NIŠTA NE LIJEČI TAKO DOBRO KAO REALNOST
U Sarajevu je održan nekakakv skup kojeg je organizovao FES, Fridrih Ebert Štiftung, a na kojem se raspravljalo o tome gdje želimo stići 2014. Nisu trebali organizovati, ja bih im odmah rekao: nigdje.
Ali, to svi znaju.
Na tom skupu je Nerzuk Ćurak, profesor sarajevskog Efpeena pominjao i mene: kako piše sarajevsko Oslobođenje, rekao je: Rajko Vasić piše tekstove čija interpretacija i čitanje apsolutno može uputiti na elemente fašizma. Vasić je bio sjajan komunistički novinar u bivšem režimu ali je danas izvšio nacional-socijalističku folkloraciju života.
Pogriješio je. Nisam bio sjajan novinar. Jer u tadašnjoj konkurenciji na Televiziji Sarajevo, nisam mogao biti sjajan, bio sam produktivan. Nisam bio ni komunistički novinar jer sam vlastima vadio oči gdjegod sam stigao i to nikako nije mogao biti komunizam. Nisam izvršio nacional-socijalističku fokloraciju života. Ja ga samo opisujem. A čak i da se može u mojim tekstovima uputiti na elemente fašizma, ja tome nisam kriv. I ja sam proizvod stanja BiH, ja nisam pao s neba. Po čemu je, uostalom, fašizam podjela a nije fašizam podjarma. Fašizam federalizacija a nije unitarizacija. Fašizam Republika Srpska a nije fašizam bosanska nacija.
No, još gore je.
Profesor Ćurak je analizirao stanje u BiH i zaključio, ako je Oslobođenje doslovno citiralo, i ovo i o meni: Logika dejtonske države je proizvela Esdepe dominantno bošnjačkom partijom a Esenesde je odvela u nešto što sa socijademokratijom gotovo da nema nikakve veze.
Nije kriva dejtonska država, moj profesore. Dejtonska država je posljedica stanja podijeljenosti i mržnje u ovoj zemlji. Samo što se Dejton malo zajebao, da folklorizujem, u pogledu muslimansko-hrvatske federacije, uzimajući da je mržnja samo u odnosu na Srbe i od Srba. Maks Levenfeld je 1920. napisao Andriću sve o tome. A Esdepe je uvijek bio bošnjačka stranka. Da nije, ne bi bio u sarajevskoj ratnoj vlasti. Esenesde je od početka u svoj program zapisao dva enteteta i tri naroda i, i tada, i sada, borio se za najšire, siromašne slojeve.
Moja krivica je samo u tome što volim da napišem i kažem kako jest. Kada sam rekao da Esdees, Esdea i Hadeze ne mogu voditi narode i državu, otjeran sam sa TVSA i dobio poziv za rat (znao sam šta me čeka). Kada sam ostao živ vidio sam dokle je došla dijagnoza doktora Levenfelda.
Moj lijek je: podijeliti sve što se može podijeliti.
Nadam se da profersor ne želi da studentima predaje šarene laže i život im i politiku pakuje u svjetlucave omote sa roza mašnicama. Pa da se onda čudimo kad se sretnemo u sljedećem pokolju.
A mene može da zove kako hoće. Bolest se time ne liječi.

REISUL ŠEŠELJ
Reisul Cerić je izašao u hrvatsku javnost, putem Preporodovog Žurnala koji izlazi u Zagrebu, i iznio, ponovo, svoju morbidnu tezu da smo svi mi, sa naglaskom na Srbe i Hrvate, samo etniciteti, a da smo, onda, zajedno sa Bošnjacima, svi Bosanci. On kaže: Bosansku naciju čine tri glavna etniciteta: Bošnjaci, Hrvati i Srbi.
Tako je reisul otišao u istoriju da potraži politički i nacionalni spas za Bošnjake jer je danas nemoguće do kraja utemeljiti tu ideju bošnjaštva kao nacije pošto vjersko opredjeljenje ostaje prioritet islama, pa tako nije moguće ni politički uobličiti koncepciju za Bošnjake, više volim reći muslimane.
Stoga reisul Cerić, kao najučeniji, pokušava zaobilaznim, nacioporobljivačkim, fašistoidnim, jednom probanim kalajevskim putem, da dođe do nacije: pretvaranjem svih u bosance i da tako, istorijski usporeno i neprimijetno, izvrši islamizaciju Srba i Hrvata i da ih, još u ovom vijeku proglasi manjinama.
Pričao je u tom intervjuu reisul i o saradnji muslimana sa Otomanskom imperijom, supersilom, kako je naziva, o tome da su zakasnili za Srbima i Hrvatima kod pitanja nacije pa su sada u problemu. Divim se obrazlaganju laži više nego samoj hrabrosti za laž. Današnji Bošnjaci nisu ni u čemu zakasnili u nacionalnom pitanju, nego su prišli islamu zbog koristi koje su ljudi tada imali. Treba li da se navode primjeri gdje su dva brata primala islam a dva ostajala u hrišćanstvu? Jedini problem na nacionalnom putu Bošnjaka jeste odlazak Otomanske Stabilnosti u istoriju. Ali s tim se trebalo računati.
Reisul Cerić ponavlja Kalajeve recepte o bosanskoj naciji, bosanskom jeziku i bosanskom nacionalnom ponosu. To je tragedija bošnjaštva. Kalaj je preuzeo Bosnu i Hercegovinu 1882. Sada je 2009.
Još je veća tragedija u tome što reisul ponavlja recepte Voje Vojvode Šešelja – svi smo mi Svbi, pvavoslavne, katoličke i islamske vevoispovesti.
Teritorijalnost je jedina efikasna brana ovakvim panbosanskim totalitarnim idejama. Stoga je dobro ako Čović, ili bilo ko drugi, danas govori o Trećem entitetu, većinskom teritorijalno-političkom okviru hrvatskog nacionalnog bića u BiH, i ako o tome govori Hrvatski državni sabor, mada ja mogu reći da je to Sabor Hrvatske. Jer, ja sam o Trećem entitetu pisao i govorio 1999. Stoga je presudna trajnost Republike Srpske.
Kada se teritorijalno osiguramo, sve ustavne, konstitutivne nacije u BiH, nikakva pansrbizacija, kroatizacija i svebosanstvo, neće biti mogući.
Inaće će ovdje uvijek da vaskrsava neki Kalaj.

MIRKO PEJANOVIĆ, HILJADUGODIŠNJAK
I LAŽNA DRŽAVA BiH
Mirko Pejanović, laboratorijski i forenzički dokaz da su u Sarajevu nekad živjeli i Srbi, kolaboracionist ratnog samozvanog predsjedništva takozvane Republike BiH, predsjednik Srpskog građanskog vijeća, a Srbi vole građane ko ona stvar kišu, član savjeta nekakvog Ifimes instituta i dekan sarajevskog Efpeena, objavio je za taj ljubljanski institut studiju o ZAVNOBiH-u kao temelju državnosti BiH.
Dabome, ustvrdio je, u skaldu sa svim balkanskim parmeciumolozima, da je BiH teritorijalno-politička cjelina hiljadugodišnje povijesti.
Pisao je naširoko o toma kako je Berlinski kongres potvrdio istorijske granice te naseobine, slično kao što je to učinio i dejtonski kongres, mnogo kasnije. A onda dolazi Drugi svjetski rat gdje BiH obnavlja svoju državnost u okviru antifašističke borbe, kaže Pejanović.
E, tu smo.
43. godine dvije trećine BiH je bilo oslobođeno, kaže Pejanović. Nešto povoljnija situacija u odnosu na onu kada je takozvana AR BiH i još takozvanija Republika BiH, držala aerodromski tunel, Baščaršiju i zaštićene zone Žepu i Srebrenicu. U toj situaciji, 43. ZAVNOBiH je bio, kazuje Pejanović neukom ljubljanskom plebsu željnom obrazovanja iz oblasti balkanskih i bliskoistočnih studija, izraz građanskih i svenarodnih zbratimljenih težnji koje je svesrdno podržao i drug mu Tito.
Svenarodne i zbratimljene težnje. Muslimanski aktivisti Komunističke partije i partizanski borci, Šefket Maglajlić i hiljade, morali su nositi srpske nadimke da ne bi najebali u srpskim partizanima, toliko je zbratimljenost bila jaka. Svenarodni izraz je takođe laž kao i agresija na BiH, mnogo decenija kasnije. Kada je Rodoljub Čolaković, iz oblasti Majevice, putovao na Prvo zasijedanje AVNOJ-a u Jajce, morao je proći preko četničke teritorije na velikoj Trebavi, Petrovom Polju, sve do ponad samog Jajca. Tada su mu četnici odobrili prolazak i izdali pisani ausvajs, izraz njihove svenarodne težnje, u zamjenu za velike količine hrane. Ustaše, koje nisu bile zbratimljene, kao ni četnici, držali su pojedina uporišta čak i nakon kapitulacije Njemačke, u Kotor Varoši, Šamcu... Dakle, AVNOJ i ZAVNOBiH, nisu bili izraz svenarodne zbratimljene volje nego deklaracije i manaifestacije pobjednika koji će ih kasnije obrazložiti kao narodnu vlast na kojoj je nastala FNRJ. Nemam ništa protiv. Pobjednici pišu istoriju. To želi i Pejanović. Samo što on, i njegovo Sarajevo, nije pobjednik. On je lažov.
Kao što je lažna i hiljadugodšinja država BiH. BiH je nastala u Dejtonu, prvi put kao država. Oktroisana, nametnuta, naturena, bez volje Srba i Hrvata. Tu volju ne mogu nadomjestiti Pejanović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman koji su, u stvari, u Dejtonu, potpisali svoj poraz u zajedničkoj akciji podjele ili preuzimanja cijele BiH. Samo zato su bili tamo.
Jadna je država koja se hvata za ZAVNOBiH i koju brani Mirko Pejanović. A ako je ta teritorija, naseobina, i imala neku hiljadugodišnju povijest, budućnost sigurno nema.

IZVINJENJE SVIH IZVINJENJA
Haris Silajdžić, ranjeni lav koji je ispao iz aprilskog paketa, ispao iz svih kolosijeka, nešto kao Stipan Mesića Mehmed Meša, dao je intervju u finansiranom srbijanskom listu Danas.
Tu je rekao da Srbija treba BiH tretirati kao svaku drugu državu i ponašati se na način kako to Hrvatska radi već deset godina i Crna Gora od svoje nezavisnosti. Samo tako, te nakon što iz Beograda dođe i zvaničan civilizovan akt izvinjenja, možemo imati stvarno dobrosusjedske odnose. To izvinjenje treba priznati genocid u BiH jer je to sudski potvrđena činjenica, tvrdi Haris.
To priznanje će doći, prognoziram, kada frulašica Seka-Kanda bude predsjedatelj Serbije.
A u BiH nije bilo genocida. Bez obzira što je sud to potvrdio. Sud presuđuje na osnovu dokaza. A ne potvrđuje prethodno izrečene političke kvalifikacije. Da bi bilo genocida, u Srebrenici, i drugdje, potrebna je dokazana, papirnata, napisana, namjera, verifikovana kao sudski dokaz, kao što je bilo u slučaju Hitlerove partije koja je u osnivačkom programu sadržavala priče o rasi i pripadnosti rasi a kasnije osnivanjem eses itd. to materijalizovala i realizovala u obliku genocida. U slučaju Srebrenice nema dokazane namjere. Potvrde izdajemo od 8 do 15h.
Ali nije to bitno.
Bitno je da Haris Silajdžić propisuje Srbiji šta treba da radi i kako da se ponaša. On govori u ime BiH a na to nema pravo. Može da govori u ime Mog Naroda, u ime Moje Vjere, u ime Moje Stranke, ali ne može da govori u ime BiH. Jebo ga Danas koji ga prenosi.
BiH je i Republika Srpska. BiH su i kantoni. BiH su i Hrvati. A on je samo član Predsjedništva.
Zločina što se tiče, i Srbije, Haris Silajdžić treba da zna, i to ću mu, i njegovima, ponavljati, kolikogod on puta bude ponavljao polithalucinacije o genocidu i Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini, da je ta Srbija, tada u sastavu ostatka Juge nakon odlaska Krojčlanda i Laškolanda, nudila ostanak u ostaku zemlje. Tada ne bi bilo sto hiljada mrtvih ni nesretnih iz Aneksa Sedam. Alija Izetbegović bi bio predsjednik Jugoslavije, svi muslimani bi bili u jednoj državi. Ali, Alija je za BiH žrtvovao mir. Nije uljudno, poslije, žaliti se na zločine. Niko ne žrtvuje mir da bi se igrali trule kobile, piruz-pale i poklape. Ozbiljni smo ljudi, kad ratujemo, red je da činimo i zločine jedni drugima. Nismo mekušci pa da u rat idemo zbog humanizma, renesanse i kubizma. Takođe, ako ratujemo, muški, balkanski, istorijski izvježbano, krvoločno, nije red da se izvinjavamo. Nismo u plesu stali dami na cipelu.
Haris Silajdžić bi, kao potomak svojih istovjernika iz davnina Otomanske Stabilnosti, trebao, u stvari, da se izvini Srbima i Hrvatima za posabljivanje, poturčivanje, porobljavanje koje su njegovi preci praktikovali na ovim prostorima.
To je izvinjenje svih izvinjenja. Da bi dalje mogli da eglenišemo.

