NA OVOM BLOGU MOŽETE OTVORITI MOJ ROMAN "PRSTI LUDIH OČIJU"

BOŠNJAČKO VLASNIŠTVO ISTORIJE
Da su Bošnjaci vlasnici Države, vlasnici Nezavisnosti, vlasnici Pobjede nad agresorom, vlasnici Velikog praska odvajanja od Velike Srbije, vlasnici Patriotske borbe, vlasnici Oreola žrtve, vlasnici Zajedničkih organa, Vlasnici svih sarajevskih članova predsjedništva BiH, vlasnici Ejupa Ganića i svih drugih istorijskih ličnosti, vlasnici Hrvata u BiH na osnovu preuzimanja njihovih nekoliko riječi kao što su općenito i općina, a koje je, u stvari, na Balkan donio Mehmed Fatih Sabljaš, vlasnici mjerne jedinice genocidnosti, vlasnici akceleratorske mašine za ukidanje Republike Srpske... zna se već neko vrijeme i ne izaziva neko čuđenje, osim patnje podnošenja, gadljivosti i torture javnog i pojedinačnog uma.
Danas, na Veliki petak, Akademik Akademije Avaz, Muhamed Filipović, muslimanist i opozicionar iz ranog komunizma, potvrdio je još jedno bošnjačko vlasništo – vlasništvo nad istorijom. Nad historijom. I to je pobošnjačena riječ. Hrvatima su uzeli entitet, Herceg Bosnu, uzeli Mostar, uzeli pravo na televiziju, sad će im uzeti i jezik a oni će biti primorana da govore čakavski i slično. I ja sam za ikavski. Za multisarajsko shvatanje bilo bi najbilje da govore historijski bosanski.
U autorskom tekstu o Izdajici Tihiću, čime se ne bavim jer se radi o naručenim međustranačkim krvoločnostima u predizbornom zemanu, Filipović govori o dva protivbošnjačka pragrijeha, dvije čestice koje mogu biti bozon uništenja Bošnjaka, Bošnjakije, Bošnjaštva i Države.
Prva čestica antibošnjaštva jeste činjenica da su neki izrodi podržali tezu o građanskom ratu u BiH.
Druga čestica antibošnjaštva jeste lažna i neodrživa teza o „inicijalnom zločinu u Dobrovoljačkoj“.
Ako prihvatimo tezu da se u slučaju Dobrovoljačka, kaže Dobromuhamed, dogodio zločin, onda mi falsifikujemo historiju. Povest.
Ako to tvrdi neki izrod Dževad Galijašević, to nije ništa, to je razumljivo, to nije falsifikat. Ali kada to radi Sulejman Tihić, to je propast. Apsolutno nedopustivo, veli Dobromuhamed.
Tako vrijeme jedanput teče kao historija a drugi put kao histerija.
Dobromuhamed Filipović je, zarad sačuvanja istorije u bošnjačkom vlasništvu, prihvatio da kaže da je Ganić ugledni naučnik i historijska ličnost, da je Ganić u slučaju te mrske jna odigrao historijsku ulogu, da se ne može govoriti ni o zločinu u Dobrokoljačkoj u odbrani slobode i državne teritorije, da je jna tada bila strana armija na tlu Nezavisne Države Sarajevo, da je Ganić izgovarajući historijske riječi: Niste vi, Predsjedniče zadržani, Vi ste uhapšeni, a nakon dvadeset godina, neki engleski sudija za kriminalce, protuve i svodnike, iste, istorijske riječi, uputuio je živoj historiziranoj personi, Ganiću, prihvatio je Filipovič da kaže i tezu: Agresorska JNA i njeni subverzivni pomagači u Bosni i Hercegovini.
Ako nekome još nije jasno:
Subverzivni pomagači JNA u BiH su Srbi.
Oni su kasnije, otkinuli dio historije pa su formirali, a izrodi im priznali i potpisali, Alija, Haris i ostali, Subverzivnu Pomagačku Genocidnu Naseobinu Eres.
Pošto je malo nezgodno izreći Republika Srpska.
Glavna teza Dobromuhameda Filipovića, Tunje: nikako ne smijemo, ni u kom pogledu, prihvatiti tezu da smo i mi krivi za rat. Znači: Nas je napala JNA, mi nismo imali ništa u rukama, ni patriotsku ligu, ni švercovano oružje preko Zagreba, ni zelene beretke, samo džezvice u rukama smo imali, i nismo ni sa kim ratovali u građanskom ratu, samo smo se branili od Agresorske JNA koja je izvodila agresorske manevre povlačenja kroz Dobrovoljačku, kroz Tuzlu, kroz aerodrome pa su pomagali da pobjegnu i neki naši a u tim agresorskim povlačenjima bilo je pucnjave, no pucali su samo Subverzivni pomagači agrsorske jna, Srbi.
To je zvanična historija BiH.
Mi, u priči, smo Bošnjaci.
Uredu.
Potpisujem, onda, ovakav nadrealizam.
Čim je BiH proglasila neovisnost, srbi su poklali kokoši, krmke i telad, uhvatili krv u šerpe i lavore pa se njome, onako crnom i toplom, polili po cijelom tijelu, naročito po dlakavim dijelovima, a po manji čokanjčić nasuli u oči, a onda su krvlju namazali puške i čupava prsa, zamazali noževe i kame pa ih stavili u zube i tako hodali Slobodarskim, Stabilnim, Otomanskim Sarajevom. Čak je i onaj poginuli svat imao krvavi nož u zubima i tako išao u onu staru baščaršijsku crkvu iz hiljadudvjesta i neke. Svi ostali, a naročito Ganić, Izetbegović, komunistički zatvorenik, Silajdžić, čak i Kljujić, Divjak i Lazović... hodali su u svilenim gaćicama sa šeherskom čipkom. Samo je Zlatko Lagumdžija hodao u satenskim prekomudnim provjetravajućim gaćama, bez čipke.
Kako tad, tako i danas.
Zato žena, djeca i Silajdžić i idu stalno u London, kod Ganića, da mu nose čiste svilene gaće. Historijske.

IVANIĆ BOSANSKOHERCEGOVAČKI PROMOTOR SREBRENICE
Nije trebalo čekati ni tri dana da bi se teret deklaracije o Srebrenici prelio i na leđa Republike Srpske i srpskog naroda u BiH. Ipak, niko nije očekivao da će promotor tog zahtjeva biti Mladen Ivanić sa svojim zahtjevom da se donese “generalna deklaracija” u kojoj će glavni i najveći dio biti posvećen Srebrenici. Ivanić tako trči pred rudu agresivnog sarajevskog političkog kruga i prvi veže Srebrenicu za vrat Republike Srpske.
Bitno je reći da bilo kakva deklaracija o Srebrenici u BiH, ne samo da izdvaja jedan zločin i jednu žrtvu, a druge potiskuje i potcjenjuje, nego je uvod i predigra za ukidanje Republike Srpske. Ivanić se, ako već nije dobio zadatak i pristao na prljav politički angažman, nudi dijelu međunarodne zajednice koja želi unitarnu, jednionacionalnu BiH, kao prvi saradnik.
Istorijski je neodgovorno dijeliti zločine prema nacijama a ne prema krivcima. Naročito je istorijski nedopustivo srpskom narodu koji u cijelom vijeku trpi genicid, istrebljenja i iseljenja, nametati kolektivnu krivicu, što Ivanićeva deklaracija neospornio čini, a da pri tome niko nikad nije izrazio ni sažaljenje prema srpskom narodu i njegovoij sudbini u Jasenovcu, u Kninskoj krajini, u Slavoniji, na Kosovu, u pola BiH, u rejonu Srebrenicia-Bratunac…
Političari i političke stranke se ne mogu igrati nacionalnom istorijom, kako to čini Ivanić, kao da se radi o dnevnom političkom potpitanju.
Pošto je Ivanić ovim pokopao svoje srpske šanse na izborima u oktobru, biće zanimljivo vidjeti samo dvije stvari:
Za koji honorar i
Koga će kandidovati umjesto sebe.

