SARAJSKO MINISTARSTVO ZA MANIPULACIJE
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, jedno od nelegalnih ministarstava koje je nastalo poslije jajeta, poslije Dejtonskog sporazuma koji nije sporazumio ništa o tom ministarstvu, i koje je nastalo isključivo zato da bi Srbi u BiH imali uredan seksualni život, da ih se mrči za kršenje ljudskih prava i za izbjeglice, i da falsifikuje istoriju BiH koja bi trebala da bude istorija samo muslimanskih izbjeglica, objavilo je, na kraju mandata Safeta Halilovića, ediciju Ko je ko u bh. dijaspori
U ediciji, format A4, papir kunstdruk 130 gr, 4 x 4, pod Državnim Grbom, poznatijim kao Geometrijski Plavi i Narandžasti Radion, navedeno je 140 imena doktora i magistara nauka koji manilebare po bijelom svijetu. Dobro.
Među njima je trideset dvoje onih koji nisu Bošnjaci. 22%. Dobro.
Znači,
• Srbi i Hrvati nisu bili izbjeglice. A ako jesu onda nisu bili doktori i magistri. Srba i Hrvata, i ostalih, samo petina. Sve neuk puk. Pučina jedna. Raja. (Pošto ovu publikaciju objavljuje narečeno ministarstvo, zaključujem da se radi o izbjeglicama, da, recimo, objavljuje Ministarstvo Odbrane i Tri smiješna Puka, zaključio bih da se radi o starješinama).
• Doktori izbjeglice i magistri razbjeglice uglavnom su na kraju četvrte ili u petoj deceniji. Prvo su u Saraj i u Bosnu došli Srbi i Agresori i stvorili izbjeglice. Prije njih nije bilo izbjeglica. Po osnovu lirskog pokreta Ustaštva i po osnovu epskog pokreta Četništva, po osnovu šinjelsog pokreta Ozna i Udba, nije bilo izbjeglica. Ili nisu bili doktori i magistri, majku ti božju.
• Pametne akademske izbjeglice su isključivo bošnjačke i pravo su Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice dok ga vodi Safet Halilović.
• Ministarstvo, kad mi ga jednom stvoriš, uvijek ću koristiti protiv vas i vi, Srbi i Hrvati, nemate pravo na ministarstvo kao što nemate pravo ni na izbjeglice. Što nisu doktorirali na vrijeme.

RADMANOVIĆ POBIJEDIO I SILAJDŽIĆA I IVANIĆA
Prevodilac, sa znanjem engleskog, Mladen Ivanić, zastupao je u izborima za Srpskog člana Predsjedništva BiH, politiku znanja enleskog jezika, politiku putovanja po svijetu, ako je moguće koji dan prije Harisa Silajdžića, kooperativnost, butmirisavost, srebreničavost i u tom smislu navodio svoje prednosti za taj opis i popis poslova.
Upravo to je, u svojoj stopostotnosti, četiri godine činio Haris Silajdžić. On je bio uzor Mladenu Silajdžiću. To je postalo očigledno u Mjesecu kampanje nad Bosnom.
Nebojša Radmanović, Džentlmen sa vetom, imao je drugu taktiku i strategiju. Neću da budem Silajdžić u Sarajevu, hoću da budem Srpski član predsjedništva iz Banjaluke. Nije sve u Predsjednštvu. Ustav je i u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Haris Silajdžić, takođe Prevodilac, sa znanjem engleskog, naputovao se po tom engleskom jeziku. Malezija, Arapija, Turska, Amerika, Ujedinjene nacije, na poziv Turske. Ćuprija na Drini. Stoposto.
Putovao je i Džentlmen sa vetom. Samo nije to toliko davao na doboš. Uzdao se u Ustav i Pravo Republke Srpske da se bori na srpskom jeziku.
Bošnjački narod, uključujući i one koji su glasali za Ljiljanu, nije dao podršku Harisu Prevodiocu. Bakir ne zna engleski.
Srpski narod, ne uključujući tu disciplinovane Bošnjake Republike Srpske, nije dao podršku Harisu Ivaniću. Mogu komunikacioni i agencijski eksperti izbore da analiziraju do 2014. ali samo je jedan razlog zašto mu nisu dali glasove, Harisu Ivaniću – ni jednom u Mjesecu kampanje nad Bosnom nije pomenuo Veto.
Radmanović je na svakom skupu obrazaložio kako se borio Vetom i kako će to uvijek činiti kada bude u pitanju nasrtaj na Republiku Srpsku.
Tako je Nebojša Radmanović pobijedio i Silajdžića, i otpustio ga na reciklažu, i Ivanića. I defintivno mu zgadio sve kandidature.
Kako li se to kaže na engleskom.

SECESIJO, MAJKO NAŠA
Ljeta izbornoga, 2010., zabilježeno je, u Naseobini je boravila Hilari Klinton. Sarajska političko-medijska pasirka emitovala je repeticije senzacionalnih vijesti o tome kako je Klintonka rekla da nema ništa od Secesije jer SAD, iz nove zgrade ambasade, podržavaju cjelovitu, cjelovečernju i cjelojutarnju BiH. A Milorad Secesionovič Dodik, kaže saraj-pasirka, umilno je rekao Klintonki, pred novim predsjedavajućim Savjeta ministara, novim svjetskim rekorderom na sto metara i novim selektorom Azerbejdžana, Zlatkom Lagumdžijom: Ma, Hili, ne pada mi na pamet secesija.
Aaajde. Što bi rekli Turci.
Pored onog Opšteg okvirnog sporazuma za mir, za kojeg sam rekao da ga držim pod jastukom, pod glavom, na jastuku, držim i obimno djelo priređivača Marčela Koena: Secesija, perspektive međunarodnog prava.
Radi se o internom prevodu Esenesdeovog Centra za političke trendove.
Jedan od osnovnih postulata koji se obrađuje od strane eksperata u tom zbiru studija jeste da međunarodno pravo niti dozvoljava niti zabranjuje Secesiju. U tom stilu je obznanu izdao i Međuanrodni sud pravde u Slučaju Kosovo. Ali odmah se konstatuje da je Secesija problem koji je više u domenu politike a ne prava. I tu je primjer Kosovo.
Nama je bitno da je Secesija stvar i politike a ne samo prava. Mada je pravo na našoj strani. Dakle, stvar je političkih odnosa i odndosa političkih i drugih snaga na odnosnom području. Ako sad stvari stoje nepovoljno, uvek dođe vreme kad ovim šorom naiđe frula i Dođe vreme, sve se preokrene.
Mogu da zaključim da i Hilari Klinton niti dozvoljava niti zabranjuje Secesiji. To se odnosi i na vezira Zlatka Lagumdžiju. Mada njega niko i ne pita o tome.
Pored država i secesionističkih pokreta, čime se obilježavaju nacionalno-teritorijalni a često i vjerski kompakti, u sukobu su dva principa – princip samoopredjeljenja, prava na samoopredjeljenje, i teritorijalnog integriteta.
Kroz cijelu istoriju, teritorijalni integritet je stvar koja je podložna zubu vremena i eroziji. Da nije, dosad bi postojala samo jedna država. Džingiskanija, Aleksandronija, Hitleranija... ali, broj država se stalno povećava.
Pristalice Teritorijalnog integriteta su u dvadesetom vijeku potegle ključni argument – samoopredjeljenje je stvar kolonijalnog ropstva, odnosno legitiman događaj samo u procesu dekolonizacije. A pošto su kolonije sišle sa scene, to je završena predstava.
Molim da upamtite ovo sa kolonijalnim ropstvom.
Mnogi akti UN, međutim, govore o samoopredjeljenju kao „pravu svih naroda“, iz 1966. npr. Završni akt iz Helsinkija, iz koga se često talambasalo samo o nepovredivosti granica, pa je nakon toga došlo do povredivosti granica SSSR-a, SFRJ-a, Čehoslovačke, Kipra..., sadrži i Princip VIII koji potvrđuje pravo na samoopredjeljenje.
Istina, kasnije je Helsinki, pod pritiskom Povredivosti Granica, zaboravljen a onda su uslijedili manje važni akti OEBS-a koji su obeshrabrivali secesioniste a insistirali na pravima manjima kao Velikom dostignuću Evropskog Demokratskog Prava.
No, stanje stvari je takvo da je status manjina i dalje krnjav i ograničen, da se prava manjina svode na prava pojedinca a ne kolektiviteta, da se države pozivaju da prava manjina „prime k znanju“ (Kopenhagen 1990.), da Povelja o evropskoj bezbjednosti ne vidi problem dalje od stava da „različiti koncepti autonomije... predstavljaju načine za očuvanje i unapređenje etničkog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta nacionalnih manjina unutar postojeće države.“
Što se tiče BiH i Secesije o kojoj govori Hilari Klinton, ili joj to sarajski mediji samo stavljaju u usta i u stavove, bitne su neke odrednice. Država. Narodi. Kolonijalizam.
BiH, Naseobina, nije Država. Ona je nastala spajanjem Muslimansko-hrvatske federacije, kasnije nazvane Federacija BiH, i Republike Srpske što je učinjeno međuanrodnim mirovnim ugovorom u Dejtonu. Ona, po tome, ne podliježe principima o zaštiti manjina, kada se govori o osnovnim, ustavnim narodima. Naseobina ima narode, kada se radi o Srbima, Hrvatma i Bošnjacima, nema manjine. A narodi imaju pravo na samoopredjeljenje koje su imali i u Ustavu SFRJ.
Republika Srpska i Federacija BiH imaju prava i na razdruživanje odnosno, na povlačenje potpisa sa OOSZM.
Republika Srpska je u trojnom svojstvu ušla u BiH. Kao teritorijalno-ustavno-državna cjelina, kao narod i kao potpisnik sklapanja, sklepanja, izvinjavam se, BiH.
Kolonijalizam je prisutan u BiH.
I po tom osnovu Republika Srpska, i drugi, ako bude procijenila, ima pravo na samoopredjeljenje. Na spasavanje ispod kolonijalne vlasti drugog naroda, tzv. Kolonijalnog faktora. Sarajsko nastojanje da se ukinu entiteti, Republika Srpska, kolonijalni je čin poništavanja nezavisnosti i potčinjavaja. Čin kolonijalnog ropstva. Dijelom u pokušaju, dijelom u ostvarenju.
Težnje i realizacija projekta da jedan narod, Sarajski narod, bira članove kolektivnog šefa države, Komšića i Ivanića, praktični je kolonijalizam jer poništava prava Srba i Hrvata da imaju svoju vlast na svom području ili na zajedničkom području.
Zato, bio bih oprezan kad iz Sarajeva govorim o Secesiji. Mnogo oprezniji nego kad o Secesiji ogovorim iz Banjaluke.

