ČEKAJUĆI DAVUTOGLUA
Današnji sastanak lidera parlamentarnih stranaka, zastupljenih u Parlamentarnoj skupštini BiH, u Banjaluci, formalno nije uspio.
Sarajevski politički krug je ušao u pucanj i u samom startu kategorički odbio ušečće. To je odredilo i dalji tok te inicijative. Ostali su iznosili različite argumente za izostanak, od toga da je dnevni red stvar pozicije do zauzetosti saborima ili drugimn obavezama.
Ipak, pokazalo se da su SNSD, DNS, SPRS i NS Radom za boljitak, najzainteresovaniji za Bosnu i Hercegovinu. Sve teme koje su predložene kao mogući dnevni red, odnosile su se na BiH i na njenu dobit. Narodna stranka radom za boljitak ima interes da dobije člana Predsjedništva BiH ili predsjedavajućeg SM. I to su jasno iskazali. DNS je rekao da neće učestvovati ni u kakvim razgovorima o ustavnim promjenama gdje se zahtijeva Butmirski paket. SNSD je saopštio poznati stav da je BiH ugovorna zajednica u kojoj je Republika Srpska najpreča ali se poštuje i stav onih kojima je BiH najpreča.
Odbijanjem razgovora, od strane sarajevskog političkog kruga, prije svega, zatvorena su vrata svakoj budućoj inicijativi ove vrste iz Banjaluke, što se Esenesdea tiče. Takođe, Esenesde neće učestvovati u razgovorima butmirskog inženjeringa.
Ta činjenica može koštati one kojima je BiH najpreča. Budžet, na primjer. Nije jasno kako će biti usvojen. Prošle godine je u Prudu dogovoren i, za ovdašnje prilike, glatko usvojen. Kako će se provesti ove godine?
Sarajevski politički krug i dalje čeka Bič božiji, nekon izvanjskog predsjednika ili potpredsjednika, komisiju, pik, ohr... čeka da Davutoglu formira tu ekonomsko-političku zajednicu pod nazivom Otomanska imperija II, kao centar svijeta, pa da Imperija kaže i Avganistanu i nama kako ćemo i šta ćemo.
Politička zrelost se ne može izgraditi i naučiti. Nije dovovljno postati stari konj i sačekati da se ostvari ono: kazaće ti se samo. Političku zrelost ili imaš ili nemaš. Ratne stranke, nastale na ratnim spermatozoidima, u vještačkoj oplodnji Mog Naroda i Njihovog Zla, ne posjeduju potencijal za političku zrelost i shvatanje trenutka. To se vidi na primjeru odnosa Hadezehrvatske i Slovenije. Prije šest godina Račan je postigao sporazum koji oni sada nude Sloveniji.
Tako i Age Sarajlije.
Nemaju BiH u ruci. Ni na grani. A neće da pričaju o njoj.
Po ustaljenoj prognozi o dva godišnja doba, u politici postoji godišnje doba u kome traješ i godišnje doba u kome propadaš, ali jednom zauvijek, doći će u stituaciju da mole da se razgovara o BiH.

PET CILJEVA I DVA USLOVA ZA PEDERE
Holanđanin Boris Ditrih, predstavnik najveće međunarodne organizacije za praćenje primjene ljudskih prava, HRV, je li, došao je u Srbiju da načini izvještaj o tome i o propaloj paradi ponosa. Parada ponosa je parada pedera. Peder je, poznato je, gay a gay je čmarstvenik, čmarodejstvenik, čmarnjak. Boris, bujne plave kovrčave kose, istovremeno je i rukovodilac LBGT programa u okviru Hjuman RV. To je program za onu popuplaciju. LBGT znači: lezi bilo gdje i turi.
Srbija se našla u velikom problemu. Ratko Mladić nije uhapšen, manjine se bune a LBGT populacija nema prava da ga turi gdje hoće. Susjedne zemlje, Rumunija i Bugarska, inače članice EU, daleko su odmakle u tim lezi i turi pravima. Uskoro će Srbijom da zavlada izreka: Jebu se ko Bugari, bre.
Elem, Politika, danas, isturi naslov: Gej prava neizostavna u evropskim integracijama.