ZLOČIN NA BALKANU
Da pripadam nekoj bratstvenoj sekti svetih silnica i nadmagnetne moći, ustvrdio bih da je ispod Balkana neka čudna energija koja ove ljude ovdje čini takvim kakvi su – divljim, ubibratoljubivim, ekstremoidnim, netolerantnim, nekompatibilnim, paracivilizacijskim i neevropeisanim. I da bi, kad bi ih sve do jednog, u istom razmjeru, sa istom glavom i istim posjedima, premjestio na neko drugo mjesto zemljine kore, u Skandinaviju, naprimjer, bili sasvim ljupki, nježni, humani i ljudoljubivi do neprijatnosti.
Svejedno, mislim da ima nešto ukleto. Ili ispod nas, ili u nama.
Rat, recimo.
Mada svi, u raznim fazama svoje istorije, vole da ratuju. Ali rat na Balkanu je prinosni obred kolektiviteta, žrtva bogovima koji su, istovremeno, bogovi naroda, rata, ljubičica i krvi. Rat je priča iz narodnih predanja. Dio porodičnog stabla. Najvrednije iz porodičnog blaga u sanducima na tavanu.
Zločini, pogotovu.
Na Balkanu ni jedan vic nije daleko od pameti i realiteta. Onaj stari, kad je Huso iščakijo, preko vrata, komšiju Marka. Šta uradi, bolan Huso. Marko je zaklo našeg Musu Kesedžiju na Kosovu. Pa, to je bilo 1389. Ne znam, bogami, ja sam juće ćuo. U zadnjim bratskim, epskim, ratovima tokom Bosne i Hercegovine, jedan se starina, odmah na početku, objesio, blizu Prijedora. Imao je na vratu neke zločine, odležao svoje, poslije Drugog svjetskog rata ali se našao u okruženju koje nije slutilo na dobro. Onaj rat sam preživio. Nema komunista, više neće biti suda za mene. Na Ozrenu je sasvim normalni borac, jednog sunčanijeg jutra, pred seoskom prodavaonom, preklao staricu. Trijezan. Šta ti je baba smetala, juče nam je pite pekla. Pogino mi je brat na Orašju, sve ću i’ poklati, krvi im i djecu jebem. A tamo, na istoku, na nekadašnjem putu ruda, duvana i svile, bilo je sljedstveno: Prošlog rata mi u Drinu, ovog vi. Jebiga.
Zločin na Balkanu nije samo zločin. To je melem na ljutu ranu. Zločini na Balkanu nisu ničiji. U svakom od njih svi su učesnici. Ne postoje pojedinačni zločini. Zločini na Balkanu su nerazmrsivi. To je kolektivno vlasništvo. Zato se i kaže da su svi Srbi četnici a svi Hrvati ustaše. I balije, izrodi. Zato je Republika Srpska genocidna tvorevina a, nekad muslimansko selo, Lišnja, kod Prnjavora, naseobina. Ko zna zbog kog zločina nad Hrvatima je sradala porodica Zec. I ko zna koliko će glava letjeti tokom ovdašnje mikroistorije, zbog Dobrovoljačke, zbog Ahmića, zbog Bradine, zbog Kotor Varoši, zbog milion mjesta krvi. Da li je neko primijetio da je na Balkanu prirodno da djeca mrze više od očeva koljača. Tako se hrane budući zločini. Da li će podjele i etnički sterilizatori pomoći, da se zločini i zločinci trajno razdvoje, vidjećemo.
Onda fini, uglađeni, klunirani, Boris Tadić iz tog mikrovalnog miljea zločina, izdvoji Srebrenicu. Misli, imamo većinu, biće koristi. Srbija napreduje. Pozdravljaju Brisel, Pariz, Vašington. Samo Kacin nešto sere. A i ja sam lider na Balkanu.
Zločini tokom Bosne i Hercegovine se ne mogu razabirati na naše, vaše i njihove. To je sve jedan zločin. Zločin kao prekrivač. Zločine ne treba dirati. Osim da odrobijaju i krivci, i navijači i gledaoci, ako treba. Ali Boris nije filozof, kao njegov tata, i ne razumije da je svako izdvajanje zločina, ovdje, najbolja hrana za nove zločine. Jednima, jer ih rasrđuje što žrtve od toga prave predstavu, drugima jer im hrani osvetu koja teče zajedno sa crvenim krvinim zrncima i samo čeka da se negdje zarežeš pa da pokulja među ljude, dušmane i izrode. Boris ne zna da na riječ Srebrenica ne navire potištenost, poštovanje, sukrivica, nego eruptira Nož, žica, Srebrenica.
Ako hoćemo da prekinemo tu spiralu zločina na Balkanu, moramo ih držati u tišini. Obilježiti, zapamtiti, odrobijati i utrapiti.
Ako ćemo praviti predstavu, kakva je deklaracija u srbijanskoj skupštini, i oni iz prvih redova, učtivi i fini, i oni iz zadnjih, razdrljeni i pjani, čupavi i okozakrvavljeni, tražiće još. Kao na novogodišnjem koncertu. Još Balakanski marš. Gluvo dobrokoljačko. Krvavo muslimansko. Pravoslavni valcer na kami. Katoličanski bolero.

SRBIJA PRIZNALA SREBRENICU, JOŠ KOSOVO
Srbija je, za svoju veličinu na Balkanu, postupila nesrazmjerno naivno.
Usvajanjem deklaracije o osudi zločina u Srebrenici 95., nad muslimanskim stanovništvom, a Srebrenica je u Republici Srpskoj koja je u Bosni i Hercegovini, neprimjereno se miješa u stvari izvan svoje teritorije.
Srebreničarenje u skupštini Srbije, loša je trgovina jer je uloženo mnogo više vrijednosti od robe koja je kupljena.
Dabome da Tadić, predsjednik Srbije, nije slučajno lansirao ideju o deklaraciji niti je vladajuća koalicija slučajno odmah prionula na posao pa ispisala tekst koji je skupština pošto-poto i brže-bolje, izglasala. Štagod je Tadiću obećano, obećano je bez pokrića. A i da je sa pokrićem, nevrijedno je bremena koje deklaracija o Srebrenici tovari na leđa Srbije i srpskog naroda, u BiH, naročito.
Sud je presudio da Srbija nije kriva ali nije učinila ništa da spriječi zločin u Srebrenici. Po toj osnovi kriv je i Island. I Grčka, samo što je stigla da bankrotira prije osude. Ovom deklaracijom Srbija sebe proglašava krivom. Zašto bi, inače, osuđivala tuđe zločine.
Srbija se nikada nije razumjela u poslove Srba u BiH. Da li da im pominjem Miloševićevu upotrebu Srba, i Ovdje, bez zaštite, sankcije na Drini, pljačku deviza novoštampanim dinarima... Ne razumije se ni sad.
Srbija se neovlašteno miješa u poslove Srba Ovdje iako nije u stanju da riješi svoje kućne probleme, pa im mi moramo predlagati podjelu Kosova kojeg nikad neće priznati.
Ovom deklaracijom Srbija tovari na leđa Republike Srpske, i Srbe Ovdje, kolektivnu i institucionalnu krivicu. Nigdje nije ustanovljeno da su institucije odlučivale o zločinu. Ali onaj muljavi Mašović je već izjavio da je Srbija priznala da su genocid u Srebrenici počinile vlasti Republike Srpske a ne pojedinci.
Sada predstoji decenija, i više, sve do raspada BiH, a poslije me ne zanima, mahanje genocidnom zastavom nad svakim Srbinom kao i nad cijelom Republikom Srpskom.
Drugi zločini, drugih i nad drugima, u BiH, više nisu važni. Sada će se pored parola: Republika Srpska, genocidna tvorevina, Republika Srpska, separatistički entitet, Republika Srpska, Miloševićevo djelo, neprestano ispostavljati zahtjev da institucije Republike Srpske donesu istu ili goru deklaraciju o Srebrenici, da svaki Srbin hoda sa žutom trakom i tekstom: Ja, genocid, da djeca koja polaze u osnovnu školu odmah priznaju da su genocidni... Uključiće se i dijelovi međunarodne zajednice, po potrebi.
Tako se dijeli Bosna i Hercegovina. Jedni će uživati o genocidnoj košulji navučenoj na Srbe i Republiku Srpsku. Drugi će uživati što su obilježeni kao zločinci i genocidaši. A svi zajedno će uživati u sretnoj, bratstvenoj i usranoj državi.

AL ŽURNALISTIČKI SKOK U BiH
Građani, i otkriveni dio građanki, BiH, dosada je živio u velikom dijelu medijskog mraka. Sva sila informacija koje je emitovala globalna mreža Al Džezira, nije dopirao do građanki i građana BiH. Naročito smo bili uskraćeni za izjave Velikog Vođe Al Kaide. Ovi naši amateri, i kad puste neku izjavu, onda nemaju međunarodni ton pa ne čujemo šta čovjek zbori. Samo titl.
Sada će Sarajevo srušiti taj medijski mrak. Sarajevo, otkako je na njegovo čelo došao Al Behmen, esdepeovac.
Prvi istorijski medijski potez kojeg je povukao gradonačelnik bila je kupovina neke lokalne televizije za trista iljada marki. Sarajevske medijske sveznalice, koje znaju koja dlaka u kom Dodikovom uhu vuče direktno četničko i velikosprsko porijeklo, nisu imale pojma o čemu se radi. Digli su galamu: Što će gradu TV, Što se daju pare za propale privatne medije, Što ovo, što ono... valjda su sad shvatili da je Al Behmen NRTV Studio 99 kupio za Al Džeziru. Jer, ta planetarna mreža će gradu nadoknaditi 320.000 troškova. Tako Al Sarajevo neće štetovati a postaće regionalni centar medijske stabilnosti.
Zadovoljni smo što će Al Džezira doprinijeti velikom žurnalističkom skoku u BiH, rekao je Al Behmen. A žurnalizam u BiH je na takvim visinama da se svako usere čim pogleda dole.
Sarajevo, dakle, nije samo glavni grad BiH.
Sarajevo je projekt regionalnog centripetiranja vjere, medija i otomanske stabilnosti.
A socijaldemokratska priča Esdepea i njegova krvava borba protiv članstva SNSD u socijalističkoj internacionali, evropskim socijalistima i svjetskim i evropskim asocijacijama mladih socijalista, samo je ćaršijska prića sokačkih vizura Zlatka Lagumdžije čiji su politički dometi, i reference, proizvodnja takvih protuva kao što su Al Komšić, Al Behmen...