KONGRES DEMOKRATSKE PARTIJE
Krajputaši svih partija, ujedinite se.
Vi, neshvaćeni, nepriznati, neprihvaćeni lideri i nove snage, vi koji ste budućnost politike Republike Srpske, vi koji niste dobili šansu u vašim bivšim strankama, vi koji ne možete, u vašoj prosječnosti, više da podnesete torturu 50%-postotne glasačke podrške jednoj političkoj stranci, koji živite u misaonom mraku, da li vašom zaslugom ili zaslugom birača koji nisu za vas glasali, ustanite i dignite svoj glas, makar i za Dragana Demokratskog Čavića.
To bi mogao da bude moto i himna Demokratske partije Dragana Čavića.
Koji je ostao upamćem po tome što je promovisao veliku političku misao: Na kraju ćemo mi svi biti prinuđeni da imamo svog Rajka Vasića.
Ne znam, ali sreća je da nas je bog spasio božijeg davanja da svi imamo svog Dragana Čavića.
Dobro je da postoji opozicija. To je znak evropejstva i demokratije. To je znak da neko nešto radi i gradi. Dobro je ako opozicija misli svojom glavom. Dobro je što je DPČ održala svoj prvi kongres. Kongres, kako to gordo zvuči. Skoro kao Partija.
Nije dobro što su televizijske slike i sekvence snimale tužne, skoro kosovske scene, scene četeresnice, scene vlastite sramote na licima konglomerata bivših ljudi iz bivših stranaka. Svakog od njih je bilo sramota što je tu i gledao je negdje na stranu, negdje pored, u svoj neki notes ili džep, imao veliku brigu tog trenutka, svaka od tih faca naprosto se izvinjavala što je tu.
To odsustvo oduševljenja i normalne političke radoznalosti i pripadnosti, težak je psihološki teret.
Na toj strukturi se ne gradi politička stranka.
A toj strukturi se ne može nametnuti, niti je moguć njima prihvatljiv, politički program kojeg će oni podržati i za kojeg će se boriti na političkoj sceni.

SABORSKA FEDERALIZACIJA
Sabor Hrvatske, ja ne moram govoriti Hrvatski sabor jer je to, iako zvaničan naziv, diskriminirajući, najavljuje Deklaraciju o potpori hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini i državi BiH u procesu ustavnih promjena.
Tako se Hrvatska, konačno, „umiješala“ u mješalicu koja satire Hrvate u BiH. Dabome, satire, ili pokušava, i Republiku Srpsku i Srbe. Osobenost te situacije je dvopolnost, igra na dva sigurna fiksa: ako sataremo Hrvate, lakše će pasti Republika Srpska i Srbi. Ako sataremo Srbe, Hrvatima neće trebati ni popis ni otpis.
Vidjećemo kako će proći diskusija i šta će konačno ostati od deklaracije koja je prošla saborski Odbor za Hrvate izvan Hrvatske. Ali, već sada je jasno da Hrvatska ne može da ostane nijema na, u procesu predsjendičkih izbora, neprestano pominjanje položaja Hrvata u BiH. Ne mogu, dabome, ni političke stranke koje imaju svoje kandidate na tim izborima ili se moraju opredijeliti o temi koju pokreću nestranački kandidati. Deklaraciju treba shvatiti i kao odgovor Hrvatske na djelovanje njenog predsjednika, etničkog Mesića a stvarnog Mehmeda. Kroz sustavno lobiranje i djelovanje predsjednika Hrvatske, Hrvati u BiH su doživjeli da ih se okupira, anektira i sarajevizira i sa zapadne a ne samo sa istočne strane imenom Nove Najezde Otomanske Stabilnosti.
Ne mogu da ulazim u spekulacije o albanskom kapitalu koji je bio presudan u izboru Mesića za prvomandatnog predsjednika, a te teorije se plasiraju u Hrvatskoj, te da se Mesić sada ubrzano duži tom kapitalu preko usluga islamskoj republikanizaciji pod koju u BiH moraju potpasti Srbi, Republika Srpska, Dodik a kao dodatak i Hrvati. Ono što je na površini, ono što je politička činjenica, čak i ako su ga finansijski pomagali Eskimi, nezaobilazno je: Stipe Mesić djeluje kao Haris Silajdžić Hrvatske. Jasno je da Hrvatskoj ne treba takva suluda politika prema Hrvatima u BiH kao ni prema Republici Srpskoj, i ona će ovom deklaracijom priskribiti pravo da se sistematski bavi položajem Hrvata u BiH. Koliko bude izvjesniji njen ulazak u EU, ta briga će biti sve usijanija i konkrentija. Bosna i Hercegovina, pošto je primila dozu bensendina od prvog hrvatskog mudžahedina, uspavana je i ne shvata koliko problema može imati od Hrvatske, od granice do položaja Hrvata. A tada se neće od Ohaera, i od Pika, moći zahtijevati da se ukine Republika Hrvatska kao što se sada zahtijeva da se ukine Republika Srpska. Uz to, pitanje granice sa Hrvatskom može isključivo riješti Republika Srpska. Šta ako to zajednički ne budu htjele Hrvatska i Republika Srpska.
Da sam na mjestu Države BiH, ne bih nikada pustio Mesića unutra. I javno bih se ogradio od njegovih izjava.

„PRSTI LUDIH OČIJU“ U ŠIREM IZBORU ZA NINOVU NAGRADU ZA ROMAN GODINE NA SRPSKOM JEZIKU
Pisao sam vam da sam objavio svoj prvi roman. Nisam se mnogo hvalio. Nekako me bio strah. Percepcija o meni je takva da teško podnosi činjenicu da se bavim nečim drugim osim dnevnom političkom mješalicom. Čak su mi i najbliži, i oni koje volim, spominjali da je roman dobro primljen samo zato što sam političar i i što se svi boje da kažu šta misle. I mojim slikama. Taj teret oduzimanja prava da se nečim bavim, prati me od mladosti. Ne znam čime moja pojava sugeriše takve primisli. Stoga mi je velika hrabrost trebala da objavim roman. Sada je ušao u širi izbor od 15 romana iz dosad pristiglog kontigenta. Do kraja godine će ih biti još za selekciju. Za mene je to ogromno priznanje.
Predočavam vam dvije recenzije i završne stranice romana.

KAKO POMOĆI SMRTI
(Rajko Vasić "Prsti ludih očiju")

