PEDEPELOM
U sjeni raspada Pedepea prikrila se činjenica da je Esdepe dobio Malog Komšića Ivanića. Glasovima Esdepea Mladen Ivanić je izabran u Dom naroda PS BiH. Biha, što rekao Uroš Gostić.
Šta će Ivanić u Domu naroda. On je za Dom fotelja. Ili za Dom Sarajeva. Kadgod je izbila prilika, on je sve ovdje ostavljao i letio u Sarajevo. Poleti za člana Predsjedništva, još onomad, poleti za ministra alkalajevih dela, poleti u Dom naroda, prvi put Dodikovom dobrotom, poleti za člana Predsjedništva dobrotom Esdeesa, i, konačno, doleti opet u Dom naroda dobrotom Zlatka Lagumdžije.
Ovakav, human, kakav jesam, red je da upitam: Da li je išta uradio svojom zaslugom i dobrotom, STJ.
Upozorili smo Lagumdžiju na taj mogući ispad Esdepea, obzirom da smo sa Esdeesom došli dotle da je Ivanić njihova briga. Nismo uslovljavali. Red je da se koalicioni partneri još neko vrijeme drže zajedno. Htjeli smo, u stvari da vidimo, ko je gurao Mladena Mudronju, ko više, Lagumdžija, što na njega liči, ili, možda zajedno sa Tihićem.
Ovaj prolazak MM, Mladena Mudronje u Dom Zlatka Lagumdžije, u stvari je glavno označenje uzroka raspada Pedepea. Pedepelom je i počeo zbog toga što je Mudronja odlučio i naturio Pedepeu da napuste vodeću stranku, ne samo stranku nego i vodeći političku snagu, Republike Srpske, zarad kolaboracije sa Sarajevskim Političkim Krugom i proserima u Butmiru. Mislim na cijelu međunarodnu zgađenicu inkorporiranu u taj projekt unitarizacije i butmirizacije Naseobine. Mudronja je tako ponizio svoju Partiju svrstavši se u red vitezova Zlatne Žune u Sepetu, u sastavu Zdravhudin Krsmanović, Bojan Splavar, Dragan Čavić, Damir Miljević...
Odlazak Pedepeovaca sa Titanika, od tada, još traje.
Shvatili su ljudi da je Mladen Mudronja u stanju prodati Partiju i sjebati je na četrdeset hiljada glasova, zbog jednog, ali svog, mjesta u Domu Zlatka Lagumdžije.
Nije problem što je on dobio mnogo više, nego što je Partija dobila mnogo manje. Kud će oni, i oni su političari.
Savjetujem: Kad iz Glavnog pođeš, nemoj svjetla da ne pogasiš. I ne zaboravi Crnatka. Boji se mraka.

BN TV JE

SRAMOTA

I ZA MEDIJE

I ZA ZATVORE
Dobro veče, poštovani gledaoci. Ovo je naša centralna emisija o poštenju.
Gazda Triške osuđen na tri mjeseca zatvora. Nagodio se sa sudom. Utajio porez. Isto tako je i Ateve imala neplaćenog poreza pa niko ne zna šta bi. S kim li se nagodila neman. Nema smisla da Vlado Trišić robija u ime svim medija.
Nema smisla ni da se nagodi. Treba da odrobija svoje, kao svaki pošteni ubica ljudi ili ubica poreza. Mada razumijem da je boravak tamo, tog inokosnog gazde, sramota i za medije i za zatvor. U medijima, mislio sam, ne stignu uvijek iznijeti istinu, ponekad lažu ili prešute, ali da kradu poreze, to ne može biti. U zatvorima ne nosaju lutke dojenčadi sa cuclom, da bi vas zavarali. Zaklaće vas za sekundu. Bez Dobro veče poštovani gledaoci.
Kad narodne mase sjede ispred ekrana ili zavire u niskotiražne novine, prvo što im se predoči je da sve puca od poštenja. Svako slovo i svaka riječ nabijena poštenjem kao močvarno tlo čeličnim šipovima. Ima, samo, jedna sitnica, nikad ne adresiraju krivicu na pojedinačnog i odgovornog nego na vlast, vladu u vladine. Vlada je kriva i što sirotinja pravi djecu, i što naiđe povodanj, i što sarajevski šverceri uvezu neku stočnu boleštinu, i što ima zgradu, i što gradi put... niko drugi nizašta nije kriv.
Neću da se igram asocijacija. Ali i Isus je stradao zato što se kačio sa vlašću. Ne zbog ideje. Kako to da ubijaju novinare nasred ulice a nije rat. Kako to da miniraju novinare a nema agresije četnika i velikosrpčadi. Da li se iko ikada zapita čime se to bave mediji pa se protiv njih ratuje. Da li je ikada istina bila povod za miniranje i sačekuše. Da li je ikada istina bila mterijalni dokaz za zatvor ili za nagodbu o tri mjeseca zatvora.
Da li svakog dana mogu javno da balegaju oni koji ne plaćaju porez. Cijenim one koji šute, kriju se i kradu porez. Oni imaju plan i cilj da zajebu državu a oplode džep. Oni nam ne prodaju poštenje. Kradu dok ih ne uhvate. Ovi seru i balegaju sa ekrana i iz redaka u novinama, da ih ne uhvate.
Stranci su od medija stvorili nedoriljive svece a mediji, naročito privatni, od novinara kurve. Gazde su ostale u zavjetrini, znaju mnogo o parodavkama a malo o profesiji. Neodoljiva kombinacija. Da li se neko prepoznaje.
Stranci su počeli da plaćaju gazde medija jer je nestalo kriminalne ratne i poratne domaće pare. Tako su počeli i da plaćaju sudije (natjerali domaću vlast na to). Pa plaćaju Nevladine orgazmacije. Pa nijedan od tih segmenata ne funkcioniše. Sad plaćaju i političare. Prave rasadu od njih. One koji su prošli kroz izbore ko bosi po trnju.
Tako se cijelo društvo pretvara u kurvanjsko.
A o svemu tome izvještavca poštena BN televizija. Sunce ti jebem.
Dobro veče, pošteni gledaoci. Vijesti koje su obilježile dan: Nagodili smo se.

SLUŽBENI GLASNIK
REPUBLIKE SRPSKE
PUN SRBA IZ OPĆINE
Više puta sam rekao: Za naciju su bitne samo tri stvari, sve ostalo će obezbijediti modernizacija, globalizacija i demokratizacija: moja zemlja, moja noga i moj jezik – na jednom mjestu, istovremeno (kraj citata).
Mali broj ljudi to shvata, najveći broj to podrazumijeva a veoma mali broj se toga drži svakog dana. U svim nacijama na svijetu.
Oni, pak koji žive od te zemlje, noge i jezika, morali bi da nauče neke stvari, barem u večernjoj nacionalnoj školi.
Službeni glasnik Republike Srpske, ustanova koju je formirala Moja zemlja, Moja noga i Moj jezik, dakle, država i nacija, ima moderan formular Izvoda iz matične knjige rođenih, štampan sa dizajnerskim bordurama i sa zaštitnom metaliziranom trakom sa strane, kao ulaznice za koncert Lepe Brene, STJ. Izdaje i štampa: JU Službeni glasnik Republike Srpske prema Odluci Vlade, broj...
Ali.
Odmah u vrhu formulara, ispod teksta Bosna i Hercegovina, Republika Srpska stoji: Općina/Grad a dolje, u rubrikama: Mjesto i općina-grad rođenja.
Dakle, to općinstvo iz JU SL GL RS, dobija od Vlade, Zemlje, Noge i Jezika, osiguran posao, treba samo da cede odnesu do neke štamparije i da to distribuiraju na uhodane adrese. Dobijaju, i nelegalno, da izdaju formulare Izvoda za rođenje, vjenčanje, smrt i državljanstva, i nisu u stanju da nauče jednu spornu riječ Mog Jezika koji ih hrani.
A ti Milorade, i ostali Republikanci, srbuj, zavadjaj se sa svima.
I mi ćemo isto srbovati, više, onako, općenito.
Nepodnošljivo.

EVROPSKA KLAUZULA
Evropska klauzula je, u slučaju Naseobine, ražanj bez zeca za koga još ni šuma nije narasla.
Ona, pojednostavljeno, znači ugradnju u ustav člana u kome se priznaje apsolutna prednost zakonodavstva i zahtjeva EU nad domaćim.
Sarajevo se dočepalo te klauzule kao nove tehnološke mogućnosti prenosa nadležnosti i stvaranja zajedničkih institucija koje i prije nego što su formirane postaju Državne. Postoje neskrivene ambicije da se u paketu usvajaju humanitarne ustavne promjene Sejdić – Finci i Evropska klauzula. Pri tome bi SF Ustavne promjene otvorile široke kapije i pozvale sarajevske pristalice unitarizma pod transparent Uzmite najbolje od Butmira do Aprila. A Evropska klauzula bi omogućila institucionalnu potku jer je, u očima Sarajeva, lepeza Državnih organa potrebnih evropskim integracijama nepregledna.
Stoga se neprestano i insistira na širokoj bosanskohercegovačkoj koaliciji koja će imati dvotrećinski kapacitet za ustavne promjene.
Optimisti koji misle da će Naseobina ući u EU za sedam, osam godina, treba da počnu da proizvode eliksir podmlađivanja koji će ljudima omogućiti da žive trista godina. Naseobina će se prije raspasti nego ući u EU. Potrebno je najmanje dvadeset godina krvavog rada. Pod uslovom da Evropa nema briga a ima entuzijazma za proširenje. Ovaj mandat je već potrošen. Novi nacionalni blokovi treba da se pozicioniraju i da artikulišu svoje nacionalane programe, da ih pretoče u politički kodirani jezik, pod uslovom da i Sarajevo učini isto. Ako ne učini onda će potrošiti dva mandata upirući prstom u srpske i hrvatske nacionaliste i separatiste. Ali, da sve i krene idelano potrebna je cijela decenija da se Naseobina stabilizuje iznutra i da unutrašnji dogovor i konsenzus teku glatko kada je u pitanju ulazak u EU.
Dakle, Evropska klauzula je kukurikanje u sumrak a ne u zoru.
A i kad dođe vrijeme, cijeli proces je moguće institucionalizovati međuvladinim dogovorom kojem bi pristupile vlade entiteta, županija i Savjet ministara. Neke običnije zadatke mogu da obave i trojni ili četvorni ministarski kružoci.
A EU će, svejedno, organizovati monitoring, kogod prihvatao obaveze i kogod ih provodio.

