BALKANSKA POVRŠNOST ZAHVATILA I BRISEL
Dragan Čavić, otpadnik u rangu Dragana Kalinića, ali u blagoj prednosti nad njim, uspio ih je ubijediti da mu formiraju stranku, izjavio je, na prvoj liniji borbe protiv Referenduma: Referendum je cirkus SNSD-a.
Dragan Čavić je cirkus SDS-a.
I o tome se nema šta više reći.
Osim što je čudno da DPČ, Demokratska Partija Čavić, preko svog predsjednika ne iznosi program, demokratsi i partijski, kao alternativu diktaturi širokih slojeva življa i širokom savezu koje praktikuje SNSD.
To što demokratija i partija ne idu zajedno, to ćemo ostaviti lošim arhitektima i dizajnerima stranaka u BiH, koji su i Čaviću napravili i stranku i ime.
I osim što je zapanjujuće da se Mesićevom tenologijom vica služi ne samo Čavić nego i Ketrin Ešton, veoma važna funkcionerka Brisela, koja o BiH kaže: Tamo se Srbi. Bošnjaci i Hrvati svađaju oko ustava a Dodik stalno prijeti otcjepljenjem.
To je, dakle, svo znanje koje Brisel ima o BiH?
Košto gledam: Ketrin ide na važnu sjednicu a hodnici u briselskoj palati dugi, kao vojnički u školi rezervnih oficira u Bileći. Liftovi za hodnike još nisu izmišljeni pa zvon njenih cipela odjekuje Unijom. Nailazi važni dužnosnik koji je bio u delegacijskoj posjeti BiH. Haj, Ketrin. Haj, šta ima u Bosni. Ništa, Srbi, Bošnjaci i Hrvati se svađaju oko ustava a Dodik prijeti otcjepljenjem. Fajn.
Tako BiH nastavlja svoj put zemlje jednostavne dijagnoze i krvave istorije.
Turci dođu i kažu: Jednostavno je, samo sirotinji raji uzmi trećinu i mirna Bosna. AustroUgari dođu i kažu: Samo napravi katastar i vozi šumu, usput nedaj da se zbližavaju te šumske vjere i mirna carevina. NDH dođe i kaže: Samo istrijebi Srbe i Bosna za dom spremna. Komunisti dođu i kažu: Bratstvuj i jedinstvuj i jebi zemlju koja Bosne nema.
Onda dođu stranke sa Srednjim D, podijele kame i pokolju sve, ko u klaonici peradi.
Šta ima u Bosni. Ništa, Srbi, Bošnjaci i Hrvati svađaju se oko rostfraja za kame. A Dodik. Dodik ko Dodik. Sad hoće da otcijepi Republiku Srpsku od Evropske unije.

SARAJEVSKA ŠUTNJA POVODOM ZLOČINA FEDERALNE TELEZVIJERI
Dobro je.
Onako kako sam i očekivao.
Sarajevska šutnja povodom poistovjećivanja zvaničnih funkcionera Republike Srpske i BiH, Srba, slučajno, od strane vlastima bliske Federalne telezvijeri, govori o tome da tamošnja intelektualna, kulturna, medijska i politička javnost, i javnost uopšte, smatraju da se to događa nekom drugom, u nekoj drugoj zemlji. Zemljotres na Haitiju, cunami u Indoneziji.
I u sarajevskoj multietničkoj ćenifi sazrela je svijest da je sve podijeljeno. Da te Srbe smatraju svojima, u smislu, ljudi iz svoje države, branili bi ih. Ili bi barem pokušali. Ako ne zbog njih a ono zbog odbrane demokratskog i civilizacijskog prostora jedne zemlje. Ovako, šta me briga šta se događa na Islandu.
To što je Tihić, sa facom koja sugeriše da se uneredio u pelene, ili da bi se radije uneredio nego da priča o tome, iscijedio da RAK treba da tadi u skladu sa ovlaštenjima a neki zvaničnik iz Federalne telezvijeri saopštio da se radi o šaljivom insertu, nije nikakva reakcija javnosti i onih koji su odgovorni. Taj zvaničnik telezvijeri dopušta, već godinama, da se javni servis, koji govori u ime države, bez obzira što se skriva iza javnosti, baca balegom na cijeli jedan entitet, na političke stranke koje su voljom građana, na izborima, zauzele svoj dio vlasti, na cijeli jedan narod. Tihić je idejni inspirator fašistoidnosti jer je, samo jednu sitnicu da navedem, odavno izjavio da on, i oni, Republiku Srpsku ukidaju svaki dan.
Regulatorna agencija za telekomunikacije nije ni riječi prozborila o sankcijama, procedurama, procesu. Osim što je malo popovala o tome šta bi trebalo da radi javni servis. O tome mogu govoriti amazonskim plemenskim ostacima. Ovdje još ima ljudi koji znaju šta je profesionalna televizija.
Da sam diktator, košto nisam, povukao bih sve predstavnike Republike Srpske iz tog Raka. A Efteve, demokratski ugasio, ukinuo, minirao. Kao oni junaci na Diskaveriju.
Međutim, moj demokratski obzor se zadovoljava samo konstatacijom: Ipak se dijeli.
Ostajte mi s druge strane.

POČASNI SARAJNIK
Izvjesni beogradski, što ne znači i srbijanski, rok-kritičar, Petar Luković, kandidat je za status i zvanje počasnog građanina Sarajeva. Tu lentu već nosi Nataša Kandić, također Beograđanka.
Oboje su, i još mnogi, iz svojevrsnog soja egzibicionih nacioautista kojima je glavno obilježje da djeluju „protiv svojih“, da ponižavaju naciju kojoj bi trebalo da pripadaju, dokazujući svoju realnost i mnogonacijstvo forsiranom jednostranošću koja je toliko daleko od svake realanosti kao i tvrdnja da je u prvoj bračnoj noći neko silovan.
Iz soja egzibicionih nacioautista svojstvenog samo Srbima beograđanske endemske intelektualpatije.
Radi se o zavaravanju sebe samih ali i javnosti, vlastite ali i tuđe nacije. Petar Luković tvrdi da su se sve vrste fašista, nacista, četnika, koljača, digle u odbranu srpskog zločina. To govori najmanje dvije stvari: On Srbe, ili dio Srba, naziva fašistima i nacistima što može da sugeriše da su Bakir Video Uradak i Luković iz iste radionice. I drugo, on laže. Niko ne brani zločine Srba. Radi se o egzaktiranju nasuprot egzaltiranju i propagiranju utvrđenog i neutvrđenog zločina kao vladavine nacije nad nacijom. Elementarna istrorijskonaučna postavka jeste da se u ratu bitke, zločini, vojske i političke odluke ne mogu posmatrati izdvojeno.
Luković i slični, sugerišu da zastupaju drugačiju političku opciju, da su rijetka i probrana opozicija zvaničnoj vlasti, vladajućim strankama i ideologijama, režimu i sistemu.
Nisu. Oni su opozicija čija je ideologija jevtino pišanje uz vjetar ponukano unutrašnjim bolesnim porivom da se bez ikakvog koncepta, koncepcije, sistema, političkog programa, ideologije ili stava, bude u centru pažnje kao neko ko narodu otvara oči. Njihov glavni politički poriv je u kafanskoj rečenici: Jesam im ga vikno, a?
Ta jevtina beograđanska dodvoričavost nedobronamjernima, nekidan je pokazana u Sandžačkom dnevnom listu Danas, kada je jedna gospođa sa tog nenacionalnog strništa, izgrdila taj list ko gospođa štene, što malo, malo pa objavljuje viceve o Hasi i Husi. To je rasizam. Ili nešto slično, rekla je. A vicevi o plavušama su najdublji umjetnički poriv. Kao i o Piroćancima, Lalama, Crnogorcima.
Taj nevjerovatno sniženi prag međunacionalnog dostojanstva i činjeničnosti, govori o nezrelosti nacija i nacionalnih pripadnika.
Jebe mi se za Lukovića i počasno sarajgrađanstvo. Ali Sarajevo na taj način ponižava Srbe. Probira ih. Selektira. Kao da će se taj Luković samooprašivanjem razroditi i namnožiti u Sarajevu pogodne Srbe.
S druge strane, Sarajevo time pokazuje i svoj negativistički odnos prema svojim bivšim Srbima. Dodjelom lente počasnog građanima dvoma Srba, Sarajevo pokazuje da je grad bez Srba. To je kao da se u parku mira zasađuje japanska trešnja. Nešto što ne živi ovdje.

INCKO GA NIJE VIDIO
Visoki Predradnik Međunarodne Zajednice, Valentin Incko, postaje smušen kao i portparoli Ohaera. Nisam vidio video-klip Bakiroglua i Eftevea. Kada ga vidim onda ću da zauzmem stav. Nešto u tom stilu. Tako je i RAK, Regulatorna agencija, obznanila da ga još nije vidjela.
A čim je usvojen Zakon o referendumu, Incku se On odmah ukazao u granitnoj i natprirodnoj veličini. Referendum o Otcjepljenju, mislim. Pa je, bržebolje, zaprijetio strankama koje su glasale za Njega da su ušle u rizik da Republika Srpska bude izolovana i da snosi posljedice. Tako je oštro nastupio da sam siguran da će iz Republike Srpske svoje poslove i fabrike odmah povući Nisan, Mercedes, Nasa, Rio Tinto, Šel, Evron i Epl a svoje banke će zatvoriti Siti, onaj Meril i BNP. Da i Štejer će zatvoriti svojih dvanaest fabrika terenskih oklopnjaka pošto Incko ima direktan uticaj na austrijske kompanije.
Ne znam da li Incko ima neke paranormalne sposobnosti pa da Ga trenutno ugleda, odmah nakon izglasavanja.
Ali znam da on, u stvari, šalje dimne signale u Brisel i Vašington koji kažu: Oni fašisti iz Republike Srpske pripremili Referendum o Otcjepljenju Republike Srpske i Rascjepljenju BiH. Nakon toga slijedi pripajanje Srbiji, ne samo Republike Srpske, nego i Kipra, Sjevernog Kosova i Ukrajine. Dodik i Republika Srpska su poremetili cijelu zemaljsku koru. Stoga moraju snositi posljedice. Ja sam jasno, poručuje Dimni Incko, prvi vidio Neidentifikovani Referendumski Objekat. Sada će to, za mnom, da vide Kacin, Pak, Stipan, Nataša Baka-Kandić, Sarajlija Petar Luković, senatori, Ešton... (naježim se, da ne kažem neku nužničku lirsku riječ, kad neko dolazi u BiH a prezime mu počinje sa Eš...).
Preporučujem Velikom Poglavici Zloslutni Dimni Signal da ne troši vrijeme obilazeći razne Borenoviće, Čaviće i slične indijance, koji od stranaca uzimaju puške i viski, i baljezgaju po rezervatu, nego da malo sjedi u Sarajevu, da gleda FTV i BHT i da Ga malo vidi. I sa druge strane. I da nabavi jaču vagu, sa neke malte, da izvaže koliko ko proizvodi mržnje. Zakon o refrendumu i ti mediji, odnosno Sarajevo.
I da razmisli šta je opasnije po opstanak te njegove BiH.