Sve što živi i diše, da bi potrajalo, mora da vodi ne­prekidnu borbu za opstanak. Borba je uslov opstanka, napada ili od­brane ("Odbrana je s životom skopčana!").
Sinonim borbe nije bitka. Ona bude i prođe. Bitka nema nastavka ili nastavljanja. Prođe u jednom naletu, pobjedi ili po­razu. Može biti reprizirana, ali nikada u istom obliku, identičnog intenziteta, aktera, uzroka ili ishoda. Sinonim za borbu jeste – rat. Rat je stanje otvorenog ili prikrivenog sukoba, veće ili manje snage, razornosti, trajanja. Ali, ne ratuju samo narodi. Ratuje i čovjek sa - čovjekom. Rat postoji i u pojedincu. Svuda započinju, nastav­ljaju se ratovi, mijenjaju oblik, sredstva, zastave, parole, mijenjaju geografske karte, ruše carstva, gaze sve pred sobom, siju pustoš ili podstiču nekakvu iskru nade da je zlo za vremena i da će sve ovo proći - jer mora proći.
"Svijet je", pjeva jedan mudri pjesnik, "tiran tiraninu/a kamoli duši blagorodnoj./ U nj ratuje čovjek sa čovjekom/ u nj ratuju dusi s nebesima"... Sve je u ratu, kovitlacu, na vječitom isku­šenju. U ratu se postaje heroj, ali i zločinac, rat podstiče čovje­ka na najplemenitije podvige, ali i uništava u njemu i posljednju iskru ljudskosti i čini od njega zvijer.
Oduvijek prisutan, u trajanju ili iščekivanju njegovog do­laska rat je, prirodno, postao jedna od najčešćih tema umjetničkog stvaranja, osobito literature.
Početke ljudskog pamćenja obilježili su mitovi. Oni su puni ratova, ratova na svim nivoima - ljudskim i božanskim. Prastari epo­vi, "Ilijada" slijepog Homera, npr. grandiozna je pjesma o ratu. Takva je naša junačka epika, takav je i "Početak bune na dahije" koje je ispjevao takođe jedan vidoviti slijepac koji je svojim du­hovnim očima vidio bolje, i dalje, od onih koji su posjedovali oš­tar vid i brzu desnicu. On je "vidio" očima slutnje ne samo "kr­vave barjake/viš Srbije po nebu vedrome", nego i toliko žuđene da­ne oslobođenja kada će, nakon petstoljetnog ropstva, „drumovi po­željet Turaka,/ al Turaka nigdje biti neće". Takva pjesma nas je "održala / njojzi hvala".
I u evropskoj i svjetskoj književnosti rat je podsticao umjetnike, pojedince masu da mobilišu snage. "Rat i mir", "Ti­hi Don", "Na zapadu ništa novo", "Oganj" su djela koja obilježa­vaju same vrhove umjetničke riječi. Kod nas, pak, na trusnom po­dručju vječitih sukoba vjera, naroda", interesa, civilizacija i kultura, "ćirilice i latinice", kako bi rekao Dragan Nedeljković, u sudbinsku kartu naroda upisana su samo dva ćosićevska vremena: Vrijeme dioba i vrijeme smrti.
Posebna je priča ona vezana za romaneskni omaž o protagonistima i bitkama našeg NOB-a. U tim djelima (u Oljačinoj "Kozari", npr.) bilo je mnogo zanosa, ali i pisanja po diktatu vladajuće ideologije koja je nametala svoja pravila, svoj kodeks svjesne žrtve za "daleko neko pokoljenje", crno-bijelu karakterizaciju junaka, u zavisnosti od toga pod kojom zastavom nastupaju.Ideologija je nametala spisak pravila kojih se valjalo pridržavati da bi djelo zadovoljilo "zahtjeve vremena" i "zahtjeve umjetnosti".
I taman kad je "željezna bujica" revolucionarnog i ratnog romana počela da gubi na snazi i kad su se na horizontu interesa počele da javljaju neke nove teme, kod nas se, po nepisanim isto­rijskim pravilima ponovo "zakuvalo", pa su se u ključanju nesmirenog "bosanskog lonca" umiješali i "kuvari" radikalnog islama i agresiv­nog (demokratskog) "novog svjetskog poretka" potpirujući stare mr­žnje i puneći nove jame brojevima identifikovanih i neidentifikovanih žrtava.
U ovom ratu u kojem su prethodna krvoprolića bila, kako neko reče, "običan Diznilend", svak je ratovao sa svakim, savezi su pucali i driješile se u "ljubavi“ vezane zastave, ubijalo se na svim stranama, ali je, u opštem haosu, samo jedno bilo sigurno - za sve su krivi Srbi. Oni su to bili uvijek dosada a tako će biti i i budućnosti jer scenario funkcioniše i nije potrebno ništa dopisi­vati niti mijenjati. Treba samo sačekati povoljan trenutak i započe­ti igru ispočetka. Treba umnožiti broj žrtava na strani onih koji su klali, treba od ubica načiniti nevine žrtve i mučenike, a one s druge strane sahraniti u najdublje rane šutnje i zaborava jer je za njih "pravda spora i... nedostižna".
Rajko Vasić je prošao kroz rat noseći pušku i svoju ljud­sku zapitanost kakva je svrha ovog sveopšteg klanja i ništenja ka­da će na kraju, oni koji su izvukli živu glavu, intimno moći da zak­ljuče da je sve bilo uzaludno i da su, kad prebroje svoje mrtve i razgrnu ruševine bivših domova - svi gubitnici.
Vasić je bio dobro upoznat sa okolnostima pod kojim je došlo do sukoba, sa njegovim tokom, sa njegovim vidljivim (i nevid­ljivim) posljedicama, ali on nije želio da piše ni hroniku ni istoriju, niti dnevnik, pa čak ni memoare. Jednostavno, želio je da pi­še roman u kojem se on neće fizički pojavljivati (djelo nema namje­ru da autobiografski odslika zbivanje), ali će biti oko i uho, duh intelekt koji vrši selekciju i važe činjenice po njihovoj težini i ubjedljivosti, ali i duša koja osjeća emocionalnu boju vremena u kojem se pojedinac uzalud upinje da sačuva glavu i zdravu pamet, da ne "pukne" kako bi kasnije, kad najzad umukne oružje, mogao podvući crtu i o svemu donijeti svoj sud.
Radnja se dešava na poznatim ratištima: u Posavini, na Ozrenu, Trebavi, oko Modriče i D0bojaj na ničijoj zemlji razgra­ničenja, po miniranim vrletijama, spaljenim srpskim, muslimanskim i hrvatskim selima, bivšim staništima po kojima vršljaju čete pljač­kaša, naših i njihovih, idu u "šoping", samoposlugu da odvuku sve što se moglo odnijeti od godinama sticane ljudske muke i sirotinje, pa čak i vlastite. Bez želje da brani ili okrivljuje, "pristrasno umjetnički objektivan", kako bi rekao jedan znalac lite­rature, Vasić nikoga ne idealizira i ne satanizuje, slika ljude sa jedne i druge strane bojeve linije, slika smrt kao dio atmosfe­re, nezaobilazni ritual ciljane ili nasumične paljbe, smrt u 1001 obliku i licu, uvijek drugačiju, od gelera, metka, bombe, artiljerijske granate, mine, zalutalog zrna, od vatre i vode.
Svakoga čeka i pažljivo bira trenutak kada će banuti i pokupiti svoj plijen. U ljudima ona izaziva ili strah ili neku vrstu utrnulosti, pomirenosti sa onim što se ne može izbjeći. Glavni junak priče je čovjek za sebe. Koliko god pripadao nekoj vojnoj formaciji, dije­lio sa drugima zemunicu ili rov, obavljao opasni zadatak na prvoj liniji ili duboko u neprijateljskoj pozadini sa grupom izabranih, prekaljenih boraca on tom, improviziranom, kolektivu ne pripada. Građen je od drugačije "japije". Inteligentan je, domišljat, stvo­ren za "nemoguće misije", uvijek spreman na izazove i specijalne zadatke, vojno dobro potkovan, oguglao na teškoće i napore, gotovo ravnodušan pred smrću sa kojom je u igri vječitog nadmudrivanja.
Taj junak koga autor neprestano odslikava u dva suprotno postav­ljena ogledala: prema ratu i prema ženi nema imena, on kroz svoju životnu avanturu prolazi skriven iza bezličnog nadimka Novi. Ali Novi ni mnogo ranije, u djetinjstvu, nije personalizovan nekim vla­stitim imenom. Rođen u seoskoj oskudici on je rano naučio da se od­riče svega, da trpi udarce i podsmijehe zbog sirotinje i tjelesne građe izgladnjelog dječaka sa klempavim ušima koji je za sve bio običan – komarac. Sve je to u njemu razvilo otpornost i žilavost, inat i samostalnost da sve sam odlučuje i gospodari svojim živo­tom. U kasnijim godinama, dok je bio na školovanju, u život su mu nahrupile žene, ali su susreti sa njima bili divlji, svodivi na po­žudu, na susrete u kojima se od njega tražilo da ih na brzinu "obi­lježi", a zatim odlazile bez osvrtanja. Novi je, i pored gužve oko sebe, bio u suštini sam u svoji snatrenjima da sretne idealnu že­nu koja će unijeti svjetlost u njegovo sumorno postojanje. On, zapravo, nije volio konkretno ljudsko biće nego biće stvoreno u mašti i zato je svaku susret taložio novo razočarenje na duboke slojeve prethodnih promašaja. Sve je to, u ratnoj situaciji, u vremenu bez perspektive, u stalnom sučeljavanju sa smrću, razvilo u njemu ne­ko stanje ravnodušnosti, ali i straha od mira u kojem on, ispraž­njeni i utrnuo, ne bi imao gdje da se vrati i kome on, kad prođe vri­jeme susreta preko nišana, ne bi pripadao.
U takvim okolnostima, u jednom opustošenom muslimanskom selu susreće djevojku kojoj je sve izginulo. Mlada, nezaštićena, krotka, slična onoj u pjesmi opjevanoj Merimi, ona je, doduše, znala "na čem žito raste/na čem žito, na čemu li trava", ali nije "znala šta je muška glava" i ta njena bespomoćnost i nevinost su opčinili Novog i izatkali između dva ljudska bića niti neke čudesne ljudske prisnosti. Ona je u njemu našla zaštitu, sigurnost, neku posebnu ljubav koja nije podsticala na strast, već tihu privrženost i po­vjerenje, a on je, u njenom krilu, kao ptiče u gnijezdu, doživlja­vao trenutke milinja, nepojamne bliskosti koja u sebi nije imala ničeg putenog. Ipak, umjesto da ga učini srećnim, taj susret je u Novom još jače podjario sumnju. Sreća nije za njega. Ona ga, mož­da i voli, ali pitanje je da li će ikada moći da mu povjeruje, da se oslobodi primisli da je sve što ona čini samo izraz zahvalnosti, a ne ljubavi da li će moći iz svoje duše da istisne sliku ubice, ratnika na zadatku koji ubija da ne bi bio ubijen.
U opisima noćnog probijanja kroz neprijateljsku pozadinu, u blizini dva tijela, Vasić razvija slike strasnog erotskog usija­nja i sublimirane nježnosti. Ali upravo mogućnost da u tom krotkom i odanom biću ostvari svoj san o sreći, čini Novog još ogorčenijim i utvrđuje ga u odluci da djevojku treba predati umproforcima da ona krene svojom sudbinskom stazom, a da on, opterećen grijehom, ne bude na putu ostvarenja sreće koju je ona zaslužila.
Nakon rastanka sa Belkisom Novi se prihvatao zadataka koji se graniče sa samoubistvom, ali ga smrt ni tada nije htjela.
Kada je mir, najzad, najavio svoj dolazak, Novi je pomogao smrti da i njega upiše u svoj spisak žrtava rata. On koji je kao iz bukvara čitao neprijateljske namjere, šifre minskih polja i puta­nju i doseg balističkih projektila, nestao je u minskom polju. Sve se završilo naglo, kao presječeno, bez žalosti, bez oproštaja i suza. Čovjek je naprosto nestao kad mu je izvučeno tle ispod nogu i kad je shvatio da je njegovo vrijeme prošlo. To je, uostalom, Novi shvatio kao svoj posljednji ratni i ljudski zadatak.
Rajko Vasić je ispričao priču o našem ratu i ljudima iz ovih krajeva koji su u svakom pokoljenju imali po jedan, a nekad i dva, krvava pogroma. Sve je to, na opštem planu, razvilo poseban odbrambeni mehanizam: snalaženje, skrivanje u mišiju rupu ili slijepo jurišanje s uvjerenjem da nema smrti bez suđenog dana i da pravedni, siromašni i nejaki padaju prvi. Isto to vječno repriziranje istorijskih pogroma razvilo je u ljudima skriveno oružje optimizma. Svaka sila je za vremena. Sve bude i prođe. Iako glave lete, neko će preživjeti da bi, u budućnosti, imao ko da ratuje kada se ponovo zahukti "krvavo kolo". Vezanost za tle pisac naglašava lokalnom bojom govora te spomi­njanjem ili kritikovanjem čelnih ljudi, njihovih pogrešnih proračuna, obećanja bez pokrića, sebičnih poteza, gorkim komentarisanjem onih sa prve linije na račun kriminalizacije društva u kojem jedni ginu, a dru­gi se bogate itd.
Pa ipak Vasić nije želio da naslika takav rat. On je želio da naslika rat u čovjeku, vječiti sukob želja i stvarnosti, sreće i krivice, visokih ciljeva, i opšteg besmisla. Njegov junak je sačinjen od bola i strasti, okrutnosti i nježnosti, žestine i blagosti. Ko­rijeni otuđenja sežu u djetinjstvo, nalaze se u uskra-ćenosti ubitačnom sirotinjom, u nerazumijevanju okruženja, najzad društvu koje satire slabe, ne obazire se na pojedinca čineći od života bojno polje garantuje - metak u glavu, srce, u nadu ili nevini san o sreći.
Roman Rajka Vasića pisan je znalački. U njemu su dati sirovi prizori ratnih razaranja na ovim prostorima, naslikana psihologija grupe ali i izdvojenog pojedinca, tragičnog junaka koji je svojom izuzetnošću obezbijedio sebi sudbinu vuka samotnjaka, ratnog heroja, okrvavljene legende, čovjeka koji je svoju neostveranost riješio jednim po­tezom - superiorno i bez dilema.
Knjiga se čita u jednom dahu. Vasićevo djelo je potvrda da još uvijek postoje, neotkrivene mogućnosti prilaženja mnogo korištenim temama na nov način. Način je u čovjeku, u njegovom personalitetu, unu­tarnjem bogatstvu, širini, invenciji, najzad spisateljskom umijeću, a svega toga kod Vasića ne nedostaje.
Nikola Vukolić
­­­­­­­­­-______________________-_________________

Miljko Šindić

PRSTI LUDIH OČIJU ANTIRATNI ROMAN
(Rajko Vasić, Prsti ludih očiju, Zadužbina Petar Kočić Banja Luka-Beograd, 2009)


