RAK U STAMBOLU
Jednostavan je istorijski recept kako se na Balkanu vrši vlast.
Sjediš u Stambolu i šalješ obznane, katil-fermane, direktive, smjernice...
Onda su došli prvi višenacionalistički demokratski izbori pa je na scenu stupila politička tehnologija Kriminalizovane Odbrane Nacije.
Osvjetlodanio se Neorganizovani Politički Narod što je stvorilo situaciju sličnu onoj kada bi svi navijači Zvezde, bre, izašli na teren da igraju fudbal, u sistemu 4 – 4 – 80.000, što je, opet, dovelo do situacije u kojoj se vlada tim obznanama, fermanima, smrtnim presudama...
Sarajevo, nekad većininski srpski grad, nekad, dok se na Balkanu nisu nastanile i Sablje, takođe je u ranoj fazi prigrlilo tu novu tehnologiju vladanja – katilfermansku. U tome je pomogao komunizam, kasnije samoupravizam, a najbolje iskoristili Branko i Hamdija. Sarajevo je počelo da se pita a u Sarajevu niko nije znao gdje je Čajniče, mrski Cazin i divlje Grahovo.
Sa pojavom Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, i sa usvajanjem Karadžićeve i Slobine šumsko-balvanske tehnologije, Sarajevo je postalo Ferman Centar jer je žrtvovanjem mira samo sebe proglasilo Žrtva Srba.
Onda su Nametnuti Stranci nametnuli razne Državne Institucije pa je kroz mišiju rupu na Državnu Scenu stupila i nelegalna Regulatorna agencija za komunukacije, RAK, nelegalna jer su mediji i komunikacije u djetonskoj nadležnosti entiteta.
U međuvremenu je i RTRS, entitetski mediji koji nam je naša borba dala, shvatio da treba da usvaja nove tehnologije. Digitalnu. I tako je sa istarskom regijom istovremeno, krenuo u eksperimentalno digitalno emitovanja sa jednog banjalučkog odašiljača koji pokriva Novo groblje i nešto okolnih mjesnih zajednica.
RAK je odmah zabranio takve tehnološke izazove nezavisnosti i jedinstvu Države pa je stigla i kazna od sto hiljada maraka. Zakon nigdje ne reguliše digitalnu eksperimentalizaciju ali RAK kaže da je RTRS upotrijebio frekvenciju za koju mu RAK nije dao ausvajs.
Frekvencije su svuda u svijetu nacionalno dobro i pripadaju, kao i svako prirodno bogatstvo, zemljištu iznad kojeg su ili ispod kojeg su. Republika Srpska je vlasnik tih frekvencija. Da nije, ne bi tolika oporba bila Hrvatskom tv kanalu u Federaciji, jer se Federacija, tj. Sarajevo, smatra vlasnikom frekvencija a ne Hrvati pošto nisu uobličeni ni u kakav entitet.
Uglavnom, na sceni je rat a ne RAK. Sada je RTRS donio odluku da ne plati kaznu i da se mrtvoladno ponaša u uspostavi Korporacije koja bi trebala biti novi Ferman Centar za elektronske javne medije.
Raspad, dakle.
Moja najomiljenija srpska riječ.
Samo što je ovo primjer kako Država i Državni, najbolje produkuju raspad.

KRSMANOVIĆ PRIMIO GREGORIJANA
Konačno jedan međunarodni susret na niskom nivou.
Milan Mandić Socijalističke partije Republike Srpske, ili, primjerenije, Ivo Sanader Espeeresa, Zdravko Krsmanović, primio je u svojim banjalučkim partijskim dverima, Rafija Gregorijana, kolegu iz Brčkog.
Mediji su loše odradili posao pa nije bilo informacija o tome da li se razgovaralo o ustavnom položaju Teksasa nakon iscrpljivanja naftnih rezervi ili o rješenju fočanske potrošnje uglja kupljenog u mrskom tuzlanskom bazenu dok multietnička Miljevina čami ni u stečaju ni u likvidaciji.
Jasno mi je u kom je svojstvu Zdravko Krsmanović boravio u Banjaluci. Pozvao ga ministara zdravstva da potpiše priznanicu za donaciju u renoviranje Doma zdravlja pa je dotični Krsmanović bio u pratnji jednog od svojih omiljenih Golijanina, direktora Doma.
Nije mi jasno u kom je svojstvu u Banjaluci boravio, i sa Krsmanogluom razgovarao, Rafi Gregorijan. Jer, kada američke zvaničnike pitate za Gregorijana, oni redom sa odbojnošću odmahuju. Dakle, nije u svojstvu predstavnika američke administracije. Uostalom, ovdje je za to američka ambasada.
Moralo bi se biti član i izaslanik neke velike humanitarne međunarodne organizacije pa razgovarati sa minornim liderom nove socpartije čiji lider je 2006. u knjižici o ustavnim diskusijama koje su štampale Nezavisne novine i neka švajcarska agencija za razvoj, napisao vlastiti članak kojeg je počeo tvrdnjom da je, danas, tada, nakon deset godina od rata, došlo vijeme da se ukinu entiteti, dakle i Republika Srpska, i da se BiH organizuje sa dva nivoa vlasti: državnim niovoom i opštinskim nivoom.
Rafi Gregorijan je ovdje na posebnom zadatku. To je odavno vidljivo. Još od organizovanja banjalučkog ogranka ilegalne ćelije ljubitelja međunarodne demokratije, u garaži ovdašnjeg Ohaera a u sastvu Lepa Ceca Cenić, Oslobđena Goga Katanac, Tanja Topić Fridrih Ebert Analitung, Dragan Babić Septembar... i sastanka koji je u Treći val Hantingtonovih demokratija unio novi zamah, te od poniznopuzajućeg prijema Milorada Barašina, Glavnog Državnog Tužioca Centralnog Državnog Tužilaštva i uručivanja mu prikupljenog sadržaja sandučeta za anonimne pritužbe Radničkoj kontroli. Od strane Rafija, dabome.
Takav zadatak je imao i Ohaerov pleh muzičar Sajmon Hejzlok, blaženozavršivši, poslije, na Kosovu.

VEČERNJA ŠKOLA ZA EVROPSKE KOMESARE
24. januara izbori su za načelnika opštine Bileća. A 26. januara Predsjednik Evropske komisije Žoze Manuel Baroso će se naći pod glasanjem Evropskog parlamenta o njegovoj novosastavljenoj Evropskoj komisiji.
Prethodno su njegovi puleni, kandidati za povjerenike, imali intervju, prijemni ispit, ispit zrelosti i sposobnosti, pred parlamentarcima. A u Evropskom parlamentu ima svega, starih partijskih vukova iz raznih zemalja, novokomponovanih političara i raznih autističnih provincijalaca. Svi oni mogu da budu jednako krvoločni prema kandidatima za komesare.
Kao što su i bili prema nekoj mlađanoj bugarčici Rumijani Želevoj kandidatkinji-komesarici za humanitarni rad, takozvanu organizaciju Kolo Briselskih Sestara, ali i prema Oli Renu, kandidatu-komesaru za poslove trgovine i monetarne poslove, za koje je on stručnjak kao i Baba Mileva za količnu novca u opticaju. Ili kao prema Algirdasu Šemeti, kandidatu-komesaru za poresku politiku koji je iz te Litve, tradicionalne eskpertske zamlje za poresku politiku.
Sticajem okolnosti, svih ovih troje ispitanika proveli su se ko gologuzi u gloginjaku. Evropski parlamentarci su ih skoro ismijali a, poslije, su neki, kao plavuša Želeva, jaukali i kukali u kancelarijama briselskim.
Skupilo se u tom Novom Carstvu, u Briselu, sele, svega i svačega. Od poslanika do komesara. Od Doris Pak i Jelka Kacina, koji kao izvjestilac EP, misli da može da propisuje ustave, geopolitičke formule i određuje sudbina nacija južno od sunčanih strana Alpa, do Rena, donedavnog popovatora za proširenje Evropske unije čiji je najveći uspjeh da je te zemlje, južno do Sunčanih Strana, držao što dalje od EU, a stvarnog birokratoida koji sa takvim kapacitetima nema šta da radi ni u mnogim zemljama pojedinačno a kamo lu u EU.
To je zla sudbina novokomponovane Evrope i domet demokratija Trećeg vala u koje su ubrojali i demokratije nakon raspada SSSR i SFRJ. Čemer i jad.
Evropa je jedino zdravo jezgro civilizacijskih dostignuća zemaljske ljudske istorije, kolikogod je ja, kao polovnjaču sa pet podsuknji, pumpericama i podvoljkom, smatrao Ljepoticom Prohujalog Vremena, i zaslužuje bolju selekciju i parlamentaraca i komesara. To se može postići ozbiljnjijim načinom izbora.
Ili da se ostavi jalovog posla.