A mi u BiH, nismo dozovlili, kao ni Srbija Paradu ponosa, promociju podvora. Podvori su, za mlade naraštaje, vrbove motke, debele ko ruka, na kojima dvojica nose plast sijena na sredinu njive, gdje će sadjeti sijeno. Podvori su glavni junaci zagonetke: Turim ja tebi, turiš ti meni. Jer, svako svoj podvor gura, da prostiš, ispod plasta na drugu stranu.
A i ja sam bio protiv toga.
To može biti ozbiljan problem prilikom ulaska BiH u Evropsku uniju.
Za razliku od evropskih zemalja gdje imamo ministre pedere od kojih jedan javno priča, u novinama, kako je sa momkom došao kod svoje majke a ona razdragano uskliknula: Znači, to mi je zet.
Podvorska populacija, Turim ja tebi, turiš ti meni, pri čemu je bitno da najmanje jedno nije žensko, uslov je, dakle, za ocjenu da je društvo demokratsko. Svi ozbiljniji zatvori u svijetu imaju ta LGBT prava isprkatikovana do krajnjih granica. Oni su svi, prije, BiH i Srbije, ispunili uslove za ulazak u Evropsku uniju. Nedostaje im još koja sitnica: izbori, pravo žena za kandidovanje itd.
Spopao me strah. Šta ćemo kada Boris Holanđanin dođe kod nas. U inspekciju. A ovdje ni para ni pedera. Uz to, oni sa hlačama za duboku vodi, i sa bradicama, agresivni. Mi, prirodnjaci, krava ne skače na kravu, konzervativni. Nema prolazne ocjene. Zalud ustavne promjene, But i mir, Bilt i paket.

POD ZASTAVOM TURSKE
Reforma odbrane bila je greška.
Kao i sve reforme na ovim prostorima. Od privredne reforme Borisa Kidriča pa do Šuvareve reforme školstva.
Ne samo zbog toga što je ukinuta Vojska Republike Srpske. Zbog propuštene šanse da se vojska uopšte ukine. I zbog toga što je stvorena još jedna poluga manipulacije Bosnom i Hercegovinom, poluga manipulacije u Bosni i Hercegovini i poluga novih sukoba.
Trenutno je aktuelan predvojnički izlet u Avganistan.
Spcijalci BiH za čišćenje buradi od pomija i rastjerivanje pasa lutalica po kasarnama, izazvali su podjele u Državnom Parlamentu, to je Predstavnički Dom Parlamentarne Skupštine BiH, ali se od milja naziva Državnim Parlamentom, da bi se Država bolje osjećala, oko vojnih baza za lokaciju Naših Snaga. Neki predlažu Njemačku, neki SAD, neki Tursku. Informacije iz Sarajeva, koje su uvijek pouzdano selektivne, kažu da Njemačka neće da čuje za varijantu da primi Naše Specijalce jer su spremniji i obučeniji od njihovih. Američki vojnici idu svaki dan u izgibiju pa nebi bilo dobro da Naši učestvuju u tome. Turska Nas prihvata objeručke. To bi bilo novo jezgro Otomanske, Sećijske imperije. Naše Snage ne bi nikuda izlazile iz utvrda i tvrđa, samo bi se izležavali u hladu jasmina a trbušnjakinje bi tresle guzovima uz umilne zvuke dukata i đerdana. Bitno je da su pod turskom zastavom ili zastavom Turske. Državni Srbi u Državnom Parlamentu, međutim, imaju primjedbi. Ne može opet pod Turke. Bošnjaci više vole Turke nego Srbe ali ne mogu to tako da kažu pa optužuju Srbe da opet opstruišu ulazak BiH u NATO.
Mislim da je dosta Turske u atmosferi.
Te Obnavljamo Otomanske Vijekove, te Djed Fatih bio ovdje, bio ondje, te u Turskoj treba operisati nesretnog Halida Bešlića, te Turska treba da sanira Na Drini Ćupriju... a gradili je Srbi. Samo se bojim da nekom ne padne na pamet da neki Turski Pisac napiše Na Drini ćupriju a da onu Andrićevu bacimo s mosta kao zastarjelu.