DA LI JE BAKIR BOLEST ILI JE ZNAK BOLESTI
Šizofreno permanentno bavljenje sarajevske bošnjačke javne, medijske, inetelektualne i političke nomenklature Republikom Srpskom i Srbima ima dvojake uzroke i, na žalost, dvojake posljedice.
Prvi uzrok:
Pomenuta nomenklatura dovoljno je široka da se može proglasiti pansrbodemija. Bolesno je stalno kolektivno bavljenje Srbima. Bez Srba ovdje, sarajevski bošnjakluk ne bi mogao da živi. A sa Srbima ne može pogotovu. Srbi su mjera bošnjakluka i bošnjaštva. Negativan odnos prema Srbima je direktno povezan sa nivoom izgradnje nacije od vjerskog kolektiviteta. Urođena teritorijalizacija sarajskog bošnjakluka, koja vuče korijene još od prvog sabljokrvlja Turske i Mehmeda Fatiha, Dede Osvajača, želi da potčini Srbe, i Hrvate i tako ostvari svoje bolesne težnje za teritorijama. Teritorijalizacija raje taj je prvi uzrok terorizovanja Srba.
Drugi uzrok:
Naručena, instrumentalizovana, projektovana djelatnost protiv Srba. Posao s Hrvatima obavljen je, najvećim dijelom međunarodnim arnžmanima (natjerani su u Vašingtonski sporazum, insceniran im je nehrišćanski savez u trovjerskom ratu, dovedeni su pred svršeni federalni čin...). Ilegalni dio međunarodne zajednice u BiH i izvan, ovdje je najmio nadničare da rade projekt Protiv Srba. U tom projektu su najveći dio onih koji su iz arsenala jedan čovjek – jedna stranka, jedna čovjek – jedne novine, jedan čovjek – jedna nevladina organizacija. Da ne nabrajam, dovoljno je reći kako usrana Borka Rudić, predsjednica neke ubljuge BH novinari, ili slično, važno izjavi da oni štite obične ljude a političari neka se sami brane od umobolnika poput Bakira.
Prva posljedica:
Sunovrat medijskog profesionalizma koji se još može očuvati, jer na njega ne nasrću samo instrumentalisti i teritorijalni bošnjakluk nego i oglašivači-tajkuni, kolektivne nevidljive sile, od vjerskih do regionalno-feudalnih i paraudbaških. Iako medijske slobode ne postoje, mogla bi se, barem u ovakvim društvima, očuvati dobra namjera da se činjenično bavimo novinarstvom.
Druga posljedica:
Gebelsovsko bavljenje Srbima, Republikom Srpskom, pa i Dodikom, iako on nije ni Republika Srpska ni Srbi ali je kod neuke bošnjačke sirotinje raje, simbol i jednog i drugog, stvara kod Srba nepovratnu gadljivost prema Bosni i Hercegovini i prema Sarajevu. Na kraju, stvoriće i gadljivost i odbojnost prema Bošnjacima i muslimanima. S druge strane, ta permanencija zgađivanja Srba i Republike Srpske, usloviće i u svijesti svakog pojedinog bošnjačkog muslimana logičnu reakciju: sa ovim neljudima ne treba biti u jednoj državi. Ta kolektivizacija i homogenizacija pojedinačne odbojne svijesti dovešće do ravnodušnosti prema opstanku BiH i prema njenom raspadu. A ravnodušnost i svjesno prihvatanje nemogućnosti zajedničkog života i zajedničke države, najjevtiniji je, mjeren krvlju, oblik raspada. Tada se država raspada bez rata što je u istoriji uvijek najproduktivniji i najraskošniji raspad. U drugim slučajevima, kao što je bilo u Samoupravnoj Jugoslaviji, pojedinci, masovno, na mnogim stranama, nisu prihvatali raspad kao izvjesnost i normalnost pa se to moralo izdejstvovati, i sprečavati, puškama i krvlju.
Bakir i šizofreni Saraj rade za taj raspad sam po sebi, raspad ko bože pomozi, neokrvljeni kvalitetni raspad.
Treba ih samo pustiti i čekati.

SISTEMATSKO PRODUKOVANJE MRŽNJE NA FTV

Posljednji slučaj fašizacije predsjednika SNSD Milorada Dodika na Federalnoj televiziji, jednom od javnih servisa, jedan je od najkrupnijih razloga da reaguju zvanična tijela na zajedničkom nivou, koja to neće učiniti, i da to osude sarajevski politički zvaničnici, koji to takođe neće učiniti.
Sistematski govor mržnje produkovan iz Sarajeva, uz asistenciju dijela međunarodne zajednice, obavlja svoju drugu etapu. Prvo je Republika Srpska proglašena genocidnom, sada se njeni lideri ocjenjuju fašistoidnim a u trećoj fazi i svi Srbi će biti etiketirani fašizmom i genocidom.
Javni mediji, pa i FTV, govore samo ono što sarajevski intelektualci i političari misle, nastojeći pri tome da u to ubijede i javnost.
To što radi FTV, njihova glavna politička emisija, a i BHT, prelazi, i prešlo je, prag minimalno potrebne tolerancije za zajednički život u BiH.
SNSD smatra da nije potrebno na takvo djelovanje vraćati istom mjerom jer to prelazi granice političkog, evropskog i civilizacijskog praga.
Ali treba biti svjestan činjenice da je ovakva politička tehnologija najbolji rad na raspadu BiH.
Nije potrebno trošiti previše energije na to. Sarajevo radi najbolji posao za dezintegraciju BiH. Jer, kada se dezintegracija dogodi u glavama običnih ljudi, onda sve i de prirodnim putem, nema rata ni krvi. Svako sebi.

GLOBALNO NATOPLJAVANJE
Sve je otišlo u Mrdušu Donju.
O Natu, koristim prisniju gramatiku jer NATO nije više Natlantska Armija Teritorijalne Odbrane, nego neko koje tu kao svakodnevni rođak, samo iz velegrada, počeli su da pričaju svi, od malih protuva do velikih egzibicionih opozcionara, Mihajlice, od besprogramskih stranaka do otcjepljivačkih referendumaša odmah i sada, od srbijanskih mondijalista do ortodoksnih moskvaša. Hajde što Moskva govori nešto o Natu ali šta imaju o tome da zbore mišiji rupaši, oni čiji su horizonti omeđeni vrtačama i čija moć počiva na svemoći neobavezujućeg zaključivanja o sudbinama svih drugih osim vlastite.
Ove zemlje ovdje, na prostoru bivše SFRJ ali i Bugarska, Rumunija, Grčka, Albanija, Turska... nalaze se na velikom raskršću zečijih jebališta. A poznato je da zečevi te radnje obavljaju u visokofrekventnom stilu. Nije bitno nad kim. Kogod se tu zadesi. Neke zemlje su uspjele da shvate kafkijansku filozofiju Zečijih Jebališta. Neke nisu. Naročito neki narodi pa su u istoriju krenuli sa istim brojem pripadnika kao i Englezi a danas su došli dotle da je tih Ingleza šest, sedam puta više. Na Srbe mislim.
I mislim da velika pitanja života i smrti na promaji Zečijih Jebališta ne mogu da se rješavaju izjavama u novinama. To je život jednodnevnog leptira. Iluzija, kao što je i Mihajlica iluzija, radikali iluzija, demokratski progres iluzija, otcjepljenje sada iluzija...
Mogao bih da izjavim da Island nikada nije podržao prenos nadležnosti sa Republike Srpske na BiH a da Nova Kaledonija nije protiv Referenduma u Republici Srpskoj. Te izjave imaju istu težinu kao i sve druge neartikulacije o Natu, Kosovu i EU.
Ali šta postižu Mihajlica, Bosić i srbijanske budale? Postižu samo to da Džon Bulard, komandant štaba Nato u Sarajevu izjavljuje kako nije pitanje hoće li BiH u Nato nego kada će, Ispunjavanje uslova ne garantuje MAP, Nato nema alternativu.
Sigurno je samo jedno: Poslije Druga Tita, niko neće umjeti tako da se šepuri u Belom Odelu po Zečijim Jebalištima i Belom Svetu. Zato niko i ne treba to da pokušava.
Nato je ovdje ušao davno, u tome su učestvovali, ne znajući, dabome, i sve one protuve koje su sada protiv njega. Politika Nato ili ne, Nato ili Moskva, Moskva ili ne, vodi se mnogo drugačije i na malo duže staze. Nema te politike ako svakih 50 godina mijenjate državu ili državljanstvo, naciju ili jezik, pišete se malim ili velikim slovom, želite više teritorija a manje demokratije, rušite biste heroja i dižete svoje...
Odnosno, imali ste državu koja je mogla da bude faca i danas. Tražili ste Kvrgana sa proširenim venama, mimo zečijeg.
Sad plaćajte.
Jedino što ne savjetujem, jeste da ne pomažete nekoga od gorila ili da branite jednog od drugog.

OTKUD VUČIĆ NA RTRS-u?
Dok je u Banjaluci stolovala Prva Dodikova Vlada, pod okriljem Koalicije Sloga, tada je Aleksandar Vučić bio beba kod Vojislava Šešelja Vojvode i častio nas izdajnicima, izvodima (tako je Voja Vojvoda izgovarao: izrodima), nesrbima... Tada je Sloba Sloboda (Niko ne sme da vas bije) zahtijevao da napadnemo Vojnu bazu Sfora u Ramićima a Nikola Poplašen Hrabri, tada radikal u najmu kod Šešelja, tada u najmu kod Slobe, Predsjednik Republike Srpske, pošto je pobijedio Biljanu Plavšić, i Čerčil je izgubio izbore pošto je spasio Englesku, pridružio se zahtjevima za napad. To je doba kada su radikali u Banjaluci demolirali konzulate SAD i Velike Britanije. Kao izraz svekolikog srpstva kavlovačko-kavlobadske provenijencije. Aleksandar Vučić tada je bio Šešelj jugend. I kao ministar informacija, za vreme Slobe, bre, srao je o vlastima u Republici Srpskoj da pas s maslom ne bi pojeo. Jedan je od onih koje sam čerečio u svojim izjavama i izlivima miloduha i trebavske nježnosti. To su srboidiotumi koji su lansirali teze da u Hrvatskoj postoje srpski gradovi Splet, Osek i Reka i da je to sve Srbija.
Taj A. Vučić je, mnogo kasnije napustio Voju Haškog i pridružio se Nikoliću. Splet, Reka i Osek više nisu u Srbiji. Takvog Vučića su pozvali u SAD. Jebeš karakter koji nije labilan.
Sada je takav Vučić, došao u Republiku Srpsku da promoviše stranku, Prekodrinski Ogranak Srpske Napredne Stranke i pojavio se u Centralnom Dnevniku Države Medijskog Mraka Milorada Dodika. Kojega je nazivao diktatorom nad Esdeesom, Srpskim Radikalima i Srbima uopšte a u saradnji sa mračnim silama Amerike i Engleske.
Aleksandar Nikolić Vučić na Radio-televiziji Republike Srpske. Strašno. Na šta je spala diktatura u Dodikovoj zemlji.
Doista, što će umnjacima u RTRS-u na pameti ideja o gostovanju Vučića u Dnevniku. Kad on ovdje nije ništa. Njegova stranka ne postoji. Nema je u parlamentima. A sa tom spodobom se ne može dokazivati demokratičnost. Aleksandar Vučić može mijenjati stotinu stranaka, on će ostati Spodoba Srpske Političke Scene, kao i desetine drugih koji su upropastili Srbiju.
Osim ako nije u pitanju neki aranžman. Sa strancima. S kim će?
I Vučić bi mogao u politergelu sa Čavićem, Mihajlicom, Krsmanovićem, Kalinićem... A izborni prag je nizak.
Deset minuta u Dnevniku može dobiti sdamo atomska bomba koja bi sada pala negdje u srcu Evrope.
Ne mogu da vjerujem u toliku raskošnost uredničkog talenta RTRS-ovaca.