POBJEDA SEDMOG SRPSKOG ČUDA
Savez nezavisnih socijaldemokrata pobijedio je i na ovim izborima i tako ušao u red lokalnih svjetskih čuda. SNSD je Sedmo srpsko čudo. Nakon pet godina zadržan je jednak broj glasova i jednaka pozcija na političkim ljestvama, mada se od tada događalo sve i svja.
Od toga šta se sve događalo, za analizu pobjede bitnija je činjenica ko je sve bio protiv Esenesdea i pobjede.
• Unitaroidi. Javni i tajni konglomerat čiji je cilj, još od ubistva srpskog baščaršijskog svata, stvaranje Jednooke Bosne, unitarizovane, monoetnizovane, monoteizovane, centralizovane zemlje kao evropskog odsjaja islamske republike iz doba Homeinija. Dabome, to se ne kaže tako nego se kaže: Funkcionalno državče sa jednom adresom na koju će da pisma pišu EU i NATO. U taj konglomerat se moraju uvrstiti: Srajevski politički krug, osim SBB jer su se tek sada pojavili i nisu se izjašnjavali kao lešinari ukidanja Republike Srpske, OHR, pojedine ambasade, znate vi dobro koje, tajni dijelovi ambasada, ne pojedinih nego mnogih, Pomoćne zemlje, Turska, Mesićeva Hrvatska, Veliki Krojači čije su radnje daleko od Balkana.
• Mediji. Podcipelaški i podmantilaški sarajevski i kupljeni, podvedeni, banjalučki. Bakir Bljuz. Behatejedan. Toalettisak Dani i Slobodna Bosna. FreeBeer. EuroBlic, beogradski podlistak za Republiku Srpsku, Ateve, Beenteve. Čak je i Režimski RTRS, Dodikova Televizija (kako kažu veleumni pokojni Mihajlica i reanimirnai Čavić) na dan izbora u živom programu, putem upišane voditeljice, pozivala birače da izađu i glasaju za promjene. Možda su mislili na promjenu klime.
• NVO. Nevladine organizacije. U stvari, Nadvladine organizacije. Od europskih intelektualiziranih kao što je FES, do uskočkih i hajdučkih, kao što je Plovno Mudo Rudo. A u tom rasponu neviđeni plaćenički i kriminalni šljam koji je, zajedno sa svojim donatorima, pojeo milione maraka nizašta.
• Analitičari. Banalitičari. Analnitičari. Na čelu sa Debelom Bertom Analitike, poznatijom kao Neprocenjiva Cele. Treba biti degentska budala pa se pouzdati u njihove analize.
• Stranačka troska Republike Srpske. Politička zgura. Izmećari, Kolaboracionisti, Izdajnici, Prodajnici, Nudiguzi, Položajnici. I Protuve i Lude, kao folklorni ukras.
• Plejada i kordoni vlasnika Presvučenih Članskih Karata, smještena u taložnike, kroz nekoliko mandata, vladine i javne administracije koja je nečinjenjem ili otvorenim sabotirannjem radila protiv vlade. Vlasti i Seljaka iz Esenesdea. Za njihovo postojanje kriva je dobrota i demokratičnost Esenedea.
• Poštena opozicija. Mrski Esdees.
No, SNSD je deset godina udvostručavao svoj rezultat i uspinjao se do trijumfa 2006. Dakle ni ova pobjeda, 2010. nije izvan tog slijeda.
Dabome, teško se održati na vrhu ljestava, na pobjedi, mnogo teže nego popeti se.
Neki od nabrojanih pomažu tom održanju a neki odmažu. Ali dok SNSD bude imao odgovor na svako pitanje i dok bude zastupao najšire slojeve državljana Republike Srpske, stajaće na Postolju Pobjede.
Unatoč svakoj vrsti gamadi.

SARAJEVSKI UZURPATOR
SMLATKO LAGUMDŽIJA
I prije sam mislio da sa očima Smlatka Lagumdžije, Crvenog Silajdžića (autorstvo I. Radojičić) nešto nije u redu. Ali nisam bio načisto. Možda je prije jedne decenije to bilo nejasno, pod velikim pritiskom narcisoidnosti, samoreklamirane pametnosti i sugerisanog prometejstva. Danas, po fotografijama i video snimcima, vidim da su to oči sa nekom čudnom strašću, raspolućene, i sadističke i sadomazohističke. I pokreti su sablasni u onoj plahti koja samo što nema kapuljaču, kukuljicu, pa da čovjek pomisli da je kju-kluks-klan pocrvenio.
I konačno je Smlatko pokazao svoju političku šizofrenuju u poodmaklom stadijumu. A politička šizofrenija je bolest koja može da ima veze sa psihičkom šizofrenijom ali i ne mora. Mislim da se demonstrira prije svega u stvaranju, samom sebi, ali i drugima, slike o neprijateljima koji ne postoje. Pokazuje se i u iskazanoj spremnosti, kao kod stvarne šizofrenije, da se uzme krvavi nož u ruke i odmah napadne neprijatelj i tako spasi dobra strana dvostruke ličnosti i skupina koju ta strana štiti.
Pokazao je političku šizofreniju izjavom i stavom da će svim dozvoljenim sredstvima zaustaviti Dodika i Republiku Srpsku, uključujući i oružje. Ili će biti smijenjen pa će doći mudžahedini, koji neće biti tako tolerantni i započeće rat. Džihad. Znam da će mnogi reći kako je ovo što kažem samo baljezganje jednog banjalučkog fašiste. Kadgod nemaš argument, kažeš Fašist. Zbog toga bi bilo dobro da neko od psihozornika, konzilijum, analizira ovu izjavu i njenu konstrukciju. Mislim da se radi o opasnom pojedincu kojeg treba izolovati od političkog miljea i staviti ga u azil, božemioprosti.
Lagumdžija nije politički obolio sam svojom krivicom. Uslovi u kojima praktikuje politiku, pomogli su njegovoj boljci. Pošto je Silajdžiću progorio tur i spao fes a ni Bakir nije bio ubjedljiv nad Fahrom, on je iskočio u prvi plan, na scenu sa koje se govori u ime muslimansko-hrvatske federacije, u ime Bošnjaka, da osavremenim, i onih anamo Hrvata. Bolest je pokazao i prije Tajmsa. Ja ću od Federacije načiniti Zapadnju Njemačku a onda ću pripojiti i Dodikovu Istočnu Njemačku.
Lagumdžija se tako osjeća jer sebe, prije svega, vidi pobjednikom nad Bošnjacima kao najmnogoljudnijoj glasačevini ali i nad drugim polugama. Nad Reisom. Stoga tako nastupa prema Republici Srpskoj, Srbima, Dodiku i prema međunarodnoj zajednici.
Neustavna i nezakonita, oteta unitarizacija i centralaizacija BiH, izvlašćivanje Republike Srpske i slom Hrvatske samouprave, odvojila je sarajevski politički krug od realnosti. Od četiri noge ponekad samo jednu drže na zemlji. Zlatka Lagumdžiju, nakon ovih izbora ta unitaristička levitacija podigla je najviše.
Njegova politička šizofrenija direktno je uslovljena iskrivljavanjem, kršenjem i sarajevisanjem Opšteg okvirnog sporazuma za mir. Ako ikada ovdje opet bude rata, on će nastupiti zbog kršenja Dejtonskog sporazuma.
Evo primjera. U Članu V, Tačka 5 izvornog Dejtona stoji:
Svaki član Predsjedništva će po položaju imati civilnu komandu nad oružanim snagama. Nijedan Entitet neće prijetiti upotrebom sile niti upotrijebiti silu protiv drugog Entiteta i ni pod kojim uslovima oružane snage bilo kog Entiteta neće ući niti boraviti na teritoriji drugog Entiteta bez pristanka vlade tog Entiteta i Predsjedništva BiH.
U međuvremenu su nastupile reforme, sunce ti jebem. Nestalo je oružanih snaga jednog i drugog Entiteta a nastale su oružane snage BiH.
Ta činjenica, i druge devijacije, stvorili su novog Zlatka Lagumdžiju. Smlatka. Eto kako u temeljnom aktu jedne Naseobine stvorene devijacije stvaraju debile.
Ali u političkoj šizofreniji Lagumdžije prisutna je i doza ludila. Nije, naime, jasno koju on silu ima na raspolaganju, čak i kada bi bio Državni Premijer. Osim ako ne misli izvršiti Državni Udar na Teritoriji Sarajeva. Pa sačekati snijeg i izvršiti Igmanski Marš i onda se lepezoidno sručiti na Srblje. To bi značilo da je Valter odlučio da Jebe mater i izvan Sarajeva.
Ponoviću rečenicu iz zvanične izjave.
Mislim da sve demokratske, savremene, civilizovane političke snage u BiH, kod svih nacija, moraju spriječiti ovog čovjeka, Zlatka Lagumdžiju, da se uspne na vlast, dalje od sarajevskog kantona.

BORJANA, ŽENA LUČ
Ustavni sud Federacije, zar i to postoji, imao sam utisak da u Federaciji postoji samo nepostojeća trasa Koridora 5c, Božo Ljubić i međumostarska linija razdvajanja, donio je istorijsku odluku povlaka mišljenje.
Zakon po kome postoji federalsko Ministarstvo obrazovanja nije u skladu sa ustavom Federacije i ima da se ukine ili prilagodi u odnosnim člancima. Taj zakon je omogućavao da Federacija, a vi znate šta, a naročito koga, pod tim podrazumijevam, određuje kakvo će obrazovanje biti u kantonima i da određuje da isto takvo obrazovanje bude i u županijama.
A dejtonske nadležnosti Federacije i kantona zbore ovako: sve što nije određeno da je u nadležnosti Federacije, u nadležnosti je županija. Kantoni kako hoće. Obrazovanje nije uzeto u vojsku. Nije mobilisano na nivo Federacije.
Sad mi je nekako manje žao što Borjana nije pobijedila onog usronju. Jer Borjana je Krišto presavila tabak i napisala slovo Ustavnom sudu Federacije.
Toje prvi slučaj povratka nadležnosti sa uzurpirane Države na županije. Jer Sarajevo je sebi prisvojilo i Državu i Federaciju. Štogod ode u Sarajevo postane država, sunce ti jebem.
Borjana je luč koji treba slijediti u BiH. Ona je Borjana Robin Hud. Uzima od neustavno ovlaštenih i daje razvlaštenima.
Tako će i Republika Srpska. Tako smo govorili u kampanji. Povratak nadležnosti. Otetih. Neustavnih. Nedejtonskih. Biće teško ali ima put. Ustavni sud. Ako neće sud, hoće Narodna skupština. Nezakonite zakone, neustavne, otete, prigrabljene, prigrljene, prigrljapljene, preotete, nametnute, staviti van snage na Teritoriji. Pa da vidimo, majčin sinčiću, koji će Rudo podići rudo na Teritoriju.
A nešto čitam Opšti okvirni sporazum za mir, jer, stalno mi je pod jastukom, koji u Aneksu Četiri kaže da su pitanja koja spadaju u nadležnost institucija BiH samo nabrojana:
• Spoljna politika
• Spoljnotrgovinska politika
• Carinska politika
• Monetarna politika
• Finansiranje ustanova i međunarodnih obaveza BiH
• Politika i propisi za useljavanje, izbjeglice i azil
• Sprovođenje krivičnoh zakona na međunarodnom planu i između Entiteta, uključujući tu i odnose sa Interpolom
• Uvođenje i rad sredstava za međusobne i međunarodne komunikacije
• Regulisanje saobraćaja između Entiteta
• Kontrola vazdušnog saobraćaja.
I nema više. Nema suda. Nema tužilaštva. Nema vojske. Nema granične policije. Nema Keme, jednog i drugog. Nema šest, sedam ministarstava u Savjetu ministara. Nema BHRT. Nema Miss BiH. Nema himne. Nema pjesme eurosonga. Nema reprezentacije u fudbalu. Nema selektora. A nema više ni Silajdžića.
Borjana je otpočela nove procese u Naseobini. Svaka joj čast.

