njegovi sarajski gnijezdaši koji su ga izlegli, shvata kao protivnacionalno, nacionalerozivno. Građansko je, u toj optici, nadnacionalno samo prema Srbima i Hrvatima. Jer za petnaest godina bošnjaštva, nije bilo moguće formirati naciju. Građansko nije nadnacionalno. Ono je unutarnacionalno. Ono je jedan segment nacionalne političke artikulacije. Nemoguće je pomirenje građanskog, nadnacionalnog i nacionalnog. Radi se o dva redoslijedna procesa. To znači da se ne odvijaju istovremeno pa nije ni moguće njihovo pomirenje, prepletanje ili stapanje. Građanska opcija može stupiti na scenu nakon procesa završetka stvaranja nacije. I samo u nacionalno kompaktnoj i nemiješanoj zajednici. Nema građanske mogućnosti u naseobini gdje imamo brojno nadmoćne i brojno nemoćne nacije.
Povratak Esdepea sa centra u socijaldemokratiju. Još jedna sarajska opsjena u koju svoju malu opsjenu smješta Enver Kazaz. Esdepe nikada nije bio socijaldemokratska stranka. On je uvijek bio sarajevska, bošnjačka stranka. Stranka ratne vlasti i političkog profiterstva od vlasti. Esdepe je stranka sarajevskih elitista, maminih maza i amerikanizirane muslimanske dobrostojeće komunistoidne klase. Nije, dakle, moguć povratak u socijaldemokratiju, u nešto gdje se nije ni bilo. Potom, Esdepe sada nije na Centru. On je totalitarno desno, na pozicijama nadnacionalne torture nad Hrvatma i Srbima. A takav je oduvijek i bio. Kazaz na jednom mjestu spominje i sintagmu Povratak Esdepea u socijaldemokratsku i multietničku te građansku ideologiju. Roman u obliku basne u stihovima. Socijaldemokratija nije nužno i samo multietnička. Ona je prije svega alat staleža. Radi se o obliku odnosa nižih, širokih slojeva prema višim, bogatim i vladajućim, o odnosu države i vlasti prema položaju širokih slojeva, o modifikovanju revolucionarnih, radikalnih i anarhističkih težnji kako bi se očuvalo drštvo a zaštitili i unapređivali niži široki slojevi, radništvo, prije svega. Socijaldemokratija nije multietnički eliksir. Socijaldemokratija ne rješava međunacionalne sukobe niti omogućava totalitarizam i torturu brojčano nadmoćnije nacije, kako to uporno želi predstaviti Sarajevo i Esdepe. Naprotiv, socijaldemokratija je prevashodno unutarnacionalna stvar. Put unutarnacionalnog napretka i pluralizma. U bosanskohercegovačkim razmjerama multietnička socijaldemokratija koju zagovara Esdepe, i Kazazatura, jeste instrument podjarmljivanja, istrebljenja i eliminacije, instrument privida ravnopravnosti, instrument novosovjetizma.
A o desrbizaciji Republike Srpske. Republika Srpska je ušla u BiH, u Dejtonu, kao Strana potpisnica i Strana tvoriteljica, i priznata, kao potpuno srbizirana, kao država srpskog naroda i drugih koji u njoj žive. Dodik je Republiku Srpsku multinacionalisao.
I o sjajnom real političaru kakav je Čavić. Eto kako Kazaz i Esdepe shvataju institucionalnu konsocijaciju i multietničku socijaldemokratiju. Visookorangirani su samo oni koji koji daju, nudiguzi, jaslari, izmećari. Kazaz ne vidi da je Čavić, i slični, potpuno neuračunljivi političar, političar u kojeg se ne može pouzdati ni jedna, pa ni bivša njegova, stranka, jer joj je bio predsjednik i bio Predsjednik Republike Srpske pa sve to izgubio. Kakva je garancija da ni nešto donio Bosni i Hercegovini.
Enver Kazaz ne shvata da se ovdje ne radi o tim njegovim sintagmama, nego o krajnje ogoljenom problemu teritorije, nacije, vjere, jezika i opstanka.
Enver Kazaz igra ulogu intelektualizirane perilice ubaleganog Esdepea. Igra ulogu konceptualnog pokrića krajnje azijatske tehnolgije Esdepea i Lagumdžije u pokušaju da Srbe i Hrvate žive stavi pod sedlo i onda ih proždere omekšane i okrvavljene.

