OPSJEDNUTOST
Moram priznati, teoretičarima i praktičarima permanentnih izbornih pocesa, mada je takvih malo u političkoj praksi i u Evorpi i u Americi, da smo jedan dio, svega što se događa na izradi političkog goblena u BiH, i okolo, planirali i produkovali a da nam jedan dio nije pod konotrolom.
Planirali smo i produkovali cijele svakodnevne redenike varalica i tema na koje amateri, provincijalci, administrativci, analitičari i protivnici skaču kao najezda kineskih skakavaca. Time smo postigli ono što smo i htjeli. Da se bave sami sobom.
Nismo planirali svakodnevnu hroničnu opsjednutost Srbima, Republikom Srpskom, Esenesdeom i Dodikom, ni u BiH ni u Hrvatskoj i Srbiji na koje se dotična opsjednutost širi.
Dio te opsjednutosti u Hrvatskoj i BiH, objašnjiva je kolektivnim osobinama naroda u tim naseobinama. Jednostavno: u Hrvatskoj se hrvatstvo nekoliko decenija, skoro cijeli vijek, unazad, mjerilo, među ostalim, i odnosom prema Srbima. U BiH se samosvojnost vjere postizala odnosom prema komšijama, Srbima. Ali postizala se i odmaknutost od napuštenog pravoslavlja, dobrovoljnog poturčivanja te istočnjačko, uglavnom, vještačko porijeklo. U sadejstvu, postizala se brojčana nadmoć protiv Srba. I u ratu na strani fašista, Drugom, i u ratovima za raspad SFRJ, na strani Sila Raspada.
Najveći dio još uvijek nema objašnjenja.
Svakodnevno neobjašnjivo bolesno bavljenje Republikom Srpskom, Srbima, Esenesdeom i Dodikom, ne mislim samo na Sarajevo, bošnjačke političke stranke, muslimanske intelektualce, medije i medijske zvijezde, nego i na razne izvjestioce, zamjenikodavce, parlamentarce, posmatrače, komisionare, ambasadioničare... pouzdan je znak propasti. Znak je nepostojanja bilo kakvog koncepta za politički tok, vlastiti stranački glasovni i izborni napredak, demokratsko rješenje decentralizovane BiH, civilizovanja regiona.
To je najočitije kod disonantnog horskog pjevanja opozicionog hora banjalučkih dječaka, balkanskih podsuknjaša i karakternih bezgaćaša, lokalizovanih minornjaka, osim Esdeesa koji odmjerava poteze i čeka odvijanje vremenskog traka, a čije note se vrte oko jednog stiha: Esenesde je najjači i vlada svim polugama. Kad srušimo Esenesde, demokratija će padati s neba a iz zemlje će rasti funkcionalna država.
Rušenje pobjednika izbora, čak i na izborima, nije nikakav politički program.
Opsjednutost jednom republikom, jednom nacijom, jednim liderom, znak je opasne kolektivne političke bolesti, koja se lako može opredmetiti u fašistoidnim postupcima progona, etničkog čišćenja, svođenja na manjinu, unitarizacije, podjarmljivanja, torture.
Upravo i zbog toga je potrebno očuvati teritorijalno politički i međunarodno priznati okvir Republike Srpske i njenu samostalnost.