PODREPAŠI
PDP. I tako može da se prevede.
Moram da izrazim najdublje udivlenije Partiji Demokratskog Progresa za neuobičajeno dug vijek trajanja. Ad hoc interesne grupe obično traju mnogo kraće.
Pedepe je formiran kao remorker, tegljač koji, nakon 2000. i nekonotrolisane faze vlasti Dodika i Plavšićeve, treba da vrati Esdees na vlast, kao stranku pogodnu i Beogradu i Strancima. Jer je bila u fazi da, opterećena kriminalom, ratom i zločinima, hoda bez gaća pa je, kao takva, pogodna da se naguzi iza svakog ugla ili debljeg kestena. A preko njih i Republika Srpska. A i Srbi uopšte. Ivanićevi progresisti i beogradski udbaši su tada spinovali priču kako je Mudri Mladen to uradio da konačno pokopa i poklopi Esdees i tako ga eliminiše sa političke scene. STJ.
Interes je Pedepea bio da bude u vlasti sa svakim. Interes su bile Srpske šume. Interes je bio, 2006., i podrška Esenesdeu. Samo da bi se bilo u vlasti. Interes je bio i PIO. Onda je Mudri Mladen povukao istorijski potez – zahtijevao je od SNSD da na lokalne izbore idu sa zajedničkim listama. To je kao kad bi muž od žene zatražio da imaju zajedničkog ljubavnika. Dabome, znajući da to SNSD neće i ne može prihvatiti. Istorijski potez je bio odlazak iz vlasti i napuštanje Mrskog Esenesedea. Spin doktori Mudrog Mladena su kotrljali priču o tome kako je Mile i SNSD na rubu poraza, propasti i zatvora. Mnogi od Pedepeovih Kadrova napustili su stranku. Oni su odgojeni, genetski modifikovani i čipovani da budu u vlasti. U foteljama. Kakva strateška sranja.
Mudrost Mladenova nije dugo držala vodu. Izbori su objelodanili poraz. Partija se osjeća usrano. Ona sama dobila malo glasova a Mladen sebi skupljao od zla oca i od gore matere. Pa čak i od Esdepa i Esdea.
Onda: Budi se Istok i Đerić. Mudri vuče opet strateški potez, Borenoviću, skloni se malo, daj da zakrpimo. Ali ima Nagradić. On ne očekuje nagradu, koliko je vidljivo, ali očekuje analizu, glasanje, povjerenje, očitovanje.
E, sad dolazimo do tačke usijanja. Kad ja nešto spomenem Mudrom, javno, on kaže da ne kemontariše psihijatrijske slučajeve. U slučaju Nagradića rekao je samo da ne komentariše Nagradića, što je isto – ne komentariše. Izgleda da se psihijatrijski slučajevi oko Mudrog umnožavaju.
A moj pradjed Toman mi jedne prilike, u hladu ispod jabuke petrovnjače, reče: Sinko, kad dođeš dotle da ti izgleda da su svi oko tebe psihijatrijski slučajevi, otiđi kod neke gatare ili kod hodže po zapise (tad nije bilo ludnica), ili napusti Partiju.

SKROMNI ČOVJEK PROSINEČKI
Dabome da Roberta Prosinečkog ne znam lično pa zato ostavljam mogućnost da griješim. Svejedno, tvrdim da je Robi izuzetna ljudina, skroman čovjek koji uvijek zna na kojem je mjestu i koji svoje darove prirode nije zloupotrebljavao a počasti masa i javnosti nije shvatao tako da ih preuveličava.
Robi je, na terenu, imao izuzetnu percepciju prostora kojeg je opsluživao svojim dugim dijagonalama. Nadam se da i danas, kad je u pitanju fudbalski mravinjak biznisa, lopovluka, nekaraktera, protežiranja, mešetarenja i, konačno, običnog, igračkog, fudbala, ima te osobine i da će mu koristiti.
Ne znam da li bih mu čestitao za angažman u Zvezdi. I da li bih mu poželio sreću. Nije za čestitke a sreća mu neće pomoći. Nije dovoljno. Zvezda uništava svoje zvezde. Pižona, Piksija. I u Zvezdu se uvukao lopovluk teških razmera. Ako je ikada i izlazio. Dabome, nema poštenog fudbalskog kluba. Zato, i pored toga što nisam znao da igram fudbal, nisam nikad htio da izađem iz kopački i uđem u neko fudbalsko tijelo, takorekuć organ. I najblatnjavije kopačke sterilne su u odnosu na konglomerat trenera, uprava, sjenina, sponzora, sudija, delegata, novinara.
Kako uništava Zvezda, tako uništavaju i drugi klubovi. I svjetski. Sjećamo se kako je Del Boske donio Realu komplet titula, ko noževa u teve šopu, i onda ga se jednostavno odreklo, skoro otjeralo. Radomir Antić je došao, vatrogasno, u Barselonu i digao je iz opasne zone za ispadanje, mnoge od današnjih zvijezda uveo iz omladinskog pogona u prvi tim. Na kraju sezone, kada je Barselona bila skoro na površini, prošavši cijelu tabelu i igrajući fenomenalno, otjeran je.
Robi, mislim, nije čovjek za ajkule Zvezde, beogradskog zemlja, podzemlja i nadzemlja, polumedije i hrskav beogradski asfalt. Nije čovjek koji bi se ponašao na taj način, nije čovjek sa tim sposobnostima. Volio bih da uspije, ne radi Zvezde, nego zato što je skroman i običan. Prvo sam razgovarao sa svojom obitelji, pa sa Nogometnim savezom, veli. Tako se ponaša samo skromna i velika ljudina.
Volio bih da uspije jer bi to značilo da je moguće da takav čovjek radi i postiže uspjehe u fudbalu. Da Tapiji, Mamići, Karadžići, nisu svemogući, svevječni i neprolazni. Jel' on Karadžić jebi ti njega.
Ako je uspio da sačini ugovor na duži rok, da ga nemogu lako šutnuti, možda ima šansu. Ali svejedno, Robi je takav da, i ako se to desi, neće se iz Beograda vratiti ukaljan.

UMNOŽAVAJU SE

PROBLEMI „BOSNE“
Bosna je dio Naseobine, onaj dio koji je upisan u matičnom uredu u Sarajevu, čedo iz braka Žrtve Mira i Ikonizacije Žrtve, fikcija Sarajevskog Političkog Kruga, simbol nepostojećeg patriotizma, putokaz stvaranja Islamske Republike i ostvarenja Islamske deklaracije.
Ne upotrebljavam tu riječ. 2005. sam napisao knjigu Bosna ne postoji. Ali, da bih objasnio kako danas stoji stvar sa tom fikcijom, moram koristiti i tu rogobatnu riječ za trigonometar koji se može označiti kao Naseobina ili kao Površina.
Najprije je problem Bosne bio Mile Dodik i manji beha entitet, takozvana, ako baš mora da se kaže, Eres. Jučer je Bakir Izetbegović izjavio da Dodik i Čović stvaraju probleme. Dodik je namamio Čovića obećavši mu Treći entitet. Čović poletio. Šta ima da leti u Eres kad tamo živi nekoliko hiljada Hrvata a u Federaciji nekoliko stotina puta više. Hrvati žive sa Bošnjacima.
To i jest problem. To što Hrvati žive sa Bošnjacima. A ne što je Čović poletio. Dabome, ne sama činjenica da žive sa Bošnjacima nego što pri tome imaju nedobrovoljan politički snošaj.
Dragan Čović, Borjana Krišto i Davor Čordaš su jučer prošli banjalučkom Gospodskom ulicom. Razdragani četnici, izmamljeni toplim danom, pozdravljali su ih i bodrili da se drže zajedno, sa vođstvom Republike Srpske. Obični ljudi vide da je došao kraj političkom teroru Sarajeva. Za Bosnu su to bili četnici. A ako potraje, i Dragan, Borjana i Davor će postati četnici.
Umjesto da realno detektuje problem jednog naroda, Sarajevski politički krug daje čaršijsku dijagnozu: Čović poletio.
U Banjaluku je poletio i Ivo Josipović. Predsjednik Hrvatske. Za njega se još manje može reći da je naivan da bi poletio. Razmotrio je sve činjenice i vidio Baščaršijsku igru Esdepea i Fenomen Komšić. Analize i rezultati govore da izbor Komšića ni dijelom nije stvar Hrvata. Jedan ili jedan i pol posto, jedva. To čak nije ni stvar samog Esdepea. To je muslimanski projekt. Jer je za Komšića glasao i živalj izvan uticaja Esdepea. Takva disciplina, u glasanju, me plaši. Mene koji sam trećinu života proveo baveći se izborima, organizacijom, motivacijom, identifikacijom.
Bez obzira što je Predsjednik Hrvatske u Banjaluci proglašen Osobom godine, što je posjetio Podmilačje, njegov najznačajniji korak jeste dolazak u Palatu Predsjednika Republike. I razgovori koje je tamo obavio.
Prva i ova posjeta Josipovićeva Republici Srpskoj jeste prelomnica u politici Hrvatske prema Sarajevu, BiH i Hrvatima BiH. Prelomnica je i prema Republici Srpskoj ali to nije njena najznačajnija nijansa. Hrvatska prvi put za dvadeset godina počinje da pragmatično i interesno gleda na Hrvate BiH. Umjesto da ih upotrebljava kao što je Beograd upotrebljavo Srbe Hrvatske. I umjesto da mlatimudi o Šeher Sarajevu i ukidanju Republike Srpske kako je to dva mandata činio Burduš Meske.
To što Bakir voli da politiku opisuje, kao i babo mu, čaršijskim, sokačkim, ićindijskim, riječima, Poletio Čović, to je znak da Sarajevski politički krug nikada neće shvatiti suštinu politike potrebne BiH. Pa i toj Bosni. Usranoj, da prostiš. Nasljedni kvalitet otomanskog stambolskog pijedestala koji daje, koga se pita i kome se ide, nije dovoljan za kvalitet politike potrebne komplikovanoj Površini.
Kao što Izetbegović, ranije Silajdžić, odlaskom u Tursku, savremeni Stambol, traži podršku i pribavlja legitimitet svoj politici Unitarne Naseobine, tako bi Sarajevski politički krug instalitrao letove u Sarajevo. Isključivo u Sarajevo. Sarajevo daje, Sarajevo uzima.
Avaz je, također jučer, zapisao da je Banjaluka u ovim događajima bila glavni grad a da Sarajevo gleda sa strane. Zbog nesposobnosti i podjela za koju su krive Esdea i Esbeiha.
Na pozornici je tako. Ali u bekstejdžiluku stanje je mnogo gore. Sarajevo i Bosna definitivno zaostaju za vijekom i tijekom. Kao pragovi za brzim vozom. Bosna dobija sve više problema. I ubrzava ka granici sa koje se više neće moći vratiti natrag i uspostaviti Red Letenja koji odgovara svima. Nije Čovć poletio Dodiku. Radi se o Mostaru i Banjaluci. Radi se o Srbima i Hrvatima u BiH i njihovim realnim interesima. Radi se o hrišćanstvu, na šta su mislili oni ljudi iz Gospodske ulice.
Stambolsko iščekivanje Sarajeva da svi dolete na Baščaršiju pretvara se u giljotinu nad Bosnom.
A znate kako volim Bosnu.