Kako god da se govori o nekom književnom delu, spolja ili iznutra, književnoistorijskim ili književnoteorijskim pristupom i postupkom, posredno ili neposredno govori se o njegovom tvorcu, piscu dela. Autor antiratnog romana Prsti ludih očiju Rajko Vasić pre poslednjeg građanskog rata u Bosni i Hercegovini bio je poznati banjalučki predstavnik sedme sile, novinar koji je slikom i rečima izveštavao za televiziju. Danas je Vasić priznati publicista, autor nekoliko knjiga o savremenim društvenim zbivanjima. Tematika njegovog prvog romana je rat i mir, zločin i kazna, vreme smrti, gluvi barut, bosanska prokleta avlija, ljubav i mržnja, traganje za smislom besmisla, za izgubljenim vremenom u kojem je svaki čovek, kako bi to rekao francuski nobelovac Alber Kami, stranac, ne samo za okolinu nego i samom sebi, neko drugi, kako ga je u svojoj prozi odredio i definisao Danilo Kiš. Takve su teme prisutne u literaturi od najstarijih vremena, od Homera, novozavetnih crnih jahača Apokalipse, srpske junačke epike, do naših dana. Ono što je novo u ovakvom stvaranju je Vasićevo umeće da se raznovrsna i raznoznačna sadržina, realistička i naturalistička, psihoanalitička i esejistička, antropološka i ontološka, uobliči u modernu romanesknu strukturu, gradnja i razgradnja likova u njoj, upotreba pripovedačkog jezika u istraživačkoj, epskoj, dramskoj i lirskoj funkciji. Nova je i potreba da se pokaže ko je ovog puta zapalio "gluvi barut" i zakuvao "bosanski lonac" u kom su posledice preuzele ulogu uzroka, a uzroci ulogu posledica.
Građu za svoj roman Rajko Vasić nije morao da traži u mitovima, po istorijskim arhivima, da događaje smišlja i izmišlja. Kao svedok i učesnik on je zbivanja u romanu doživeo na ratištima u Posavini, oko Doboja i Modriče, na Ozrenu i Trebavi. Ne samo da ih je doživeo, nego ih je za sve poratne godine živeo pa je jednu ovakvu knjigu morao da napiše. Stiže se utisak da je postmoderna priča sama sebe stvorila, sama sebe ispričala na bosanski način, s jedne i druge strane istine. Vasić je samo zapisao i svojim rukopisom potpisao. Pa, ipak, ne bi moglo da se kaže da je autor romana Prsti ludih očiju prepisivao stvarnost. On je pripovedačkim postupcima stvarao novu stvarnost stvarniju od stvarnosti, svoju umetničku istinu.
Ključ za čitanje, razumevanje i tumačenje složene i slojevite pripovedne istine, da se shvati i prihvati njena nota i profinjena ironija i groteskna pobeda u kojoj su svi gubitnici, da se otključa zagonetna brava značenja, nalazi se u naslovu romana. Potrebno je da se u ludim očima prepoznaju globalističke oči novog svetskog poretka, oči njegovog milosrdnog anđela koji je po srpskim zemljama rušio gradove i mostove i ubijao nedužan narod, oči slepih domaćih vođa, dange, i njihovi prsti, prevareni rodoljubi, poslušnici i izvršnici, pobedničke iluzije bosanske raje, srpske, hrvatske i bošnjačke.
Glavni junak i antijunak Vasićevog pripovedanja, dramatične antiratne storije, scenarija koji je odigran pre nego što je napisan, nove verzije filma Lepa sela lepo gore, je Novi, čovek koji je izgubio svoje ime, obeležen samo atributskom odrednicom novi, novopridošli borac u vojnu jedinicu. To nije prototip novog čoveka, čoveka novog doba, budućeg življenja. Nije Mića Ranović iz ratne proze Oskara Daviča, ni Slobodan Radenik iz njegove robijaške tetralogije Robije. Novi je novo lice rata, njegovo lice i naličje, produkt vremena i prostora u kojem je nastao i živeo. Priroda ga je spolja naručila a život iznutra. Rođen je u siromaštvu, u seoskoj štali. U detinjstvu je bio predmet ismejavanja školskih drugova, Komarac, na studijama instrument da se obave neke intimne potrebe mladih devojaka, a u ratu prst na obaraču, prsti ludih očiju, specijalista na specijalnom zadatku, stručnjak za minska polja i minobacače, diverzant, snajperista. I{ao je u rat protiv rata, ubijao je da ne bi bio ubijen, ali i da bi namirio račune, zub za zub. Ubijao je ubice i sebe. Pravednik i grešnik u isto vreme.
Novi je specijalista i za tvrdu i meku erotiku, potrošačku i poetsku, vrhunskih umetničkih vrednosti. Skladno ga dopunjavaju drugi likovi, mladi i stari borci, mobilisani i dobrovoljci, nezamenljiva i neodoljiva Neca, žena koje u neposrednom pripovedanju nema, ali je ima u izobilju ljubavnih čarolija, i Belkisa, ratni plen, čedna bošnjačka devojka, po slici i prilici ljudske dobrote i lepote, pesma nad pesmama. Izgubljeno materino zlato nije moglo da pripadne ratniku, živom mrtvacu. Novakovo poslednje dobro delo. Nije želeo da je obeščasti iako ga je volela dušom i telom. Za uzvrat dao joj je slobodu koja je za nju značila novo zatočenje.
Da ne bi bio ono što jeste, Novi je postao nemoguća misija, potvrda da život piše romane, ali i romani pišu život. Kad preuzme ulogu pisca, on više nije objekt pripovedanja. U prvom licu priča svoje doživljaje iz rata i mira koji se međusobno obuhvataju i uzajamno osmišljavaju pa se ne zna gde počinje jedna stvarnost a gde se druga završava. Novi je i prvi čitalac svoje priče, njen analitičar i kritičar, metafora i antimetafora življenja, stvaranja i ništenja. Autorski pripovedač ga određuje sa jedne i druge strane, ali ne presuđuje, samo ga pokazuje. Kad je shvatio da ga je rat kao čoveka potrošio, obezljudio, Novi je sam sebi presudio, nestao je u minskom polju.
Bogatstvo sadržaja, oblika i pripovedačkih postupaka Rajko Vasić ostvario je u jeziku pripovedanja. Za njega jezik nije samo sredstvo, nego i cilj stvaranja, mogućnost da se pojave nazovu pravim imenom. To nije samo jezik stvarnosti, ratne leksike i semantike, surov i sirov, kada između života i smrti nema razlike, nego i istraživačka i opoetizovano stvarnost jezika. I u jednoj i drugoj upotrebi romaneskni iskaz je pun napetosti, uzbuđenja i dramatike. Faktografija je postala poezija, a poezija faktografija, filmske slike i prizori, krupnih i opštih planova, pretapanja značenja, levih i desnih posmatranja, iz gornje i donje perspektive, zatamnjenja i odtamnjenja, jukste pozicije i kreativne montaže. Začas naracija pređe u deskripciju, deskripcija u naraciju, monolozi u dijaloge, u tokove svesti i podsvesti, nemi govor konteksta i podteksta. Prvo lice pripovedanja pređe u drugo, drugo u treće, jednina u množinu, prošlost se iskazuje sadašnjim vremenom, sadašnje vreme prošlim. Kad za takvu komunikaciju ponestane pravih reči, lepih i ružnih, Vasić će ih izmisliti. Višeznačno karakterno biće glavnog junaka romana određeno je sa četrdeset i četiri sinonimnih i antonimnih neologizama zanimljivih i za lingvistička razmatranja: novićar, novinašce, novičnjak, novisoj, novorod, novorijek, novoljub, novosila, novorkan, novodjel, novožder, novosjek, novometak, novokrvina, novobol, novokrst... Tako su Novog ljudi oko njega znali i takvim su ga imenima zvali.
Poruka romana Prsti ludih očiju nije optimistička. Umesto odgovora pitanja: ima li ili nema pomirenja i poverenja? Da li je rešenje bekstvo iz svoje zemlje u tuđu? Zašto su domaće izbeglice u stranim zemljama stranci? I u matici oni su samo Bosanci. Ni povratak u zavičaj nije povratak. Teško je na ruševinama i zgarištima graditi novi život kad pomirenje nije i poverenje. Ni velika Belkisina ljubav nemoguće nije mogla učiniti mogućim. Minska polja zasejana rodnom grudom mogu se vremenom razminirati, ali se ne mogu razminirati minska polja u ljudima.
I pouka je kao i poruka raznoznačna, ali pruža mogućnost izbora, tamnovilajetsku: ko pročita antiratni roman Rajka Vasića - Prsti ludih očiju - kajaće se, ko ga ne pročita - kajaće se. Prvi će se kajati što su u sadržajima knjige prepoznali svoje vreme i svoju sredinu a u junacima svoje poznanike. I više od toga, u poznanicima sebe. Drugi će se kajati što nisu pročitali dobro književno delo i propustili šansu da upoznaju sebe.


KRAJ ROMANA “PRSTI LUDIH OČIJU”

Belkisa je zaustavila u hladu, otvorila šiber i spustila stakla na vratima a onda iznijela podmiru u kuću. Kada je sišla niz betonske stepenice, malo najedene mrazom, imala je farmerice na sebi i laganu bluzu. Izgledala je baš kao neobavezno obučena gradska djevojka sa sjevera. Njeno lice je bilo prozračno. Ne zbog neuhranjenosti nego zbog manjka sunca. Kroz bljedilo nordijske plavkaste kože probijala su se zrnca tuge. Ljubodrag je gledao u to lice. Fahro je gledao u čašu. Gledao ju je da ne pije. Nije on svikao na alkohol. Čak ni pivo u Švedskoj. Skupo je a nema se ni skim. Nije on iz društava koja petkom idu na brodove u stokholmskoj luci da se opijaju do nedjelje popodne, pa onda u ponedjeljak na posao. Belkisa je pogledala Ljubodraga. Kakva je to vojska koja izgubi čojeka. To nije bio svaki čojek. Ja mislim da se taki neće rodit. Bila sam s njim i noću i danju, i u rovu i u šumetini, i kad je ubijao i kad mi je ležao u krilu ko dojenče. Taka sila a onda vidiš da je bespomoćan. Neko je trebo da ga sačuva. Rat je taki, dijete. Rat ne čuva ni svoje, ni tuđe. Kad se istroše vojske, onda stane pa čeka da se nakoti. Trebala sam ga odvesti u Švedsku. Govorila sam Fahri. Nek se ne ljuti. Da je ćio, udala bi se za njega. Fahru poštujem, nema šta. Ali taki čojek da nestane sa zemlje, ne ide mi u glavu. Nemere nestat iz moje duše. Prva suza je krenula niz lice fjordova. Nemoj plakat ćeri. Bog je tako odredio. Ništa on nije odredio. Tako se ne određuje. Onda je počela da jeca. Fahro je obeznanio svoju čašu, uzeo je i ispio. Nije gledao u Belkisu, niti se pomjerio. Nije znao da li da bude ljubomoran ili da je odmah ostavi. Laku noć Ljubo, rakija me ubila. Laku noć, spavaj ne žuri, jel ti voziš. Mijenjamo se.
Belkisa je ostala plačući nad svojim suzama. On je nagradio svoj život, čak i ako je poginuo, tebe je poslo u svijet. Pred tobom je život. Znam da me spasio. Da mi je znati da li se namjerno ubio u tim minama, da li je već tada, kada me je slao, znao šta će uraditi. Voljela sam ga. Ne ko muško. Nekako drukčije. I sad mislim da je na mojoj koži. Nije pošteno prema Fahri, ali ja ne mogu da se otmem. Kud sam sve prošla, šta sam sve radila, s kim sam sve pričala... i nema ga.
Ujutro je starina ustao rano, kao i cijelog života. Prvo se umio a onda sišao da posluje oko štale i marve u prizemlju. Kada je sve završio, sunce je izašlo. Nasuo je rakiju koja je ostala od sinoć na stolu. Podigao čokanj prema suncu, pogledao u njega pa u sunce. Fala ti što si me i jutros dočekalo, što si me i jutros obgrijalo, što me sinoć nisi zaboravilo, što ćeš danas da gledaš kud odam. Fala bogu što me nije otjero u rat, u jedan otjero, jedan preskočio. Dobro od njega. Sada se samo ti brineš o meni. Nikoga, ni kučeta ni mačeta. Pazi na mene cijeli dan. Pazi i noću. Sutra te opet čekam ovde. Dobrojtro Ljubo, s kim pričaš. Sunce. S njim pričam svaki dan. I kad je oblačno. Znam tačno gdje je, ne treba mi vedrina. Doručkovaćemo pa idemo. Saće i onaj moj.
Dok je Belkisa otišla po doručak, starina je čuo kapiju. Glavoboljac se pojavio sa svojim šiljcima, poderan, zamašćen, zarastao, zakvrgavio, sa osmijehom. Nema zlata. Danas ima zlata. Sjedi Glava. Boli glava, boli glava, boli ga lava, boli lava, bol iglava. Sjećaš se Seke, bila s tobom u rovu. Glavoboljac je gledao mladu ženu očima djetinjaste radosti. Nije se moglo razaznati da li je sretan što se sjetio ili izliva sreću kroz oči da bi je se sjetio. Samo je nepromjenjiva dječija radost očiju govorila da je bolest njegova teška i duboka. U rovu nije bio niko. Nebio niko. U grobu bio, u rovu nebio. U rovu ko u korovu, ko crv u kruvu. Jesi li vidio Novog, i on je bio s tobom. Novi, tako ste ga zvali. Novog zvali. Mnogog znali. Novi novi novićar novožder novošinjac novrijeme novostaj novorijek novibaba novimetak novokrvina novosila novijek novinašce novorkan novosrk novozvrk novozlat novoglav novočak novoljub novosjek novodjev novokrst novomrs novoluč novopuc novosoj novognoj novobol noviša novirod novibrod novidan novirat novidlan novibod novišilj novihod novikorak novikrak novizrak noviput novilud...