OGOLJENJE GOLOGUZA
Naseobina se razgolićuje. Umjesto Car je go, možemo da se podsmijehnemo Spodoba je gola. I još će da se razgoljuje. Sve do same spoznaje da joj nema spasa ako ne prihvati Sveto Trojstvo Nezavisno. I u svemu.
Moram da budem pretjerano ličan. Sve sam ovo strancima nebrojeno puta predvidio i nacrtao. Oni su me, uglavnom ponižavali, gledajući po uglovima i kroz prozore dok prevodilac zapisuje. Mnogi od njih su znali moj jezik ali su glumili strance. Tako sam im objašnjavao da će BHT biti finansijska propast i poligon za međunacionalane sukobe, da će novinarstvo biti uništeno i satrveno na daleko nižu ljestvicu nego što je bilo komunističko, da je njihova omiljena SDP, sarajevska, muslimanska, ratna unitarna stranka... da je Sarajevo politički pljačkaš BiH, da je cilj da se Srbi dalje zavežljaje...
Sad, dabome, narcisoidno trijumfujem. Svi su oni otišli iz Bosne, jebala ih ona. A ja sam ostao ovdje. I ostao u pravu.
Stranci su Ovdje, a u strance ubrajam Ohaer, njihove prve protuve, većinu ambasadora, razne predstavnike, potajnike, javnike, medijske drkadžije, eksperte... služili kao plaststificirani obojeni pak-papir sa svilenkastom mašnicom, kao ambalaža Dobre Bosne, prosperitetne, neštetne, građanske, mirne, da prostiš i nevine a bez gaća.
U tom paketu su svjetlucale razne stvari.
• Sarajevo. STJ. Metropola. Patenik. MultiK. Leglo Lidera. Grad Oskara. Grad Olimpijade. Dok neko nije povikao Upalite svjetlo, ovdje nema Srba i Hrvata.
• Sarajevske stranke. Sve same narodne, građanske, europske, socijaldemokratske. Dok Hrvati ne shvatiše Oni nama biraju Člana P.
• Poligon za Diplomate. Svaka mraka je ovdje ubirala poene i odlazila na crvenom tepihu. Svi karijerni. A pete i cipele im ispucale ko koža na slonovoj guzici. Skraćene hlače im se leputaju oko cvalenika ko u ciganske siročadi. A kravate i sakoi podsjećaju na tuđe. Dok jednog dana nisam javno jebao mater Hejzloku. Ko se danas sjeća Hejzloka. Osim par njegovih ličnih sarajevskih pušača. Pa je onda otišao na Kosovo Ravno. Jest se usrećio. Onda je otišla četa ambasadora. Ne baš u jednom danu. Onda su neki ambasadori postali nijemi. Onda je otišao i Rafi Gregorijan. Otišao je i onaj što je padao u nesvijest u Butmiru. Neću da kažem ime. To je moj nacionalni interes.
• Pa bratska, srodnokrvna, multietnička, multikonfesionalna, antihantigtonska, multikantonalna, zagrljajna, vašingtonska Federacija. Dok jednog dana Hrvati ne shvatiše da su naguženi sarajevskim zahtjevima da ga podrže u stvaranju Sarajdržve, Sarajecentra, Sarajunitra, Sarajluka, Sarajbegluka.
• SDPZLO, Socijaldemokratska partija Zlatko Lagumdžija Oglu, poznata po socijaldemokratskim donacijama iz inoznanstva, od laburista, STJ, sa Sjevera, Koznaotkud. Poznata po velikom izvozu socijaldemokratskog impresionizma. Mnogi stranci su se ovdje upišavali u halje kad Zlatanoglu prosere pola kila o sosijaldemokratiji multietničkog tipa, o tome kako su u njegovoj stranci sva prezimena koja postoje u BiH, kako niko nikome ne zaviruje u Crnu Torbu i kako će, uskoro, u SDPiH svi da se prezivaju Komšić a samo će se razlikovati po Ljiljanima. Dok se nije udružio sa onim Hasapinom. HSP. Eto Ti, Evropo, Mešaj sad kašu koju si zakuvala. Da li ste i dalje za SDP Spremni.
• Reforme. Zemlja Reformi. Reformiše se brzinom Magleva. Sve uvjet do uslova. Stotinu do dvije stotine samo za vize, SIJ. Onda Pet Plus Dva. Dok Dodik ne reče Nedam Policiju.
Reformisano je sve. Čak ni ja ne mogu toliko podijeliti koliko oni mogu reformisati. Imaju malih problema sa rezultatima. Ali Meddžida i Kemotrojica, naprimjer, daju sjajne efekte. Ostale reforme su propale. Jebiga. Reforme odbrane. Reforme medija. Reforme Brčkog. Da im Igor Radojičić ne dade struju, svijeće bi tamo bile multietničke. Reforme Pedevea. Znešma jestri lionami. I više, godišnje. Reforme Javnih Nabavki. Koje su postale Tajne Zabavke.
• Zajednički organi. Kao i svaki komplesaš muškog tipa, i BiH je, dok su joj stranci i Ohaer bili VEP, proširivala organe. Tako su proširili, produžili, Savjet ministara sa tri na deset, odnosno tri ministra i Sedam Alkalaja. Dok im nije došao Špirke i povikao Braćo i sestre, neki od ministara prave budale a neki od budala ministre. Tako i drugi Organi Zajednički. Stali, ko američka dizelka iz šezdeset i neke.
• Konstitutivnost. U Poljskom nužniku. U štali. U kontejneru. Svuda su svi konstitutivni. Toliko su konstitutivni, SIJ, da je Nebojša Radmanović morao u Zagrebu da bude Hrvat.
• Mediji. U skladu sa najboljom evropskom praksom. Bez jezika mržnje. Istraživačko Novinarstvo. Strani Privatni Detektivi. Dobro, Bakir Preterano golootoči kao što Ateve Preterano sere. OBN, kao nekada međunarodni projekt. Uzor. Da ga ne kupi onaj Slovenac, ili ko, propao bi ko Ohaer. PBS. Leglo informativnog zajedništva. Sve čabarli. Toliko su Mediji uspjeli da Ovdje sada caruje Pink sa onim usafunjanim guzarama, šlaufarama, šatorušama i žbunjarama. S druge strane Red Karpet i Anto Gotovac.
• Odbrambene Snage BiH. Vojska za Krađe i Sahrane ratnih zločinaca.
Ovo je samo izvadak.
Sve što je sjalo Sjajem Bosne, razgoljelo se. Kad je nestalo Sjajnog Spreja Stranaca, nastupila je Tamna Strana Meseca.
Još će se Bosna golititi. Biće velika sreća ako se to zaustavi na kategoriji Naseobina. Bilo bi dobro da se ovaj period Dinastije Opsjena nekako zaboravi, delete ko file. Pa da se krene ispočetka. Dejton. Zora. Viski. Potpisi. Nestalo takozvane Republike BiH. Strane potpisnice, Republika Srpska i Muslimansko-Hrvatska Federacija. Umjesto živih svjedoka, njihovi portreti na zidu.
Da potpišemo. Ili da ne potpišemo.

JAHORINA, BOGINJA

U RUKAMA ĆORKANA
Republika Srpska je, u okviru svoje državne nadležnosti, investirala u Jahorinu planinu skoro 20 miliona maraka. I ništa. Kao da ih je, džava, bacila u vjetar s njenog vrha, s Gole Jahorine. Kao da je neko mislio da će te marke da se gore voze šestosjedima po jedna a da se odozgo vraćaju umnožene po šest.
Menadžment, to je stara jahorinska riječ ali sokolačkog prapočetka, nije dorastao količini državnih para i visini Jahorine. Ni Sniježni odbor Olimpijskog centra. Ni nadležno ministarstvo.Već druga sezona propada. To što ove godine nema snijega nije nikakav prirodni izgovor jer sniježni topovi, za koje je država takođe izdvojila milione, pucaju ko praćke. Jedan od brojnih poznavalaca kaže da na Jahorini stalno viđa nove ljude. Oni koji jednom dođu, nikad se više ne vrate.
I druge činjenice o Jahorini katastrofalne su.
Opština Pale. Grupa nesposobnih šumnjaka koji nisu u stanju da za sto godina završe sportsku dvoranu, koji nisu u stanju da donesu regulacioni plan koji će zaštititi planinu a nepretvoriti je u pljačkaonicu.
Ratni profiteri i privatnici. Najsretniji bi bili kada bi staza prolazila između njihovog šanka i kamina. U sadejstvu sa opštinom, Jahorinu su pretvorili u kapali čaršiju.
Brojni sportisti, stručnjaci, djeca, sada već ljudi i starci Jahorine, odbačeni su, nepitani i zaboravljeni. Istovremeno, Planina je izgubila sportska takmičenja, izgubila kompaktnost svojih staza, presječena je.
Turizam. Ne postoji. O tome ovdje niko ništa ne zna. Kao ni o vanpansionskoj potrošnji. Kao i o ljetnjoj planini i o događajima.
Gost. Ni to ne postoji. Gost, skijaš, nema gdje parkirati. Ako je vikend u pitanju. Samo što ne padne mrtva glava. Parkinga ima za stotinjak auta. Sve ostalo je ratna zona. Gostu su na Jahorini potrebne dnevne skije. Kao dnevne novine. Jer će ih kamenite staze uništiti do podne. Ne zato što nema snijega nego što je snijeg pomiješan sa tucanikom kao da je ovdje onaj Makadam eksperimentisao u gradnji kamenih puteva.
Jahorina je planina od najvišeg državnog interesa Srpske.
O Jahorini planini se mora donijeti zakon koji će staviti van snage nadležnosti lokalnih zajednica, Pala i Trnova, u onim oblastima gdje se može uticati na skrnavljenje planine ili sprečavanje prosperiteta.
Vlada mora raspustiti sve što se gore zove upravljačka strktura, imenovati stručnjake, udarnike i odgovorne ljude, odrediti im zadatake i prolazna vremena i jasno im reći da se ne hvataju u kolo ako ne mogu to da urade, ili, ako ne urade, nikad više neće ništa raditi za Vladu i za Republiku Srpsku.
Vlada mora donijeti uredbe kojima će, na osnovu zakona, regulisati kompletan život i ponašanja na Jahorini. To se odnosi na privatni sektor ali i na zdravstvo, ekologiju, školstvo, komunalni sektor...
Upravitelji Jahorine moraju vratiti goste na Planinu. Moraju organizovati svakodnevni autobuski transport iz trideset, četrdeset mjesta u Republici, moraju djecu dovesti na školu skijanja i sport a ne da ih potkupljivi direktoričići vode u Leposaviće razne, moraju studente dovesti, moraju dovesti strance, pa makar srbijanske i hrvatske, ako nema drugih, moraju riješiti sigurnost i vidljivost staza, moraju učiniti da sve žice na Jahorini rade. Ako ne rade sve, država je bacila dvadeset miliona maraka u šestosjede.
Izgleda opširno a to je samo djelić.
Na vrh Jahorine treba iznijeti kamenu gromadu dostojne veličine i platiti skulptora da je iskleše u umjetninu sa tekstom: Jahorina, Republika Srpska, nadmorska visina... nema gosta koji se tu neće slikati. I treba na Goloj Jahorini postaviti zastavu Republike Srpske na jarbol visok dvadeset metara. Bez obzira što će je vjetar derati i što će se možda morati da mijenja svakog dana.
Republika Srpska treba da bude sretna što ima Jahorinu. Ali da bi bila sretna, Jahorina mora da bude uspješna. Umjesto da bude, kao sada, seljačka manifestacija javašluka, neodgovornosti i kiča.
Sada je odgovornost na Vladi. Ona je i dala pare. Svi prethodni akteri, menadžment, opština i ministarstvo, izgubili su bilo kakav kredibilitet.