ŠABLON ŠARABA
Instruktori pozitivne unitarizacije Bosne i Hercegovine doista nemaju mašte. Sve svoje junoše, jurišnike, favorite i epohalne lidere velikih šansi i malih rezultata, kojima je svima odreda potreban politički vep-ukrutitelj, uče istim frazama i sintagmama.
Istovremeno, uz povećanje broja perspektivnih lidera sa neperspektivnom politikom, povećava se i broj političkih analitičara. A politički analitičar, u BiH, jest usrana jedinka bez referenci, s tom razlikom što je obični, pošteni, seronja, usran od tabana prema spremištu a politički analnitičar je usran od glave pa dolje.
Već nekoliko desetina puta analnitičari, favorit-političari i propozicioneri izlaze u javnost sa istim tezama, istim ocjenama pa čak i potpuno identičnim sintagmama.
I vježbaju na istim poligonima: sarajevsko oslobođenje, federalna televizija, ateve, blic, beenteve...
Radi se o velikoj plaćeničkoj vojsci. Plaćeništvo je vidljivo po tome što nepostojeće stranke, stranke bez odbornika i poslanika, dakle, bez zakonitih budžetskih nadoknada, otvaraju prostorije po opštinskim središtima (zakupljeni prostor neko mora da plati), što novinari dobijaju sredstva za dovođenje određenih učesnika u emisije a što se dokumentuje snimkom i njihovim potpisom a da često učesnici i ne znaju da je njihovo gostovanje plaćeno.
Najnoviji ovan-igrač, čija glava služi za razbijanje tvrđave Esenesdea, a pogledajte, biraju samo glavoglave: Ivanić, Čavić, Cenićka, Mihajlica, Babić... jeste Šaraba S., takođe glavotan.
U oslobodilačkom sarajevskom oslobođenju, kome je jedina misija da oslobodi Republiku Srpsku od mrskih srpskih agresora, genocidaša i nastavljača karamiloševićeve politike, Šaraba S. je iznio par genijalnih i originalnih šablonskih teza:
· U Republici Srpskoj vlada medijski mrak jer vladajući vladari drže sve medije: RTRS, Nezavisne, Fokus, Glas Srpske, nabrojao je. Šaraba, dabome, laže – čak i da to Vladari drže, to nije ni četvrtina televizijskog areala i čitalačke publike.
· Ljudi sve više prepoznaju katastrofalnu politiku aktuelne vlade. Pa su joj, u Bileći, dali 900 glasova više nego 2006., kažem ja.
· Entitetsko glasanje se zloupotrebljava i treba ga ograničiti. To znači, dodajem, da treba dopustiti preglasavanje i nadglasavanje Republike Srpske pošto je omjer u PS BiH 2:1. Dakle, samo politički konji, kao što je Šaraba i onaj Harisov Arnaut, mogu da optužuju Republiku Srpsku da stalno koristi entitetsko glasanja a Federacija skoro nikad. Pa, zato je i smišljeno entitesko glasanje jer je Republiku Srpsku moguće uvijek nadglasati a Federaciju samo teoretski.
Koliko se sjećam iz osnovne škole, opozicija bi, za pobjedu barem, morala imati i neki politički program. Dok je u opozciji, ne mora. Instruktori su to zaboravili da im kažu. Ili su Mihajlica i družina bježali sa časa.

SUDBINA BiH KAD HRVATSKA UĐE U EU
(pokušaj pojašnjenja za Biće Treći sa Poskoka)
Nekidan sam napisao tekst o politici prema Srbima i Hrvatima u BiH i posljedicama. Na kraju sam napisao i slijedeće rečenice: Ali sarajevsko-internacionalne brigade bi trebale shvatiti da je za opstanak BiH pogubniji Komšićev izbor za člana Predsjedništva nego pet referenduma u Republici Srpskoj. A naročito će biti poguban ulazak Hrvatske u EU.
Nizaštoinikoganejebavajući, u pozitivnom smislu, portal Poskok prenio je taj tekst. Uslijedile su reakcije. Mogu da kažem da se osjećam nelagodno što se ljudi međusobno vrijeđaju i mrze povodom neke moje teme ili što mene vrijeđaju a da se pri tome sakrivaju u anonimnosti skučenog prostora koji se oslikava poetsko-epskim muralima: Oj, pjesniče sa grguravom kosom...
A mogu da kažem i da me ne zanima, kao što me nikad u životu nije zanimalo šta ko govori i misli o meni.
Pao mi je u oči, čini mi se, iskren teskt u kome posjetitelj portala pod znakom Biće Treći kaže da bi volio da pojasnim tu zadnju rečenicu a da se oko Komšića slaže.
Nekoliko puta sam doticao problem odnosa Hrvatske prema BiH i prema Hrvatima u BiH. Ta tema je bila važna i prilikom kampanje za predsjednika Hrvatske. Ovdje ću sistematizovati neke činjenice i stavove.
Hrvatska se odnosila prema Hrvatima u BiH jednako kao i Milošević prema Srbima u Hrvatskoj i Srbima u BiH. Poznata je Miloševićeva rečenica: ko jebe narod (Srbe u BiH), važno je šta će reći istorija. Ja sam, pak više puta govorio: ko jebe Miloševića i istoriju, važni su Srbi i Hrvati u BiH (Bošnjaci su već važni). Dakle, Hrvatska je zloupotrebljavala Hrvate u BiH i za spoljnu i vanjsku publiku. Mesić i SDP su samo najsvjetlije lampice – indikatori. Agramerski Beli Zagreb Grad ponižavajuće tretira Hrvate Hercegovine, koji se još drže konzistentno i koliko-toliko na okupu, smatrajući ih da su svi Matan und jaranen, dakle lopovi, nedostojni Gospodskog Belega Hrvatstva, kao i one koji njih podržavaju ili im se obraćaju, pa makar samo pred izbore i u izborima.
To je sve poznato i piscima i čitaocima Poskoka.
Bitno je slijedeće:
· Hrvati Hercegovine su pokazali da imaju jedinstvenost kada im se da sloboda da se opredjeljuje i kada im se ne poturaju državne poturice i slično. U slučaju glasanja za Bandića to su demonstrirali. Pri tome je važnije jedinstveno opredjeljenje od toga za koga su se opredijelili. Dakle, uniformno kompaktno glasačko tijelo postoji. Potreban je samo lider.
· Hrvatska se, i izborna, i zvanična, i institucionalna i kandidatska, izjasnila za zaštitu Hrvata u BiH, neko otvoreno putem Trećeg, neko putem jednakopravnosti. I od toga neće moći pobjeći ubuduće. To je kao i ljestvica u skoku u vis. Nikada se ne spušta. A mudrost je da je dovoljno dugo držiš na toj visini. Do uslova za sljedeću.
· Hrvatska se bavila putem prema EU i zapostavljala sve ostalo. Pošto je doživjela probleme sa Gotovinom i Slovenijom, mora biti izuzetno oprezna da ne bi pokrenula neko međudržavno pitanje koje će je ponovo zaustaviti. Ako bi zvanična Hrvatska sada rekla da je za Treći, to bi bilo pogubnije nego Mesićevo pokretanje vojske na Srpski Koridor (sreća da je starkelja na odlasku i zalasku, mada treba pogledati briselske analize te izjave od strane Globusove novinarke, npr.) jer se ne bi protumačilo kao čuvanje integriteta BiH nego kao njen raspad.
· Ali, kada Hrvatska, uskoro, bude primljena u EU, i kada bude jasno da nakon toga teško ko može očekivati skori prijem, Urođena Nacionalna Politika Hrvata postaviće pitanje položaja Hrvata u BiH na najočitiji i najotvoreniji način. Zatražiće teritorijalnu-organizacionu, političko-nacionalnu i institucionalnu ravnopravnost.
· To unitarno sarajevsko bošnjaštvo neće dozvoliti i ponoviće se, u nekoj varijaciji, Hrvatska Samouprava. Sarajevsko Unitarno Državno Bošnjaštvo posljednje što ima u ruci je neravnopravnost Hrvata u Federaciji. Ako to izgubi, Republiku Srpsku neće više obuzdati. Ukidanjem Republike Srpske, pak, Hrvati bi istovremeno postali politički mrtvi.
· To zalaganje EUHrvatske za Treći, uslovno i u varijacijama, može izazvati reakciju Sarajeva koja će dovesti do ujedinjenja triju županija, plus Orašje, i do uvođenja neformalne labave konfederacije. A to je korak do raspada.
Zbog toga je ulazak Hrvatske u EU velika opasnost po opstanak BiH. Da sam na mjestu Sarajeva, bio bih veoma dobar sa Hrvatskom i prema Trećem. A i prema Republici Srpskoj.
Ako je bitno održati BiH.
Kakogod, Biće Treći.

