BROJKE I SLOVA

– POLITIČKI TERORIZAM
Velika je nužda obuhvatila Esdepe.
Došli su na noge mrskom državotvoru Dodiku, mrskim entitetlijama, ogavnim separatistima, fašistima, banditima, kriminalcima... (detaljnije u 3600 sekundi, bilo koji tom). U Banjaluku, da razgovaraju. U Palatu Republike, Sunce ti jebem.
Molili su, doduše, nemojte obznanjivati Braćo Socijaldemokratska.
Teška su vremena bez vlasti. Učinili su toliko nepoštenih poteza da bi je se dočepali, Komšić, Koasdalicija, Korupcija... moraju podnijeti i NND. Na Noge Dodiku.
Ali, ćud ne mijenjaju. Prvi Reket Lagumdžis kupa, izvjesni općinonačelnik Hadžić, izlanuo se, a tako mlad, kao i kod 2,2 mlnkm, o tome kako su Brojke pokleknule i pristale na saradnju sa HDZ te tako zauvijek izbrisale mogućnost da se taj, takođe mrski HDZ, izbaci iz vlasti. Takorekuć, zaobiđe.
Molili su u Banjaluci za malo vlasti za njih, jer drugi imaju a oni nemaju.
Ali, ćud ne mijenjaju. Ne dolazi u obzir da budemo u vlasti sa nekim ko zahtijeva, planira, programira, obećava, preustroj i treći entitet.
Došli su u Palatu Republike, STJ.
Ali, ćud ne mijenjaju. Predlažu odmah usvajanje Evropske klauzule, zajedno sa Sejdić-Finci klauzulom. Iako će ujedinjenje Naseobine i EU biti u jednoj od epizoda Ratova Zvijezda, pred kraj Trećeg Milenijuma.
Nije objašnjivo otkuda tolika želja za poništavanjem ravnopravnosti, ne samo ustavne, nego i teritorijalne, poništavanjem izbornog prava, poništavanjem volje hrvatskih birača, poništavanjem verifikovane izborne snage neke stranke. A za Državom u privatnom stranačkom vlasništvu. Osim da je to Tursko nasljeđe, Otomanski vakat, Vladalački Gen Orijenta. VGO.
Objašnjivo je da politika podrazumijeva mnogo. Ali primijeniti ponižavajuću tehnologiju NND i predlagati Evropsku klauzulu, koja u ovim relacijama u BiH, znači samoklaonicu kroz koju bi se Republici Srpskoj oduzelo sve pod izlikom da je to potrebno Državi, STJ, na putu euintegracija, može samo više sektaška nego politička, više fanatička nego programska politička grupa. Što Esdepe i jeste.
Nazivati druge ljude, udružene u stranku, Brojkama, može samo bezočna vlastodržačka antihumana mašinerija čiji su ciljevi daleko od političkih, ljudskih pa čak i državnih za čovjeka. Otvoreno, bez ikakovog ustezanja, kao što to kurva radi sa pethiljaditim klijentom, reketašiti od ljudi koji pokušavaju da investiraju i nekoga zaposle, zanemarujem sada i ovdje na koji način su i oni došli do kapitala, mogu samo politički teroristi.
I sva njihova postizborna tehnologija preuzimanja vlasti, onako kako je Lagumdžija telalio, ponašanja prema Hrvatskom Izbornom Pravu, prema hrvatskim strankama, prema legitimnim političkim interesima, novi je oblik političkog djelovanja Esdepea – Politički Terorizam.

RELIGIJA BARCELONE
Moderni fudbal izrasta u religiju. Stadioni postaju crkve. Igrači se promovišu u svece i bogove. Treneri su vjerski službenici.
To se nabolje vidi unutar Zdanja Barcelone. Na drugim stadionima to još nije tako vidljivo. Ali, religija i ne nastaje odjednom i ne nastaje istovremeno na svim mjestima.
Stadion Milana i Intera odaje potrebu za upotrebom. Kao i sav fudbal u Italiji koji je nastao na širokim sirotinjskim radničkim slojevima. Kapital ima potrebu da upotrebljava tu sirotinju. A ta sirotinja ima potrebu da upotrebljava sitne užitke. Kao u filmu Radnička klasa ide u raj. Jedna šelna, jedno dupe. Zajednički stadion dva milanska kluba ishabano je dograđivano zdanje, ostavljeno u zapuštenom i sirotnjskom okolišu do koga vode tramvajske pruge. Bogataši fudbal gledaju izdaleka, ne dolaze tramvajima.
Stadio Reala odaje moć. Nadmjenu gospodsku visinu. Privlačnu odbojnost. Kraljevskost. U bijeloj opremi. Na bijelom konju. Smješten je u samo gradu. Možete hodati danima po ulicama oko stadiona i, ako ne pogledate gore, na peti ili šesti sprat, gdje stoji natpis Santiago Benabeu, nikad nećete shvatiti da je to stadion. Unutra je, čak i kad je prazan, dekoracija aristokratsko arhitektonska.
Stadion Barcelone, s vana, modernističko je zdanje novih pogleda. Travnjak je, kao i na Bernabeu, vrhovna ikona koja se zalijeva, šiša i zrači ultraljubičastim zracima. Nije kao kod travnjaka Milana i Intera koji podsjeća na livadu siromašnog italijanskog predgrađa. Vjernici svakodnevno mole za jednu travku te Ikone Igrorodice. Sekjuriti odmahuje: Njet.
U muzeju istoriostasa, mrak je opčinjen neonskim svjetlostima novih medija i zvukovima publike iz raznih vremena i pobjeda.
Prolazak kroz Zdanje Barcelone konačno uobličava spoznaju o stvaranju nove religije. Fudbalske religije. Ona je danas uspješnija od svih religija u njihovim najsvjetlijim trenucima i vrhovima. Ona je danas najmasovnija religija od svih koje su ikada okupljale pastvu. Religija, kao oblik ljudskog ponašanja, okupljanja, uzvisa i nadsvjesnog dosega, pronašla je svoje konačno obličje, istovrmeno i ljudsko i nadljudsko. I stvarno i nestvarno. Pošto je stvoren bog, red i obred, klasična religija je počela da gubi masovnost i sve svoje oslonce. Mističnost je iščezla pred najezdom elektronskog jonskog eskadrona svima dostupnih informacija i znanja. Poštovanje se rasprišilo pred najezdom novog individualizma i samopouzdanja. Strah je nestao pod organizovanom socijalizacijom i opštim napretkom. Molitve su zaboravljene pošto vijekovima nisu uslišavane. Ali, masovnost, mističnost, poštovanje, strah i molitve nestale su samo u klasičnoj formi a opstale su i postale trajne čovjekove potrebe koje traže svoje zadovoljavanje i praktikovanje u duhu Novog Vremena i Novog Ritma. Fudbalska Igra je pružila odgovore. Omogućila je masovnost. Danas na Stadione Fudbala dolaze porodice, naročito u Barceloni i Španiji. To je čuvstvujuća moć za cijelu porodicu koja je ponovo pronašla razlog svog radosnog okupljanja. Mističnost je sadržana u nevidljivima silama poraza i pobjeda u neizvjesnoj igri. Poštovanje se stvara u zasluženom odnosu prema modernim isusima koji se razapinju na travnjaku, liju znoj ispod svojih krstova da bi došli do tri boda, kao nekad Isus do tri ribe, da bi se nahranila mnogljuda pastva. Strah od poraza moje grupe svetaca lebdi uvijek i nad fudbomoljama i u našim dušama. Molitve smo stvorili da bi odagnali strah, iskazali poštovanje, potvrdili masovnost i podgrijali mističnost. Svaki stadion ima svoje himne.
U crkvenom zdanju Barcelone moguće je da se i nevjernik preobrati i postane vjernik. Atmosfera kroz koju prolazi, uz neprestane zvuke oduševeljenja i navijanja punog stadiona, i konačan izlazak pred božanstvo travnjaka i tribina, učine pojednca i velikim, i oduševljenim, i malim, i uzvišenim. Istovremeno.
Moderna Fudbalska Religija nije ortodksna moć nad pojedincem. Ona mu daje ljudsku mogućnost izbora i odabira. U okviru iste religije, birate pripadnost Barsi, Kraljevima, Arsenalu, Junajtedu. Birate svece, bogove i jude. Birate obrede i ispoljavanje vjere. Odlučujete o novom dolasku na obred. Imate bogove i svece koji se mogu mijenjati ili zamjenjivati. Imate očenaše i zapovijesti koji su vijek iznova izazovni. Nova titula, nova liga, novi bodovi. Religija koja neprestano oživljava i nikada ne odumire. A konačno krstu daje suštinu – rasprostire se na svečetiri strane svijeta, vijeka i ljuda.
Stojim i gledam u lik jednog od novih anđela u ljudskoj veličini. Lionel Messi. Konačno anđeli imaju ime i prezime i grimasu zadovoljstva. Đavoli takođe. Rajko Vasić.