OPOZICIJA JE SVE OD SEBE DALA
DVA MLADENA, JEDNOG RADIKALA
Od velikih međunarodnih projekata u BiH, Republici Srpskoj, a i šire, ponekad neki i uspije.
Propala su Bonska Ovlaštenja, propala je Reforma policije, Propao je Aprilski paket, propao je Butmir, ispropadala je nekoliko puta Reforma Ustava... Ali uspjelo je ujedinjenje opozicije u Republici Srpskoj.
Srpska Demokratska Stranka, ono što je od nje ostalo, pošto je prošla veliki politički put koji je, zadnjih deset godina, ličio na put prosute kante klikera niz kaldrmu iz pjesme Ne klepeći nanulama, Partija Demokratskog Progresa, partija sumanutog naziva jer je demokratija uvijek konzervativna a ne progresivna, jedna od G-partija balkanskog ekspertizma i Srpska Radikalna Stranka, stranka jednoglavog lidera iz Bosanskog Novog, poznatog jezgra srpskog radikalizma, ujedinile su se i potpisale papirus sa jednostavnim stihom: Opozicija je sve od sebe dala, dva Mladena, jednog radikala.
Noćima ne spavam. A kad spavam, budim se kao da spavam sa piranama. Ili Amazonkama. Analiziram šta je ujedinilio te tri jurišne opozcione grupe, ta tri lidera, tri slobodara, od kojih je jedan, znate vi dobro koji, kao nosilac odborničke liste u Bosanskom Novom, 2008. dobio 277 glasova, tri kolosa, koji su, dvojica, jer treći nije imao ništa, na tim lokalnim izborima 2008. izgubili 20 opština.
Programa, opozicionog, nemaju.
Njihov jedini program je da se mora srušiti nenarodni režim Esenesdea za koga je 2006. glasalo pola naroda. A 2008. dvije trećine naroda.
Za dobru i izglednu opoziciju morali bi imati program, ako ne svi, barem jedna od tih stranaka, iako je sada, šest mjeseci do izbora kasno, program koji taj narod prepoznaje i kome daje masovnu podršku i koji u javnosti dobija sve više i više postotaka.
Za njihovu žal da kažem – takav se program još nije rodio i neće zadugo. Esenesde ima odgovor za kompletnu lepezu pitanja, i dugorčnih i današnjih, koja stoje pred narodom i Republikom Srpskom.
Vođu, opozcionog, nemaju.
Ni liderski ni partijski. Bilo bi normalno da je jedan od njih stjegonoša, lučonoša, mudonoša, barem. Pa da se drugi okupljaju oko njega i da narod kaže: Vidi junaka, a vidi ih i oko njega. Ili da jedna od tih partija ima snagu, program i organizaciju pa da se druge upotpore i tako stvore front. Ali jedna od njih, Esdees, živi burnim partijsko-organizacionim životom – svake nedjelje neko nekog raspušta. Ima ih više po bunjištima nego po odborima. Druga, Pedepe, pretvorila se u pi-ar agenciju za butmirsku promociju osakaćenog entitetskog glasanja. Treća, bosanskonovska, i nije stranka. To je pojava.
Kandidate, opozicione, nemaju.
Tadić, Ognjen, Nosilac Šešelj Štafete, već je bio na tim izborima. Ivanić, Mladen, takođe. Izgledno je da i on opet bude kandidat ali ovaj put za Člana Predsjedništva BiH. To je već jednom bio pa ga je narod upamtio kao takvog borca za sprstvo da mu je s leđa otpadalo po tri, četitiri kile mesa u komadu. Od Mladena Bosića ni McEricson ne može napraviti kandidata.
Šta je, onda?
Strah je crvena nit koja ih ujedinjuje. Strah od poraza.
Računaju da je manja jeza kad izgubiš grupno. I uvijek možeš, makar podsvjesno, u sebi, ako ne smiješ javno, reći da ste izgubili zbog onih kretena.
Tačno ih vidim u oktobru.
Niko iz njihove pameti se neće pitati zašto je Esenesde pobijedio nego zašto su oni izgubili.

MADRIDSKI TERITORIJALIZAM
U posljednje četiri godine jedva smo živi ostali od brige raznih komesara, briselaša, nižih, viših i prolaznih predstavnika, prvih zamjenika, izvjestilaca, parlamentaraca... za napredak u BiH, za ekonomiju, za demokratiju, za funkcionalnu državu, za dijalog, za reforme, za jedinstvenu šestojanuarsku policiju... Mislio sam da se svaki briselski administrant noću budi u zeleno-žutom znoju PBSS-a, postbosanskog stresnog sindroma, zbog želje da što prije napredujemo. Mislio sam da EU i NATO-integracije nisu toliko važne. Dok nam ne daju bezvizni režim a ni u MAP nismo dobrodošli.
Najednom, stiže papirus iz Madrida. Mi, dole... Oduševljeni... Razdragani... Rasproljećeni... Ushićeni... Neuhićeni... Egzaltirani... Razgaćeni...
potpisujemo papir kršten kao „Učvršćivanje posvećenosti BiH procesu Evroatlantskih integracija“.
Papir ćemo usvojiti prije izbora a provoditi poslije izbora.
Neću sada da se bavim kućnim poslovima EU, španskim selima predsjedavanja EU, Eštonkom i vijestima da ona formira diplomatsku službu EU od nekoliko stotina diplomata, borbom za prevlast nad briselskom birokratijom i bratijom, prekoatlantičkim transeverzalama... ali čim je Dokument izašao u javnost, dobio je vrijednost sabranih esemesova pokojnog Pukija.
Njegove šanse da bude učvršćen su ravne nuli. Sada je svako u demokratskoj prilici da kaže da je to malo ili mnogo.
U suštini, BiH je ovdje u drugom planu.
Ustavne promjene, zbog kojih smo sluđeni, već cijeli mandat, u drugom su planu, bratstvo i jedinstvo dva entiteta i tri naroda u drugom su planu, ekonomija je u mrduši donjoj. Samo je bitno da BiH obavi, glatko, svoj gaćoskid kod evropskih i nato-integracija. Da se teritorijalizuje.
Ako nije u pitanju Šarena Laža. Tipa: Čim provedete Reformu Policije, u BiH će pohrliti strane investicije i ulaganja a SAD će zaustaviti finansijsku krizu za najmanje pet godina kako bi građani Vaše Zemlje osjetili Blagodeti Reforme.
No, mislim da je u pitanju najmanje dvoje:
· Da se legalizuje i uturi u ustav sve ono što je dosad podržavljeno, mada se nabrajaju četiri stvari
· Da se sarajevizuje država jer u „daljnjim obavezama“ stoji: Mi se takođe obavezujemo podržati i obezbijediti funkcionisanje svih institucija i agencija već uspostavljenih na državnom nivou ili koje će tek biti uspostavljene kako zahtijeva proces integracije u članstvo EU i NATO.
I deklaracije su postale pak-papir za stare stvari.