SRBIJA U PREDVREMENU: CARUJU HORDE
Sada će svi da zapomažu, i civilno društvo, i Sonja i Nataša, i Svetislav Basara i hajduci NSPM, i zvanična saopštenja: Sramota, bre.
Nije sramota biti teško blestan.
Srbijansko društvo je teško bolesno. Grupa navijača koje niko ne razumije, kao što niko nije razumio zašto „navijači“ Jugoslavije devedeset minuta zvižde „svojima“ protiv Holandije u Zagrebu, onomad, napravila je haos u Đenovi i prekinula utakmicu između Italije i Srbije.
Da Srbija nije teško bolesna, već bi pohapsila a onda zabranila navijačke grupe. A i bez toga je mogla talijanskim graničarima javiti imena idiota, jer bilo ih je nekoliko desetina, ili stotina, svejedno, a ne nekoliko stotina hiljada, koji idu na put zla.
Prethodno je Srbija imala demokratsku Petooktobarsku Čaušesku Rapsodiju. Dabome da o Čaušeskuu mislim bolje nego o Miloševiću, i o Sadamu mislim bolje nego o Miloševiću, ali nisam zato da rulja, horde i anarhija uvode demokratiju. Nikad takva demokratija neće imati zdravog zametka. I sjeme joj je trulo.
Poslije je Srbija palila ambasade sa naglaskom na američku. Pa se nasilje valjalo sve do Parade onih koji jedan drugom ono rade. I tada su, dok su oni sa rupom i oni sa drškom otišli u tople zajedničke krevete, horde obišle Beograd i iskazale svoje nježne osobine anarhista.
A prije toga, mnogo prije, Amerika je bombardovala Beograd. Zgradu po zgradu. Horde, ali sa preciznošću plaćenog ubice. Onda su horde, nešto organizovanije, imale pobunu specijalnih jedinica na čijem čelu je bio Gospodin Legija, kako ga je oslovljavao Gospodin Koštunica, jebo ga on. Onda su Južne Horde proglasile nezavisnost i Kosova i Deklaracije. Onda je žena poslala Bila da vidi kakvo je stanje na Kosovu pa je došla i ona. Predsjedatelj je izjavio, i ovaj put, da Srbija nikad, ali nikad, neće priznati Kosovo.
Zemlja i istorija hordi.
Nije sramota biti teško bolestan.
Srbija je dobar dio svoje istorije zemlja bez vođstva. Zemlja bez pobjede. Ovdje mislim na pobjedu o kojoj govori Gregori Kopli a nemam vremena da objašnjavam.
Zemlji je potrebno vođstvo. Svakoj zemlji. Naročito onoj koja je ostala bez zemlje i ostaje bez dijelova zemlje. Neko mora narodu da saopšti šta je na stvari. Neko mora da prekine taj niz hordiranja, hordovanja i hordisanja Srbije, njene kulture, njenog društva, njenog sporta, njenog sudstva, njene pravde. Jer horde su premrežile Srbiju. U fudbalu, u sudstvu, u delti Miškovića, u slivu droge, u politici, u folku.
Srbija, kao ni druge zemlje, ne može da živi bez pobjede. Bez postavljenog cilja i njegovog ostvarenja. To je pobjeda koja je potrebna Srbiji, ali niz pobjeda. Svaki pohod jedne horde traži stotinu pobjeda. Srbija nema vođstvo niti društvene grupe koje su spremne da postavljaju i ostvaruju ciljeve. I da to narodu kažu po cijenu odsijcenja vlastite glave ili guzice. Ne samo političke. Za Srbiju vrijedi dati glavu. Ne jednu. Ali ne u ratu. Nema ni vojsku. Ni Crkvu. Ni kulturu. Ni političare. Koji su spremni povesti društvo. Bilo kuda. Jer Srbija je došla dotle da nije bitno povesti je samo napred. Bitno je povesti je bilo kuda.
Zbog nedostatka vođstva i pobjeda, zbog dugotrajnog homoseksualnog odnosa Slobodana i drugih Slobodana sa Srbijom, zbog bjesomučne kriminalizacije i pljačke Srbije, zbog višedecenijskog opštuživanja i kažnjavanja Srbije za sve i svja, društvo je oboljelo. Oni koji su demonstrirali liriku Itake u Đenovi, rođeni su u svim tim uslovima. I još u gorim za koje ja ne znam jer nisam živio tamo. Oni za bolje ne znaju. Oni se ponašaju prirodno.
Neko će, žao mije, morati da stane na Srbiju i da kaže kako stoje stvari. Kuda treba da se ide i da se tamo i ide. Ono kao Čerčil. Mogu da vam obećam samo krv, znoj i suze. Mogu od vas da tražim samo hod, glib i svjetlo na kraju.
Da li se rodio takav u Srbiji.

POČELA JE PROPAST
BOSNE I HERCEGOVINE
Čast da razbije Bosnu i Heregovinu neće pripasti Tuđmanu i Miloševiću. Neće pripasti Bobanu i Karadžiću. Neće pripasti ni samom Karadžiću. Ni vevikom Vojvodi Vojislavu. Ni Krajišniku. Ni Jelaviću.
Čast da razbije Bosnu i Hercegovinu pripast će Zlatku Lagumdžiji.
Paradoksalno. Pripast će čovjeku koji je netalentovan da vodi politiku. Mada je talentovan da vodi Esdepe.
U svom kvazintelektualizmu garniranom narcisoidnošću, sve radi naopako. Država za čovjeka. Pa ispadne Čovjek protiv Države. Mutietnička socijaldemokratija. Pa ispadne jednonacionalna glasokratija.
Bez obzira na antitalent za politiku, odnosno, baš zbog toga, uspio je da formira PVP, Partiju Velike Prevare. To je jedina od značajnih sarajevskih stranaka koja nema protivnika a pobjeđuje. Nema protivnika jer radi u potpunom dosluhu sa ostalim sarajevskim bošnjačkim strankama. A u taj komplot su se uključili i obični ljudi, birači, Bošnjaci, muslimani. Pristali su na jednonacionalnu glasačku diktaturu nad Hrvatima. A oni iz Republike Srpske i nad Srbima.
Komplot Čovjeka za Državu, Zlatka Lagumdžije, i Sarajevskog političkog kruga bio je jednostavan. Bošnjačkog člana Bošnjaci mogu izabrati između tri lava, Harisa, Bakira i Fahrudina. Hrvatskog ću izabrati ja i pri tom ću te glasače usmjeriti i prema stranačkim listama. Tako je Esdepe, Partija Velike Prevare, prevarila i tri deklarisane bošnjačke stranke uzevši im dio glasova za parlamente pod izgovorom da treba da pobijedi naš Željko Ljiljan Janjičar. Nevidljiva predizborna ruka naložila je i biračima Bošnjacma u Republici Srpskoj da glasaju za Ivanića, dobrovoljnog janjičara u novoj bošnjačkoj jednonacionalnoj miliciji zvanoj Predsjedništvo BiH.
Time je otvoreno novo poglavlje u raspadu Bosne i Hercegovine. Dosad su je raspadali Četnici, Dodik i njegovi fašisti. Sada se uključio glavni i posljednji neimar, Zlatko Lagumdžija.
Prvo, ponizio je cijeli jedan narod. Što nije dobro za Državu. Narod će se snaći i organizovati.
Drugo, pokazao je kako Bošnjaci, dakle, narod, a ne samo Esdepe i on, gledaju na druga dva naroda. Kao na sirotinju raju.
Treće, upotrijebio je biološku osnovu za demokatiju. To je rasizam 21. vijeka.
Četvrto, radikalizovao je hrvatske političke aktere, koji jesu tako mislili ali im je nedostajalo političke neučtivosti, i pogodnih okolnosti, da mogu da kažu: Treći u Mostaru.
Peto, definitivno je razbio i posljednje krhotine lažne slike triputmulti BiH koju je lansirao Alija Izetbegović, poznatiji kao Islamska Deklaracija.
Kako će se, dakle, dakle, stvari dalje odvijati.
Neželjeno dijete Željko, sjediće u Predsjedništvu četiri godine Ko Dud. Ako neko zna šta je dud. I gledaće šta kaže Zlatko. Gledajući, istovremeno svoj sve nervozniji kraj. Unuk Islamske Deklaracije Bakir, povremeno će gubiti živce i sve rjeđe vapiti: Učinite nešto da mi ne uzmemo stvar u svoje ruke. Sa naglaskom na Mi. Nebojša će elegantno da bude državnik, Džentlmen sa Vetom.
No, raspad BiH, kojeg je zakotrljao Lagumžija neće se događati u Predsjedništvu. Nego u Mostaru. Uz dimne signale iz Banjaluke. Sada je i Srbima i Hrvatima, biračima, jasno kakva bi BiH bila kad bi bila sarajevska, centralizavana, bezentitetska, bezžupanijska.