BANAC NESLANAC
Ivo Banac, stanoviti hrvatski istoričar u dnevnoj aktuelnoj prislužbi jevtinog stranog plaćeništva u obličju Nevladine Orgazmacije, ponaša se kao Neslan Ovan. Udara roščićima tamo i ovamo, u brvna i grede, u ograde i stubove, bez plana, orijentacije i činjenične potke.
Udara Banac u Josipovića, u Treći entitet, u Srbiju, u Mesića, u Miloševića, u Klintona... sve je već viđeno i dezorijentisano.
Dvije konstante se ipak neprestao provlače. Treći entitet i Republika Srpska.
Mislim da svako normalan ne traži argumente protiv Hrvatskog entiteta u BiH, kakogod ga zvali. Takvih argumenata nema dok postoji ovako uramljena BiH i dok postoje Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Ali ih Banac traži i pri tome, pod njima, plasira floskule, primitivne dosjetke i podvale. Banac tvrdi da je ideju Trećeg lansirao Dodik da bi Hrvatima podvalio njihovu Republiku Srpsku a Federaciju sveo na bošnjačku etnodržavu. Time bi, istoricizira Banac, pokrenuo hrvatsko – bošnjački sukob.
Banac zaboravlja da je ideja Trećeg entiteta skorijeg datuma, u posljednjoj četvrtini Federalnog Sranja. Dotad su i Hrvati, a naročito Bošnjaci, imali šansu da razviju raj, građanstvo i suživot. Nisu morali čekati podmuklog Dodika. Pa nisu.
Neslani Banac doista mora biti dobro jednodimenzionalan pa ne vidjeti šta je politika Sarajeva i šta su njene posljedice. Hrvate biraju za člana P BiH ko mečku na vašaru. Pri tome se zna o čijem vratu je lanac a u čijoj ruci doboš. Doista u tome nije vidljiva podmuklost Dodika.
Ali jeste plaćenička mržnja Banca prema Srbima i Republici Srpskoj.
U toj temi njegov uzlet je epohalan. On nas tješi istoričarskom sintagmom: Dok ne bude likvidirana. A njegov demokratski svjetonazor zaštitnika ljudskih prava dolazi do raketnog uzgona u konstataciji, odgonetci i spasonosnoj formuli: Ili će se pronaći dvotrećinska većina za promjenu Ustava (u BiH) ili će se naći izvanustavna rješenja.
Pri tome Banac mudroseri da postoje trenuci kada se nepodnošljiovo ne može više podnositi. Jedan takav trenutak, veli, sad je u Egiptu.
Dakle, taj profesor povijesti na Filozofskom zagrebačkom, želi ponovo nasilje u BiH. Misli, valjda, da će živjeti hiljadu godina pa da, kao istoričar, ima šta da sere studentima.
Prvo. Ustav u BiH se ne može mijenjati dvotrećinskom većinom. Ustav BiH je stvar strana potpisnica i tvoriteljica BiH. Od tih strana jedna je, neosporno, Republika Srpska.
Drugo. Sve temeljno u BiH, pa i Ustav, stvar je i tri naroda. Stvar saglasnosti tri naroda. Pri čemu je jasno da Željko Komšić nije narod.
Treće. Republika Srpska nikog nije otjerala, istjerala i očistila. Taj opšti vrtlog istrebljenja, fizičkog ili boravišnog, zahvatio je cijelo područje a za njega nije kriva, niti ga je ičim inicirala, Republika Srpska. Banac kao istoričar bi trebao da zna ko je jebo Moje Krugove.

SARAJEVO JE CRNA RUPA
U HRIŠĆANSKOM SVIJETU
Pošto je i Safet Zec, stvaralac, umjetnik, duhovnik, kreativac, i po tom osnovu bezzemaljac i bezvremenac, rekao da umjesto spomenika Papi Ivanu Pavlu ne treba dizati spomenik ispred katoličke katedrale, da se ne bi uneredio taj široki, sveevropski, nadarhitektonski, demokratski gradogled, nego umjesto toga treba zasaditi dva bora, izgubljena je zadnja nada za Sarajevo.
Dobro što je to rekao i neki urednik Preporoda. To je zamorče eksperimenata u kojima sa kratkoćom hlača krati se i obzor i pamet. Ali kad to intelektualna individua kaže, onda je to znak i za cijelu intelektualnu i javnost uopšte.
Iako će Saraj licemjerno čuvati pravoslavnu crkvu i katoličku katedalu kako bi pokazao širinu i toleranciju, više od toga ni prema kome iz hrišćanskog segmenta neće učiniti. Učiniće sve da ne vrati pravoslavnoj crkvi što je njeno, da otjera spomenik Papi, što dalje, negdje u žbunjište i smetljište. Da je Saraj Multikulturaj, organizovao bi proteste nakon bezrazložnog prebijanja pravoslavnih sveštenika u potjeri za Karadžićem. Barem kao što su banjalučki protiv Dodika.
Sarajevo je konačno prekopano groblje hrišćanstva. To je Crna Rupa u hrišćanskom svijetu. Ono nije na rubu i na doticaju svjetova. Ono je duboko u hrišćanskom platou i trebalo bi da se ponaša šire, otvorenije i komunikativnije.
Sam spomenik Ivanu Pavlu neće promijeniti Saraj. Kao što ovo ne pišem zbog moje očaranosti papama, reisima i poglavarima već zbog ukaza na trend i sučeljenje sa činjenicom s kim, dugoročno, imamo posla. Ali, spomenik Ivanu Pavlu bi bio Brajevo Pismo. I slijepi bi vidjeli neki trak i neku nadu. Ne samo za Saraj nego i za cijelu BiH. Bio bi to komunikativni čin. Makar i banalni znak da želimo, mi u BiH, kobiva, u Evropsku uniju. Bio bi to komunikativni čin objelodanjenja da nije došlo do konačnog odboja, izgona i gadljivosti prema hrišćanstvu. Može da se razumije Sarajska odbojnost prema Srbima i Hrvatima. Ono, tamo gdje je sada pošlo i otišlo, i ne zna šta je nacija. Ali, trebalo bi da zna šta je vjera. Ili, makar da poštuje da je Saraj dignut na hrišćanskoj zemlji.
Kako vrijeme prolazi, kako mladež dolazi, sve će manje mjesta, u Saraju, biti za hrišćanstvo. Nove generacije neće znati o čemu se radi i, prirodno, neće puštati strance u svoju avliju. Shvatiće to kao poraz. Ili kao želju stranaca, hrišćana, za pobjedom. Jer ljudska istorija, istorija velikih društvenih grupa, istorija je poraza i pobjeda.
U pravu je Angela Merkel kad kaže da je propao pokušaj multikulturalnosti. Šta ima veze, rekao bi Kardelj, propalo je i samoupravljanje. Propalo je i usmjereno obrazovanje. Propali su i animatori kulture. U pravu su i oni Englezi što protestuju protiv muslimana koji pupak razvezuju trotilom.
Pošto se radi o pobjedama i porazima, najbolje je to vidjeti na našem primjeru. Oni koji su došli i osnovali Saraj, nisu imali trunke želje za multukulturalnosti. Imali su želju za pobjedom. I ostvarli su je. Nadam se, samo i konačno u Saraju. Oni koji su poraženi, ne traže spas u multirkulturalnosti. Oni bježe. Pobijeđeni su. Multikulturalnost je bila samo ratna sarajevska priča kako bi se hrišćane učinilo varvarima. Kao što je i Njemačka, i cijela Evropa, pričala o multikulturalnosti dok je trebalo gastarbajterskih jevtinih mišića. Kada su gastarbajteri zaprijetili da žele pobjedu, postali su suvišni. Nastavlja se istorija nacionalnih država. Samo budala je mogla da pomisli da treći milenijum donosi opšti bezgranični seks, najezde i svenarodno veselje.
Izbjeglice, Srbi iz Hrvatske, Srbi sa Kosova, Hrvati iz Posavine, poraženi su, podvili su rep i otišli. Da je bila moguća multikulturalnost, ostali bi.
Saraj danas, i Safet Zec, dovršavaju pobjedu koja je započeta onomad, kada je Saraj pripojio Ovasi.
Zato, da ne bi bilo pobjeda i poraza, pobijeđenih i poraženih, Podijeliti sve što se može Podijeliti. Pa onda možemo gostovati Tamo i Ovdje. I to je MultiK.