JADNO PREDSTAVLJANJE BiH
Dabome da je istorijska sudbina teško izbježljiva, izvrdljiva i odgodljiva. Po toj sudbini Turska je na Balkanu, kome su Turci Otomanci i dali ime, važna diplomatska i regionalna zemlja, mada je, nekada u istoriji, kao Otomanski Stabilizator, bila destilator krvi, demonter glava i sepet-transporter srpskih mladića na Bosfor što se pokazalo veoma uspješnom tehnologijom poturčavanja.
Razumljivo, imam neublaživu gadljivost prema političkom angažmanu Turske na ovom prostoru. Osjećaj je isti kao kada pobješnjeli kojot razdere svu perutninu u kokošinjcu pa se onda vrati da batacima, krilcima i žutim pijetlovim nogicama liže rane da brže zarastu.
Tako se na nekim turnejama stalno viđaju neki ministri Balkana i Turske. Jeremić, Davutoglu Novootomanski Stabilizirajući, Jandroković, ministar inostrani zagrebački i Sven Alkalaj. Po imenu i prezimenu, i po ko tuđem sakou koji nosi, ovaj posljednji bi mogao biti šef ranžirnice Rudarsko-topioničarskog bazena Bor ili referent za utovar-istovar, Rudnika olova i cinka Trepča. A tako i izgleda.
Davutoglu Novotomanski Strabilizirajući, izjavio je nakon sastanka u Beogradu, da su ministri stvorili povjerenje na ovim trilaterarnim pregovorima.
Iz toga zaključujem da je BiH na tim pregovorima zastupljena po tom Alkalaju, koji izgleda jednako neugledno kako se i ponaša i kakva mu je dekape mreža, diplomatsko konzularna privatna bulumenta (čast izuzecima).
Jasno je da BiH u ovoj igri može ostati bez gaća, ako se doista o nečemu pregovara, jer ministar Alkalaj nikome ne odgovara u BiH, niti bilo ko zna šta on radi, osim njegovog svodnika koji ga je sveo u Savjet ministara, Harisa Silajdžića.
Predsjedništvo BiH, sa privatnim predsjedavajućim Željkom Komšićem, koji je tek prije neki dan priznao dio zemlje kojim, u sastavu BiH, takođe predsjedava, koji privatno hoda po Njemačkoj i Zagrebu, ne pitajući i ne obavještavajući nikoga, pa ni Alkalaja, trebalo bi da se oglasi povodom tih „pregovora“, Savjet ministara bi takođe trebao da se oglasi oko toga a Parlamentarna skupština BiH, trebala bi nešto da znao o tome, dopuštam i više nego što javnost zna.
Od svega toga nema ništa, niko ništa ne zna.
Čak ni Sven Alkalaj.

SVAKA ŠUŠA TUŽI ZA GENOCID
Republiku Srpsku nikada niko neće tužiti za genocid.
Samo zato što bi to značilo i trajno priznanje Republike Srpske.
Jer, za genocid se ne tuže slučajni prolaznici i kratkotrajne metamorfoze.
Ali zato će na Srbiju pasjeg crven bana da dižu i Donji Svrdljikovci samo kada nastupi čas koristi za njih. I zato će se na Srbe u BiH neprestano pritiskati da svaki zločin u svakoj opštini bude presuđen kao zločin genocida, da Srbi sami sebe optuže za genocid tako što će pristati na zakon po kome ne smije da se negira presuđeni genocid pa sve do zahtjeva da se nedjeljna molitva u crkvi i večernja kod kuće, počinje i završava sa očajničkim: Oprosti mi, bože, za Srebrenicu.
Genocid i Srebrenica su postali plastično kičerajsko cvijeće kao zamjena za istinski civilizacijski žal za nevinom civilnom žrtvom bilo kojeg sjemena i podneblja.
Međunarodni sud pravde je osudio Srbiju za nepreduzimanje ničega u sprečavanju genocida u Srebrenici. Sada se ta presuda ponovo kapitalizuje a tome doprinosi i Tadić, ničim izazvan. Po tom pravnom osnovu, sa istom kvaklifikacijom, za Srebrenicu se mogu osuditi i Holandija, i Ujedinjene nacije, i drugi tada prisutni a gore nepomenuti.
I Hrvatska, pola Tuđmanova, pola Mesićeva, Neovisna, tužila je Srbiju za genocid. Nakon što je protjerala, očistila, dezinfikovala, redarstveno olujizirala, 400.000 Srba.
Novi predsjednik Hrvatske, esdepeovac, Ivo Jospiović, stručnjak za međunarodno pravo, kažu, i međunarodno ilegalno prenošenje dokumenata preko Mađarske, pišu, hvalio se u kampanji da je jedan od autora tužbe protiv Srbije za genocid, smatrajući da je to prednost u Hrvata a naročito nad Bandićem koji nikada nije tužio ni hercegovačku kozu.
Sada je, izjavivši da očekuje Tadića na inauguraciji, obznanio da, ako Srbija izruči Mladića i Hadžića, ako se otkrije sudbina svih nestalih i ako se vrati kulturno blago Hrvatske, može se postaviti pitanje čemu tužba za genocid.
Nisam sreo veći dokaz da je tuženje za genocid obična manipulacija žrtvama i primitivna reciklaža balkanske bratoubilačke kaljuže.
Kakve veze imaju Mladić i umjetničke slike sa genocidom koji je, kobiva, izvršila Srbija u Hrvatskoj?
Velika je stručnost predsjednika Hrvatske za to međunarodno pravo. I ostalih genocidogeniusa. U Zagrebu, Sarajevu i Hagu.