GORE OD MAOČE GORNJE
Dok se Sarajevo bavi Srbima i Republikom Srpskom, kočničarima Velikog Voza Funkcionalne Države, razbijačima, otcjepljivačima, referendumašima, dok se sarajevske ambasade igraju mice i bacaju grah da vide koji liderčičć bi mogao postati funkcionalni igrač, dok Gregorijan Predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske nastoji transformisati u uklopničara trafostanica i ostalih električnih postrojenja za Brčko, dotle, i Rafiju pred očima, u BiH žive Maoče, gornje i donje.
Bosna i Hercegovina je puna tog kancerogenog tkiva koje nije uvijek vidljivo kao što je vidljiva Maoča ili njena prethodnica podno Ozrena. Ogroman broj ljudi je legalno i polulegalno infiltriran u sistem Funkcionalne Radikalizacije Islama u BiH. Ta mreža je uspostavljena kroz stotine dobrotvornih, donatorskih i humanitarnih organizacija koje su ovdje djelovale tokom i poslije rata. Niko nema evidenciju, a i da ima, neće je saopštiti jer su razni aidi i danas visokofunkcionalno odani, o tome koliko je ljudi vrbovano u toj mreži, koliko ih je zadužilo oružje i šta sada rade. Maoča je smao vrh ledenog brijega u kome je vjera povezana sa puškom. Smjerni muslimani u BiH, koji su navikli na drugačije ispovijedanje vjere, bez oružja i bez svetog rata za vjeru, ne smiju danas da pisnu o onome što znaju i što trpe. Uostalom, treba pogledati samo koliko je neprirodnih prezimena u javnom, političkom, ekonomskom i tajkunskom miljeu u BiH prisutno. Neprirodnih bosanskohercegovačkim muslimanima. Pa vidjeti kakva je mreža premrežila BiH.
To sve sada nije opasno, ni vehabizam ni selefizam, ali je dugoročno opasno ne samo po BiH nego i po Evropu.
Unatoč tome, a to znaju svi koji trebaju da znaju, u to nema sumnje, jer Nato odavno angažuje nezavisne specijaliste, intelektualce i publiciste da radi interne i javne studije o svim trendovima bitnim za opšte a ne samo za vojno stanje, Sarajevo i dio briselske nomenklature neprestano forsira priču o Republici Srpskoj kao referendumskoj, genocidnoj, antiliberalnoviznoj i antireformskoj tvorevini.
Bosna, to je onaj dio BiH nad kojim posluju funkcionalisti željni unitarizma, puna je Maoča, u ovom ili onom obliku. I to je pravi razlog viznog seksualnog odnosa Brisela prema BiH. A ne Republika Srpska.
Uostalom, u Banjaluku dođe i jedan regionalni kriminalac-optuženik pa se uljudno preda i zahtijeva da ga se isporuči Zagrebu a Sarajevo mirno toleriše postojanje javnih radikalnih paravojnih i paravjerskih baza.
Cijena rata za BiH je velika. Sarajevo će je još plaćati decenijama.

PRESOVATI HRVATE, BALEGATI SRBE
Odavno je politika Sarajeva, politika bošnjačkih stranaka, krugova, vjera i intelektualaca, i politika dijela međunarodne zajednice, unitarističko-centralističke i funkcionalno-državne provenijencije, usmjerena u dva pravca.
Prvi pravac je tradicionalan i započet je još prije početka demokratizacije SFRJ putem međunacionalističkih ratova i kriminalizovane odbrane nacije. Označen je jednostavnim i tajnovitim kodom – Srbi, loši momci. Srpske budale su učestvovale u tom naučnom projektu mnogo vidljivije nego što se misli. Taj pravac se provodi i danas ali je najvidljiviji u Republici Srpskoj. Na primjeru referenduma.
Iako Esenesde nikada nije govorio da će organizovati referendum o otcjepljenju ili pripajanju Srbiji, nego samo o mogućnosti da se, ako zahtjevi o ukidanju Republike Srpske budu i dalje svakodnevni, referendum o statusu, o tome da li su ljudi za to da Republika Srpska postoji, opšti prevod je od svake sarajevske prilude, preko Salkića i Gregorijana pa i Ludog Stipana, raznih izvjestilaca, ambasadora i parlamentaraca, čak i danas kada se govori o referendumu o neprihvatanju nametanja odluka samozvanih gubernatora: Znamo mi, to je referendum o otcjepljenju i ostvarenju Miloševićevog sna. Jebo ih on.
Ta slika se šalje u Brisel i Vašington. Svakodnevno. To je formula postojanja Sadamovog Oružja Za Masovno Uništenje.
Drugi pravac je, započet odmah nakon potpisivanja Dejtona, depresijacija, pritiskanje, presovanje, sabijanje, potiskivanje, ponižavanje Hrvata u BiH. U početku je ta politika kamuflirana „zajedničkim neprijateljem“, Republikom Srpskom, genocidnom i agresorskom, koja je, eto, Hrvate uništila u Posavini i Banjaluci. Hrvati su nasjeli na tu politiku, toliko glupo da nisu ni trenutka obratili pažnju na svoj položaj u Federaciji, muslimansko-hrvatskoj. Kada su obratili pažnju, sada, skoro da je kasno. Bošnjaci im, ajde da Bošnjaci, nego Narcisoidni Reketaš im bira člana Predsjedništva BiH. U opasnosti im je i Dom naroda Federacije itd.
Oba pravca se provode ubrzano. Dok Hrvatska ne uđe u EU i dok se Srbija približava EU. Prvima su ruke potpuno vezane jer moraju paziti na jaja pošto su im noge pred vratima Brisela a za druge se pretpostavlja da će zbog Brisela, pošto je Kosovo već otišlo i nikada ga neće priznati, okrenuti glavu i od Republike Srpske i uvijek biti za ono što se unutar BiH dogovore. Pa ko kome vikne podvor.
Oba pravca imaju jednstven cilj: Islamska Republika u ovom vijeku.
Ali sarajevsko-internacionalne brigade bi trebale shvatiti da je za opstanak BiH pogubniji Komšićev izbor za člana Predsjedništva nego pet referenduma u Republici Srpskoj. A naročito će biti poguban ulazak Hrvatske u EU.
Jedva čekam.

RUPA KRALJA ARTURA
Ministarstvo inostranih poslova BiH trebalo bi da obavijesti i upozori građane BiH da ne putuju u američke države Masačusets, Vermont, Nju Hempšajr, Konektiket i Ajovu. Tamo su zakonom dozvoljeni istopolni brakovi. To znači da tamo evidentno postoje jeboljudi, pošto u SAD nije politički uljudno upotrebljavati riječ koju koriste seljačine sa Balkana, homoseksualci. A u opasnost se može doći ako, na primjer, neki razočarani iz tog jednopolnog braka ode u bar, popije viski bez leda i podivlja pa mu na pamet padne da siluje one koji su istog pola kao i njegov suprug.
No, stvar je ozbiljna. U SAD je u toku proces da se obori neki zakon koji kaže da je brak zajednica između muškarca i žene. To je početak procesa koji će se za koju godinu završiti na Vrhovnom sudu.
U suštini, homoseksualizam, odnosno LGBT, populacija lezbijke-gej-biseksualci-transeksualci, pokušaj je legalizacije i indemokratizacije jedne vrste autizma pri čemu je svejedno da li je to bolest ili dobrovoljnost.
Brak je institut između muškarca i žene radi djece. To u zakonu ne piše ali u prirodi piše. Svaki drugi odnos, koji nije radi djece, jednako je odnos kafanskog prijateljstva između ljubitelja žuje i apatinskog. Nadam se da oni neće nikada tražiti legalizaciju da se, dok piju pivo, ispod stola miluju za muda.
U SAD postoji između 4 i 12 miliona stanovnika koji spadaju u tu korporaciju LBGT. Dakle, minorna količina. Ako se još fokusiramo na gejzere, pedere, klasične homoseksualce, njih je još beznačajnija količina. A istovremeno, više od 2o miliona Američana je svaki dan gladno i ide na besplatnu supu u crveni krst. Ili, 57 miliona ih nema minimalnu besplatnu, državnu zdravstvenu zaštitu pa im sada Obama pokušava to priskrbiti mijenjajući zakone i uvodeći neke sitnice od socijalne države. Pederi su dakle apsolutno nebitni za američko društvo. I za čovječanstvo uopšte.
Nemam ništa protiv tih bolesti ili dobrovoljaca autizma. Ali ne treba dozvoliti da se od toga pravi demokratija. Kao i od burki koje islamska vjera ne nalaže, a i da na nalaže, već se radi o demonstraciji brkatog nasilja nad ženama ili, pak dobrovoljnog mazohističkog sakrivanja onoga, ljepote, zbog čega je bog i stvorio muškarca.
Kada bi se legalizovao brak između muškaraca i izjednačio pederski brak sa normalnim brakom, bilo bi potrebno potpuno promijeniti društvo. Toliko da bi to značilo – razoriti ga.
Umjesto Mač kralja Artura morao bi se snimiti film Rupa kralja Artura, trebalo bi napisati Anu Kurenjinu, zatim bi se morala uvesti olimpijska disciplina 4 x 18 cantimetara, termini muškarac i žena više ne bi bili apsolutni pa bi se moralo u jezik uvesti riječi: karac i karanfilče (prvi obavlja ulogu mužjaka a drugi je, očeigledno karofil), ravnopravnost polova bi izgubila svaki smisao pa bi se morala uvesti zakonska i demokratska kategorija Ravnopravnost udova, riječ udati se, koju slobodniji jezikoznanci objašnjavaju sa: dati se na ud (uz svjedoke i matičara) mora se zamijeniti riječju nauditi pa bi pozivnice za taj njihov brak počinjale sa: 14. marta naudiće se Marko i Čmarko. I, da, riječ brak takođe gubi smisao pa se za pedre mora naći nova odgovarajuća riječ: čmak. Riječ je idelna jer melodičnošću podsjeća na institut iz koga su potekli izrodi i nerodi ali, istovremeno, svojim početkom podsjeća na njihovo veličanstvo.
Legalizacija pederluka i istoudnih brakova, jasno je rušenje civilizacije. I jedna od varalica, kao i politička akcija zelenih, prava manjina, borba protiv globalnog grijanja, uvoz demokratije...