KRAH IMPORT-DEMOKRATIJA*
Samjuel Hantigton, baš nekako 91. godine, kada su u Bosni i Hercegovini počinjale pripreme za demokratske višestranačke i višenacionalne ratove, a kada su na drugim područjim bivše Jugoslavije već bili razbuktali, ili završeni, objavio je svoje ode Trećem valu demokratizacije s kraja dvadesetog vijeka.
Počastvovan sam da sam u rovovima bivše totalitarne Bosne i Hercegovine, sve dok me pred Prvi Maj 96. nisu demobilisali, učestvovao u stvaranju uslova za demokratizaciju sedam novih talaščića na prostoru nekadašnje SFRJ.
Taj Treći talas demokratizacije zemaljske kugle obuhvata mnoge zemlje.
U Aziji: Kambodža, Pakistan, Tajland, Filipini, Bangladeš, Nepal, Južna Koreja, Indonezija, Tajvan.
U Latinskoj Americi: Brazil, Gvatemala, Bolivija, El. Salvador, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Argentina, Čile, Ekvador, Urugvaj.
U Istočnoj Evropi: Bjelorusija, Latvija, Albanija, Bugarska, Hrvatska, Makedonija, Moldavija, Rumunija, Rusija, Ukrajina, Estonija, Poljska, Litva, Slovačka, Slovenija, Češka, Mađarska.
Ovo su zemlje iz tabele Volfganga Merkela i njegovog rada Ukotvljene i manjkave demokratije. Tabela je sastavljena 2002. godine pa Moja Demokratija, Bosna i Hercegovina, koja je tada bila tek zagazila u rovove, krv i blato, nije mogla biti uvrštena.
No, vidjećemo, kasnije će ta Demokratija napredovati i dospjeti na liste i tabele, dogurati i do Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.
Merkel je sve te, tabelirane, demokratije svrstao u:
· Autoritarne režime
· Eksluzivne demokratije
· Neliberalne demokratije
· Delegativne demokratije
· Pokroviteljske demokratije
· Liberalne demokratije
Nebitno je sada, nakon toliko godina, navoditi gdje je koja svrstana u tabeli. Uglavnom, od komunističke hemisfere, samo su Estonija, Poljska, Litva, Slovačka, Slovenija, Češka i Mađarska, dobile oznaku liberalne demokratija. To znači prolaznu oznaku.
Kasniji razvoj događaja, naročito na ekonomskom kolosijeku, demantuje uspjeh demokratija i u nekolicini ovih zemalja koje su ocijenjene liberalnim.
Moram ovdje da kažem da liberalnu demokratiju ne treba smatrati krajnjim svjetlom demokratije niti uspješnom demokratijom. Ljudskom društvu nije potrebna uspješna demokratija. Potrebna je ljudska, kolektivna, socijalna, tržištem i kapitalom upravljiva demokratija – socijaldemokratija.
Demokratija nije odvojen paket društvenog sistema koji se može isporučiti dehaelom. To nije paleta društvenih vrijednosti koja se isporučuje kontejnerima i prekomorskim transportom, niti je segment hardvera koji se može zamijeniti boljim, demokratskijim.
Demokratija se ne može importovati, kopirati i delegirati.
Ona je samo jedan sloj društva koji ne postoji mimo ostalih slojeva. Ali, demokratija je jedan od rijetkih slojeva društva koji prožima i sve ostale slojeve i tako ih veže i jednu ljudsku, civilizacijsku i proceduralnu cjelinu.
U slojeve društva ubrajam:
· Čovjek pojedinac i njegova egzistencija
· Porodica i elementarna socijalna sigurnost
· Školstvo i obrazovanje
· Proizvodnja, industrija i produkcija uopšte
· Demokratija ili neki drugi oblik vlasti
· Kultura i nasljeđe
· Prisilni aparati
· Vojska i odbrana
· Ekonomija i razvoj
· Pobjeda.
Istorija i savremenost imaju primjera uspješnih društava koja sebi i svojim članovima, građanima, stanovništvu, državnim podanicima, obezbjeđuju pobjedu, i bez demokratije.
Pod pobjedom ovdje treba podrazumijevati ono što opisuje Gregori Kopli u svojoj knjizi Umjetnost pobjede i gdje kaže: Pobjeda je glavni cilj društva i prva odgovornost države, jer je opstanak moguć samo putem pobjede.
Pobjeda je, kaže Kopli, beskonačno važnija od rata i mira. Bez pobjede i stalnog održavanja pobjede, društvo se lagano gasi, do izumiranja.
O pobjedi su pisali i drugi mislenici tokom istorije. Pobjeda je pokretač, temelj i traser društva i civilizacije uopšte. Kopli je, od zapadnih silenjaka dobio narudžbu da istraži i sistematizuje greške i katastrira šta treba da se radi. Tako je nastala obimna studija o Pobjedi.
U ovoj kratkoj skici slojeva društva, a taj originalni koncept ću razraditi na drugom mjestu, glavni cilj mi je da kažem da demokratija nije državni, nacionalni ili društveni spasilac. Posebno ne svjetski. Demokratija jeste veliko odstignuće civilizacije ali je ljudi nisu uspjeli razvijati uporedo i jednako uspješno kao neke druge segmente društva ili slojeve. Da su demokratiju uspjeli razviti kao vojsku i odbranu, civilizacija bi danas potpuno drugačije izgledala.
Demokratija među slojevim društva nije najvažniji sloj. Jeste sloj koji otvara prozore i provedrava nebo. Zapadni, kapitalistički, finansijski, teritorijalni, demokratski i militantni totalitarizam, plasirao je demokratiju kao vrhunsko Dostignuće Zapada.
Demokratija je postala koka-kola za države, društva i nacije. Pomenuti KFTDM-totalitarizam koristio je demokratiju kao tehnologiju premreževanja zemaljske kugle ne radi razvoja demokratije nego radi teritorijalizacije i proširivanja interesnih sfera. Globalni teritorijalizam je danas najveći problem ekspandiranog zapada. Ali problem koji se fakturiše ostatku svijeta, jednako kao i samom izvorištu.
Teritorijalizam postiže nekoliko ciljeva:
· Zadržava status-kvo u razvoju što se onda opredmećuje kroz borbu protiv klimatskih promjena, slobodnu trgovinu, ljudska prava, tržište kapitala i pameti...
· Omogućuje upravljivost državama-nacijama jer instant demorkatija je pripremljena po istoj recepturi i ona se lako koristi, kao već utržen brend
· Eliminiše protivnike i omogućuje zadržavanje i razvijanje pobjede (to će se u finansijskom i produkcijskom slomu zapada pokazati kao pogrešno jer pobjeda se ne može održati potpunim slomom protivnika-takmaca niti se može održati u eksterijeru, pobjeda se postiže i održava samo unutar)
· Zadovoljavanje iskonske ljudske potrebe, koju su preuzele i zapadne kapitalističke države i strukture, za dominacijom nad „pašnjacima i bizonima“, kako su govorili sjevernoamerički Indijanci.
Slom SSSR i SFRJ osokolio je teritorijalne demokratonosce. Paketi demokratije su isporučivani na sve adrese varšavske, istočnoevropske ili samoupravne sfere. Zemlje tog plašta su teritorijalizovane po svaku cijenu, po cijenu rata sa Rusijom, po cijenu kršenja međunarodnog prava, po cijenu lokalnih ratova i istrebljenja.
Najveći dio demokratija je isporučen tako da je predstava odigrana sa autentičnim internim orkestrom a lepeza međunarodnih institucija, fondacija, agencija i pokreta se uključila da isporuči savjete, upute, softvere i procedure demokratije.
Demokratija je tako postala sama sebi cilj.
Istovremeno, proglašena je jedino važećom ulaznicom u evro-atlantske integracije.
Zajedno sa isporukama demokratije, nije isporučivano ništa drugo. Naprotiv, uzimano je sve ono što je društvima i državama bitno – ekomomski i finansijski mozaik je dirigovano privatizovan dok je na zapadu najaveći dio slične strukture ostao u državnim rukama; vojska i vojni sektor je uništen, naročito vojna industrija koja je bila jedan od temelja razvoja, i načinjen novi, ogroman dio suvereniteta je prenešen u tim integracijama tako da je teorija i praksa ograničenog suvereniteta koju su lansirali soclagerski ortodoksi, postala blaga proza prisile u odnosu na totalitarno potčinjavanje novih društava, država i nacija.
U svim eksportima demokratije ne uzimaju se u obzir društvene i ekonomske okolnosti. Ekonomiju niko i ne pominje. Teritorijalisti su uspjeli i unutra da postignu to da se demokratija i ekonomija posmatraju odvojeno. Otprilike: Imate demokratiju i nema potrebe da bilo šta više pitate. Tako je i u eksterijeru: Prihvatite demokratiju i to je sve što se od vas traži i što vam se nudi.
Teoretičari demokratije, Dal, Sartori i Lajphart, nisu se ovim fenomenom bavili. Dijelom što nisu stigli do ovog vremena kada se on počinje razotkrivati a dijelom zbog toga što su opčinjeni demokratijom kao posebnim paketom koji je sposoban za život za sebe, bez ikakve potrebe za doticajem sa nekim drugim faktorima društva, države i nacije.
Tomas Karoters je jedan od onih koji je uočio problem.
U međuvremenu, finansijski i produkcioni slom otkrio je slabosti i u istočnoevropskim demokratijama pa je Mađarska, na primjer, potpuno bankrotirala, Hrvatska je zadužena tri puta više po glavi stanovnika nego što je bila Jugoslavija kada je propala, Ukrajina je postala podijeljeno društvo i još jedan laboratorijski primjerak za Lajphartovu konsocijaciju, Bosna i Hercegovina je pred raspadom i samo je ekonomska i politička stabilnost Republike Srpske još drži na okupu, Bugarskom caruje kriminal i koruopcija, jedanko kao i prije demokratizacije i ulaska u Evropsku uniju.
Zašto je došlo do kraha demokratija Trećeg vala u evropskom segmentu?
Zašto je propala demokratija u BiH?
Primjer Bosne i Hercegovine je dobar za teoretsku i praktičnu analizu jer je ovdje demokratija najočitije uvožena, nametana i isporučivana a da se pri tome nije vodilo računa o ekonomiji, društvu, nasljeđu, naciji, uslovima, opštem stanju društva i njegovoj vezivosti i održivosti.
Karoters govori o kraju tranzicione paradigme, navodeći da se demokratizacija odvijala pod pet paradigmi koje je zapad prihvatio bez provjere i pogovora:
1. Svaka zemlja koja se izvlači i udaljava od diktature ide automatski ka demokratiji
2. Demokratizacija se odvija redoslijedom: otvaranje, proboj, konsolidacija
3. Izbori i demokratija se mogu izjednačiti i poistovjetiti
4. Opšti uslovi u tranzicionim zemljama, nivo ekonomskog razvoja, politička istorija, institucionalno nasljeđe, etnički sastav, društvreno-kulturne tradicije... ne predstavljaju značajan faktor
5. Demokratske tranzicije počivaju na koherentnim, funkcionalnim državama
Prva paradigma. Postavljena teza iz vremena hladnog rata i ideoloških borbi s ove i s one strane berlinskog zida, da su svi komunistički, sovjetski, podsovjetski, socijalistički i narodnorepublički režimi totalitarni, nije posve tačna. Važno je da mačka lovi miševe a ne da li je totalitarna. No, detalji sa samoupravljanjem, i slični, nisu mogli pobiti totalitarnu predstavu o totalitarizmu iza gvozdene zavjese koja je obavila još jednu bitnu funkciju: iz totalitarizma se, kao iz tunela, izlazi na svjetlost, u demokratiju.
Ta pretpostavka nije bila tačna i do toga se moglo doći i bez analize. Demokratija prevaljuje dug put, već hiljadama godina, od grčkog trga a i ranije. Demokratija je začeta još u odlučivanju o čuvaru vatre kod pećinskih ljudi. Niko nije govorio o funkcionalnoj pećini. Demokratija nije sveobuhvatni ključ za cijelo društvo. Demokratija rješava jednu po jednu ljudsku potrebu, prije svega potrebu kolektiviteta ali i pojedinca, obavezno.
Dakle, ne može se zakoračiti u demokratiju. Demokratija je stvar slijeda, nasljeđa, tradicije, demokratičnosti u sebi, koja još nije realizovana, stvar neprestanih ljudskih težnji ka pobjedi kolektiviteta a ne pobjedi u ratu ili miru.
Ne vode svi izlazi iz diktature u demokratiju.
Osim toga, krajnje je vrijeme da se postavi upit: Zbog čega je nedemokratija neprihvatljiva kolektivna tehnologija ako zajednici donosi održivost, pojedincima socijalnu sigurnost, nauci prosperitet, industriji zamah. Naročito, ako nakon tog praga kolektiv i pojedinac zakorače u višedecenijsku kaljugu iz koje nema prosperiteta (Irak, Afganistan, Pakistan, BiH...)
Druga paradigma. Zanesenjaci ili proračunati donosioci demokratije, već decenijama smatraju da se demokratija događa sama po sebi u svom napretku, kao baltazarov samofunkcionirajući stroj. Otvoriš paket, naduva se demokratija, pusti korijenje u zemlju. Ili betonske temelje. To sa društvenom pojavom, kao što je demokratija, jednostavno nije slučaj. Ona mora da se generiše u dugom vremenu. Na nekim stepenicima može stajati i zastajkivati decenijama. Ali, ono što je sigurno, demokratija nikada ne može istrčati sto metara sprinta. Demokratija je spora i temeljna pojava.
Kada su praktičari import-demokratija uvidjeli da se tokovi ne odvijaju onako kako paradigma kaže, počeli su kriviti političke stranke, lidere, korupciju, odsustvo kompromisa... To se danas događa u Bosni i Hercegovini. Jedino još nisu okrivljeni birači ali je, zato, instaliran cijeli sistem uvezenih priručnika za ručnu upotrebu demokratije (transparensiji, civilni centri...) koji deklamuju šta bi trebali lideri da čine i šta birači očekuju od njih kao da su birači glasali i birali na nekoj drugoj planeti.
U suštini, što je taj sektor priručnika za demokratiju razvijeniji, rašireniji i glasniji, demokratija je u većoj krizi. Zanimljivo je da u „stabilnim, tradicionalnim, zapadnim“ demokratijama taj sektor nije tako vidljiv, glasan i eksplicitan mada stanje sa demokratijom nije ružičasto.
Treća paradigma. Slobodni, slobodnopristupni i institucionalisani izbori jesu jedan od preduslova demokratije. Ali izbori ne proizvode demokratiju.
Međunarodne snage u BiH, ovlašteni i ilegalni isporučioci demokratije, smatrali su da će česti izbori u BiH promijeniti stranački, liderski i nacionalni politički mozaik. Stoga su, od završetka rata do danas, organizovani izbori skoro svake godine.
Međutim, analitičari i praktičari izbora zaboravljaju da se stavovi biračkog tijela, javnosti i pripadnika jedne nacije ne mijenjaju tako brzo kao što se mijenja stranački mozaik na izbornoj površini. Pobjeđuju stranke koje znaju suštinu mišljenja birača i koje onda to prihvatljivo prezentuju, u skladu sa tom godinom, tim mandatom i tim vremenom. I pobjeđuju stranke koje imaju odgovor na svako pitanje, zadržavajući okosnicu svog programa i okosnicu onoga što je temeljni stav birača i javnosti. Ipak, u Republici Srpskoj, izbori su donijeli jednu dobit – na pobjedničko postolje stala je postratna stranka i to je jedina takva stranka u cijeloj BiH. Sve ostale pobjedničke stranke, na svim dosadašnjim izborima, su ratne stranke ili preimenovane stranke ratnih lidera.
Izbori su, u svojoj suštini verifikacija političkog stanja u proteklom mandatu i prolaznica akterima za sljedeći mandat. Izbori pri tome ne valorizuju niti projektuju demokratiju.
Bosna i Hercegovina je potpuni krah pretpostavke da izbori i demokratija mogu da se izjednače. Greška koja je učinjena na Ustavnom sudu, kada je, prije rata, dozvoljeno formiranje nacionalnih stranaka i, dakle, njihovo učešće na izborima i određivanje sudbine zemlje, nije se, kako vidimo u ove dvije decenije, mogla ispraviti izborima.
Četvrta paradigma. Uslovi u kojima se događa demokratija su presudni za demokratiju. U Bosni i Hercegovini demokratiju je sačekalo nekoliko bitnih uslova koji su se pokazali nepremostivim:
· Nacionalna i vjerska mržnja i netrpeljivost, usijane raspadom SFRJ po nacionalnim i vjerskim osnovama
· Pljačka društvene (državne) imovine pod najezdom Kriminalizovane odbrane nacije što je dovelo do potpunog zaustavljanja privrednih i produkcionih aktivnosti
· Deinstitucionalizacija na nivou BiH
· Jednostrano forsiranje jedne nacije i jedne vjere, kao i u ratu jedne strane, od strane međunarodnih zvaničnika i ilegalaca
Umjesto donošenja fajl-demokratije, u BiH je trebalo prethodno izgraditi model za podijeljeno društvo, ili ga potpuno razdvojiti, stvoriti pretpostavke za privredno oživljavanje (međunarodna pomoć, kao i Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata) i izjednačiti pristup svim stranama. Tek nakon toga mogu se početi peglati pelene za povijanje demokratije.
Peta paradigma. Dvadesetak država bivšeg SSSR i bivše SFRJ moralo je da gradi državu sa ledine bez ikakve prethodne tradicije i iskustva. Kada je to uočeno kao problem, u BiH, počelo se operisati zahtjevima za funkcionalnom državom. Zanimljivo je da Karoters operiše tim terminom do kojeg je došao istražujući paragidme trećeg vala demokratizacije, što nepobitno znači da je cijela lepeza eksperimentalne demokratije, i u BiH, već ranije smišljena kao idealistički koncept Zemlje Sunca, Zemlje Zapadnog Sunca. Funkcionalna država ne postoji u teoriji države i prava niti u demokratskom vokabularu i katastru. To je samo novi voluntarizam koji je zaboravljen kod prve ispruke.
*
Bosna i Hercegovina je jedna od tih propalih demokratija. Čak i da je instant ili import demokratija bila savršen tehnološki proizvod, ona se nije mogla primijeniti u nepostojećem društvu i državi.
BiH je duboko podijeljeno društvo, najmanje na Bosnu, Republiku Srpsku i Hrvate.
BiH je ekonomski uništeno društvo a na ekonomiji i produkcionim odnosima počivaju svi drugi odnosi, kolikogod svi bili protiv Marksa. Pune stomake ne može ništa zamijeniti, osim, kratkoročno, puna puška.
Čak i da apstrahujemo mržnju, o kojoj je Andriću pisao Maks Levenfeld, koja, dakle nije od juče i nije od zadnjeg rata, BiH nema humus za micelij tako amaterske i jednostavne dostavne demokratije kakva joj je isporučena.
Dabome, demokratija i nije BiH isporučivana da bi to područje postalo ekonomski održivo i da bi se ovdje izgradila „funkcionalna država“. BiH je potrebna kao jedan kamenčić u mozaiku teritorijalizacije. Stoga je uočljiva velika nervoza da se što prije riješi državna imovina i krene u atlantsku integraciju kako bi NATO znao čime raspolaže. Da su kod isporuke demokratije u BiH postojale istinske demokrtske namjere i da „demokratija“ nije bila sama sebi cilj, došlo bi do produkcijske, industrijske, prerađivačke isporuke. Naprotiv, i Folksvagen se odavde povukao, dok Reno već djeluje u Rumuniji a Fiat u Srbiji.
„Međunarodna zajednica“ je u situaciji da u Bosni i Hercegovini demonstrira svoje neskrivene namjere i poteze. Stoga je BiH veoma bitna za analizu uspjeha Trećeg vala demokratije, barem kada se radi o njenom evropskom, postkomunističkom dijelu. To je dosad bilo potpuno zapostavljeno istraživačko područje
Importna oktroisana demokratija imala je i ima trostruki zadatak:
Odvajanje BiH od uticaja Srbije i Rusije
Stvaranje pretpostavki da BiH pripadne evro-atlantskim integracijama
Očuvanje jedinstvene strukture unutar međunarodno priznatih granica po cijenu centralizacije i majorizacije.
Cijelom nizu termina za označavanje demokratija Trećeg vala: polu-demokratija, formalna demokratija, izborna demokratija, fasadna demokratija, pseudo-demokratija, slaba demokratija, djelimična demokratija, neliberalna demokratija, virtuelna demokratija... iz BiH može da se pridruži i: nametnuta demokratija, dirigovana demokratija, priručna demokratija, oktroisana demokratija, teritorijalizovana demokratija.
Pored slabog pluralizma i uspona političke sile koje konstatuje Karoters u svom radu Kraj tranzicione paradigme, u BiH ali i u drugim zemljama postjugoslovenske i postsovjetske sfere, mogu se konstatovati po demokratiju dugoročno nepovoljni trendovi:
Deregulacija
Anarhija
Zapadni voluntarizam
Etnički sterilitet, odnosno jednonacionalnost
Odsustvo i neuspjeh ekonomije
Deregulacija. Društva su naglim prelaskom praga demokratije, i ne znajući, izgubili mnoge instrumente regulative koja je presudna za uspostavljanje stabilnih vlasti i ekonomije. Mnoga tijela zapadne demokratije, agencije, imaju svoja mjesta u visokouređenim i proceduralnim društvima ali se u društvima i državama sa ledine, promovišu u destruktore i deregulatore.
Anarhija. To je proizvelo manje ili više transparentnu anarhiju koja je počela da prožima sva tkiva društava i država. Svi državni i društveni sistemi funkcionišu u uslovima anarhije, od željeznica do vojske.
Zapadni voluntarizam. Internacionalne demokratske brigade ne prezaju da direktno utiču na odluke parlamenata i vlada. Jedino je nivo transparentnosti i mehanizam uticaja različit. U mnogim zemljama bivše sovjetske hemisfere to se čini preko prozapadnih stranačkih lidera kojima se omogućavaju pobjede na izborima i zauzimanje najvažnijih funkcija u državi. U BiH se to radilo ili se radi otvoreno. Do 2006. Vlada Republike Srpske je dnevni red predstojeće sjednice najprije dostavljala kancelariji OHR pa tek onda pripremala sjednicu. Uopšteni izgovor za sve nametnute odluke ili rješenja jeste: To je u skladu sa najboljom evropskom praksom. Sada se mnogi stavovi stranaka u BiH poklapaju sa stavovima OHR-a. To znači da se OHR ponaša kao politička stranka i da ima svoje filijalne kolaboracioniste na cijelom području BiH.
Etnički sterlitet. Sve države trećeg vala demokratije u Evropi etnički su očišćene ili svoje nacionalne probleme koje imaju sa prisustvom drugih nacija na vlastitoj teritoriji, ne priznaju i ne prihvataju kao demokratske probleme ili kao realno egzistirajuće. U BiH se nastoji stvoriti bosanska nacija, kao u vrijeme Kalajevog režima i Aneksije od strane Austrougarske monarhije, što međunarodna zajednica i ne krije. Zapadni demokratski teritorijalizam to toleriše jer se jednonacionalnim arealima lakše upravlja. Hrvatska je najočitiji primjer.
Odsustvo i neuspjeh ekonomije. Kod odnosa demokratije i ekonomije, u BiH je veoma vidljiuvo da „međunarodna zajednica“ nikad i nigdje ne pominje ekonomiju kao zahtjev, cilj ili sredstvo. Uostalom, demokratija nije presudna za uspjeh ekonomije, kao ni tržište. Da jeste, demokratija u SAD nikada ne bi dozvolila finansijski slom 2009. Pa ni onaj iz tridesetih godina. Trend je objašnjiv: ekonomija omogućava suverenost i ovladavanje polugama moći što teritorijalizam (evroatlantske integracije) ne može sebi dopustiti.
Sama demokratija, kao ni jednakosti i ravnopravnosti nacija, vjera i kultura, nije bila među prioritetima. Po tome se Dejtonski režim BiH ne razlikuje od Kalajevog režima s kraja devetnaestog i tri godine dvadesetog vijeka.
Demokratija se ovdje eksplicirala kao izgovor za novo potčinjavanje, teritorijalizovanje i zadržavanje status kvoa, barem u ekonomsko-depresiranom smislu.
Demokratija je dugoročan neprekinut proces posebne recepture za svako društvo i državu i stoga se ne može smatrati uvoznom ili izvoznom robom. Zapadne demokratije mogu demokratiju pomoći ekonomskim razvojem, što upravo ne žele ili najmanje čine. Ali to, i posebne aktivnosti oko klimatskih promjena i slično, imaju za cilj zadržavanje finansijske, vojne i opšte teritorijalne moći u svjetskim razmjerima. Demokratija, stvarna, u tome može samo odmoći.
Svaka zemlja, nacija država, mora artikulisati svoj dugoročni politički interes kao demokratski, bez mentorstva i pokroviteljstva. Neće biti tragedija ako se taj interes poklapa sa integrativnim teritorijalizmom ali će biti tragedija ako se ne temelji na ekonomskim temeljima, socijalno upravljivom kapitalu i tržištu i zaštiti prava i položaja najširih slojeva stanovništva.
*
Bosna i Hercegovina je žarište novih demokratija. To je zemlja raspada. Dvije sile se nadmeću na tom području: sila demokratskog federalizma za podijeljeno društvo i sila unitarizacije sa krajnjim ciljem stvaranja islamske republike.
Vrijeme nikada ne radi za unitarizaciju i centralizaciju, i za velike carevine, uvijek radi za autonomije. Inače bi danas na kugli bilo dvije ili tri države.
Stoga je, nakon svih ovih analiza, jedina kratka analiza bitna: BiH je zemlje raspada.
U tekstovima složenim u ovu knjigu a koje sam pisao 365 dana u 2009. to i dokazujem.