RUDILO TRANSPORTA
Kada je rušen Salvador Aljende, prije skoro čretrdeset godina, u Čileu, jer je došao na vlast mimo volje Velikih Krojača i remetio poredak stvari, svojom socijalističkom, ljevičarskom orijentacijom, u finalnoj etapi iskorišteni su sindikati vozača, kamiondžija, prevoznika i transportera svih vrsta.
Zašto kamiondžije. Zato što mogu da lako i brzo blokiraju cijelu zemlju.
Bosna i Hercegovina je izabrala teži put. Za ministre, na niovu BiH, transporta i komunikacija, birala je, godinama kretenoide koji iz te oblasti znaju samo da se dizel ne sipa u mobilne telefone ali nisu sigurni da li se esemesom mogu mijenjati brzine na motorima transevropskih ekoloških kamiona.
Dokić. Ljubić. Rudo.
Doduše, Rudo možda i ima najviše veze sa transportom. Po prezimenu. Mada je malo ispred vremena.
BiH, Biha, štonoreko Uroš Gostić, nada se da će izborom i imenovanjem antiministara stanje u transportu postati katastrofalno pa će to dovesti do štrajka kamiondžija a štrajk će blokirati zemlju a ona će doživjeti smjenu vlasti.
Dabome da nije tako. BiH se jedva drži na površini i bez priglupih ministara i blokade puteva i graničnih prelaza. Nema vremena da organizuje blokadu protiv same sebe.
Nešto drugo je u pitanju.
Štrajk kamiondžija govori o tome da Naseobina nije sposobna regulisati tako jednostavnu stvar kao što je procedura: vozačka dozvola - tehnički pregled - dozvola za prekogranični transport.
Muljaroši u ministarstvu transporta i komunikacija izmislili su neki pravilnik o nekim sertifikatima koji ne važe nigdje i nikome ne trebaju pa, mada ne znam od kakvog su papira, mogu poslužiti u prvom prekograničnom žbunu, ako se kamiondžija iz Biha nađe ko Nele bez papira.
Umjesto da je Rudo, Zajednički Ministar Rudo, sunce ti ne mrčim, pogledao malo taj pravilnik pa rekao kancelarniku/uredniku, radniku u kancelariji, Stavi ovo van snage i donesi mi popis još sličnih budalaština, da ih ukinem kako bi ljudima olakšao posao, on sjedi gore kao stećak. A onda počinje da funkcioniše vlast. Ministar saobraćaja tuzemni, poteže mobilni. Alo, Rudo. Nemoj me tjerat na to, jeboga ti. Oću proceduru. Rudo, Rudo. Ideš li Rudo. Stavi ga, Rudo, makar van snage.
Onda će se, sutra, ovdje dotransportovati Hilari Klinton. Snažno će podržati Bihu da se fokusira na euroatlantske integracije.
Čisto rudilo.

GDJE JE KLJUČ VLASTI
Najveći dio sarajanalitičara vlasti i njene podjele, njenog okupljanja i njenog demonstriranja, kao i najveći dio inostranih analfabeta koji poručuju svijetu kako se u BiH dogodila pobjeda transetničkih političkih snaga a u Republici Srpskoj ultranacionalista, bave se šarenim balonima koji lete u prazno nebo. Kao djeca.
Sarajevska vlast, vlast na nivou BiH, vlast za zajedničke organe, u stvari je najmanje bitna vlast. Petnaest godina ta se „vlast“ vrti u krugu, eksperimentiše, mentoriše, dezorijentiše, luta, od 100% BiH do Lagumdžije kao primadone u kaljužarniku. Svi pokušaji su propali, razne reforme ludih visokih predstavnika, povećanje broja zajedničkih organa, uglavnom jednopolnih, koji su neefikasni i služe samo za udomljavanje bošnjačkih dužnosnika, povećanje dejtonskih organa, taj svojevrsni sarajevski unitaristički VEP, čiji tretman je doživio Savjet ministara narastavši sa tri člana na deset ili ne znam koliko, doživjela Granična služba narastavši u Graničnu policiju... propali su jer je staro političko pravilo nepromjenjivo – institucije bez vlasti ne čine vlast.
Špirićev četverogodišnji mandat predsjedavajućeg Savjeta ministara, kojeg je on pretrčao fenomenalno, aktivistički, agilno, transparentno, mandat je bez vlasti. Zato što je Savjet ministara bez vlasti. Mogu sarajlude da se zalažu i za nova ministarstva, poljoprivrede, ekologije, boga oca, mogu uvesti i Ministarstvo Miljacke, Savjet ministara će ostati institucija bez vlasti.
Čak i Predsjedništvo BiH, jedini organ za koga se zahtijeva KontraVEP, koje je ostalo u dejtonskim okvirima, ne funkcioniše kao inistucija vlasti. Radmanović je tri, četiri puta uložio veto i – eto. Funkcionisalo je dok su srpski nudiguzi, prije njega sjedili gore, razni Radišići, paradni Paravci, šareni Šarovići.
Savez nezavisnih socijaldemokrata, kao Sedmo Srpsko Čudo, rano je shvatio gdje je vlast. I to je ključ našeg desetogodišnjeg uspona do pobjedničke 2006. Vlast je u Republici Srpskoj i kod njenih građana. Svi su dosad, na svim stranama, mislili da je vlast u tom karavansaraju.
Sada je i Čović, ali i prije izbora, rekao da je vlast u Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu. Na šta Bakirov Zelenko, Tihić pišti: Mostar je i hrvatski, i bošnjački, i srpski. Kao što je Sarajevo i srpsko, i argentnisko, i mongolsko.
Zato se SNSD i prije 2006. obratio biračima sloganom Budućnost Srpskoj, poslije smo imali Naprijed Srpska, Prvo Republika Srpska, Moja kuća, Srpska, Srpska zauvijek. Obratio se ljudima kod kojih je vlast. I opet dobio. I dobio sve izbore između 2006. i ove godine.
Čovićev HDZ je, za sada, u Posavskoj županiji ukupio 41,19%, u Srednjebosanskoj 21,73%, u Hercegovačko-neretvanskoj 33,83%, u zapadno-hecegovačkoj 51,65%, u Livanjskoj 26,09% i to su rezultati svuda za prvo mjesto.
SNSD je i veći uspjeh postigao u šest izbornih jedinica za Narodnu skupštinu – ukupno 40 poslanika, za sada. Imamo i najveći broj poslanika u Predstavničkom domu PSBiH. Ali sve karte dajemo na glavni izvor vlasti – u Republiku Srpsku.
Činjenice o HDZ i SNSD čine rasprave o sarajvlasti izlišnim.
Sklapanje neke Nove Alijanse, međusobno češkanje jajca, avnoja i valtera, između SDA i SDP, prijetnje Čoviću kako ne može da ucjenjuje i kako je neprihvatljiv ako priča o Trećem Stolnom Entitetu a ulizivanje Dodiku, Tihić: „bez koga nema vlasti“, iako Dodik već ima Entitetčinu, klasično je sarajevsko bošnjačko četveroobrazje.
Češkao bi i sto jaja samo da je u vlasti Zlaja.
SNSD će se i dalje držati izvora vlasti. Republike Srpske. Moj, lični, prijateljski prijedlog, takav je i Čoviću. Vlast u četiri županije jača je i validnija nego vlast na nivou nefunkcionalne Federacije ili Trule Naseobine.
Njih jednostavno treba pustiti nek se vlaste.
A onda će, jednog dana, da pukne vijest: Državni premijer i sva Državna vlada, oprostite što govorim jezikom sarajcentralista, otputovale su u zvaničnu i oprošrajnu posjetu u Banjaluku, iz koje će produžiti u Stolni Mostar. Čime je zatvoren sarajfestival malih i eksperimentalnih scena vlasti.