UZLET I ESEMES SIROTOG PUKIJA
Samo još oni koji mrdaju usnama dok čitaju intelektualije u novinama, misle da postoji novinarstvo. Znam da ću naježiti i razrežati mnoge, ali novinarstvo na ovim prostorima je umrlo sa samoupravnim socijalizmom.
Ali, da krenem od nereda.
Sa propašću tog našeg samoupravnog socijalizma, za sve druge, komunizma, svaki je umobolnik, idiot i skretničar s pameti dobio priliku da misli da je svetac lično, bogomdan ako ne za patrijarha a ono za vođu nacije, najmanje.
Tako su se u našim životima pojavile protuve. A oni koji su znali da nešto rade, otišli su u tri pizde materine. Riječ Otišli upotrebljava se za situaciju kada su organizovane protuve organizovale progone. Izbjeći ću da govorim o sebi. Gledao sam po banjalučkim ulicama kako mobilišu ljude samo zato što nisu ušli u Esdees. Ne moraš da budeš Srbin, srbenda, srbljak, ne moraš da srbuješ, srbčiš, srbičariš, dovoljno je da si u Esdeesu. Gledao sam profesore, gledali su i drugi samo se prave da nisu, kako prodaju na pijaci stare majice i suvišne kašike, gledao sam fufbalere, legende Borca, prvoligaša nekada, koji su kupili lišće po trotoarima. I, dabome, gledao sam poluazbučare koji su postajali novinari. Polupičke koje su postajale urednice dnevnika. Za dva skakanja po kurcu. Gledao sam kafandere koji su pokretali svoje novine. Druge koji su postajali direktori svega i svačega. A u komunizmu im ni njihova rođena majka ne bi dala da čuvaju kurac od ovce, na priuzi.
Političke stranke sa srednjim D spustile su kriterijume na apsloutnu nulu. Dvjestasedamdesettri. Svemu, pa i novinarstvu. Stranci su pomagali. Dovoljno je bilo da se pojavi neko ko piše za nešto, ne za neke novine, nego baš za nešto, da nešto lane u kafani pa da ga stranci promovišu u nezavisne novinare. Tako je stvoren soj Jedna čovjek – jedne novine. Onda su stranci, ambasadori, i drugi, sa ispucalim cipelama, hlačama za duboku vodu, takozvanim poluvehabijkama, sa prugastim košuljama, kockastim sakoima, cvjetnim kravatama i pirgavim pantolama, dolazili kod Nezavisnih Vlasnika Novina i direktno im iz tašne vadili dolare. NVN nisu shvatili da im, ispod stola, vade i Crven Bana Kvrgana. Svoga i daju im ga direktno u šake. Šta mislite o Dodiku. O Čoviću. O Čaviću. O Harisu. Onda usrani provincijalci, ponapijani, seru o tome kako su oni rekli, saopštili, analizirali. Onaj feder, radi na Federalnoj, kezmastog vrata, Bakir, nedavno izjavljuje u novinama: Ja sam rekao Amerikancima... Američani, kobiva, spali na Bakira. To je kao kad bi Džordž Kluni spao na to da traži one stvari od kamile.
U međuvremenu su se upetljali tajkuni, milioneri, bizMismeni, pljačkaši, dioničari, u stvari, horde Kriminalizovane Odbrane Nacije. Na svim stranama. Mediji su privatizovani. Pored onih bakira, medije su kupili i osnovali krkani. Drugi, pametniji, privatizovali su profitabilnije segmente. Ušle su, u sretnije zemlje, Hrvatsku i Srbiju, i strane korporacije. Sve poštena do poštene.
Države više nisu finansirale medije. Sada ih finansira tržište. Prestala je da važi umotvorina: Koga ljubim toga i jebem. Stvorena je nova: Koga plaćam toga jebem.
A plaćaju tajkuni, oglašivači, stranci, lokalni i regionalni feudalci, klasični kriminalci. Istorija novinarstva, ako je bude, jer je kraj i novinarstva i istorije, moraće zapisati i da su se na Balkanu novine formirale samo za jedne izbore. Čak za jedno ubistvo. Pripreme javno mnijenje, ubiju, zamagle i prestanu izlaziti.
Tako su nastali novi novinari. U toj posteljici.
Tu dolazimo do Pukija. Puki Nacionale. Prva liga. U odnosu na ostale vadipare on je napravio ime, list i položaj. Dabome, nikakve veze sa novinarstvom nije imao. Petljao se sa svakim, turao nos u svašta, dolazio do informacija, manji dio objavljivao, veći dio tržio. Upućeniji znaju ko je vlasnik kapaitala iza Nacionala. Ali to nije važno. Uvijek je neko vlasnik. Ostalo su lutke na koncu, lutke na rafalu, lutke na eksplozivu.
To što su Pukijevi esemesovi objavljeni, to nije nikakav raritet, nikakav udar na slobodu, privatnost i slično. Taj način komunikacije, koju praktikuju i drugi, kao i kafančarenje, razgovore u službenim prostorijama, tajne dostave... dio je njihovog javnog položaja. Svi se oni, kao i Puki, malo preračunaju, pa pišu svakome, traže svašta, pomisle da su važni. Zovu političare po sto puta na dan. A političari, najveći dio njih, onda, misli da su važni pa se i oni užive.
Takvi puki-novinari, novinari na koje se puca, novinari koji pucaju na lovu, uništavaju, i uništili su, novinarstvo. Da li se neko sjeća onog izvrsnog tv-kritičara koji je dijelio kaktuse, mrzovoljni genijalac koji je Severinu, kada se tucala sa kamerom, nazvao pjebačica, i kojeg je Puki otjerao za sekund jer je napisao nešto loše o nečijoj jetrvi.
Preberite koji šljam radi u tim medijima. Pokušajte se sjetiti koje su novinarsko ime izbacili. U bilo kojoj našoj zemlji. A imali su vremena. Dvadeset godina. U tom vremenu i nekoliko ratova. Dobrog novinara može stvoriti jedan osrednji zemljotres. Ali, ne. To novinarstvo nije babica za novinare.
E, sa komunizmom je, dakle, umrlo i novinarstvo. Oni su imali selekciju, podobnost, školovanje, kriterije, stepenice. Nema pušenja uredniku. Imali su reportaže, komentare, crtice, zapise, fotoreportere, fotografije iz života... imali su Vjesnik u srijedu, Spektatora, Danas, Nedeljne informativne novine, Viba, Grizelja, Lešića...
A od puki-novinarstva dobro da su ostali i esemesovi. Državnom tužiocu bajiću – komada 172.
Polusvijet medija će uskoro početi objavljivati svoje sabrane esemesove. U međuvremenu, tu je Maja Morales, Ivonica, Era, ona jeboždrebica...

SECESIJA
SAMOOPREDJELJENJE
OTCJEPLJENJE
AUTONOMIJA
FEDERALIZACIJA
RAZDRUŽIVANJE
Pitanje je, dakle, šta ćemo sa Bosnom i Hercegovinom. Ili, još gore, šta će Bosna i Hercegovina sa sobom.
Bosna i Hercegovina počiva na dva klimava postulata. Na međunarodnom pravu i na međunarodnoj volji.
Međunarodno pravo se primijenilo na osnovu činjenice da je ovdje trebalo prekinuti rat pa se ušlo u sumnjivu pravnu fekalijaturu priznavanja granica socijalističkih republika (kasnije i pokrajina) koje, prema vani, dakle, prema internacionalnom pravu, nisu značile apsolutno ništa. Nakon toga, međunarodno pravo je postalo alatka u rukama PIK-a, OHR-a, UO za implementaciju mira, ambasadora, izvjestilaca, komesara i drkadžija. Ono je još sumnjivije primjenjivano jer je taj proces išao mimo odredbi i samih temelja jednog međunarodnog ugovora velikih sila – Dejtonskog.
U skladu sa porastom neutemeljenosti primjene međunarodnog prava ovdje, opadala je međunarodna volja da se dalje primjenjuje sumnjiva alatna lepeza (sada su učestali i paranoidni zahtjevi da se sve što je dosad urađeno na prividno međunarodnopravni ili samo prividno pravni način, unese u ustav i tako, post festum, popravni, učini regularnim i neoborivim).
Zbog toga, najvećim dijelom, ali i zbog same genetike BiH, na sceni su procesi koji nisu optimistični:
· Raspad
· Unitarizacija
· Centralizacija
· Šestoaprilska diktatura
RASPAD
Raspad se događa na relacijama Sarajevo, koje je u hroničnim halucinacijama da predstavlja Državu - Republika Srpska. U stvari, događa se na relaciji Federacija – Republika Srpska. Taj raspad se može nazvati i razdvajanjem, odvajanjem, različitim tempom, različitim putevima, stvaranjem prirodne nekompatibilnosti. Niko se ne raspada sa Sarajevom jer Sarajevo nije ništa. Država ne postoji. Postoji samo područje Bosne i Hercegovine koje se sastoji od dva entiteta i tri naroda.
UNITARIZACIJA
Taj proces ovdje se događa kao pokušaj inostranog ili dobrovoljnog ukidanja sastavnih dijelova BiH. Republike Srpske kao sastavnog oblika a poslije i Srba. I Hrvata kao jedne od trojne nacionalne sastavnice BiH.
CENTRALIZACIJA
I pod moranjem da se prihvati dvoentietsko i desetokantonsko uređenje, dok se konačno ne ukine, nastoji se centralizovati, i smjestiti u Sarajevo, pod pjesničkim nazivom Zajedničkih institutcija ili pod proznim nazivom Državnih institucija, svaka moguća nadležnost bilo kojeg nivoa vlasti (smiješne javne nabavke, na primjer).
ŠESTOAPRILSKA DIKTATURA
Ta asocijativna sintagma obuhvata sve ono što preduzima sarajevska i internacionalna bulumenta prema svim „neprijateljima“ režima (televizija na hrvatskom jeziku, pravo na referendum, nacionalni, vjerski, jezički popis, treći entitet, dejtonisti, antiunitaristi, anticentralisti, federalisti...) a na osnovu raznih dana državnosti, nezavisnosti, kontinuiteta...
Od svih tih procesa, najizgledniji je Proces Raspada.
Pitanje je: Šta učiniti da se taj proces olakša, ustavizira, reguliše, kontroliše.
Republika Srpska čini neke korake u tom pravcu.
Zakon o referendumu je jedan od tih koraka. Stvaranje moguće situacije za razgovore o razdruživanju. Ekonomska, socijalna, politička stabilnost i održivost. Samostalno, zakonski i ustavno dozvoljeno predstavljanje prema svijetu. Artikulisanje vlastitog političkog interesa. Zahtjev da se u ustav ugradi odredba o pravu na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Postoje dva dobra puta raspada.
Jedan je kada svi sastavni dijelovi, u ovom slučaju dva entiteta i tri naroda, uvide da zajedništvo, kako god ga zvali, više nema smisla.
Drugi je kada je taj proces regulisan ustavom.
Prvi put raspada je dobrano stupio na scenu. Srbi, koji su, pod vođstvom Ludih Srba, bili protiv Dejtona, što je podrazumijevalo pobune, neposluh, primjenu sile, intervencije međunarodnih snaga, sukobe, pa i rat a davalo legitiam izgovor da se Republika, i na silu, ukine, promijenili su mišljenje, pod vođstvom Realnih Srba i sada su za Dejton što im omogućuje da upozore na nezakonitost i neustavnost rušenja Dejtona i na taj način ubrzavanja unitarizacije, centralizacije i jednonacionalizacije BiH. Hrvati, koji su na početku bili za Državu koju je lansiralo Sarajevo, sada su za Treći. Bošnjačka politička scena sve više pokazuje da mora da uvažava mišljenje običnih muslimana i Bošnjaka: Jebla vas, više, Država, šta je s nama i našim interesima u odnosu na Srbe i Hrvate.
Sa ustavom stvar je otežana. To je gotovo nemoguća misija. Nisam siguran da li će se u ustav turiti i Sejdić i Finci a kamo li neke strukturalne i suštinske promjene, kao što je stvaranje Trećšeg entiteta ili pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Stvar sa ustavima stoji tako i u drugim evropskim zemljama. Venecijanska komisija je istraživala tu tematiku i našla da se ni u jednom evropskom ustavu ne upotrebljava termin secesija niti njena zabrana. Termini: nedjeljivost države, državno jedinstvo, teritorijalni integritet, postoje ali, teorijski, to su sintagme koje govore o preprekama vanjskih uticaja. Dakle, kaže Venecijanska, ustavno pravo ne poznaje pojam secesije.
ŠTA ĆEMO SAD