KACIN – MUŠKA DORIS PAK
Poslanik iz Slovenije, u Evropskom parlamentu, Jelko Kacin, već duže vrijeme se neodgovorno balkaniše, daje razne izjave o ubogim balkanskim zemljama, prijeti, docira, propisuje, naređuje, zahtijeva, a sve to u ime Evropske unije. Opasno je uopštavati, ali to, otprilike liči na scenu u kojoj moj drug Kalabić ode u Arabiju, i okolne zemlje, i tamo se razmeće izjavama kako, dotične države, ako hoće međunarodni kredibiletet, moraju više pažnje posvetiti arhitekturi džamija koje doniraju u BiH sa naglaskom na F.
Razgoropađeni Kacin se u tom EP dokopao sirote Ketrin Ešton, visoke predstavnice EU za inostrane poslove, koja je tu pala s neba, i počeo da joj vadi oči na temu: Kako BiH ne može imati, istovremeno, i kandidatski status i Ohaer sa Bonskim ovlaštenjima. Ešton je odgovorila: Nisam ja, majke mi, za tu domaću zadaću je zadužen Karl Bilt.
Sad, da kenjam o tome kako neki poreski obaveznici ne plaćaju Kacina da brabonja o zapadnutom Balkanu, otrcano je.
Očito je da je čovjek ohaerofil. Da je član lobija, što je svuda u svijetu besplatna humanitarna funkcija, kojemu je za cilj da u BiH austrougarska formula ostane na vlasti unedogled.
Kacin je, u stvari, u istoj političkoj situaciji u kojoj je bila mlada vojnikinja, Slovenka, koja se neki dan ubila u vojnoj bazi na Kosovu.
Vojnikinja se našla dolje u nezavidnoj poziciji. Lokalni šiptarski živalj, za koji smo se mi toliko zalagali, mi, Evropljani sa južne strane Alp, a oni nas sada gledaju neprijateljskim očima, bez cvijeća, pjesme i dobrodošlice. A i ponižavajuće je biti vojnik na Kosovu a nismo htjeli biti u JNA iz koje su ti isti Šiptari bježali kao iz omražene srpske agresorske garde. Od sve Evrope, mene je mladu, dopalo usrano Kosovo.
Kacin, nepotvrđeni političar u domicilnom prostoru, vinuo se u EP, u koji mogu i Bersluskonijeve kurve, Danijel Kon-Bendit i druge protuve, shvatio je da od sve Evrope može samo malo da kenja o Balkanu. I to je frustrirajuća situacija. Toliko sam bježao, i mi svi, sa tog Balkana a sada mi je samo to ostalo kao predmet mog djelovanja.
Pozicija je ista. Glumeći Doris Pak, Kacin će doći u situaciju mlade vojnikinje. Ubiće se nekom glupom izjavom i tako će neko vrijeme, barem, morati da šuti. A mi ćemo biti mirni od njegovih dorispakovanja.
Sa uživanjem iščekujem to samoubistvo.

ZNAKOVI PORED PUTA
· Za Nikoljdan Srbija putuje bez viza. Izvan tora su ostali BiH i Albanija. Ponižavajuće. Biti u paketu sa nekadašnjom zemljom bunkera. Jer to znači da je takva, betonirana, komunistoidna, Albanija stigla BiH, zemlju bogumila, Tvrtka, otomanske stabilnosti i posvemašnjeg prosperiteta hiljadugodišnjeg zavnobiha.
· Švicarska primijenila referendum, to omraženo demokratsko antiotomansko sredstvo, i uvela moratorijum na gradnju minareta, ne zbog probijanja ozonskog omotača, nego zbog toga što ljudi misle da je to nasrtaj na hrišćansku Evropu i na hrišćansku civilizaciju.
· Butmir, iz Ambasade najvljen kao politički Gvantanamo dok ne prihvatite, razvodnjen, izdiše pod naletom virusa najnovije gripe.
· Članstvo u MAP, literarno-slikarsku sekciju NATO, dovedeno u pitanje. Cikotić ima naznake da neke članice nisu za primanje BiH u taj herbarijum a kod njih se glasa konsenzusom jer su zastarjeli i nisu dostigli civilizacijski nivo bosanskohercegovačkog preglasavanja, nadglasavanja i nadjebavanja.
· Lijepa profesorica beogradskog Fakulteta političkih nauka, nekidan analizira da bi Srbija, ako bude sreće, mogla u EU 2020. godine. BiH, dabome, kasni.
· Ohaer, kao „međunarodna uprava“ broji svoje posljednje metastaze.
Sve to, i mnogo nepomenutog, govori o tome da je BiH neprihvatljiva zemlja.
Čekanje bulumente, poznate kao Age Sarajlije, da Visoki Predstavnik, Visoki Potpredsjednik, Ohaer, Visoki Prvi Zamjenik, PIK, Ren, Solana... učine taj demokratski korak otomanske stabilnosti, u državnoj anatomskoj literaturi poznat kao Sunećenje entiteta, uništilo je političku artikulaciju i politički mozaik Bošnjaka, muslimana i izdiglo reisula kao Vrhovnog.
Bošnjački političari bi morali shvatiti da je jedina mogućnost da BiH krene uz stepenice, da postane prihvatljiva, unutrašnji Dogovor Realiteta.
Ako se, kojim slučajem uhvate u zamku Davutoglove Otomanske Stabilnosti i počnu da je čekaju, ovdašnji vijek će, kao i inače u islamskom svijetu trajati 150 godina. Dok u Evropi traje 70.

MINARETLAND
Švicarski narod, tronacionalni, ima pravo na referendum o minaretima a Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju pravo ni na referendum o zaštiti dejtonskih okvira i kapaciteta Republike Srpske.
To je prva misao nakon vijesti da 57% glasajućih građana Švicarske nisu za dalju gradnju minareta na području te bankarske alpske države, što su rekli i na referendumu.
Oni koji u svemu vide zavjeru protiv muslimana i islama, protumačiće ovo kao napad na ljudska prava i slobodu vjere, krah demokratije i udar na islam. I iskoristiće za još veću agresivaciju tamo gdje je to moguće – Sandžak, BiH...
Ali stvar nije ni u referendumu kao prirodnom pravu Republike Srpske, ni u novom zamahu fundamentalnog frontaliteta islama.
Stvar je u tome da je referendumski glas naroda Švicarske logična posljedica djelovanja islamskih aktivista pojedinačno i islama kolektivno, agresivnog pohoda prema Evropi, i terorističkog pohoda prema Zapadu a iz zemalja dominatnog islama što ne mora imati stvarnu korelaciju ali perceptivnu svakako ima.
Reisul Cerić već godinama govori o institucionalizaciji islama u Evropi i kolektivnom životovanju po posebnom muslimanskom pravu i regulama. Džamije, minareti, su samo stalne novogodišnje lampice koje indiciraju takvo stanje, stanje fronta i stalno zaposjednute teritorije. Pojava je ozbiljna jer to misle građani Švicarske a ne desne partije. To misle i građani ili preovlađujuće javno mnijenje u mnogim zapadnoevropskim zemljama. Terorizam i teritorijalizam u Rusiji, muslimanske provenijencije, optužbe za genocidnost i agresiju prema Srbima u BiH i Srbiji, nezaobilazan su izvor opasnosti da tako kolektivno reaguje i slavenski pravoslavni areal.
Potpitanje može biti: da li se smišljeno provodi agresija islama na Evropu kako bi se proizvele upravo ovakve reakcije a onda poslužile kao nacionalno i vjersko nuklearno gorivo za dalji put i agresiju.
Islam, misli li dobro, mora da se legitimiše kao demokratska kolektivna svijest a ne kao nasilni povodanj koji preuzima države i institucionale. Teško se oteti utisku da je osvajanje Carigrada i svega daljeg, bila samo demonstracija uzorka i najava onog što se i danas pokušava.
No, štagod bilo u namjeri ili u ishodu, Evropa mora ostati hrišćanska. Kao što Arabija mora ostati islamska.
Dobro je da Švicarske ne dozvoljava dalju gradnju minareta. Švicarska, koju nije moguće lažno optužiti za genocid i agresiju, za desnicu i ultranacionalizam.
A i zašto bi se islam peo na Alpe?

A ŠTO ĆE DRŽAVI PRAZNICI
Bošnjaci prave državu češće nego Huso djecu.
Bilo koji zakon, tema, institucija, sjednica, incijativa ili najobičniji povod, ako nema ništa drugo, koristi se za pravljenje države. Došlo se do apsurda. Ako se, na primjer, dogodi neki navijački nered, vandalstvo ili, pak, ubistvo, odmah cijela plejada državozboraca izađe u medije i važno elaborira kako bi to bilo spriječeno da je donijet Državni Zakon o navijačima. Golubovi ne bi uneređivali Baščaršiju da je donijet Državni zakon o javnom ptičijem izmetu.
Sada je pred Državnim poslanicima, tako državozborci nazivaju poslanike u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Prijedlog zakona o državnim praznicima.
Dabome, glavni zadatak je i preko spiska Državnih praznika dokazati da postoji Država. Tragedija se dogodila kada je preglasavanjem ministara iz bošnjačkog poretka usvojen prijedlog bez 25. novembra i 1. marta. Prvo je navodni Dan državnosti a drugo navodni Dan nezavisnosti.
Bosna i Hercegovina nema nikakve beze sa ZAVNOBiH-om pa to ne može biti praznik Države koje nema. Državnost BiH je, kao kontinuitet, upitna. BiH je nastala u Dejtonu. Ako neko hoće to da slavi, u redu, mada je i to labav nastanak. Osim toga, Sarajevo, tj. Bošnjaci hoće da sruše Dejton pa to nema smisla slaviti.
Ne znam šta je dan nezavisnosti. Ili ne znam što je tolika borba da u nezavisnoj zemlji sude strane sudije i tuže strani tužioci.
Pored živog Rafija slaviti Dan nezavisnsosti priliči samo smiješnim državama.
Naravno, Državni praznici su, kao i sve što dolazi iz Sarajeva i od bošnjačkih stranaka, politički izraz unitarizacije, centralizacije, majorizacije, otomanske balkanizacije i aneksije Srba i Hrvata.
Najbolje bi, tom izrazu, bilo kada bi državni praznici bili sljedeći:
· Državni Dan srpskog genocida nad Bošnjacima
· Državni Dan srpskog genocida uopšte
· Državni Dan hrvatskog genocida nad Bošnjacima u Srednjoj Bosni
· Državni Dan mirnog otimanja Mostara od Hrvata
· Državni Dan agresije nad Nama
· Državni Dan ukidanja Republike Srpske
· Državni Dan borbe protiv entiteta
· Državni Dan odlaska entitetskog glasanja u historiju
· Državni Dan pobjede nad Hrvatima u Federaciji
· Državni Dan vlasti nad Koridorom VC
· Državni Dan Otomanske stabilnosti na Balkanu
· Državni Dana prijema bogumila u islam...