NAIVNA SRBIJA

I PODMUKLA TURSKA
Nakon svih zuluma, džabiluka i džehaleta, kojima je Turska častila Srbiju, i Srbe, Srbijanci se pokazuju kao svi listom potomci Generalića, Livadića i Vesele Sveske.
Nakon dvije, tri godine zamajavanja turski avio prevoznik Tirkiš Erlajnz odustao je od preuzimanja JAT Ervejza. Nije razlog što je JAT imao samo 915.000 putnika i što ima samo 14 aviona starih samo po dvije decenije, i što ima gubitke od 250 miliona dolara. Razlog je što Turska uspješno vuče Srbiju za nos. Sada je razlog to što pogodnosti nebesa EU ne može koristiti niko čije je sjedište izvan same EU. To je Srbija znala i kada je počela da igra Gluvo Glamočko sa onim Ankarašima, Otomancima i Malim Brkatim Stablizatorom. To im je mnogo prije rekao i Aeroflot.
Ali mediji u Srbiji, za koje mi se nekad čini da su još pod kontrolom, sada podzemnog, Slobodana i njegovih umjetnika iz tadašnje Politike i Erteesa, pravili su od toga velike priče, podržavajući tako Igrokolo Tadića i ministra Protivpriznavanja, Vuka.
Svi su, dabome, znali. Znala je i EU. Ali je mamila Srbiju na regionalnu saradnju kao preduslov integracija. A integracije, ne razumije Srbija, biće kada Slobodan, sada podzemni, postane počasni član Anarhoradikalne partije Sandžaka i Cijelog Vratnika.
EU, da misli ozbiljno sa Srbijom, našla bi načina da integriše taj nesretni JAT Ervejz u neku svoju komapniju a ne da vazdušni centar Beograd prepusti na milost i nemilost svjetskoj recesiji i lešinarima.
No, dobro, svako zna kolika je ozbiljnost EU.
Srbija nema pravo na neozbiljnost. Ako neko ne može da shvati zadnje namjere Turske najezde na Balkan, i okolna njena područja, ne treba da se bavi spoljnom politikom. Neka Nikada, ali Nikada, ne prizna Kosovo – i mirna Bačka.
Turska je majstor za priče o svom dobročinstvu, ekonomskoj saradnji i pomoći. Tako su, uz pomoć Harisa Silajdžića, već godinama u priči o renoviranju Višegradske Ćuprije. U Sandžaku obećavaju da će izgraditi neki put. Kao da je prema Dubrovniku, STJ, tako su nastupili.
Pri tome niko da nađe neku ozbiljnu biljegu Turskog Ekonomskog Čuda. Neki proizvod, osim Šeherzade, koji se prodaje svuda masovno, zbog kvaliteta, cijene i tržišnog nastupa. Naši sitni lopovi ne švercaju više ni turske gaće. A i to su im organizovale Slobine Službe Srbije.
Turska je Folirant na Balkanu. Tako se Istorija jednom događa kao krvoločje a drugi put kao lažnorječje.
Nije meni što Srbijanci nisu shvatili Gluvo Glamočko Ankarsko kao igru protiv njih, kao igru koja treba da ih odvuče od EU, kao igru koja treba da ih uvuče u Novu Otomansku Stabilnost. Već je meni što su pristali, shvatili ili ne shvatili, da se uhvate u GGA kako bi Republika Srpska klekla, kako bi Saraj Kaldrmarijum prosperirao u svoj svojoj Unitarnosti, Centrumaštvu i Funcionaluku.
Jebo ih Slobo. Tako se i on odnosio prema Kinskim Srbima. Koji su kasnije, neka mi ne zamjere, postali Čabarli Srbi.
Znate šta se radi direktno u čabar.

BUKUREŠT U EGIPTU
Počela je rekonekcija, rekompatibilacija i rekonstrukcija Sjeverne Afrike.
Samo naivna egipatska sirotinja misli da je uzela stvar u svoje ruke i da upravlja sudbinom. Samo naivni referendumaši Južnog Sudana misle da su autonomiju izglasali sebi.
Događaji u Kairu neodoljivo podsjećaju na događaje u Bukureštu kada je demokratski svrgnut komunizam i još demokratskije strijeljan bundaški par Čaušesku. Tada su ovdašnji politički, kulturni i drugi centri, na prostoru bivše Jugoslavije, egzaltirano uzlijetali u demokratiju i pobjedu naroda nad diktaturom, ne sluteći da taj proces nema veze sa rumunskim narodom i da će slična balegarnica zahvatiti i nas. Danas rumunska sirotinja nije iskorijenjena. Nema razlike što nema diktatora u bundama. Rumunija je samo promijenila lager.
Egipat je uvijek bio područje diktatura, ovakvih i onakvih. Nikad nije imao uzlete demokratije. Uvijek je bio područje sirotinje. Bogataši su vukli kamen na piramide?
Mubarak vlada sto godina. Otkako je demokratski upucan Sadat. Sirotinja ne nastaje jučer. Kako to da se baš sada neko sjetio da svrgne diktatora koji donosi sirotinju?
Kakvigod bili vladari, narod mora biti demokratski. Narod mora naći demokratske i institucionalne načine promjene režima. Promjena režima i vlasti na ulici i u revoluciji, otvara vrata onima koji nikada više iz tog društva neće izaći. Da li će Revolucija umeti da peva kao što smo mi pevali o njoj. Nakon uspjeha, revolucije uglavnom ostanu gluvonijeme.
Mubarak i ostale garniture su, očito obavile svoj vlastodržački posao. Cijeli region se preslaguje, nema više Hladnog Rata. Izmišljeni su Zalivski, Beogradskobombarderski, Pustinjski. U skladu sa tim potrebna je i nova nomenklatura na terenu. Sada preslagujemo za narednih pola vijeka.
Kakavgod su režim ili vlast, narod ne treba da gine da ih promijeni. Egipatska sirotinja gine uzalud. Gine samo da bi se stvorilo još masovnije nezadovoljstvo, sa još više žrtava, i da bi onda to donijelo Promjene. Sirotinjske Smrti, nažalost, nisu režirane. One su stvarne. Ali ulične izjave da Mubarak treba da ode, ateveovski su režirane. U prvoj fazi nigdje nije bilo masovnih protesta. Nejasno je kako decenijama režimirana egipatska sirotinja tako listom ide za El Baradejem koji je inostrani a ne egipatski igrač.
Veliki Krojači su, očito je, našli novu Krojačnicu.