Republika Srpska bi se mogla, kada dođe vrijeme, pozvati na primjere jurisprudencije pojedinih nacionalnih sudova koji u slučajevima secesije uvažavaju takozvanu „doktrinu potpunog uspjeha“. To znači da je stanje koje se može ustanoviti kao potrebno za stvaranje nove države, izvan svake razumne sumnje. Dio poteza koje sam pobrojao, imaju i ulogu poništavanja svake razumne sumnje. Ali „doktrina potpunog uspjeha“, kao i sve u međunarodnim odnosima, primjenjuje se selektivno.
Bilo bi idealno u ustav ugraditi odredbe raspada. To je imao Ustav SSSR, čak i Zakon o postupku otcjepljenja Sovjetske republike od SSSR. To je imao i Ustav SFRJ iz 1974. godine – pravo naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. I Ustavna povelja Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Da u slučaju SFRJ nije bilo jednostranih odluka nego da su se primijenili ustavni mehanizmi i dogovorile zaštite prekograničnih dijelova naroda, ratova ne bi bilo.
No, to će se teško ugraditi u ustav pa će, kad tad, doći do situacije koju opisuje A. Pellet, poznati secesionističar: Pravo se, u ovoj stvari, oslanja na činjenicu. Narod se konstituisao u državu ne zato što ima subjektivno „pravo“, već zato što posjeduje volju i silu.
Kod Republike Srpske volja i sila su prisutne od početka pa i sada, s tim što pod silom možemo podrazumijevati administrativni, uredovni i sudski aparat. Sila nije uvijek armija i vojska.
Druga olakšavajuća okolnost za Republiku Srpsku, a otežavajuća za Hrvate u Federaciji, jeste činjenica da prije Dejtona BiH nije postojala. Postojale su Republika Srpska i Vašingtonska muslimansko-hrvatska federacija. Od njih je u Dejtonu načinjena Bosna i Hercegovina. Samo kao BiH, ne kao država, ne kao republika.
Dakle, u sam čin nastanka BiH ugrađena je mogućnost regularne secesije, odvajanja, raspada.
Kristijan Tomušat, u zborniku Marčela Koena, Secesija, perspektive međunarodnog prava, navodi zanimljiv primjer Eritreje u nekadašnjoj Etiopiji. Zanimljiv i za BiH i za Republiku Srpsku.
1950. GS UN usvojila je Rezoluciju 390A prema kojoj je bivša italijanska kolonija Eritreja trebalo da bude uspostavljena kao „autonomna jedinica u federaciji sa Etiopijom i pod suverenitetom etiopijske krune“. Određeno je da će „Vlada Eritreje imati izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast u oblasti unutrašnjih pitanja“. No, nakon nekoliko godina, centralnoj vladi Etiopije digao se Kvrgan Zornjak i ukinula je autonomne provincije te 1962. godine donijela odluku o raspuštanju regionalnog parlamenta, šutnuvši u dupe obaveze koje je preuzela prema Ujedinjenim nacijama. Slijedio je građanski rat a onda je Etiopija priznala legitimne zahtjeve Eritreje, padom Mengistua 91. U aprilu 1993. održan je referendum, pod međunarodnim nadzorom, na kojem je zahtjev za nezavisnošću dobio većinu. U maju te godine Eritreja je postala nova članica UN.
Primjećujem smrtonosnu sličnost sa BiH i nastojanjima Sarajeva da ukine Republiku Srpsku. A primijećeno je, tada, i ladnovodno kurčevo držanje međunarodne zajednice koju je tek građanski rat natjerao da organizuje referendum i prizna Eritreju.
Miodrag A. Stojanović u knjizi Savremena država, koju je izdao KAS i FPN Beograd, citira Džudit Sklar u problemu izbjegavanja atrofije vladavinskog procesa u jednoj zemlji. Sklar konstatuje da vladavinski proces atrofira, prevedeno je s pomoću turske kovanice: dolazi u ćorsokak, kada značajan broj teritorijalno koncentrisanog stanovništva izražava veću lojalnost sopstvenoj etnokulturnoj grupi nego državi kao cjelini, na način da je odbijanje da se povinuju javnim pravilima prevashodno motivisano emocionalnim nepoistovjećivanjem sa državnim vlastima koje ta pravila izdaju, jer one više ne predstavljaju „našu“ državu.
Sličnost je opet smrtonosna. Čak i u slučaju Hrvata koji nemaju Republiku Srpsku.
Ako stvar stoji tako i ako vrijeme radi za autonomije, uvijek, a nikad za centronomije i unitarijalije, a ako je nekom cilj očuvanje BiH, kao područja, onda u ustav treba ugraditi amortizere teritorijalnog, trovisinskog razboja vlasti i samoopredjeljenja do otcjepljenja.
Ili ćemo, pribrano, koračajno, sačekati da UN dobiju nove članice.

MRSKI SNSD I DRSKI HDZ
Kažu, vijest je odjeknula kao bomba.
Čak su neki i jaukali, kao poslije bombe.
HDZ i SNSD dogovorili izbornu saradnju a SNSD će podržati Čovićevog kandidata za Člana Predsjedništva. Umjesto Desnice Komšića.
Prvo svega, što bi rekla moja komšinica, dvije stranke odavno sarađuju i razumiju se više nego što je to u BiH normalno. Drugo, nijedna od te dvije stranke nema sjedište u Sarajevu što je od presudne važnosti sa saradnju. Onaj ko sjedi u Sarajevu ne može ni skim. A ne mogu ni međusobno. Treće, nijedna od dvije stranke nije za unisarajizaciju. Četvrto, i HDZ, kao i SNSD imaju obavezu prema biračima a ne, kao mnoge strančice i tamo i ovamo, obavezu prema poturčavanju, poklonu pred Sarajevom ili pred inostranim dobroopćiteljima. Peto, hrišćani smo, ne treba nam giometar.
Dabome, da ima još mnogo stavki. Ali iza svega stoji činjenica da i Esenesde i Hadeze preuzimaju odgovornost a odgovornost podrazumijeva saradnju.
Samo primitivci mogu da govore o srpskoj ili hrvatskjoj izdaji, o tome da neka od ove dvije stranke zapostavlja srpske ili hrvatske stranke. Svaka politička stranka je zadužena za vlastito zapostavljanje. Ako je neko zapostavlja, to znači da je sama sebe, najprije, autirala.
Stvaranje haosa u hrvatskom političkom mozaiku, na temu jednog kandidata, zajedničkog kandidata... za Člana, smišljen je projekt da se opet iskomuša Komšić, ili neka slična fauna. Jedinstvenost glasača u slučaju Bandić pokazuje da nije razdrobljeno biračko tijelo. Razdrobljeni su opsjenari. Umjesto prela do pred zoru, kad svi moraju kući suvog Kvrgana, Čović je jasno rekao: Imaćemo svog kandidata.
Esenesde nema sličnih internih problema. Ali i jakom Esenesdeu je potrebna prekogranična saradnja, potreban je partner u hrvatskoj političkoj artikulaciji. I u Sarajevu, samo što za partnerstvo takođe trebaju dvije strane.
Esenesde je, na određen, pogodan, način prije deset godina poslao vijest da je Za Treći. Čović je govorio o Stolnom Gradu Mostaru što me veoma veseli.
Mogli bi svi, umjesto saradnje, sada da prebiraju po Jasenovcu i klanjima Srba, po pogromu Hrvata. Ali to nije put, to je povratak. Sve što opterećuje srpsku i hrvatsku stranu, treba da ostane kao neizbrisiva činjenica i putokaz kako ne treba. Oni koji su sada na sceni imaju odgovornost za BiH kao široku demokratsku naseobinu u kojoj će tri naroda da žive slobodno i demokratski, uključujući prava teritorije, prava vlastite vlasti i prava svog ustava.
Hadeze i Esenesde su se razumjeli.
Samo u tome je bomba.