OPSJEDNUTOST
Moram priznati, teoretičarima i praktičarima permanentnih izbornih pocesa, mada je takvih malo u političkoj praksi i u Evorpi i u Americi, da smo jedan dio, svega što se događa na izradi političkog goblena u BiH, i okolo, planirali i produkovali a da nam jedan dio nije pod konotrolom.
Planirali smo i produkovali cijele svakodnevne redenike varalica i tema na koje amateri, provincijalci, administrativci, analitičari i protivnici skaču kao najezda kineskih skakavaca. Time smo postigli ono što smo i htjeli. Da se bave sami sobom.
Nismo planirali svakodnevnu hroničnu opsjednutost Srbima, Republikom Srpskom, Esenesdeom i Dodikom, ni u BiH ni u Hrvatskoj i Srbiji na koje se dotična opsjednutost širi.
Dio te opsjednutosti u Hrvatskoj i BiH, objašnjiva je kolektivnim osobinama naroda u tim naseobinama. Jednostavno: u Hrvatskoj se hrvatstvo nekoliko decenija, skoro cijeli vijek, unazad, mjerilo, među ostalim, i odnosom prema Srbima. U BiH se samosvojnost vjere postizala odnosom prema komšijama, Srbima. Ali postizala se i odmaknutost od napuštenog pravoslavlja, dobrovoljnog poturčivanja te istočnjačko, uglavnom, vještačko porijeklo. U sadejstvu, postizala se brojčana nadmoć protiv Srba. I u ratu na strani fašista, Drugom, i u ratovima za raspad SFRJ, na strani Sila Raspada.
Najveći dio još uvijek nema objašnjenja.
Svakodnevno neobjašnjivo bolesno bavljenje Republikom Srpskom, Srbima, Esenesdeom i Dodikom, ne mislim samo na Sarajevo, bošnjačke političke stranke, muslimanske intelektualce, medije i medijske zvijezde, nego i na razne izvjestioce, zamjenikodavce, parlamentarce, posmatrače, komisionare, ambasadioničare... pouzdan je znak propasti. Znak je nepostojanja bilo kakvog koncepta za politički tok, vlastiti stranački glasovni i izborni napredak, demokratsko rješenje decentralizovane BiH, civilizovanja regiona.
To je najočitije kod disonantnog horskog pjevanja opozicionog hora banjalučkih dječaka, balkanskih podsuknjaša i karakternih bezgaćaša, lokalizovanih minornjaka, osim Esdeesa koji odmjerava poteze i čeka odvijanje vremenskog traka, a čije note se vrte oko jednog stiha: Esenesde je najjači i vlada svim polugama. Kad srušimo Esenesde, demokratija će padati s neba a iz zemlje će rasti funkcionalna država.
Rušenje pobjednika izbora, čak i na izborima, nije nikakav politički program.
Opsjednutost jednom republikom, jednom nacijom, jednim liderom, znak je opasne kolektivne političke bolesti, koja se lako može opredmetiti u fašistoidnim postupcima progona, etničkog čišćenja, svođenja na manjinu, unitarizacije, podjarmljivanja, torture.
Upravo i zbog toga je potrebno očuvati teritorijalno politički i međunarodno priznati okvir Republike Srpske i njenu samostalnost.