S HRVATSKOM NA DOBRO
Već na prvi pogled se vidi koliko je posjeta Trosjedništva BiH Predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću uspješnija od one po Bosni i Hercegovini skalamburene trvolj turneje Barjaktara Davutoglua.
Prije svega, prirodno je da saradjujemo sa neposrednim susjedima, kvalitetno, nego, i simbolično, sa susjedima iz prošlosti koja ih kvakifikuje kao Okupatore.
Moram priznati da je ovaj zagrebački susret uspješan i svjetloobzoran zaslugom Ive Josipovića. Jeste da sam imao simpatije za Bandića, za vrijeme kandidatura, misleći prije svega da je Josipović previše agramerski uglađen i da je, što je naročita tamnina, član SDP-a. Ali on je uspio da se odmakne od sarajevske politike hrvatskog SDP-a i da bude ono što i jeste – Predsjednik Hrvatske.
BiH, ne ovo Predsjedništvo, nije se nešto pretrgla u tim odnosima. Naročito su neproduktivne izjave tipa Miješaju se više nego Amerika u Iraku. Npr, oko Mosta prema Pelješcu digli su frku kao da BiH ma 96 Šestih flota i 9000 tankera.
BiH treba da bude dobra sa Hrvatskom. Prije svega treba da se odmah riješi granica. To je dobro i za Hrvatsku i za BiH. Treba da riješi te pločanske i morske probleme. I da ne cjepidlači mnogo. Hrvatska je najveća lokomotiva BiH prema EU.
Primitivno sarajsko kaldrmašenje sa ciljem da se Hrvatska uvuče u janjičarenje zvano formiranje vlasti sa puno esdepeove slasti, sokački je a ne međudržavni odnos.
Kada bi se vlast u BiH zasladila esdepeom, da Lagumdžija bude predsjedavajući Savjeta ministara, odnosi BiH i Hrvatske krenuli bi nizbrdo. Sarajevski Uzurpator bi zahtijevao da svi dužnosnici Hrvatske kukuriču istovremeno kad i Valterov oroz na zgradi bivšeg CK SK BiH. To bi od Hrvatske načinilo neprijatelja.
Stoga je važno da pored Predsjedništva, i Savjet ministara obavlja dobrosusjedske poslove sa Hrvatskom. Za to je dušu dalo da predsjedavajući bude iz Hrvatskog Legitimiteta u BiH. Taj milje, HDZ, već ima dobre odnose sa Beogradom pa bi regionalizam bio potpun.
Ta regionalna saradnja, pored pitanja koja se odmah trebaju riješiti, mora se odvijati oko obostrano korisne ekonomske saradnje. To je potrebno svakoj od ove tri zemlje ali je potrebno i kao jedna od mogućih brana od svjetske finansijske krize i recesije.
Bilo bi, dakle, presudno da simbolika prvog sastanka novoizabranog P BiH sa regionalnim predsjednicima država preraste u opipljiv kvalitet.

BOŠNJAK ĐAPO. ČUDO!
Mirsad Đapo. Esdepeovac. Distriktaš. Mitsko biće, pola Građanin pola Bošnjak. Živi dokaz da se politika može detektovati kao uspješna djelatnost i u opodvoljenju. Đapo se za ovih distrikt mandata opodvoljio ko kineski BDP, STJ.
Od Bratstva SDASDP Đapo je poslan na ilegalni rad u Republiku Srpsku. Na mjesto predsjednika Vijeća naroda Republike Srpske. No, kako konstitutivnost na cijelom području Naseobine nije propisana i za Esdepeovce, Đapo nije izabran. Ustavni sud Republike Srpske je rekao da nije povrijeđen vitalni nacionalni interes Bošnjaka zato što je Srbin Aco predsjednik Vlade.
Đapo, Esdepeovac, Polugrađanin, sopoštio je dvije stvari:
• Nema dva Bošnjaka među šest na funkcijama u Republici Srpskoj,
• Sudije ustavnog suda su prešle sedamdesetu pa su za rashod.
Dva Bošnjaka. To nije nikakav argument, ni za moju komšinicu Pašu a kamo li za Ustavani sud Republike Srpske. Ako nema, ne znači da ih neće biti. Osim toga što moraju i biti dva Bošnjaka tu. Konstitutivnost je izglasana nedejtonski, nelegalno, preglasavanjem sudija Srba i Hrvata, omiljenom tehnologijom Bošnjaka, uz pomoć stranih plaćenika u Ustavnom sudu BiH. Ali, što se mene tiče, mogu na svim funkcijama biti Bošnjaci. Samo ako su krvlju, znojem i srcem za Republiku Srpsku. Kad bi se mene pitalo, Đapo ne bi nikad mogao ni biti uzet u obzir. Šta ima da traži jedan distriktaš na bilo kojoj funkciji u Republici Srpskoj. Ne živiš ovdje, Đapo.
70 godina. Još manji argument. Da li sudije ustavnog suda u 70. godini postaju agronomi i zaborave ustavnu materiju. Kako to da Triling Kemo može da bude na funkciji Nako. Ili se čeka da dođu u sedamdesetu pa da to mjesto pripadne Hrvatima ili Srbima.
Bošnjaci ovakvim proceduralijama ismijavaju svoju naciju i konstitutivnost. Najbolji Bošnjak će biti onaj Bošnjak koji se angažuje u Republici Srpskoj, gdje živi, da nešto stvori, da učestvuje u društvenom i političkom životu, da bude odbornik ili poslanik (kod ove dvije zadnje mogućnosti, presudno je da mu i stranaka bude ovdje a ne filijala Sarajevskog Političkog Kruga). Neću da budem propagator, ali neka se uključe u rad jakih stranaka Republike Srpske, dobro su došli. A iz gregorijanove države, a naročito iz Esdepea...
I na kraju. Šta ima Đapo Esdepeovac da se zalaže za Bošnjake. To je nacija. Njegova partija govori o Građaninu Europejcu. Zašto bi onda bilo važno da je neko negdje Bošnjak. Građani smo, braćo. Samo još da ugasimo svjetlo.

DANAS NA JAHORINI

PUTIN ME ZVAO: NE OBJAVLJUJ OVO, TAVARIŠ, MOLIM TE.