ODLAZI VELIKI BIJELI MASA
Velika žalba se prosula zemljom Bosnom, koja je upija u svoja bujadišta, mahovinu i brdusine, i zemljom Hercegovskom, od čiji se kamenjar ta tuga odbija i odskače ispuštajući jezive vapaje i jecaje, i zemljom distriktovom, lažnim uzorkom Raja bez Adama i Eve, koja je svoje kandelabre spustila na pola koplja, ilegalne javne kuće su zatvorile pendžere, lažno prijavljeni su počelai štrajk nedolaska u Brčko, Brčko, koje će, vjerovatno, ustavnim zakonom, zbog velike tuge neprebolne, promijeniti ime u Rafinerija.
Odlazi nam Rafi.
Prvi zamjenik.
Prethodno su javili da Ohaer zatvara ured u Mostaru. Samo da ne otvori još stariji.
Osipa se imperija. Propala je Vizantija, sjećate se, propala Otomanska Stabilnost, propala Austro-Ugarska. A i Rafiju pada kapak.
I da tuga bude pregolema, postarao se Independent Kopanja. Javio je prvi, iz pouzdanih izvora. Rafi ide u junu.
Cijela Bosna i Hercegovina nije znala šta će s njim. Nije znao ni Ohaer. Samo je Ohaer bio u prilici da šuti i ćuti, da ne stenje a da ga trpi.
Uhljebiće ga, javlja Kopanja, u Cetru za strateške i međunarodne studije. Ti centri su izum druga Tita i Udbe. Kad ne znaju šta će sa nekim političkim otpadom, a moraju da ga se riješe, formiraju centar, institut, kružok.
Rafi će biti viši stručni saradnik. Kao Pantić kod Srećka Šojića.
Rafi Gregorijan će ostati upisan teškim crnilom u Knjigu Žalosti BiH. On je, mnogo više i mnogo gore od ostalih, prisvojio, prigrabio i iskoristio nepostojeća mjesta Prvog Zamjenika, Vršioca Dužnosti Visokog Predstavnika, Vojnog Reformatora, Šefa Dalekovoda, Grafičkog Urednika Referendumskih Glasačkih Listića i Dostavaljača Javnog Barašina.
Gregorijan je nametnuo, i lidere prisilio, Reformu Odbrane koja je značila ukidanje Vojske Republike Srpske i stvaranje Oružanih Snaga BiH, smiješne nevladine organizacije koja bi trebala zemlju uvesti u Nato a nije u stanju da spriječi šverc mesinga i eksploziva iz zastarajelih granata.
Rafi Gregorijan je koncentrovana tužna istorija BiH u vremenu otkako su njeni narodi odlučili da pošalju svoje drkadžije u Dejton, sve do današnjih dana. Istorija u kojoj je zakulisni i javni voluntarizam, ne samo Rafija, nego i cijelog niza ambasadora, izaslanika, predstavnika, posrednika, izvjestitelja, iscjelitelja, medijatora, mediokriteta, promovisan u demokratsku praksu torture, diktature i totaliture.
Ipak, nije sve tma, tuga i čemer.
Odlazak Rafija, čovjeka iz intervjua koje je mogao da daje kadgod mu se digne, toliko o slobodi medija, znak je propasti Reforme, Unitarizma i Centralizma u BiH.
Sa Rafijem, ne moraju odmah, otići će i tegljači jedne dvodecenijske pogrešne jednostrane, jednonacionalne, jednocentrične, zatvorene, usmrđene, nazadne politike u BiH.

O JEZIKU, RODE
Teoretičari i praktičari jezika nisu nikad uspjeli da odgovore na očiglednu razliku između činjenica, čovjekove svijesne percepcije i njegove jezičke interpretacije. Jednostavno rečeno, mi neke činjenice gledamo očima, čitamo u tekstovima, čujemo od nekoga i skoro trenutno selektiramo, odbacujemo i vrednujemo pa o tome formiramo svoje svijesne zaključke, skale, stavove i gradacije. Pri tome činjenice ne moraju da budu u skladu sa tom svijesnom katastraturom što se može objašnjavati nekolicinom, ali uvijek, nevoljnih, nenamjernih i nesvjesnih, faktora (sposobnost brzog shvatanja, inteligencija, predznanje, predrasude...). Ali naše verbalno ili tekstualno prezentovanje događaja nikad nije u skladu sa našom svijesnom katastraturom.
Tada na scenu stupaju naše kalkulacije koje su proizvod vremena koje smo imali od trenutka „gledanja“ činjenica i istovremenog svijesnog procesa do verbalne ili tekstualne prezentacije. Naš konformizam, narcizam, interes, položaj, cilj, okruženje... utiču na naš jezički prezentarij činjenica, stvarnih ili svijesno uobličenih.
Mi, onda, počinjemno da lažemo, iskrivljujemo, dodajemo, uljepšavamo, sakrivamo, ističemo jedno a potiremo drugo, nijansiramo...
U politici se to demonstrira kroz birokratizovani jezik. U kulturi kao sužena upotreba pristojnih i inostraniziranih izraza. U dnevnoj konverzaciji kao vještačka učtivost, ljubaznost i ljudskoljubivost. Finoća u pizdu maternu.
To je dovelo do stvaranja nekoliko jezika u okviru jednog jezika. Političkog jezika, birokratskog jezika, ekonomskog jezika, dnevnog jezika...
Ljudi počinju da se šabloniziraju, robotizuju. Sužavaju fond riječi koje upotrebljavaju. To naše sakate misli čini još sakatijim i još nerazumljivijim. Mi se sve manje razumijemo i funkcionišemo samo na osnovu unaprijed formiranih simbola. Ma, on je peder.
U političkom jeziku sve je ogoljeno do besmisla. Dajem jednu ukrštenicu, osmosmjerku, ili više, koja će pokazati da se od tih dvadeset i nešto riječi može stvoriti tekst ili govor koji, formalno, mnogo znači. Suštinski, gotovo ništa. Takav govor, pošto je za sagovornika nedokučiv a, zbog straha za njegovu poziciju, rizičan, zahtijeva isti takav ili još formalniji govor. Spirala se zamotava u nedogled.
Ja nastojim da radim drugačije. Pokušavam da stavove, političke, formulišem jezikom života. Otvorenim i značenjskim riječima. Zbog toga imam probleme. Najveći dio oponenata ne pobija suštinu mog stava nego njegov značenjski eho. I pošto nemaju kontraargument, onda me vrijeđaju i ponižavaju. On je za ludnicu u Sokocu, kaže Depečavić.
Umjesto da kažem da je Ivanić kriminalno prodavao banke i nekome, ili sebi, omogućio korist, zloupotrijebio položaj, privredni sektor ostavio bez bankarske infrastrukture i još sepet sranja, ja sam rekao da je prodavao banke po cijeni bostana u avgustu. Ljudi su to upamtili. A da sam upotrijebio sintagmu bankarska infrastruktura, rekli bi, uz jutarnju kafu i novine: Šta sere ovaj.

A iz ove ukrštenice može se izvaditi tekst koji je stoput gori od “bankarske infrastrukture”.
Funkcionana destrukcija Republike Srpske neće Sarajevo. Sarajevo multietnički garantuje Bosnu i Hercegovinu Briselu. Državna zajednica uvijek multietnički zrači a funkcionalna državna struktura odgovara Briselu dok destrukcija zajednica državi BiH šteti…
Mogućnosti su neograničene.
Kad Dodik ponudi razgovore o mirnom razlazu, nastane lom. Da je rekao: Mi moramo pažljivo analizirati sve elemente koji kroz funkcionalnost u sklopu evropskih integracija garantuju ostvarivanje svih elemenata ustava koji etabliraju ravnopravnost i dugoročne interese koji se prezentuju kroz demokratski izabrane institucije i na osnovu toga zauzeti pozicije koje odgovaraju Republici Srpskoj u krajnjoj instanci, niko ne bi reagovao.
Ne bi niko ni razumio. A naročito Srbi kojima se Dodik obraća. Samo budale, i Haris, misle da se obraća njima.
Danas je, u listu Danas, književnik Svetislav Basara, pisao o privatizaciji dnevnog lista Novosti i maglama koje se nadvijaju nad poštenim srbijanskim tokovima nepoštenog novca, začinjenog evropskim aditivima, pa je napisao: … prikriva prvi postulat užičke filozofske škole prema kome “tamo gdje ima dima ima i pičke.” A pičke ima ko salate.
Jedino, umjesto dviju pičaka, upotrijebio je po tri tačke. Šteta.
To me je jako razočaralo. Jer, tih nekoliko riječi govore više od cijelog elaborata, studije izvodljivosti ili višemjesečne policijske istrage.
Tako smo, nesvjesno i neobrazovano, preokrenuli stvari. Umjesto da riječi tjeramo na razumljivost, nas riječi tjeraju na nerazumljivost. Razumijem da nešto ne razumijemo, pa pričamo da bi pričali, nabacujemo riječi ko lopatom, ali ne razumijem da nam je toliki problem upotrijebiti najomiljeniju, barem mušku, riječ. A tako mnogoznačnu, jezgrovitu i iznijansiranu. Multipraktik, što bi rekao moj pradjed Toman.
Riječi treba upotrebljavati, poštovati, riječi se ne treba stiditi, pa svaki dan je držimo u ruci, kako ni draguljari u Amsterdamu ne drže dijamante, riječi treba dodijeliti njihovim značenjima. A kad ih nema, treba ih, riječi, izmisliti.
Riječ je jedna od najvećih ljudskih sloboda.
A mi se poubijasmo da postanemo robovi

KAPIDŽIBAŠA HARIS
Haris Silajdžić je spreman za BiH žrvovati sve Srbe što je mnogo jednostavnije od žrtve koju je prinio njegov nekad ljubljeni rahmetli Alija koji je za BiH žrtvovao mir.
Haris je prepjevao stari mladobosanski hit čiji prvi aranžer je bio, opet, Alija – muslimani neće imati sreće ni mira dok ne budu živjeli sami sa sobom kako bi mogli primijeniti prava, običaje i vjerske regule u cijelom društvu.
U međuvremenu se od Mlade Bosne došlo do stare, ofucane, ishabane, nikomenetrebajuće samo Bosne.
Na miroljubivu poruku Milorada Dodika o tome da BiH treba da bude stabilna i mirna pa da onda vidimo da i o mirnom razlazu pričamo, Haris Silajdžić Kapidžija je izjavio da onaj kome se ne sviđa ovakva BiH može da ide iz nje ali ne može ništa da ponese.
Haris Stopostotni se tako promovisao u kapidžiju ili čak u kipidžibašu, nadglednika ili predradnika kapidžija.
Etnička sterilizacija koju bi preduzeo Haris Kapidžija idealna je stotpostotna politika. Pošto Bosnom i Hercegovinom nije zadovoljan ni jedan Srbin, osim Jovana Divjaka, pardon, niti ijedan Hrvat, Haris Kapidžija bi dobio nerazblažen koncentrat Bošnjačke Bosne, bez ikakve muke.
Taj Poštarski fašizam, fažizam kojeg nam Haris Kapidžija šalje porukama, blizak je Harisu i po mjestu stvarnog prebivališta, Turskoj. I tamo je, nekidan, predsjendik Turske poručio: Ako neko Jermenima prizna genocid ja ću ove preostale, njih sotitinu hiljada u Turskoj, deportovati u Jermeniju. Bez prava da nose nešto sa sobom. Neka idu gologuzi. Kao da gologuzi genocid nije genocid.
Uprkos svemu, ja sam još miroljubiviji od Milorada Dodika.
Predlažem Harisu Silajdžiću Kapidžiji, da, ako nije zadovoljan ovakvom Bosnom i Hercegovinom, u kojoj je Republika Srpska, jedinstvena, skaldna, bez „i“, promijeni vjeru.
Ne mora nikuda da ide. Jednostavnije je. A i uhodan je proces. Zna to Haris.