PROSTITUISANJE VJERE
Kriminalizovana odbrana nacije, trostrana, u pripremi i realizaciji rata, kao i u postratno vrijeme, dala je ogroman prostor vjeri kao skorojevićkom ispoljavanju provincijalne, krajputaške i autistične pseudovažnosti crkve, crkvenjaka i reliktonosaca vlastite provenijencije. Tako su sistemi KON-a dali priliku i u politici, istom soju, ali znatno neobrazovanijem, primitivnijem i krvoločnijem, soju novonacionalista, antikomunistoida, istorioida i svakojakih operetskih, komornih i regionalnih kriminalusa.
Crkva i džamija se vazdigla iznad boga i svijeta i postala jedan od aktera Kriminalizovane Odbrane Nacije. Rušenje bogomolja, svuda i svačijih, svjedoči o tome da su se crkvena vrata i džamijski prag upetljali u politiku, nacionalizam i građanski rat. Zadnji put, kad su to radili, u II svjetskom ratu, njihov doprinos je bio ogroman.
Nakon rata, izučivši zanat dolaska na vlast (reis) ili podržavanja vlasti (Jefrem), prihvatili su se i ispoljavanja biznis-vjere. Umijeće, stečeno još u ratu, prikupljanja donatorskih sredstava, nastavilo se i poslije rata, crkve i džamije niču češće i gušće od pljačkaških benzinskih pumpi tokom rata. Ogromna sredstva društvo je zaledilo u crkve i džamije. I dandanas to radi. Vlast je počela da se boji crkve, više nego sindikata.
Sada se vjeronauka, vjera, crkva i džamija, uselila u vrtiće, u osnovne škole a u Republici Srpskoj zagovara se i uvođenje vjeronuake u srednje škole.
Tempo tog bjesomučnog napada na društvo diktira islamska vjera iz Sarajeva. Pravoslavlje i katoličanstvo ne smiju dozvoliti da zaostanu u toj borbi za ovozemaljske duše pa se trude, na svaki način, da zbiju redove i osvoje nova područja pojedinca i kolektiviteta.
Civilizacijski je pogrešno uvoditi vjeronauk u vrtiće, osmoljetke i srednje škole. To vjera nikada nije radila, ni u jednom perodu svoje i ljudske istorije.
To je napad na pojedinca i njegovu slobodu. Niko nema pravo ujutro zarobiti sanjivo dijete u vrtiću, opčinjeno igrom i dječijim prostodušnim društvom, i uvući ga u tamne pothodnike vjere koju ono ne razumije.
Vjera je stvar slobodnog svjesnog pojedinačnog opredjeljenja.
Svaka institucionalna kolektivizacija vjere je manipulacija. Tada je vjera opijum za narod, kako je to mnogo prije i samog Marksa rečeno.
Islamska agresivnost je objašnjiva činjenicom da u islamskoj vjeri nema ništa drugo osim vjere. I rata. Nema države, nema nacije, nema demokratije, nema napretka, nema pojedinca. To što reis govori o pet vijekova stabilnosti pod Turskim Balkanom, jednako je kao kad bi se divili političkoj i ekonomskoj stabilnosti u samici doživotnog zatvora.
Hiršćanstvo, pak, ima sasvim drugačije obzore. Hrišćanstvo je omogućilo kolektivitetu organizaciju države, tržišta, demokatije, ljudskih prava i sloboda a sa ratovima u ime vjere raskrižilo je odavno.
Stoga hrišćanstvo treba da se drži svojih evropskih i civilizacijskih dostignuća. Ne treba da juri za agresivnim islamom koji je vijekovima opsjednut regrutovanjem i zadnjeg pojedinca u svoj permanentni rat protiv svih vjera, kolektiviteta i teritorija.
Slobodan pristup vjeri i školi najjača je snaga hrišćanstva.
Regrutacija nosi krv, zlo i porob.

(600. post)

UBITI MAJKIĆKU
Gledaj televiziju radi ubistva.
Ustanovljuje se Divlji Elektronski Zapad u Federaciji BiH. Svi su pod kaubojskim opasačima. Na jednoj strani, nisko na kuku, je smit i veson sa sedefastim drškama i niklovanom cijevi, s vana i iznutra, kalibra najvećeg stršljena, na drugoj strani, na kuku, daljinski za teve prijemnike.
Živitelji Federalne Negenocidne Federacije, sjede u salunima punim dima i mržnje koji su tako gusti da su neki pozabijali eksere u dim i okačili kapute a drugi sabljama prosijecaju prozore kako bi se bolje vidjeli. I prebacuju kanale. FTV, BHT, RTRS, gluho bilo, FTV, BHT... ovoga ubiti, ovaj je naš, ovog ubiti, ovaj je naš... zovi televiziju, dok još emisija traje. Reci da ćemo mrskog genocidaša sačekati ispred zgrade i ubiti ko psa iza štale. Ko što su radili njihovi ćetnici.
U taj scenario je neku veče upala i Dušanka Majkić. Prema medijima, telefonom je osuđena 150 puta na smrt zbog toga što je rekla da Republika Srpska ne podržava da se praznuje neki datum iz mrskog komunizma koji se dogodio u Varcar Vakufu.
Dakle, obični ljudi su sluđeni.
To više nije problem ustavnih promjena. To je detekcija višestoljetne mržnje o kojoj je Andriću pisao njegov prijatelj Maks i zbog koje je otišao iz svog rodnog Sarajeva. Poslije Prvog svjetskog rata.
Mržnja očitovana prema Dušanki Majkić, direktni je proizvod novoselektiranih sorti mrzilaca odnjegovanih na neprestanoj priči o pravima Bošnjaka, muslimana, na cijelu državu Bosnu, na presiji o potrebi ukidanja Republike Srpske, na gebelsovštini o genocidnosti Republike Srpske pa prema tome i srpskog naroda u BiH, na uzgajanju filozofije žrtve koja logično proizvodi sljedeću fazu, fazu osvete. Odnjegovana je i pristranošću međunarodne zajednice u BiH, dobrog njenog dijela, i organizacije COSA OHRA (patent sintagme: S. Mitrović). I primitivnim srednjobosanskim šalom kojeg nosi Valentin Incko.
Bošnjačka politička nomenklatura sistematski proizvodi mržnju prema Republici Srpskoj i Srbima. Taj projekt su, dobrim dijelom završili prema Hrvatima i sada ih samo ponižavaju. Ta mržnja se finom tehnologijom ulijeva u ljude i njihovu podsvijest. Iz podsvijesti prelazi u svijest kako bi obavila funkciju nacionalne homogenizacije. Jer prijetnja smrću Dušanki Majkić pouzdan je moj dokaz spremnosti za sveti rat i učešće u kolektivitetu kao posjedniku Bosne.
Cosa OHRA nikada ne špekuliše o komentarima na ovakva sranja.

NOSAČI PAKETA
Ili paketonosci, razvrzli su se po Bosni i Hercegovini, koju Međunarodna krizna grupa u svom najnovijem dokumentu, 927 puta naziva Bosna, a o pridjevu bosanski da ne govorim, i uručuju papir koji je ostao od Butmira i kojem su miševi pojeli neke pasuse pa se više ne zna šta je ostalo od početne namjere da se u BiH uvali pojedinim narodima, Hrvatima i Srbima pretežito. Pošto sam očigledom ustanovio da je papir skrajan na način seoskog učitelja koji ispravlja pismeni rad, malo crtan, malo precrtavan, ostavio sam ga na stranu, sve dok mi supruga nije zagalamila: samo ležiš i gledaš tu ligu prvaka, uzmi nešto i čitaj, ko i drugi ozbiljni ljudi. U strahu, prvo dohvatim Kuperov papir.
Vidim, za državu predviđene i nadležnosti poljoprivrede, koju samo ima Republika Srpska, i lokalna samouprava pod državnom vlašću, i nauka i tehnologija, jadna joj majka, i unutrašnja sigurnost, takozvana bedzbjednost, malo im vojska.
Ali vidim i presvijetlo, podvučeno slovo: Nadležnosti koje je preuzela Bosna i Hercegovina po postignutoj saglasnosti entiteta, mogu biti vraćene entitetima uz jednoglasan pristanak Bosne i Hercegovine i oba entiteta.
Koliko znam, radi se o tri nadležnosti. Sve ostalo je oteto. Trebalo bi u tom odjeljku da stoji i dvaput podvučeni stav da će se te nelegalno „preuzete“ nadležnosti vratiti vlasniku u preuzetom stanju.
Kuperov papir, u stvari malo oglodani Butmirski, sadrži neke ključne formulacije, skoro da su to milenijumski pronalasci u teoriji države i međunarodnog prava, kao što je prenos suvereniteta na međunarodne organizacije. To pravo dobija BiH. A entiteti će osigurati poštovanje sporazuma sa tim organizacijama.
Niko nikad nije u svoj ustav ugradio odreddbe o prenosu suvereniteta vlastite države, bjanko, unaprijed, kad ko zatraži.
Uglavnom, odredbe o Predsjedništvu BiH, Savjetu ministara, Domu naroda i procedurama, sačinjene su da potpuno potaru ravnopravnost naroda u Bosni i Hercgovini.
Jer, ako se trima narodima, oduzima pravo da direktno biraju člana Predsjedništva, nema ravnopravnosti naroda, nema konstitutivnosti. Ako se Domu naroda oduzimaju sadašnja prava u zakonodavstvu, onda se poništava ravnopravnost naroda. Ako Premijer, kako Paket zove Predsjedavajućeg savjeta ministara, može da poništi zakon ili akt nekog ministra, onda više nije važno da li je ministar Mađar ili Islanađanin.
Ako se zna da Premijer, Predsjedavajući Savjeta ministara neće osam godina biti iz Republike Srpske a da se lako može naći destilovani Hrvat, kao Komšić, onda je jasno u kom smjeru teku paketi.

SPORAN PRENOS OVLAŠTENJA
Sintagma Prenos ovlaštenja postaje sve uobičajenija dok na samrtnoj postelji čuje se hropac Ohaera.
Ohaerovi dužnovršitelji već godinu dana zbore o Prenosu nadležnosti sa Ohaera na Ojačano Predstavništvo EU. O tome telali i Sarajevo – be može Ohaer otići dok svoja ovlaštenja ne prenese na domaće državne institucije. O tome se pričalo i na sjednici Savjeta Bezbjednosti na kojoj Incko Visoki nije imao navijački šal ali je sam i sav bio navijački – Rozmari di Karlo je govorila o Prenosu.
Mnogi nisu shvatili.
Ne radi se o ukidanju Ohaera nego se radi o ukidanju ovlaštenja koje je sebi dao Ohaer i koje mu je dao nelegalni PIK. Bez obzira što francuska ambasadorka u BiH tvrdi da PIK ima legitimitet, taj fantomski organ se ne spominje, vezano za ustanovljenje, ni u jednom dokumentu bilo kog validnog internacionalnog tijela, pogotovu ne u Dejtonskom Okvirnom. Taj organ je samoustanovljen i kao takav nije imao nikakve međunarodne pravne temelje za davanje ovlaštenja Ohaeru.
Stoga Ohaer nema nikakvu podlogu da svoja ovlaštenja transferiše na Ojačano Predstavništvo EU.
Niko iz sadašnjeg i dosadašnjeg osoboblja Ohaera ne može biti radnik Predstavništva EU.
EU ovdje mora otvoriti Partnersko predstavništvo.
Time će, Evropska unija, pokazati da li joj je stalo do BiH, kao evropskointegrativne interesne sfere ili joj je stalo do toga da BiH drži pod Kalajevim režimom i međunarodnom upravom kako bi se čuvala kao zabran Nato pakta i kao areal koji ne bi trebao da pripadne Rusima.
Ako EU nema stvarnog ekonomskog, političkog i demokratskog interesa za integraciju BiH u svoje strukture, da onda pokupimo svoje krpice i da tražimo druge stubove.
Produkovanje situacije u kojoj će PIK ostatati sa svojim „legitimitetom“ a Ojačano Predstavništvo EU imati bonska ovlaštenja jednako je smrtonosno za BiH kao i Tihićevo zalaganje da se bonska ovlaštenja prenesu na Vrhovni sud BiH ili na neko drugo „državno tijelo“.

REPREZENTATIVCI ZLOUPOTRIJEBILI OHAER
Reprezentativci Zenice, Edin Džeko, Nemanja Supić i Zvjezdan Misimović, obznanili su poruke o ulasku BiH u Evropsku uniju. Učinili su to na sajtu Šta ima.ba ili slično, kojeg je ustanovio Ohaer i koji je još jedan od velikih projekata tog Upravitelja, poput Ešdaunovog bagera, Rafijevog Istražnog tima, Glavnog tužioca Barašina...
Nogometaši, koji ne znaju igrati fudbal jer na dvije utakmice onim rahitičnim Portugalcima i sve samim isprdcima u odnosu na momčine kao što je Džeko, a i igrali su bez šepurana Ronalda, nisu dali ni jedan gol, zajedno sa Ohaerom, uputili su poruku političarima: počnite raditi i ukinite stvari koje štete BiH.
Našla krpa zakrpu.
Isti nivo efikasnosti je i reprezentativaca Zenice i Ohaera. Za četrnaest godina Ohaer se nije plasirao nigdje i nikuda, ninašta. Tako i nogometaši. Jedino njihovo opravdanje je loš teren na Bilinom polju koji su mu uvalili Šin Ćiro i Mudro Rukovodstvo Reprezentacije. Momci koji su rođeni u Njemačkoj, navikli su igrati na besprijekornim terenima a ovdje su ih doveli u krmećak. Sličnu glupost je napravio i onaj Mrgodni Murinjo kada je, onomad, Barselonu ugostio na Čelzijevom nesređenom i uništenom terenu nadavši se da će njihova tehnika zakazati – i ispušio.
Nogometaši su, u stvari, zloupotrijebili Ohaer i njegov cirkusantski opijum o tome kako je u ovoj zemlji sve pogrešno zato što su političari takvi kakvi su. A političare je, za razliku od Ohaera, birao narod.
I cirkusantski Ohaer je zloupotrijebio nogometaše. Oni nisu dužni da znaju šta je na stvari, jer ne znaju ni fudbal da igraju. Ali Ohaer zna šta je na stvari. Zna i Incko, koji je nakon Zenice ponovio klovnovsku epizodu Ćirinog Bijelog šala, ko se još toga sjeća, s kojom je i počeo Veliki Cirkus Šin. Ćiro na početku, Incko na kraju.
Nositi šal navijača Reprezentacije Zenice loša je propaganda.
Tako se samo prodaju ruske šubare Tuarezima u Sahari. Ili cipelice sa visokim štiklama ženskom rodu Masajaca.
A o stavljanju na jednu, stranu.ba, da i ne govorim.