KAD JE IZGUBIO BANDIĆ
Milan Bandić nije imao nikakve šanse da pobijedi na izborima za Predsjednika Hrvatske.
Ali, unatoč tome, moje simpatije su bile na njegovoj strani. Prije svega zbog izuzetne energije koju ulaže u svaki posao koji radi i jer politiku shvata kao stvaranje nečega a ne kao neprestano davanje izjava i zauzimanje stavova. I zbog toga što je kao marginalac po rođenju, čovjek bez šansi, došao do toga da mu Zagreb daje tri mandata. Taj agramerski Zagreb koji piša kolonjsku vodu a kanalizacijom mu teče Koko Šanel 5.
Ivo Josipović, pak, čovjek je sa biografijom, sa pedigreom, sa bogatim porijeklom. Svirao je klavir dok Bandić nije imao šta da jede. Stručnjak je za međunarodno pravo. Koje se veoma rijetko primjenjuje pa niko i ne zna kakav je ko stručnjak.
Moje opredjeljenje će uvijek biti za sirotinjskog sina. Ali to je unaprijed gubitnička varijanta. Bogat plati pa ga svirac prati.
Upravo taj start iz bunara, dok drugi startaju u sprintericama sa tartana, Bandića je unaprijed diskvalifikovao. Svi zagrebački mediji su bili na strani Josipovića. Toliko da su i zagrebačku sirotinju i ploretarijat okrenuli na njegove glasačke listiće. Ta prednost se ne može izravnati oglasima.
Kako je onda, Bandić došao do drugog kruga i dobio 40 procenata glasova?
Tako što je Hadeze omogućio Josipoviću da pobijedi.
HDZ je povukao nekoliko nerazumljivih političkih poteza:
· Dozvolio je Sanaderu da odstupi sa mjesta predsjednika stranke i predsjednika Vlade. Taman da se usrao u gaće moralo ga se ostaviti do izbora pa ako nije bilo nikog boljeg, kandidovati samog Sanadera jer SDP nije imao šanse u izravnoj borbi
· Kandidovao je jalovog prostatičnog Hebranga, lovca na ćaćino političko-tragično blago, nesposobnog da bude bilo što a to je otvorilo apetite narcisoidnom Nadanu i žilavom Primorcu. Ni jedan od njih, naravno, nije imao šanse da pobijedi ali su imali dobru vjeru da su bolji od Hebranga. Tako je suludi HDZ imao tri kandidata i još Bandića koji je jurišao na jedan dio desnog, i njihovog, biračkog tijela. U takvoj situaciji Bandiću je bio otvoren put prema drugom krugu
· Mada direktno HDZ nije učestvovao u tome, ali Sanaderov povratak i pokušaj puča, zaustavio je mogući uspon Bandića jer je oduzeo dragocjenih nekoliko dana kampanje što je svakako više usporilo Bandića nego Josipovića
· Jadranka Kosor i HDZ nisu podržali nikoga i tako sugerisali biračima da su protiv Bandića a za Josipovića samo što to ne mogu da kažu
SDP je partija fine zagrebačke gospode koja živi na glasovima Titinog mentalno zaostalog proletarijata. Bandić u tom mozaiku nije imao svoj kamenčić i već godinama je, još za vrijeme Račana, bio crna ovca. Dobijanje izbora u Zagrebu onemogućavalo je gospone da ga uklone. Bandić, pogotovo, nije bio dobro dijete čim je natuknuo da bi se kandidovao za predsjednika. Esdepe je znao, makar i podsvjesno, da on, kao stranački kandidat, ima sve šanse da prođe. Naročito iz današnje perspektive i svega što je uradio HDZ. Treba zamisliti situaciju u kojoj je SDP kandidovao Bandića sa svom pratećom kandidaturnom svitom a bez Josipovića. Dobio bi u prvom krugu. Na 35% esdepeovih birača Bandić bi dodao još 16% svojih prigradskih kolebljivih proletera, Hercegovaca i desničara. Ali gospodska partija to sebi nije mogla dozvoliti. Seljačina naš kandidat?
Ispalo je da je najveći dobitnik SDP. Veći i od Josipovića. Ničim izvojevano.
To ne znači da će tako i ostati do narednih parlamentarnih izbora jer će dio članstva, pa vjerovatno i organizacija, otići za Bandićem. Neka vrsta rascjepa uvijek slabi stranku kolikogod se to predstavljalo pročišćavanjem i dezinsekcijom.
Drugo, blijedi predsjednik Hrvatske, kolikogod morao odstupiti i distancirati se iz SDP, uvijek će biračima sugerisati da oni nisu partija koja može nešto da uradi. Jer, predsjednik nema za narod vidljivih ovlaštenja – komandovanje vojskom, ambasadori i slična kabinetska seruckanja, narod ne osjeti u džepu i u stomaku i zato će biti blijed. Zasto je Mesić pričao viceve jer nije imao šta da radi.
I treće, vjerovatno će Kosorka Djevojka nastaviti sa borbom protiv vitezova Kriminalizovane Odbrane Hrvata, moćne organizacije KOH, što može rezultirati rastom rejtinga. Ako za njenog mandata Hrvatska uđe u EU, ili se posve približi, to će biti dodatni rast.
I četvrto, ako bi HDZ lansirao garnituru mladih desnih lavova, mladih ne toliko po godinama nego po političkom eksponiranju, kakav je Josipović, npr, bio bi nezaustavljiv.
HDZ ima, dakle, mnogo poteza pred sobom. SDP nema ni približno takav izbor.
Bandić je Hercegovac.
A niko koga su podržavali Hercegovci nije postao predsjednik. Svi su dobijali izbore dižući poskočiće na Hercegovoce. Sve su to Matan und jaranen. Tuđmana ne treba računati. To je ratna hulja kao i Karadžić. Josipović je dobrih postotaka glasova dobio ponižavajući Bandića, njegovu neukost i njegovo porijeklo. Bilo je neprijatno gledati tu demonstraciju zagrebačke austrougarske nadmoći i svilenila nad grčevitim licem Bandića koje je u želji da se održi ravnopravnim izgledalo kao poskok satjeran u ugao.
Najveći dobitnici Bandićevog poraza mogu biti Hercegovci.
Jer su pokazali monolitnost i jer su se, na određen način odvojili od zagreba, osamostalili, odrasli. I njima je, kao i Republici Srpskoj, 18 godina. Jedinstvo koje su pokazali moraće da uzmu u obzir usitntjene hrvatske stranke u BiH. Ali će ga morati da uobziri i Josipović i da komponuje jasniji Treći marš.
Bandić je previše vremena gubio na traženje podrške koja mu ništa nije mogla donijeti. Svako ko se bavi izborima zna da podrška staleških udruženja, raznih organizacija, regionalista i lokalista, ne donosi glasove pošto nadležnost nad glasovima ne postoji. Kerum ništa nije mogao da donese Bandiću, jer ništa i nema. On nema stranku ili partiju koja će svoj mehanizam da stavi u pogon i da diriguje glasove Bandiću. U toj širini tražene podrške izgubio je vrijeme i dobio zlikovca Merčepa kao podržnika što je veliko samomazanje balegom.
Josipović je mnoge podrške imao unaprijed i nije morao da gubi vrijeme na to.
Slogan ne dobija izbore ali govori o ponašanju a ponašanje može da utiče na pobjedu ili poraz.
Josipovićev slogan je tipična romansirana varijanta ortodoksnog parolaškog komunizma: Pošten predsjednik za pravednu Hrvatsku. Ili: PravDa. Ili: Pravda za Hrvatsku. Ovi slogani su umobolni stupidiozum iz kancelarija komunistički gletovanih zidova. Prvi slogan ne znači baš ništa. Samo o sebi govoriti da si pošten, promašaj je unaprijed. Pravedna Hrvatska ili bilo koja zemlja, toliko je neodređeno i multirakursirano da ne može da motiviše nikoga. PravDa je reminiscencija sovjetske moskovštine. Pravda za Hrvatsku sugeriše da je Hrvatska na sudu, da je pred vješanjem za nedokazano silovanje ili što, i da je javnost treba spasiti. A predsjednik i ne obezbjeđuje pravdu za svoju zemlju.
Josipović je po ovim sloganima bio ranjiv ali je to teško moglo da se iskoristi. Oni su bezlični i nisu mu ni donijeli ni naštetili.
Čovjek a ne stranka. Bandić je glasačima objašnjavao svoju sudbinu. Izašo je iz Esdepea i krenuo sam. Na to nije trebalo trošiti slogan. Osim toga, sugerisao je unaprijed da iza sebe nema nikakvu stranku. Glasanje, i glasovanje, su, ipak stranačka borba. Nezavisni teško uspijevaju. Drugo, taj Bandićev slogan bio je više uperen protiv Josipovića nego što je govorio o Bandiću. Treće, nije dobro da se sloganom nipodaštava stranka iz koje je jučer izašao i koja ga je stvorila gradonačelnikom. Čovjek a ne stranka – zvuči sebično, govori o sebi lično a to nije dobra komunikacija sa biračima i javnosti. Slogan je trebao biti drugačiji a njegovo obrazlaganje samostalne kandidature ljudskije, bez prevelikog pljuvanja na stranku (što je činio i insistiranjem na crvenilu Hrvatske). Ipak i da je tako radio, ne bi dobio izbore.
Bandić je trebao da kapitalizuje svoj dosadašnji rad a ne da se direktno obrušava na Josipovića pošto protiv distancirane nadmjenosti nema šanse. Znate me. Milan Bandić. To je mogao biti slogan koji motiviše ljude. Ujedno bi naglasio da Josipovića ne znaju. Ili barem, ne znaju toliko.
Ali, glavna stvar: Bandić je najveći dio ovih faktora koje sam naveo, znao ili je morao znati. On i njegova ekipa su trebali procijeniti da su šanse za pobjedu nikakve. I nije se trebao kandidovati ako nije mogao biti kandidat Esdepea.
Izgubio je čim se kandidovao.

KOLJAČU SE NE PRUŽA DRUGA ŠANSA
Javnost Hrvatske, jednim svojim pisanim dijelom, pokušava da opere Stjepana Mesića i njegovo sramno pomilovanje ubice srpske porodice Zec koje je počinio, sa drugima, 91. godine.
Mesić je, zapravo, uradio ono što je u skladu sa njegovom politikom. On je čuvenom amaterskom, provincijalnom, smetnutom, retardiranom izjavom, unaprijed ili posljedično, opravdao sve ovakve pokolje. Rekavši u Beogradu: Ja sam svoj zadatak izvršio – Jugoslavije više nema, on je divljacima poručio izravno: protiv Jugoslavije, i protiv Srba, jer oni su u hrvatskoj javnosti poistovjećivani, sve je dozvoljeno.
Sada čičkovito mišljenje raznih ljudskopravaša, predsjednika udruga psihijatrijskih slučajeva itd, pokušavaju opravdati Mesića.
Argumenti su pri tome smiješni.
Pomilovani su i pripadnici grupe Bader-Majnhof koji su imali dosuđenih nekoliko doživotnih robija ponaosob i dokazanih po nekoliko ubistava.
Tačno. Ali Bader-Majnhof se borio protiv kapitalističkog režima. Nije istrebljivao porodice.
Koljač, u molbi, i u novinskim istupima, navodi da je i on u Vukovaru izgubio brata i ujaka a da su mu majku i oca odveli u logore. Tako znači, srpski zločin traži hrvatski zločin a hrvatski zločin traži pomilovanje. Dotični je zaslužio da se nađe pod omčom ili pred streljačkim strojem, a ne da mu se dodjeljuje osam godina besplatnog stana i hrane, pa onda još i pomilovanje. Ne možemo pravdati istrebljenje porodice zbog pogibije nekoga mog na drugom kraju države. To može samo u vicu o glupom Husi koji je na željezničkoj stanici Podlugovi zaklao Marka. Kada su pružni radnici, s kojima je to jutro raznosio pragove, upitali: Šta uradi, odgovorio je: I Marko je zaklo Musu na Kosovu. To je bilo prije petsto godina. Možda, al ja sam juće ćuo.
I još, žena mu je trudna, dobro se vladao.
Pomilovanje je nagrađivanje. A nagrađivanje je opravdavanje zločina zločinom. Da li treba neka hrvatska porodica za trideset godina, u nekom novom ratu, da strada zbog porodice Zec. Dabome da ne treba. Zato đubre treba strijeljati.
A i inače je sve gadljivo, kad je humanoljublje, pravo na drugu šansu i uljuđenje kazni spalo na Ivana Zvonimira Čička, drkadžiju za ljudska prava i slično, Budišinog i Savkinovg saborca iz ustašoidnog hrvatskog proljeća koje će, te 91. i drugih potonjih godina, inspirisati mnoge poštene ljude hrvatske da budu zločinci bez ikakve potrebe i mimo njihovog bića.