NUDIGUŠTVO
I POTOPNIŠTVO,
DVIJE OSOBINE
JEDNOG SOJA
U visokoj tehnologiji upravljanja nacijama, državama i društvima, savremeni kolonizatori su sofisticirali svoje metode, modernizovali i sakrili alatke i probrali aktere.
Nema više starog kolonijalnog upravitelja koga lokalne sluge nose u nosiljci i mašu mu lepezama zbog komaraca. Sada lokalci igraju glavne uloge, mašući svojim praznim funkcijama na vjetru koji je pažljivo usmjeren i doziran.
Cijeli proces se pokriva demokratijom, funkcionalnom državom, evropskim i atlantskim integracijama, ljudskim pravima, naročito napretkom u ljudskim pravima, pravima pedera i lezbijki, nevladinim sektorom, izborima po najboljim evropskim standardima.
U toj sofisticiranoj tehnologiji, najbitniji su domaći akteri. Čitava poslijeratna Evropa, naročito Istočna ali i ova okolna, osim desetak stabilnih i autohtonih država, galerija je namještenih likova dalijevske političke art-poetike vještica demokratskog pakovanja nastalih i dizajn-studijima Velikih Krojača.
Ako na nekom području imate višak publike voljne da direktno učestvuje u igri, stvar se može završiti i ratom. Rat je poželjan radi zarada na oružju, pranja novca, trasiranja puteva droge ali i lakšeg instaliranja svojih postava. Jer, u poslijeratnom oduševljenju mirom i demokratijom, teško ko će primijetiti izabrane, dirigovane i instalirane igrače.
Bosna i Hercegovina je jedan dobar mali poligon Političkih Instalacija. Neki su bili instalirani od Velikih Krojača, neki od Beograda, neki od Zagreba. Nakon rata uslijedila je borba za preusmjeravanje dirigovanih prema nekim drugim dirigentima. Muslimanski pajaci pristali su na nagodbu, da budu dirigovani a da zauzvrat dobiju dirigovanje Srbima i Hrvatima. Srpski pajaci se nisu snašli pa kad je otišao Veliki Srpski Pajac koji se ovdje lažno predstavljao kao Veliki Srbin Dirigent, počeli su Balvan galamu odbijajući bilo kakvu aktivnu ulogu u politici a neimajući ni stvarnog kvaliteta i koncepta za to. To je iskorišteno za transfer prava i alata u Sarajevo. Republika Srpska je postajala pozornica na koncu. Lutke su odavno to postale.
U početku je izgledalo da je i Milorad Dodik, sa svojom vladom, lutka na koncu Velikih Krojača. Ali dirigovana kampanja Nudiguza i Potopnika i Velikih Krojača, pomogla je rušenju Dodika i pet godina srpske guzice u stranom toplom krilu za čije vrijeme je više od šezdeset alatki i kormila Republike Srpske otišlo u ruke Sarajevske Države i Velikih Krojača Funkcionalne Države.
Podsjetimo se. Čavić je tada, po povratku u politiku, koju su mu omogućili Veliki Krojači, u skupštinskim klupama počeo da priča o kriminalizaciji Dodika, Vlade i vlasti. Kao što je pričao i prije ovih izbora. OSCE je pokrenuo medijsku kamapanju: Nadglasajmo korupciju i kriminal. To je bila direktna poruka da je vlast kriminalna i korumpirana. Tako je na scenu stupio PDP i vratio SDS na vlast čime je međunarodna zajednica bacila pod noge sve ono što je uradila Biljana Plavšić u demaskiranju SDS-a a Dodik u evropeizaciji Republike Srpske.
Ta situacija, koja je njegovana narednih pet godina, od 2000. do 2005., stvarni je rudnik Nudiguza i Potopnika. Neki od njih i fizički su bili prisutni tada i sada. Mada Nudiguzi i Potopnici nisu pronalazak ovog prostora i vremena. Oni su tradicionalni srpski soj. Od njih se, kroz istoriju, regrutovao dobar dio retrogradnih snaga ili potpuno novih vjera pa i nacija. Soj Nudiguza i Potopnika proizveo je masovnu islamizaciju, poturčavanje, odnosno prihvatanje islama i životnu filozofiju Dobrojutro čaršijo na svečetiri strane. Proizveo je i legalizovao unutarnacionalne podjele i rasjede što se pokušavalo spriječiti kontrapolitikom Samo Sloga Srbina Spašava. Proizveo je četništvo kao civilizacijsku mrlju na nacionalnom obrazu, sičnu mrljama drugih nacija.
Nudiguštvo i Potopništvo dvije su odvojene osobine srpskog političkog bića. Ponekad i nacionalnog. Ali, često djeluju sinhronizovano, udružuju se, ili ih udružuju i kao kompatibilne silnice mijenjaju političku i geostratešku sliku države i društva.
Nudiguštvo ima svoje uporište u nacionalnim i socijalnim primjesama koje su pristigle sa juga i istoka. Slavenski socium nije sadržavao takve pojedince i karaktere. Ono podrazumijeva korist, položaj i moć mimo stvarne vrijednosti, na osnovu proste razmjene dobara, bez vrijednosti rada i stvaralaštva, bez znoja i truda. To je južnjačka i istočnjačka tradicija da se na pijacama i bazarima ostvaruje dobit, položaj i vlast. Nesposobni i nekreativni, lijeni i bezvoljni na pijacu iznose svoju Golu Guzicu. Oni se nude moćnima, jakima i voljnima, kao prosta tegleća ljudska marva za obavljanje jednostavnih, jednosmjernih i laganih poslova. Oni pristaju da služe kao prostitutke tuđe vlasti u kojoj jednočinki će glumiti ljubav i vlastitu moć. Stoga im je odrednica Nudiguzi primjerena. Oni su ti koji nude takav podanički položaj. To je sloj koji ne zahtijeva silu, vojnu, policijsku ili režimsku intervenciju, ne zahtijeva pare ili potplaćivanje. Oni se sami nude i uživaju u tom procesu vlastite ponude i tuđe iskoristi.
Nudiguzi su i bukvalno južno-istočnjačka genetska fauna. Poznat je instalisani homokseksualizam mnogih južnih i istočnih zajednica tokom istorije. Poznat je turski folklorni element pod imenom ići-ćeif, dvostruki ćeif, seksualni čin sa ženskom osobom dok se u isto vrijeme partneru ustupa vlastiti analni instrumentarijum.
Nudiguzi su sloj koji je odnjegovan dugoročnom istorijskom selekcijom, kroz mješavine i taložine sa drugim nacijama i sociumima, dresiran da ne koristi i nudi svoje bilo kakve druge vrijedosti, intelektualne, kreativne, fizičke, organizacione, ratničke, finansijske. Oni nude golu upotrebu.
Potopnici takođe dolaze iz tog amalgama sjevernjaka sa južnjacma i istočnjacima. Njihov korijen je u misticizmu, u vračanjima, u gatanjima, čarobnim kuglama, salijevanju strava, bacanju graha, opsjenama i obmanjivanjima svih vrsta, u tarabićstvu koje je na ovim prostorima razumljivije od drugih varijacija.
To je sloj koji je opčinjen vlastitom nadriosobinom da predviđa tokove i trendove a radi spoljne uvjerljivosti, uvijek se dodaje tragična, nepovoljna, negativna, mračna, potopna nota.
To ostavlja jači utisak i smanjuje mogućnost racionaliziranja.
Potopništvo nije samo društvena i politička pojava, to je i vjerska i istorijska, civilizacijska pojava. Istina, nije jednako ukorijenjena kod svih naroda i područja.
Veliki Krojači pažljivo istražuju osobine nacija, vjera i faune uopšte na nekom području. Analizom pojedinaca na sceni, tokom dužeg perioda istorijskog slijeda, moguće je ustanoviti tipologiju i karakterologiju koja je najfrekventnija, najfunkcionalnija i najproduktivnija za pojedine procese. Potom ostaje manji dio posla, da se iz postojeće, savremene, ponude, selektiraju jedinke koje se mogu uzgojiti za Red Nudiguza ili za red Potopnika.
Ovdje moram da napomenem da je red Nudiguza znatno inteligentniji, promućurniji, koristljiviji, dok je red Potopnika znatno gluplji, primitivniji, lakomisleniji, manipulativniji, opčinjeniji, luđi.
U Republici Srpskoj, ovi izbori, vidljivije nego neki drugi, predstavili su i jedan i drugi red. I Nudiguze i Potopnike.
U Nudiguze spadaju Bajići, Krsmanovići, klasični mentalni istočnjaci, i Ivanići, Tadići, intelektualnije jezgro koje vlastitu ponudu nastoji bolje tržiti od istočnjaka koji se zadovoljavaju prodati uglavnom zbog ćorkanovskog pozorišnog užitka i pokazivanja.
U Potopnike se ubrajaju Čavići i Mihajlice. Medijske, civilne i nevladine manipulativne pajace ne ubrajam u Potopnike. Oni su samo razglas.
Ivanići, Tadići, Bajići i Krsmanovići su imali pažljivo raspoređenu lepezu ponude, nudiguštva. Nudili su svoju Pomirljivost, Pregovaraštvo, Kooperativnost, Engleski jezik, Preporod, Multietničnost, Toleranciju, Ukidanje Entiteta, svoje usluge mandatara. No, to je površinski sloj ponude. Glavni meni je bila nacija, društvo, ustav, Republika Srpska. To je Ivanićima ponekad izbijalo u prvi plan kroz ponudu donošenja rezolucije o genocidu u Srebrenici i kroz ponudu da prihvati obuhvatni paket ustavnih promjena (Butmir). Ponude ostalih aktera bile su samo mozaički instrumentarijum a ponuda površinska i stvarna Ivanićeva, bila je glavna i on je, stoga, bio i glavni igrač.
Ponuda je bila jasna, dobro predočena i vremenski i količinski određena. Stoga je bila i dobro prihvaćena od kupca i preuzimača. Ponudoprimci su organizovali potpunu logistiku, sve do glasanja muslimana za glavnog Ponuđača Ivanića.
Ivanić je, tako, obnovio stari otomonaski obred primanja islama, samopoturčavanja. Ostalo je bilo još samo da ga u sepetu odnesu u Sarajevo i da se u Republiku Srpsku vrati kao Mehmed-paša Ivanić. Za to vrijeme ovdje bi, s ove strane Ćuprije, stolovao Mali vezir Tadić.
Ostali, Mali Nudiguzi, folklorni su element i takvi bi i ostali u slučaju da je projekt Velikih Krojača uspio.
Da bi ponuda Nudiguza bila lakše prihvatljiva, Potopnici igraju ulogu koja, njihovim permanentnim istupima, ispira kolektivnu i pojedinačnu svijest i sužava prostor mogućeg racionalnog izlaza. Cijela tehnologija je pronađena odmah nakon omasovljena komunikacija i poznata je kao Ponavljajuća Propaganda Laži. Tokom višegodišnje svakodnevne kamapanje predstavljanja propasti, kriminala, moralnog sunovrata, korpucije, lopovluka, nepravdi, pojedinci i društvo postaju neotporni i te postavke primaju hladnokrvno kao date i nepromjenjive.
To razaranje kolektivne i pojedinačne svijesti nema za cilj da se stvori revolt, revolucija, drastične promjene. Naprotiv. Glavni cilj je da se društvo umrtvi, pomiri. Ako je sve propalo nema potreba za mojim angažmanom. Nema potrebe ni da glasam u većem broju. Naročito ako sam novi glasač, prvi put sa pravom glasa. I da se lakše prihvati Nudiguštvo kao izlaz i kao politički sistem. Nudiguzi nastupaju kao spasioci i ta se matrica i formula nudi cijelom društvu. Kao nagrada može stići kakva mrkva na dugom tankom štapu. I prestanak priče o kriminalizaciji, propasti, lopovluku što treba da sugeriše da je dolaskom Nudiguza ta pojava iskorijenjena.
Potopnici su Čavić i Mihajlica. Jedan je Potopnik maratonac a drugi Potopnik kratkotrajna dvorska luda. Njihova predstava je sinhronizovana i upotpunjena. Jedan je smislen i programiran a drugi je lud i vjetropiran. Ulogu potopnika igrali su i sarajevski mediji, međunarodni faktori, zajednički organi suda i tužilaštva, evropska nomenklatura, tajne nevladine organizacije, ilegalni finansijeri. Samo je Aljende sistematičnije rušen, onomad u Čileu.
Ipak, cijeli projekt, unatoč zaista širokoj lepezi faktora i elemenata, nije uspio.
Ono što je neosporna šteta koja je nanešena i koja se može dugoročno upotrijebiti, i u zlo pretvoriti, jeste legalizacija Većinske Jednonacionalne Glasačke Diktature nad Srbima i Hrvatima u BiH. Ivanić, kao protagonist Reda Nudiguza, drugi u BiH, odmah poslije Komšića, pristao je da za njega glasaju muslimani i tako se instalirao kao akter koji se saglasio da njegov narod bude preglasan.
Od sada je to pravo muslimana legalizovano u Kulu Sarajevsku i promijeniće tok političkih bitaka u BiH, sve dok se ona ne raspadne. Ivanić će otići sa scene ali njegova politička kula dominacije će ostati i trebaće mnogo energije da se sruši.