KRAH IMPORT-DEMOKRATIJA*
Samjuel Hantigton, baš nekako 91. godine, kada su u Bosni i Hercegovini počinjale pripreme za demokratske višestranačke i višenacionalne ratove, a kada su na drugim područjim bivše Jugoslavije već bili razbuktali, ili završeni, objavio je svoje ode Trećem valu demokratizacije s kraja dvadesetog vijeka.
Počastvovan sam da sam u rovovima bivše totalitarne Bosne i Hercegovine, sve dok me pred Prvi Maj 96. nisu demobilisali, učestvovao u stvaranju uslova za demokratizaciju sedam novih talaščića na prostoru nekadašnje SFRJ.
Taj Treći talas demokratizacije zemaljske kugle obuhvata mnoge zemlje.
U Aziji: Kambodža, Pakistan, Tajland, Filipini, Bangladeš, Nepal, Južna Koreja, Indonezija, Tajvan.
U Latinskoj Americi: Brazil, Gvatemala, Bolivija, El. Salvador, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Argentina, Čile, Ekvador, Urugvaj.
U Istočnoj Evropi: Bjelorusija, Latvija, Albanija, Bugarska, Hrvatska, Makedonija, Moldavija, Rumunija, Rusija, Ukrajina, Estonija, Poljska, Litva, Slovačka, Slovenija, Češka, Mađarska.
Ovo su zemlje iz tabele Volfganga Merkela i njegovog rada Ukotvljene i manjkave demokratije. Tabela je sastavljena 2002. godine pa Moja Demokratija, Bosna i Hercegovina, koja je tada bila tek zagazila u rovove, krv i blato, nije mogla biti uvrštena.
No, vidjećemo, kasnije će ta Demokratija napredovati i dospjeti na liste i tabele, dogurati i do Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.
Merkel je sve te, tabelirane, demokratije svrstao u:
· Autoritarne režime
· Eksluzivne demokratije
· Neliberalne demokratije
· Delegativne demokratije
· Pokroviteljske demokratije
· Liberalne demokratije
Nebitno je sada, nakon toliko godina, navoditi gdje je koja svrstana u tabeli. Uglavnom, od komunističke hemisfere, samo su Estonija, Poljska, Litva, Slovačka, Slovenija, Češka i Mađarska, dobile oznaku liberalne demokratija. To znači prolaznu oznaku.
Kasniji razvoj događaja, naročito na ekonomskom kolosijeku, demantuje uspjeh demokratija i u nekolicini ovih zemalja koje su ocijenjene liberalnim.
Moram ovdje da kažem da liberalnu demokratiju ne treba smatrati krajnjim svjetlom demokratije niti uspješnom demokratijom. Ljudskom društvu nije potrebna uspješna demokratija. Potrebna je ljudska, kolektivna, socijalna, tržištem i kapitalom upravljiva demokratija – socijaldemokratija.
Demokratija nije odvojen paket društvenog sistema koji se može isporučiti dehaelom. To nije paleta društvenih vrijednosti koja se isporučuje kontejnerima i prekomorskim transportom, niti je segment hardvera koji se može zamijeniti boljim, demokratskijim.
Demokratija se ne može importovati, kopirati i delegirati.
Ona je samo jedan sloj društva koji ne postoji mimo ostalih slojeva. Ali, demokratija je jedan od rijetkih slojeva društva koji prožima i sve ostale slojeve i tako ih veže i jednu ljudsku, civilizacijsku i proceduralnu cjelinu.
U slojeve društva ubrajam:
· Čovjek pojedinac i njegova egzistencija
· Porodica i elementarna socijalna sigurnost
· Školstvo i obrazovanje
· Proizvodnja, industrija i produkcija uopšte
· Demokratija ili neki drugi oblik vlasti
· Kultura i nasljeđe
· Prisilni aparati
· Vojska i odbrana
· Ekonomija i razvoj
· Pobjeda.
Istorija i savremenost imaju primjera uspješnih društava koja sebi i svojim članovima, građanima, stanovništvu, državnim podanicima, obezbjeđuju pobjedu, i bez demokratije.
Pod pobjedom ovdje treba podrazumijevati ono što opisuje Gregori Kopli u svojoj knjizi Umjetnost pobjede i gdje kaže: Pobjeda je glavni cilj društva i prva odgovornost države, jer je opstanak moguć samo putem pobjede.
Pobjeda je, kaže Kopli, beskonačno važnija od rata i mira. Bez pobjede i stalnog održavanja pobjede, društvo se lagano gasi, do izumiranja.
O pobjedi su pisali i drugi mislenici tokom istorije. Pobjeda je pokretač, temelj i traser društva i civilizacije uopšte. Kopli je, od zapadnih silenjaka dobio narudžbu da istraži i sistematizuje greške i katastrira šta treba da se radi. Tako je nastala obimna studija o Pobjedi.
U ovoj kratkoj skici slojeva društva, a taj originalni koncept ću razraditi na drugom mjestu, glavni cilj mi je da kažem da demokratija nije državni, nacionalni ili društveni spasilac. Posebno ne svjetski. Demokratija jeste veliko odstignuće civilizacije ali je ljudi nisu uspjeli razvijati uporedo i jednako uspješno kao neke druge segmente društva ili slojeve. Da su demokratiju uspjeli razviti kao vojsku i odbranu, civilizacija bi danas potpuno drugačije izgledala.
Demokratija među slojevim društva nije najvažniji sloj. Jeste sloj koji otvara prozore i provedrava nebo. Zapadni, kapitalistički, finansijski, teritorijalni, demokratski i militantni totalitarizam, plasirao je demokratiju kao vrhunsko Dostignuće Zapada.
Demokratija je postala koka-kola za države, društva i nacije. Pomenuti KFTDM-totalitarizam koristio je demokratiju kao tehnologiju premreževanja zemaljske kugle ne radi razvoja demokratije nego radi teritorijalizacije i proširivanja interesnih sfera. Globalni teritorijalizam je danas najveći problem ekspandiranog zapada. Ali problem koji se fakturiše ostatku svijeta, jednako kao i samom izvorištu.
Teritorijalizam postiže nekoliko ciljeva:
· Zadržava status-kvo u razvoju što se onda opredmećuje kroz borbu protiv klimatskih promjena, slobodnu trgovinu, ljudska prava, tržište kapitala i pameti...
· Omogućuje upravljivost državama-nacijama jer instant demorkatija je pripremljena po istoj recepturi i ona se lako koristi, kao već utržen brend
· Eliminiše protivnike i omogućuje zadržavanje i razvijanje pobjede (to će se u finansijskom i produkcijskom slomu zapada pokazati kao pogrešno jer pobjeda se ne može održati potpunim slomom protivnika-takmaca niti se može održati u eksterijeru, pobjeda se postiže i održava samo unutar)
· Zadovoljavanje iskonske ljudske potrebe, koju su preuzele i zapadne kapitalističke države i strukture, za dominacijom nad „pašnjacima i bizonima“, kako su govorili sjevernoamerički Indijanci.
Slom SSSR i SFRJ osokolio je teritorijalne demokratonosce. Paketi demokratije su isporučivani na sve adrese varšavske, istočnoevropske ili samoupravne sfere. Zemlje tog plašta su teritorijalizovane po svaku cijenu, po cijenu rata sa Rusijom, po cijenu kršenja međunarodnog prava, po cijenu lokalnih ratova i istrebljenja.
Najveći dio demokratija je isporučen tako da je predstava odigrana sa autentičnim internim orkestrom a lepeza međunarodnih institucija, fondacija, agencija i pokreta se uključila da isporuči savjete, upute, softvere i procedure demokratije.
Demokratija je tako postala sama sebi cilj.
Istovremeno, proglašena je jedino važećom ulaznicom u evro-atlantske integracije.
Zajedno sa isporukama demokratije, nije isporučivano ništa drugo. Naprotiv, uzimano je sve ono što je društvima i državama bitno – ekomomski i finansijski mozaik je dirigovano privatizovan dok je na zapadu najaveći dio slične strukture ostao u državnim rukama; vojska i vojni sektor je uništen, naročito vojna industrija koja je bila jedan od temelja razvoja, i načinjen novi, ogroman dio suvereniteta je prenešen u tim integracijama tako da je teorija i praksa ograničenog suvereniteta koju su lansirali soclagerski ortodoksi, postala blaga proza prisile u odnosu na totalitarno potčinjavanje novih društava, država i nacija.
U svim eksportima demokratije ne uzimaju se u obzir društvene i ekonomske okolnosti. Ekonomiju niko i ne pominje. Teritorijalisti su uspjeli i unutra da postignu to da se demokratija i ekonomija posmatraju odvojeno. Otprilike: Imate demokratiju i nema potrebe da bilo šta više pitate. Tako je i u eksterijeru: Prihvatite demokratiju i to je sve što se od vas traži i što vam se nudi.
Teoretičari demokratije, Dal, Sartori i Lajphart, nisu se ovim fenomenom bavili. Dijelom što nisu stigli do ovog vremena kada se on počinje razotkrivati a dijelom zbog toga što su opčinjeni demokratijom kao posebnim paketom koji je sposoban za život za sebe, bez ikakve potrebe za doticajem sa nekim drugim faktorima društva, države i nacije.
Tomas Karoters je jedan od onih koji je uočio problem.
U međuvremenu, finansijski i produkcioni slom otkrio je slabosti i u istočnoevropskim demokratijama pa je Mađarska, na primjer, potpuno bankrotirala, Hrvatska je zadužena tri puta više po glavi stanovnika nego što je bila Jugoslavija kada je propala, Ukrajina je postala podijeljeno društvo i još jedan laboratorijski primjerak za Lajphartovu konsocijaciju, Bosna i Hercegovina je pred raspadom i samo je ekonomska i politička stabilnost Republike Srpske još drži na okupu, Bugarskom caruje kriminal i koruopcija, jedanko kao i prije demokratizacije i ulaska u Evropsku uniju.
Zašto je došlo do kraha demokratija Trećeg vala u evropskom segmentu?
Zašto je propala demokratija u BiH?
Primjer Bosne i Hercegovine je dobar za teoretsku i praktičnu analizu jer je ovdje demokratija najočitije uvožena, nametana i isporučivana a da se pri tome nije vodilo računa o ekonomiji, društvu, nasljeđu, naciji, uslovima, opštem stanju društva i njegovoj vezivosti i održivosti.
Karoters govori o kraju tranzicione paradigme, navodeći da se demokratizacija odvijala pod pet paradigmi koje je zapad prihvatio bez provjere i pogovora:
1. Svaka zemlja koja se izvlači i udaljava od diktature ide automatski ka demokratiji
2. Demokratizacija se odvija redoslijedom: otvaranje, proboj, konsolidacija
3. Izbori i demokratija se mogu izjednačiti i poistovjetiti
4. Opšti uslovi u tranzicionim zemljama, nivo ekonomskog razvoja, politička istorija, institucionalno nasljeđe, etnički sastav, društvreno-kulturne tradicije... ne predstavljaju značajan faktor
5. Demokratske tranzicije počivaju na koherentnim, funkcionalnim državama
Prva paradigma. Postavljena teza iz vremena hladnog rata i ideoloških borbi s ove i s one strane berlinskog zida, da su svi komunistički, sovjetski, podsovjetski, socijalistički i narodnorepublički režimi totalitarni, nije posve tačna. Važno je da mačka lovi miševe a ne da li je totalitarna. No, detalji sa samoupravljanjem, i slični, nisu mogli pobiti totalitarnu predstavu o totalitarizmu iza gvozdene zavjese koja je obavila još jednu bitnu funkciju: iz totalitarizma se, kao iz tunela, izlazi na svjetlost, u demokratiju.
Ta pretpostavka nije bila tačna i do toga se moglo doći i bez analize. Demokratija prevaljuje dug put, već hiljadama godina, od grčkog trga a i ranije. Demokratija je začeta još u odlučivanju o čuvaru vatre kod pećinskih ljudi. Niko nije govorio o funkcionalnoj pećini. Demokratija nije sveobuhvatni ključ za cijelo društvo. Demokratija rješava jednu po jednu ljudsku potrebu, prije svega potrebu kolektiviteta ali i pojedinca, obavezno.
Dakle, ne može se zakoračiti u demokratiju. Demokratija je stvar slijeda, nasljeđa, tradicije, demokratičnosti u sebi, koja još nije realizovana, stvar neprestanih ljudskih težnji ka pobjedi kolektiviteta a ne pobjedi u ratu ili miru.
Ne vode svi izlazi iz diktature u demokratiju.
Osim toga, krajnje je vrijeme da se postavi upit: Zbog čega je nedemokratija neprihvatljiva kolektivna tehnologija ako zajednici donosi održivost, pojedincima socijalnu sigurnost, nauci prosperitet, industriji zamah. Naročito, ako nakon tog praga kolektiv i pojedinac zakorače u višedecenijsku kaljugu iz koje nema prosperiteta (Irak, Afganistan, Pakistan, BiH...)
Druga paradigma. Zanesenjaci ili proračunati donosioci demokratije, već decenijama smatraju da se demokratija događa sama po sebi u svom napretku, kao baltazarov samofunkcionirajući stroj. Otvoriš paket, naduva se demokratija, pusti korijenje u zemlju. Ili betonske temelje. To sa društvenom pojavom, kao što je demokratija, jednostavno nije slučaj. Ona mora da se generiše u dugom vremenu. Na nekim stepenicima može stajati i zastajkivati decenijama. Ali, ono što je sigurno, demokratija nikada ne može istrčati sto metara sprinta. Demokratija je spora i temeljna pojava.
Kada su praktičari import-demokratija uvidjeli da se tokovi ne odvijaju onako kako paradigma kaže, počeli su kriviti političke stranke, lidere, korupciju, odsustvo kompromisa... To se danas događa u Bosni i Hercegovini. Jedino još nisu okrivljeni birači ali je, zato, instaliran cijeli sistem uvezenih priručnika za ručnu upotrebu demokratije (transparensiji, civilni centri...) koji deklamuju šta bi trebali lideri da čine i šta birači očekuju od njih kao da su birači glasali i birali na nekoj drugoj planeti.
U suštini, što je taj sektor priručnika za demokratiju razvijeniji, rašireniji i glasniji, demokratija je u većoj krizi. Zanimljivo je da u „stabilnim, tradicionalnim, zapadnim“ demokratijama taj sektor nije tako vidljiv, glasan i eksplicitan mada stanje sa demokratijom nije ružičasto.
Treća paradigma. Slobodni, slobodnopristupni i institucionalisani izbori jesu jedan od preduslova demokratije. Ali izbori ne proizvode demokratiju.
Međunarodne snage u BiH, ovlašteni i ilegalni isporučioci demokratije, smatrali su da će česti izbori u BiH promijeniti stranački, liderski i nacionalni politički mozaik. Stoga su, od završetka rata do danas, organizovani izbori skoro svake godine.
Međutim, analitičari i praktičari izbora zaboravljaju da se stavovi biračkog tijela, javnosti i pripadnika jedne nacije ne mijenjaju tako brzo kao što se mijenja stranački mozaik na izbornoj površini. Pobjeđuju stranke koje znaju suštinu mišljenja birača i koje onda to prihvatljivo prezentuju, u skladu sa tom godinom, tim mandatom i tim vremenom. I pobjeđuju stranke koje imaju odgovor na svako pitanje, zadržavajući okosnicu svog programa i okosnicu onoga što je temeljni stav birača i javnosti. Ipak, u Republici Srpskoj, izbori su donijeli jednu dobit – na pobjedničko postolje stala je postratna stranka i to je jedina takva stranka u cijeloj BiH. Sve ostale pobjedničke stranke, na svim dosadašnjim izborima, su ratne stranke ili preimenovane stranke ratnih lidera.
Izbori su, u svojoj suštini verifikacija političkog stanja u proteklom mandatu i prolaznica akterima za sljedeći mandat. Izbori pri tome ne valorizuju niti projektuju demokratiju.
Bosna i Hercegovina je potpuni krah pretpostavke da izbori i demokratija mogu da se izjednače. Greška koja je učinjena na Ustavnom sudu, kada je, prije rata, dozvoljeno formiranje nacionalnih stranaka i, dakle, njihovo učešće na izborima i određivanje sudbine zemlje, nije se, kako vidimo u ove dvije decenije, mogla ispraviti izborima.
Četvrta paradigma. Uslovi u kojima se događa demokratija su presudni za demokratiju. U Bosni i Hercegovini demokratiju je sačekalo nekoliko bitnih uslova koji su se pokazali nepremostivim:
· Nacionalna i vjerska mržnja i netrpeljivost, usijane raspadom SFRJ po nacionalnim i vjerskim osnovama
· Pljačka društvene (državne) imovine pod najezdom Kriminalizovane odbrane nacije što je dovelo do potpunog zaustavljanja privrednih i produkcionih aktivnosti
· Deinstitucionalizacija na nivou BiH
· Jednostrano forsiranje jedne nacije i jedne vjere, kao i u ratu jedne strane, od strane međunarodnih zvaničnika i ilegalaca
Umjesto donošenja fajl-demokratije, u BiH je trebalo prethodno izgraditi model za podijeljeno društvo, ili ga potpuno razdvojiti, stvoriti pretpostavke za privredno oživljavanje (međunarodna pomoć, kao i Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata) i izjednačiti pristup svim stranama. Tek nakon toga mogu se početi peglati pelene za povijanje demokratije.
Peta paradigma. Dvadesetak država bivšeg SSSR i bivše SFRJ moralo je da gradi državu sa ledine bez ikakve prethodne tradicije i iskustva. Kada je to uočeno kao problem, u BiH, počelo se operisati zahtjevima za funkcionalnom državom. Zanimljivo je da Karoters operiše tim terminom do kojeg je došao istražujući paragidme trećeg vala demokratizacije, što nepobitno znači da je cijela lepeza eksperimentalne demokratije, i u BiH, već ranije smišljena kao idealistički koncept Zemlje Sunca, Zemlje Zapadnog Sunca. Funkcionalna država ne postoji u teoriji države i prava niti u demokratskom vokabularu i katastru. To je samo novi voluntarizam koji je zaboravljen kod prve ispruke.
*
Bosna i Hercegovina je jedna od tih propalih demokratija. Čak i da je instant ili import demokratija bila savršen tehnološki proizvod, ona se nije mogla primijeniti u nepostojećem društvu i državi.
BiH je duboko podijeljeno društvo, najmanje na Bosnu, Republiku Srpsku i Hrvate.
BiH je ekonomski uništeno društvo a na ekonomiji i produkcionim odnosima počivaju svi drugi odnosi, kolikogod svi bili protiv Marksa. Pune stomake ne može ništa zamijeniti, osim, kratkoročno, puna puška.
Čak i da apstrahujemo mržnju, o kojoj je Andriću pisao Maks Levenfeld, koja, dakle nije od juče i nije od zadnjeg rata, BiH nema humus za micelij tako amaterske i jednostavne dostavne demokratije kakva joj je isporučena.
Dabome, demokratija i nije BiH isporučivana da bi to područje postalo ekonomski održivo i da bi se ovdje izgradila „funkcionalna država“. BiH je potrebna kao jedan kamenčić u mozaiku teritorijalizacije. Stoga je uočljiva velika nervoza da se što prije riješi državna imovina i krene u atlantsku integraciju kako bi NATO znao čime raspolaže. Da su kod isporuke demokratije u BiH postojale istinske demokrtske namjere i da „demokratija“ nije bila sama sebi cilj, došlo bi do produkcijske, industrijske, prerađivačke isporuke. Naprotiv, i Folksvagen se odavde povukao, dok Reno već djeluje u Rumuniji a Fiat u Srbiji.
„Međunarodna zajednica“ je u situaciji da u Bosni i Hercegovini demonstrira svoje neskrivene namjere i poteze. Stoga je BiH veoma bitna za analizu uspjeha Trećeg vala demokratije, barem kada se radi o njenom evropskom, postkomunističkom dijelu. To je dosad bilo potpuno zapostavljeno istraživačko područje
Importna oktroisana demokratija imala je i ima trostruki zadatak:
Odvajanje BiH od uticaja Srbije i Rusije
Stvaranje pretpostavki da BiH pripadne evro-atlantskim integracijama
Očuvanje jedinstvene strukture unutar međunarodno priznatih granica po cijenu centralizacije i majorizacije.
Cijelom nizu termina za označavanje demokratija Trećeg vala: polu-demokratija, formalna demokratija, izborna demokratija, fasadna demokratija, pseudo-demokratija, slaba demokratija, djelimična demokratija, neliberalna demokratija, virtuelna demokratija... iz BiH može da se pridruži i: nametnuta demokratija, dirigovana demokratija, priručna demokratija, oktroisana demokratija, teritorijalizovana demokratija.
Pored slabog pluralizma i uspona političke sile koje konstatuje Karoters u svom radu Kraj tranzicione paradigme, u BiH ali i u drugim zemljama postjugoslovenske i postsovjetske sfere, mogu se konstatovati po demokratiju dugoročno nepovoljni trendovi:
Deregulacija
Anarhija
Zapadni voluntarizam
Etnički sterilitet, odnosno jednonacionalnost
Odsustvo i neuspjeh ekonomije
Deregulacija. Društva su naglim prelaskom praga demokratije, i ne znajući, izgubili mnoge instrumente regulative koja je presudna za uspostavljanje stabilnih vlasti i ekonomije. Mnoga tijela zapadne demokratije, agencije, imaju svoja mjesta u visokouređenim i proceduralnim društvima ali se u društvima i državama sa ledine, promovišu u destruktore i deregulatore.
Anarhija. To je proizvelo manje ili više transparentnu anarhiju koja je počela da prožima sva tkiva društava i država. Svi državni i društveni sistemi funkcionišu u uslovima anarhije, od željeznica do vojske.
Zapadni voluntarizam. Internacionalne demokratske brigade ne prezaju da direktno utiču na odluke parlamenata i vlada. Jedino je nivo transparentnosti i mehanizam uticaja različit. U mnogim zemljama bivše sovjetske hemisfere to se čini preko prozapadnih stranačkih lidera kojima se omogućavaju pobjede na izborima i zauzimanje najvažnijih funkcija u državi. U BiH se to radilo ili se radi otvoreno. Do 2006. Vlada Republike Srpske je dnevni red predstojeće sjednice najprije dostavljala kancelariji OHR pa tek onda pripremala sjednicu. Uopšteni izgovor za sve nametnute odluke ili rješenja jeste: To je u skladu sa najboljom evropskom praksom. Sada se mnogi stavovi stranaka u BiH poklapaju sa stavovima OHR-a. To znači da se OHR ponaša kao politička stranka i da ima svoje filijalne kolaboracioniste na cijelom području BiH.
Etnički sterlitet. Sve države trećeg vala demokratije u Evropi etnički su očišćene ili svoje nacionalne probleme koje imaju sa prisustvom drugih nacija na vlastitoj teritoriji, ne priznaju i ne prihvataju kao demokratske probleme ili kao realno egzistirajuće. U BiH se nastoji stvoriti bosanska nacija, kao u vrijeme Kalajevog režima i Aneksije od strane Austrougarske monarhije, što međunarodna zajednica i ne krije. Zapadni demokratski teritorijalizam to toleriše jer se jednonacionalnim arealima lakše upravlja. Hrvatska je najočitiji primjer.
Odsustvo i neuspjeh ekonomije. Kod odnosa demokratije i ekonomije, u BiH je veoma vidljiuvo da „međunarodna zajednica“ nikad i nigdje ne pominje ekonomiju kao zahtjev, cilj ili sredstvo. Uostalom, demokratija nije presudna za uspjeh ekonomije, kao ni tržište. Da jeste, demokratija u SAD nikada ne bi dozvolila finansijski slom 2009. Pa ni onaj iz tridesetih godina. Trend je objašnjiv: ekonomija omogućava suverenost i ovladavanje polugama moći što teritorijalizam (evroatlantske integracije) ne može sebi dopustiti.
Sama demokratija, kao ni jednakosti i ravnopravnosti nacija, vjera i kultura, nije bila među prioritetima. Po tome se Dejtonski režim BiH ne razlikuje od Kalajevog režima s kraja devetnaestog i tri godine dvadesetog vijeka.
Demokratija se ovdje eksplicirala kao izgovor za novo potčinjavanje, teritorijalizovanje i zadržavanje status kvoa, barem u ekonomsko-depresiranom smislu.
Demokratija je dugoročan neprekinut proces posebne recepture za svako društvo i državu i stoga se ne može smatrati uvoznom ili izvoznom robom. Zapadne demokratije mogu demokratiju pomoći ekonomskim razvojem, što upravo ne žele ili najmanje čine. Ali to, i posebne aktivnosti oko klimatskih promjena i slično, imaju za cilj zadržavanje finansijske, vojne i opšte teritorijalne moći u svjetskim razmjerima. Demokratija, stvarna, u tome može samo odmoći.
Svaka zemlja, nacija država, mora artikulisati svoj dugoročni politički interes kao demokratski, bez mentorstva i pokroviteljstva. Neće biti tragedija ako se taj interes poklapa sa integrativnim teritorijalizmom ali će biti tragedija ako se ne temelji na ekonomskim temeljima, socijalno upravljivom kapitalu i tržištu i zaštiti prava i položaja najširih slojeva stanovništva.
*
Bosna i Hercegovina je žarište novih demokratija. To je zemlja raspada. Dvije sile se nadmeću na tom području: sila demokratskog federalizma za podijeljeno društvo i sila unitarizacije sa krajnjim ciljem stvaranja islamske republike.
Vrijeme nikada ne radi za unitarizaciju i centralizaciju, i za velike carevine, uvijek radi za autonomije. Inače bi danas na kugli bilo dvije ili tri države.
Stoga je, nakon svih ovih analiza, jedina kratka analiza bitna: BiH je zemlje raspada.
U tekstovima složenim u ovu knjigu a koje sam pisao 365 dana u 2009. to i dokazujem.