*tekst je, u stvari, predgovor za moju novu knjigu iz edicije Politički ljetopis, za 2009. godinu, pod nazivom Zemlja raspada koja će biti objavljena za nekoliko dana.

MEVLUT RADIKAL
Moraću da potegnem neku vezu pa da u srpske radikale, mada je malo problem u tom nacionalnom razvrstavanju, državljanstvu i slično, kod Mihajlice, uguram Mevluta Čavušoglua, novoizabranog predsjednika Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope.
Mevlut je izjavio, vezano za BiH: Potrebno je radikalno rješenje. Treba napisati novi ustav BiH.
Mevlut Radikal, koji je ovdje bio sa onim Finim Fincem, kao izvjestiteljska grupa, obrazlaže to jednostavnim argumentima: Ako nešto ne funkcioniše, potrebna su radikalna rješenja. Bakunjin. Da li se dobro sjećam. Anarhoradikalizam.
Možda je dotični Čavušoglu u duši mekan kao Violeta ali sa strane popovati, da ne kažem iz Turske, o tome kako je u nekoj državi, da ne kažem BiH, potrebno napisati novi ustav i primijeniti radikalna rješenja, više priliči odnosu engleskih kolonizatora prema bengalskim tigrovima ili indijskim slonovima nego parlamentu Evrope i demokratskoj civilizaciji.
Suština je u tome šta u BiH ne funkcioniše. I zbog čega BiH ne funkcioniše. Suština je u tome i što sintagma Funkcionalna Država* nije oblik demokratske i napredne, evropske i integrativne države, nego oblik, i želja, podaničke, nesuverenitetne države.
U BiH ne funkcioniše centralizacija, unitarizacija i ukidanje Republike Srpske.
A Čavušoglu, očito, želi da to profunkcikoniše. A kad jednom profunkcioniše onda ćeš se godinama boriti za neku mrvu u sindžiru, kao što se Hrvati u Federaciji bore kroz osam ofanziva za tri sata televizijskog kanala na hrvatskom jeziku. Kad sve profunkcioniše, onda si u podaničkom položaju. Klečiš i moliš. Udijelite, braćo unitarna, dva tri stata hrvatskog jezika dnevno. I srpskog, i srpskog, vape oni iz BBHR, bivše bosanskohercegovačke republike, Srpske.
Postoje i druga, iznijansirana rješenja, različita od radikalnih. Što ne funkcioniše, ide na otpad, sekundarne sirovine, reciklažu.
Bavljenje BiH, na svakojaki način, pa i na način sazivanja nove konferencije o njoj, Dejtona 2, u kome će glavnu ulogu igrati neki Roki 3, samo je način vladanja Bosnom i Hercegovinom. Objašnjenje Čavušoglua je da Dejton 1 ne funkcioniše pa ćemo radikalno donijeti Dejton 2. Pri čemu nema nikakvih garancija da će Dejton 2 funkcionisati. Nastavićemo, pretpostavljam.
I tako 500 godina.
*O Funkcionalnoj državi sutra. Nabaciću opsežni esej.