Međutim, sve to nije problem. Problem je slanina kao važno materijalno-tehničko sredstvo modernih oružanih snaga, Naših, NATO i turskih. U Avganistanu je prljavština a to znači da pored talibana haraju i boleštine. Tuberkuloza. A slanina koju bi jeo dio Naših snaga, nije u menzi baze Turske. Slanina je važna za pluća a ne samo za Srbe. Ako Naše snage idu u druge baze, tamo ima slanine pa drugi dio Naših snaga ima da zamre od gladi.
Problem je nerješiv.
Slanina se ne može ukinuti. Možda pokušati sa vojskom pa da budemo mirni od tih kasarni, zastava i sukoba.

LEŠINARSKA ISTORIJA
Lešinarska istorija Balkana proizvela je i političke lešinare koji glavni razlog postojanja i djelovanja nalaze u oblizivanju nad tuđim žrtvama i na tuđoj nesreći.
Čitave naplavine su uživale u podokupacijskom sladostrašću koje im je priredila otomanska ili austrougarska imperijalizacija ovog, inače, demokratskog, ljudskog i naprednjačkog prostora.
Ta genetska osobina prenešena je i na nove generacije. Ona se demonstrirala u butmirskom očekivanju nametanja pa unazad, sve do početka demokratskih ratova u BiH.
Dabome, genetski kod ne zaobilazi ni jednu profesiju. Medije, takođe. Izvjesni Drago Hedl u Jutarnjem listu, valjda užalošćen što je onemogućen da uživa u svom nastranom lešinarstvu, u naslov ističe monstruoznu rečenicu, nakon dolaska Biljane Plavšić u slobodni Beograd: Izgleda kao da je bila na godišnjem a ne u zatvoru.
Kako bi trebalo da izgleda? Da otpada meso sa nje, da je sva u ranama, da još ima lanaca na nogama i rukama, od tradicionalnog švedskog čelika koji se ne može presjeći fleksom nego autogenim aparatom pa da joj se pri tome sprže i kosti.
Izvjesni potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, a da nije Republike Srpske, bio bi potpredsjednik krivog Marinog, izjavljuje da je Dodikov doček Biljane Plavšić uvreda za svakog časnog Srbina. Ne znam zašto uvijek neko drugi ima potrebu da određuje ko su časni Srbi.
Željko Komšić Oglu, kao Lagumdžijin član Predsjedništa BiH, otkazuje najavljenu posjetu Švedskoj koja je, tumačim, kriva što je Biljana Plavšić izašla živa iz zatvora.
Komšić Oglu nema pravo na to jer Predsjedništvo BiH nije njegova privatna pojata. Može da na planiranju i dogovorima, kaže da neće da ide u tu mrsku zemlju ali, ako je odlučeno, onda mora da ide. Komšić na ovaj način odvaja BiH od Evrope i okreće je Otomamskim koncepcijama Davutoglua.
Političko lešinarenje utkano je u samo biće ovog podneblja, ne samo bosanskohercegovačkog, i teško će se iskorijeniti. To je u mnogom pojedincu. I u kolektivitetu. Zato i postoji izreka: Dabogda komšiji crkla krava...
Biltova izjava da bosanskohercegovačke političke snage moraju da nađu dogovor a ne Čekajući Butmira, poziv je na odustajanje od lešinarenja.
Prvi korak je najvažniji i najteži.

ISTORIJSKA DUBINA TURSKE SABLJE
Turski ministar inostranih poslova, pisac knjige Strateška dubina, odskorašnji ministar, Ahmet Davutoglu, održao je jurišni govor u Sarajevu na izvjesnoj konferenciji Otomansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas.
Turska je vječni kandidat za prijeme u članstvo EU, sa izgledima sličnim mojim da pobijedim Usaina Bolta. EU je negdje u vazduhu odlučila da halapljivi prijem, koji su joj naturili Amerikanci kako te demokratske zemlje, nastale poslije pada SSSR i Varšavskog pakta, ne bi ponovo pale u Ruke Rusije, treba malo poturčiti. Odlagati, kao u slučaju Turske. U skladu sa tim a i u skladu sa Butmir-Čador-Lula-Mira-partijem koji je, izgleda, i planiran da propadne da bi odlaganje bilo uvjerljivo a prostor za angažovanje ostao otvoreniji, uključena je i Turska u regionalni konsalting. Vjerovatno joj je sugerisano da bude aktivnija, da ne dozovoli da Beograd opet preuzme liderstvo na mrskom brdju. Turska je potrebna na Balkanu da ne bi bilo agresivnijih igrača kao što su Saudijska Arabija ili Osama Bin Laden. Tako će se sa malo podvođenja dijela poislamčene Evrope kupiti dio islamskog svijeta.