GRČEVITA BORBA ZA OPSTANAK
Micelijum Osoblja Ohaera konačno je podjarmio i Valentina Incka. Da nije, nikada u Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija ne bi odnio onakav tužibabičnjak.
Sad mi je jasnije zašto je hrabri ratnik, Miroslav Lajčak, koji je izdržao crnogorskih 55%, pobjegao iz BiH ne imavši kad ni rep da podvije.
Za to vrijeme u Državi traje druga vrsta bitke.
Bljedoliki, krečkoliki, ubledeo, što bi reki Srbijanci, ko pokojni Mita, tri dana pred smrt, Rafi Gregorijan, poduzeo opet ofanzivu na medije, gostovao i na Erteeresu, i intelektualizirao na Krugu 99, sve u svrhu podrške optužbama koje je pod Kip Slobode odnio Valentin Incko. Ali odaje ga bljedilo. Velika je nužda u pitanju. Otvoreno je previše frontova a falangi nestaje. Rafi predosjeća da je kraj. Valentonova Austrija je blizu. A šta ću ja.
Američki Kalaj, koga podržava američka vlada ali ne stoji iza njega, Rafi Gregorijan, poturio je Valentinu Incku ključnu riječ: međunarodna uprava, sa kojom je ovaj otišao u Njujork.
On je tamo odnio izvještaj o problemima koje ima Međunarodna Uprava u BiH a koje joj pravi Hajduk Mile i Serbski Pobunjeni Kraji.
Bosna i Hercegovina je Dejtonskim sporazumom kojeg je potpisala i Republika Srpska, naročito Molitvu o Ohaeru, dobila Visokog Predstavnika Ujedinjenih nacija. A on ima pravo da ima neko osoboblje. Nije čak navedeno da ima prvog zamjenika palube niti Rafija. Visoki Predstavnik ne znači i Međunarodna uprava. Osim ako se Austrijancu nije pričinila asutrougarska auprava, kao onom ministarogluu Otomanska imperija.
Ohaer, odnosno osoblje, koje već nekoliko godina predvodi Rafi Gregorijan, imao je nekoliko strateških ciljeva u sklopu Međunarodne Uprave nad BiH:
· Ovladati zakonodavstvom
· Ovladati lepezom optužbi i tužilaštvom
· Ovladati Visokim Predstavnikom,
· Ovladati medijima
· Ovladati policijom
· Ovladati špijunažom, legalnom i ilegalnom
· Ovladati odnosima među nacijama u BiH
To bi se, onda, zvalo Međunarodna Uprava.
Prvu fazu tih ciljeva proveo je Pedi Ešdaun. Drugu fazu započeo je Rafi Gregorijan. Švarc, Miroslav i Valentin su trebali, ili su već bili, samo paravan. PIK scenografija.
Ubledeli Rafi, njegovo bljedilo, svjedoči sada, da je svemu došao kraj. Od postavljenih ciljeva propali su:
· Nametanje zakona. Čal ni Službeni glasnik neće da objavu te pisanije.
· Od silnih optužbi protiv Čovića, Ivanića, Dodika... nema ništa jer su produkovane i poturene potlačenom glavnom tužioca i stranim tužiteljima.
· Međunarodne sudije i tužioci. Niko više u BiH ne želi da im izda ausvajs.
· Unitarna policija odavno.
· Mediji, takođe. Više ni Ateve ne zove Rafija.
· Šipijunaža. Sve šeme provaljuju sarajevske novine. Votergejt je mala maca.
· Ni odnosi među nacijama nisu kako bi željela Međunarodna uprava da budu. Srbi i Hrvati, ja to zovem hrišćani, sve su bliži.
Privid je ovladavanje Visokim Predstavnikom.
Glavno pitanje za Međunarodnu upravu, a to znači za Incka, Gregorijana i Ohaer, ko ima hrabrosti da ostane ovdje do izbora 2010.

SOCIJALDEMOKRATIJA I NACIONALNO PITANJE
U stvari, odnos socijaldemoktije prema nacionalnom pitanju obuhvata cijeli niz odnosa koji se moraju razmatrati. Odnos socijaldemokratije prema naciji, nacionalizmu, vjeri, nacionalnoj perspektivi, nacionalnom programu, nacionalnim političkim strankama.
No, za temeljno razmatranje potrebno je raščlaniti:
· Izvornu socijaldemokratiju i komunističku ideologiju i praksu
· Komunističko nasljeđe u zemljama bivše varšavske sfere u šta treba ubrojati i zemlje nastale raspadom SFRJ jer je komunistička partija poslije Drugog svjetskog rata i na tom području preuzela vlast
· Uslove u kojima se ostvaruje nacija
· Transformacija iz komunističke partije u socijaldemokratsku stranku
· Prilagodljivost socijaldemokratije i promjenjivost društva.
Pitanje, bilo koje, socijaldemokratije nije moguće odvojiti od stanja na ljevici danas. U Evropi ljevica je na vlasti samo u Španiji. Može se, zapravo konstatovati da je u Evropi, kolijevci svega pa i ideologija i političkih sistema, tako značajnoj da ih u drugim područjima svijeta ne treba ni uzimati u obzir, kraj prošlog vijeka, i početak ovog, obilježila je dvotruka destrukcija ideologija – lijeve i kapitalističke, sa svim varijacijama. Raznorodni su uslovi tih trendova. Na Istoku, slomio se formalni državno-pravni i internacionalni okvir koji je proizveo komunističku ideologiju pa je onda uslovio i rapidni pad ideologije. Njen zadatak je bio da se transformiše ali rezultate još nemamo. Na Zapadu, slomio se klasičnih Marksov kapitalizma koji se cijelo vrijeme nije transformisao nego samo vješto prikrivao svoju ortodoksnost. Novo doba je ovaj put bilo brže. Nestalo je idološkog sna koji je stvaranjem ideologija i njihovim približavanjem masama ili klasama, stvarao novo doba.
Danas, dakle, imamo slom ideja. U Njemačkoj, zanimljivom primjeru, došlo je do ujedinjenja i prirastanja brojnog segmenta stanovništva koje je bilo pod torturom klasične komunističke ljevice. Možda se moglo očekivati da ti slojevi prihvate socijaldemokratiju kao evropsku varijantu ljevice. To se nije dogodilo. Njemački socijaldemeokrati su bili prisiljeni, u prošlom mandatu, vladatai sa svojim najljućim desničarskim neprijateljem. U Francuskoj je ljevica odavno u defanzivi a vidljiv je i nedostatak dovoljno moćnog vođe pa je na površinu izronio jedan neklasičnik francuski lider. U Italiji su posljedice slične. Tamošnja ljevica je otišla sa scene ali se ne uočava ni uobličena desnica. Na sceni je, nakon kratke epizode, lider ničega, neka vrsta „splitskog načelnika“ što postaje širi fenomen u društvima sa slomom ideologija.
Da li će iz tog zgarišta krenuti revitalizacija ili će se posegnuti za starim socijalnim receptima. Ili će se, pak, morati čekati neki novi ideološki san i stvaranje novog svijeta?
Primjer Demokratske stranke i Obame u Sjedinjenim američkim državama predočava mogućnost povratka starim idejama kao spasonosnoj formuli za metastazirano društvo. Ali, treba biti oprezan: još uvijek je teško govoriti o i o okvirnoj ljevici u tom primjeru.
U Kini, predočava se, pred očima cijelog svijeta, ideološka i ekonomska transformacija ideje koja možda može biti začetak novog doba u kome će se upravljati društvom na sasvim novi način, ne njegovom upotrebom, nego upotrebom svih sredstava mira zarad prosperiteta kolektiva pa onda i pojedinca. Ali treba, također, biti oprezan: potrebno još testnog vremena.
SOCIJALDEMOKRATIJA I KOMUNIZAM
Socijaldemokratija nikad nije dovela u pitanje kapital a komunizam nikada nije dao prava pitanju kapitala. Da li se, nakon dvadesetog vijeka, može zaključiti da se kapital oteo i jednima i drugima?
Socijaldemokratija nikada nije imala istinsku potrebu da se bavi nacijom jer je djelovala u područjima gdje je taj proces završen. Komunizam nikada nije dozvoljavao da se bavi nacijom jer je svoje širenje nametao potiranjem drugih pitanja.
Stoga su i socijaldemokratija i komunizam kao slomljen sistem koji je proizveo nasljednike u deklarativnoj socijaldemokratiji, ostali nedorasli pitanju nacije i nacionlnom pitanju. Jezgreni dio socijaldemokratije u Evropi ni danas nema potrebu da se bavi nacijom jer se podrazumijeva da njemački socijaldemokrtai, na primjer, rade u okviru i za prosperitet njemačke nacije, trasiranjem ekonomskog, socijalnog, demokratskog, institucionalnog kolosijeka. Nije obavezno da se, pri tome, pominje nacija. Neki periferni dijelovi socijaldemokratske galaksije svjedoci su stvaranja nacija-država i ne mogu da izbjegnu to pitanje. Komunizam iz koga su potekli i koji se preselio u kolektivnu podsvijest, ne dozvoljava da se otvara nacionalno pitanje i da se otvoreno, najširim slojevima, kojima se obraća i koje zastupa socijaldemokratija, kaže da je rješenje tog problema, demokratsko, tržišno i državno a ne nacionalističko, kriminalizovano-korupcijsko i autoritarno.
Jezgrena socijaldemokratija nije uhvatila korak sa stvaranjem evropske unije i nacionalno pitanje se sada otvara na mnogo mjesta. Doduše, treba biti realan, otvara se kao pitanje nacije-države. I ne samo kod proširenja Evropske unije. S druge strane, formiranje novih tektonskih ploča na zemljinoj kori moći, ekonomije i vladanja trendovima, što će biti bolan proces ovog vijeka, doveo je zemlje evropske unije u prazan prostor u kome još nema EU kao nove i zaokružene tektonske ploče a članice, pojedinačno, su nemoćne da se bore sa tim procesima. Stoga imamo parcijalne koridore saradnje Italije sa Rusijom, kao i Njemačke, Engleske sa svojom tradicionalno nadmoćnom Amerikom kao i nove podalijanse u okviru same EU, Njemačka-Francuska, na primjer. To može dovesti do destabilizacije.
Periferne socijaldemokratije nalaze se takođe u vakuumu nacija-država. Nove, oslobođene i formirane države integrisane su ili su pod pritiskom integracija a da pitanje utemeljenja nacija-države još nisu zaokružili i tako su se u startu našle u neravnopravnom, novokolonijalnom položaju u odnosu na zemlje jezgra socijaldemokratije (pri čemu nije važno da li u tim zemljama vlada socijaldemokratija ili ne). Ako trendovi integracija nastave ovako, neka pitanja nacije i države nikada neće biti riješena, što će, takođe, dovesti do teških odluka i sukoba.
Oba segmenta socijaldeokratije nalaze se pred neodložnim zadatkom formulisanja nacionalnog i državnog interesa u ovom vijeku i njegovog inkorporisanja u svoje političke strateške i praktične programe.
KOMUNISTIČKO NASLJEĐE
Klasični komunizam, kao i svaka totalitarna ideologija pa i ideologija kapitala, ne priznaje naciju kao pojedinost. Komunizam je to formulisao kao: Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Kapitalizam, pak: Sloboda protoka roba i kapitala. Paktovski komunizam je proklamovao praksu: Druže, svi smo komunisti, ne postoje Poljaci, Rusi, Jugosloveni, Mađari...
Socijaldemokratije tih nesretnih periferija na kojima je još uvijek zgarište komunizma, ali nema dovoljno pepela za fenikse, ne mogu da se nose sa sirovim nacionalizmom, kao što se, nekada, radnička klasa nije umjela ni mogla da nosi sa sirovom eksploatacijom profita. Stoga ne mogu da dođu na vlast. Ili ne mogu da budu preovlađujuća ideja i glasački kvantum. To imamo u Hrvatskoj. To imamo i u Sarajevu. U Beogradu nema ništa od socijaldemokratije. Slovenačka socijaldemkratija je došla na vlast i sopstvenim zaslugama, stvaranjem mladih lidera i novog pristupa društvu ali, ne zaboravimo, i samoslomom ratne divlje kriminalizovane nacionalne opcije. Hrvatski socijaldemokrati, takođe poreobučeni iz komunizma, ne umiju da iskoriste sumrak nacionalističke stranke koju trese kriminalizacija i koja odumire, ne mogu da nađu hrabrost da kažu: Mi smo hrvatski socijaldemokrati i o hrvatskom interesu možemo da kažemo...
Periferne socijaldemokratije neće, nametnutije nego jezgrene, moći izbjeći određenje oko nacije. Inače će državu-naciju prepustiti podivljalim odmetnutim klikama gdje je najbolje rješenje „splitski načelnik“ ili, nešto lošije, „predsjednik gradonačelnik“.
USLOVI OSTVARENJA NACIJE
Nacionalno pitanje pred društvene faktore, pa tako i pred socijaldemokratiju, postavlja se različito u različitim uslovima ostvarenja ili razvoja nacije. Ovdje treba apstrahovati konglomeratna društva tipa „američki narod“ jer se ne radi o klasičnoj naciji, kao i društva koja imaju malo kompetencija i performansi da iz vjerskog kolektivizma prerastu u nacionalni kolektivitet.
Postavlja se različito po intenzitetu i transparentnosti.
Ali tako se i pred socijaldemokratiju postavljaju pitanja razvoja društva, države i prosperiteta uopšte. To znači da su izazovi pred kojima se nalaze socijaldemokratija i nacionalno pitanje kompatibilni i jednovremeni.
Društvena interakcija nalaže povezivanje ta dva pitanja zadržavajući nukleus prvog i savremenost i demokratičnost drugog.
TRANSFORMACIJA KOMUNISTIČKE PARTIJE U SD STRANKU
Nije ponuđen uspješan koncpet za tu transformaciju.
Zemlje bivšeg područja SFRJ su očigledniji primjer od zemalja varšavske zone. Ovdje se to demonstriralo kao jedan od segmenata koncepta kriminalizovane odbrane nacije ali u onom kriminalizovanom dijelu. Taj put su prošli komunisti Beograda kao i komunisti Sarajeva. Prvi su se preimenovali u socijaliste a drugi u socijaldemokrate. I jednim i drugim glavni cilj nije bila socijaldemokratija ili ljevica, nego zadržavanje moći, korištenje komunističkih službi koje su postale paraslužbe i vladavina nad kadrovskom lepezom.
Komunisti transformisanog imena nose betonirano olovno breme nepoznavanja suštine tržišta i vještine socijalno upravljivog tržišta i kapitala. Njihov krajnji domet je komunistička uravnilovka.
Nose i granitno breme nepoznavanja interne i eksterne demokratije. Njihov domet je lidersko-totalitarni odnos prema vlastitoj stranačkoj strukturi ali i prema cijelom društvu. A to breme proizvodi podanički odnos prema jačem. Kominterna vječno živi ispod kožnih mantila, čak i kada ih obuku novoimenovani socijaldemokrati.
Nije moguća transformacija suštine s pomoću transformacije imena.
Socijaldemokratija mora nastati neometano, nedirigovano i autohtono. I to kao zaštitinik siromašnih masovnih slojeva stanovništva, bez obzira što je zaposlenost mala, socijalna politika nevidljiva a instrumentarij države i demokratije ograničen.
PRILAGODLJIVOST SOCIJALDEMOKRATIJE
Evropska socijaldemokratija demonstrirala se posljednjih decenija dogmatskom u mnogim segmentima.
Državu socijalne pravde novo doba je ostavilo za sobom.
Osmoza između društvenih slojeva ili, pak, odvajanje od društva kapitala i vlasnika kapitala nisu poslužili za transformaciju i prilagođavanje socijaldemokratije.
Integracijski procesi, u Evropi, ali i od strane militantnog rasadnika demokratije i nacionalnog interesa, ostali su potpuno izvan interesa, uticaja, trendiranja i programiranja od strane socijaldemokratije.
Jenako tako, izvan dometa ostala je nacija ili država-nacija. Kao što je uvažila kapital, socijaldemokratija mora uvažiti i naciju ili državu-naciju.
Sva ta pitanja koja nije opservirala socijaldemokratija, opservirao je, ili pokrenuo i njima upravlja, neko drugi. A to je pouzdan način udaljavanja od vlasti, društvene moći i projektovanja društva sadašnjosti i budućnosti.
Novi vijek će biti doba kada će države i nacije pred sobom naći nova pitanja koja prošli vijek nije imao na repertoaru. Pobjeda nacije kao i pobjeda države, može da se ostvari i na demokratski i socijalan način ali može, istorija to govori, i na totalitaran, militaran i autoriotaran način, vojnom silom, vjerom ili kapitalom, svejedno.
Radi se o tome da se pobjeda nacije i države ili države-nacije, održi i iznova revitalizuje.
Veće šanse za tu ulogu ima socijaldemokratija. Ako uspije brzo da se transformiše i prilagodi vremenu. To, najprije, znači da treba prići naciji kao demokratskom, prosperitetnom, novovremenom pitanju. Nikako na načine iz prošlog vijeka.