IZVINJENJA NEMAJU SVRHE
Smireni i uljudni predsjednik Srbije, Boris Tadić, opet se izvinjavao onima nad kojima su i nad čijima su, divljaci počinili zločine u ime Srbije.
U višestranim divljačkim građanskim ratovima izvinjenja nemaju svrhe.
Mislim da Tadić to nije trebao da radi, ni prije ni danas. Naročito ne na dan Republike Srpske. Na taj način se priznaje da je Republika Srpska nastala i na zločinima. I na zločinima su nastale sve države bivše SFRJ. Naročito Hrvatska, BiH, Kosovo. Jedino Srbija nije nastala na zločinima. Srbija je bila prije svih.
Ali drugi aspekt je bitniji.
Svi oni koji traže izvinjenja, traže ih od Srbije i od Srba. Srbija i Srbi ni od koga ne traže izvinjenja. To govori o kolektivnom istorijskom kompleksu pojedinih naroda. Neću da budem uvredljiv pa ne obrazlažem. Hrvati i Bošnjaci traže izvinjenja od Srba i Srbije samao stoga što imaju kompleks krivice iza sebe. I jedni i drugi znaju da su činili zločine. Njihove vojne regularne kao i paravojne jedinice. Osim toga, zločini se na brdusinama mržnje ne mogu gledati samo u jednoj ravni. Jer, neki su izravnavani sa zločinima suprotne strane u Drugom svjetskom ratu. Hrvatski jurišnici, mada ih je manjina u odnosu na Hrvate, ne mogu tražiti izvinjenje Srbije i ne mogu tužiti Srbiju za genocid kao što to egzaltirano podržava leptirasti, vodnjikavi i celofanski predsjednički kandidat Josipović koji svoju namirisanu guzicu nije izlagao na ratištima gdje su domoljubi ginuli sasvim obično, bez pedigrea i u tišini, jer ne znaju gdje im je 300-400 tisuća Srba koji su bili u SR Hrvatskoj i u Ustavu SR Hrvatske.
Jednako pravo nemaju ni Bošnjaci, Muslimani i muslimani. Njihov zatvorski vođa, Izetbegović, zvani Islamska Deklaracija, promovisao je politiku muslimanske usamljenosti, čistote i kompaktnosti jer se islamski način života, običaji i pravo ne mogu ostvariti ako postoje primjese, zagađenje i kontaminacija drugim nacijama. Takva politika se može provesti jedino zločinima. A to uzrokuje i zločine drugih.
Oni koji od Srbije i Srba traže izvinjenje ponašaju se kao lešinari. Svjesni da nije utemeljena njihova samožalopojka o žrtvi i o tuđem genocidu, etničkom čišćenju i agresiji. Oni podsvjesno osjećaju glad za pobjedom koje nema, kao lešinari, podsvjesno gladni, koji jedu već trulo meso, tako i oni vode već završeni rat. Oni žele da se presudama i izvinjenjima napiše istorija o njihovom vlastitom herojstvu, džihadstvu, šehidstvu i domoviteštvu.
A radi se o običnom divljaštvu na svim stranama. Heroji ne izniču iz govana, dragi moji izvinjenozborci i izvinjenotrašci.
Izvinjenja imaju smisla samo u tolerantnoj, ljudskoj kolektivizaciji.
U kaljuži mržnje, višedecenijske i viševjekovne, izvinjenja se smatraju slabom tačkom i stoga se na njima toliko i insistira.
Osim toga, oni zločinci nad porodicom Zec, nisu zo zvjerstvo učinili u ime Hrvatske i u ime Hrvata. Kao ni drugi nešto isto ili gore, u ime Republike Srpske i Srbije.
Svako puca vlastiti metak i svako je životinja za sebe.

JOŠKA FIŠER, EVROPSKI KOMESAR ZA PESIMIZAM
Joška Fišer, čovjek sirotinjske biografije u kojoj se godinama ponavlja: Autor je bio ministar inostranih poslova Njemačke od 98. do 2005. godine, objavio je u Projektu Syndicate svoje viđenje srbijanizovane Evropske unije i evropeizovane Srbije.
Više od pola teksta otišlo je na raspoloženje evrounijaca koje je okrenuto protiv proširenja Unije. Lokalne novine su izvukle i naslov: Evropa ignoriše kandidaturu Srbije.
Neću da posvećujem neku pažnju Fišerovoj tvrdnji da je Srbija bila krivac za balkansku krizu, ratove i etnička čišćenja. To je jednostrana sarajevsko-agramerska i zapadnjačka propaganda koja ne može izdržati objektivnu analizu pred samo dvije činjenice, kao što su Izetbegovićeva: Za BiH ću žrtvovati mir i kao što je Mesićeva: Ja sam svoj zadatak obavio, Jugoslavije više nema. Ti ratni programi su obznanjeni mnogo prije balkanske krize, ratova i etničkog čišćenja. Na sreću, te protuve nisu bili Srbijanci.
Fišer, kao lešinar, nadvija nad Srbijom stav da EU neće primiti Srbiju bez riješenih granica sa Kosovom. On jasno kaže: Srbija mora prevazeći problem koji se tiče Kosova i Republike Srpske i isporučiti Tribunalu generala Mladića.
Joška Fišer, iz bivše partije zelenih, a sve partije i pokreti zelenih su manipualtivni dio političkog mozaika, svuda u svijetu, iz nerazumljivih razloga Kosovo i Republiku Srpsku svrstava u isti problem. I to problem Srbije. Republika Srpska je samostalni dio Bosne i Hercegovine a Bosna i Hercegovina je nezavisna država, članica Savjeta bezbjednosti UN, ej. Kosovo je oteti dio Srbije. A Joška Fišer, kao taj bivši ministar zagraničnih dela, trebao bi da zna da je Evropa, negdje u Skandinaviji, uz prisustvo i SAD, čini mi se, prije četrdesetak godina, donijela Obznanu o nepovredivosti i nepromjenjivosti granica u toj Evropi.
Mada ne bih imao ništa protiv i da šezdesetak zemalja u svijetu prizna nezavinost Republike Srpske pa da onda, zajedno sa Kosovom, na taj način budemo isti problem.
Kinska Srbodržava, Kosovo i Bosanski Srbi, odnosno Srpska Republika Bosna i Hercegina, kasnije Republika Srpska, jesu jedno vrijeme bili isti problem Srbije. Onda kada je Milošević, držeći u ruci taj triling glumio da ima hand u igri bele ili slično. Drugi su, pa i Fišerova zemlja, imali u rukama druge adute ali je ta partija karata završena. Srbija nema više ništa sa Republikom Srpskom. Niti Republika Srpska sa Srbijom. Bez obzira što će neki zadrigli, ucrvali i neodsmrđeni esdeesovac ili druga slaninasta srbenda, reći da se radi o izdaji, istorijski potezi su bili razdvajanje platnog prometa sa Srbijom, prihvatanje ovdašnjih auto-tablica, prihvatanje formiranja granične službe... upravo zato da ne bi mogao svako da diže pasji svrtak na Republiku Srpsku i Srbe u BiH. Da je sve to ostalo, kako su namjerili paljanski šumnjaci, sada bi preko Srbije lako bilo s Republikom Srpskom.
Joška Fišer je zaostao za vremenom.
Danas je Srbija partner Republici Srpskoj. Dođi, Borise, na slavu. I da vidimo kakvu ekonomsku priču.
Da je Ludi Slobodan bio bolje sreće s pameti, danas bi 400.000 Srba bilo u Hrvatskoj, svi Srbi bi bili na Kosovu, pa bi se imalo Srbe u četiri države. Ovako, samo se u Banjaluku može na slavu.
Dabome, znamo da Srbiju niko ne čeka u EU. I neće se niko počešati po guzici što je nema. Stoga, Fišer, nema potrebe da Srbiji problematizuje Republiku Srpsku. Da je Evropa toliko zaluđena Srbijom, ne bi dopustila de je, onomad, Turci čereče ili, tu skoro, da je Američani bombarduju mjesecima.
Niko ne čeka ni Republiku Srpsku.
Zato se ovdje i artikuliše vlastiti, realni nacionalni, politički i ekonomski interes.