SVEČANE UNIFORME ZA GOLOGUZANE
Mila majko ti ne roni suza,
lijepo stoji bosanskohercegovačkih oružanih snaga bluza.
Tako djevojke i zaručenice, u suzama sreće i mladalačkog ushita, bacajući cvijeće na makadam kojim mladići odlaze u OS BiH, pjevaju i jecaju, pravdajući se majkici rođenoj što su srce dale vojnom licu. STJ.
Naši poreski obaveznici, a kad našem čovjeku kažeš da je poreski obaveznik osjeća se kao da si mu zabio zaoranj pod lijevu plećku pa ti obavezno pomene oca i majku u ilovači, da znaju, kukali bi iza glasa na pomen vojničkih bluza Naših Oružanih Snaga.
Stižu vijesti da za opravu vojske BiH treba izdvojiti 32 miliona maraka. Kupuju se svečane uniforme, zimske uniforme, službene uniforme. Nekidan sam, na teve, bježeći od farme, gologuzvivora, plesa sa debilima, naletio na priručnu modnu reviju. Manekenke i manekeni paradiraju u uniformama a dizajnerica, krojačica, objašnjava zahtjevnost umjetničkog dometa, stila i funkcionalnosti.
Pošto sam preko leđa preturio uniforme više država, u više vijekova, mogu kvalifikovano da saopštim da uniforme OS BiH sugerišu da se radi o čuvarima vjeverica u nacionalnim parkovima kakve ekološki bolje zemlje. Ili da liče na radnu odjeću džogeraša beskonačnih aerodromskih hala, pošto je zadnji avion odletio za Lađevce.
Dobro, što su im džepovi pretpotopni. Ali što grabe iz naših.
Ta svečana uniforma, za sahrane ratnih zločinaca, šta li, košta 1.800,00 maraka, zimska 1.700,00, službena 1.200,00. Nose se u PLM.
Šta ti je kad je država jaka. Kad je ona budala od visokog predstavnika, uz asistenciju Mladena Ivanića, oformila jedan račun za PDV i odredila da se iz tih para prvo puni budžet Države, odnosno Zajedničkih institucija, pa onda, šta ostane, entitetima.
Kad imaš onda se maslom mažeš i po guzici. Ne bih se iznenadio da Oružane Snage BiH, nabave donji veš od Viktorija sikretsa.
U ozbiljnim društvima to se zove javna potrošnja. A u Naseovini, kojoj tepaju da je Država, javna potrošnja je viša od svih razumnih parametara. Naročitio javna potrošnja javnih zajedničkih organa. 22.000 pripadnika javnih služni Naseobine, u šta spadaju i vojnici OS, troše na plate više para, godišnje, nego javni uposlenici u Republici Srpskoj kojih je deset hiljada više.
Jasno je da nova vlast pred sobom nema nebeske ciljeve kao što su BiH do Brisela, BiH do Natoa, Promjene Ustava, nego ima pred sobom glavni cilj da smanji broj zajedničkih javnosnika i da im smanji plate. I da, uopšte troši manje, u skladu sa prilivom na PDV račun.
Pošto će se majke još naplakati dok se to desi, Repubika Srpska mora odvojiti svoj račun za PDV pa zajedničarima u Naseobini davati prema prilivu.
Možda može pristati na dva podračuna.

ODBRANA OD USTAVA
Promjene ustava kruže kao bauk nad Bosnom i Hercegovinom. Ko poplava. Poplavili smo već od promjena ustava.
Republika Srpska je išla na izbore, pola miliona ljudi je glasalo za Srpsku zauvijek. I Esdeesovi glasači. Bez obzira što im slogan nije tako izgledao. Jedino je Pedepe dobijao glasove za ustavne promjene. Hoće, jadnici, da mijenjaju ustav, Butmir nije tako strašan, veli Mladen, a ne mogu da promijene predsjedništvo svoje partije.
Mislim da je vrijeme da se Republika Srpska, u ovom mandatu, četiri godine, privremeno, otcijepi od BiH, dok se ne provedu te Ustavne Promjene.
Ako smo rekli Srpska Zauvijek, ne znam šta bi mogli sada da mijenjamo. Uprkos tome, štagod se dogodi, kojigod posao iskrsne, gdjegod da se sastanemo, kogod da nam dođe u kraću, zvaničnu i prijateljsku posjetu – Ustavne Promjene.
Formiranje vlasti, uobičajeno poslije izbora, nema nikakve veze sa ustavnim promjenama. Ali skoro svaki razgovor stranaka i strančica pretvara se u narodno oro oko ustavnih promjena. I onaj Jurišićnik sere nešto o Usranim Promjenama.
Uglavnom, postoje dva izvora Ustavnih Promjena.
Jedan je Sarajevski Unitarizam. Stalna želja da se Izvor Bosne pretvori u Izvor Bosanaca, Izvor Države, Izvor Cjelovitosti, Izvor Centralizacije i Kazan Entiteta.
Drugi je Hrvatsko Pitanje. Hrvati neujedinjenih župija, pošto su 90 posto glasova dali dvjema strankama, zahtijevaju Ustavne Promjene zbog teritorijalne, političke i nacionalne neravnopravnosti u Federaciji BiH ali i u samoj BiH (izbor hrvatskog člana P, rotaciona mjesta predsjedavajućeg SM i slično).
Prvo drugo. Hrvatsko Pitanje nije stvar obje sastavnice BiH. Odnosno. Nije stvar Republike Srpske. To je isključiva stvar Muslimansko-hrvatske federacije. Republika Srpska nije ni kandidovala ni birala Komšića za Hrvatskog Člana P, NPR. Hadeze, jedan i manji, legitimno postavljaju to pitanje. BiH neće opstati kako se ne otronoži. Ali, sve se to može riješiti Ustavnim promjenama Federacije. Srpska zauvijek.
Sarajevsku Unitarizam. Nevjerovatno kako Sarajevo smrdi na ustavne promjene. Kogod vladao u Sarajevu, Ohaer, Esdea, Esbeiha, Esdepe, svi se zalažu za ustavne promjene. Odnosno za ukidanje Srpske. Zauvijek.
Ustavne Promjene nisu stvar postizbornih koalicija. Nisu stvar političkih stranaka. Nisu stvar programskih nagodbi. Nisu stvar evropskih i Nato integracija. Ustavne Promjene Bosne i Hercegovine nisu uopšte stvar.
Ali, ako se baš insistira onda su stvar strana potpisnica formiranja BiH. Strana u Dejtonu. Strana kojima BiH može da zahvali za svoj nastanak. Može se tumačiti i da su stvar konstitutitvnih, ustavnih, naroda. Jedna strana, Republika Srpska, jedan Ustavni Narod u BiH je rekao sve o Ustavnim Promjenama. Nepromjenjivo. Dabome, ima i drugih strana potpisnica Dejtona. Da li da ih prozivamo.
Mada čujemo kuknjavu iz Sarajeva, Ako u prvoj četvrtini ne uradimo temeljne ustavne promjene, izgubićemo cijeli mandat. Nisam računao ko će izgubiti ali lako je izračunjivo da sarajevsko insistiranje na Ustavnim Promjenama, a o Trećem entitetu se ne može razgovarati, znači konačno uništenje Hrvata kao političkog, ustavnog i teritorijalnog faktora u BiH. To bi im trebala biti dobit ovog mandata.
Onda bi lakše išlo sa sa Republikom Srpskom.
Nepodnošljivo.