MURINJO – MISTER EURO
Kao što sam onomad rekao da Ibrahimović nije igrač za Barselonu tako sam i sada u pravu – Murinjo nije trener za Real. Kupite mi ovog, kupite mi onog. S parama znam i ja. To nije trener. To je Euroteror.
Doduše, odavno ni jedan trener nije za Real. Posljednji koji je bio jeste Vinsente del Boske. Otada Real cirkusira, od ekipe pravi šator a od igrača mečke. Oni koji pristanu da budu mečke ostaju. Oni koji su vrijedni i navikli su na rad, red i taktitku, budu brzo prodani i praktično unazađeni. Real je tako retorta za upropaštavanje igrača.
Sada je Murinjo u sukobu sa Valdanom jer mu ne žele da dovedu centarfora pa je posuđen Adebajor. Ne razumijem, šta će mu centarfor sa onakvim timom. Sa onim igračima se može organizovati igra tako da protivnički bekovi sami sebi daju golove. Samo da im Desetka kaže kad da stanu.
Očito je da Murinjo ne zna o tome ništa.
Njegov trenerski put je posut titulama. To nije sporno. To je, čak, i čudno. U kratkom roku Murinjo je došao do mnogo titula.
Ali, analiza njegovog puta govori da je to Put Groblja.
Svi timovi koje je trenirao nisu nakon njega načinili ništa. To može da znači da je on izvukao maksimum iz igrača. Mislim, ipak, da to znači da nije učinio ništa da se izgradi tim i igra jer je svuda dobijao enormno vrijedne i skupe igrače. Dobro, to nije ni lako učiniti. Jer, skup zvijezda i skupih plaćenika teško može da se uklopi u tim i igru. Ali, i to je dokaz da Murinjo nije trener proklamovanog kvaliteta.
Čelzi i Inter su ostali upropašteni i mijenjali su trenere odmah nakon odlaska Murinja. Da je Murinjo veliki trener, u svakom od tih klubova bi se posao obavljao s lakoćom, barem dvije, tri sezone. Tako će biti i sa Realom. U Interu ni iskusni Benitez nije mogao uraditi ništa i morao je otići.
Murinjo je trener Zvjerinjo. Njegovi igrači igraju kao zvijeri, kao drogirani, agresivno kao engleski goniči u lordovskom godišnjem lovu na lisice.
Murinjo je veoma nekorektan, nepošten i nesportski trener. Sjećam se utakmice protiv Bareslone u kojoj je Čelzi bio domaćin. Murinjo je teren ostavio izbrazdan i izoran od prošle ligaške utakmice, želeći tako Barseloninim igračima i filigranskoj igri naškoditi.
No, odlaskom Zvjerinja iz Kraljevskog Cirkusa neće se tamo ništa riješiti. Mora se promijeniti Real. A onda nikada neće biti mjesta za Murinja. A vjerovatno ni za loptopevca Kristijana.

SEPETARI I BARJAKTARI
Njegovi ukinuli grb, on bi zastavu.
Iskonsku tursku okrutnost, topuznost i buzdovanstvo, od kojih potiču i balkanska, prikazao je turski ministar inostranih poslova danas u Banjaluci:
• Posjetio je samo gradilište džamije Ferhadije a trebao je posjetiti i dvije crkve, ako je želio pokazati da ne laže da je došao da pomogne BiH
• Došao je pod funkcijom Predsjedavajućeg Komiteta ministara Savjeta Evrope a ponašao se otomanski, imperijalno i agresivno
• Zahtijevao je da da se iz banjalučkog salona za protokolarne sastanke ukloni zastava Republike Srpske.
Turska očito želi da na silu, ovaj put diplomatsku, uđe na evropsko područje i opet gazduje tuđom zemljom. Na sceni je borba između mlitave, osteoporozne, samozadovoljne i nerazjašnjive Evrope i agresivne, otomansko stabilizujuće Turske politike, za prevlast na području Balkana.
Turski saveznici su sada i Zagreb i Beograd. Jer Evropa ne pokazuje dovoljno odlučnosti da otvori vrata Zagrebu a podmaže šine Beogradu. Jedino počinje realnije da se ponaša Ivo Josipović, predsjednik Hrvatske, pravednim i nepristranim gledanjem na BiH i položaj Hrvata.
Pošto je Platforma Otomanske Stabilnosti koju je Davutoglu, u ime Turske, cijelom prostoru oko nje, pa i Balkanu, onomad predočio i izložio u Sarajevu, prošla nekažnjeno, on i Turska su se osilili i samonametnuli u ulozi ispomagača formiranja vlasti u BiH.
Ne postoji osnov za tako nešto. Turska je u PIK-u samo po osnovu postojanja islamskih vjernika ovdje. Ovdje nema Turaka. Turska nema nikakve ekonomske, kulturne ili asocijacijske veze sa BiH. Osim sabljaških, sepetarskih i danačnih.
Evropa nije smjela dozvoliti da Turska zvanično uđe ovdje kao aditiv. Aditivi sa Bosfora ne trebaju BiH ako želi da ostane na okupu, tronožna i tropravna.
Osobito Evropa nije smjela dozvoliti da ministar inostranih poslova Turske ovdje dolazi pod plaštom Predsjedavajućeg Komiteta Savjeta Evrope. A ponaša se kao imperijalist i imperator.
Dobro je postupio Nebojša Radmanović. Sreća da nisam Predsjednik Republike.
Savjet Evrope mora da se izjasni o ovom svom inventaristi za zastave. Mora precizno da kaže da li se slaže sa takvim zahtjevom Davutoglua protiv Republike Srpske, protiv njene suverenosti na njenoj teritoriji, jer nije Srpska odnijela zastavu u Ankaru i tamo je pobola, Republika Srpska je zastavu imala i prije Dejtona i unijela ju je u Dejtonski sporazum. Ili je Savjet Evrope protiv takvog imperijalnog zahtjeva malog brkatog turskog ministra.
Kakogod bude, Davutoglu i turski zvaničnicu su odsad bitno smanjene dobrodošlice u Banjaluku i na područje Republike Srpske.

SULEJMAN VELIČANSTVENI SNUŽDENI
Dakle, Tihić.
Kad se Tihić snuždi, znam da će doći neke nevolje za Republiku Srpsku. Ili će nešto slagati.
Sulejman će ostati poznat po istorijskoj rečenici: Ja svaki dan ukidam Republiku Srpsku. Nije on za sablje, jatagana i buzdovana ali je zaslužio da bude Sulejman Veličanstveni. Veličanstveno igra ulogu privjeska Zlatka Pagumdžije. Lagumdžija je europejsko krilo a Tihić radikalsko krilo njihove sarajevske koalicije. Lagumdžija je poturio Tihiću da se u Republici Srpskoj bori za Đapu i da vodi blokadu raznih odluka, izbora i institucija u Republici Srpskoj. Tihić Veličanstveni je presavio tabak i žalio se Ustavnom sudu BiH na Zakon o izvršenju budžeta u Republici Srpskoj i na Odluku o budžetu za 2011. Prije toga, Klub Bošnjaka u Vijeću naroda žalio se na izbor predsjednika vlade, pa na vladu, pa na poslovnik. Očekujem da će se ujutro žaliti na ustavnost vremenske prognoze u Republici Srpskoj. Jer se ne smije objaviti prije objavljivanja konsolidovane prognoze za Državu Bosnu. Ma, može i za Hercegovinu.
Tihić, na osnovu savjetnika Kasumovića, zahtijeva od Ustavnog suda da se taj zakon i odnosni budžet proglase vanustavnim. Navodno, prvo treba da se donese budžet Države, Sunce Joj Jebem, pa onda da se uračunaju entiteti. Savjetnik Kasumović obrazlaže da je Zakon o Fiskalnom savjetu jasno rekao da tako mora. A Zakon o Fiskalnom savjetu je, u stvari samo poslovnik o radu tog tijela.
Sulejman Veličanstveni, kao i svi bošnjački potezi unazad nekoliko godina, od ukidanja himne i grba, stvara međunacionalnu odbojnost između Srba i Bošnjaka. On, i oni, povećava stepen srpske gadljivosti prema BiH. Povećava spoznaju, i kod Bošnjaka, i kod Srba, da se ne može živjeti zajedno u jendoj državi. Bošnjacima poručuje: Oni sebi uzimaju pare prije nas. Srbima poručuje: Ako vam trebaju pare, prvo pitajte nas.
Sulejman Veličanstveni hoda po tankom ledu Bosne i Hercegovine. Svaki njegov korak proizvodi sve veću pukotinu.
Njegove namjere su, na početku ovog mandata, da se zaustavi i onemogući Republika Srpska a da se onda generiše ulično nezadovoljstvo koje će dovesti do opšteg bezvlasnog haosa, identičnog onom u Federaciji, pa da onda neka Viša Sila interveniše po sarajevskoj unitarnoj želji i po nekim Bonskim ovlaštenjima.
Meni je to ipak samo znak da Republika Srpska treba početi proces povratka svojih nadležnosti. Treba zahtijevati vlastiti račun za indirektne poreze, treba napustiti Fiskalni savjet, kao jedna od strana koja ga je formirala, treba zatražiti novu odluku Ustavnog suda o poništavanju konstitutivnosti na cijelom području BiH, a ako ta vještačka konstitutivnost ne bude stavljena van snage, raspisati referendum o novom ustavu koji bi sadržavao izvorne dejtonske nadležnosti, osim onih deset za nivo BiH.
Jasno je da Tihić Veličanstveni testira strpljenje Republike Srpske dok Lagumdžija testira strpljenje Hrvata u BiH. To strpljenje neće trajati vječno. Ali neće donijeti ni jedan nepromišljen i avanturistički korak. Tihić treba da zna, a i Lagumdžija, da za sve dođe vrijeme.