SRPSKI IDENTITET I IDENTITET SRPSKE
Za opstanak Srba u BiH i Republike Srpske, u BiH ili izvan BiH, potrebno je dugoročno ostvarivanje nekoliko pretpostavki.
• Nacionalni identitet
• Nacionalno-konstitutivni identitet
• Državni identitet
• Međusrpska relacija
• Ekonomska svijest
• Partnerski realitet
• Vjerski identitet.
Nacionalni identitet je pao u nasljedje jedino Srbima u Republici Srpskoj. Srbija je opterećena teritorijalnošću, vjekovnim ali odumirućim arealima vjere i srpstva, srpskim autonomaštvom i disperzijom nacionuma uopšte na nepovoljno nasljeđe skorašnje istorije, poremećene predstave o nacionalnim osloncima izvan Srbije (Jugoslavije), segmente nacionalnog poraza (Hrvatska, Crna Gora, dio BiH, Makedonija, jer se veliki dio tog življa adresirao u Srbiji) i teško može uspostaviti prihvatljive, ispravne i realne transverzale nacionalnog identiteta.
Da bi se to ostvarilo biće potrebno nekoliko decenija ako ne i cijeli ovaj vijek. To podrazumijeva da Srbija ima vođstvo koje zastupa istu ideju bez obzira na stranačku i ideološku pripadnost. To podrazumijeva cijeli niz pobjeda i to ne samo na jednom kolosijeku kako bi se nacionalno samopouzdanje iskoristilo kao jedan od temelja nacionalnog identiteta. To podrazumijeva sterilizaciju tržišnog miljea zdravom konkurencijom i kapitalom čemu je prepreka tajkunizirani onečišćeni kapital konektovan na nelegitimnu političku moć velikih razmjera. To podrazumijeva modernu socijaldemokratsku državu jer je to najbolja veza sa vlastitom i sa evropskom tradicijom ali i najbolja tehnologija socijalno i nacionalno upravljivog kapitala i profita. Etc.
Da bi se razvijao i održvao nacionalni identitet potrebno je i adekvatno okruženje. To ne mora nužno da bude neprijateljsko okruženje ali mora da bude konkurentsko, protivničko okruženje. Nacionalni identitet je i stvar relativiteta. Ne može se razvijati bez odnosa prema nečemu ili nekome.
Srbija, dakle, teško može da preokrene proces iz nacionalne dezorijentacije ka jačanju i stvaranju nacionalnog identiteta.
Republika Srpska ima druge uslove od Srbije. Iako nema samostalnost u smislu nezavisne i priznate države, nije opterećena balastima Srbije koje sam nabrojao. I ona je u boljem položaju kada je u pitanju stvaranje i razvijanje nacionalnog identiteta.
Republika Srpska ima kompaktnu teritorijalnu, nacionalnu i vjersku potku. Ima relativno neprijateljsko okruženje i jasno identifikovan dio međunarodne zajednice koja takođe nepovoljno gleda na srpsku samostalnost u BiH a pogotovu izvan BiH. Ima i međunarodno-pravno, granično i legitimno riješena vitalna pitanja.
Bez razvijanja i održavanja jasnog nacionalnog identiteta, sve to što sada ima Republika Srpska, nestaće, atrofiraće, izmoždiće se i pretvoriti u nevažnu isušenu sadržinu. Zbog toga je nacionalni identitet presudan za opstanak Republike Srpske. Presudniji od opstanka Srbije na osnovu tamošnjeg nacionalnog identiteta. Jer, Srbija će opstati, bez obzira što će granice morati skratiti i priznati ih u realnim koordinatama. Republika Srpska nije se riješila eksternih opasnosti i nacionalni identitet je sadržina koja je potrebna kao garancija formi.
Postavlja se, dabome, pitanje o tome kakav nacionalni identitet treba Srbima u Republici Srpskoj. To nije jednostavno pitanje. Možda je lakši odgovor na to kakav nacionalni identitet ne treba i nije više prihvatljiv.
Potreban je prije svega identitet realne podloge i uslova u kojima se nacija razvija i opstaje. Nerealne dimenzije nacionalnog identiteta, već demonstrirane kao nebeski, unutaristorijski, svesrpski, matični, kosovski... doprinose propadanju nacije. To nije samo teoretska postavka nego i viđena praksa.
Svijest o nacionalnom identitetu je preduslov da se stvara i gradi nacionalni identitet. Pri tome je bitno prezent identiteta projektovati uvijek sa nekoliko koraka futura. Nacionalni identitet nije stanje i projekcija samo sadašnjeg trenutka. Svijest o nacionalnom identitetu podrazumijeva neprestano samjeravanje ličnog i opšteg, grupnog i opšteg, kolektivnog i opšteg nacionalnig interesa. Ako bilo koji od prvih interesa prevladava nad opštim nacionalnim interesom nacionalni identitet je disperziran, porozan i neodrživ na dugi rok.
Za svijest o nacionalnom identitetu zaduženi su svi pripadnici nacije ali sa različitim nivoima odgovornosti i obaveza. Pripadnici nacije u tom segmentu pojedinačne i koletivne svijesti o nacionalnom identitetu treba da razvijaju svijest o pripadnosti srpskom narodu u Republici Srpskoj i samoj Republici Srpskoj. Od njih je teško očekivati da svakodnevno samjeravaju svoj i opšti nacionalni interes. Oni, pak, koji su uključeni u nacionalno, konstitucijsko i društveno vođstvo, zaduženi su da tu kolektivnu svijest kanališu i samjeravaju ka neprestanom uspostavljanju nacionalnog identiteta i da lične pozicijske i istorijske interese potpuno podrede stvaranju nacionalnog identiteta sa sviješću da se u njihovo vrijeme izgrađeni temelji provjeravaju za nekoliko decenija i da je prihvatljivost greške minimalna. Današnje manjkavosti stvaranja nacionalnog identiteta ne mogu se ispraviti u budućnosti nego se samo mogu umnožiti.
Nacionalno-konstitutivni identitet neophodna je faza u gradnji nacionalnog identiteta. Sve validne evropske nacije tu fazu su prošle prije dva vijeka ili više. Italija, na primjer, prije 150 godina kada je ujedinjena. Srbi u Republici Srpskoj prisiljeni su sada prolaziti tu fazu jer duge mogućnosti nemaju. Očekivanje buduće ko-konstitutivnosti sa Srbijom, prisajedinjenja ili ujedinjenja, pogubno je po nacionalni identitet jer bi to bila samo još jedna od samodestruktivnih nacionalnih magli koje su Srbi, na svim staništima iskusili i praktikovali kroz istoiju.
Konstitutivnost se ovdje mora tumačiti kao ustavnost u smislu temelja kolektiviteta i oblika čvrste državne organizacije, bez obzira na manjak potpune autonomije i nekompletnost suvereniteta. Ali i kao okupljanje, sabornost, revitalizacija kolektiviteta nakon raspada Jugoslavije i međunacionalnog segmenta u kome se gradila i ovonacionalna sigurnost.
Ključno pitanje je da li se konstitutivni identitet može razvijati odvojeno od nacionalnog, samo kao građanski, podančki, pripadnički, okvirni identitet. Sama sintagma nacionalno-konstitutivni identitet sugriše da ne može. Ne samo zbog potpune rasprostranjenosti srpske nacije na prostoru Republike Srpske nego zbog toga što bi oba identiteta, jedan bez drugog, predstavljali tek nivo svijesti u rangu devastiranog vjerskog kolektiviteta.
Nacionalno-konstitutivni identitet znači svijest o državnosti kao temelju nacije i naciji u obličju države. Država bez izgrađene jedinstvene nacije ili dominatne nacije teško može da opstaje, osim na nekoj vrsti totalitarizma, kapitala, tržišta, prinude, demokratije, kakav je američki totalizarizam, na primjer. Nacija bez državnog obličja u sopstvenom ustavnom vlasništvu ne može da opstane pogotovu. Stoga sve višenacionalne zajednice, pa i one koje sadrže kolektivitete koje nisu potpuno zaokružili tvorbu nacije, imaju prepreke funkcionisanja i budućnosti. Za nacionalno-konstitutivni identitet, konkretno, presudna je konstantna politička akcija očuvanja nadležnosti Republike Srpske na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ta politika gradi državnost zajednice ali je, istovremeno, i masovna kolektivna infrastruktura kojom se povezuje svaki pripadnik nacije i Republike Srpske. Jasno je da nadležnosti Republike Srpske, kao temelj teritorijalnog, političkog i ustavnog položaja i održanja, predstavljaju ključni temelj samog nacionalno-konstitutivnog identiteta na kojem se on može dugoročno i uspješno graditi.
Državni identitet se mora razvijati i održavati bez obzira što Repubkika Srpska nije država. U ovom slučaju za srpsku naciju u BiH, entitet potpuno preuzima ulogu države. Po stvarnom ustavnom položaju, misleći na Ustav BiH, odnosno Aneks IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir, i na Ustav Republik Srpske, po državljanstvu, nadlženostima nad podanicima, siverenitetu, izbornim i demokratskim temeljima vlasti i institucija, od Predsjednika Republike, neposredno biranog, do najnižih lokalnih instanci, Entitet Republika Srpska jeste država.
Ta njena državnost jeste i umanjena okvirom BiH koja je međunarodno priznata i kao takva je članica međunarodnih institucija. Sve drugo, izričite dejtonske nadležnosti zajedničkih organa BiH, nisu ograničavajuće u toj ili u suštinskoj mjeri. Ali državnost Republici Srpskoj nije dao razvoj političkog sistema u BiH, sama BiH kao „centralna vlast“ niti je to produkt decentralizirajućih, separacijskih ili dezintegrativnih procesa. Državnost Republike Srpske je posljedica konstatovanja i verifikovanja predmirovnog stanja od strane međunarodnog mirovnog sporazuma, doduše smještena u okvir BiH, i po tome je ona sličan međunarodni državno-teritorijalni faktor kao i Austrija, nekadašnja Istočna Njemačka i drugo.
Podanici Republike Srpske, Srbi, dakle, međunarodno su se obavezali i preuzeli pravo nad Republikom Srpskom. Čuvajući te nadležnosti, Srbi ne oduzimaju ništa od BiH, niti od njenih nadležnosti niti od njene državnosti koja je upitnija, pravno i faktički, od državnosti Republike Srpske.
Razvijanje svijesti o državnom identitetu Republike Srpske nije politički i pravno štetno po BiH. Ta svijest nema teritorijalne aspiracije prema području i teritorijama drugih jedinica u BiH, entiteta i kantona. Niti ima plan i namjeru da stanovnike drugih nacija eksteritorijalizuje sa svog područja.
Međusrpska relacija važna je graničnica nacionalnog identiteta Srba u Republici Srpskoj. Činjenica da Srbi u BiH i Srbi u Srbiji žive u dvije međunarodno priznate države i da je granica Republike istovremeno i granica BiH, mora biti uvažena od strane Republike Srpske prije svega. Jer, ta je činjenica od presudne važnosti same legitimnosti zalaganja za državnost Republike Srpske.
Razvijanje nacionalnog identiteta, da bi bilo uspješno i dugoročno, mora preskočiti barijere srpske nacionalne svijesti temeljene na platformi Svi Srbi u jednoj državi ili na nešto manje nerealnoj platformi Otcjepljenja i priključenja Srbiji. Te dvije svijesti su barijere izgradnji nacionalnog identiteta i, u krajnjoj instanci, potpuni poništavači mogućnosti opstanka srpskog naroda u BiH i same Republike Srpske.
Zapostavljajući nacionalni identitet Srba u Republici Srpskoj i prihvatajući stend by aranžman za dvije nerealne platforme, Srbi u BiH se više odvajaju od Srbije i od opšteg nacionalnog identitta nego razvijajući ga paralelno sa Srbijom.
Partnerski međunacionalni odnos je okvir u kome treba da se kreće odnos Srba Srpske i Srba Srbije. Razvijanje nacionanog identiteta takođe može biti aditivizirano u takvim odnosima sa Srbima Srbije. Ta praktikovana ravnopravnost jača poziciju Srba Srpske i u odnosu na Srbiju i u samoj BiH. U tom slučaju i BiH i međunarodna zajednica moraju prihvatiti činjenicu da Beograd nije adresa za ustavno, teritorijalno ili državno potčinjavanje Republike Srpske ili bilo koji drugi aranžman. A dolazak u takvu poziciju jača nacionalni identitet na osnovu faktorisanog subjektiviteta.
Ekonomska svijest paralelan je i prateći proces nacionalnom identitetu. Ekonomska podloga nacije preduslov je da se iskoristi geografski i državni okvir ustavne organizacije kolektiviteta. A za njenu konstanatnu realizaciju presudna je svijest o ekonomskom napretku i iskorištavanju svih potencijala nacije. U potencijale nacije svakako ulaze prirodni resursi, lokacijski resursi, ukupan društveni domet znanja i tehnologije u svim oblastima razvoja, od insudstrije do inetelekta, protkani, zajedno i posebno, ljudskim resursima.
Ekonomska svijest o ekonomskoj podlozi nacije i nacionalnog identiteta, ne može da bude organizovana na liberallnim, pojedinačnim, atomizovanim i anarhičnim tendencijama i uspjesima. Svaka pojedinačna ekonomska svijest mora da sadrži korektiv kolektiviteta. A vođstvo nacije i društva mora da kanališe sve pijedinačne ekonomske tendecije i uspsjehe, stvaranajem uslova, prije svega, ka opštem ekonomskom interesu nacije. Svaki pojedinac treba svakog dana da se zapita koliko je profita stvorio za sebe a koliko opšte koristi za socium kome pripada, i u virtuelnom i u konkrentom, državnom smislu.
Partnerski realitet obuhvata domete i potencijale stvaranja, kreiranja i kanalisanja situacija u kojima kolektivitet, nacija, entitet, postaje subjekt procesa, strana u razgovorima, rješenjima i pregovorima, akter permanentnih procesa na svim zajedničkim bosanskohercegovačkim, susjedskim i regionalnim nivoima. Temeljni partnerski realiteti za Republiku Srpsku moraju biti
• Specijalne i paralelne veze sa Srbijom temeljene na opštem okvirnom sporazumu za mir i Aneksu IV
• Ekonomske i svake druge veze sa Hrvatskom
• Unutarbosanskohercegovački procesi regulacije i korelacije
• EU-integracije
• Nato-integracije.
Ti procesi su, sticajem novih odnosa i rasporedom faktora na Balkanu, dugoročno dizajnirani i mora ih se iskoristiti u jačanju i razvijanju nacionalnog identiteta i identiteta Republike Spske. Ti procesi, istovremeno, razvijaju osjećaj kolektivne, nacionalne i državne odgovornosti i snažno kanališu trendove pojedinačnih ambicija i pobjeda.
Vjerski identitet neophodna je duhovna potka svim ovim procesima a naročito procesu nacionalne identifikacije i identifikacije Republike Srpske. Ali ne i osnova. On ne smije da bude ispred i iznad tih procesa i njihovih vođstava. Vjerski identitet nije presudan, naročito nakon dva milenijuma, za opstanak nacije ili državnosti. Ali jeste bitan kohezioni relevant nekih od elemenata nacionalnog identiteta. Vjera ne može da bude dirigent, kreator i realizator procesa nacionalnog a pogotovu državnog identiteta. Ali može da bude nadduhovni plašt kohezivnosti koji funkcioniše i kada neki od duhovnih socijalnih i kolektivnih faktora zakazuju. Njen uspjeh i važnost je u tome što nije dnevna i praktična duhovnost nego, upravo, bezvremenska i nadvremenska. Stoga njena poraktična ili politička primjena uništava i vjeru samu i naciju a i društvo u njegovom organizacionom i državnom smislu.
*
Nacionalni identitet Srba u BiH, konkretnije Srba Srpske, na osnovama svih nabrojanih, a i nepomenutih, elemenata i identitet Republike Srpske, paralelalan je ali jedinstven proces. Nacionalni identitet preduslov je opstanka Republike Srpske. Eventualnim nestankom Republike Srpske nacionalni identitet neće nestati u potpunosti – nestaće Srbi, u relativno kratkom istorijskom razdoblju, sa bosanskohercegovačkih prostora, temeljnije nego iz Hvatske, Federacije BiH i Kosova i Makedonije. Njihov nacionalni identitet će se disperzirati u srbijanskom kolektivitetu i tako, vremenom, homogenizovati bez ikakve mogućnosti detekcije i revitalizacije.
Srbija može aditivizirati taj proces uvažavanjem dejtonske strukture BiH. Ali za oba procesa, prije svega za identitet Republike Srpske, odgovorno je političko, administrativno, intelektualno i kulturno vođstvo.
Oba identiteta su dugoročan proces i prvi put, možda i najvažniji put za istoriju i opstanak Srba istočno od Drine, Istočnih Srba, zahtijeva se odustajanje od kolektivnog ponašanja temeljenog na krajnjoj atomizaciji i individualizaciji sa ukorijenjenom nacionalnom tehnologijom, mnogo istorijskih puta praktikovanoj – Sve počinje od mene i sve se sa mnom završava.