UPOTREBLJIVI SRBI
Srbi su osebujan narod. Smješten u raznim skalama, od Srbljaka, Srba divljaka, do Srbičica, umiljatih Srba ovčica, od Panslavaca do Karlobagslavaca, od Pobjednika u svakom boju, do Gubitnika u svakoj pobjedi...
Genetski kod cjelokupnog živog svijeta je smiješno jednostavan u odnosu na genetiku Parapolitičkih Srba upotrebljivog sarajevskog standarda.
Pošto su u Sarajevu izgubili višedecenijsku, stoljetnu bitku, Srbi su se, sarajevski, pretvorili u Mirka Pejanovića. Srbobus, koji sa okolnih brda vozi svako jutro na posao u Zajedničke organe razbjegle, dobjegle ili autohtone Srbe, samo upotpunjuje lepezu egzistencijalne filozofije svakodnevnog preživljavanja dignute na nivo nacije i nacionalnog predstavljanja.
Osim Mirka Pejanovića ima još Glinenih Srba, čovječuljaka za pokazivanje, spremnih, za egzistencijalnu ćasu, da lažu da su Srbi. Prihvatanjem lažnog srpstva iz rubrika, koje im na popunjavanje potura Esdepe, oni i sebi i cijeloj BiH, lažu da su Srbi, lažu da pripadaju bilo kojoj naciji. Oni su siromašni kupci dnevne egzistencije, profesorskog mjesta, zaposlenja, toplog obroka.
Dabome, i to je dio savremenog svijeta rada i ropstva, otkako je na ovim prostorima propao mrski komunizam, omraženo samoupravljanje i zbor radnika. Ali to ne može biti dio tronacionalne političke strukture BiH. Ne može biti dokaz konstitutivnosti Srba na kantonalnim, federalnim i bosanskohercegovačkim prostorima. Ljudi koji rade u zajedničkim organima a ujutro dolaze Srbobusom, nisu dokaz konstitutivnosti i ravnopravnosti niti oživljenog Popisa 91. Oni su samo sirotinja na privremenom radu u Sarajevu.
Kao što Esdepeovi Srbi nisu Srbi. Oni su samo privremena popuna rubrika. U sarajevskom kantonu, Esdepe, u kantonalnoj skupštini, ima klub poslanika Srba čija je predsjednica profesorica zubarstva na Stomatološkom fakultetu, Mirjana Malić. Ona je jedna od potpisnica Otvorenog apela koji projektuje Zatvoreni Mrak Jednonacionalne Tamnice, Bosne. Možda griješim, možda je ubjeđenje profesorice Malić zaista iskreno i sverazumno, kao što ja mislim da bi mogli da se rade i armirano-betonski zubi u bojama, kao trotoarski mozaik, ali mi se čini da se radi o najobičnijoj upotrebi Srba iz rubrika. Nije upitno što sarajevski esdepeov totalitarizam to praktikuje, to mu je u krvi. Upitno je da ljudi pristaju da budu Srbi radi prevare.
Kao što Mirko Pejanović predstavlja u Sarajevu Srbe uopšte, Srbe kao konstitutivni narod, tako i okosarajevske Prisrbice predstavljaju strukturu prema popisu iz 91. Oni u zajedničkim organima dokazuju da nisu neki organ. Oni dokazuju da nije tragedija što je Esdepe totalitarno Bošnjacima naturio da glasaju za Komšića a onda njega totalitarno naturio Hrvatima za Člana P.
Obje te vrste Srba rade tragičniji posao od poturčavanja. Oni stvaraju Privid Države Raja. Države koja služi za obmanu unutrašnje i vanjske javnosti čije je prihvatanje podloga za uvažavanje takve jedne mitske stranke, pola šinjelaši, pola nacionalni totalitaristi, kao remorkera naseobinske zajednice u euintegracije, građanski raj i demokratski beskraj.
Nema Biroa za Srbe sa dozvolom. Nemoguće je nekome oduzeti pravo da se rubriči. Ali se može onemogućiti sistem koji generiše upotrebu.
Umjesto vještačke mješalice, moguća je realna podjela.
Tako bi barem otklonili neravnopravno srbovanje. Dok jedni zadržavaju radna mjesta i pozicije samo zato što se izjasne kao esdepeovi Srbi, drugi, kao u Drvaru, na primjer, mlate gloginje zato što su Srbi. I jedva preživljavaju.
Nije ravnopravno.
I moguće je Esdepeu oduzeti te mandate. Dok ne dokaže da u svom članstvu ima trećinu Srba, i članova i glasača. I od sindikata se traži potvrda o reprezentativnosti.

NECENZUSIRANI BLOKATORI
Mala kočnica zaustavi vozilo teško dvije tone. Tako je i NHI, Tomislav Tomljanović, u Narodnoj skupštini Republike Srpske zaustavio izbor Vijeća naroda i delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Pod izgovorom da su SNSD i HDZ lobirali „njegove“ odbornike da tako glasaju da elektori izaberu kandidate u Vijeće naroda koji su nekandidati Enhaija. Uputio sitnu knjigu Ciku, mada Cik nije nadležan za to nego sud. Ali je Cik ipak milosrdno rekao da se sačeka dok sud ne kaže svoje. Igor Radojičić, kao kućepazitelj Narodne skupštine, gorke suze roni. U pravu je, to može zaustaviti, odnosno odložiti i donošenje budžeta u Narodnoj skupštini. Sve zbog sitne zastarjele Nove Hrvatske Inicijative.
Što je najgore, i sam lider stranke, STJ, Tomljanović veli da zna da ništa neće promijeniti ali želi da skrene pažnju.
Razumijem da atomizacija društva ima i za namjeru demokratizaciju i pristup većem broju podanika glavnom kolaču. Ali postoji granica do koje je moguće povećavati broj kašika oko kaše. Ako se ona prijeđe onda podanici počnu da jedu sud, kašike i na kraju sami sebe.
Male stranke, u koje u Republici Srpskoj spada i NHI, politički su i društveni gubari. Štetočine. Jedu društvene pare i vrijeme, jedu sistem a ne doprinose mu. Usporavaju. Koče. Glume politiku i demokratiju. A u stavri su obični trgovci. Jebo ih CIK koji ih nuna, njeguje i hrani. I Cikov zakon. CIK i zakoni tako, u stvari stimulišu krađe i korupciju. Poznato je da te male stranke trguju svim i svačim. Prodaju svoja mjesta u biračkim odborima, prodaju glasove svojih odbornika u ovakvim slučajevima, prodaju glasove odbornika u skupštinskim većinama lokalnih zajednica. Glume velike umnjake i lidere, stratege a u suštini su obični pijačari na političkom buvljaku.
Cenzus treba da bude 7%. Pa da vidimo koja će se nova inicijativa pojaviti. I da vidimo, kad se pojavi, da će to biti istinska nova varijanta, nova mogućnost za birače a ne ponovljena mogućnost za političko džeparenje. Na ukrupnjenoj političkoj sceni krivica i dobit se lako adresiraju. Na usitnjenoj, ni krivca i dobitnika.
Na stranu nepravda, da kandidati koji su dobili 5.000 ličnih glasova ne prođu u nekoj izbornoj jedinici a prođe neki Čavićev jadničak sa 290 glasova. Sve zbog cenzusa.
Enhai. Nekai'. Samao nek' se ne bave politikom.

MOJ PRIJATELJ NIKOLA NIKIĆ I JA

EVROPSKA TURNEJA

TREBAVSKIH VETERANA

Nikola Nikić i ja smo zemljaci. Rođeni smo ispod Trebave, na razdaljini od dvadesetak kilometara. on je igrao u sarajevskom Želji a moja karijera jebila nešto skromnija - banjalučka Krajina. sada igramo zajedno, kadgod se ukaže prilika. on me zove u svoju modričku ili modričko-bijeljinsku družinu pa sam tako sa njim išao i u Šaniju. bila je to sedmodnevna autobuska turneja po Italiji, Francuskoj, Španiji i Sloveniji. U Španiji je bila glavna utakmica protiv veterana Atletika a domaćin nam je bio Milinko Pantić, utakmicu je sa klupe posmatrao i Radomir Antić, nekada Pantićev trener iz šampionskih dana Atletika. Bolji su igrači, izgubili smo 7:2 ali sam im prodao penal, ako budu znali, mogu da ga godinama koriste kao inovaciju.

Turneja je bila naporna zbog duge autobuske vožnje. na kraju smo u Parmi ustali u četiri da bi u 11 u Izoli igrali protiv njihovih veterana, po kiši i vjetru.

Cijelo vrijeme sam jeo sportsku hranu, Nikić mi je pripremao žitarice i med a na kraju sam, u Izoli pojeo osam kobasica, što je izazvalo oduševljenje onih koji znaju da nikad ništa ne jedem.

sa nama su bili i fudbaleri i sportski radnici iz Modriče, iz Crvene zemlje, moje Krajine, braća Bakrač od kojih je onaj petnaest minuta stariji, brko, igrao nekad u Hajduku, iz Brčkog, iz Sloge Junajted, Robija, Palestina, Pilot... kad je Pantić čuo nadimke htio je da otkaže utakmicu.

Imam poziv za dvije utakmice u Grčkoj.

Nećete me se tako lako riješiti.

U SVLAČIONICI MILANA

SA PANTIĆEM I ANTIĆEM POSLIJE RUČKA

SA MILINKOM PANTIĆEM I NIKOLOM NIKIĆEM

SA RADOMIROM ANTIĆEM

NIKIĆ, VASIĆ, PANTIĆ, CVETANOVSKI, MILIŠIĆ, BRAĆA BAKRAČ

VEĆ SADA U MADRIDU ČUVENI PENAL. PANTIĆ JE NA ŠPANSKOM GOVORIO GOLMANU: SAMO ČEKAJ, UTAKMICA JE NA KRAJU NEMA ON SNAGE ZA PRAVI ŠUT, IZDUVAO JE. GOLMAN JE ČEKAO DO ZADNJEG TRENUTKA A ONDA SAM GA POSLAO DA VIDI ŠTA IMA NA ONOM BILBORDU KRAJ AUT LINIJE. PENAL JE, INAČE, NIJE ŠTO SAM JA UMJETNIK, REMEK DJELO: ZALET SA DESNE STRANE, ŠUT DESNOM UNUTRAŠNJOM U DESNI UGAO. GOLMAN JE POKUŠAO DA SE ZAUSTAVI U ZRAKU. ČINILO SE DA IMA ČETIRI RUKE I ŠEST NOGU, TOLIKO SE, JADNIČAK, LEPUTAO KO IZREŠETANI GOLUB. LOPTA JE DOLEPRŠALA DO GOLA I SAMO LAGANO, S POŠTOVANJEM, SKAKUTALA IZA LINIJE. POSLIJE UTAKMICE ANTIĆ MI JE ČESTITAO. KAKO TE NISAM IMAO U JUŽNOJ AFRICI. OBAVEZE, ANTARA, OBAVEZE.