MEDDŽIDA DISTRIKT
Izbor one okrečene face za ponovnu predsjednicu Suda BiH može da se ocijeni kao Sami Božiji Sumrak reformi, sudstva, pravosuđa i angažmana inostranih gubernatora, reformatora i kolonizatora.
Tako će u usranoj poslijeratnoj istoriji Naseobine, Meddžida Kreso ostati ubilježana kao dvanaestogodišnji glavni sudija. A dvanaest godina u kratkoj propasti Naseobine nije malo.
Da li reizbor, u stvari Renagodba, Medžide Kreso znači da će Srbi dobiti još 1.200 godina zatvora? Možda i ne znači. Za Srbe je i petsto godina mnogo. Ali svakako znači da niko neće biti osuđen za zločine nad Srbima. Mogli ste je izabrati i na još dvanaest godina, ne bi niko bio osuđen, npr, za Sijekovac. JVO.
Taj sudstveni segment u Naseobini, i na ovaj način se pokazuje kao odmetnuti, otuđeni i samonagodbeni vršaj, arman ili gregorijanov distrikt koji, mislim na Sud, Tužilaštvo i VSTS, međusobom incestuozno rješava svoja dvorska pitanja. Taj Sudstveni Arman nikom ne odgovara, čak ni međusobno, jer svaki ovakav slučaj je savršena nagodba koja ne proizvodi dalje posljedice. Ona dvojica Srba, koji su, prema kladionicama, glasali za Meddžidu, samo su primjerci N1H1 Srba Jurišićevog tipa, Srba koji su spremni da se poturče za Po Dupeta Mandata.
Nagodba o Meddžidi znači još jedan dokaz za tezu da ono što Bošnjaci, ne ljudi, nego bošnjački političari, jednom ugrabe ne puštaju više iz ruku dok polumjesec ne obiđe pun krug oko zvijezde.
Meddžida je najuspješniji Kemo kod Bošnjaka.

PROMOCIJA "NASEOBINE",

ŠESTE KNJIGE IZ EDICIJE POLITIČKI LJETOPIS

Moji prijatelji i dobra publika Pala upriličili su mi veoma dobru promociju mog najnovijeg ljetopisa. Moderna scenografija, ozbiljna publika, puna sala Doma kulture, uslovili su da odstupim od klasičnog predstavljanja knjige nego da održim malo političko predavanje i detaljnije obrazložim svoju političku filozofiju koja je zasnovana negdje 98. ili 99. godine i traje i danas.

Uspjeh ove promocije zadužuje me da se toj publici, pregaocima i prijateljima odužim poklanjanjem i predstavljanjem svake naredne knjige.

SRBI I HRVATI

NE SMIJU NASJESTI

NA EU INTEGRACIJU
Karl Bilt, švedski ministar inostranih poslova, prvi Visoki predstavnik, koji je iz BiH otišao neuprljan Bonskim ovlaštenjima i drugim divljaštima, bacio je grah za BiH. Iznio je niz novih postavki koje su označile kraj jedne ere – Ere Nasilne Unitarizacije i početak novih mogućnosti – Mogućnosti Evropeizirane Decenetralizacije. Evo izvatka najznačajnijih jasnih stavova Bilta, odnosno Njemačke s kojom je u stalnom kontaktu, odnosno EU:
• O stepenu decentralizacije zemlje, ali i o drugim pitanjima moraće da se dogovore političari iz BiH
• Kancelarija EU će biti odgovorna da pruža pomoć
• Mehanizmi koje će imati na raspolaganju specijalni predstavnik EU u BiH biće manje – više oni koji su i u drugim zemljama koje nastoje da budu punopravni član
• Međunarodna zajednica već je predala odgovornost domaćim liderima za vođenje BiH
• Ključna međunarodna pomoć BiH u budućnosti ići će preko specijalnog predstavnika EU
• OHR je institucija koja pripada prošlosti.
Poruka je jasna. Petnaestogodišnje nasilje Sarajevskog Unitarnog Kruga i dobrog dijela međunarodne zajednice, dok je EU stajala po strani, završeno je. Bošnjački lideri su imali šansu. Pozorište je zatvoreno. Više se ne igra Čekajući Unitarizaciju.
Jedina riječ koja se odnosila na unutrašnje uređenje BiH, među Biltovim stavovima je Decentralizacija. Očito je da je Njemačka preuzela tu palicu jer nije dobro da to radi Vatikan ili neko drugi. Ostali su čuli o čemu se radi i sada je to ključni šlager. Preciznije: nije u pitanju da li će biti decentralizacije ili neće – O stepenu decentralizacije… riječ je.
Drugo, Kancelarija EU, jeste da je Bilt najavljuje kao moćnu, ne znači da će postojati Visoki Dželat EU. Kancelarija je će pružati pomoć.
Treće, budućnost BiH je već prepuštena unutrašnjim političkim snagama. Bilt ne govori da je ta budućnost u EU. Prepuštena Budućnost može biti svakovrsna.
Četvrto, to je ta nova era, Ohaer je mrtvac.
Sarajevskom Unitarnom Krugu ostaju samo dvije mogućnosti.
Prvo. Beskonačno manipilisati u stilu Komšić i Dom naroda i opstruisati u stilu beskorisnog usporavanja Republike Srpske kao u slučaju izbora predsjednika vlade i Vijeća naroda.
Drugo. Pod etiketom evropskih integracija provoditi svoju tihu unitarizaciju. Petsto godina pod unitarizacijom.
Stoga, Srbi i Hrvati ne smiju nasjesti na sarajevski prevod evropskih integracija. Čak i da se zaustavi taj put, kako Bilt kaže, ako se ne usvoje promjene Sejdić – Finci a ako Sarajevo bude nastojalo da se kroz to rješenje izlije sva matica sarajevskog unitarnog smeća. Sarajevo će koristiti svaku mogućnost. I najmanju. Kao što je opsjena oko Esdepeovog ekspresnog usvajanja Evropske klauzule.
Srbi moraju nastaviti svoju borbu za Samostalnu Republiku Srpsku. I povratak njenim dejtonskim pa čak i preddejtonskim korijenima. Nadležnostima i kormilima.
Hrvati moraju nastaviti svoju borbu za Treći. Nikakva EU ne može zamijeniti Srbima Republiku Srpsku a Hrvatima ravnopravnu polovinu Federacije u Tronožnoj BiH.
Sarajevskom Unitarnom Krugu i dijelu međunarodne zajednice ostaje još jedna polumogućnost.
To je dugoročnija igra, od nekoliko mandata, u kojoj će se glasačko tijelo razbijati i segmentirati u tri ili četiri političke stranke jednake snage od kojih se onda dvije trebaju pridobiti za Kolo Unitarno.
Ta polumogućnost je i najveća opasnost. Znajući kakvi se Nudiguzi postoje i kod Srba i kod Hrvata. Stoga srpska i hrvatska politička artikulacija ima obavezu da se biračima obraća koncepcijom koja će biti glasovno većinska i tako, praktično, jednopartijska. Znam da nije demokratski ali u pitanju je opstanak.
Što se tiče Republike Srpske, aktuelna Narodna skupština i izvršna vlast mora što prije donijeti Zakon o evropskim integracijama gdje će se jasno precizirati da će se sve što se bude događalo na tom polju odvijati isključivo kroz sporazumijevanje strana koje čine BiH. U kojoj će jedna strana biti Republika Srpska. Mora se propisati mehanizam pregovaranja, sporazumijevanja I ratifikacije. EU integracija je državna stvar. Dakle nije samo parlamentarna ili vladina. To nije stvar većine. To je stvar sporazuma. Onih na koje se to odnosi. U tom Zakonu, takođe, treba da stoji jasna zaštita nadležnosti Republike Srpske kao odrednica sa ustavnom snagom i odrednica koja će važiti za sve naredne mandate i pobjednike. U tom zakonu treba da stoji da niko nema pravo da prenese nadležnosti Republike Srpske…
I, na kraju, odnosno, na početku, u ovom mandatu, kada je to Predsjednik Republike Srpske već saopštio javnosti, mora se donijeti novi ustav Republike Srpske koji će iz uređenja Republike, sistema i konstrukcije izbaciti Vijeće naroda i slične balastne materije. Koji će parlament i vladu konstruisati na osnovu rezultata izbora a ne na osnovu Konstitutivne Magle. I koji će jasno nabrojati nadležnosti Republike Srpske, sve osim onih deset dejtonskih za BiH.
Pa makar taj ustav imao hiljadu i po stranica.
Sve sam rekao. Ogromne su zamke evropskih integracija. Ako ih prepustimo Sarajevu.