MANDATARENJE I MINISTRACIJA
Mediji u Republici Srpskoj, i medijanti, umislili su važnost veću od stvarne. Kao da su još u komunizmu i kao da su dobili statuts društveno-političkog radnika. Pišu pisma, daju mandatare, imenuju ministre, pucaju kandidate.
Već nedjeljama traje Saga o mandataru i ministrima. Ko turska 1001 Noć. Novinari se uživjeli. Iz krugova bliskih hodnicima i kancelarijama tresu činjenice iz rukava. Kakvi novinari, takvi i oni u hodnicima i kancelarijama. Ministri se uživjeli, televizijske zvijezde. Ostaću. Neću. Voli me. Ne voli me. I kandidati se javili. Sami se kandiduju i još ministarstva biraju. Ima više kandidata nego što smo imali kandidata za poslanike. STJ. Ma šta Sunce Ti Jebem, Sunce im jebem.
Za nekoliko nedjelja se zaboravilo da je pobijedio SNSD. Svi misle da je pobijedila Ministarska partija. Uz sadejstvoa Partije Kandidata za ministre.
Novinari, pak, javni, privatni i plaćeni, i njihovi mediji, od tog svega prave kucanju oko mesare. Od Republike Srpske koja je kao ozbiljna državna zajednica, suverena i samostalna zajednica u državi, konstitutivna zajednica, demokratska zajednica, stigla do zrele proceduralne faze konstituisanja vlasti, prave Zečije Jebalište. Kao ono Karadžićevo, kada je onog sitnog malog ćelavca predložio za mandatara a on čitao Novosti u sedmom redu narodne skupštine i pojma nije imao zašta ga pominje, STJ.
Novinari, javni, privatni i plaćeni, i njihovi mediji, prave sada od Republike Srpske neozbiljnu zajednicu kakvom su je Čavić, Ivanić, Krsmanović, Bakir, Esdepeteve, Sarajevo Komplet, i ostatak, pravili prije izbora i u kampanji. Sada se usrali pa šute.
Savez nezavisnih socijaldemokrata, koji je pobijedio na izborima a ne Ministarsko-kandidatsko-mandatarsko-medijska partija, i Republika Srpska, imaju jasne procedure i institute izbora Vlade Republike Srpske.
One se ne poklapaju sa procedurama javnih i hodničkih kurvi na uglu.

"Bosna i Hercegovina - 15 godina nakon Daytona" bila je tema redovne sesije Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 na kojoj je kao uvodničar govorio bivši član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić.
Daytonski sporazum, prema njegovim riječima, dao je kontinuitet državi BiH, ali se s vremenom pretvara u instrument za njenu podjelu ili čak uništenje države BiH i u zadnje vrijeme intenziviraju se pokušaji napuštanja pravne pozicije u Daytonu i prelaska u politički dogovor o svemu što je Dayton značio za našu zemlju.
"Dakle, moja je pozicija očuvanje Daytona u smislu prvog člana Aneksa IV, što je naš ustav, a to je da država BiH nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu", naglasio je Silajdžić.
Ustav BiH, prema njegovim riječima, nastao je pod poznatim okolnostima genocida, agresije, etničkog čišćenja... "Dejtonski sporazum je prihvatio i na neki način legalizirao etničko čišćenje, genocid i zločine protiv čovječnosti i ratne zloičine. Međutim, jeste dao kontinuitet državi BiH", kazao je Siladžić.
On je naglasio da je BiH potreban demokratski ustav, više građanski nego etnički, kako bismo mogli usvojiti sve standarde, dobiti europski orjentiran ustav i ići naprijed.
"Međutim, to će očigledno ići teško. Zbog toga sve promjene koje vode gorem stanju kao što je bio 'travanjski paket', što se tiče mene i Stranke za BiH, uvijek ćemo odbiti jer mi trebamo ići prema boljem, a ne prema gorem", istakao je Silajdžić.
Na današnji dan prije 15 godina u američkoj vojnoj bazi u Daytonu potpisan je jedan od kapitalnih i povjesnih dokumenata za sudbinu BiH. Najveći doprinos Daytonskog sporazuma je što je njime zaustavljen rat u BiH, ali je ostavio i neka pitanja koja do danas nisu rješena.( Fena)
STEĆAK ZA DEJTONSKI SPORAZUM
Najveća dobit poslije Dejtonskog sporazuma jeste činjenica da ona trojica što su ga pod Klinotnom potpisali, nisu više među živima.
I što je Silajdžić propao u politici.
Oni što sjede u Krugu Devedesetdevetke trebali bi da počnu da biraju cirkusante. Nakon petnaest godina dovljno su se jedni drugima izlagali pa je došlo vrijeme za otvorene oči i realne poglede.
Dakle, Dejton i Silajdžić.
Svima je poznato kakvu sliku Silajdžić stvara o Bosanskom Raju i Paradajzu, i on i SarajPolitKrug. Oni su nagrađeni za genocid. Oni su silovali naših 200.000 žena a muškaraca i ne zna se broj. Oni su dobili Dejton i Aneks Četiri koji je temelj za raspad. Oni su zli i separatni.
A kako stoje stvari.
Babo Izetbegović, Babo Deklaracija, je žrtvao mir za BiH. Mislim da time nije mislio da pogine da bi BiH bila i Srpska i Hrvatska i Muslimanska, mada je malo nedostajalo.
Dakle, nisu Srbi i Hrvati žrtvovali mir. Oni su formirali Herceg Bosnu i Srpsku Republiku BiH. Koliko su Srbi i Hrvati bili tolerantni, vidi se po upotrebi tog nazivlja koje im ni tada ni danas, naročito, nije milo.
Nisu Srbi počeli rat iz koga su nastali zločini i genocidi. To su sarajevske uspavanke.
Nakon rata, koji je mogao trajati još koju godinu, toliko je budala, pored Alije, bilo u Sarajevu, došlo se do Dejtona, preko raznih sporazuma kao što je Vašingtonski. Ka miru su išle ove činjenice: Herceg Bosna i Republika Srpska. Sa treće strane, muslimanske, nije zabilježeno nešto u obliku takvih državnih zajednica. To što su se oni zvali Republika BiH i Cijeli Tunel, to nije pilo vode. Sarajevo je u građanskim ratovima bilo najobičniji kolaboracionist sa inostranim vazdušnim demokratama, Bombarduj Srbe, majku im jebem, pa to sada želi predstaviti kao Bosanski Patriotizam i Državni Patriotizam.
U međuvremenu, Hrvati su izgubili Herceg Bosnu, malo dali, malo im je uzeli. Izgubili i Samoupravu. Oteli im. Republika Srpska je izgubila dio onoga što je unijela u Naseobinu. Malo dala mnogo joj oteli.
To Ništa, Naseobina koja je u Dejtonu, sa Srbima i Hrvatima, ušlo u Aneks Četiri, i poslije se kao rak limfnih žlijezda proširilo po cijeloj Tvorevini, nije nikakav kontinuitet ni sa čim.
Sarajevo bi trebalo da slavi Dejton. Jedino Sarajevo. Republika Srpska ga slavi iz taktičkih razloga. Jedino je Sarajevo dobilo u Dejtonu. Mi smo izgubili. Ne želim da se Točak Dejtona vraća ali zahtijevam malo poštovanja. Hvala Republici Srpskoj što je ušla u BiH. Hvala Hrvatima što su žrtvovali Herceg Bosnu da bi propali u Federaciji.
Ja, da sam neke druge vjere, mada nisam neki ni ove, i da sam tako dobro prošao u Dejtonu, ja bih se za Dan Dejtona i krstio.