TURSKA ĆUPRIJA NA DRINI
Nije pouzdano utvrđeno da li je Mehmed-paša Sokolović, Srbin koji je otet u sepetu zarad privremenog rada u Oružanim Snagama Otomanske Imperije, raspisivao javni tender za izgradnju Ćuprije i da li je na isti način angažovao podizvođače za nabijanje na kolac.
Kao što nije ustanovljeno kako je došlo do toga da Turska revitalizuje, sanira, obnavlja, rekonstruiše Mehmedovu Ćupriju. Osim što se zna da je prije dvije godine na toj ćupriji boravio Haris Silajdžić, kao jedan od dvostruke ličnosti sadržan u tom homohardveru, onaj koji ima prebivalište i interese u Turskoj. Na mostu je boravio sa tadašnjim načelnikom, izvjesnim inokosnim selejakom iz okoline Višegrada, Miladinom ili slično, koji ne razlikuje suzu od ’kebane koje je naručivao od Jace cvjećarice a povodom dolaska ’arisa.
’aris i ostala bulumenta isposlovala je da Turska revitalizuje Ćupriju ne radi kulturno-istorijske vrijednosti nego zarad stabilizovanja sjećanja na Otomansku Stabilnost na Balkanu, što, će mnogo kasnije revitalizovati turski ministar inostranih poslovoglua, Ahmet Davutoglu.
A Turska se razumije u te mostogradnje kao Mara...
Kao što su sirotom, dobrom čovjeku Halidu savjetovali da se oči najbolje operišu u Turskoj.
Ćuprija, u stvari, ponovo, nakon 1577. godine, kada je izgrađena, služi za najezdu Turske na Balkan. Sada se ta politika promoviše pod geslom: Ni jedan problem sa susjedima. S tim što se susjedima smatraju i Srbija i BiH. Bugarska se malo joguni pa je tužila Tursku za neku otomansku ratnu štetu.
Srbijansko shvatanje i prihvatanje posve je drukčije od prihvatanja i shvatanja Srba u BiH. Pa i Hrvata. Prije svega, Srbija je velika zemlja na Balkanu a Srbi i Hrvati u BiH se drže za slamku među vihorove. Drugo, Srbija gleda svoja posla i Srbi u BiH je zanimaju koliko i Zagreb Hrvati u BiH. Treće, dobri odnosi sa Turskom omekšavaju NATO i Ameriku te skidaju joj s leđa dio Čvrstog tereta Mladić dok Turskoj Srbija može da bude omekšavajuća okolnost prema EU. Stoga u Srbiji nema graje oko odlaska ministroglua na Sandžak.
Ali, svejedno, sa Turskom treba oprezno.
Turska je članica NATO-a i svoje misije prema susjedima nije sama kreirala. Te misije i namjere su kreirane za pola ili cijeli vijek unaprijed. Mislim da Srbija to ne razmatra tako i to nije dobro, ne samo za Srbiju nego i za cijeli Balkan

DIMNI SIGNALI IZ BILEĆE
Ustručavao sam se da pišem nešto o Bileći, da vaskoliki peder ne bi rekao: Eno ga, pere se ribaćom četkom.
Ali, kad vidim kakve sve budibogsnamice pričaju o pobjedi nad Esenesdeom, i kakve sve povijesne zaključke izvlače iz toga, od Debele Berte, Sarajevskog Oslobođenja, one zanaočarene mržnjače Hadžićke iz Ahvaza, Topićke iz Fesa, Aladža Krsmanovića, koji u tu svrhu medijima protura slike sa štucovanim obrvama, Ivanića, koji sve prima k srcu, Tadića, Šešeljeve pobjegulje... moram da im nešto kažem s lica mjesta.
Dabome, meni je u interesu, i Esenesdeu, da se Esdees, novogradski radikali i priljepak Pedepe im, oduševljavaju pobjedom i misle da je to istorijski početak ili započeta istorija koja im donosi preokret jer je „narodu dosta laži i obećanja a vapi za prokretom i promjenama“.
Jer, da sam na njihovom mjestu, ne bih se toliko radovao. Ili, ne bih nikako.
· Izlaznost birača u Bileći, na koju se pozivaju prividni političari i priučeni novinari, nije znak da je ljudima dosta laži i da su im potrebne promjene. Tolika izlaznost je bila i na redovnim lokalnim izborima, tek stotinu ili dvjesta glasova manje. Nije valjda da svakih 14 mjeseci Bilećanima dođe da im je dosta laži i da su za promjene.
· Esdees i Novogradski radikali su i na redovnim izborima 2008. imali mnogo glasova za svoja dva kandidata za načelnika, 3.300, i sada su im se dodali glasovi Pedepea, takođe evidentirani te godine za odborničku listu. To što Aladža Fočak sere da je novasocijalističkapartija, koja u Bileći samo ima novi izlog, donijela 700 glasova, ne pije vode iz Bilećkog jezera. Da su imali jednog kandidata i tada bi pobijedili. Esenesde je bio najbolji među pojedinačnim kandidatima.
· Esenesdeov kandidat za načelnika je 2008. imao 2.274 glasa. Nekidan je dobio 3.135. Treba uzeti u obzir da ga je podržavao i DNS, SP i Šešeljevi ali da su samo ovi posljednji na redovnim lokalnim izborima imali načelničkog kandidata i dobili 78 glasova. Kada se odbiju koalicioni glasovi, kolikogod ih je, jasno je da Esenesde raste. I to značajno. Raste u toku mandata što je veoma teško postići. Nakon izbora rejting pobjednika, vladaoca, skoro redovno pada. A sa Esenesdeom to nije slučaj. Rasli smo i na lokalnim izborima, na polovini mandata, dobili smo 20 novih opština. Narod je doista željan promjena. Samo neki ne vide u čiju mladu narod gleda.
· Esenesde je planirao da dobije 3.100 glasova, smatrajući da je to dovoljno za pobjedu a da će izlaznost biti nešto manja nego na redovnim lokalnim izborima i da svi Esdeesovi glasači neće monolitno podržati kandidata Napoleona iz Bosanskog Novog. To je jedina naša pogrešna procjena. I toliko je SNSD i dobio glasova. To govori o snazi organizacije.
· SNSD planira da u oktobru svuda osvoji isti broj glasova kao i 2006., ili više. Bileća potvrđuje da su naši planovi i ciljevi realni.
Dakle, eto, neka oduševljenici, lešinari i ostali psi oko mesare, naslađivači početkom kraja i propasti Esenesdea, strani podmetači i anarhisti, malo analiziraju.

SVE ZBOG MUSLIMANSKE DRŽAVICE NA BALKANU
Profesor King’s Collega u Londonu, Anatol Lieven, novi je ekspert za BiH.
U intervjuu RFE, profesor je iznio niz teza usputnog pametovanja nad Balkanom:
· BiH još uvijek nije slijepljena u jednu državu u kojoj bi se Srbi, Hrvati i Bošnjaci osjećali kao Bosanci i Hercegovci
· EU i NATO možemo vidjeti kao modernu varijantu Otomanske ili Habsburške imperije
· Podjela na nacionalne države u BiH je vaskrs Tuđmana i Miloševića, ali do toga ne može doći
· Podjela je monstruozan posao koji bi muslimansku državicu ostavio u inferioronom položaju
· Za razliku od BiH, podjela Kosova je izvjesna
Ni Irska i Sjeverna Irska još uvijek nisu slijepljene pa ne propada svijet zbog toga. A ,koliko vidim, to donosi sreću dok polovnjače, gore, nalaze mlade, devetnaestogodišnje, ljubavnike i prcaju se ko mršave kezmice.
Ne znam za Bošnjake, ali Srbi i Hrvati nikada se nisu, niti će, osećalo Bosancem, što bi rekao Bora Čorba iz amsterdamske faze.
Slažem se oko tih imperija. Samo da ih deklarišemo kako treba, i redoslijedom: Otomanska, Habsburška, Euroatlantska. Ne postoji BiH radi Bosanaca i Hercegovaca, nego radi imperija, moj Anatole.
Tuđman i Milošević vječno žive. Raspad SFRJ je njihov najveći spomenik. Njima i suizvođačima, dabome. Jedino nije jasno, kako može da se dijeli Socijalistička Federativna Samoupravna Jugoslavija, Srbija, što na silu Kosovom, što statutom Vojvodinom. O Sandžaku da ne zborim. A BiH ne može. Nije BiH sveta indijska krava Balkana. A ako može da se podijeli Vojna Baza Kosovo, kome mos der ljote bljuza nato, u čemu je problem sa međunarodno priznatim, verifikovanim i garantovanim unutrašnjim granicama BiH.
Muslimanska državica koja bi bila jadna i inferioriorna?
A šta je sa Srbima koji su jadni u Hrvatskoj. Nemaju ni ćirilicu a kamo li državicu. Šta je sa Hrvatima u BiH, koji su takođe jadni i nemaju ni televiziju a kamo li državicu. Šta je sa Srbima u Federaciji BiH. I oni su jadni, nemaju ni kanton a kamo li državicu. Prihvatili bi i županiju, sirotani.
Nije valjda cijeli seks zbog jadne muslimanske državice na Balkanu.

RAK U STAMBOLU
Jednostavan je istorijski recept kako se na Balkanu vrši vlast.
Sjediš u Stambolu i šalješ obznane, katil-fermane, direktive, smjernice...
Onda su došli prvi višenacionalistički demokratski izbori pa je na scenu stupila politička tehnologija Kriminalizovane Odbrane Nacije.
Osvjetlodanio se Neorganizovani Politički Narod što je stvorilo situaciju sličnu onoj kada bi svi navijači Zvezde, bre, izašli na teren da igraju fudbal, u sistemu 4 – 4 – 80.000, što je, opet, dovelo do situacije u kojoj se vlada tim obznanama, fermanima, smrtnim presudama...
Sarajevo, nekad većininski srpski grad, nekad, dok se na Balkanu nisu nastanile i Sablje, takođe je u ranoj fazi prigrlilo tu novu tehnologiju vladanja – katilfermansku. U tome je pomogao komunizam, kasnije samoupravizam, a najbolje iskoristili Branko i Hamdija. Sarajevo je počelo da se pita a u Sarajevu niko nije znao gdje je Čajniče, mrski Cazin i divlje Grahovo.
Sa pojavom Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, i sa usvajanjem Karadžićeve i Slobine šumsko-balvanske tehnologije, Sarajevo je postalo Ferman Centar jer je žrtvovanjem mira samo sebe proglasilo Žrtva Srba.
Onda su Nametnuti Stranci nametnuli razne Državne Institucije pa je kroz mišiju rupu na Državnu Scenu stupila i nelegalna Regulatorna agencija za komunukacije, RAK, nelegalna jer su mediji i komunikacije u djetonskoj nadležnosti entiteta.
U međuvremenu je i RTRS, entitetski mediji koji nam je naša borba dala, shvatio da treba da usvaja nove tehnologije. Digitalnu. I tako je sa istarskom regijom istovremeno, krenuo u eksperimentalno digitalno emitovanja sa jednog banjalučkog odašiljača koji pokriva Novo groblje i nešto okolnih mjesnih zajednica.
RAK je odmah zabranio takve tehnološke izazove nezavisnosti i jedinstvu Države pa je stigla i kazna od sto hiljada maraka. Zakon nigdje ne reguliše digitalnu eksperimentalizaciju ali RAK kaže da je RTRS upotrijebio frekvenciju za koju mu RAK nije dao ausvajs.
Frekvencije su svuda u svijetu nacionalno dobro i pripadaju, kao i svako prirodno bogatstvo, zemljištu iznad kojeg su ili ispod kojeg su. Republika Srpska je vlasnik tih frekvencija. Da nije, ne bi tolika oporba bila Hrvatskom tv kanalu u Federaciji, jer se Federacija, tj. Sarajevo, smatra vlasnikom frekvencija a ne Hrvati pošto nisu uobličeni ni u kakav entitet.
Uglavnom, na sceni je rat a ne RAK. Sada je RTRS donio odluku da ne plati kaznu i da se mrtvoladno ponaša u uspostavi Korporacije koja bi trebala biti novi Ferman Centar za elektronske javne medije.
Raspad, dakle.
Moja najomiljenija srpska riječ.
Samo što je ovo primjer kako Država i Državni, najbolje produkuju raspad.