ZAJEDNIČKA FOTOGRAFIJA VETERANA ATLETIKA OD KOJIH SU MNOGI IGRALI U ŠAMPIONSKOJ EKIPI SA MILINKOM PANTIĆEM. CRNI IGRAČ JE NEKADAŠNJI BRAZILSKI REPREZENTATIVAC PEREIRA A GOLMAN, DESNO, JE ARGENTINAC MONTOJA.

SAD ĆU DA TE IZUJEM, POSEBNO KOPAČKE, POSEBNO PERTLE, KOSTOBRANE ZADRŽI! U POZADINI CVETANOVSKI I MILIŠIĆ U DUBINI ZA SLUČAJ DA KRILO PROĐE NA ŠTAKAMA

VASIĆ, CVETANOVSKI, MILIŠIĆ NA KLUPI REALA. NISMO SE DOGOVORILI OKO USLOVA UGOVORA.

OSPORENI APEL
Pisao sam nedavno o Otvorenom apelu takozvanih bosanskohercegovačkih intelektualaca, profesora i naučnika, što je uvjerljivo kao i Striptizete sa Grenlanda, kojim oni, takorekuć, jedinstveno, monolitno i kompaktno pozivaju na unitarističku islamsku prefabrikaciju BiH. Oni su to razaslali na razne adrese i zahtijevali potpise samo u vidu JMBG. Nisu bitna imena, ni ko si i šta si, nisu bitni potpisi, svi smo Jedinsteni Mali Bosanski Građani.
Onda je do mene došao papir kojeg je potpisao prof. dr. Nikola Grabovac, rektor Sveučilišta Vitez u Travniku.
I njemu su podmetali Otrovni apel. Profesor Grabovac im je otpravio u osam tačaka sa kojima se slažem:
• Otvoreni apel je konačna verzija bez mogućnosti izmjene i diskusije
• Sumnjivo je prihvaćanje pomoću identifikacionih brojeva
• Pokušaj obmane međunarodne zajednice o jedinstvenosti Striptizeta sa Grenlanda, pardon, bh intelektualaca
• Zagovarate građanski koncept kojeg Srbi i Hrvati ne prihvaćaju i koji vodi u dalje mrcvarenje BiH. Pokušavate bh intelektualce staviti u funkciju jedne političke stranke.
• Tvrdite da izvorna suverenost pripada državi BiH. Ostaje pitanje od koga u državi potiče suverena vlast.
• Vlada BiH prema popisu iz 91. neprihvatljiva je za većinu Srba i Hrvata.
• Izbor Predsjedništva u cijeloj državi BiH je želja da se izbor Komšića proširi i na Srbe.
• Neprihvatljivo je povezivanje u jednoj tački oružanih snaga, policije, imovine i nedjeljivosti BiH.
(skraćeno i redigovano)
Konačno je neki intelektualac smogao snage da se suprotstavi neistorijskoj politici unitarnog terorizma. Intelektualci u Naseobini, na sve tri strane, imaju osobinu da se utople u krilu i zavjetrini politike koja na njih gleda sa bizmarkovskim nipodašatavanjem a oni na nju kao mačići ubijeni kišom i drhtavicom. Kako više ni u kome ne živi onaj Francuz, najveći dr. int. u istoriji, msje Optužujem.
Evo i spiska Striptizeta sa Grenlanda, „uglednih ličnosti“ koje su do 25. oktobra/apela dostavili identifikacione brojeve Incijativnom timu potpisnika Apela:
• Mile Babić, dekan Fakulteta franjevačke teologije Sarajevo
• Amila Bakšić, umjetnička direktorica Narodnog pozorišta Sarajevo
• Josip Baotić, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu Sarajevo
• Mersad Berber, likovni umjetnik
• Rešad Begdić, predsjednik VKBI Tuzla
• Ljubomir Berberović, član ANUBiH
• Seniha Bešlagić, profesor na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu Sarajevo
• Ivan Bubalo, profesor na Fakultetu franjevačke teologije
• Suzana Bubić, rektor univerziteta Džemal Bijedić, Mostar
• Ivan Cvitković, član ANUBiH
• Faruk Čaklovica, rektor Univerziteta u Sarajevu
• Ivan Čavlović, dekan Muzičke akademije Sarajevo
• Muris Čičić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sarajevo
• Enes Duraković, profesor književnosti na FF Sarajevo
• Biljana Đurica- Asotić, ljekar u Domu zdravlja Zenica
• Šaćir Filandra, profesor na FPN Sarajevo
• Jakob Finci, predsjendik Jevrejske zajednice BiH
• Ešref Gačanin, direktor instituta IPSA, Sarajevo
• Ejup Ganić, predsjendik i rektor Univerziteta SSST
• Kemal Gutić, dekan RGG fakulteta Tuzla
• Rešid Hafizović, profesor Fakulteta islamskih nauka Sarajevo
• Vesna Hercegovac-Pašić, Arhitektonski fakultet Sarajevo
• Kemal Hanjalić, profesor na Delft university Holandija
• Nedžad Ibrišimović, akademik, književnik, skulptor
• Tomislav Išek, profesor Univerziteta u Tuzli
• Pavo Jurišić, dekan Katoličkog bogoslovskog fakulteta Sarajevo
• Dževad Juzbašić, ANUBiH
• David Kamhi, profesor violine na Muzičkoj akadmiji Sarajevo
• Dževad Karahasan, profesor Filozofskog fakulteta Sarajevo
• Marko Karamatić, profesor Fakulteta franjevačke teologije Sarajevo
• Stjepan Kljujić, novinar
• Vlado Kerošević, dekan Akademije dramskih umjetnosti Tuzla
• Aleksandar Knežević, profesor na Mašinskom fakultetu Sarajevo
• Hajro Kofrc, dekan Pravnog fakulteta u Tuzli
• Azem Kožar, profesor Filozofskog fakulteta u Tuzli
• Mišo Krunić, predsjednik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta
• Slobodan Loga, potpredsjednik ANUBiH
• Mirjana Malić, profesor na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu
• Rajka Mandić, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu
• Luka Markešić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća
• Božidar Matić, predsjednk ANUBiH
• Predrag Matvejević, profesor univerziteta La Sapienza u Rimu
• Dejan Milošević, profesor na PMF
• Ferid Muhić, profesor univerziteta u Skopju
• Nedžad Mulabegović, predsjednik VKBI
• Muris Osmanagić, laureat najveće nagrade za nauku SFRJ??????????
• Adila Pašalić-Kreso, profesor Filozofskog fakulteta Sarajevo
• Enes Pelidija, profesor osmanske istorije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
• Branislav Peruničić, član ANUBiH
• Vladimir Premec, član ANUBiH
• Sretko Radišić, predsjednik Srpskog građanskog vijeća, Sarajevo
• Abdulah Sidran, član ANUBiH
• Adnan Silajdžić, profesor Fakulteta islamskih nauka
• Zekerijah Smajić, tv novinar za Jugoistočnu Evropu
• Milan Stević, profesor na RGG fakultetu u Tuzli
• Abdulah Šarčević, profesor na Fakultetu franjevačke teologije u Sarajevu
• Taib Šarić, Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Sarajevo
• Ivan Šarčević, profesor na Fakultetu franjevačke teologije u Sarajevu
• Boris Tihi, član ANUBiH i profesor Univerziteta Vitez
• Miloš Trifković, član ANUBiH i profesor Univerziteta Vitez
• Mladen Trkovnik, član ANUBiH
• Midhat Ušćuplić, profesor Šumarskog fakulteta u Sarajevu
• Velimir Valjan, profesor na Fakultetu franjevačke teologije u Sarajevu
• Slavenka Vobornik, prorektor za nastavu Univerziteta u Sarajevu
• Benedikt Vujica, profesor na Fakultetu franjevačke teologije u Sarajevu
• Behija Zlatar, direktor Orijentalnog instituta Sarajevo
• Muhamed Zlatar, profesor Građevinskog fakulteta Sarajevo.
STJ.

VIDIMO SE U VIKILIKSU
Ako ti spadnu gaće barem zatvori oči.
Tu sam bilješku prije neodređenog vremena proslijedio mojoj krovnoj tajnoj matičnoj diplomatskoj organizaciji, onoj istoj na koju balkanski smrdljivci iz sarajevskih i drugih sokaka Naseobine, misle kada kažu: Rekao sam ja Amerikancima...
Htio sam da naglasim suptilni osjećaj sramote što su nas događaji rata, raspada i rasula zatekli gologuze. Sad se živ pojedoh da li će taj Vikiliks, uvijek ima neki Rojters, sunce mu ne jebem, objaviti taj moj, i druge, tajni dokument.
I bio sam u pravu. Gledam kako se ovdašnji uljudni svijet, od intelektualaca do kockara, od političara do humanista, zgražava. Čak ih je i stid, kao onoga ko prolazi dok ovaj čuči kraj puta i sere. Ovo će razbiti našu sliku čipkastog Zapada. Ovo je sumrak civilizacije. Obraz Amerike je u pitanju. Diplomatija je uzdrmana. Kako padaju iluzije o našim prijateljima. Mnogo brže nego što su pale iluzije o našoj braći koju smo klali, velim ja.
Dabome da sam u opasnosti da ispadnem pametan. Čim ste, braćo, odlučili da uđete u istoriju, a da vas niko nije pozvao, ni zviždukom, ko psa, našli ste se u bilješkama. A i gaće su vam spale. Samo niste čitali da je priručni plivadon za to zatvaranje očiju. Jok. Vi ste se još više izbečili, počeli da pričate i ono što vas ne pitaju. Kudili ste ove a hvalili sebe i svoje. Moj Narod, STJ. Njihov Genocid. Mi Patrioti. Oni fašisti. Mi Europejci. Oni Balvancijaneri.
I tako ste dali važnost Bilješkarima.
Moram da vas razočaram. Nije to nikakav peder, gej, takorekuć, iskrao, turio u gaće Lejdi Gage, mislim u cede, pa prokrijumčario. To su Sakupljači bilješki bacili na otpad kao bezvrijedno smeće.
Kome treba bilješka o tome što svi znaju. A znaju i glavni junaci svake bilješke.
I kao mi naivni, a ovako mudri provincijalci, sokaklije, europejci, STJ, znamo kad se koji mrav samozadovoljava u prašumama Amazona, mislimo da je to neko ukrao pa bacio u vjetar oko svijeta. Doturio. Pa će u zatvor. Jeste, malo sutra, što reče vječni bivši predsjednik Republike Srpske, Dragan Čavić. Kao što su i ona dvojica Postovaca otkrili Votergejt.
Jasno je da je ovo pljeva takozvane svjetske politike. Površina. I da je bačena okozemaljskoj javnosti da se malo zabavlja. Hljeba i laži, gospodaru. Zar oni tako o našem Sanaderu. Izvini Ivo. O bilo kome. A to što bombardujemo Srbiju, bombardujemo Irak, to ništa, to je etika, svetika i lirika.
Nova bilješka: Dobro gledajte da li i oni žmire kad im spadnu gaće.
Koliko znam, mada nisam Lejdi Gej, njihova guza nije vidjela nokte. Ne češu se oni za svašta. Pa ne trebamo ni mi za njihove bilješke.