IDRIZOVE RUKE U KAMENU
Idriz Zulić iz Pokoja kod Bihaća, rukama je zagrlio, zarobio i pripitomio vrijeme koje još nije ni došlo.
Idriz je tri godine dana klesao kamene blokove da bi sagradio vrata mrtvima a kad je završio uspravila su se vrata živima. I današnjim i onima koji se još nisu ni rodili. Znam da bi bilo primjerenije zemlji i nebu, gdje su vrata rođena, govoriti o kapiji na mezarju i uopšte upotrebljavati riječi istočnjačkog porijekla. Ali, kapija je ljudska ulaznica i izlaznica, rađena po čovjekovoj mjeri, podložna kiši, žezi i mrazu. Vrata od kamena nisu kapija. Kamena vrata su kao prolazi za vijekove, za nebesa, za zemljesa, za čudesa.
Koliko se dalo razumjeti, Idriz je zanatlija nekih brojki i računanja. Sjećam li se dobro da je radio i u službi nekadašnjeg društvenog knjigovodstva. Sve su mu to učitelji upakovali u zanat i glavu. A rukovanje sa kamenom, kamen u ruke, dodijelilo mu je Vrijeme i nepregledna čovječija i ljudska želja za nadtrajavanjem, opstankom i prekovremenošću.
Jeste da je i njegov babo, i drugi prije babe, kamenotvorio. Jeste da su taj bihaćki kamen koristili i odvozili stranjani, Talijanci, Austrijanci, Ugari. Ali, vjerujte meni, Idriza Zulića su kamenu naučili samo Vrijeme i Ruka.
Vrijeme je peta strana svijeta, sedma dimenzija. Vrijeme je sila i dobrota koja nadgleda sve. I ljude i njihovo vrijeme. Časove, noći, dane. To vrijeme s pete strane, sa strane za koju ne zna ni istok, ni zapad, ni sjever, ni jug, nepomično je i neokrnjivo. Ono vidi sve, ono nadgleda sve, ono određuje sve, ono ima oko sa milion sličica u trenu i zato sve što mi mali ljudski mravi, vjetrovi, kiše, oluje, povodnji i zemljotrresi, dolje, na zemlji, radimo, Vremenu izgleda beskonačno sporo i nebitno. I zato ima kad da vidi šta je važno a šta nije, šta treba proslijediti i onima koji su tek stigli u nosiljku i kolijevku i onima koji će za sto godina biti rođeni. Tako je to Vrijeme, Veliko Vrijeme, Nepokretno, Nadljudsko, Nadvremeno Vrijeme i Idrizu dodijelilo nauk da od kamena načini biljeg, dovoljno vrijedan i velik da ono, Veliko Vrijeme, ne mora svakih sto godina da se, odozgo, zagleda i zapita gdje je taj Bihać, ta Una, taj Bihaćki kamen. Odmah će znati, po Kamenim Vratima.
Naša Ruka je poseban dio našeg tijela. Kada je Bog, ili neki drugi stvoritelj, odlučio da na zemlji bude ljud, Veliko Vrijeme je reklo: Sačekaj, evo i ovo od mene, može valjati. I dao je Bogu, ili kakvom drugom stvoritelju, Ruku. Poslije se nije moglo odgonetnuti, a nigdje nije zapisano, otkud ljudima dvije ruke. Uvjeren sam da je veliko Vrijeme na Dan stvaranja donijelo samo jednu ruku a da je onda Bog, ili kakav drugi stvoritelj, odlučio da Ruka ne bude usamljenica pa joj dodao i drugu, drugaricu. Da je Ranko Marinković ranije obitavao, posumnjao bih da je to bio on. Da je Veliko Vrijeme donijelo samo jednu ruku, uvjeren sam i po tome što ne postoje ni kod jednog čovjeka jednake ruke. Ne samo da su jedna lijeva i jedna desna, nego ne znaju raditi ono što radi druga ili ne znaju to jednako činiti.
Naša Ruka je Ruka Velikog Vremena i zato sve zna. Čovjek, da bi nešto znao, mora da ide u školu, da čita, da sluša od drugih, ruka ne mora ništa od toga. Ruka zna. Ko dojenče što zna gdje je majčina sisa. I ono lane, čim mama ustane, ustaje i ono i pravo pod sisu.
Tako je i Ruka Idriza Zulića znala klesati i obličiti kamen i prije nego se Idriz, bošpomozi, i rodio.
Ruka ima još jednu važnu ulogu. Ona nas drži za to Veliko Vrijeme. Da nije te veze ljudi bi se potpuno poumnisali, rasvijestili, izmislili, ne bi ih Bog sabrao i saklonio. Zato se i kaže, bježi od onoga što ne možeš držati u rukama i rukama vladati. Um caruje, ali ruka vlada.
Idriz je izmišljao te brojke, množio ih i sabirao. Ali, danas, kad ga pitaš: Šta si, Idrize, radio, gdje ti je to što si čitav život radio, Idriz će uzviti ramenima. Otišlo u mislima, u tablici množenja u kuglicama računaljke. Nema.
Zato je Idrizova Ruka jednog dana pokazala na kamen.
Idriz Zulić je stvorio Kamena Vrata, Kapiju Mezarja, tako ljudski i vremenski da je zaslužio da nikada kroz njih ne prođe a da se ne vrati.
Idriz je jedno vrijeme bio u društvu sa Velikim Vremenom. Bezvremen. Nedodirljiv. Nepokretljiv. I zato su i njegova Vrata takva.
Idriz Zulić, kakvih ima koliko ti bog oće, odavde do beskraja, rukotvoraca, odvažio se da radi ono što radi priroda, što radi čvrsta ideologija, što rade neljudske moderne silne mašine. Pogledajte bolje kroz Vrata Kamena. Tamo je, iza, betonski dalekovodni komunistički stub iz vremena Tita, Patije i Obnove. I kroz Vrata se vidi veliko drvo. Iz vremena Stalne Obnove Prirode. Ne znam kolio godova ima drvo i koliko će još. Ne znam kakve je marke beton za dalekovodni stub i koliko će još. Znam da će oboje još dugo.
Ali i znam da će Kamena Vrata Idriza Zulića i njegove Ruke, najduže.
Veliko Vrijeme je za jedno dulje vrijeme mirno. Odmah će znati gdje je Bihać, gdje Una a gdje Idriz Zulić.
Hvala: Hasanu Arnautoviću iz Bihaća, snimatelju i umjetniku, mom drugu sa nekadašnje Televizije Sarajevo, za snimke Vrata, Kapije i Idriza.

NATO – UZBUNA ILI SLET
Da li ima neke simbolike u tome što se samit Nato pakta održava u skoro bankrotiranom Portugalu. I ima li zakonitosti u tome što kad raste zlato, pada vrijednost Nato.
Dabome da ima. I u jednom i u drugom slučaju.
Samit Nato pakta nema gdje da se održi, u svih 28 zemalja, a da okolo lebde blagostanje, liberalni kapitalizam i demokratske vrijednosti Zapada. Ekonomska kriza, koja se tako naziva jer je to izraz iz repertoara nuna-nina, za uspavljivanje, a u stvari je ekonomski sistemski slom, dovela je do ugroženih temelja Nato alijanse. Bez para nema krvi. Zemlje koje su okosnica Alijanse, Engleska i Francuska, smanjuju vojne budžete. Možda će vanjski vojni izdaci ostati isti ali će zato u tuzemnim kasarnama šljemove praviti od zrelih tikava jer su jevtinije od karbonskih vlakana.
Krv po cijelom svijetu mnogo košta. Svaki ispaljeni metak, iz vazduha, u vazduh, u meso ili u grudobran, zahtijevao je ulaganje od 1000 dolara. To podrazumijeva sve, od rasvjete u fabrikama municije do vode za vojnika, na frontu, koji će ga ispaliti i ulja za čišćenje cijevi. Liberalni ekonomisti će reći da je to dobro za ekonomiju jer znači trošenje a trošenje znači potražnju a potražnja traži investicije a investicije potiču potrošnju a potrošnja donosi profit... OK. Ali to mi liči na beskonačno premiještanje iz džepa u džep. Ko će zaraditi za krpljenje džepova koji će se nakon određenog broja premiještanja raspasti. To je ključno pitanje svjetske ekonomije a to se upravo dogodilo.
U Lisabonu, kažu, Nato je na prekretnici. Moglo bi se reći da se nije snašao u monopolarnom svijetu. Rusi ne žele da se utrkuju i troše pare samo zato da bi Amerika imala opravdanje da troši svoje. Kina takođe ne želi da preuzme zastavicu supersile iako to jeste, mada ne u klasičnom vojno-indusrijskom smislu.
Zato Nato razvija novu strategiju na osnovu koncepta kojeg je razradila, na čelu radne grupe bila, stara Madlen. Zato Nato zove i Rusiju u Lisabon.
Moglo bi se, dakle, reći da je u pitanju prekretnica.
Ali, mislim da je u pitanju suština.
Ako je već svijet poskupio, poskupjela krv, poskupjela tanad, zlato već vrtoglavo skupi što je najpouzdaniji znak da sve druge vrijednosti, a naročito vrijednost rada i novca, propadaju, vojne alijanse moraju da pojevtine. Jer u Nato alijansi je 28 zemalja a izvan su one zemlje koje nemaju želju da uništavaju Nato, ni skupno ni pojedinačno. U Irački nuklearni program za uništenje svijeta se ne može povjerovati jer se nije moglo povjerovati ni u Sadama Huseina kao Masovnog Uništavača. Osim toga, ako svaki zaselak u svijetu ima nuklearno naoružanje, zašto ga ne bi imao i Irak. I još osimtogije: ako bi Irak i počeo da se nukleariše tim atomskim bombama, zapadna alijansa bi ga mogla pretvoriti u pijesak za tri dana i dvije noći. I poravnati za golf igrališta.
Znači, mora da pojevtini.
Nato pakt, da bi bio privlačan, mora da bude Alijansa sa olakšicama. Da zemlje nastoje svojom ekonomijom, štednjom i standardima, da uđu u taj savez i uštede nešto. A ne da imaju nove izdatke, nove misije, nove standarde. I da hrane potrošačke apetite nato-industrije, odnosno vojne industrije koja stoji iza tog sigurnog kupca.
Nato mora da shvati da dva temelja na kojima je počivao i bipolarni svijet, a sada i sam Nato, teritorijalizam i trka u naoružanju, nisu više ključne kategorije Novog Svijeta. Novi Svijet će morati da se okrene radu a ne ratu, zaradi a ne trošenju, štednji a ne rasipu. Iako će me ekonomisti proglasiti za amatera, pored energije, hrane i bolesti, ratovi i vojska su jednako vrijedni poligoni dugoročne štednje svjetske zajednice kako bi ona mogla opstati u budućnosti a ne propasti u skorašnjosti.
Inače neće više biti vic kako je jedna članica Nato pakta pozajmila dva aviona od susjeda, kako bi se malo kurčila na suverenom, slobodnom i branjenom nebu.