KRSMANOVIĆ PRIMIO GREGORIJANA
Konačno jedan međunarodni susret na niskom nivou.
Milan Mandić Socijalističke partije Republike Srpske, ili, primjerenije, Ivo Sanader Espeeresa, Zdravko Krsmanović, primio je u svojim banjalučkim partijskim dverima, Rafija Gregorijana, kolegu iz Brčkog.
Mediji su loše odradili posao pa nije bilo informacija o tome da li se razgovaralo o ustavnom položaju Teksasa nakon iscrpljivanja naftnih rezervi ili o rješenju fočanske potrošnje uglja kupljenog u mrskom tuzlanskom bazenu dok multietnička Miljevina čami ni u stečaju ni u likvidaciji.
Jasno mi je u kom je svojstvu Zdravko Krsmanović boravio u Banjaluci. Pozvao ga ministara zdravstva da potpiše priznanicu za donaciju u renoviranje Doma zdravlja pa je dotični Krsmanović bio u pratnji jednog od svojih omiljenih Golijanina, direktora Doma.
Nije mi jasno u kom je svojstvu u Banjaluci boravio, i sa Krsmanogluom razgovarao, Rafi Gregorijan. Jer, kada američke zvaničnike pitate za Gregorijana, oni redom sa odbojnošću odmahuju. Dakle, nije u svojstvu predstavnika američke administracije. Uostalom, ovdje je za to američka ambasada.
Moralo bi se biti član i izaslanik neke velike humanitarne međunarodne organizacije pa razgovarati sa minornim liderom nove socpartije čiji lider je 2006. u knjižici o ustavnim diskusijama koje su štampale Nezavisne novine i neka švajcarska agencija za razvoj, napisao vlastiti članak kojeg je počeo tvrdnjom da je, danas, tada, nakon deset godina od rata, došlo vijeme da se ukinu entiteti, dakle i Republika Srpska, i da se BiH organizuje sa dva nivoa vlasti: državnim niovoom i opštinskim nivoom.
Rafi Gregorijan je ovdje na posebnom zadatku. To je odavno vidljivo. Još od organizovanja banjalučkog ogranka ilegalne ćelije ljubitelja međunarodne demokratije, u garaži ovdašnjeg Ohaera a u sastvu Lepa Ceca Cenić, Oslobđena Goga Katanac, Tanja Topić Fridrih Ebert Analitung, Dragan Babić Septembar... i sastanka koji je u Treći val Hantingtonovih demokratija unio novi zamah, te od poniznopuzajućeg prijema Milorada Barašina, Glavnog Državnog Tužioca Centralnog Državnog Tužilaštva i uručivanja mu prikupljenog sadržaja sandučeta za anonimne pritužbe Radničkoj kontroli. Od strane Rafija, dabome.
Takav zadatak je imao i Ohaerov pleh muzičar Sajmon Hejzlok, blaženozavršivši, poslije, na Kosovu.

VEČERNJA ŠKOLA ZA EVROPSKE KOMESARE
24. januara izbori su za načelnika opštine Bileća. A 26. januara Predsjednik Evropske komisije Žoze Manuel Baroso će se naći pod glasanjem Evropskog parlamenta o njegovoj novosastavljenoj Evropskoj komisiji.
Prethodno su njegovi puleni, kandidati za povjerenike, imali intervju, prijemni ispit, ispit zrelosti i sposobnosti, pred parlamentarcima. A u Evropskom parlamentu ima svega, starih partijskih vukova iz raznih zemalja, novokomponovanih političara i raznih autističnih provincijalaca. Svi oni mogu da budu jednako krvoločni prema kandidatima za komesare.
Kao što su i bili prema nekoj mlađanoj bugarčici Rumijani Želevoj kandidatkinji-komesarici za humanitarni rad, takozvanu organizaciju Kolo Briselskih Sestara, ali i prema Oli Renu, kandidatu-komesaru za poslove trgovine i monetarne poslove, za koje je on stručnjak kao i Baba Mileva za količnu novca u opticaju. Ili kao prema Algirdasu Šemeti, kandidatu-komesaru za poresku politiku koji je iz te Litve, tradicionalne eskpertske zamlje za poresku politiku.
Sticajem okolnosti, svih ovih troje ispitanika proveli su se ko gologuzi u gloginjaku. Evropski parlamentarci su ih skoro ismijali a, poslije, su neki, kao plavuša Želeva, jaukali i kukali u kancelarijama briselskim.
Skupilo se u tom Novom Carstvu, u Briselu, sele, svega i svačega. Od poslanika do komesara. Od Doris Pak i Jelka Kacina, koji kao izvjestilac EP, misli da može da propisuje ustave, geopolitičke formule i određuje sudbina nacija južno od sunčanih strana Alpa, do Rena, donedavnog popovatora za proširenje Evropske unije čiji je najveći uspjeh da je te zemlje, južno do Sunčanih Strana, držao što dalje od EU, a stvarnog birokratoida koji sa takvim kapacitetima nema šta da radi ni u mnogim zemljama pojedinačno a kamo lu u EU.
To je zla sudbina novokomponovane Evrope i domet demokratija Trećeg vala u koje su ubrojali i demokratije nakon raspada SSSR i SFRJ. Čemer i jad.
Evropa je jedino zdravo jezgro civilizacijskih dostignuća zemaljske ljudske istorije, kolikogod je ja, kao polovnjaču sa pet podsuknji, pumpericama i podvoljkom, smatrao Ljepoticom Prohujalog Vremena, i zaslužuje bolju selekciju i parlamentaraca i komesara. To se može postići ozbiljnjijim načinom izbora.
Ili da se ostavi jalovog posla.

JADNO PREDSTAVLJANJE BiH
Dabome da je istorijska sudbina teško izbježljiva, izvrdljiva i odgodljiva. Po toj sudbini Turska je na Balkanu, kome su Turci Otomanci i dali ime, važna diplomatska i regionalna zemlja, mada je, nekada u istoriji, kao Otomanski Stabilizator, bila destilator krvi, demonter glava i sepet-transporter srpskih mladića na Bosfor što se pokazalo veoma uspješnom tehnologijom poturčavanja.
Razumljivo, imam neublaživu gadljivost prema političkom angažmanu Turske na ovom prostoru. Osjećaj je isti kao kada pobješnjeli kojot razdere svu perutninu u kokošinjcu pa se onda vrati da batacima, krilcima i žutim pijetlovim nogicama liže rane da brže zarastu.
Tako se na nekim turnejama stalno viđaju neki ministri Balkana i Turske. Jeremić, Davutoglu Novootomanski Stabilizirajući, Jandroković, ministar inostrani zagrebački i Sven Alkalaj. Po imenu i prezimenu, i po ko tuđem sakou koji nosi, ovaj posljednji bi mogao biti šef ranžirnice Rudarsko-topioničarskog bazena Bor ili referent za utovar-istovar, Rudnika olova i cinka Trepča. A tako i izgleda.
Davutoglu Novotomanski Strabilizirajući, izjavio je nakon sastanka u Beogradu, da su ministri stvorili povjerenje na ovim trilaterarnim pregovorima.
Iz toga zaključujem da je BiH na tim pregovorima zastupljena po tom Alkalaju, koji izgleda jednako neugledno kako se i ponaša i kakva mu je dekape mreža, diplomatsko konzularna privatna bulumenta (čast izuzecima).
Jasno je da BiH u ovoj igri može ostati bez gaća, ako se doista o nečemu pregovara, jer ministar Alkalaj nikome ne odgovara u BiH, niti bilo ko zna šta on radi, osim njegovog svodnika koji ga je sveo u Savjet ministara, Harisa Silajdžića.
Predsjedništvo BiH, sa privatnim predsjedavajućim Željkom Komšićem, koji je tek prije neki dan priznao dio zemlje kojim, u sastavu BiH, takođe predsjedava, koji privatno hoda po Njemačkoj i Zagrebu, ne pitajući i ne obavještavajući nikoga, pa ni Alkalaja, trebalo bi da se oglasi povodom tih „pregovora“, Savjet ministara bi takođe trebao da se oglasi oko toga a Parlamentarna skupština BiH, trebala bi nešto da znao o tome, dopuštam i više nego što javnost zna.
Od svega toga nema ništa, niko ništa ne zna.
Čak ni Sven Alkalaj.

SVAKA ŠUŠA TUŽI ZA GENOCID
Republiku Srpsku nikada niko neće tužiti za genocid.
Samo zato što bi to značilo i trajno priznanje Republike Srpske.
Jer, za genocid se ne tuže slučajni prolaznici i kratkotrajne metamorfoze.
Ali zato će na Srbiju pasjeg crven bana da dižu i Donji Svrdljikovci samo kada nastupi čas koristi za njih. I zato će se na Srbe u BiH neprestano pritiskati da svaki zločin u svakoj opštini bude presuđen kao zločin genocida, da Srbi sami sebe optuže za genocid tako što će pristati na zakon po kome ne smije da se negira presuđeni genocid pa sve do zahtjeva da se nedjeljna molitva u crkvi i večernja kod kuće, počinje i završava sa očajničkim: Oprosti mi, bože, za Srebrenicu.
Genocid i Srebrenica su postali plastično kičerajsko cvijeće kao zamjena za istinski civilizacijski žal za nevinom civilnom žrtvom bilo kojeg sjemena i podneblja.
Međunarodni sud pravde je osudio Srbiju za nepreduzimanje ničega u sprečavanju genocida u Srebrenici. Sada se ta presuda ponovo kapitalizuje a tome doprinosi i Tadić, ničim izazvan. Po tom pravnom osnovu, sa istom kvaklifikacijom, za Srebrenicu se mogu osuditi i Holandija, i Ujedinjene nacije, i drugi tada prisutni a gore nepomenuti.
I Hrvatska, pola Tuđmanova, pola Mesićeva, Neovisna, tužila je Srbiju za genocid. Nakon što je protjerala, očistila, dezinfikovala, redarstveno olujizirala, 400.000 Srba.
Novi predsjednik Hrvatske, esdepeovac, Ivo Jospiović, stručnjak za međunarodno pravo, kažu, i međunarodno ilegalno prenošenje dokumenata preko Mađarske, pišu, hvalio se u kampanji da je jedan od autora tužbe protiv Srbije za genocid, smatrajući da je to prednost u Hrvata a naročito nad Bandićem koji nikada nije tužio ni hercegovačku kozu.
Sada je, izjavivši da očekuje Tadića na inauguraciji, obznanio da, ako Srbija izruči Mladića i Hadžića, ako se otkrije sudbina svih nestalih i ako se vrati kulturno blago Hrvatske, može se postaviti pitanje čemu tužba za genocid.
Nisam sreo veći dokaz da je tuženje za genocid obična manipulacija žrtvama i primitivna reciklaža balkanske bratoubilačke kaljuže.
Kakve veze imaju Mladić i umjetničke slike sa genocidom koji je, kobiva, izvršila Srbija u Hrvatskoj?
Velika je stručnost predsjednika Hrvatske za to međunarodno pravo. I ostalih genocidogeniusa. U Zagrebu, Sarajevu i Hagu.