TURSKO SARAJEVO PODMEĆE NAM TURSKE MAJICE
Izbori su učinili da novine čitam sa petnaest dana zakašnjenja. Ko moja pokojna baba Milevka. Nekidan, sinko Rajko, ubijen Kenedi, izvještava me, onomad, prije nekoliko decenija. To je bilo, bako, prošle godine. Ali ona je nekidan čitala.
Tako i ja. Kako starim, sve kasnije čitam. I vidim Vildana Selimbegović Selimpivarević piše o tome kako smo mi, iz Esenesdea nabavili majice, sa likom Dodika, u Turskoj a, kobiva, stalno pričamo protiv Turskog angažmana na Tlu Stare Otomanske Stabilnosti Krvi i Sablje. I kako ćemo pobijediti na izborima a Dodik će biti naredne četiri godine Predsjednik Republike. Vildana, Vildana, sve si pogrešno razumjela. Narednih dvanaest.
Divim se sarajserima, onima koji sjede u Sarajevu i znaju sve o BiH, najviše o Bosni, sve o tome šta je dobro za Srbe i šta je najbolje za ukidanje Republike Srpske. Znaju kakav je režim u Laktašiji, u Šumskoj, kako vlada Laktašenko, znaju kuda Srbi mogu da idu a šta mogu da nose.
Tako se divim i Beervildani.
Zna da je SNSD štampao majice u Turskoj.
Nije.
Bili smo u Kini. Bilo je u novinama i na televiziji. Tamo sam se toliko oduševio tom crvenom bojom i količinom crvenih zastava da sam naručio da njihove fabrike 3o sekundi rade za SNSD i da nam odštampaju 300.000 majica. Evo, kaže Đing. A na svakoj piše krupnim slovima SNSD. Milina. Odmah u Šangaju obučem jednu. I slikam se na damom Cing. Svaka majica zapakovana u foliju sa samoljepljivim poklopcem. Na foliji piše SNSD. 300.000 komada.
I zastave sam naručio. Sto hiljada komada. I na njima piše SNSD. I pola miliona kompakt diskova. Srpska Zauvijek, kaže Đing. Dzauvijek, kaže dama Cing.
Nepojmljivo.
Na Kineskom zidu, mali Lin kaže: Vaske, evo tli plsta.
To sam radio i 2006. Kadgod trebam dobro, jevtino, a svjetski, nabavim u Kini. Kadgod trebam inspiraciju za izbornu pobjedu, odem u Kinu. A, vidim, Haris, kadgod predosjeća poraz, ode u Tursku.
Ne kažem da neko nije, ovdje uzeo neki turski bofl, četrdesetpetgramsko platno po kvadratu, i odštampao Dodolik. Ali to je pojedinačna kupnja.
Dajem ruku a nedam marku za Tursku robu.
Iz te majičarske činjenice, koju joj je neko slagao sa terena, jer u Sarajevu nije mogla vidjeti majice sa likom Dodika, ona izvlači zaključak da Dodik neće imati ništa protiv angažmana Turske na Balkanu.
Ako je Balkan Sarajevo, nemamo ništa protiv. Samo neka se ne vrzma na ovoj strani. A mislim i da neće. Sada, kad je crko Haris, šta će Turska na Balkanu. Doduše, tada kad je Beervildana to pisala, nije znala da će Haris tako proći.
To sa zaključkom Turska majica – Turski Balkan, može samo Sarajevsko Oslobođenje i Zarobljena logika.
Zar je Sarajevsko pivo toliko jako.

JEDNA NACIJA – JEDAN GLAS
Sada je posve jasno.
Ivanić je primio islam.
Prije tri godine, na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj, Ivanić je bio treći. Iza Ognjena Tadića. Sada, tri godine kasnije, iako ništa nije politički uradio kako bi podigao svoj rejting, ni uzvukao političke gaće na guzicu okrenutu Sarajevu, dobio je 50-60 hiljada glasova više od Tadića.
Nekoliko potanja je moguće postaviti:
• Da li je Pedepe toliko moćnija partija od Esdeesa, Tadićeve stranke. Nije. Nekoliko puta je manja. Ivanić, Miralem, politički krpelj, imela, gubar, lišaj, okoristio se glasovima Esdeesa dok Tadić nije dobio ni šačicu glasova Pedepea. Jer ga ne vole ineteltkualoidni progresisti i jer ih nema mnogo.
• Da li je Ivanićeva partija toliko jaka da je ona, uglavnom, namakla glasove svom lideru a Esdees samo pripomogao. Nije. Partija Ivanića, Miralema, dobila je oko, cirka, reče komšinica Paša, 40.000 glasova. Ivanić, Lider, dobio je oko 270.000 glasova. Nezabilježeno. Možda neki lider može da dobije i dvaput više glasova od svoje stranke, najčešće nešto više, ali da dobije skoro sedam puta više, nije moguće. Na osnovu rejtinga i političkog zlatnog važenja. Ivanić, Miralem, jednostavno nema pokriće za sebe kao političku valutu. Ivanić je politička inflacija, bezvrijedni papir.
• Otkuda, dakle, Ivaniću, Miralemu, više glasova od Tadića. Ako prihvatimo da je čvrsta koalicija Zajedno za plavi i crveni krug doista disciplinovano davala glasove svojoj dvojici, Esdees mnogo više a Pedepe mnogo manje, ali podjednako za Ivanića i Tadića, otkud razlika u korist Ivanića, Miralema. Pa, tih 50-60 hiljada glasova, stiglo je od Bošnjaka. Koji su riješili da se vrate na pravoslavlje. Jelde. Postoje precizni podaci po biračkim mjestima, Akmačići kod Ugljevika, da su Bošnjaci koji žive u Republici Srpskoj glasali za Ivanića, Miralema, 750 na tim ugljevičkim biračkim mjestima, na primjer. Te podatke ćemo, precizno, objaviti pa će se vidjeti da je Ivanić, Miralem, primio islam. Pristao na Sećijsku manipulaciju Sarajeva i Velikih Krojača da ga, kao Srpskog Člana Predsjedništva BiH, sunce ti nejebem, biraju Bošnjaci. Muslimani.
Nije toliko srahotično što su Bošnjaci u Republici Srpskoj glasali za Ivanića, Miralema. Ljudi su možda multietnički opredijeljeni mnogo više nego Sarajdžahedini ili Četnici. Toleranca.
Strahotično je, monstruozno, zastrašujuće, apokaliptično je što su Bošnjaci, organizovano, dirigovano, naložno, glasali za Komšića, Ljiljana i Ivanića, Miralema.
To je prviputno primijenjena demonstracija Većinske Nacionalne Demokratije, Arijevske nadmoći Bošnjačkog naroda nad druga dva narodčića. Sljedeći korak može bito samo žuta traka nadlaktica za one koji su glasali za Radmanovića i Borjanu. Da se zna da su to građani drugog reda. A njihovi kandidati, Ćeiflije, Komšić i Ivanić, kandidati su prvog reda.
Bošnjačake stranke, i Bošnjaci, obični ljudi, koji su na to pristali i glasali, pokušali su izvesti državni udar i uzeti vlast u Predsjedništvu BiH, birajući Svetri Člana Muslimana.
Ta Većinska Nacionalna Demokratija prvi je korak povratka BiH u Mrak Otomanske Stabilnosti.
Ovim činom, tolikim histeričnim odzivom da se glasa za Komšića, polučovjeka, polučlana, i tolikom disciplinom Bošnjaka u Republici Srpskoj, koju očima ne mogu gledati, da se glasa za Srpskog Člana, BiH je izvadila građevinsku dozvolu za gradnju Logora za Srbe i Hrvate.
Krajnje je vrijeme da se Naseobina podijeli.
Ovdje ću zaustaviti svoju političku maštu. Da vam ne bih napisao šta sve može da se uradi s pomoću Većinske Nacionalne Demokatije. Otomonske.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
IVANIĆ-TADIĆEVO

PONIŽENJE

REPUBLIKE SRPSKE:

MARŠ U LAKU NOĆ
Mladen Ivanić, kandidat Velikih Krojača za člana Predsjedništva BiH, već danima ne priznaje rezultate izbora, šaljući razne emisare da to saopšte javnosti. Istina, sada se već vidi da su popili znatne količine omekšivača pa tvrde da nikad nisu tvrdili da su izbori pokradeni ali da ih zbog velikog broja nevažećih listića treba poništiti i ponoviti.
Insistiranjem na neregularnosti izbora, bez realne analize u kojoj je jasno da je najveći dio nevažećih listića prazan, Ivanić ne priznaje pravo glasa građanima Republike Srpske. Jer, i prazan listić je biračko opredjeljenje. Glasanje. Onaj ko nije vidio svoje opredjeljenje ni za Ivanića, ni za Radmanovića ubacio je prazan listić. I, u čemu je tu problem.
Da li je to razlog da se Republika Srpska danima ponižava kao najcrnje evropsko gnijezdo izbornih prevara. Republika Srpska, koja ga je odnjegovala, i njega i njegovu partiju. Bez obzira što mu je nastala vantjelesnom oplodnjom i istog imena kao i nekad partija Hašiša Tačija.
Dabome da nije razlog. Ali je kontinuitet objašnjiv. Ivanić je već odavno jedan od stubova kriminalizovane slike Republike Srpske. Crne slike. Pristankom da izađe iz vlasti i stavi se na čelo ujedinjene opozicije Od zla oca i od gore matere, gdje je kao jedan europejac i intelektualac, pod svoje okrilje prihvatio, pored Čavića, starog pajdaša, i protuve kao što su Mihajlica, Krsmanović, Bajić. Bez obzira što nisu svi bili u istom formalnom sepetu.
Logično je da tu sliku kriminalizovane Republike Srpske nastavlja i sada, nakon izbora. To je neviđeno poniženje Republike koje sebi ni jedan politički faktor ne smije dozvoliti. Nepriznavanje rezultata izbora, za koje ni jednu negativnost nije iznio niko iz Evrope, a bili su posmatrači ovdje iz desetak zemalja, pa čak ni iz neprijateljskog i mrzilačkog Sarajeva, znači i nepriznavanje Republike Srpske.
Jednako potopnički i ponižavajući odnos prema Republici Srpskoj ima i Ognjen Tadić, Razuman Izbor. U noći izbora, iz svoje autistične mračnjačke ljušture lokalnog advokata plave intelektualizirane razumne krvi, pošto je uvidio da gubi, što mu je bilo jasno prije šest mjeseci, cinično je i sadistički poručio: Laku noć, Republiko Srpska. Razumni Advokat je poručio: Ideš, Republiko, naredne četiri godine u tamnu noć. Jer nisi mene izabrala. Mene, razumnog psihopolitičkog autistu.
To je isto kao da je poručio: Laka ti crna zemljica, Republiko.
Taj potez nije svojstven političkom biću Esdeesa. Kolikogod se radilo o originalnim endemskim Srbljacima, Srbima Divljacma. To što je izjavio Ognjen Tadić svojstveno je samo degenerisanim i devijantnim radikalskim elementarima.
Takav lešinarski odnos prema vlastitom narodu i kolijevci vlastitog političkog postojanja, jednak je onom Ivanićevom. Samo što ga je Ivanić formalizovao i upakovao u proceduru.
Ta dvojica psihopolitikoida imaju problem sa ponižavanjem vlastitog naroda kojeg, u stvari mrze zbog njegovog, narodnog, opredjeljenja na drugu stranu. Njihova politička pripovijetka, sada se pokazalo, potuno je u neskladu sa stavom naroda. Ona je bila u neskladu i ranije jer je taj narod ispoljio svoj pedesetpostotni politički stav drukčijeg predznaka i 2006. Štagod narod uradi, ne možete ga kriviti, ni na početku ni na kraju mandata. Ne možete ga ni ponižavati.
Ivanić-Tadićeva osovina, i ostalih prišipetji, izgubila je moralno pravo da se bavi politikom. Posljednje što bi trebalo javno da urade jeste izvinjenje Republici Srpskoj za višegodišnju torturu javnosti političkim stavovima koje niko nije razumio i prihvatio. I za ovoizborno poniženje nepriznavanjem rezultata izbora i slanjem Republike Srpske u Laku Noć.
Ako već nemaju ličnog karaktera i moralne vertikale, čak i osrednji političari bi trebali da imaju minimum političkog patriotizma kako ne bi devastirali vlastitu zemlju i narod.
Ovdje, na ovoj tački, nema Oprosti im Bože, ne znaju šta rade. Odavde ima samo molitva Ukloni ih, Bože.