NOVI OČENAŠ:

CJELOVITA

KONZISTENTNA

VLADAJUĆA

STRUKTURA
SDP i SDA su postigle saglasnost da je potrebno napraviti političke snage u BiH koje su spremne da budu dio jednog saveza nove vlasti - cjelovite konzistentne vladajuće strukture u BiH, entitetima i kantonima, koja bi bila svojevrstan evropski blok.
Čitam černopisanije o emotivnoj softverskoj koaliciji Esdepea, Pobjednička stranka u klasi Ples sa Komšićem, i Esdea, isto pobjednička stranka u klasi Na pariće, i čini mi se da sam im ja pisao taj slovovrz i pletorijek. Isto kao kad se sa nekim zevzečim.
Čudovišna konstrukcija – Cjelovita Konzistentna Vladajuća Struktura – CKVS, odaje zaista jednu sofisticiranu, iznijansiranu političku orijentaciju za kojom je Bosna, a i BiH, čeznula još otkako su prvi stećci sletjeli na VNN, Veliku Neidentifikovanu Naseobinu. To je taj ozlajisani softver a ne obični hardver, sanduk, oplata, podšiv.
Otkako je umro Komunizam, i Kardelj, većeg jezičkog sranja nije bilo. Mene, ipak, oduševljava jednoglasje Tihića i Lagumdžije.
"Mi želimo da u procesu formiranja vlasti na nivou BiH vidimo opredjeljenost za ustavne reforme i ukoliko bude te mogućnosti, onda da formiramo veliku koaliciju, veliku parlamentarnu većinu koja bi to mogla i da provede", rekao je Tihić nakon razgovora sa delegacijom SDP-a o formiranju vlasti na svim nivoima.
Velika Parlamentarna Većina. Velika Koalicija. Nejasno je otkuda dolazi taj monumentalizam nakon što su i prije današnjih razgovora, a i danas, konstatovali da ne žele da učestvuju u nacionalnoj aritmetici već samo u Euro i Nato sintetetičkim halunicogenima integrativne, centralizovane i unitarizovane seanse. Praveći se da ne razumiju da su u Stolnom Gradu stolovi sastavljeni a u Banjaluci štitovi zašiveni i da je zadnji čas da Sarajevski politički krug artikuliše Realni Nacionalni Bošnjački Interes.
Svako dalje insistiranje na vještačkoj, integrisanoj, unitarnoj i centrotransovoj Bosni, Igri Vještica nad Bosnom, rad je protiv BiH. Četverogodišnji napori na stvaranju te Cjelovite i Jedinstvene, Jednosarajevske BiH, dovelo je do do juče nemoguće saradnje dva hadezea na Trećoj i esdeesa i esenesdea na Prvoj strani. To je utrojilo BiH. A unitarnu uštrojilo.
CKVS koalicija novu jezičku ekvilibristiku servira kao zamjenicu za Stopostobih. Umjesto te užegle Silajdžićeve ideologije Istoka, Zlatko Europejac i Pridruženi Sujelman lansiraju tezu o Nato i Euro integracijama. A na tom putu, zna se, čeka nas Tunel aždaja – Ustavne promjene.
Ustavne promjene su ovdje drugo ime za porobljavanje, uzimanje trećine, a nedavanje Trećeg, poturčavanje, pograđanjivanje, ujednoglašavanje, monoadresiranje.
Klintonova i onaj austrijski Švarcešarafneger su se o tome već složili. Malo ćemo ih i pritisnuti, vele. STJ.
Moje skromno iskustvo u političkoj mješalici i vađenju krompira , obratilo bi pažnju na dvije činjenice. Na Čovićevu stolnu hrabrost: Podnijeću sve za našu ideju. I na činjenicu da se SNSD i SDS nisu Sporazumjeli kako bi nešto unitarno konzumirali u Sarajevu bez mogućnosti međusobnog optuživanja za izdaju. Sporazumjeli su se da ništa više ne tovare Republici Srpskoj.
A i ovo: skoro niko više ne želi da bude opozicija u Republici Srpskoj.

OTPADAJU
ZANESENE PATRIOTE
KO SMRZLE MUŠMULE
U FEBRUARU
Neka je bolest u pitanju. Velika zaraza zahvatila Naseobinu. Sarajevska kuga, veliki povodanj, štono reče Andrić, nosi boleštine.
Odumire rijetka vrsta patriotizma. Bosanski Patriotizam. Patriotizam koji nije ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski. Ni bošnjački, STJ. Taj Bosanski Patriotizam je priraslica za poseban soj nebošnjačkog življa. Javlja se u sarajevskom regionu, kao nisko raslinje čiji je vijek trajanja najviše dvadeset godina. Zabilježeni su mnogi primjerci te endemske vrste patriotizma. Divjak, Mirjak, Pejak prof, Pejak glum, Gradijak, Šarijak...
Zlatko Pejaković u samoiscjeliteljskoj seansi, u intervjuu banjačlučkom Pressu, zavapi: Selim se iz Bosne. Na naslovnoj strani, STJ. On meni Iz Bosne. A Bosanski Patriot. Kad ja kažem Podijeliti sve što se može podijeliti, počaste me nadimom fašist, lahko, ko baklavom. On meni Iz Bosne. On, koji je slavu stekao protiv onog koji je njemu Nema Bosne. A taj glavni junak jedne monodrame, tad je bio pametniji od mene sto puta, kad nije bilo ni rata, on govorio Nema Bosne.
Zlatku, nešto mi poznato ime, nisu prihvatili scenario za film o Draganu Dabiću, na koga on pljunuto liči i što daje mnoge varijacije na stvaralačku temu. Ne znam, doduše, ko je bio zadužen da prihvata scenarije Bosanskih Patriota koji su u okupiranom Sarajevu, u uniformi i pod oružjem i opasačem, čuvali kulturne vrijednosti, Vijećnicu, Most Gavrila i principa, Vječnaju Vatru i Katedralu. Kulturne vrijednosti zvane Srbi, ni bog nije mogao sačuvati. I što je sačuvano, pobili ih snajperisti sa Šumskih Brda.
Gradimir Gojer, isto Vatreni Bosanski Patriota, ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski, koji dan prije deložacije kardinala, takozvane Trotoarizacije kardinala, posebnog multietničkog vjerskog obreda zabilježenog u Sarajevu i nigdje na drugim mjestima Tolerantnog raja, otvori oči, progleda i zamijeti kako nema više Hrvata u Sarajevu.
Patrirotski general Jovan Divjak, tu skoro, u jeku intelektualnih multitetničkih rasprava da li se u Dobrokoljačkoj ulici dogodila masovna najezda stršljenova ili su se vojnici jna samospaljivali upaljačima, izjavi da je tu bilo i ubistava, čak zločina. On, Patriot od Bosne. On meni Zločin u Bosni, Zločin od Bosne.
Dobro, to smo sve čuli. Ali Zlatko, ma odnekud mi poznato ime, Pejaković, toliki čojek a nije debo, hoće da se seli iz Bosne. Dotle je, znači, došlo. Mada ja znam da kad Zlatko, imal još neki Zlatko, SMJ, kaže Iz Bosne on misli iz Sarajeva a ne iz Države. Država je za čovjeka, pa bio on i glumac. Sarajevo je Bosna. Samo Sarajevo, ništa drugo nije Bosna. U Bosni je sve uništeno, veli. Ova zemlja je najnepismenija u Evropi. Ma nemoj. A svi koji su išli u rat, potpisivali se, vidio sam svojim očima. Neki su se potpisivali krvlju. Neki cijelim deklaracijama.
Sad kad je nestalo patriotizma, svi zaboravili slova. Ljudi ovdje bili pismeni kad su stećke klesali a on meni sad Bosna najnepismenija. Moj pradjed Toman je govorio da dobro pazim da, kad neko kaže da je nestalo patriotizma, to treba prevesti riječima: niko me ne jebe ni zašta.
Dvadeset dugih godina se držao Ukrasni Patriotizam. Sad je došlo do selidbe. Doduše, sad je to stvaralačkije. Ne ide se više u kolonama, ne nose se zavežljaji i mrtvi u trulim kovčezima. Seoba je najstvaračačkija kad je sa rukama u džepovima. Dobrovljna. Nije Dobrovoljačka.
Nije meni što odlazi Pejaković, kako li mu ono bješe ime, nego je meni što ne mogu zamisliti kako li su te Bosanske patriote gledali Patrioti Naše Države. Ko budale, što bi rekao Izet Fazlinović.
I oni to nisu primjećivali. Ili jesu pa su bolovali od patriotskog mazohizma. Uživali u tome da budu patirote nikome i ničemu. Otprilike kao bakarni ukras zlatu. Toliko su bili cijenjeni, kao sekundarne sirovine. Sekundarni Patriotizam.
Kako se osipa taj Bosanski Patriotizam, ko maslačak. Kako se topi unitarizam, topi se i patriotizam. Kako se ne održava Država, ne drži se ni patriotizam.
A izgledao je posve unosnom robom.

DOŠLO VREME, SAD PRATE I MENE
Na konstitutivnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske i inauguraciji Predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, bio je prisutan dvadesetjedan ambasador ili predsatvnik ambasada i Predsjednik Srbije, Boris Tadić.
Republika Srpska je prešla dug i težak put, od ulaska u BiH kroz Dejtonska vrata do današnjeg međunarodnog uvažavanja i poštovanja.
Taj put popločali su građani svojom izbornom voljom i izbornom upornošću u kojoj je prevladavalo uvijek opredjeljenje za bolju varijantu a ne za stajanje u mjestu.
A taj put realizovali su Novi Srpski Politički Faktori u Republici Srpskoj. Savez nezavisnih socijaldemokrata. Demokratski narodni savez. Socijalistička partija. Prije toga, dio posla je obavila Koalicija Sloga.
Taj trend je omogućio i opšte ozdravljenje političke scene u Republici Srpskoj. Ozdravljenje u smislu transformacije Srpske demokratske stranke koja je uvažena od strane Saveza Nezavisnih socijaldemokrata i koja je izgradila unutrašnji potencijal da pristupi zajedničkom Sporazumu o usaglašenom djelovanju na nivou zajedničkih organa. A da pri tome u Republici Srpskoj, svjesno budu na suprotnim pozicijama, što je, takođe, kao i djelovanje u zajedničkim organima, dobit za Republiku Srpsku.
Dug je i mirnodopski krvav put prošla Republika Srpska, do današnjeg dana.
Nije bilo davno kada su predsjednici Republike Srpske proganjani po šumama ko četnici 46. Kada je u Beogradu sa neblagopočivšim Slobodanom Miloševićem dogovarana abdikacija Raše Palje i postavljanje Biljane Plavšić sa potpredsjedničkog na predsjedničko mjesto (instalateri Holbruk i Slobo), pa onda rušenje, isto iz Bgd, Biljane a instaliranje Poplašena. Pa onda plašenje Poplašena, pa hapšenje Šarovića....
A danas su Miloradu Dodiku došli na poklonjenje i na počast. Prije svega zbog Republike Srpske.
Bio je i Boris Tadić. Bio je i prije izbora. I u izborima je bio. Nije tačno da je došao da nas dijeli, kao što kažu amateri političari. I u kampanji, i danas, došao je da podrži Republiku Srpsku. Dabome, i Dodika kao Predsjednika.
I to je definitivni znak da se preko Beograda ne može daljinski sa Srpskom.
A nije bilo davno kada se predsjedniku Srbije išlo na noge, na kanabe, na saslušanje. Jedino je Slobodan Predsjednik došao jednom na Pale kada je trebalo da natjera Narodnu skupštinu da prihvati onaj grčki ratni sporazum kojeg je parafirao Karadžić.
Republika Srpska i Srbi u BiH su postali regionalni faktor uvažavanja. Jer kad Predsjednik Srbije dođe na ovakvu zvaničnu ceremoniju, to znači uvažavanje. U kampanji je podrška. Tokom mandata je saradnja.
Banjaluka je danas bila glavni grad BiH. Svojom zaslugom, Republike Srpske. I zaslugom dezorijentisanog Sarajeva.
Počinje Partnersko vrijeme. Barem što se Republike Srpske tiče. Tanani međunarodni i susjedski glasovi to potvrđuju. I ovi današnji, vidljivi. Republika Srpska taj patent može ponuditi i na druge strane. Bosna i Hercegovina bi trebala to da prihvati kao vrhovnu unutrašnju političku tehnologiju. I vanjsku. Bosna i Hercegovina se za Republiku Srpsku treba boriti kao za svog partnera. Samo tako se može dogoditi i obratno. BiH mora sa Srbijom i Hrvatskom da bude partner. Kao što je Republika Srpska sa Srbijom.
Danas je imala priliku da pogleda praktični očigled.
Težak i uspješan put je prošla Republika Srpska.
Za udivlenije. Mada ga još ima.