KAD JE IZGUBIO BANDIĆ
Milan Bandić nije imao nikakve šanse da pobijedi na izborima za Predsjednika Hrvatske.
Ali, unatoč tome, moje simpatije su bile na njegovoj strani. Prije svega zbog izuzetne energije koju ulaže u svaki posao koji radi i jer politiku shvata kao stvaranje nečega a ne kao neprestano davanje izjava i zauzimanje stavova. I zbog toga što je kao marginalac po rođenju, čovjek bez šansi, došao do toga da mu Zagreb daje tri mandata. Taj agramerski Zagreb koji piša kolonjsku vodu a kanalizacijom mu teče Koko Šanel 5.
Ivo Josipović, pak, čovjek je sa biografijom, sa pedigreom, sa bogatim porijeklom. Svirao je klavir dok Bandić nije imao šta da jede. Stručnjak je za međunarodno pravo. Koje se veoma rijetko primjenjuje pa niko i ne zna kakav je ko stručnjak.
Moje opredjeljenje će uvijek biti za sirotinjskog sina. Ali to je unaprijed gubitnička varijanta. Bogat plati pa ga svirac prati.
Upravo taj start iz bunara, dok drugi startaju u sprintericama sa tartana, Bandića je unaprijed diskvalifikovao. Svi zagrebački mediji su bili na strani Josipovića. Toliko da su i zagrebačku sirotinju i ploretarijat okrenuli na njegove glasačke listiće. Ta prednost se ne može izravnati oglasima.
Kako je onda, Bandić došao do drugog kruga i dobio 40 procenata glasova?
Tako što je Hadeze omogućio Josipoviću da pobijedi.
HDZ je povukao nekoliko nerazumljivih političkih poteza:
· Dozvolio je Sanaderu da odstupi sa mjesta predsjednika stranke i predsjednika Vlade. Taman da se usrao u gaće moralo ga se ostaviti do izbora pa ako nije bilo nikog boljeg, kandidovati samog Sanadera jer SDP nije imao šanse u izravnoj borbi
· Kandidovao je jalovog prostatičnog Hebranga, lovca na ćaćino političko-tragično blago, nesposobnog da bude bilo što a to je otvorilo apetite narcisoidnom Nadanu i žilavom Primorcu. Ni jedan od njih, naravno, nije imao šanse da pobijedi ali su imali dobru vjeru da su bolji od Hebranga. Tako je suludi HDZ imao tri kandidata i još Bandića koji je jurišao na jedan dio desnog, i njihovog, biračkog tijela. U takvoj situaciji Bandiću je bio otvoren put prema drugom krugu
· Mada direktno HDZ nije učestvovao u tome, ali Sanaderov povratak i pokušaj puča, zaustavio je mogući uspon Bandića jer je oduzeo dragocjenih nekoliko dana kampanje što je svakako više usporilo Bandića nego Josipovića
· Jadranka Kosor i HDZ nisu podržali nikoga i tako sugerisali biračima da su protiv Bandića a za Josipovića samo što to ne mogu da kažu
SDP je partija fine zagrebačke gospode koja živi na glasovima Titinog mentalno zaostalog proletarijata. Bandić u tom mozaiku nije imao svoj kamenčić i već godinama je, još za vrijeme Račana, bio crna ovca. Dobijanje izbora u Zagrebu onemogućavalo je gospone da ga uklone. Bandić, pogotovo, nije bio dobro dijete čim je natuknuo da bi se kandidovao za predsjednika. Esdepe je znao, makar i podsvjesno, da on, kao stranački kandidat, ima sve šanse da prođe. Naročito iz današnje perspektive i svega što je uradio HDZ. Treba zamisliti situaciju u kojoj je SDP kandidovao Bandića sa svom pratećom kandidaturnom svitom a bez Josipovića. Dobio bi u prvom krugu. Na 35% esdepeovih birača Bandić bi dodao još 16% svojih prigradskih kolebljivih proletera, Hercegovaca i desničara. Ali gospodska partija to sebi nije mogla dozvoliti. Seljačina naš kandidat?
Ispalo je da je najveći dobitnik SDP. Veći i od Josipovića. Ničim izvojevano.
To ne znači da će tako i ostati do narednih parlamentarnih izbora jer će dio članstva, pa vjerovatno i organizacija, otići za Bandićem. Neka vrsta rascjepa uvijek slabi stranku kolikogod se to predstavljalo pročišćavanjem i dezinsekcijom.
Drugo, blijedi predsjednik Hrvatske, kolikogod morao odstupiti i distancirati se iz SDP, uvijek će biračima sugerisati da oni nisu partija koja može nešto da uradi. Jer, predsjednik nema za narod vidljivih ovlaštenja – komandovanje vojskom, ambasadori i slična kabinetska seruckanja, narod ne osjeti u džepu i u stomaku i zato će biti blijed. Zasto je Mesić pričao viceve jer nije imao šta da radi.
I treće, vjerovatno će Kosorka Djevojka nastaviti sa borbom protiv vitezova Kriminalizovane Odbrane Hrvata, moćne organizacije KOH, što može rezultirati rastom rejtinga. Ako za njenog mandata Hrvatska uđe u EU, ili se posve približi, to će biti dodatni rast.
I četvrto, ako bi HDZ lansirao garnituru mladih desnih lavova, mladih ne toliko po godinama nego po političkom eksponiranju, kakav je Josipović, npr, bio bi nezaustavljiv.
HDZ ima, dakle, mnogo poteza pred sobom. SDP nema ni približno takav izbor.
Bandić je Hercegovac.
A niko koga su podržavali Hercegovci nije postao predsjednik. Svi su dobijali izbore dižući poskočiće na Hercegovoce. Sve su to Matan und jaranen. Tuđmana ne treba računati. To je ratna hulja kao i Karadžić. Josipović je dobrih postotaka glasova dobio ponižavajući Bandića, njegovu neukost i njegovo porijeklo. Bilo je neprijatno gledati tu demonstraciju zagrebačke austrougarske nadmoći i svilenila nad grčevitim licem Bandića koje je u želji da se održi ravnopravnim izgledalo kao poskok satjeran u ugao.
Najveći dobitnici Bandićevog poraza mogu biti Hercegovci.
Jer su pokazali monolitnost i jer su se, na određen način odvojili od zagreba, osamostalili, odrasli. I njima je, kao i Republici Srpskoj, 18 godina. Jedinstvo koje su pokazali moraće da uzmu u obzir usitntjene hrvatske stranke u BiH. Ali će ga morati da uobziri i Josipović i da komponuje jasniji Treći marš.
Bandić je previše vremena gubio na traženje podrške koja mu ništa nije mogla donijeti. Svako ko se bavi izborima zna da podrška staleških udruženja, raznih organizacija, regionalista i lokalista, ne donosi glasove pošto nadležnost nad glasovima ne postoji. Kerum ništa nije mogao da donese Bandiću, jer ništa i nema. On nema stranku ili partiju koja će svoj mehanizam da stavi u pogon i da diriguje glasove Bandiću. U toj širini tražene podrške izgubio je vrijeme i dobio zlikovca Merčepa kao podržnika što je veliko samomazanje balegom.
Josipović je mnoge podrške imao unaprijed i nije morao da gubi vrijeme na to.
Slogan ne dobija izbore ali govori o ponašanju a ponašanje može da utiče na pobjedu ili poraz.
Josipovićev slogan je tipična romansirana varijanta ortodoksnog parolaškog komunizma: Pošten predsjednik za pravednu Hrvatsku. Ili: PravDa. Ili: Pravda za Hrvatsku. Ovi slogani su umobolni stupidiozum iz kancelarija komunistički gletovanih zidova. Prvi slogan ne znači baš ništa. Samo o sebi govoriti da si pošten, promašaj je unaprijed. Pravedna Hrvatska ili bilo koja zemlja, toliko je neodređeno i multirakursirano da ne može da motiviše nikoga. PravDa je reminiscencija sovjetske moskovštine. Pravda za Hrvatsku sugeriše da je Hrvatska na sudu, da je pred vješanjem za nedokazano silovanje ili što, i da je javnost treba spasiti. A predsjednik i ne obezbjeđuje pravdu za svoju zemlju.
Josipović je po ovim sloganima bio ranjiv ali je to teško moglo da se iskoristi. Oni su bezlični i nisu mu ni donijeli ni naštetili.
Čovjek a ne stranka. Bandić je glasačima objašnjavao svoju sudbinu. Izašo je iz Esdepea i krenuo sam. Na to nije trebalo trošiti slogan. Osim toga, sugerisao je unaprijed da iza sebe nema nikakvu stranku. Glasanje, i glasovanje, su, ipak stranačka borba. Nezavisni teško uspijevaju. Drugo, taj Bandićev slogan bio je više uperen protiv Josipovića nego što je govorio o Bandiću. Treće, nije dobro da se sloganom nipodaštava stranka iz koje je jučer izašao i koja ga je stvorila gradonačelnikom. Čovjek a ne stranka – zvuči sebično, govori o sebi lično a to nije dobra komunikacija sa biračima i javnosti. Slogan je trebao biti drugačiji a njegovo obrazlaganje samostalne kandidature ljudskije, bez prevelikog pljuvanja na stranku (što je činio i insistiranjem na crvenilu Hrvatske). Ipak i da je tako radio, ne bi dobio izbore.
Bandić je trebao da kapitalizuje svoj dosadašnji rad a ne da se direktno obrušava na Josipovića pošto protiv distancirane nadmjenosti nema šanse. Znate me. Milan Bandić. To je mogao biti slogan koji motiviše ljude. Ujedno bi naglasio da Josipovića ne znaju. Ili barem, ne znaju toliko.
Ali, glavna stvar: Bandić je najveći dio ovih faktora koje sam naveo, znao ili je morao znati. On i njegova ekipa su trebali procijeniti da su šanse za pobjedu nikakve. I nije se trebao kandidovati ako nije mogao biti kandidat Esdepea.
Izgubio je čim se kandidovao.

KOLJAČU SE NE PRUŽA DRUGA ŠANSA
Javnost Hrvatske, jednim svojim pisanim dijelom, pokušava da opere Stjepana Mesića i njegovo sramno pomilovanje ubice srpske porodice Zec koje je počinio, sa drugima, 91. godine.
Mesić je, zapravo, uradio ono što je u skladu sa njegovom politikom. On je čuvenom amaterskom, provincijalnom, smetnutom, retardiranom izjavom, unaprijed ili posljedično, opravdao sve ovakve pokolje. Rekavši u Beogradu: Ja sam svoj zadatak izvršio – Jugoslavije više nema, on je divljacima poručio izravno: protiv Jugoslavije, i protiv Srba, jer oni su u hrvatskoj javnosti poistovjećivani, sve je dozvoljeno.
Sada čičkovito mišljenje raznih ljudskopravaša, predsjednika udruga psihijatrijskih slučajeva itd, pokušavaju opravdati Mesića.
Argumenti su pri tome smiješni.
Pomilovani su i pripadnici grupe Bader-Majnhof koji su imali dosuđenih nekoliko doživotnih robija ponaosob i dokazanih po nekoliko ubistava.
Tačno. Ali Bader-Majnhof se borio protiv kapitalističkog režima. Nije istrebljivao porodice.
Koljač, u molbi, i u novinskim istupima, navodi da je i on u Vukovaru izgubio brata i ujaka a da su mu majku i oca odveli u logore. Tako znači, srpski zločin traži hrvatski zločin a hrvatski zločin traži pomilovanje. Dotični je zaslužio da se nađe pod omčom ili pred streljačkim strojem, a ne da mu se dodjeljuje osam godina besplatnog stana i hrane, pa onda još i pomilovanje. Ne možemo pravdati istrebljenje porodice zbog pogibije nekoga mog na drugom kraju države. To može samo u vicu o glupom Husi koji je na željezničkoj stanici Podlugovi zaklao Marka. Kada su pružni radnici, s kojima je to jutro raznosio pragove, upitali: Šta uradi, odgovorio je: I Marko je zaklo Musu na Kosovu. To je bilo prije petsto godina. Možda, al ja sam juće ćuo.
I još, žena mu je trudna, dobro se vladao.
Pomilovanje je nagrađivanje. A nagrađivanje je opravdavanje zločina zločinom. Da li treba neka hrvatska porodica za trideset godina, u nekom novom ratu, da strada zbog porodice Zec. Dabome da ne treba. Zato đubre treba strijeljati.
A i inače je sve gadljivo, kad je humanoljublje, pravo na drugu šansu i uljuđenje kazni spalo na Ivana Zvonimira Čička, drkadžiju za ljudska prava i slično, Budišinog i Savkinovg saborca iz ustašoidnog hrvatskog proljeća koje će, te 91. i drugih potonjih godina, inspirisati mnoge poštene ljude hrvatske da budu zločinci bez ikakve potrebe i mimo njihovog bića.