*tekst je, u stvari, predgovor za moju novu knjigu iz edicije Politički ljetopis, za 2009. godinu, pod nazivom Zemlja raspada koja će biti objavljena za nekoliko dana.

MEVLUT RADIKAL
Moraću da potegnem neku vezu pa da u srpske radikale, mada je malo problem u tom nacionalnom razvrstavanju, državljanstvu i slično, kod Mihajlice, uguram Mevluta Čavušoglua, novoizabranog predsjednika Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope.
Mevlut je izjavio, vezano za BiH: Potrebno je radikalno rješenje. Treba napisati novi ustav BiH.
Mevlut Radikal, koji je ovdje bio sa onim Finim Fincem, kao izvjestiteljska grupa, obrazlaže to jednostavnim argumentima: Ako nešto ne funkcioniše, potrebna su radikalna rješenja. Bakunjin. Da li se dobro sjećam. Anarhoradikalizam.
Možda je dotični Čavušoglu u duši mekan kao Violeta ali sa strane popovati, da ne kažem iz Turske, o tome kako je u nekoj državi, da ne kažem BiH, potrebno napisati novi ustav i primijeniti radikalna rješenja, više priliči odnosu engleskih kolonizatora prema bengalskim tigrovima ili indijskim slonovima nego parlamentu Evrope i demokratskoj civilizaciji.
Suština je u tome šta u BiH ne funkcioniše. I zbog čega BiH ne funkcioniše. Suština je u tome i što sintagma Funkcionalna Država* nije oblik demokratske i napredne, evropske i integrativne države, nego oblik, i želja, podaničke, nesuverenitetne države.
U BiH ne funkcioniše centralizacija, unitarizacija i ukidanje Republike Srpske.
A Čavušoglu, očito, želi da to profunkcikoniše. A kad jednom profunkcioniše onda ćeš se godinama boriti za neku mrvu u sindžiru, kao što se Hrvati u Federaciji bore kroz osam ofanziva za tri sata televizijskog kanala na hrvatskom jeziku. Kad sve profunkcioniše, onda si u podaničkom položaju. Klečiš i moliš. Udijelite, braćo unitarna, dva tri stata hrvatskog jezika dnevno. I srpskog, i srpskog, vape oni iz BBHR, bivše bosanskohercegovačke republike, Srpske.
Postoje i druga, iznijansirana rješenja, različita od radikalnih. Što ne funkcioniše, ide na otpad, sekundarne sirovine, reciklažu.
Bavljenje BiH, na svakojaki način, pa i na način sazivanja nove konferencije o njoj, Dejtona 2, u kome će glavnu ulogu igrati neki Roki 3, samo je način vladanja Bosnom i Hercegovinom. Objašnjenje Čavušoglua je da Dejton 1 ne funkcioniše pa ćemo radikalno donijeti Dejton 2. Pri čemu nema nikakvih garancija da će Dejton 2 funkcionisati. Nastavićemo, pretpostavljam.
I tako 500 godina.
*O Funkcionalnoj državi sutra. Nabaciću opsežni esej.