JOŠKA FIŠER, EVROPSKI KOMESAR ZA PESIMIZAM
Joška Fišer, čovjek sirotinjske biografije u kojoj se godinama ponavlja: Autor je bio ministar inostranih poslova Njemačke od 98. do 2005. godine, objavio je u Projektu Syndicate svoje viđenje srbijanizovane Evropske unije i evropeizovane Srbije.
Više od pola teksta otišlo je na raspoloženje evrounijaca koje je okrenuto protiv proširenja Unije. Lokalne novine su izvukle i naslov: Evropa ignoriše kandidaturu Srbije.
Neću da posvećujem neku pažnju Fišerovoj tvrdnji da je Srbija bila krivac za balkansku krizu, ratove i etnička čišćenja. To je jednostrana sarajevsko-agramerska i zapadnjačka propaganda koja ne može izdržati objektivnu analizu pred samo dvije činjenice, kao što su Izetbegovićeva: Za BiH ću žrtvovati mir i kao što je Mesićeva: Ja sam svoj zadatak obavio, Jugoslavije više nema. Ti ratni programi su obznanjeni mnogo prije balkanske krize, ratova i etničkog čišćenja. Na sreću, te protuve nisu bili Srbijanci.
Fišer, kao lešinar, nadvija nad Srbijom stav da EU neće primiti Srbiju bez riješenih granica sa Kosovom. On jasno kaže: Srbija mora prevazeći problem koji se tiče Kosova i Republike Srpske i isporučiti Tribunalu generala Mladića.
Joška Fišer, iz bivše partije zelenih, a sve partije i pokreti zelenih su manipualtivni dio političkog mozaika, svuda u svijetu, iz nerazumljivih razloga Kosovo i Republiku Srpsku svrstava u isti problem. I to problem Srbije. Republika Srpska je samostalni dio Bosne i Hercegovine a Bosna i Hercegovina je nezavisna država, članica Savjeta bezbjednosti UN, ej. Kosovo je oteti dio Srbije. A Joška Fišer, kao taj bivši ministar zagraničnih dela, trebao bi da zna da je Evropa, negdje u Skandinaviji, uz prisustvo i SAD, čini mi se, prije četrdesetak godina, donijela Obznanu o nepovredivosti i nepromjenjivosti granica u toj Evropi.
Mada ne bih imao ništa protiv i da šezdesetak zemalja u svijetu prizna nezavinost Republike Srpske pa da onda, zajedno sa Kosovom, na taj način budemo isti problem.
Kinska Srbodržava, Kosovo i Bosanski Srbi, odnosno Srpska Republika Bosna i Hercegina, kasnije Republika Srpska, jesu jedno vrijeme bili isti problem Srbije. Onda kada je Milošević, držeći u ruci taj triling glumio da ima hand u igri bele ili slično. Drugi su, pa i Fišerova zemlja, imali u rukama druge adute ali je ta partija karata završena. Srbija nema više ništa sa Republikom Srpskom. Niti Republika Srpska sa Srbijom. Bez obzira što će neki zadrigli, ucrvali i neodsmrđeni esdeesovac ili druga slaninasta srbenda, reći da se radi o izdaji, istorijski potezi su bili razdvajanje platnog prometa sa Srbijom, prihvatanje ovdašnjih auto-tablica, prihvatanje formiranja granične službe... upravo zato da ne bi mogao svako da diže pasji svrtak na Republiku Srpsku i Srbe u BiH. Da je sve to ostalo, kako su namjerili paljanski šumnjaci, sada bi preko Srbije lako bilo s Republikom Srpskom.
Joška Fišer je zaostao za vremenom.
Danas je Srbija partner Republici Srpskoj. Dođi, Borise, na slavu. I da vidimo kakvu ekonomsku priču.
Da je Ludi Slobodan bio bolje sreće s pameti, danas bi 400.000 Srba bilo u Hrvatskoj, svi Srbi bi bili na Kosovu, pa bi se imalo Srbe u četiri države. Ovako, samo se u Banjaluku može na slavu.
Dabome, znamo da Srbiju niko ne čeka u EU. I neće se niko počešati po guzici što je nema. Stoga, Fišer, nema potrebe da Srbiji problematizuje Republiku Srpsku. Da je Evropa toliko zaluđena Srbijom, ne bi dopustila de je, onomad, Turci čereče ili, tu skoro, da je Američani bombarduju mjesecima.
Niko ne čeka ni Republiku Srpsku.
Zato se ovdje i artikuliše vlastiti, realni nacionalni, politički i ekonomski interes.

MESIĆU, POMILUJ
Mehmed Sulejman Mesić, predsjednik Orahovičke Hrvatske, pomilovao je, u stvari, smanjio kaznu za godinu dana, ubici porodice Zec čiji je pokolj bio jedan od prvih signala da Srbi treba da se olujiziraju iz Hrvatske što je i bio cilj stvaranja Neovisne Države Hrvatske a ne sama neovisnost. Kasnije je u tome Hrvatima Divljacima, jer ogroman broj ljudi u Hrvatsoj je ljudski samo što je ta jasenovačka sorta U Hrvatskoj nametnula svoja pravila ustašoidnog ponašanja, pomagao i lepezarij Kninskih Divljaka i Sloba Sloboda Dedinjac.
Dakle, ta neka grupa ustašoidnih pronositelja hvatstva, nasrnula je na civilnu nejač, izvan rata i zone ratnih dejstava, na porodicu koja nikoga nije ugrožavala, koja nije bila jatak četnicima i agresorima, i pobila ih ko zečeve, uključujući djevojčicu od deset, ili petnasest godina, ne sjećam se.
Onaj koji je klao u Jasenovcu može da se „opravda“ sistemom, naredbama, prijetnjama, državom.
Onaj ko sam u svojoj glavi odluči da u mrkloj noći istrijebi porodicu samo zato što je srpska, u rangu je krvoločnijem nego masovni logoraški istrebitelji.
Takvim ljudima se mora oduzeti život ili ih se na drugi način izlovati od svijeta i vijeka. A ne dodijeliti im osam godina zatvora, kao da su pljačkali banku.
Pogotovo, ne pomilovati ih.
Mehmed Sulejman Mesić, ovim činom, činovima protiv Republike Srpske, mada se poslije prao tezom da bi stvaranjem Trećeg Entiteta BiH bila podijeljena, odlaskom Srba i Hrvata, što bi to stvorilo muslimanski teroristički kamp u Evropi, jebe mi se za teroriste, ne moraju Srbi i Hrvati da budu nadglednici i osigurači, i svojim odlaskom na Kosovo, na kraju mandata, trajnije je iskomplikovao srpsko-hrvatske odnose u ove tri zemlje.
Svaki pametni predsjednik, bilo koje od tri države, ne bi trebao da komplikuje odnose sa susjedima. Istorija uči tome. A naročito predsjednik Hrvatske, predsjednik Srbije pa i predsjenik Republike Srpske, jer se radi o hrišćanstvu.
Koliko se razumijem u Kosovo, i u vojne baze, ni jedno ni drugo ne pripada hrišćanstvu. Slično kao i Mula Mustafa Mesić.

NAMJERNO TEMPIRANE PRIJETNJE PRED PRAVOSLAVNI BOŽIĆ (OHR KAO PDP)
Prijetnjom koju je izrekao povodom skupštinskih rasprava o referendumu nakon svojih nezakonitih odluka, Visoki predstavnik Valentin Incko, namjerno tempiranom pred pravoslavni Božić, svrstava se svojim saopštenjem u roj mrzitelja pravoslavnog naroda, kao što se i zlikovci, svojim kamama, uvijek svrstavaju u red istrebitelja, pa pred Božić, kadgod imaju priliku, priređuju klaonice za pravoslavne civile.
Skupštinska priča o referendumu u Republici Srpskoj takve je hitnoće da će trajati još mjesecima jer se radi o proceduri izmjene zakona i svega ostalog.
Ne vidim razloga da se daje hitno vatrogasno prijeteće saopštenje pred Božić, na Badnji dan.
Osim ako nije u pitanju mržnja i provokacija.
A Inckocvo pominjanje nezakonitosti referenduma, jer ga nema u spisku ovlaštenja Republike Srpske, jednako je uspješnom pišanju u trku ispred brzog voza. Sve što radi u oblasti zakona, odluka i nametanja, on i svi njegovi prethodnici, nemaju, kao prava, nigdje ni na kakvom spisku ovlaštenja.
Referendum, slobodno izjašnjavanje stanovništva nije Anšlus. To je tekovina demokratskih procesa od atinskih trgova do danas. Čak i da ga nema u Ustavu Republike Srpske, to pravo se ljudima ne može oduzeti.
Valentin Incko i Ohaer, ako su okupirali strukture vlasti u BiH i neovlašteno anektirali Bonska Ovlaštenja, nisu okupirali stanovnike Republike Srpske i BiH. Ni njihova prava. Zapravo, On i Njegovi, djeluju mimo zakona. Pravdajući svoje nezakonite odluke Visoki predstavnik se ne poziva na Ustav BiH, na Dejtonski sporazum i njegov Aneks X, nego na daleke, nebeske, neuhvatljive Deklaracije Ujedinjenih nacija. Da ima ikakvu pravnu podlogu, pozvao bi se na Aneks X. Ako tamo nema prava, nema ih nigdje.
Čudno je da saopštenje Incka i Ohaera zvuči kao izjave Pedepe o tome da vlast zaglupljuje narod referendumom kako bi narodu skrenuo pažnju sa ekonomske propasti. Ko je na čijoj sisi?
Prijetnje povodom referenduma, pred prvoslavni Božić, izrečene čudnim rječnikom koji dotiče budućnost Republike Srpske, igranje je vatrom. To je po BiH najrazornija izjava nakon Izetbegovićeve žrtve mira radi BiH.