ODLAZAK SEDAM VELIČANSTVENIH
Oni koji su tukli narod, dodvije, dotri godine, parolama o promjenama, otišli su ko popišani. A neki i ko usrani.
To ih je koštalo raspada, rasula i rasapa. Neki su igubili i dupe, neki i stranku a neki i besplatnu baljezgaonicu.
Neki su, zbog svoje unutrašnje pogreške, omogućili Zlatku Lagumdžiji i Esdepeu da vrtoglavo napreduje kao muslimanski faktor. Iako sa muslimansko-bošnjačkim faktorom ima tek nešto više nego Komišić sa Hrvatstvom. Dok su u Esdea gledali kako da se riješe Bakira i dok su u rasutom Stopostotku dozvolili Harisu da vodi svoju američko-arapsku politiku, glasači su se odlijevali Esdepeu i Državi. Mnogi i Esbebeu.
I to su, uglavnom, rezultati izbora.
BiH uopšte nije na dobitku. Izbor Komšića, ako ne zadnji, predzadnji je glogov kolac u leđa Đavolske Naseobine BiH. Nisu htjeli Dodika. Sad su dobili i Dodika i Čovića.
Ali jeste BiH na dobitku. Odlaskom Sedam Veličanstvenih.
• Silajdžić. Najveći borac za promjene. 100% za promjene. Pa prdnuo u čabar. Silajdžić je najsvjetlija indikativna lampica o tome kakve se ovdje promjene preferiraju i kako će proći Promjenaši.
• Mihajlica. Pička jedna. Nova kategorija u skupštinskom srpskom biću – Narodna Luda. Ćorkan. A govornica mu Švabica. Prototip čovjeka koji je sve umislio, od kriminala do svoje opozicione borbe. Ultralokalni primitivac i uživalac opojnih droga proizvedenih u češanju o velike ribe u politici. Ponudio mandat svojoj stranci. I ja ću, poučen Svijetlim Primjerom Pičke jedne, svojoj komšinici ponuditi mandat selektora Brazila. Neće ući ni u Skupštinu.
• Ivanić. Nadničar. Već deceniju i pol. Sve je učinio protiv Republike Srpske i sve za BiH. Nejasno mi je zašto su se Veliki krojači toliko uzdali u njega. Sada kada je definitivno propao za Predsjednika Republike i za člana Predsjedništva BiH, jer nikad više neće imati šansu, vrijeme je da ide i sa funkcije u Pedepeu. Tamo je, ionako, predsjednik samo Borenoviću. A pitanje je koliko još može da se rumeni Borenović.
• Tadić, Ognjen. Laku noć Republiko Srpska. Kobiva, tonete u tamnu noć jer niste mene izabrali. Klasičan primjer Potopnika, dugoročne srpske orijentacije, koji uživa u projektovanju propasti i sebe kao spasioca. Razuman izbor. Ovo je najbolja prilika da neki zadrti Esdeesovac podvikne: Ne kandiduj se više, majke ti. I da se Bosić konačno otrese starih protuva i praporaca.
• Božo Ljubić Devedesetka. Sad je vidljivo da i njegovo sarajevsko bauštelisanje nema prođu. Hrvati su, konačno, razvezali one kockice od onih smiješnih ljiljana. Čović mora nastaviti putem izrečenim u noći izbornih rezultata. U tom vlaku nema mjesta za one koji su se navlačili na sarajevske priče o funkcionalnoj državi i proizvodili multietničke brabonjke sa Miljacke.
• Komšić. Hrvat esdepeovske vjere. Zaređen. Biće četiri godine član Predsjedništva BiH, ali odlazi. To su četiri godine odlaska. Kad završi mandat, ako prije toga ne završi Naseobina, neće biti nizašta. Niko ga, tako proskribovanog neće kandidovati. On je svoj zadatak obavio, Bosne više nema.
• Zdravhudin Krsmanović. Američki čovjek. Amerika je, inače porijeklom, iz Foče. Doista mi je žao što su pokisli i što se gule bilbordi sa onim holivudskim iskezom ljepotana koji je donirao svoje obrve desetorici multietničkih bezdlakovaca. Pošto je izgubio i u svojoj Foči, odlazi nam Nova Nada Našeg Splava.
Tako se pročišćava politička scena Naseobine. Rafinirani igrači odlaze kao i Gregi im. To što u Narodnoj skupštini Republike Srpske ima novih stranaka, to je samo naizgled. Presipanje.