IZVINJENJA NEMAJU SVRHE
Smireni i uljudni predsjednik Srbije, Boris Tadić, opet se izvinjavao onima nad kojima su i nad čijima su, divljaci počinili zločine u ime Srbije.
U višestranim divljačkim građanskim ratovima izvinjenja nemaju svrhe.
Mislim da Tadić to nije trebao da radi, ni prije ni danas. Naročito ne na dan Republike Srpske. Na taj način se priznaje da je Republika Srpska nastala i na zločinima. I na zločinima su nastale sve države bivše SFRJ. Naročito Hrvatska, BiH, Kosovo. Jedino Srbija nije nastala na zločinima. Srbija je bila prije svih.
Ali drugi aspekt je bitniji.
Svi oni koji traže izvinjenja, traže ih od Srbije i od Srba. Srbija i Srbi ni od koga ne traže izvinjenja. To govori o kolektivnom istorijskom kompleksu pojedinih naroda. Neću da budem uvredljiv pa ne obrazlažem. Hrvati i Bošnjaci traže izvinjenja od Srba i Srbije samao stoga što imaju kompleks krivice iza sebe. I jedni i drugi znaju da su činili zločine. Njihove vojne regularne kao i paravojne jedinice. Osim toga, zločini se na brdusinama mržnje ne mogu gledati samo u jednoj ravni. Jer, neki su izravnavani sa zločinima suprotne strane u Drugom svjetskom ratu. Hrvatski jurišnici, mada ih je manjina u odnosu na Hrvate, ne mogu tražiti izvinjenje Srbije i ne mogu tužiti Srbiju za genocid kao što to egzaltirano podržava leptirasti, vodnjikavi i celofanski predsjednički kandidat Josipović koji svoju namirisanu guzicu nije izlagao na ratištima gdje su domoljubi ginuli sasvim obično, bez pedigrea i u tišini, jer ne znaju gdje im je 300-400 tisuća Srba koji su bili u SR Hrvatskoj i u Ustavu SR Hrvatske.
Jednako pravo nemaju ni Bošnjaci, Muslimani i muslimani. Njihov zatvorski vođa, Izetbegović, zvani Islamska Deklaracija, promovisao je politiku muslimanske usamljenosti, čistote i kompaktnosti jer se islamski način života, običaji i pravo ne mogu ostvariti ako postoje primjese, zagađenje i kontaminacija drugim nacijama. Takva politika se može provesti jedino zločinima. A to uzrokuje i zločine drugih.
Oni koji od Srbije i Srba traže izvinjenje ponašaju se kao lešinari. Svjesni da nije utemeljena njihova samožalopojka o žrtvi i o tuđem genocidu, etničkom čišćenju i agresiji. Oni podsvjesno osjećaju glad za pobjedom koje nema, kao lešinari, podsvjesno gladni, koji jedu već trulo meso, tako i oni vode već završeni rat. Oni žele da se presudama i izvinjenjima napiše istorija o njihovom vlastitom herojstvu, džihadstvu, šehidstvu i domoviteštvu.
A radi se o običnom divljaštvu na svim stranama. Heroji ne izniču iz govana, dragi moji izvinjenozborci i izvinjenotrašci.
Izvinjenja imaju smisla samo u tolerantnoj, ljudskoj kolektivizaciji.
U kaljuži mržnje, višedecenijske i viševjekovne, izvinjenja se smatraju slabom tačkom i stoga se na njima toliko i insistira.
Osim toga, oni zločinci nad porodicom Zec, nisu zo zvjerstvo učinili u ime Hrvatske i u ime Hrvata. Kao ni drugi nešto isto ili gore, u ime Republike Srpske i Srbije.
Svako puca vlastiti metak i svako je životinja za sebe.

JOŠKA FIŠER, EVROPSKI KOMESAR ZA PESIMIZAM
Joška Fišer, čovjek sirotinjske biografije u kojoj se godinama ponavlja: Autor je bio ministar inostranih poslova Njemačke od 98. do 2005. godine, objavio je u Projektu Syndicate svoje viđenje srbijanizovane Evropske unije i evropeizovane Srbije.
Više od pola teksta otišlo je na raspoloženje evrounijaca koje je okrenuto protiv proširenja Unije. Lokalne novine su izvukle i naslov: Evropa ignoriše kandidaturu Srbije.
Neću da posvećujem neku pažnju Fišerovoj tvrdnji da je Srbija bila krivac za balkansku krizu, ratove i etnička čišćenja. To je jednostrana sarajevsko-agramerska i zapadnjačka propaganda koja ne može izdržati objektivnu analizu pred samo dvije činjenice, kao što su Izetbegovićeva: Za BiH ću žrtvovati mir i kao što je Mesićeva: Ja sam svoj zadatak obavio, Jugoslavije više nema. Ti ratni programi su obznanjeni mnogo prije balkanske krize, ratova i etničkog čišćenja. Na sreću, te protuve nisu bili Srbijanci.
Fišer, kao lešinar, nadvija nad Srbijom stav da EU neće primiti Srbiju bez riješenih granica sa Kosovom. On jasno kaže: Srbija mora prevazeći problem koji se tiče Kosova i Republike Srpske i isporučiti Tribunalu generala Mladića.
Joška Fišer, iz bivše partije zelenih, a sve partije i pokreti zelenih su manipualtivni dio političkog mozaika, svuda u svijetu, iz nerazumljivih razloga Kosovo i Republiku Srpsku svrstava u isti problem. I to problem Srbije. Republika Srpska je samostalni dio Bosne i Hercegovine a Bosna i Hercegovina je nezavisna država, članica Savjeta bezbjednosti UN, ej. Kosovo je oteti dio Srbije. A Joška Fišer, kao taj bivši ministar zagraničnih dela, trebao bi da zna da je Evropa, negdje u Skandinaviji, uz prisustvo i SAD, čini mi se, prije četrdesetak godina, donijela Obznanu o nepovredivosti i nepromjenjivosti granica u toj Evropi.
Mada ne bih imao ništa protiv i da šezdesetak zemalja u svijetu prizna nezavinost Republike Srpske pa da onda, zajedno sa Kosovom, na taj način budemo isti problem.
Kinska Srbodržava, Kosovo i Bosanski Srbi, odnosno Srpska Republika Bosna i Hercegina, kasnije Republika Srpska, jesu jedno vrijeme bili isti problem Srbije. Onda kada je Milošević, držeći u ruci taj triling glumio da ima hand u igri bele ili slično. Drugi su, pa i Fišerova zemlja, imali u rukama druge adute ali je ta partija karata završena. Srbija nema više ništa sa Republikom Srpskom. Niti Republika Srpska sa Srbijom. Bez obzira što će neki zadrigli, ucrvali i neodsmrđeni esdeesovac ili druga slaninasta srbenda, reći da se radi o izdaji, istorijski potezi su bili razdvajanje platnog prometa sa Srbijom, prihvatanje ovdašnjih auto-tablica, prihvatanje formiranja granične službe... upravo zato da ne bi mogao svako da diže pasji svrtak na Republiku Srpsku i Srbe u BiH. Da je sve to ostalo, kako su namjerili paljanski šumnjaci, sada bi preko Srbije lako bilo s Republikom Srpskom.
Joška Fišer je zaostao za vremenom.
Danas je Srbija partner Republici Srpskoj. Dođi, Borise, na slavu. I da vidimo kakvu ekonomsku priču.
Da je Ludi Slobodan bio bolje sreće s pameti, danas bi 400.000 Srba bilo u Hrvatskoj, svi Srbi bi bili na Kosovu, pa bi se imalo Srbe u četiri države. Ovako, samo se u Banjaluku može na slavu.
Dabome, znamo da Srbiju niko ne čeka u EU. I neće se niko počešati po guzici što je nema. Stoga, Fišer, nema potrebe da Srbiji problematizuje Republiku Srpsku. Da je Evropa toliko zaluđena Srbijom, ne bi dopustila de je, onomad, Turci čereče ili, tu skoro, da je Američani bombarduju mjesecima.
Niko ne čeka ni Republiku Srpsku.
Zato se ovdje i artikuliše vlastiti, realni nacionalni, politički i ekonomski interes.