PRSTI LUDIH OČIJU
(PROMOCIJA MOG ROMANA U BEOGRADU
I UŽI IZBOR ZA NINOVU NAGRADU)
Jučer sam u Knjižari Akademija u Knez Mihajlovoj, u Beogradu, novinarima predstavio svoj roman Prsti ludih očiju. Tačno u podne. U 14 časova zasjedao je žiri NIN-ove nagrade za roman godine i od 133 romana odabrao osam u uži izbor iz kojeg će se 15. Januara proglasiti roman godine.
Navodim tih odsam romana redoslijedom kako ih je žiti obznanio:
· PRSTI LUDIH OČIJU, Rajko Vasić
· TRI SLIKE POBEDE, Zvonko Karanović
· LJETOPIS VJEČNOSTI, Žarko Komanin
· GLASOVI U VETRU, Grozdana Olujić
· TAOCI, Sandra Petrušić
· A, AKO UMREM PRE NEGO ŠTO SE PROBUDI, Đorđe Pisarev
· KONSTANTINOVO RASKRŠĆE, Dejan Stojiljković
· PARK, KAMEN, MACHADO, Mirjana Urošević
Promocija u Akademiji nije, datumski imala nikakve veze sa sjednicom žirija jer je zakazana ranije obzirom da takve manifestacije u toj knjižari ne mogu da se dogovaraju danas za sutra.
Odjek u beogradskim medijima bio je veliki. I o promociji i o odluci žirija. U Banjaluci ništa. Kao da svake godine pet romana iz Republike Srpske ulazi u uži izbor za NIN-ovu nagradu a jedan uvijek pobjeđuje pa to više nije vijest.

STRANKA A NE IVO
Povratnički slogan Ive Sanadera trajao je dva dana.
Ništa, dakle, od zaustavljanja najezde Esdepea niti od jačanja Hadezea koji je, kao i Esdepe, imao lepezu kandidata za predsjednika što se, u oba slučaja otkriva kao erozija jakih stranaka.
To se mora objasniti ratnim porijeklom ovih partija. Prolazi vrijeme trajanja temelja ratnih političkih opcija. Nije moguće uvijek politički program temeljiti na proklamovanoj agresiji SFRJ, SRJ ili S na Domovinsku Hrvatsku kao ni na obiteljskoj tajkunizaciji.
Sanader je, dakle, pokazao svo nerazumlje i prvog i drugog poteza. S tim što je nerazumlje njegovog povratka razotkrilo nerazumlje njegovog odlaska. Objašnjenje da je htio da izazove šok jer nije htio predati dio Domovinske Hrvatske Slovencima, nije ni za Dudeka.
Ali je Skarlet O’Kosor pokazala svu odlučnost proizvoda pitsburške čeličane iz najboljih dana svjetskog uticaja čelika na međunarodnu ekonomiju. Njena protivkorupcijska politika ne izaziva na njenom špahtliranom licu nikakve izljeve samozadovoljavanja, bože me oprosti, ili teatralnosti. I nakon Brisanja iz Ivodencije, mrtvo-ladno, u stilu snaše ispod zagorskih bregi, kaže: Sutra je novi dan, što bi rekla Skarlet O’Hara.
Pošto sam prvi put rekao da ona ne može da bude premijer i da vodi stranku, pa sam uvidio da se pjesnik zajebao, sada ću samo postaviti dilemu: Ili ima pripremljen koncept i tim ili je uzela pola vijagre pa samo podjebava.
Jasno je da je politička scena u Hrvatskoj još u fazi blanširanja i da još nije dospjela u pretis-lonac. Predsjednički izbori i Remetinečki izbori mogu izazvati i druga unutarstranačka ili unutarposlanička raslojavanja pa i prijevremene izbore.
Još jedan krah postkomunističkih import i instant demokratija.

PROVOKATOR DO PROVOKATORA
Pedepe. To je univerzalna skraćenica, multifunkcionalna, multikonektibilna, multiasocijativna. Partija Do Posljednjeg Panja. Partija Dobrih Pozera. Partija Da Padneš. U narodu bi se to objasnilo kao Partija Miša Mekinjara.
Ivanićevo naslovno obraćanje u današnjem Avazu, i tvrdnja da Referenduma u Republici Srpskoj neće biti dok je SNSD na vlasti, promoviše ga u vrhunskog Miša Mekinjara koji iz svoje dobre zalihe demokratskog progresa kojim puderiše svoje birače, kao iz vreće brašna, sa rupom okrenutom prema zidu, motri na političku scenu i baca bombe.
Tako je u Narodnoj skupštini Republike Srpske odbio glasati za priču o referendumu o Inckovim odlukama ali je predložio da SNSD donese odluku o Referendumu za otcjepljenje Republike Srpske.
Očito je da je Ivanić, i Partija mu, na sisuljku međunarodnih garažnih snaga u BiH i obavlja dva zadatka, ovih dana: Prvo, da ne bude u vozu za referendum kako bi se krnjilo jedinstvo Republike Srpske ali da insistira da SNSD raspiše referendum o otcjepljenju kako bi i SNSD i Republiku Srpsku utjerao u avanturizam i balvan revoluciju čime bi se otvorio put ka definitivnom uništenju Republike Srpske i brisanju sa bosanskohercegovačkog i dejtonskog mozaika. Ivanić je dušu dao za to jer već stoti put nudi fleksibilnost i kooperativnost koju bi iskazao samo ako mu se omogući da iz vreće mekinja skoči na glavnu trpezu.
Ivanić i Pedepe se uključuju u Udruženje Sarajevskih Prevodilaca stavova Esenesdea. SNSD nikada nije predlagao i govorio o referendumu za otcjepljenje, ni 2006. Ni danas. To je sarajevski i unitaristički prevod stavova Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Ne znam otkud među njima i Ivanić. Govorili smo o pravu naroda na osamostaljenje do otcjepljenja. To pravo su narodi imali i u torturnom, diktatorskom i jednoumnom ustavu SFRJ. Zašto ne bi imali i u demokratskoj, prosperitetnoj, rascvjetaloj BiH?
A Republika Srpska, pogotovu SNSD, neće organizovati refrendum kad se Ivaniću nakrivi kapa. Referendum se organizuje jedanput. Kad zatreba. Osim toga, vidjeli smo, može i bez referenduma.
Svojim opservacijama u Avazu i drugdje, Ivanić se determiniše kao prvi dostavljač informacija i analiza međunarodnoj zajednici, kao terenski provokator i kao kolaboracionist od najvećeg povjerenja.

HAPŠENJA I POVRATAK
Vratio se Sanader.
Znači li to da su hapšenja prošla ili ih je trebalo biti još pa će biti zaustavljena.
Takva i slična pitanja samo su površina hrvatske zamračene politike još od trenutka kada bezmudaši u Jna nisu uhapsili Špegelja. Zamračen je, tako i Sanaderov odlazak kao i povratak.
Može biti štete od toga ako Kosorka, koja mu nije pokazala (sporazum sa Pahorom), bude zaustavljena u svojoj antikorupcionoj politici. Jer, kako su krenuli, dajbože da se stigne izabrati i predsjednik republike, u opasnosti su i kandidati da ih se da uhapsiti.
Slom Hadezea na predsjedničkim izborima može da bude jedan od razloga povratka. I uspon, kao rezultat. Kosorka djevojka očito ima mogućnosti da vodi vladu, u šta sam sumnjao, i može da zavrće mudanca ministrima, lopužama i prilopinama, jer nema ništa ukradeno, osim nekog stančića, ako se sjećam (nije imala pristupa strvožderima i njihovim gozbama), ali nema mogućnosti da vodi stranku jer je bara puna krokodila, i Bebića. Sanader je rekao da će aktivirati svoj statutarni čin počasnog predsjednika. To može biti znakovito.
Zaustavljanje Esdepea može biti sljedeći razlog. Jasno je da Hadeze, i da je Sanader ostao, nema kandidata za predsjedatelja Hrvatske. Na desnici se teško oduprijeti lovi i baviti se politikom koja bi valorizovala kandidata ili više njih. U toj šumi šušteće valute nevidljivi Milanović i još nevidljiviji Josipović, postaju protagonisti. Bandić, koji je i za vrijeme ortodoksnog Račana bio pola divojarac, pola tasmanaijska neman, predočio se jedinim borcem protiv najezde Esdepea. Sanader i jedan dobar dio Hadezea, odlučio je, možda, podržati Bandića ako se još išta može učiniti i ako su ankete istinite. Da li je zato rekao da će podržati onog koga podrži organ stranke. Jer, on sam nije toliko ubjedljiv.
Procjenjujem da neće zaustaviti pomamu za Remetincem. To je, ipak, evropski uslov.
Da li će uspjeti lansirati Bandića, zajedno sa crkvenim tegljačem, vidjećemo. Ovisi kakve su stvarne ankete.