TURSKA ĆUPRIJA NA DRINI
Nije pouzdano utvrđeno da li je Mehmed-paša Sokolović, Srbin koji je otet u sepetu zarad privremenog rada u Oružanim Snagama Otomanske Imperije, raspisivao javni tender za izgradnju Ćuprije i da li je na isti način angažovao podizvođače za nabijanje na kolac.
Kao što nije ustanovljeno kako je došlo do toga da Turska revitalizuje, sanira, obnavlja, rekonstruiše Mehmedovu Ćupriju. Osim što se zna da je prije dvije godine na toj ćupriji boravio Haris Silajdžić, kao jedan od dvostruke ličnosti sadržan u tom homohardveru, onaj koji ima prebivalište i interese u Turskoj. Na mostu je boravio sa tadašnjim načelnikom, izvjesnim inokosnim selejakom iz okoline Višegrada, Miladinom ili slično, koji ne razlikuje suzu od ’kebane koje je naručivao od Jace cvjećarice a povodom dolaska ’arisa.
’aris i ostala bulumenta isposlovala je da Turska revitalizuje Ćupriju ne radi kulturno-istorijske vrijednosti nego zarad stabilizovanja sjećanja na Otomansku Stabilnost na Balkanu, što, će mnogo kasnije revitalizovati turski ministar inostranih poslovoglua, Ahmet Davutoglu.
A Turska se razumije u te mostogradnje kao Mara...
Kao što su sirotom, dobrom čovjeku Halidu savjetovali da se oči najbolje operišu u Turskoj.
Ćuprija, u stvari, ponovo, nakon 1577. godine, kada je izgrađena, služi za najezdu Turske na Balkan. Sada se ta politika promoviše pod geslom: Ni jedan problem sa susjedima. S tim što se susjedima smatraju i Srbija i BiH. Bugarska se malo joguni pa je tužila Tursku za neku otomansku ratnu štetu.
Srbijansko shvatanje i prihvatanje posve je drukčije od prihvatanja i shvatanja Srba u BiH. Pa i Hrvata. Prije svega, Srbija je velika zemlja na Balkanu a Srbi i Hrvati u BiH se drže za slamku među vihorove. Drugo, Srbija gleda svoja posla i Srbi u BiH je zanimaju koliko i Zagreb Hrvati u BiH. Treće, dobri odnosi sa Turskom omekšavaju NATO i Ameriku te skidaju joj s leđa dio Čvrstog tereta Mladić dok Turskoj Srbija može da bude omekšavajuća okolnost prema EU. Stoga u Srbiji nema graje oko odlaska ministroglua na Sandžak.
Ali, svejedno, sa Turskom treba oprezno.
Turska je članica NATO-a i svoje misije prema susjedima nije sama kreirala. Te misije i namjere su kreirane za pola ili cijeli vijek unaprijed. Mislim da Srbija to ne razmatra tako i to nije dobro, ne samo za Srbiju nego i za cijeli Balkan

DIMNI SIGNALI IZ BILEĆE
Ustručavao sam se da pišem nešto o Bileći, da vaskoliki peder ne bi rekao: Eno ga, pere se ribaćom četkom.
Ali, kad vidim kakve sve budibogsnamice pričaju o pobjedi nad Esenesdeom, i kakve sve povijesne zaključke izvlače iz toga, od Debele Berte, Sarajevskog Oslobođenja, one zanaočarene mržnjače Hadžićke iz Ahvaza, Topićke iz Fesa, Aladža Krsmanovića, koji u tu svrhu medijima protura slike sa štucovanim obrvama, Ivanića, koji sve prima k srcu, Tadića, Šešeljeve pobjegulje... moram da im nešto kažem s lica mjesta.
Dabome, meni je u interesu, i Esenesdeu, da se Esdees, novogradski radikali i priljepak Pedepe im, oduševljavaju pobjedom i misle da je to istorijski početak ili započeta istorija koja im donosi preokret jer je „narodu dosta laži i obećanja a vapi za prokretom i promjenama“.
Jer, da sam na njihovom mjestu, ne bih se toliko radovao. Ili, ne bih nikako.
· Izlaznost birača u Bileći, na koju se pozivaju prividni političari i priučeni novinari, nije znak da je ljudima dosta laži i da su im potrebne promjene. Tolika izlaznost je bila i na redovnim lokalnim izborima, tek stotinu ili dvjesta glasova manje. Nije valjda da svakih 14 mjeseci Bilećanima dođe da im je dosta laži i da su za promjene.
· Esdees i Novogradski radikali su i na redovnim izborima 2008. imali mnogo glasova za svoja dva kandidata za načelnika, 3.300, i sada su im se dodali glasovi Pedepea, takođe evidentirani te godine za odborničku listu. To što Aladža Fočak sere da je novasocijalističkapartija, koja u Bileći samo ima novi izlog, donijela 700 glasova, ne pije vode iz Bilećkog jezera. Da su imali jednog kandidata i tada bi pobijedili. Esenesde je bio najbolji među pojedinačnim kandidatima.
· Esenesdeov kandidat za načelnika je 2008. imao 2.274 glasa. Nekidan je dobio 3.135. Treba uzeti u obzir da ga je podržavao i DNS, SP i Šešeljevi ali da su samo ovi posljednji na redovnim lokalnim izborima imali načelničkog kandidata i dobili 78 glasova. Kada se odbiju koalicioni glasovi, kolikogod ih je, jasno je da Esenesde raste. I to značajno. Raste u toku mandata što je veoma teško postići. Nakon izbora rejting pobjednika, vladaoca, skoro redovno pada. A sa Esenesdeom to nije slučaj. Rasli smo i na lokalnim izborima, na polovini mandata, dobili smo 20 novih opština. Narod je doista željan promjena. Samo neki ne vide u čiju mladu narod gleda.
· Esenesde je planirao da dobije 3.100 glasova, smatrajući da je to dovoljno za pobjedu a da će izlaznost biti nešto manja nego na redovnim lokalnim izborima i da svi Esdeesovi glasači neće monolitno podržati kandidata Napoleona iz Bosanskog Novog. To je jedina naša pogrešna procjena. I toliko je SNSD i dobio glasova. To govori o snazi organizacije.
· SNSD planira da u oktobru svuda osvoji isti broj glasova kao i 2006., ili više. Bileća potvrđuje da su naši planovi i ciljevi realni.
Dakle, eto, neka oduševljenici, lešinari i ostali psi oko mesare, naslađivači početkom kraja i propasti Esenesdea, strani podmetači i anarhisti, malo analiziraju.

SVE ZBOG MUSLIMANSKE DRŽAVICE NA BALKANU
Profesor King’s Collega u Londonu, Anatol Lieven, novi je ekspert za BiH.
U intervjuu RFE, profesor je iznio niz teza usputnog pametovanja nad Balkanom:
· BiH još uvijek nije slijepljena u jednu državu u kojoj bi se Srbi, Hrvati i Bošnjaci osjećali kao Bosanci i Hercegovci
· EU i NATO možemo vidjeti kao modernu varijantu Otomanske ili Habsburške imperije
· Podjela na nacionalne države u BiH je vaskrs Tuđmana i Miloševića, ali do toga ne može doći
· Podjela je monstruozan posao koji bi muslimansku državicu ostavio u inferioronom položaju
· Za razliku od BiH, podjela Kosova je izvjesna
Ni Irska i Sjeverna Irska još uvijek nisu slijepljene pa ne propada svijet zbog toga. A ,koliko vidim, to donosi sreću dok polovnjače, gore, nalaze mlade, devetnaestogodišnje, ljubavnike i prcaju se ko mršave kezmice.
Ne znam za Bošnjake, ali Srbi i Hrvati nikada se nisu, niti će, osećalo Bosancem, što bi rekao Bora Čorba iz amsterdamske faze.
Slažem se oko tih imperija. Samo da ih deklarišemo kako treba, i redoslijedom: Otomanska, Habsburška, Euroatlantska. Ne postoji BiH radi Bosanaca i Hercegovaca, nego radi imperija, moj Anatole.
Tuđman i Milošević vječno žive. Raspad SFRJ je njihov najveći spomenik. Njima i suizvođačima, dabome. Jedino nije jasno, kako može da se dijeli Socijalistička Federativna Samoupravna Jugoslavija, Srbija, što na silu Kosovom, što statutom Vojvodinom. O Sandžaku da ne zborim. A BiH ne može. Nije BiH sveta indijska krava Balkana. A ako može da se podijeli Vojna Baza Kosovo, kome mos der ljote bljuza nato, u čemu je problem sa međunarodno priznatim, verifikovanim i garantovanim unutrašnjim granicama BiH.
Muslimanska državica koja bi bila jadna i inferioriorna?
A šta je sa Srbima koji su jadni u Hrvatskoj. Nemaju ni ćirilicu a kamo li državicu. Šta je sa Hrvatima u BiH, koji su takođe jadni i nemaju ni televiziju a kamo li državicu. Šta je sa Srbima u Federaciji BiH. I oni su jadni, nemaju ni kanton a kamo li državicu. Prihvatili bi i županiju, sirotani.
Nije valjda cijeli seks zbog jadne muslimanske državice na Balkanu.

RAK U STAMBOLU
Jednostavan je istorijski recept kako se na Balkanu vrši vlast.
Sjediš u Stambolu i šalješ obznane, katil-fermane, direktive, smjernice...
Onda su došli prvi višenacionalistički demokratski izbori pa je na scenu stupila politička tehnologija Kriminalizovane Odbrane Nacije.
Osvjetlodanio se Neorganizovani Politički Narod što je stvorilo situaciju sličnu onoj kada bi svi navijači Zvezde, bre, izašli na teren da igraju fudbal, u sistemu 4 – 4 – 80.000, što je, opet, dovelo do situacije u kojoj se vlada tim obznanama, fermanima, smrtnim presudama...
Sarajevo, nekad većininski srpski grad, nekad, dok se na Balkanu nisu nastanile i Sablje, takođe je u ranoj fazi prigrlilo tu novu tehnologiju vladanja – katilfermansku. U tome je pomogao komunizam, kasnije samoupravizam, a najbolje iskoristili Branko i Hamdija. Sarajevo je počelo da se pita a u Sarajevu niko nije znao gdje je Čajniče, mrski Cazin i divlje Grahovo.
Sa pojavom Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, i sa usvajanjem Karadžićeve i Slobine šumsko-balvanske tehnologije, Sarajevo je postalo Ferman Centar jer je žrtvovanjem mira samo sebe proglasilo Žrtva Srba.
Onda su Nametnuti Stranci nametnuli razne Državne Institucije pa je kroz mišiju rupu na Državnu Scenu stupila i nelegalna Regulatorna agencija za komunukacije, RAK, nelegalna jer su mediji i komunikacije u djetonskoj nadležnosti entiteta.
U međuvremenu je i RTRS, entitetski mediji koji nam je naša borba dala, shvatio da treba da usvaja nove tehnologije. Digitalnu. I tako je sa istarskom regijom istovremeno, krenuo u eksperimentalno digitalno emitovanja sa jednog banjalučkog odašiljača koji pokriva Novo groblje i nešto okolnih mjesnih zajednica.
RAK je odmah zabranio takve tehnološke izazove nezavisnosti i jedinstvu Države pa je stigla i kazna od sto hiljada maraka. Zakon nigdje ne reguliše digitalnu eksperimentalizaciju ali RAK kaže da je RTRS upotrijebio frekvenciju za koju mu RAK nije dao ausvajs.
Frekvencije su svuda u svijetu nacionalno dobro i pripadaju, kao i svako prirodno bogatstvo, zemljištu iznad kojeg su ili ispod kojeg su. Republika Srpska je vlasnik tih frekvencija. Da nije, ne bi tolika oporba bila Hrvatskom tv kanalu u Federaciji, jer se Federacija, tj. Sarajevo, smatra vlasnikom frekvencija a ne Hrvati pošto nisu uobličeni ni u kakav entitet.
Uglavnom, na sceni je rat a ne RAK. Sada je RTRS donio odluku da ne plati kaznu i da se mrtvoladno ponaša u uspostavi Korporacije koja bi trebala biti novi Ferman Centar za elektronske javne medije.
Raspad, dakle.
Moja najomiljenija srpska riječ.
Samo što je ovo primjer kako Država i Državni, najbolje produkuju raspad.