BROJKE I SLOVA

– POLITIČKI TERORIZAM
Velika je nužda obuhvatila Esdepe.
Došli su na noge mrskom državotvoru Dodiku, mrskim entitetlijama, ogavnim separatistima, fašistima, banditima, kriminalcima... (detaljnije u 3600 sekundi, bilo koji tom). U Banjaluku, da razgovaraju. U Palatu Republike, Sunce ti jebem.
Molili su, doduše, nemojte obznanjivati Braćo Socijaldemokratska.
Teška su vremena bez vlasti. Učinili su toliko nepoštenih poteza da bi je se dočepali, Komšić, Koasdalicija, Korupcija... moraju podnijeti i NND. Na Noge Dodiku.
Ali, ćud ne mijenjaju. Prvi Reket Lagumdžis kupa, izvjesni općinonačelnik Hadžić, izlanuo se, a tako mlad, kao i kod 2,2 mlnkm, o tome kako su Brojke pokleknule i pristale na saradnju sa HDZ te tako zauvijek izbrisale mogućnost da se taj, takođe mrski HDZ, izbaci iz vlasti. Takorekuć, zaobiđe.
Molili su u Banjaluci za malo vlasti za njih, jer drugi imaju a oni nemaju.
Ali, ćud ne mijenjaju. Ne dolazi u obzir da budemo u vlasti sa nekim ko zahtijeva, planira, programira, obećava, preustroj i treći entitet.
Došli su u Palatu Republike, STJ.
Ali, ćud ne mijenjaju. Predlažu odmah usvajanje Evropske klauzule, zajedno sa Sejdić-Finci klauzulom. Iako će ujedinjenje Naseobine i EU biti u jednoj od epizoda Ratova Zvijezda, pred kraj Trećeg Milenijuma.
Nije objašnjivo otkuda tolika želja za poništavanjem ravnopravnosti, ne samo ustavne, nego i teritorijalne, poništavanjem izbornog prava, poništavanjem volje hrvatskih birača, poništavanjem verifikovane izborne snage neke stranke. A za Državom u privatnom stranačkom vlasništvu. Osim da je to Tursko nasljeđe, Otomanski vakat, Vladalački Gen Orijenta. VGO.
Objašnjivo je da politika podrazumijeva mnogo. Ali primijeniti ponižavajuću tehnologiju NND i predlagati Evropsku klauzulu, koja u ovim relacijama u BiH, znači samoklaonicu kroz koju bi se Republici Srpskoj oduzelo sve pod izlikom da je to potrebno Državi, STJ, na putu euintegracija, može samo više sektaška nego politička, više fanatička nego programska politička grupa. Što Esdepe i jeste.
Nazivati druge ljude, udružene u stranku, Brojkama, može samo bezočna vlastodržačka antihumana mašinerija čiji su ciljevi daleko od političkih, ljudskih pa čak i državnih za čovjeka. Otvoreno, bez ikakovog ustezanja, kao što to kurva radi sa pethiljaditim klijentom, reketašiti od ljudi koji pokušavaju da investiraju i nekoga zaposle, zanemarujem sada i ovdje na koji način su i oni došli do kapitala, mogu samo politički teroristi.
I sva njihova postizborna tehnologija preuzimanja vlasti, onako kako je Lagumdžija telalio, ponašanja prema Hrvatskom Izbornom Pravu, prema hrvatskim strankama, prema legitimnim političkim interesima, novi je oblik političkog djelovanja Esdepea – Politički Terorizam.

RELIGIJA BARCELONE
Moderni fudbal izrasta u religiju. Stadioni postaju crkve. Igrači se promovišu u svece i bogove. Treneri su vjerski službenici.
To se nabolje vidi unutar Zdanja Barcelone. Na drugim stadionima to još nije tako vidljivo. Ali, religija i ne nastaje odjednom i ne nastaje istovremeno na svim mjestima.
Stadion Milana i Intera odaje potrebu za upotrebom. Kao i sav fudbal u Italiji koji je nastao na širokim sirotinjskim radničkim slojevima. Kapital ima potrebu da upotrebljava tu sirotinju. A ta sirotinja ima potrebu da upotrebljava sitne užitke. Kao u filmu Radnička klasa ide u raj. Jedna šelna, jedno dupe. Zajednički stadion dva milanska kluba ishabano je dograđivano zdanje, ostavljeno u zapuštenom i sirotnjskom okolišu do koga vode tramvajske pruge. Bogataši fudbal gledaju izdaleka, ne dolaze tramvajima.
Stadio Reala odaje moć. Nadmjenu gospodsku visinu. Privlačnu odbojnost. Kraljevskost. U bijeloj opremi. Na bijelom konju. Smješten je u samo gradu. Možete hodati danima po ulicama oko stadiona i, ako ne pogledate gore, na peti ili šesti sprat, gdje stoji natpis Santiago Benabeu, nikad nećete shvatiti da je to stadion. Unutra je, čak i kad je prazan, dekoracija aristokratsko arhitektonska.
Stadion Barcelone, s vana, modernističko je zdanje novih pogleda. Travnjak je, kao i na Bernabeu, vrhovna ikona koja se zalijeva, šiša i zrači ultraljubičastim zracima. Nije kao kod travnjaka Milana i Intera koji podsjeća na livadu siromašnog italijanskog predgrađa. Vjernici svakodnevno mole za jednu travku te Ikone Igrorodice. Sekjuriti odmahuje: Njet.
U muzeju istoriostasa, mrak je opčinjen neonskim svjetlostima novih medija i zvukovima publike iz raznih vremena i pobjeda.
Prolazak kroz Zdanje Barcelone konačno uobličava spoznaju o stvaranju nove religije. Fudbalske religije. Ona je danas uspješnija od svih religija u njihovim najsvjetlijim trenucima i vrhovima. Ona je danas najmasovnija religija od svih koje su ikada okupljale pastvu. Religija, kao oblik ljudskog ponašanja, okupljanja, uzvisa i nadsvjesnog dosega, pronašla je svoje konačno obličje, istovrmeno i ljudsko i nadljudsko. I stvarno i nestvarno. Pošto je stvoren bog, red i obred, klasična religija je počela da gubi masovnost i sve svoje oslonce. Mističnost je iščezla pred najezdom elektronskog jonskog eskadrona svima dostupnih informacija i znanja. Poštovanje se rasprišilo pred najezdom novog individualizma i samopouzdanja. Strah je nestao pod organizovanom socijalizacijom i opštim napretkom. Molitve su zaboravljene pošto vijekovima nisu uslišavane. Ali, masovnost, mističnost, poštovanje, strah i molitve nestale su samo u klasičnoj formi a opstale su i postale trajne čovjekove potrebe koje traže svoje zadovoljavanje i praktikovanje u duhu Novog Vremena i Novog Ritma. Fudbalska Igra je pružila odgovore. Omogućila je masovnost. Danas na Stadione Fudbala dolaze porodice, naročito u Barceloni i Španiji. To je čuvstvujuća moć za cijelu porodicu koja je ponovo pronašla razlog svog radosnog okupljanja. Mističnost je sadržana u nevidljivima silama poraza i pobjeda u neizvjesnoj igri. Poštovanje se stvara u zasluženom odnosu prema modernim isusima koji se razapinju na travnjaku, liju znoj ispod svojih krstova da bi došli do tri boda, kao nekad Isus do tri ribe, da bi se nahranila mnogljuda pastva. Strah od poraza moje grupe svetaca lebdi uvijek i nad fudbomoljama i u našim dušama. Molitve smo stvorili da bi odagnali strah, iskazali poštovanje, potvrdili masovnost i podgrijali mističnost. Svaki stadion ima svoje himne.
U crkvenom zdanju Barcelone moguće je da se i nevjernik preobrati i postane vjernik. Atmosfera kroz koju prolazi, uz neprestane zvuke oduševeljenja i navijanja punog stadiona, i konačan izlazak pred božanstvo travnjaka i tribina, učine pojednca i velikim, i oduševljenim, i malim, i uzvišenim. Istovremeno.
Moderna Fudbalska Religija nije ortodksna moć nad pojedincem. Ona mu daje ljudsku mogućnost izbora i odabira. U okviru iste religije, birate pripadnost Barsi, Kraljevima, Arsenalu, Junajtedu. Birate svece, bogove i jude. Birate obrede i ispoljavanje vjere. Odlučujete o novom dolasku na obred. Imate bogove i svece koji se mogu mijenjati ili zamjenjivati. Imate očenaše i zapovijesti koji su vijek iznova izazovni. Nova titula, nova liga, novi bodovi. Religija koja neprestano oživljava i nikada ne odumire. A konačno krstu daje suštinu – rasprostire se na svečetiri strane svijeta, vijeka i ljuda.
Stojim i gledam u lik jednog od novih anđela u ljudskoj veličini. Lionel Messi. Konačno anđeli imaju ime i prezime i grimasu zadovoljstva. Đavoli takođe. Rajko Vasić.