EKSPERT MEHMED EŠDAUN, BLJUZGO
Na samom kraju još jedne usranobalkanske godine u kojoj BiH nije uspjela postati Bosna a Butmir Dejton, javio se Pedi Ešdaun Bivši.
Taj bljuzgo, a riječ bljuzgo označava smlatu koja hoda po suvoj zemlji kao po proljevu, snalazi se u diplomatiji kao krokodil u avionskom nužniku i od sveg posla najbolje obavlja valjanje u blatu vlastitih usmrđenih moždanih iznutrica, gluposti, kao krmača u pravom, predočio je novi ekspertski recept za BiH. Kao Kardelj onom seljaku iz mog vica o kravi i još toliko ideja. Rekao je da ako želite riješiti pitanje Republike Srpske i opstrukcije Milorada Dodika, onda vaš najmoćniji saveznik nije Brisel nego Beograd i Podgorica. Ako želite riješiti status Hrvata u BiH (ja sam mislio da je riješen, da su ih se riješili), onda vam je najveći saveznik Zagreb. Morate imati balkansku a ne samo bosansku politiku, ako želite da BiH provodi reforme.
Dakle, taj Bljuzgo još živi u vremenu Franje i SlobeJebogaOn.
Ne treba se ni čuditi. Ta dva Glogova Koca, specijalno dizajnirana za Samoupravnu Socijalističku Jugoslaviju, produkt su Pedija i njegovih injženjeraca. Stoga su sa Francekom i Slobecom delali i Holbruk i drugi internacionalci iz Karavankupleraja Balkan Nacionalni Interes.
I sada se demonstrira ta beogradska politika za Republiku Srpsku i Srbe i agrampolitik za Hrvate u BiH. S dodatkom Ankare za Bošnjake, Sarajnjake i Otomanjke.
Nisam stručnjak za angažman Turske, jer nakon tolikostoljetnog iskustva Ovdje, ne mogu da predvidim ništa drugo do krvi, sablje i nabijanja na kolac kao posljedica tog angažmana.
Ali svi smo stručnjaci za angažman Beograda i Zagreba. Kako se Zagreb, pod čim treba podrazumijevati Tuđmana, Hadeze Znadese, Vašingtonsko poturčavanje Hrvata, angažovao vidljivo je u broju Hrvata u BiH. Za detalje tog odnosa vidi: Zirdum, Poskok i rekacije. Dakle, sačuvaj me bože zagrebačke brige za Hrvate Ovdje. A neka me, Svemogući, zaobiđe briga Beograda za mene i Moj Narod. Kada se Beograd pod Slobodanom, brinuo za Moj Narod, Moj Narod je bio ulitan do grive.
Mehmed Pedi ne shvata da je prošlo to vrijeme.
Sada Hrvati u BiH znaju šta je njihov politički interes. Znaju sve bolje. Znaju i Srbi. Sada sva lepeza predsjedničkih kandidata, u Zagreba, dolazi Ovdašnjim Hrvatima i uvažava ih sve do Trećeg Entiteta. A iz Beograda crkoše vičući da priznaju međunarodno priznatu BiH, skoro kao što su SAD priznavale međunarodno graničnu SFRJ. I kad trebaju ići negdje u svijet, prvo dolete u Banjaluku da zamole da ne pominjemo ozbiljne stvari u narednih 12 časova.
Toliko o uticaju Zagreba i Beograda. A ne razumijem Mehmeda Pedija za Podgoricu. Veći je uticaj Masajaca na lađenje muda bijelog polarnog medvjeda nego Podgorice Ovdje.

OTVORENE LISTE ZA ZATVORENU BiH
Digle se sve helsinčke slobode po Bosni i Hercegovini u odbranu otvorenih izbornih lista, tog velikog zaloga demokratije i slobode, poštenih izbora i najljudskijih prava.
Esdea, Hadeze bez broja i još neke stranke su predložile izmjene izbornog zakona i uvođenje zatvorenih lista.
BiH je demokratija na bujadištu, na zečijem jebalištu, stabilnije su gaće na štapu nego bosanskohercegovačka demokratija, na bosanskohercegovačku demokratiju i zec ga diže. Otvorene liste samo doprinose tom anarhogologuzanskom demokratskom miljeu. Poslanici, delegati i odbornici/vijećnici, mogu da rade štogod hoće, da postaju nezavisni i neovisni, da izlaze iz klubova svojih stranaka i formiraju nezavisne klubove utičući tako na stvaranje novih stranaka i mijenjajući politički mozaik i odnos snaga mimo izbora.
Na to nemaju pravo.
Jer su na izbore išli pod stranačkom zastavom i predstavili se biračima i javnosti u ovoj ili onoj boji. Ljudi su glasali za njih i nju, stranku. Napuštanjem stranke i odnošenjem mandata, birače i javnost dovodimo u stanje obmanutog vlasnika demokratije. Jer birači su vlasnici demokratije a ne poslanik ili odbornik. Oni su samo izabrani.
I jer, ako neko ima demokratskih muda, neka se kandiduje kao nezavisni kandidat. Zatvorene liste mu to ne sprečavaju. Pa vidi, brale, kako ćeš proći bez stranke. Jedan je Bandić a i on je ime i karijeru stvorio u stranci.
Stranka je odgovorna pred biračima i javnosti a ne pojedinačni kandidati. Zato i treba da bude vlasnik svojih mandata i za njih odgovara na sljedećim izborima.
I još nešto bi spriječile zavorene liste: tajkunsko-internacionalnu manipulaciju političkom scenom. Za određene pare i Huso će da postane peder, kako je konstatovano u onom predratnom vicu.

PROFESOR DOKTOR UNITARIST
Sa uživanjem najgrđe govorim o unitaristima.
Sa većim uživanjem samo pominjem konkretne, po imenu i prezimenu, unitariste.
Danas je to prof. dr. Ćazim Sadiković koji u intervju sarajevskom pivarskom biltenu, kao ustavoekspertski venecijanac, govori o potrebi da Visoki Predstavnik ostane u Bosni i Hercegovini (ne mora i u Hercegovini, dodajem ja), duže nego stećci i Turci zajedno.
Dragi Profesor Unitarist se brine za Bosnu mu i Hercegovinu im - u slučaju velikih šumskih požara i povodnjeva, velikih štrajkova i nereda, u vrijeme mogućih nemira, ko će činiti vlast, veli.
Još veli da je institucija Ohaera, d.o.o. trebalo da vrši korektivnu ulogu u odnosu na državu i ukupni Ustav BiH. Koliko sam shvatio, radi se o korektivnoj hirurgiji, fejs liftingu, dizanju, prvo na noge pa onda dizanju i one stvari toj Državi, pa dizanju rejtinga... Profesor Unitarist prilikom tog zalaganja za vječni lifting Ohaera u BiH i laže jer kaže da mu je, Visokom Predstavniku, Aneks X Dejtonskog sporazuma naveo i zadatke. Koje on nije izvršio i zato ne treba da ide.
Bez obzira što sam dosadan, navešću ovdje, opet, cijeli Aneks X:

Aneks 10 - Sporazum o civilnoj provedbi

Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska ("Stranke") sporazumjele su se o sljedećem:
Član I: Visoki predstavnik
Stranke su se sporazumjele da provedba civilnih aspekata mirovnog rješenja obuhvata veliki raspon aktivnosti uključujući nastavak pružanja humanitarne pomoći dok je god to potrebno, obnovu infrastrukture i privrednu obnovu, uspostavljanje političkih i ustavnih institucija u Bosni i Hercegovini, promoviranje poštivanja ljudskih prava i povratak prognanika i izbjeglica te održavanje slobodnih i poštenih izbora prema rokovima u Aneksu 3 Općeg okvirnog sporazuma. Veći broj međunarodnih organizacija i agencija bit će pozvan kako bi pomogao tom procesu.
Radi kompleksnosti s kojima su suočene, Stranke traže postavljanje Visokog predstavnika, koji će biti imenovan u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako bi Strankama olakšao napore, pokrenuo i, ako je prikladno, koordinirao aktivnosti organizacija i agencija koje su angažirane u civilnom aspektu mirovnog rješenja na taj način da će provoditi zadatke povjerene rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako su navedene u daljnjem tekstu.
Član II: Mandat i metode koordiniranja i veze
Visoki predstavnik će:
Nadgledati provedbu mirovnog rješenja;
Održavati tijesne kontakte sa Strankama radi promoviranja njihovog potpunog pridržavanja sa civilnim aspektima mirovnog rješenja i promoviranja visokog stepena suradnje između njih i agencija koje učestvuju u tom aspektu;
Koordinirati aktivnostima civilnih organizacija i agencija u Bosni i Hercegovini kako bi osigurao efikasnu provedbu civilnih aspekata mirovnog rješenja. Visoki predstavnik mora poštovati njihovu autonomiju unutar područja operacija, dajući im, ako je potrebno, opće smjernice o utjecaju njihovih aktivnosti na provedbu mirovnog rješenja. Od civilnih se organizacija i agencija traži da pomognu Visokom predstavniku pri izvršavanju njegovih nadležnosti davanjem svih podataka relevantnih za njihov rad u Bosni i Hercegovini;
Olakšati rješenje bilo kakvih poteškoća koje nastanu provedbom civilnog rješenja, ako Visoki predstavnik prosudi da je potrebno;
Učestvovati u sastancima organizacija donatora, naročito u pitanjima obnove i izgradnje.
Periodično izvještavati Ujedinjene narode, Evropsku uniju, Sjedinjene Države, Rusku Federaciju te druge zainteresirane vlade, stranke i organizacije o napretku provedbe mirovnog sporazuma u vezi sa zadacima postavljenim u ovom Sporazumu.
Davati smjernice i primati izvještaje od povjerenika Međunarodnih operativnih policijskih snaga, osnovanih Aneksom 11 Općeg okvirnog sporazuma.
U skladu sa svojim mandatom, Visoki predstavnik saziva i predsjeda Komisiji ("Zajednička civilna komisija") u Bosni i Hercegovini. Ona će se sastojati od viših političkih predstavnika svake Stranke, zapovjednika IFOR-a ili njegovog predstavnika te predstavnika onih civilnih organizacija i agencija koje Visoki predstavnik smatra potrebnim.
Visoki predstavnik će prema potrebi osnivati podređene zajedničke civilne komisije na lokalnom nivou u Bosni i Hercegovini.
Zajednički konsultativni odbor sastaje se povremeno, ili kako je to dogovoreno između Visokog predstavnika i zapovjednika IFOR.
Visoki predstavnik, ili njegov imenovani predstavnik, održavat će tijesnu vezu sa zapovjednikom IFOR-a, ili njegovim predstavnicima, te uspostaviti odgovarajuće aranžmane povezivanja sa zapovjednikom IFOR, kako bi se olakšalo provođenje njihovih zadataka.
Visoki predstavnik izmjenjivat će informacije i održavati redovno vezu s IFOR-om, kako je dogovoreno sa zapovjednikom IFOR i kroz komisije koje su opisane u ovom članu.
Visoki predstavnik će prisustvovati ili slati predstavnika na sastanke Zajedničke vojne komisije, te nuditi savjete naročito o stvarima političko-vojne prirode. Predstavnici Visokog predstavnika također prisustvuju radu podređenih komisija Zajedničke vojne komisije, kao što je navedeno u članku (8)(8) Aneksa 1-A Općeg okvirnog sporazuma.
Visoki predstavnik može također osnovati civilne komisije unutar i izvan Bosne i Hercegovine kako bi olakšao provođenje svog mandata.
Visoki predstavnik nema ovlasti nad IFOR-om i ne može utjecati na bilo koji način na provođenje vojnih operacija ili na zapovjedni lanac IFOR-a.
Član III: Osoblje
Visoki predstavnik imenuje osoblje, ako smatra da je to potrebno, koje bi mu pomoglo pri provođenju navedenih zadataka.
Stranke će olakšati rad Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, uključujući odgovarajuću pomoć koja je potrebna u vezi s transportom, hranom, smještajem, komunikacijom i drugim stvarima po cijenama koje su jednake onima koje se osiguravaju IFOR-u prema važećim sporazumima.
Visoki predstavnik imat će u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine takva pravna ovlaštenja koja mogu biti potrebna za provođenje njegovih funkcija, uključujući ovlaštenje za sklapanje ugovora, pribavljanje i raspolaganje nekretninama i ličnom imovinom.
Privilegiji i imuniteti koji se pružaju su sljedeći:
Stranke priznaju Uredu Visokog predstavnika te njegovim prostorijama, arhivima i drugoj imovini iste privilegije i imunitete kao što ih imaju diplomatska predstavništva i njihove prostorije, arhivi i druga imovina prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
Stranke priznaju Visokom predstavniku i profesionalnim članovima osoblja te njihovim porodicama iste privilegije i imunitete koje uživaju diplomatski predstavnici i njihove porodice prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
Stranke priznaju drugim članovima osoblja Visokog predstavnika i njihovim porodicama iste privilegije i imunitete koje uživaju članovi administrativnog i tehničkog osoblja i njihove porodice prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima.
Član IV: Suradnja
Stranke će u potpunosti surađivati s Visokim predstavnikom te njegovim osobljem, kao i s međunarodnim organizacijama i agencijama, kao što je predviđeno u članu IX Općeg okvirnog sporazuma.
Član V: Konačna nadležnost za interpretaciju
Visoki predstavnik ima konačnu nadležnost interpretacije ovog Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja.
Član VI: Stupanje na snagu
Ovaj Sporazum stupa na snagu potpisivanjem.

Ova priča o intepretaciji, da li će interpretirati kao Kemal Montineo ili kao Leo Martin, ne znači Ćazimovu “korektivnu ulogu u odnosu na državu i ukupni Ustav BiH.”
Kada su nam, pardon: im, ovakvi profesori, kakvi su tek irgeti.

BAUK KRUŽI BALKANOM
Bauk Srbije koja dijeli Bosnu.
I bauk Republike Srpske.
Pod pojmom Bosna u ovom tekstu podrazumijeva se zemlja koje nema a čija funkcionalnost, centriranost i unitaroidnost treba da posluže samo ukidanju Republike Srpske. I ničemu više.
Pod pojmom Republika Srpska u ovom tekstu podrazumijevam Srbe i Hrvate. Jer, Hrvatima je jedini ožilak za koji se mogu uhvatiti u razularenoj matici Bosne, baš Republika Srpska.
Srbija je ponovo postala meta na Balkanu.
Republika Srpska je jedan od razloga.
Meta se detektuje uobičajenim sredstvima. Jedanput je Srbija kriva za velikosrpski nacionalizam i teritorijalizam u bivšoj SFRJ. Drugiput je kriva za genocid nad Bosnom Koje Nema. Treći put je kriva za neljudska prava na Kosovu koja tamošnji Šiptari nazivaju, takođe genocidom. Sada je Srbija kriva jer, zajedno sa Banjalukom, dijeli Bosnu. To je naslovna tvrdnja velike analize srbijanskog Helsinškog komiteta objavljene na dvije strane sandžačkog dnevnog lista Danas koji izlazi u Beogradu.
Ta optužnica i optužba obznanjene su u trenutku kada Boris Tadić na svesrpskom skupu u Beogradu izjavljuje da Srbi trebaju biti lojalni građani svojim državama a da te države treba da očuvaju identitet, kulturne i jezičke osobine Srba.
Što se mene tiče, ako nije imao nešto svesrpskije, to nije trebao ni da izjavljuje. Jer to znači da se zalaže da Srbi budu manjina u tim drugim zemljama. Bolje da je rekao nešto univerzalno: Srbi su listom za smanjenje emisije ceodva.
U toj analizi Helsinškog komiteta, plaćenoj obznani koja detektuje bauka nad Balkanom, sugeriše se da je Banjaluka, a i cijela Rusija i sav Beograd, za status kvo, što dijeli Bosnu, da bez dijaloga nema rješenja u BiH, da Republika Srpska može ostati kao entitet samo tamo gdje su Srbi bili u većini prije rata 92...
Činjenice stoje drugačije. Nije jasno zašto je u BiH potrebno rješenje ako to znači ukidanje Republike Srpske i istrebljenje Srba. U čemu je problem ako jedna zemlja, entitet, nacija, smatra da treba da opstane. Zbog čega se helsinški i ostali idioti stalno vraćaju na 92. i 91. Kada to omogućava da se vratimo i dalje: Srbi treba da imaju entitet, i državu, ako još nekome nije jasno, tamo gdje su bili većina prije Otomanske Stabilnosti. Barem se sa Srbima nije moguće takmičiti u vraćanju u istoriju.
Srbija je meta i u nametnutoj saradnji sa Turskom. Potrebno ju je ucjenjivati i obavezivati Republikom Srpskom i držati je dalje od Evrope i EU. Ako ti Turska kupuje JAT, neće ti Evropa biti brat.
Helsinški i drugi idioti, ipak su sve pogrešno shvatili.
Republika Srpska i Srbi u BiH nisu više beogradsko pitanje. Ovdje se radi o identitetu koji je ustanovljen, o političkoj artikulaciji realnog i dugoročnog srpskog i republičkog interesa, o trojstvu koje omogućuje samostalnost, entiteta ili države, u okviru ili izvan BiH, a koje se sastoji od zemlje, noge i jezika na jednom mjestu i istovremeno.
Geostratezi i geosratezi bi trebali bolje pogledati.
Nije im još jasno koja je najvažnija srpska zemlja.