TRI GOVORNICE SLOBODE
Alternativna televizija, posestrima sarajevske Hajat televizije i multientička emiterka prve turske serije na Balkanu, nakon serijala Sablja Mehmeda Fatiha Krvičanstvenog, emitovala je neku emisiju sa tri gošće, sve ljepše od ljepše, o Slobodi Govora u Republici Srpskoj. Sunce ti ne jebem. Emisiju je, u stvari, emitovala 6yka a Ateve je služila kao medijum. Ali pošto dvije od tri gošće ionako vise na toj Hajateve, isto je.
Gošće su: Svetlana Cenić, u daljem tekstu Cenićka, Debela Berta Slobode Govora, ona kad govori Sloboda u odnosnoj zemlji iskače iz krtičnjaka, iz duplji, iz čučavaca; Tanja Topić, u daljem tekstu Topićka, otvorena FES-plaćenica, plaćenica Fridrih Ebert Stiftung; Marija Milić, u daljem tekstu Milićka, selekcionarka u banjalučkoj ćeliji Euroblica. Euroblic su novine u vlasništvu švajcarskog kolekcionara.
Iskompleksirane provincijalke.
Ključno pitanje nije šta su Tri Slobodarke rekle u toj emisiji već kakvog legitimiteta imaju da baš one pričaju o Slobodi Govora u Republici Srpskoj. I zašto se koristi ta sintagma iz vremena Šestojanuarske diktature i Kapeovskih zahtjeva za tom Slobodom Govora. Iz vremena od prije drugog svjetskog rata.
Cenićka je nametnuta ministarka u vladi Buke Bukejlovića, prethodno Čavićeva kabinetuša, kao što je bila i kod prostrijeljenog Koljevića, poznata kao Velika Ljubav Joje Četnika a zatim nametnuta analitičarka, cagara o svemu i svačemu, naročito u Slobodnim Medijima Slobode Govora u Sarajevu. Bilo je pokušaja da se nametne kao kolumnistica Nezavisnim novinama ali je Kopanja odbio da bude toliko nezavisan. U srpskom jeziku Nametnuta znači Oktroisana samo što je Šestojanuarac, kad je oktroisao Ustav, od te riječi, Nametnuti, razaznavao samo Metnuti. Ga ili kome.
Dabome da je njen kredibilitet nula.
Topićka je takođe isforsirana analitičarka. Ohaeritičarka. Bila u garaži banjalučkog Ohaera kada je Rafi gregorijan osnivao Banjalučku ćeliju Analitikaide. Analitačarka i analitičar su, Ovdje, službeno ovlaštene osobe da seru na javnim i dr. medijima a da ne moraju da čučnu. I seru uglavnom propisani granulat. Fondacija Fridrih Ebert je njemačka fondacija espedeovske, socijaldemokratske, provenijencije, dugo je radila na ujedinjavanju SNSD i SDP sa ciljem da i SNSD postane vještačka multietnička sarajevska stranka, stranaka u sarajevskom unitarističkom interesu. Kada to nije uspjelo, otvoreno je, Fondacija FES, okrenula fes i krenula na rušenje SNSD-a i Dodika.
Milićka, ali ne i najmilija, nekim čudom je nazvana novinarkom, urednicom čak, a u stvari je najobičniji falsifikator jer se u njenom novinskom dodatku mnoge vijesti znaju objaviti tako što se ne objave ili se skrajnu u 3LPM, da ih sajdžija sa povećalom ne nađe. To je takođe Sloboda Govora. Sloboda Slovopisa. Podlistak kojeg uređuje Milićka jedan je od Gregorijanovih kandidata za Pulicerovu nagradu Balkana.
Mislim da bi tri Jahačice Slobode trebalo prvo da se izbore za Slobodu Zbora jer su uglavnom usamljenice. Da ne kažem neku ljepšu prejaku reč. A kakva je Sloboda Govora kad nemaš kome da kažeš ili da ga, barem, oslobodiš u 3LPM.
Sloboda Govora se ovdje promoviše kako bi se sugerisao mrak u Republisi Srpskoj. Šestosrpska diktatura. I kako bi se zahtijevala Sloboda Govora kao u Bakira.
Pošto se svi zalažu za to i ja ću da budem slobodan u govoru.
Tri Jahačice Slobode Govora rade za sarajevske jasle. Rade za ukidanje Republike Srpske. Rade za Islamsku Republiku po principu Jedan Čovjek – Jedan Reis. Rade za progon Srba iz Naseobine BiH.
Eto vam sloboda, jebala vas ona.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
S KONJA NA SKAKAVCA
Najveći problem opozicije u Republici Srpskoj nije to što je
• Nastala u jaslarniku stranih ambasada, ilegalnih nadvladinih organizacija i u logističkoj ponjavi Vaskovića, Babića, Gregorijana, Bakira Lagumdžije i Dragana Lukača,
• Ujedinjena kao voda i pregorjelo motorno ulje, Bosić ne njuši Čavića, Čavić ne podržava Tadića već samo Ivanića, Krsmanovića niko ne zarezuje, Mihajlicu trpe samo kao dvorsku ludu,
• Cijelu godinu propagirala opšti potop i sudnji dan, što je, i još, Republiku Srpsku i njene inistitucije, i vlast, po receptu Dragana Lukača i Bakira Kakira, koji su njeni glavni ideolozi, proglašavala kriminalnim i lopovskim,
• Bez ikakvog program, ikakve ideju, ikakvog stava o tome šta misli da treba uraditi sa Republikom Srpskom i unutar nje, kako je pozicionirati u BiH ili izvan,
• Godinu dana bježala od glavnih tema: odnosa u BiH, sarajevske i inostrane unitarizacije, prenešenih i otetih nadležnosti, privatizacije zajedničkih institucija i BiH, postizbornog vala zahtjeva za ustavnim promjenama,
• Cijeli mandat ponižavala građane i javnost svojim neartikulisanim pričama o kriminalu i korupciji, pa na kontrolnom mjerenju vremena izgubila vlast u 20 opština, i proglašavala 50-postotnu volju birača režimom,
Već je u tome što nema političkog karaktera i političkih referenci za vršenje vlasti.
O tome da nema sposobnosi i vještine da pobijedi, ne treba raspravljati.
Politički kakarakter podrazumijeva miminum konstanti u odnosu na najvažnije probleme svog vremena i svoje političke karijere. On ne zahtijeva betonirane stavove o jednom pitanju tokom više mandata jer se i problem iz tog pitanja i vrijeme i njegovo okruženje mijenjaju. Ali zahtijeva prepoznatljiv odnos prema akterima i trendovima u kojima se detektuje generalna politička linija i tehnologija formiranja relacije. To je javni karakter jedne političke stranke, ili lidera, kojeg javnost prepoznaje i na osnovu kojeg asocijativno razaznaje i još neizrečen stav ili odnos.
Politički karakter, pored ideološke matrice, određuje i saradnju sa drugim političkim strankama kao i odnos lidera prema svojoj vlastitoj stranci što podrazumijeva nedopustivost bilo kakve upotrebe stranke zarad svoje pozicije ili eksterne nagodbe.
Dakle, kakav je politički i ljudski karakter aktera opozcije.
To je karakter izdajica, izlaznika, rascjepitelja i izgnanika.
Ognjen Tadić, napustio Radikale Vojislava Šešelja da bi bio vječni kandidat.
Mladen Ivanić, napustio SDS da bi se podvukao pod skut vlasti SNSD a onda napustio SNSD da bi, po nalogu stranaca, rušio izbornu volju građana.
Milanko Mihajlica, napustio Radikale Vojislava Šešelja da bi, onomad, bio prirepak Esdesovoj vladi i skupštinskoj većini.
Dragan Čavić, istjeran iz SDS-, bivši Predsjednik Republike koji je sebi dozvolio da se kandiduje za poslanika. S konja na skakavca.
Zdravhudin Krsmanović, Aladža, napustio Socijalističku partiju da bi bio „adut“ ambasadaša, sitnih stranih manipulista koji su ga ubijedili da je on Nova Snaga Istoka.
Politički karakter tog opozicionog konglomerata je u skladu sa onom krilaticom neliječenih alkoholičara: Jebeš karakter koji nije labilan.
Dabome, u politici je i to razumljivo, podnošljivo i svarljivo.
Ali u maloj politici. Politici malih dometa. Politici niskog intenziteta i malog rizika. U politici niskih zahtjeva.
U državnoj i nacionalnoj politici, politički karakter je presudan. U njemu nema mjesta za lične osobine svojestvene kurvama, kerovima i kalkulantima.
Jednokratnost karaktera limitira mogućnosti i perspektive društva u čijem okrilju su otpadnici, izgnanici i izlaznici postali političari i lideri. U dugom slijedu mandata, ako takvi imaju glavne uloge na pozornici, društvo atrofira, razara se, dezintegriše se, granulira, usitnjava i zakržljava. Postaje funkcionalno. Njime se lako upravalja sa strane. Postaje manipulativno. Postaje društvo jedne adrese. Adrese koja nema kataktrer. Sve je to prepoznatljivo u nastojanjima i namjerama u BiH. A sada i u Republici Srpskoj. I to nije jednočinka, samo za ove izbore. Taj trend će se nastaviti. Gubar će i dalje nadirati. Republika Srpska i njena vodeća politička snaga treba biti spremna za to.
Gospoda protuve koje sam ispominjao, a i drugi, slični, na političkoj sceni, akteri su malog nekarakternog dometa iz inkubatora i rasadnika ušljivih ambasadaša, destruktivaca i funkcionalista, specijalizovanih za razaranja društva, nacije i biračke volje naroda.
Takvi nikada ne mogu pobijediti regularno. Osim u incidentuoznim eksterno dirigovanim situacijama. I ako je društvo politički zdravo, refleksno i svjesno svog dugoročnog opredjeljenja, političkog stava i izbora.
Ako, pak, pobijede na način neke jogurt revolucije, čaušesku sindroma, sadam sadake, solidarnošći, narandžaste revolucije ili otpora, predstavljenih kao demokratizovane akcije za promjene i borbu protiv korupcije i kriminala i slično, sudbina drštva, države i nacije je zapečaćena.
Takvom društvu se više nikada neće dopustiti povratak na scenu karakternih političkih aktera. Epizodisti, marginalci i sufleranti postaju vječni. Kao i vještačka demokratija koja će ih iznova, na izborima, razmnožavati.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
KOMEDIJANTI
Očekujem da se Četvrtog Oktobra, koji prvi dođe, uzajedinjena opozicija izvini javnosti, biračima i širokim narodnim masama, radnicima, seljacima i poštenim nevladinim organizacijama, za svakovrsne prevare, obmane, presije i komendijancije koje su im priredili tokom pretpranja i pranja mozgova u kampanji za ove izbore. Pokoj im duši.
Manipulativnim medijima ne bi pomoglo ni izvinjenje. To treba poštrojiti, povaditi jajca, naživo.
Najprije je Ognjeni Tadić izjavio da je sramota što je Dodik išao kod onog Poltavčenka i dovodio ga ovamo. On, kad bude prijesednik, kad moja baba bude imala ona jajca, on će Putina u svakom kvartalu dovoditi u Marićku i Jelićku a Medvedeva najmanje jednom nedjeljno u lov na divlje svinje i međede u Tisovcu. Medvedev će imati, takorekuć, mjesečnu kartu Moskva – Tisovac.
Onda je Mladen Izvanić, instruiran izvana, i njegova Partija Dokumentovanih Prevara, saopštio da su Kinezi pronašli specijalne mastiljave prstenove, sa tajnom tintom koja glasačke listiće čini nevažećim. Kinezi su, onda, pošto podržavaju Srbe a i Dodik je bio u Pekingu, odlučili da to poklone Esenesdeu i da tako pokradu 700.000 glasova. Jedino je bolju budalaštinu izvalio Radovan Karadžić, u ratu, kada je rekao da je u Rusiji nabavio tajni crveni žele koji će bacati iz vazduha na muslimane jer uništava sve što je zeleno, osim trave i lišća.
A sinoć je Dragan Čavić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske i cijelih Čokorskih Polja, napao Srbiju i njenog predsjednika Borisa Tadića što je u mjesec dana triput kontaktirao i podržao Režim Republike Srpske. A njegov, Tadićev, dolazak u Doboj, na predizborni skup, kaže Depeče, prevršava svaku mjeru. Supervizor Srbije i Borisa Tadića. To je, izgleda, Čavić.
Kad bih bio u takvoj situaciji, kao nudiguzi i potopnici, a ne bih znao da sročim četiri programske rečenice, uzeo bih program Žirondinaca i njega saopštavao ljudima.
Zar je, doista, moguća takva vrsta poniženja Srba. Kakvu već nedjeljama priređuju Komedijanti Opozicije.

MULTIETNIČKO SMEĆE
Valentin Incko, ovovjeka varijanta Benjamina Kalaja, proširio je svoju predizbornu kampanju i na izborno mjesto Bečki Standrad.
U tom listu je izjavio da bi EU mogla usloviti upućivanje pomoći BiH, na primjer u oblasti prerade otpada, takozvanoj reciklaži, samo ako se udruže svetri etničke skupine. To bi se, dodajem ja, moglo i dalje uslovljavati. Pa da Huso, Ante i Čedo, vrše process velike nužde na zajedničkom čučavcu. A za proizvodnju tih uvećanih čučavaca, za veliko multietničko sranje, mogao bi se formirati klaster. I izgraditi novu livnicu, pošto su multietničari u nedavnom velikom Mixnational Sraniju, uništili livnicu sivog liva u Odžaku.
Sljedeća stavka Inckovog političkog programa: Nama je potreban jedan sveukupni kontakt partner u poljoprivredi. Takorekuć Državno ministarstvo poljoprivrednih dela. Srbi neće o tome da pričaju. Jer je, dodajem ja, svo poljodjelstvo smješteno u Republici Srpskoj. Znate da nisam nacionalist i rasist. Ali čaršijski ljudi se ne bave poljoprivredom. Samo Srbi i Hrvati. Ponijeli sa Dnjepra i Dnjestra.
A za kraj, pošto ne zna pjevati, čak ni jodlati, Vicko Incko poentira rezolucijom: Ali ako mirna separacija nije bila moguća 1992. godine, zašto bi sada bila moguća? Secesija bi bila posthumni trijumf Miloševića i trijumf za Karadžića, koji sjedi u Hagu. Međunarodna zajednica ne može prihvatiti secesiju tamo gdje se dogodilo etničko čišćenje.
Jebo ga Milošević. Uključujući i Rašu.
Svaka priluda, koja se spusti niz Alpe, Srbima nabija na nos Miloševića i Karadžića. To je znak raspoznavanja za neupućene amatere. Međunarodna zajednica o kojoj govori Vicko, Veliki Krojači, mogli su dozvoliti mirnu separaciju Sloveniji i još mirniju Hrvatskoj a druge su namjerli da drže u toru bez obzira na krv.
Mirna separacija je provedena odmah na višenacionalističkim izborima. Mogli su tada verifikovati faktičko stanje. I ne bi bilo rata. Ali neko želi Turcima da pravi Državu. Neko Hipobanci. Neko Berlinu. Kako ko.
Valentin Incko ne razumije osnovne pojmove političke genetike i anatomije.
Nikada ove tri skupine, sa Velikog Gusanog Čučavca, nisu bile deseparatisane. Integrisane. Uvijek su bile separatisane. I uvijek im je neko sa strane navlačio zajedničke čakšire, ugonio u zajednički tor i razvijao bratstvo i jedinstvo. Dok se sva Evropa nacionalizirala i održavljivala.
Uostalom, da dobro upamte svi, a i Incko, priča o Republici Srpskoj nije priča ni o kakvoj separaciji. BiH je nastala spajanjem Republike Srpske, sa svojom teritorijom, podanicima, državljanima, organima vlasti, izborima, institucijama i ustavom, i Muslimansko-hrvatske federacije.
Može se, dakle, raditi samo o razdvajanju. Nakon spajanja.
A etničko čišćenje. To u BiH ne postoji. Kao ni genocid. Ljudi su se samo ponašali u skladu sa činjenicom da nikad nisu bili integrisani. Otišao je svako sebi. Dabome, da su mnogi i pobijeni, popaljeni i protjerani. Jedino nije dabome da su Srbi pobili Hrvate i Muslimane i svojih skoro 30.000. Ako su Srbi varakinom etinički tretirali druga dva naroda, ko je glancao Srbe.
Da nije u pitanju ugrađena separacija, vratili bi se ljudi. U tako širokodemokratsko, panhumano, svijetloevropsko Sarajevo. Naprimjer. Hajde što ne vole da žive kod koljača, genocidaša, četnika, zločinaca Srba. Što ne vole da žive u Sarajevu.
Ovdje se, moj Incko, ne kaže separacija. Kaže se Ide. Ide Tito, vodi partizane… Ide Mile Lajkovačkom prugom, Idu svatovi… Ide Srpska.