DVA PORAZA AMERIKE
Mi, iz svojih malih duplja, tapeciranih balkanskim smradovima, obloženim, s vana, recikliranom istorijom, historijom i povešću, armiranim našim vjekovnim mržnjama, ukrašenim i urešenim važnim nacionalnim i društvenim istinama kao što su Srpski Zagrebački Stan, utamničenje marginalca Ganića koji je slučajno zanoćio u evropskom karavan-saraju, mamenom potragom za nekim Šarićem, heroinovođom, oživljavanjem pozorja lutaka na Brdu kod Kranja, priznanjem Vojne Baze Kosovo, permanentnom Antidodik Kontrolom... ne vidimo šta se događa ispod našeg prozora, pošto je Crnac, iz kletve, pomokrio se i otišao put talibana, teherana i drugih demokratskih rana.
Ne vidimo da svijet puca, kao što je nama nekad pucao Kvrgan dok smo živjeli u bezviznom samoupravljanju Druga Tita i Komaprtije, naše dike.
Puca po stoljetnim šavovima. Stvaraju se nove ekonomske, moćničke i političke ploče zemljine kore. Kina. Rusija. Brazil. Sa cijelim nizom integracija koje obuhvataju Afriku, Australiju i Južnu Ameriku. Naftoislamska hemisfera.
Ne vidimo da stari totalitarni svijet gubi kapital i monopol pod nogama. Ne znamo gdje smo, niti znamo gdje ćemo biti na kraju ovog vijeka, kad jednog dana zaboravimo Mesija, Adrijanu Limu i malog priljubnika nekad lijepe Karle Bruni.
Anarhoradikalni Rusi bi rekli da Amerika propada. Sjećajustvujući komunisti bi rekli da Mao Ce Kina dokazuje da je komunizam živ ako ga ne grade budale iz nepismeno prorađenih manifesta komunističke partije. Očarane slavenske duše bi recitovale da Rusija, o, majka sa sisama Sibira i Volge, nikad ni posrtala nije. Nevidljivi živitelji šehitluka bi rekli da islam i dalje osvaja.
Mogao bih da se složim.
Čak i u pogledu Amerike.
Možda ne propada ali se transformiše i reališe. Nekad je pad propast a nekad propast samo pad. Obama je pred zadnjim korakom do usvajanja zakona o osnovnoj zdravstvenoj zašiti za sve stanovnike a ne samo za bogate. Za skoro 50 miliona ljudi. Neljudi. Google je pred korakom da bude šutnut u guzicu, na kapiji koja vodi iz Kine tamo odakle je i došao.
Osnovna zdravstvena zaštita je posljednji korak u ukidanju ropstva u Americi i prvi korak ka krahu tog militarističkog totalitarnog teritorijalizma zaodjenutog u samopropisani nacionalni interes, svuda po svijetu, i amborzijansko širenje demokratije putem bombi, krvi i razaranja.
Sa radošći se nadam da će Amerika svoje pare ubuduće trošiti na svoje građane a ne na svoje bombe za naše građane.
Kineski demokratski div, koji je ovaploćen u strahovitom napretku pod Državom Kompartije, i koji je Maocedungovu izreku da je svako pišanje uz vjetar - sranje transkribovao u moto da pamet i rad ne zavise od demokratije ili diktature, rekao je Gospodinu Googlu da nije u Americi nego u Kini. I da se u Rimu ne možeš ponašati kao Drakula.
Google je htio sa šest totina zaposlenih da drži trećinu tržišta Kine i više, da nikada ne objavi koliko zarađuje i da ne trpi miješanje kineskog zakonodavstva, pa i cenzure, u svoje poslovanje. Priskočila je u pomoć i Država Amerika. Ali nije išlo. Goog Le Van.
To su vjesnici novih ekonomsko-pauerskih ploča koje će oklapati zemaljsku kuglu na kraju ovog vijeka, kada prođu ekonomski ratovi, vojnički ratovi, nuklearni ratovi, jer se sve neće moći riješiti u igri mice-mace između Majke Tereze i Tate Gandija.
Mi, ovdje, iz svojih duplja, ne možemo da uradimo mnogo. Mi ne možemo čak ni da navijamo. Ali možemo dobro gledati na koju stranu okrenuti glavu kad bude trebalo i možemo, uvijek, dupe držati uzazid. Ako budemo na vrijeme shvatili kuda kome pucaju temelji a kud kome se dižu uspjesi, na vrijeme ćemo se prikloniti i biti dio novog svijeta.
A ako ne budemo, baviće se nama otpaci otomanskih oglua mažući nas lojem stabilnosti koju je donijela sablja, ili ćemo izumirati od kuge, po obodima stare kurvetine, žbunjare Evrope, kao njen zaselački predzid, nesposoban da se odupre, niti priključi, Novoj Moći vijekovima potcjenjivanih aktera.

IBRAHIMOVIĆ JE GREŠKA BARSELONE
Meč Barselone i Saragoze, 4 : 2, pokazao je jednu jedinu stvar.
Nabavka Šveđanina Ibrahimovića bila je velika greška. Greška koja se može posmatrati samostalno ali i u paketu sa prodajom Etoa.
To da je Mesi genijalac trenutka, ritma, osjećaja za destrukciju protivničkog nasrtaja i preciznosti i odmjerenosti šuta, glavom ili nogom, pokazano je dosad nebrojeno puta.
To da je Barselona velemajstorska družina koja je fudbal dovela do jednostavnog kolektivnog savršenstva pojedinačnih zanatlija i kreativaca istovremeno, znali smo i do sada.
Dok je Mesi na utakmici protiv Saragoze dao, praktično, četiri gola, jer je iznudio i penal, Ibrahimović je isto toliko mrtvih šansi promašio. Mesi mu je poklonio izvođenje penala pa se spasio ali je njegova frustracija bila preočita i odavala znake dugotrajnog stanja. O tome je svjedočila i njegova dekoncentrisanost koja nije posljedica nekog događaja na utakmici, prekršaja, žutog kartona, sudijske pogreške.
Barselona može protiv Saragoze da igra sa Ibrahimovićem ali to protiv jačeg protivnika znači igrač manje.
Šveđaninove igračke osobine:
· Statičnost u prijemu lopte kao i retrogradnost u prosljeđivanju,
· Nonšalancija i neodgovornost prema pogocima,
· Permanentna težnja ka isforsiranoj atraktivnosti i nelogičnim, nefudbalskim, potezima (u Juventusu mu je to upalilo pogotkom spoljnom petom, i nikad više),
· Jednonogost,
· Nikakva iskoristljiovst centaršuteva Alveša,
· Potpuna neinteligentnost i sporost fudbalskog uma što dovodi do neuklapanja u brzotrku i brzomislenu igru Barse pa drugi igrači moraju više da vuku loptu (Mesi i Inijesta),
ne mogu da zadovolje Barselonu i njene obaveze na nekoliko jakih takmičarskih kolosijeka. Eto je bio znatno agresiviniji i brži pa je mnoge šanse pretvarao u gol što je donosilo veću uklopljivost u igru ekipe. Mada je i on imao mane – trenutni povratak lopte u dubinu srednjeg reda, zbog lošeg prijema i nedostatka tehnike predaje, diskusije i objašnjenja, loš uticaj na kolektiv – sada se vidi da su Ibrahimovićeve mane mnogo veće i štetnije za Barsu.
No, Ibru treba otplatiti pa će se on zadržati u Barseloni, barem koliko tu budu Gvardiola u Laporta, godinu ili dvije. Bilo bi dobro da se ne pušta Krkić iz kluba jer se on lakše uklapa u postavu Barse, potpuno razumije njenu igru, odnjegovali su ga, a i generacijski je kompatibilniji sa Mesijem i Inijestom.
U važnim utakmicama treba izbjegavati Šveđanina. Jer, ko blokira Mesija, i donekle Inijestu, na Ibrahimovića ne treba ni da pazi. I poraz Barselone je pred vratima.