JEDINSTVO BOGA, OCA I ZLATKA
Glavni odbor Socijaldemokratske partije (SDP) BiH usvojio je, na današnjoj sjednici u Sarajevu, Izvješće o provedenim izbornim aktivnostima i izbornim rezultatima SDP-a za opće izbore u BiH ove godine i zaključio da je potrebno odmah krenuti u implementaciju izbornih rezultata i formirati vlast predvođenu SDP-om koja mora provesti ustavne reforme.
U priopćenju za javnost navodi se da će te reforme osigurati jedinstvo države koja će biti u stanju sama ispuniti kriterije za NATO i EU članstvo.
Dnevnik. ba
Ne mislim se baviti Esdepeom, mada je zanimljiva ta pojava Samostalne Državne Partije na ovom lijepom nebu punog polumjeseca nad Bosnom.
Ali svojom agresivnom postizbornom politikom Esdepe najavljuje noliko trendova I zamki u kojima će se naći BiH.
TOTALITARNO JEDINSTVO. Baš kad sam promovisao svoju novu doktrinu Partnerska integracija, iz Esdepea je stigao retrogradni idejni projekt koji nosi valterovski naziv - Jedinstvo. Ko te šalje, STJ. Jedinstvo je nova riječ na tacni Sarajevskog Političkog Kruga. Jedinstvo podrazumijeva cijeli niz infrastrukturnih društvenih pretpostavki, od vladajuće ideologije do unifikacije vjere, jezika, kulture i nacije. U Naseobini svega toga nema. Stoga se jedinstvo može realizovati nekim nepodrazumijevajućim pretpostavkama – majorizacijom, otimanjem prava na glavne poluge vlasti, prisvajanjem tuđeg izbora, silom i nasilnim ustavnim promjenama. Silu je Lagumdžija najavio kada je govorio da će uzeti vlast I pokoriti Republiku Srpsku. Da to nebi uradili mudžahedini. Nasilne ustavne promjene najavljuje sada njegov Glavni odbor.
PRAVO PRVOG IZBORA. Vlast u BiH je kao kao američka košarka, izgleda. Esdepe je odnekud dobio pravo prvog biranja i odmah je saopštio da vlast treba formirati sa njima na čelu. Pod vođstvom našeg svijetlog sina Kim Il Zlatka. Predvođenu Esdepeom. Ovo je, vjerovatno, zadnja faza narciosoidne liderske politike – kolektivna opsjena mesijanstvom. Trojni princip rotacije i međunacionalnog gospodstva koje je mjestimično uspostavljeno u BiH, neće biti dovoljna brana Državljaninu sa Miljacke. Cijenim da će to proizvesti mnoge probleme za Unesrećenicu. Čak i kada se sklopi lego – vlast od tri nacionalna bloka, Esdepe, Zlatko Lagumdžija, iskakaće svojom agresivnošću i željom za Jedinstvom i tako cijeli mandat pretvoriti u stršljenik i bunilo. To će dalje razbijati BiH. A to me, kako je poznato, ne veseli.
USTAVNI DAMOKLO. Mora provesti ustavne reforme. Esdepe je, očito, novo grlo na koje igra ilegalna Kladionica Međunarodne Zajednice. Razni priučeni unitaristi, Silajdžić, Terzić, Tihić… nisu pokazali ništa od talenta koji je kod njih uočen u mladim političkim danima. U tu Kladionicu ulažu svi oni stranci koji već 45 dana govore ono što je danas rekao Glavni odbor Esdepea.
KATANAC ZA JEDINSTVO. Kako će Predvodilac nametnuti svog predvodnika, nametnuti Ustavne promjene i obezbijediti jedinstvo zemlje, nije jasno rečeno. Ali je jasno da je u njihovim glavama i konceptima Jedinstvo za Državu a ne Država za Čovjeka. Čovjek se više i ne pominje u toj socijaldekomšijskoj partiji.
GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE. Ulazak u Nato i u EU. Cijeli projekt Totalitarnog Jedinsva, i sve prateće pojave, po Čovjeka, Državu i izborni redoslijed, sačinjen je i pokušava se ostvariti zbog Teritorijalizacije. Nije sporno članstvo u Nato Paktu. Samo ako to ljudi, na svetri strane, u Naseobini žele. Možemo ih pitati i na referendumu. Mislim da je demilitarizacija bolje rješenje za ovdašnje jedinke i kolektivitete koji su toliko žedni krvi da im već ide i na nos i na uši. A jedino da Muameru Zukorliću ostavimo jedan puk na upravljanje i korištenje.
Sporno je što je Natointegracija na prvom mjestu. To mi nekako liči na borbu protiv Rusa. Što je natuknuo i Bjelogardejac Neželjenko. Za nečije tuđe interese, dabome.
Apsolutno sam za Euintegracije. Iako nikada tamo nećemo stići. Ali ako dobijemo status kandidata eto pune šake brade. Međutim, i EU mora pokazati neki znak, neko mrdanje repom kao pokaz razdraganosti. Partnerska integracija, kako sam rekao.
Međutim. Prije toga treba da se upartnerišemo ovdje kao ljudi. Jer, tamo kad se integrišemo, raspadaćemo se a bog nam dušu neće htjeti. Kao Belgija. Predlažem, ipak, da to riješimo prije EUintegracije.

PARTNERSKA INTEGRACIJA
Koliko je ljudi shvatilo da Naseobina ulazi u Partnersko doba.
Nema više koalicija, reformi i promjena. Nema lažnih federacija, patriota i europejaca. Nema više dobrih i loših momaka. Nema više izmaglice jednakopravnosti, bratstva i jedinstva i multikrtičnjaka.
Ostali su samo interesi.
Moram priznati da je Sarajevo prvo počelo da praktikuje te nove političke tehnologije. Njihova ideja Bosna Moja, unitarna i gizdava, opjevana u pjesmi Sevdal Insana Muhameda Šaćirbegovića, Šićargrebovića: Ili je zajedničko ili je sve naše, u duetu Hari Reis Hari: Odlazi i ne nosi ništa, ni nanulama ne klepeći, u oberrajhpopevci Valentina Navijača: Nećeš biti Srbin manji ako prihvatiš Ustav tanji, ostala je ideja još od Islamske Deklaracije do danas. Mijenjali su se samo partneri. SDA-SDP u ratu, SDA i drugi poslije rata, SDA-SBiH malo kasnije, SDA-SDP sada i opet...
Partneri su postali i dva hadezea u ideji Za Treći Teritorijalni. Partneri su postali i SNSD i SDS u ideji Srpska Zauvijek.
Dimitri Kurkulas, međutim, danas u Glasu Srpske, a u svojstvu drektora nečega za proširenje nekome, postavlja tezu o potrebi ustavnog sistema u BiH koji bi omogućio jedan glas, jednu adresu i jednog izvođača radova u procesu EUintegracija.
Kukulas, mislim da je Kurkulas zakasnio na voz.
Partneri, novoustanovljeni u BiH, neće formirati Trojno partnerstvo oko Stvaranja jednoglasja, Zadnje pošte i Glavnog izvođača. Ući će u Partnerstvo za BiH koje može prerasti i u Partnerstvo za razlaz.
U međuvremenu, zauzimaće se pozicije u zajedničkim organima, natezaće se konopac, bildaće se kvadricepsi, nalijevati loj pod gusjenice... i to će trajati cijeli mandat. Kao što je i ovaj sadazavršeni mandat protekao u ritmu Naprijed Srpska. Samo što se niko nije dosjetio. Pitajte Špirića, kolikogod ga mrzili.
Nikome neće naumpasti Reforma Ustava, Ustavne Promjene, Patriotska Vlada, Jedan Predsjednik.
Teka kada se potpuno uobliče Tri Interesa i postave na stol, moguće je da na red dođu obličja saveznih organa, nešto što se nekad zvalo Savezno Izvršno Vijeće. Predlažem kukulelecima i ostalima da malo prouče nadležnosti, način formiranja, mehanizme djelovanja u sadejstvu sa RIV-ovima, Republičkim izvršnim vijećima. Ili da odmah gledamo svoja posla.
A ta Juga, proglasiće me Jugoplačipičkom ali moram objasniti, bila je svjetska velesila, vođa Nesvrstanih, Sunce Ti Jebem, od Indije, Etiopije, Indonezije... do Alžira i Egipta. Sve bez Jedne Adrese. Drug Tito je imao tih adresa više nego Mujezinović županija i kantona pomnoženo sa ne znam koliko. Pa sve bilo Funkcionalno, STJ.
Tako može da se razadresira i BiH na putu Evropskih integracija. A taj put je mnogo lakši nego nekadašnje skupljanje, okupljanje i zamajavanje Nesvrstanih. Proučavajte malo, Braćo Sarajevska. Nije dovoljno proučavati fašiste na Pecari, fašiste u Banjaluci, fašiste u Beogradu.
Dakle, Partnerska BiH. Možda jedino moguća. Partnerstvo teritorija. Partnerstvo Naroda.
Partnerska integracija. I unutra BiH i prema EU. Partnerstvo sa EU u procesu integracija. Nema: Ja vama Ustav, vi meni malo Integracije, ja vama Nadležnost, vi meni malo Integracije. EUintegracija je stvar i BiH i EU. Nema posla ako BiH leti ko luda u Evropu. Niti ako EU samo poklopi i teritorijalizira BiH. Stoga ovdje i treba Partnersko Predstavništvo EU. PPEU. Umjesto Ohaera.
Treba dobro upamtiti sintagmu Partnerska integracija.

BiH NIKADA NEĆE

BITI ZEMLJA JEDNOG

SAGOVORNIKA

I JEDNE ADRESE

Evropska unija ne može uslovljavati Bosnu i Hercegovinu, naročito ne Republiku Srpsku, u procesu evropskih integracija. Nikakve želje u pogledu ustavnog sistema koji će obezbijediti jednog sagovornika u BiH, jednu adresu i jedinstven glas, nemaju realnu podlogu i neće biti prihvaćene i ispunjene od strane Republike Srpske.
BiH mora prije svega, unutrašnjim dogovorom i konsenzusom, otkloniti neravnopravnost naroda i svaku opasnost ukidanja ili devastiranja entiteta, odnosno Republike Srpske, a potom se, u interesu svih nacija u BiH, dogovoriti o mehanizmu odlučivanja o integracijskim koracima i o provođenju odluka, svako na svom području i iz svoje nadležnosti.
Međunarodna zajednica je jalovim unitarizmom potrošila petnaest godina BiH i to je značajno skratilo vijek njenog trajanja. Sada su na političkoj sceni ponovo tri bloka sranaka koje imaju legitimitet nacionalnog interesa i ta trojnost je trajnost BiH. Partnerska integracija je pravo ime za proces i prema EU i unutar BiH. Svaka druga politika je osuđena na opijelo i stvar je političkog pogrebnog društva.