SRPSKI IDENTITET I IDENTITET SRPSKE
Za opstanak Srba u BiH i Republike Srpske, u BiH ili izvan BiH, potrebno je dugoročno ostvarivanje nekoliko pretpostavki.
• Nacionalni identitet
• Nacionalno-konstitutivni identitet
• Državni identitet
• Međusrpska relacija
• Ekonomska svijest
• Partnerski realitet
• Vjerski identitet.
Nacionalni identitet je pao u nasljedje jedino Srbima u Republici Srpskoj. Srbija je opterećena teritorijalnošću, vjekovnim ali odumirućim arealima vjere i srpstva, srpskim autonomaštvom i disperzijom nacionuma uopšte na nepovoljno nasljeđe skorašnje istorije, poremećene predstave o nacionalnim osloncima izvan Srbije (Jugoslavije), segmente nacionalnog poraza (Hrvatska, Crna Gora, dio BiH, Makedonija, jer se veliki dio tog življa adresirao u Srbiji) i teško može uspostaviti prihvatljive, ispravne i realne transverzale nacionalnog identiteta.
Da bi se to ostvarilo biće potrebno nekoliko decenija ako ne i cijeli ovaj vijek. To podrazumijeva da Srbija ima vođstvo koje zastupa istu ideju bez obzira na stranačku i ideološku pripadnost. To podrazumijeva cijeli niz pobjeda i to ne samo na jednom kolosijeku kako bi se nacionalno samopouzdanje iskoristilo kao jedan od temelja nacionalnog identiteta. To podrazumijeva sterilizaciju tržišnog miljea zdravom konkurencijom i kapitalom čemu je prepreka tajkunizirani onečišćeni kapital konektovan na nelegitimnu političku moć velikih razmjera. To podrazumijeva modernu socijaldemokratsku državu jer je to najbolja veza sa vlastitom i sa evropskom tradicijom ali i najbolja tehnologija socijalno i nacionalno upravljivog kapitala i profita. Etc.
Da bi se razvijao i održvao nacionalni identitet potrebno je i adekvatno okruženje. To ne mora nužno da bude neprijateljsko okruženje ali mora da bude konkurentsko, protivničko okruženje. Nacionalni identitet je i stvar relativiteta. Ne može se razvijati bez odnosa prema nečemu ili nekome.
Srbija, dakle, teško može da preokrene proces iz nacionalne dezorijentacije ka jačanju i stvaranju nacionalnog identiteta.
Republika Srpska ima druge uslove od Srbije. Iako nema samostalnost u smislu nezavisne i priznate države, nije opterećena balastima Srbije koje sam nabrojao. I ona je u boljem položaju kada je u pitanju stvaranje i razvijanje nacionalnog identiteta.
Republika Srpska ima kompaktnu teritorijalnu, nacionalnu i vjersku potku. Ima relativno neprijateljsko okruženje i jasno identifikovan dio međunarodne zajednice koja takođe nepovoljno gleda na srpsku samostalnost u BiH a pogotovu izvan BiH. Ima i međunarodno-pravno, granično i legitimno riješena vitalna pitanja.
Bez razvijanja i održavanja jasnog nacionalnog identiteta, sve to što sada ima Republika Srpska, nestaće, atrofiraće, izmoždiće se i pretvoriti u nevažnu isušenu sadržinu. Zbog toga je nacionalni identitet presudan za opstanak Republike Srpske. Presudniji od opstanka Srbije na osnovu tamošnjeg nacionalnog identiteta. Jer, Srbija će opstati, bez obzira što će granice morati skratiti i priznati ih u realnim koordinatama. Republika Srpska nije se riješila eksternih opasnosti i nacionalni identitet je sadržina koja je potrebna kao garancija formi.
Postavlja se, dabome, pitanje o tome kakav nacionalni identitet treba Srbima u Republici Srpskoj. To nije jednostavno pitanje. Možda je lakši odgovor na to kakav nacionalni identitet ne treba i nije više prihvatljiv.
Potreban je prije svega identitet realne podloge i uslova u kojima se nacija razvija i opstaje. Nerealne dimenzije nacionalnog identiteta, već demonstrirane kao nebeski, unutaristorijski, svesrpski, matični, kosovski... doprinose propadanju nacije. To nije samo teoretska postavka nego i viđena praksa.
Svijest o nacionalnom identitetu je preduslov da se stvara i gradi nacionalni identitet. Pri tome je bitno prezent identiteta projektovati uvijek sa nekoliko koraka futura. Nacionalni identitet nije stanje i projekcija samo sadašnjeg trenutka. Svijest o nacionalnom identitetu podrazumijeva neprestano samjeravanje ličnog i opšteg, grupnog i opšteg, kolektivnog i opšteg nacionalnig interesa. Ako bilo koji od prvih interesa prevladava nad opštim nacionalnim interesom nacionalni identitet je disperziran, porozan i neodrživ na dugi rok.
Za svijest o nacionalnom identitetu zaduženi su svi pripadnici nacije ali sa različitim nivoima odgovornosti i obaveza. Pripadnici nacije u tom segmentu pojedinačne i koletivne svijesti o nacionalnom identitetu treba da razvijaju svijest o pripadnosti srpskom narodu u Republici Srpskoj i samoj Republici Srpskoj. Od njih je teško očekivati da svakodnevno samjeravaju svoj i opšti nacionalni interes. Oni, pak, koji su uključeni u nacionalno, konstitucijsko i društveno vođstvo, zaduženi su da tu kolektivnu svijest kanališu i samjeravaju ka neprestanom uspostavljanju nacionalnog identiteta i da lične pozicijske i istorijske interese potpuno podrede stvaranju nacionalnog identiteta sa sviješću da se u njihovo vrijeme izgrađeni temelji provjeravaju za nekoliko decenija i da je prihvatljivost greške minimalna. Današnje manjkavosti stvaranja nacionalnog identiteta ne mogu se ispraviti u budućnosti nego se samo mogu umnožiti.
Nacionalno-konstitutivni identitet neophodna je faza u gradnji nacionalnog identiteta. Sve validne evropske nacije tu fazu su prošle prije dva vijeka ili više. Italija, na primjer, prije 150 godina kada je ujedinjena. Srbi u Republici Srpskoj prisiljeni su sada prolaziti tu fazu jer duge mogućnosti nemaju. Očekivanje buduće ko-konstitutivnosti sa Srbijom, prisajedinjenja ili ujedinjenja, pogubno je po nacionalni identitet jer bi to bila samo još jedna od samodestruktivnih nacionalnih magli koje su Srbi, na svim staništima iskusili i praktikovali kroz istoiju.
Konstitutivnost se ovdje mora tumačiti kao ustavnost u smislu temelja kolektiviteta i oblika čvrste državne organizacije, bez obzira na manjak potpune autonomije i nekompletnost suvereniteta. Ali i kao okupljanje, sabornost, revitalizacija kolektiviteta nakon raspada Jugoslavije i međunacionalnog segmenta u kome se gradila i ovonacionalna sigurnost.
Ključno pitanje je da li se konstitutivni identitet može razvijati odvojeno od nacionalnog, samo kao građanski, podančki, pripadnički, okvirni identitet. Sama sintagma nacionalno-konstitutivni identitet sugriše da ne može. Ne samo zbog potpune rasprostranjenosti srpske nacije na prostoru Republike Srpske nego zbog toga što bi oba identiteta, jedan bez drugog, predstavljali tek nivo svijesti u rangu devastiranog vjerskog kolektiviteta.
Nacionalno-konstitutivni identitet znači svijest o državnosti kao temelju nacije i naciji u obličju države. Država bez izgrađene jedinstvene nacije ili dominatne nacije teško može da opstaje, osim na nekoj vrsti totalitarizma, kapitala, tržišta, prinude, demokratije, kakav je američki totalizarizam, na primjer. Nacija bez državnog obličja u sopstvenom ustavnom vlasništvu ne može da opstane pogotovu. Stoga sve višenacionalne zajednice, pa i one koje sadrže kolektivitete koje nisu potpuno zaokružili tvorbu nacije, imaju prepreke funkcionisanja i budućnosti. Za nacionalno-konstitutivni identitet, konkretno, presudna je konstantna politička akcija očuvanja nadležnosti Republike Srpske na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ta politika gradi državnost zajednice ali je, istovremeno, i masovna kolektivna infrastruktura kojom se povezuje svaki pripadnik nacije i Republike Srpske. Jasno je da nadležnosti Republike Srpske, kao temelj teritorijalnog, političkog i ustavnog položaja i održanja, predstavljaju ključni temelj samog nacionalno-konstitutivnog identiteta na kojem se on može dugoročno i uspješno graditi.
Državni identitet se mora razvijati i održavati bez obzira što Repubkika Srpska nije država. U ovom slučaju za srpsku naciju u BiH, entitet potpuno preuzima ulogu države. Po stvarnom ustavnom položaju, misleći na Ustav BiH, odnosno Aneks IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir, i na Ustav Republik Srpske, po državljanstvu, nadlženostima nad podanicima, siverenitetu, izbornim i demokratskim temeljima vlasti i institucija, od Predsjednika Republike, neposredno biranog, do najnižih lokalnih instanci, Entitet Republika Srpska jeste država.
Ta njena državnost jeste i umanjena okvirom BiH koja je međunarodno priznata i kao takva je članica međunarodnih institucija. Sve drugo, izričite dejtonske nadležnosti zajedničkih organa BiH, nisu ograničavajuće u toj ili u suštinskoj mjeri. Ali državnost Republici Srpskoj nije dao razvoj političkog sistema u BiH, sama BiH kao „centralna vlast“ niti je to produkt decentralizirajućih, separacijskih ili dezintegrativnih procesa. Državnost Republike Srpske je posljedica konstatovanja i verifikovanja predmirovnog stanja od strane međunarodnog mirovnog sporazuma, doduše smještena u okvir BiH, i po tome je ona sličan međunarodni državno-teritorijalni faktor kao i Austrija, nekadašnja Istočna Njemačka i drugo.
Podanici Republike Srpske, Srbi, dakle, međunarodno su se obavezali i preuzeli pravo nad Republikom Srpskom. Čuvajući te nadležnosti, Srbi ne oduzimaju ništa od BiH, niti od njenih nadležnosti niti od njene državnosti koja je upitnija, pravno i faktički, od državnosti Republike Srpske.
Razvijanje svijesti o državnom identitetu Republike Srpske nije politički i pravno štetno po BiH. Ta svijest nema teritorijalne aspiracije prema području i teritorijama drugih jedinica u BiH, entiteta i kantona. Niti ima plan i namjeru da stanovnike drugih nacija eksteritorijalizuje sa svog područja.
Međusrpska relacija važna je graničnica nacionalnog identiteta Srba u Republici Srpskoj. Činjenica da Srbi u BiH i Srbi u Srbiji žive u dvije međunarodno priznate države i da je granica Republike istovremeno i granica BiH, mora biti uvažena od strane Republike Srpske prije svega. Jer, ta je činjenica od presudne važnosti same legitimnosti zalaganja za državnost Republike Srpske.
Razvijanje nacionalnog identiteta, da bi bilo uspješno i dugoročno, mora preskočiti barijere srpske nacionalne svijesti temeljene na platformi Svi Srbi u jednoj državi ili na nešto manje nerealnoj platformi Otcjepljenja i priključenja Srbiji. Te dvije svijesti su barijere izgradnji nacionalnog identiteta i, u krajnjoj instanci, potpuni poništavači mogućnosti opstanka srpskog naroda u BiH i same Republike Srpske.
Zapostavljajući nacionalni identitet Srba u Republici Srpskoj i prihvatajući stend by aranžman za dvije nerealne platforme, Srbi u BiH se više odvajaju od Srbije i od opšteg nacionalnog identitta nego razvijajući ga paralelno sa Srbijom.
Partnerski međunacionalni odnos je okvir u kome treba da se kreće odnos Srba Srpske i Srba Srbije. Razvijanje nacionanog identiteta takođe može biti aditivizirano u takvim odnosima sa Srbima Srbije. Ta praktikovana ravnopravnost jača poziciju Srba Srpske i u odnosu na Srbiju i u samoj BiH. U tom slučaju i BiH i međunarodna zajednica moraju prihvatiti činjenicu da Beograd nije adresa za ustavno, teritorijalno ili državno potčinjavanje Republike Srpske ili bilo koji drugi aranžman. A dolazak u takvu poziciju jača nacionalni identitet na osnovu faktorisanog subjektiviteta.
Ekonomska svijest paralelan je i prateći proces nacionalnom identitetu. Ekonomska podloga nacije preduslov je da se iskoristi geografski i državni okvir ustavne organizacije kolektiviteta. A za njenu konstanatnu realizaciju presudna je svijest o ekonomskom napretku i iskorištavanju svih potencijala nacije. U potencijale nacije svakako ulaze prirodni resursi, lokacijski resursi, ukupan društveni domet znanja i tehnologije u svim oblastima razvoja, od insudstrije do inetelekta, protkani, zajedno i posebno, ljudskim resursima.
Ekonomska svijest o ekonomskoj podlozi nacije i nacionalnog identiteta, ne može da bude organizovana na liberallnim, pojedinačnim, atomizovanim i anarhičnim tendencijama i uspjesima. Svaka pojedinačna ekonomska svijest mora da sadrži korektiv kolektiviteta. A vođstvo nacije i društva mora da kanališe sve pijedinačne ekonomske tendecije i uspsjehe, stvaranajem uslova, prije svega, ka opštem ekonomskom interesu nacije. Svaki pojedinac treba svakog dana da se zapita koliko je profita stvorio za sebe a koliko opšte koristi za socium kome pripada, i u virtuelnom i u konkrentom, državnom smislu.
Partnerski realitet obuhvata domete i potencijale stvaranja, kreiranja i kanalisanja situacija u kojima kolektivitet, nacija, entitet, postaje subjekt procesa, strana u razgovorima, rješenjima i pregovorima, akter permanentnih procesa na svim zajedničkim bosanskohercegovačkim, susjedskim i regionalnim nivoima. Temeljni partnerski realiteti za Republiku Srpsku moraju biti
• Specijalne i paralelne veze sa Srbijom temeljene na opštem okvirnom sporazumu za mir i Aneksu IV
• Ekonomske i svake druge veze sa Hrvatskom
• Unutarbosanskohercegovački procesi regulacije i korelacije
• EU-integracije
• Nato-integracije.
Ti procesi su, sticajem novih odnosa i rasporedom faktora na Balkanu, dugoročno dizajnirani i mora ih se iskoristiti u jačanju i razvijanju nacionalnog identiteta i identiteta Republike Spske. Ti procesi, istovremeno, razvijaju osjećaj kolektivne, nacionalne i državne odgovornosti i snažno kanališu trendove pojedinačnih ambicija i pobjeda.
Vjerski identitet neophodna je duhovna potka svim ovim procesima a naročito procesu nacionalne identifikacije i identifikacije Republike Srpske. Ali ne i osnova. On ne smije da bude ispred i iznad tih procesa i njihovih vođstava. Vjerski identitet nije presudan, naročito nakon dva milenijuma, za opstanak nacije ili državnosti. Ali jeste bitan kohezioni relevant nekih od elemenata nacionalnog identiteta. Vjera ne može da bude dirigent, kreator i realizator procesa nacionalnog a pogotovu državnog identiteta. Ali može da bude nadduhovni plašt kohezivnosti koji funkcioniše i kada neki od duhovnih socijalnih i kolektivnih faktora zakazuju. Njen uspjeh i važnost je u tome što nije dnevna i praktična duhovnost nego, upravo, bezvremenska i nadvremenska. Stoga njena poraktična ili politička primjena uništava i vjeru samu i naciju a i društvo u njegovom organizacionom i državnom smislu.
*
Nacionalni identitet Srba u BiH, konkretnije Srba Srpske, na osnovama svih nabrojanih, a i nepomenutih, elemenata i identitet Republike Srpske, paralelalan je ali jedinstven proces. Nacionalni identitet preduslov je opstanka Republike Srpske. Eventualnim nestankom Republike Srpske nacionalni identitet neće nestati u potpunosti – nestaće Srbi, u relativno kratkom istorijskom razdoblju, sa bosanskohercegovačkih prostora, temeljnije nego iz Hvatske, Federacije BiH i Kosova i Makedonije. Njihov nacionalni identitet će se disperzirati u srbijanskom kolektivitetu i tako, vremenom, homogenizovati bez ikakve mogućnosti detekcije i revitalizacije.
Srbija može aditivizirati taj proces uvažavanjem dejtonske strukture BiH. Ali za oba procesa, prije svega za identitet Republike Srpske, odgovorno je političko, administrativno, intelektualno i kulturno vođstvo.
Oba identiteta su dugoročan proces i prvi put, možda i najvažniji put za istoriju i opstanak Srba istočno od Drine, Istočnih Srba, zahtijeva se odustajanje od kolektivnog ponašanja temeljenog na krajnjoj atomizaciji i individualizaciji sa ukorijenjenom nacionalnom tehnologijom, mnogo istorijskih puta praktikovanoj – Sve počinje od mene i sve se sa mnom završava.