AH, KORPORACIJA
Gospodaru, daj nam korporaciju, ko ludi smo bez korporacije, Rak nije dovoljan opijat za halucinantno usrećiteljske obrede obdržavljenja. (Unitaristički molitvenik, klesorez sa stećka 4687).
U Sarajevu je propao još jedan zajednički projekt. A u Sarajevu, inače, sve propada što je pokušajno zajedničko. Projekt naših naroda i njihovih manjina koji bi trebao da porodi Korporaciju rtv-javnih servisa, sistema.
Dakle, Korporacija RTVUJCBiHRTRSBIRTVFNRTVHBiH.*
U skladu sa najboljom evropskom praksom, neka budala se sjetila da u šumi raznih televizijskih UO, direktora, servisa, sistema, čak i behatea, nedostaje samo Korporacija Javnih Ertevea. Korporacija je smišljena veoma seksualno. Kao i Državna Imovina. Kao i komunističke SRZ, Seoske Radne Zadruge. Vi ste bogati seljaci, jelde, niste članovi Kapeju. Nismo. Majku li vam jebem kulačku. Formiraćete sada SRZ i svu svoju imovinu predati, kola, volove, sijačice, zubače, plugove, volove posavce od šest meteri najmanje, obavezno...
Tako je i RTRS trebao da preda svoju imovinu i usere se od sreće što je ušao u Korporaciju. Kad su rekli da neće, došao prijedlog statuta u kome nema odredbi o imovini. RTVBiH i RTVF neće da potpišu. Propalo. A kažu da je to uslov za ulazak BiH u neke integracije, u šta li?
Stvar je seksualna, evo zbog čega.
Kroproracija, kao i ranije BHT, takozvani RTVBiH, bivši PBS, pravi se na obrnut način. Kao kad bi neko skupio momke i cure i saopštio im da su porodica. Onda se pojavi Ešdaun. Vi morate sada, u skladu sa najboljom evropskom praksom i da bi imali bezvizni režim, sebi napraviti mamu i tatu. Svaka porodica, članica, mora imari mamu i tatu. Jednu adresu. Nije prirodno, velečasni Pedi, da djeca sebi prave mamu i tatu. Ne seri ti tamo, da te ne smijenim ko Šarovića, ko Jelavića, da te rasturim ko samopupravu i hercegovačku banku. Mogul ja da pravim mamu. Može. Mogul sa Edinom. E ne može sa Edinom, ja ću sa Edinom da pravim tatu. Ja oću sa Edinom, ona ima golfa peticu, oću zbog imovine. Neću ja s tobom, da mi praviš tatu, vidi kakav si zabradatio i prljav, tačno se vidi da si iz manjeg, ba, entiteta. Onda ću sa Anom. Ana je Hrvatica. Pa šta, lijepa je, može da rodi i lijepog tatu. Ne mogu ja da se petljam s vama, mi ovdje nismo ništa, nas ne računaju ni ko djecu, samo nas vode na spiskovima stanara. Nećemo da sudjelujemo. Mi, ioanko, najebemo kadgod se vi Srbi i Bošnjaci jebuckate...
Rasprave su trajale dugo u noć, u godinu, u pet godina. Kako tad tako i sad.
Sad, kad se konačno vidjelo da niko neće Korporaciju. Svi hoće imovinu.
*OBJAŠNJENJE:
· RTVUJCBiH – Radiotelevizija ujednjene jedinstvene centralne Bosne i Hercegovine
· RTRSBI – Radiotelevizija Republike Srpske bez imovine
· RTVF – Bakir
· NRTVHBiH – Nepostojeća radiotelevizija Hrvata u Bosni i Hercegovini

DIPLOMATSKI TROPJEV
Znalo se da će one komediografske, cirkusantske scene sa rukovanjima i gluvim glamočkim koje je neko od njih pokušavao da pretvori u kozaračko kolo, tri ministra inostranih poslova, BiH, Srbije i Turske, za vrijeme njihovih turneja po prijestolnicama, Alkalaja, Jeremića i Davutoglua, nekome prisjesti.
Da će se taj tropjev završiti kao jednojeb.
Davutoglu se za posjednjih šest mjeseci jedanaest puta sastao sa Jeremićem. Toliko su se sastajali da Srbija sada ima ministra inostranih dela, izvršilaca: komada dva.
Davutoglu je u Bugarskoj izjavio da će Srbija uskoro da se izvini za zločin u Srebrenici „u kome su stradale hiljade bosanskih muslimana.“
Davutoglu je dobro upućen i zato mislim da je i on jedan od izvršilaca ministerijuma vanjskih dela Srbije – ne kaže „genocid“ i ne kaže „više od osam hiljada“.
Velika je celovitost i suverenost jedne zemlje kad ministar zemlje sa neprijateljskim vekovima prema toj zemlji, zna kome će se i kako izvinjavati unesrećena zemlja.
Dabome da je Turskoj prepušteno, natuknuto ili dozvoljeno da igra kolo na bivšem otomanskom guvnu i da pokuša ujaloviti Srbe i Hrvate saradnjom u trouglovima Ankara – Bgd – Sarajevo i Ankara - Zgb – Sarajevo, kako bi se centralizovala BiH, pod izgovorom euintegracija. A u stvari islamizovala.
Znajući kako to Turska efikasno radi, na primjeru Kipra, savajetovao bi ostalima da izađu iz kola ili da guzicu drže uzazid.

KONAČNO BOŠNJAČKI NACIONALNI PROGRAM!
Esbebe Fahro je u Tešnju, na stranačkom skupu, izjavio da je vrijeme da Bošnjaci dobiju nacionalni program i da se vole. Jer je poslije prelaska Alije na ahiret, nastao jetrvski bošnjački vakat (malo sam preveo Fahru).
Iz čega zaključujem da će SBB stranka ponuditi bošnjački politički program, na osnovu tog nacionalnog programa.
Konačno.
Bosna i Hercegovina je na rubu propasti i raspada najvećim dijelom zbog pogrešnog političkog alata bošnjačkih stranaka, odnosno bošnjačkog političkog kruga uopšte. Shvativiši da su bošnjačke političke stranake, i face, zadužene za BiH, jer ih je Alija ubio u pojam sa onim da će, on, usrani komunistički zatvorenik sa Bara, za nju žrtvovati mir, oni su mnoge zločine počinili, nepotrebno, u BiH, praveći od BiH svoju BiH. I mnoge tenzije izazvali, mržnju produkovali, odbojnost nadojili, sve do bespovratka.
Zbog tog insisitiranja, bošnjački politički cirkl je i hrvatsku političku scenu, sve do sada, držao u dezorijentaciji. Ona se, logično oslanjala na stvaranje Države, Podržavljenje, Bihovanje, Sarajevstvo, uz, vjerovatno, malo lažne nade da će im pripasti dio tog Državnog kormila. Za to vrijeme nisu gledali sebe dok su bošpolpart u Saraju polako završavale posao sa njima i okretale se Srbima uz Državna Sranja: Reforma policije, Ustavne promjene, Funkcionalna država, Jedna adresa...
Svi su bili pomalo naivni, ko uspaljeni seoski golobračić sa raspuštenicom, kod ovaca. Samo da joj stavim ruku međunoge. Samo da rasturimo Esdees i ode Republika niz vodu.
Esbebe je dobro razumio vakat. Da bi kuća opstala, ukućani moraju da znaju šta hoće.
Interes bošnjačkog naroda nije unitarna i centralizovana BiH, mala, blijeda i lošija kopija srbizirane sfrj, niti stopostotna BiH, niti jedinstvena BiH. Interes Bošnjaka, kao i svih, jeste široka, komotna, decentraliozovana, moderna zajednica nacija.
Ako nije kasno.

DANAK REGULATORNE AGENCIJE
Regulatorna agencija za komunikacije, poznatija kao Kemoterapija pod ravnateljstvom Lijepog Keme, kose brenovane, počela je da uzima Danak u krvi Bosni i Hercegovini.
Za poistovjećivanje sa Hitlerovim nacistima na FTV-a ni žuti karton a za neki digitalni signal RTRS-a, testno emitovan sa nekog banjalučkog brdašceta, 100 iljada marki, sunce ti jebem.
Nije toliko bitno što je u nekoj, inače morbidnoj, emisiji, rukovodstvo Republike Srpske pretvoreno u Hitlera i co. Nazovimo to i slobodom stvaralaštva, zbora i govora. Mada mislim da se radi o sistemu. Najprije ćemo reklamirati ograničeni genocid u Srebrenici, kao da se genocid tako gradira, fišek genocida, pregršt genocida, mali genocid, srednji genocid, prošireni genocid... reklamirati dok svi ne pogube živce pa počnu da ga negiraju. Onda ćemo tražiti zakon protiv negacije genocida. Pa Rezoluciju. Pa ćemo, istovremeno, sistematično, Republiku Srpsku zvati i imentovati genocidnom. A onda će, naravska stvar, i svi Srbi biti genocidni. Zato i sarajevske novine Dodiku dodaju brčiće. Zato i Filandra meni imputira elemente fašizma a drugi me nazivaju Gebels.
Ali, recimo – kreativnost. Slobodno novinarstvo.
Opasnost je u tome što RAK, Državni Regulator, kako vole da ejakulatorski zbore Državotvorci, daje dozvole za takvo djelovanje i poistovjećivanje. Sjećam se kada su došli oebsovci u BiH, medijaši sa najboljom evropskom praksom i počeli da iskorjenjuju jezik mržnje. Niko od novinara nije smio da napiše tiječi: ustaša, četnik ili slično. Jezik mržnje, jebote. Ajde da se volimo.
Sada RAK, kao najbolji nasljednik oebsovaca, svojim odlukama daje halal-crtifikat za anticivilizacijska poistovjećivanja. Tako je, sjetimo se, Ustavni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, bezazleno, dao dozvolu za osnivanje nacionalnih stranaka. Sitnica. Samo nije rekao da to nije u skladu sa tadašnjim ustavom.
Ali dobro je to što radi Odjel Kemoterapije.
Uvjeren sam da oni koji nas poistovjećuju sa nacistima i Hićom podsvjesno pokazuju da ne žele da žive s nama u istoj Državi.