KOMŠIĆ VEĆ ŠTETI BiH

Pored unutrašnje štete koju je nanio svojim kandidovanjem i izborom za člana Predsjedništva BiH u ime rubrike „Hrvati“ a ne u ime Hrvata BiH, Željko Komšić u prvim danima svog mandata nanosi u vanjsku štetu BiH.
U stilu prigradskog kavgadžije napao je ambasadora Rusije u BiH pokušavši tako da Rusiju učini neprijteljem Bosne i Hercegovine, ne shvatajući da BiH ne smije i ne može sebi dopustiti da bilo kome okreće leđa, ni velikima ni malima. A naročito ne Rusiji koja utiče i na druge moćne punktove koji odlučuju u svijetu.
Komšićeva reakcija nije samo znag prigradskog sarajevskog primitivizma nego i posljedica toga što je u Predsjedništvo BiH izabran u ime svog stranačkog lidera i ni u čije drugo ime. Kroz njegovu optiku probijaju i zraci dvostrukih aršina. Kada treba skidati glavu Republici Srpskoj i njenim liderima, onda cijelo političko Sarajevo danima pjeni pred posjetu važnih diplomata i svjetskih lidera zahtijevajući odstrel a kada neko iznese stav svoje zemlje u pogledu decentralizovane BiH onda je to za Sarajevski politički krug neprihvatljivo.
Bosna i Hercegovina mora naći načina da se ogradi od člana svog predsjedništva jer će ovakvo djelovanje biti njegova konstanta u cijelom mandatu.

SRPSKI BLOK,
SARAJEVSKI BLOK,
HRVATSKI BLOK,
ROBNA KUĆA BOSKA –
KAKO SU KRUGOVI
POJELI 15 GODINA
Sarajevski Politički Krug, što je ljepša sintagma za Bošnjački Nacionalni Vjerski Blok, postojao je oduvijek, još od Prevarantske redratne skupštine i Referenduma. Postoji i dandanas i nikada nije prestajao sa radom. Mijenjali su se samo igrači, reditelji i epizodisti.
Hrvatski politički blok nije postojao sve do danas, ako se ovaj HDZ-a i HDZ 1990 održi, a naročito nije postojao u nacionalnom i vjerskom blokovskom smislu. Hrvatski politički krug je slijedio tuđu, muslimansku, kasnije bošnjačku, političku liniju, teško shvatajući da je u toj liniji samo proteza, nadomjestak i surogat.
Srpski politički blok, koji je iz rata izašao najopremljeniji političko-ustavno-teritorijalnim alatkama, i koga je predstavljao jedino SDS, ponašao se kao autist, gubitnik i poraženik. Kogod se iz Sarajeva, bio Bošnjak, bio stranac, zasmijulji, ili nakostriješi, njima, Esdeesovcima, ljutim, čupavim, slaninastim Srbima, STJ, spadnu gaće i horski viknu: Na.
Hrvatski politički blok je atrofirao, a i drugi su učestvovali, slijedeći Šehide u borbi protiv Manjeg Beha Entiteta. Politički blok Smanjenog Beha Entiteta, SDS, u sadejstvu sa Demokratskim Progresom na panju, doveo je Republiku Srpsku do Stradije, dok se nije pojavila 2006. godina.
Umjesto, dakle, da se Hrvatski Politički Blok ravnopravno koristio Federacijom, i umjesto da se Srpski Politički Blok, SDS, držao Dejtona u BiH, a ne glumio državu i ignorisao donatorske konferencije da bi poslije toga plaćao dvostruko dajući ustavne i dejtonske nadležnosti, inicijativa je prepuštena Sarajevskom Političkom Krugu koji je izgradio imidž borca za Državu, Reforme, Integracije, Multidunjaluk a sve na bazi imidža Patriot Exsclusiv. Umjesto tronošca, građena je Država Jednorog.
Danas, kada je SNSD, bez ratnih utega, pobijedio i kada je sačinio Sporazum sa SDS-om o zajedničkoj izgradnji Huverove brane u zajedničkim organima BiH i kada je HDZ i HDZ 90 formirao Hrvatski Blok, dok je Bošnjački Politički Blok čekao ko zapeta puška da zauzme sve kote, i nacionalne, i političke, i internacionalne, došli smo do Trojnog Odnosa Snaga koji je bio i na Početku Mira.
Da su tada te snage djelovale politički zrelo, odgovorno, dogovorno i tolerantno, Naseobina bi danas bila BiH. I nebi Ohaer i ilegalni dio međunarodne zajednice ovdje organizovao vršaj u trajanju od decenije i po, uništavajući sve oko sebe i pod sobom a ovdašnje, kakve – takve, lidere pretvarao u kretenoide. I to kakve.
Sad ćemo ispočetka. Gdje si bio – nigdje, šta si radio – ništa.
Baš kao i Banjalučka Robna kuća Boska. Otkad je umro Drug, Boska se, kao i mi, vrtila u krug. Danas, nakon petnaest godina, ponovo je otvorena i narobljena. A kad su je Drug Tito i Banjaluka izgradili, bila je Najveća Robna Kuća na Balkanu. Onda su došli Drugovi Srbi Esdeesove mirisne note i opustošili Opštu situaciju u kojoj je propala i Boska. Pridružili su se i neki Eksperti Demokratskog Progresa koje je sud sada oslobodio jer su prodavali elitni prostor u centru grada krčmeći ga ko ćenife na Kapaličaršiji. Propast. Zjapila je Boska petnaestogodišnjom praznimom baš kao i sarajevske ralje nad Naseobinom.
Danas Boska kreće ispočetka.
Pravićemo se, u oba slučaja, da nije prošlo petnaest godina, da ovdje sa nama nisu propadali Gregorijani Našeg Napretka, Visoki Predstavnici Naše Kaljuge i Nacionalni temelji tri naroda.
Bez obzira što se Mak Dizdar, pouzdano, više neće roditi. Rekti. A nema ni rijeke preko koje bi.

"Ne možete očekivati da SDP da mandat nekome ko je dobio tri puta manje glasova", istakao je Lagumdžija.
FUNDAMENTALNA

I NARODNA SOCIJALDEMOKRATIJA
Igor Radojičić, kojeg je Rafi Gregorijan ocijenio kao mekog pregovarača o jakoj struji a mnogi i kao mekog u Esenesdeu, pa se ohladili i otišli, reče nekidan da je Esdepe spalio sve mostove prema Esenesdeu. Čime je nadmašio i mene. Ja sam više za lirske valere: Lagumdžija je komunistički šinjelaš sa turbanom Mehmeda Fatiha. Narcisoidi ne nose fesove.
Priznajući pravo da se i sarajevski Esdepe deklariše socijaldemokratskom strankom, dvije SD stranke u BiH stale su, bez mostova, u dvije riječi: Pokoriću – Nećeš.
Sarajevska socijaldemokratija smatra da je nacionalno pitanje u BiH riješeno. Bošnjaci-muslimani su u većini, oni odlučuju, oni vladaju, oni centralizuju, oni podjarmljuju, oni određuju, oni unitarizuju.
Savez nezavisnih socijaldemokrata misli da nacionalno pitanje u BiH nije riješeno, barem ne za sve nacije, a za Srbe doklegod postoje nastojanja da se promijeni Dejton i ukine Republika Srpska. Stoga BiH mora biti decentralizovana, konsocijacijska, duboko federalizovana i mlako povezana savezna zajednica.
Sarajevski Esdepe smatra da nacional nije odrednica iz spektra tema socijaldemokratije. Oni su naslijedili ideološku matricu kominternovskog (Kominterna, komunistička internacionala) zatrpanog bunara kada su u pitanju nacije. Svi smo komunisti, ne postoje Mađari, Poljaci, Bugari… I preparirali je u ovdašnji ideološki trap – Svi smo Građani Bosanci a dok to ne prihvatite - Mi imamo većinu.
Moderna socijaldemokratija iskusila je nova saznanja, od propasti Kominterne na ovamo. Okrenuta je budućnosti. Moderna socijaldemokratija mora danas imati odgovore na sva pitanja i barem znati za neka koja se još nisu ni otvorila. Esenesde nastoji da praktikuje takvu socijaldemokratiju. Socijaldemokratiju za najšire slojeve stanovništva, mnogo šire nego što je to radništvo ili samo srednji sloj kojeg ovdje i danas nema. Naročito u ovdašnjem društvu koje je masovno oraćeno i osiromašeno. Ovdje je socijaldemokratija Esenesdea Narodna socijaldemokratija. Ona mora odgovoriti ljudima na nekoliko bitnih pitanja – ekonomska, ustavna, nacionalna. Esenesde ne želi zaustavljati klatno pitanja na podioku prije nacionalnog već želi dati jasan odgovor da nacionalno pitanje mora da se rješava onako kako ga je, mnogo ranije, bili u prvim vagonima, riješila evropska socijaldemokratija. Ne želi ga rješavati na šablonima Istoka, Orijenta i Kominterne.
Socijaldemokratija Sarajevskog Esdepea je Državna socijaldemolratija. Država za čovjeka. Totalitarna socijaldemokratija. Fundamentalna socijaldemokratija. Lažno propagurajući čovjeka oni propagiraju najcrnju ideološku državu. Jednonacionalnu Tamnicu Naroda.
Sve ovo je vidljivo u gornjem stavu Zlatka Lagumdžije.
Mi dajemo mandate. Mi uzimamo mandate. Mandat nama pripada. Mi imamo tri puta više glasova. Vas je manje i uvijek će vas biti manje. I nikada mi vama nećemo dati mandat.
Nije Sarajevski Esdepe spalio sve mostove samo prema Esenesdeu.