MANDATARENJE I MINISTRACIJA
Mediji u Republici Srpskoj, i medijanti, umislili su važnost veću od stvarne. Kao da su još u komunizmu i kao da su dobili statuts društveno-političkog radnika. Pišu pisma, daju mandatare, imenuju ministre, pucaju kandidate.
Već nedjeljama traje Saga o mandataru i ministrima. Ko turska 1001 Noć. Novinari se uživjeli. Iz krugova bliskih hodnicima i kancelarijama tresu činjenice iz rukava. Kakvi novinari, takvi i oni u hodnicima i kancelarijama. Ministri se uživjeli, televizijske zvijezde. Ostaću. Neću. Voli me. Ne voli me. I kandidati se javili. Sami se kandiduju i još ministarstva biraju. Ima više kandidata nego što smo imali kandidata za poslanike. STJ. Ma šta Sunce Ti Jebem, Sunce im jebem.
Za nekoliko nedjelja se zaboravilo da je pobijedio SNSD. Svi misle da je pobijedila Ministarska partija. Uz sadejstvoa Partije Kandidata za ministre.
Novinari, pak, javni, privatni i plaćeni, i njihovi mediji, od tog svega prave kucanju oko mesare. Od Republike Srpske koja je kao ozbiljna državna zajednica, suverena i samostalna zajednica u državi, konstitutivna zajednica, demokratska zajednica, stigla do zrele proceduralne faze konstituisanja vlasti, prave Zečije Jebalište. Kao ono Karadžićevo, kada je onog sitnog malog ćelavca predložio za mandatara a on čitao Novosti u sedmom redu narodne skupštine i pojma nije imao zašta ga pominje, STJ.
Novinari, javni, privatni i plaćeni, i njihovi mediji, prave sada od Republike Srpske neozbiljnu zajednicu kakvom su je Čavić, Ivanić, Krsmanović, Bakir, Esdepeteve, Sarajevo Komplet, i ostatak, pravili prije izbora i u kampanji. Sada se usrali pa šute.
Savez nezavisnih socijaldemokrata, koji je pobijedio na izborima a ne Ministarsko-kandidatsko-mandatarsko-medijska partija, i Republika Srpska, imaju jasne procedure i institute izbora Vlade Republike Srpske.
One se ne poklapaju sa procedurama javnih i hodničkih kurvi na uglu.