JOŠKA FIŠER, EVROPSKI KOMESAR ZA PESIMIZAM
Joška Fišer, čovjek sirotinjske biografije u kojoj se godinama ponavlja: Autor je bio ministar inostranih poslova Njemačke od 98. do 2005. godine, objavio je u Projektu Syndicate svoje viđenje srbijanizovane Evropske unije i evropeizovane Srbije.
Više od pola teksta otišlo je na raspoloženje evrounijaca koje je okrenuto protiv proširenja Unije. Lokalne novine su izvukle i naslov: Evropa ignoriše kandidaturu Srbije.
Neću da posvećujem neku pažnju Fišerovoj tvrdnji da je Srbija bila krivac za balkansku krizu, ratove i etnička čišćenja. To je jednostrana sarajevsko-agramerska i zapadnjačka propaganda koja ne može izdržati objektivnu analizu pred samo dvije činjenice, kao što su Izetbegovićeva: Za BiH ću žrtvovati mir i kao što je Mesićeva: Ja sam svoj zadatak obavio, Jugoslavije više nema. Ti ratni programi su obznanjeni mnogo prije balkanske krize, ratova i etničkog čišćenja. Na sreću, te protuve nisu bili Srbijanci.
Fišer, kao lešinar, nadvija nad Srbijom stav da EU neće primiti Srbiju bez riješenih granica sa Kosovom. On jasno kaže: Srbija mora prevazeći problem koji se tiče Kosova i Republike Srpske i isporučiti Tribunalu generala Mladića.
Joška Fišer, iz bivše partije zelenih, a sve partije i pokreti zelenih su manipualtivni dio političkog mozaika, svuda u svijetu, iz nerazumljivih razloga Kosovo i Republiku Srpsku svrstava u isti problem. I to problem Srbije. Republika Srpska je samostalni dio Bosne i Hercegovine a Bosna i Hercegovina je nezavisna država, članica Savjeta bezbjednosti UN, ej. Kosovo je oteti dio Srbije. A Joška Fišer, kao taj bivši ministar zagraničnih dela, trebao bi da zna da je Evropa, negdje u Skandinaviji, uz prisustvo i SAD, čini mi se, prije četrdesetak godina, donijela Obznanu o nepovredivosti i nepromjenjivosti granica u toj Evropi.
Mada ne bih imao ništa protiv i da šezdesetak zemalja u svijetu prizna nezavinost Republike Srpske pa da onda, zajedno sa Kosovom, na taj način budemo isti problem.
Kinska Srbodržava, Kosovo i Bosanski Srbi, odnosno Srpska Republika Bosna i Hercegina, kasnije Republika Srpska, jesu jedno vrijeme bili isti problem Srbije. Onda kada je Milošević, držeći u ruci taj triling glumio da ima hand u igri bele ili slično. Drugi su, pa i Fišerova zemlja, imali u rukama druge adute ali je ta partija karata završena. Srbija nema više ništa sa Republikom Srpskom. Niti Republika Srpska sa Srbijom. Bez obzira što će neki zadrigli, ucrvali i neodsmrđeni esdeesovac ili druga slaninasta srbenda, reći da se radi o izdaji, istorijski potezi su bili razdvajanje platnog prometa sa Srbijom, prihvatanje ovdašnjih auto-tablica, prihvatanje formiranja granične službe... upravo zato da ne bi mogao svako da diže pasji svrtak na Republiku Srpsku i Srbe u BiH. Da je sve to ostalo, kako su namjerili paljanski šumnjaci, sada bi preko Srbije lako bilo s Republikom Srpskom.
Joška Fišer je zaostao za vremenom.
Danas je Srbija partner Republici Srpskoj. Dođi, Borise, na slavu. I da vidimo kakvu ekonomsku priču.
Da je Ludi Slobodan bio bolje sreće s pameti, danas bi 400.000 Srba bilo u Hrvatskoj, svi Srbi bi bili na Kosovu, pa bi se imalo Srbe u četiri države. Ovako, samo se u Banjaluku može na slavu.
Dabome, znamo da Srbiju niko ne čeka u EU. I neće se niko počešati po guzici što je nema. Stoga, Fišer, nema potrebe da Srbiji problematizuje Republiku Srpsku. Da je Evropa toliko zaluđena Srbijom, ne bi dopustila de je, onomad, Turci čereče ili, tu skoro, da je Američani bombarduju mjesecima.
Niko ne čeka ni Republiku Srpsku.
Zato se ovdje i artikuliše vlastiti, realni nacionalni, politički i ekonomski interes.

MESIĆU, POMILUJ
Mehmed Sulejman Mesić, predsjednik Orahovičke Hrvatske, pomilovao je, u stvari, smanjio kaznu za godinu dana, ubici porodice Zec čiji je pokolj bio jedan od prvih signala da Srbi treba da se olujiziraju iz Hrvatske što je i bio cilj stvaranja Neovisne Države Hrvatske a ne sama neovisnost. Kasnije je u tome Hrvatima Divljacima, jer ogroman broj ljudi u Hrvatsoj je ljudski samo što je ta jasenovačka sorta U Hrvatskoj nametnula svoja pravila ustašoidnog ponašanja, pomagao i lepezarij Kninskih Divljaka i Sloba Sloboda Dedinjac.
Dakle, ta neka grupa ustašoidnih pronositelja hvatstva, nasrnula je na civilnu nejač, izvan rata i zone ratnih dejstava, na porodicu koja nikoga nije ugrožavala, koja nije bila jatak četnicima i agresorima, i pobila ih ko zečeve, uključujući djevojčicu od deset, ili petnasest godina, ne sjećam se.
Onaj koji je klao u Jasenovcu može da se „opravda“ sistemom, naredbama, prijetnjama, državom.
Onaj ko sam u svojoj glavi odluči da u mrkloj noći istrijebi porodicu samo zato što je srpska, u rangu je krvoločnijem nego masovni logoraški istrebitelji.
Takvim ljudima se mora oduzeti život ili ih se na drugi način izlovati od svijeta i vijeka. A ne dodijeliti im osam godina zatvora, kao da su pljačkali banku.
Pogotovo, ne pomilovati ih.
Mehmed Sulejman Mesić, ovim činom, činovima protiv Republike Srpske, mada se poslije prao tezom da bi stvaranjem Trećeg Entiteta BiH bila podijeljena, odlaskom Srba i Hrvata, što bi to stvorilo muslimanski teroristički kamp u Evropi, jebe mi se za teroriste, ne moraju Srbi i Hrvati da budu nadglednici i osigurači, i svojim odlaskom na Kosovo, na kraju mandata, trajnije je iskomplikovao srpsko-hrvatske odnose u ove tri zemlje.
Svaki pametni predsjednik, bilo koje od tri države, ne bi trebao da komplikuje odnose sa susjedima. Istorija uči tome. A naročito predsjednik Hrvatske, predsjednik Srbije pa i predsjenik Republike Srpske, jer se radi o hrišćanstvu.
Koliko se razumijem u Kosovo, i u vojne baze, ni jedno ni drugo ne pripada hrišćanstvu. Slično kao i Mula Mustafa Mesić.

NAMJERNO TEMPIRANE PRIJETNJE PRED PRAVOSLAVNI BOŽIĆ (OHR KAO PDP)
Prijetnjom koju je izrekao povodom skupštinskih rasprava o referendumu nakon svojih nezakonitih odluka, Visoki predstavnik Valentin Incko, namjerno tempiranom pred pravoslavni Božić, svrstava se svojim saopštenjem u roj mrzitelja pravoslavnog naroda, kao što se i zlikovci, svojim kamama, uvijek svrstavaju u red istrebitelja, pa pred Božić, kadgod imaju priliku, priređuju klaonice za pravoslavne civile.
Skupštinska priča o referendumu u Republici Srpskoj takve je hitnoće da će trajati još mjesecima jer se radi o proceduri izmjene zakona i svega ostalog.
Ne vidim razloga da se daje hitno vatrogasno prijeteće saopštenje pred Božić, na Badnji dan.
Osim ako nije u pitanju mržnja i provokacija.
A Inckocvo pominjanje nezakonitosti referenduma, jer ga nema u spisku ovlaštenja Republike Srpske, jednako je uspješnom pišanju u trku ispred brzog voza. Sve što radi u oblasti zakona, odluka i nametanja, on i svi njegovi prethodnici, nemaju, kao prava, nigdje ni na kakvom spisku ovlaštenja.
Referendum, slobodno izjašnjavanje stanovništva nije Anšlus. To je tekovina demokratskih procesa od atinskih trgova do danas. Čak i da ga nema u Ustavu Republike Srpske, to pravo se ljudima ne može oduzeti.
Valentin Incko i Ohaer, ako su okupirali strukture vlasti u BiH i neovlašteno anektirali Bonska Ovlaštenja, nisu okupirali stanovnike Republike Srpske i BiH. Ni njihova prava. Zapravo, On i Njegovi, djeluju mimo zakona. Pravdajući svoje nezakonite odluke Visoki predstavnik se ne poziva na Ustav BiH, na Dejtonski sporazum i njegov Aneks X, nego na daleke, nebeske, neuhvatljive Deklaracije Ujedinjenih nacija. Da ima ikakvu pravnu podlogu, pozvao bi se na Aneks X. Ako tamo nema prava, nema ih nigdje.
Čudno je da saopštenje Incka i Ohaera zvuči kao izjave Pedepe o tome da vlast zaglupljuje narod referendumom kako bi narodu skrenuo pažnju sa ekonomske propasti. Ko je na čijoj sisi?
Prijetnje povodom referenduma, pred prvoslavni Božić, izrečene čudnim rječnikom koji dotiče budućnost Republike Srpske, igranje je vatrom. To je po BiH najrazornija izjava nakon Izetbegovićeve žrtve mira radi BiH.

PRSTI LUDIH OČIJU
(PROMOCIJA MOG ROMANA U BEOGRADU
I UŽI IZBOR ZA NINOVU NAGRADU)
Jučer sam u Knjižari Akademija u Knez Mihajlovoj, u Beogradu, novinarima predstavio svoj roman Prsti ludih očiju. Tačno u podne. U 14 časova zasjedao je žiri NIN-ove nagrade za roman godine i od 133 romana odabrao osam u uži izbor iz kojeg će se 15. Januara proglasiti roman godine.
Navodim tih odsam romana redoslijedom kako ih je žiti obznanio:
· PRSTI LUDIH OČIJU, Rajko Vasić
· TRI SLIKE POBEDE, Zvonko Karanović
· LJETOPIS VJEČNOSTI, Žarko Komanin
· GLASOVI U VETRU, Grozdana Olujić
· TAOCI, Sandra Petrušić
· A, AKO UMREM PRE NEGO ŠTO SE PROBUDI, Đorđe Pisarev
· KONSTANTINOVO RASKRŠĆE, Dejan Stojiljković
· PARK, KAMEN, MACHADO, Mirjana Urošević
Promocija u Akademiji nije, datumski imala nikakve veze sa sjednicom žirija jer je zakazana ranije obzirom da takve manifestacije u toj knjižari ne mogu da se dogovaraju danas za sutra.
Odjek u beogradskim medijima bio je veliki. I o promociji i o odluci žirija. U Banjaluci ništa. Kao da svake godine pet romana iz Republike Srpske ulazi u uži izbor za NIN-ovu nagradu a jedan uvijek pobjeđuje pa to više nije vijest.

STRANKA A NE IVO
Povratnički slogan Ive Sanadera trajao je dva dana.
Ništa, dakle, od zaustavljanja najezde Esdepea niti od jačanja Hadezea koji je, kao i Esdepe, imao lepezu kandidata za predsjednika što se, u oba slučaja otkriva kao erozija jakih stranaka.
To se mora objasniti ratnim porijeklom ovih partija. Prolazi vrijeme trajanja temelja ratnih političkih opcija. Nije moguće uvijek politički program temeljiti na proklamovanoj agresiji SFRJ, SRJ ili S na Domovinsku Hrvatsku kao ni na obiteljskoj tajkunizaciji.
Sanader je, dakle, pokazao svo nerazumlje i prvog i drugog poteza. S tim što je nerazumlje njegovog povratka razotkrilo nerazumlje njegovog odlaska. Objašnjenje da je htio da izazove šok jer nije htio predati dio Domovinske Hrvatske Slovencima, nije ni za Dudeka.
Ali je Skarlet O’Kosor pokazala svu odlučnost proizvoda pitsburške čeličane iz najboljih dana svjetskog uticaja čelika na međunarodnu ekonomiju. Njena protivkorupcijska politika ne izaziva na njenom špahtliranom licu nikakve izljeve samozadovoljavanja, bože me oprosti, ili teatralnosti. I nakon Brisanja iz Ivodencije, mrtvo-ladno, u stilu snaše ispod zagorskih bregi, kaže: Sutra je novi dan, što bi rekla Skarlet O’Hara.
Pošto sam prvi put rekao da ona ne može da bude premijer i da vodi stranku, pa sam uvidio da se pjesnik zajebao, sada ću samo postaviti dilemu: Ili ima pripremljen koncept i tim ili je uzela pola vijagre pa samo podjebava.
Jasno je da je politička scena u Hrvatskoj još u fazi blanširanja i da još nije dospjela u pretis-lonac. Predsjednički izbori i Remetinečki izbori mogu izazvati i druga unutarstranačka ili unutarposlanička raslojavanja pa i prijevremene izbore.
Još jedan krah postkomunističkih import i instant demokratija.