(tekst pisan za časopis Argumenti)

ZENICA – PORTUGAL 0 : 1
I tako su Portugalci, u Zenici, devedeset minuta bili Srbi.
Ljudi iz Republike Srpske su navijali za Partugal. Dobio sam poruku: Pozdrav od Portugalke. Doduše, i jest visoka, tanka i tamnokoža, skoro kao onaj Simao.
To je i logično. Država čiju reprezentaciju ne podržava svo stanovništvo, postaje generator daljih podjela. Kad se dio ljudi oprosti od reprezentacije, sjetite se devedesetominutnog zvižduka u Zagrebu, kada je igrala reprezentacija Jugoslavije protiv Holandije, i Hrvata, država se počne opraštati od sebe.
Osim toga, sastav reprezentacije, bošnjački, u najbratskijoj varijanti može proizvesti samo ravnodušnost.
A nema ni smisla da se, igrajući u toj selekciji, sramotimo. Nepotrebno je bilo voditi Portugalce u onu kaljugu na Bilinom Polju i još ih, zajedno sa sudijom, gađati upaljačima. To ne rade ni na stadionu Žeravice.
I, tako je BiH, propustivši pobjedu i plasman, još jednom propustila šansu da postane Država.
Naopakim putem. Što je dobro, dabome.

KALAŠNJIKOV
Mihail Timofejevič Kalašnjikov, tokom demokratskih ratova u Bosni i Hercegovini, sa okusom bratske krvi, nekoliko stotina puta mi je spasio život. Da sam imao u rukama papovku ili kakav drugi kolac, ili pak neke napucane amerikanke, ubili bi me ko zadnjeg agresora.
Ovih dana je objavljeno kako taj starčić, nakićen ponjavom tipično ruskih odlikovanja, proslavlja osamdeseti rođendan. Tom prilikom su novinari, u stvari dedelguzi internetski prepisivači, srali o tome kako je „taj masovni ubica“ to i to, kako se radi o „ubojici milijuna“. Njegovu pušku AK-47, Automat Kalašnjikova, konstruisan 1947., proizvodi, legalno i na crno 14 zemalja. Pretpostavlja se da je dosad proizvedeno 100 miliona službenih Kalašnjikova u ruskoj fabrici. Uspostavljanju proizvodnje pomogao je i njemački mašinac Hugo Šmajser, konstruktor njemačke jurišne puške StG 44, iz Dugog svjetskog rata, koga su Rusi zarobili u rodnom selu i deportovali u zavod za proizvodnju nove automatske puške.
Kalašnjikov je na kraju starog doba pokolja, postao nova puška za novo doba.
Sranje je priča o tome da je Kalašnjikov, Mihail, tvorac smrti. Da je puška AK 47 donosila i donosi smrt. Da nije Kašanjikova, bio bi izmišljen automatski malj ili serijski zakivač eksera u lobanju. Ljudi su takvi, zli, krovoločni. Rat je ljudski način napretka. Jedan od načina. Rat započinju budale, organizuje izrasliji a učestvuju – svi. Nemamo koga okriviti. Rat je u krvi svakog muškog divljaka bez obzira što se zna preodjenuti u inženjera, službenika ili zavodnika. Ali kad dođe prilika, rat je sredstvo istrebljenja, borbe za savanu i prašumu, za teritoriju, nadomjestak kolektivnih i ličnih frustracija koje se kupe u genima decenijama, produžetak lova na divljač da bi se prehranila porodica ili vlastiti stomak, produžetak seksualnog nagona koga priroda uzima nazad, iskazivanje kompleksa veće ljudskosti i mekoće.
Rat je, u stvari, istorija ljudskog genijalnog smišljanja razloga za legitimno ubijanje.
Kalašnjikov je jednostavna puška. I smrt je jednostavna. Kalašnjikov je demokratska puška, puška za sirotinju. Napirlitani tompson, smit i veson, pumperica, hekler i koh, braun bes, M16, F2000, i ostale igračke sa dvogledima, zelenim i crvenim lampicama, ručkicama, torbicama i potkalibarskom municijom, i kaleidoskopima, navigatorima i lokatorima, samo su pudlice koje gospođe izvode u šetnju. Jedino je kalašnjikov puška za glib, kišu, muškarce, krv i brzu smrt.
Kalašnjikov je ljepotica u svojoj jednostavnosti. Kao afrička krasotica, koja ima na sebi dvije ublaćene i uznojene krpe a ljepša je od boga. Njegov ukras je nekad šljivovo drveno tijelo, nekad plastificiarni šaržer, nekad pleteni plastični remen, nekad niklovana cijev ali ni tada, kad je ukrašen, ne odbija od sebe sirotinju tužnih pogleda i beznadnih muka.
Kalašnjikov je kao ručni sat. Još i više. Kao dio tijela. Kalašnjikov je jedino muško s kojim može da se spava. Možda zato što je puška a puška je žensko. Kalašnjikov ima nježnost žene u najboljim godinama. Top, tenk, helikopter, avion... su grube muškarčine. Kalašnjikov leži u ruci kao duga bijela ženska ruka u muškoj.
I glavna stvar. Kalašnjikov je oružje siromašnih, gladnih, ugnjetenih, pokorenih, žudnih slobode i samostalnosti. Ni jedna armija i država nije krenula u rat protiv druge države sa kalašnjikovima. Oni koji kreću na drugu državu, i narod, idu sa video-igricama, softverima, naparfemisanim matiranim i sjajnim orlušinama od oružja. A sirotinja, dolje, ima samo kalašnjikove. Kalašnjikov ne pokorava, on brani. Zato je toliko raširen i prijateljski prljavoj, izgladnjeloj i potlačenoj populaciji. Za sva druga oružja treba da se ide u školu i na obuku, da se uči ubijanje. Za Kalašnjikov ne treba škola. Uzima se u ruku samo kad više nemaš kud.
Kalašnjikov je oružje najbjednijih.
On još jedina brana protiv globaliziranog ubijanja koje se širi kao virus nove gripe. On je i vrhunska pravda, jer poginuti od Kalašnjikova a imati u rukama skupu savremenu pušku i opremu od sto hiljada dolara, zadovoljene je pravde za uboge nad onima koji su od bijesa došli da ubijaju sirotinju.
Kalašnjikov je rođen u pobjedi nad zlom. Kada je njemačka fašistička soldateska ranila mladog tenkista Mihaila Timofejeviča, teško, on se oporavljao smišljajući pušku koja nadživljava sva zla i ratove.
Kada jednom ljudi prestanu da se ubijaju, Kalašnjikov će možda postati simbol mira. A umjesto metaka, iz njegove stare izmrcvarene cijevi, izlaziće umjetničke slike koje se odmah instaliraju na zidove.
To je san onih kojima je Kalašnjikov jedino ljudsko pravo, sloboda, imovina i alatka.