NELJUDSKA TRGOVINA ORGANIMA
Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je u utorak izvještaj Dicka Martyja i rezoluciju o trgovini ljudskim organima na Kosovu, kojom se poziva na međunarodnu istragu ovih optužbi. Za rezoluciju je glasalo 169 poslanika osam je bilo protiv, a 14 uzdržanih.
Tako kaže agencijska vijest. Vijest još kaže da je među uzdržanim bila izvjesna Azra Hadžiahmetović iz bosanskohercegovačke delegacije. Esdepeov delegat Ivanić glasao Za.
Rezolucija ko Rezolucija. Čekam šta će reći kokodavke Pak i Kacin. Ali već sad je jasno da se stara usrana Evropa pere u lavoru glede grijeha prema Srbima. Sad može. Prošlo Bombardovanje. Prošlo Kosovo. Tadić kooperativan. Kad objesiš Sadama onda možeš objaviti da nije ni imao oružje za masovno uništenje. Kad otmeš Kosovo, onda doneseš Rezoluciju o tome da su ljudižderi sjekli Srbe na parčiće. A i druge jadnike, sumnja se.
Tako smo došli do Ljudoždera u teoriji države i prava. Jer ubijanje ljudi da bi se prodavali njihovi bubrezi i ostalo, gore je od ljudožderstva. Temeljna postavka teorije države i prava, koja dosad nije nigdje pominjana, jeste ova: Ljudi koji nikad nisu imali državu ne treba ni da imaju državu. A i ako je imaju to nikad neće biti neka država.
Amerikanci su majstori da u cijelom sranju proizvedu samo jednog krivca. I da ga učine idealnim krivcem. A Srbijanci su majstori da se podvrgnu takvom tretmanu. I eto, niko nije ni primijetio da horde šiptarskih divljaka kidnapuju Srbe i tranžiraju ih ko telad u ilegalnoj seoskoj prodaji mesa.
Ostalo je neprimijećeno još mnogo. Neke stvari se neće nikad ni primijetiti. Kosovska Oteta Država živi na ilegalnoj trgovini najprljavijim robama koje su ljudi izmislili. I to će tako trajati ko zna. Ne vidim načina kako bi ta Vojna Baza mogla preživjeti bez tih aktivnosti.
Ali, treba gledati i sa druge strane. Ilegalne kosovske aktivnosti nisu od juče. Ni od trenutka kada je Slobodan Milošević krenuo da uvodi demokratiju i ljudska prava na Kosovo, bre. Nebrojeni paralelni ilegalni procesi na Kosovu odvijali su se za vrijeme SFRJ I za vrijeme Srbije u njoj kad je bila Cela bez Tri dela. U doba Kosa, Udbe, Nkoja, STJ.
Da li može Rezolucija PS SE da učini nešto. Ne može, dabome. Osim da pokaže da je Azra bila uzdržana. Azra zna šta su organi.
Srbija mora temeljno da izučava svoje slabosti. Inače će i Sandžak jednog dana postati Sanatorijum za seciranje.

BIVŠI VISOKI
PREDSTSCHAVNIK
REKAO DECENTRALIZACIJA
Volfgang Petrič sa TSCH, bivši Visoki Predstavnik, koji je meni ostao u sjećanju kao Ukočeni predstavnik, jer je imao pozu kao da mu je u vrat, kroz guzicu, zabijen rostfrajni kolac, izjavio je da će BiH uvijek ostati slaba država, ali da je neophodno da se ona decentralizira i da ta decentralizacija bude efikasna. Radovan Treći bi rekao: Preterano Sereš Stanislave.
Petritsch je jedan od visokih predstavnika diktatora. Preteča Pedija Ešdauna kojem je poželio dobrodošlicu riječima Želim ti da budeš poslednji visoki predstavnik. Očekujem da će jednog dana izjaviti da je to značilo da želi da Ešdaun izvrši tu efikasnu decentralizaciju.
Svi su oni, izuzimajući Bilta i nešto Vestendorpa, došli u BiH kao trećepozivci, nereferentne diplomatske protuve, potencijalni diplomatski reciklarijum, i mislili da će upravljati BiH kao Benjamin Kalaj ili kao Slobodan Milošević. Njihov kolonijalni doseg bio je u okviru spoznaje da se ovdje radi o Balkanskim primitivcima koji su spremni na kolaboracionizam i bez gaća i sa kojima se mora oštro i na prvu. Sada neki od njih Preterano Seru. A neke od njih će stići i tužbe za ustavno nasilje nad BiH, nad narodima u BiH, nad pojedincima u BiH i nad Međunarodnim ugovorom pod nazivom Opšti okvirni sporazum za mir u BiH.
Petrič, sa TSCH, je bio VP u zlatno doba Ivanića. Odigrao je veliku ulogu u decentralizaciji medija i decentralizaciji PDV, koliko se sjećam. Sada, protuva, vidi kako govori Merkel, kako govori Vatikan, kako govorim ja, pa i on o Decentralizaciji.
PiTSCHka jedna, što bi reko Mihajlica Veliki.