OTROVNI APEL
U ZEMLJI ŽELJKOMŠIJI
AKADEMSKIM PODZEMLJEM KRUŽI ILEGALNI PAPIR „OTVORENI APEL“ KOJEG BH NAUČNICI U ZEMLJI I DIJASPORI POTPISUJU IDENTIFIKACIONIM BROJEM, DEKLARIŠUĆI SE TAKO KAO SVOJEVRSNI ZATVORENICI JEDNOSOBNOG UMA, JEDNOGRAĐANSKE DRŽAVE I CENTRALIZOVANE SILE VLASTI
Apel je incirao tim u sastavu: akademik Slobodan Loga, akademik Božidar Matić, akademik Ljubomir Berberović, prof dr fra Luka Mrkešić, prof dr Faruk Čaklovica, Jakob Finci, prof dr Muris Osmanagić.
Apel je upućen međunarodnim državnim uticajnim faktorima i državnim uticajnim faktorima u BiH a zalaže se „za ubrzanu obnovu cjelovite, multietničke, funkcionalne, održive, prosperitetne i europske države jednakopravnih građana i ravnopravnih naroda i nacionalnih manjina demokratske BiH.
Pošto su se prvo upišali i isplakali zbog toga što je neki mračnjak oduzeo Našoj, Dragoj, Beharnoj, Multnoj, Cjelokupnoj BiH odrednicu Republika i dao je genocidijumu za koga su mislili da je nestao u pobačaju, interektualci, namučnici i pametkovići ustvrdiše:
• „Legalizovano je stanje uspostavljeno silom i genocidnom politikom snaga koje su osmislile i otpočele rat. Formirane su administrativne strukture za kakve nema uporišta u našoj tradiciji i koje nisu uobičajene u odnosu na standarde drugih višenacionalnih država.“
• „U takvim okolnostima zloupotrebljava se entitetsko glasanje pa pozicija dezintegracionih nacionalističkih snaga postaje dominantnom, dok se uloga demokratskih integrativnih elemenata bosanskohercegovačkog društva u potpunosti degradira i marginalizira.“
A zatim uneophodiše, među ostalim, slijedeće:
• Uspostavljanje racionalne i efikasne organizacije državne vlasti na svim nivoima, u skladu sa uvriježenim standardima naprednih demokratskih država, koja će svoj legitimitet izvoditi isključivo iz državnog identiteta i suvereniteta BiH kao države ravnopravnih naroda koji u njoj žive.
• U prijelaznom periodu, do donošenja novog ustava BiH, možda bi bilo moguće vratiti pravnu snagu Ustavu republike BiH, prema kojem su održani prvi demokratski izbori (1990.) i referendum o nezavisnosti (1992.).
Te na novi ustav natovariše:
• Izvorna suverenost pripada državi BiH i potiče isključivo od svih njenih građana i naroda. Ni jedan državni organ, politička organizacija, grupa pojedinac, ili jedan od naroda ne može prisvojiti suverenitet ili dio izvornog suvereniteta države i uspostaviti vlast mimo izvornog suvereniteta.
• Izvršnu vlast provodi Vlada Bosne i Hercegovine.
• Funkciju Predsjednika Države obavlja Predsjedništvo kojeg čine Predsjednik Predsjedništva i tri člana.
258 bh intelektualaca (njihov termin) dalo je svoje ID kao znak pristanka a do 25. oktobra pridružilo se 60 uglednika, među kojima su: Ejup Ganić, oslobođenik, Mišo Krunić, srpska Prosvjeta, Stjepan Kljujić, novinar, Nedžad Mulabegović, predsjednik VKBI, fra Ivan Šarčević, fra, Sretko Radišić, predsjednik srpskog fundamentalnog građanskog vijeća...
Razumijem da su bh naučnici toliko ušli u nauku da ne znaju kad svanjiva kad smrkava, da ne znaju da je prošlo dvadeset godina od njihovog posljednjeg demokratskog orgazma i da nisu vidjeli u šta se izrodila njihova Zemlja Željkomšija. Da su barem imali vremena da pogledaju koju od Bakirovih Šezdeset, shvatili bi, udnici udni, kako je moja baba Milevka zvala jadnike.
Ali da im i ja udijelim koju natuknicu:
• Demokratski integrativni elementi bosanskohercegovačkog društva ne postoje. Kao ni samo bosanskohercegovačko društvo.
• Nije legalizovano stanje uspostavljeno genocidom i silom, nego je Republika Srpska, a i Federacija, natjerana silom u BiH koja nije republika.
• Državni suverenitet nije samoniklica. One ne može da se izvede iz Države. Suverenitet proističe iz legitimnog i legalnog, ne, dakle, kafanskog i preldžijskog, i potvrđenog opredjeljenja ljudi, živitelja, podanika da pristaju da dio svog suvereniteta predaju državi da nad njima i za njih obavlja vlast. Država mora biti sposobna da se održava. Država je dok drži. U BiH niko nije za Državu, čim se izvučeš iz sarajevske gužve na raskrsnicama.
• Suverenitet Vrela Bosne, za kojeg se zalažu interektualci, armatura je Tamnice Naroda jer niko, a naročito Srbi i Hrvati, mada oni kažu „ni jedan narod“ a zna se ovdje koji narodi se kurče i muče sa suverenitetom, ne može uzeti dio izvorskog suvereniteta i uspostaviti vlast mimo Vrela. Republika Srpska je u BiH, koja je i tad i sad bila samo Naseobina, unijela svoj suverenitet zasnovan na opredjeljenju podanika koje je demokratski opredmećeno u institucijama vlasti formiranim na osnovu izbora. Ona taj suverenitet i zadržava, iako ga je potpisima na Dejton, prenijela dijelom a dijelom su joj oduzeli na silu, prevaru podvalu.
• Priča o Predsjedniku Predsjedništva bez pominjanja rotacije, priča je o Predsjedniku Muslimanu.
• A priča o ustavu Republike BiH, obično je opijelo pokojniku.
Moje pitanje je, umjesto zaključka: Gdje žive ovi ljudi.

KRZNO DRŽAVE
ZAJEDNIČKE INSTITUCIJE U BiH:
1. Predsjedništvo BiH
2. Parlamentarna skupština BiH
3. Savjet ministara BiH
3.1. Odbor za ekonomiju
3.2. Odbor za unutrašnju politiku
3.3. Direkcija za evropske integracije
3.4. Generalni sekretarijat
3.5. Ured za zakonodavstvo
3.6. Kancelarija koordinatora za reformu javne uprave
3.7. Kancelarija koordinatora Brčko distrikta pri Savjetu ministara
3.8. Direkcija za ekonomsko planiranje
3.9. Komisija za koordinaciju mladih u BiH
4. Centralna banka BiH
5. Ministarstvo spoljnih poslova
6. Ministarstvo spoljne trgovine i ek. odnosa
6.1. Uprava za zaštitu zdravlja bilja
6.2. Kancelarija za veterinarstvo
7. Ministarstvo komunikacija i transporta
7.1. Direkcija za civilno vazduhoplovstvo
7.2. Regulatorni odbor željeznica
8. Ministarstvo finansija i trezora
8.1. Fiskalni savjet BiH
9. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice
9.1. Komisija za izbjeglice i raseljena lica
9.2. Kancelarija agenta Savjeta ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu
10. Ministarstvo odbrane
11. Ministarstvo pravde
12. Ministarstvo bezbjednosti
12.1. Granična policija
12.2. Biro za saradnju sa Interpolom
12.3. Agencija za policijsku podršku
12.4. Služba za poslove sa strancima
12.5. Državna agencija sa istrage i zaštitu
13. Ministarstvo civilnih poslova
13.1. Agencija za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka
13.2. Komisija za deminiranje
14. Samostalni organi državne uprave
14.1. Centralna izborna komisija
14.2. Agencija za statistiku
14.3. Institut za akreditovanje
14.4. Institut za metrologiju
14.5. Institut za intelektualnu svojinu
14.6. Institut za standardizaciju
14.7. Agencija za državnu službu
14.8. Agencija za unapređenje stranih investicija
14.9. Agencija za rad i zapošljaanje
14.10. Regulatorna agencija za komunikacije
14.11. Agencija za javne nabavke
14.12. Agencija za osiguranje
14.13. Agencija za poštanski saobraćaj
14.14. Agencija za zaštitu ličnih podataka
14.15. Agencija za nadzor nad tržištem
14.16. Agencija za antidoping kontrolu
14.17. Agencija za razvoj visokog obrazovanja i obezbjeđenje kvaliteta
14.18. Agencija za lijekove i medicinska sredstva
14.19. Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje
14.20. Agencija za bezbjednost hrane
14.21. Konkurencijski savjet
14.22. Uprava za indirektno oporezivanje
14.23. Ured za reviziju institucija BiH
14.24. Centar za informisanje i priznavanje dokumenata iz područja visokog obrazovanja
14.25. Institucija ombudsmena za ljudska prava
14.26. Institucija ombudsmena za zaštitu potrošača
14.27. Regulatorna agencija za radijacijsku i nuklearnu bezbjednost
14.28. Kancelarija za razmatranje žalbi
14.29. Fond za povratak
15. Javna preduzeća
15.1. Javni RTV servis
15.2. Elektroprenos BiH
16. Ustavni sud BiH
17. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu
18. Sud BiH
19. VSTS
20. Pravobranilaštvo BiH
21. Tužilaštvo BiH
22. Agencije i ostala pravna lica
22.1. Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenja
22.2. Arhiv BiH
22.3. Komesarijat za izbjeglice i humanitarnu pomoć
22.4. Komisija za provođenje carinske politike
22.5. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika
22.6. Državna regulatorna komisija za električnu energiju
22.7. Komisija za koncesije
22.8. Spoljnotrgovinska komora
22.9. Agencija za ravnopravnost polova
22.10. Obavještajno-bezbjedonosna agencija
22.11. Agencija za izdavanje garancija stranim investitorima
22.12. Agencija za osiguranje depozita
22.13. Institut za nestala lica
22.14. Službeni glasnik BiH
UKUPNO: 87 INSTITUCIJA
Dakle, to je rendgenski snimak hobotnice koja se u posljednjih deceniju i pol razmnožila spontanim začećem, vandejtonskom oplodnjom i protivustavnim bludom.
Radi se samo o kosturu. Meko tkivo je onaj koloplet ćelija koje se razmnožavaju kao ćelije raka, nekonktrolisano uz ogromnu potrošnju energije, čitaj budžeta. Svake godine Hobotnica Naseobine traži sve veći budžet iako ga ne može potrošiti. Ali sljedeće godine se i ta nepotrošena suma, sto miliona maraka npr. računa u osnovicu sa koje se traži povećanje.
Ovu jadnu i napaćenu Naseobinu su strani eksperti, foleri i tutori izdresirali da formira svoje vaške, stjenice i krpelje nevjerovatnom brzinom. Sve je to pod etiketom Jačanja Države, stvaranja Jedne Adrese, oblikovanja Funkcionalne Države a na Putu Evroatlantskih Integracija.
Unitarističkom Sarajevu su se takve naslage Državnih Inistitucija uvukle pod kožu. Bilo je vremena kad nije bilo dana da se ne zahtijevaju nove državne instutcije. A u pauzama je Ešdaun organizovao sesije po zabitima na temu stvaranja Državne Policije. I slično.
Sve se to događalo još dok nije bilo izgleda da će Naseobina uopšte kročiti putem Integracija.
Istovremeno, Hrvatska koja je pred prijemom u EU a ušla je u NATO, prije koji mjesec, odlučila je da počne ukidati državne agencije. Eksperti kažu da se mora kresati javna potrošnja.
Nije razumljivo da se u dvije susjedne sobe odvijaju tako suprotni procesi.
Ali jeste razumljivo da se i ovdje počnu ukidati ti članci pantljičare koja je stvorena da bi Država sama sebi postala veća u malom ogledalu.
Moj skromni doprinos je da crvenim slovom obilježim one institucije koje ne trebaju Naseobini.
Agencija za javne nabavke, naprimjer. Radi se o najobičnijem generatoru neefikasnosti. Nabavljač je u lokalnoj zajednici a mjesto za žalbe u Državi. To je kao kad bi rodni list vadio u Melezićima a potvrdu o državljanstvu u Maleziji.
Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje. Svi znaju da u vrtić i školu ne idu u Državu. To su potpuno lokalne ustanove i Državna Agecija je samo ispoljavanje Državne Sile u javnoj potrošnji.
Kanceelarija za veterinarstvo. Dopuštam da se preimenuje Kancelariju za širenje bruceloze.
To su reforme koje nas čekaju. A ne reforme ustava. BiH mora svoju javnu potrošnju svesti na procenat koji ima Republika Srpska inače neće ni koraka mrdnuti ka velikom EA cilju.