Priučeni diplomat Davutoglu shvatio je to kao da je Turska dobila mnogo veća prava nego da zauzme sjeverni dio Kipra.
Evo šta je izmaslao u Sarajevu:
· Za nas je teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine jednako važan kao i teritorijalni integritet Turske. Za Tursku je sigurnost Sarajeva jednako važna kao sigurnost i prosperitet Istanbula.
· U vrijeme Otomanske države, balkanski region je bio centar svjetske politike u 16. stoljeću. To je zlatno doba Balkana.
· Da nije bilo Otomanske imperije Mehmed Sokolović bi bio samo siromašni srpski seljak.
· Sarajevo je minijatura otomanskog nasljeđa. Sarajevo je prototip otomanske civilizacije. Sarajevo je prototip uspona Balkana.
· Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča sada je treba obnoviti.
· Mi želimo da budete sigurni ovdje kao vlasnici Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ono što se dešava u BiH je naša odgovornost.
Da je Šešelj imao ovakvog stratega dubine, Srbija bi bila do Kamčatke.
Ministarstvo inostranih poslova BiH treba da uputi protestnu notu Turskoj. Njen diplomata mora da pazi šta govori. Da li je zvanična politika Turske, jer u njeno ime je govorio Davutoglu, da uhvati siromašno srpsko seljače, nadije mu novo ime i nametne islam, opremi ga vojskom i pusti ka Obnovi Otomanske Priče.
Turska, kao nasljednik Otomanske imperije, trebala bi da se izvini svim narodima Balkana a ne da se bezobzirnošću divljaka nudi kao vođa regiona „od Kavkaza do Bosne“ i obilazi Sandžak, Sarajevo i Albaniju u pokušaju oislamivanja teritorije.
Turska, na ovaj način pokušava drugi put u istoriji, da okupira dio Evrope i pretvori ga u islamsku integralnu teritoriju, poput Sarajeva koje je prototip.
Množe se psi oko Balkanske Mesare. Sve je više igrača sa istorijskom dubinom. Približavamo li se trenutku kada će sve biti isto kao onomad. Ili je već sve isto samo Ferdinanda nema.

BILJANA PLAVŠIĆ
Možda ima simbolike, možda slučajnosti a možda gorke istine, u činjenici da Biljana Plavšić izlazi iz Hisenberga u trenutku kada Karadžiću počinje suđenje u Hagu.
Sada je jasno da Hag nije bio spreman za Karadžića. Nisu očekivali da će ikada doći. Optužnicu su nakitili kako bi imali jači instrument za pritisak na Republiku Srpsku i Srbiju. Međunarodna zajednica, koja ne postoji osim što nekoliko njih igra gluvo glamočko pa ko nadjača, izgubila je igru sa Karadžićem. Nisu se kvalitetno pripremili da ga osude i to će biti još jedan fijasko. Za suđenje i osudu zainteresovane su samo još one nesretne izmanipulisane žene koje neke parapolitičke sile vodaju ko mečke po autobusima i protestima. Izgubila je i igru oko Karadžića. Da se nije insistiralo na Karadžiću, Srbija bi sada bila bliže EU i NATO. Ovako, pominju se četiri stuba srbijanske spoljne politike, EU nije prioritet, čak i Rusija kaže da neće imati ništa protiv ako se rbija za to odluči, znači nije se odlučila, NATO je na stendbajneutral aranžmanu itd.
Biljana Plavšić je bila tamo jer Karadžić i Mladić nisu. Dobrim dijelom. Biljana je bila simbol divljačkih, genocidnih agresorskih i istrebljivačkih Srba.
Biljana Plavšić nije kriva za ratne zločine jer njena uloga je bila apsolutna skrajnuta. Mnogo manja nego što je ona opisuje u svojim knjigama. Ne postoji ni jedan funcionerčić bilo kog nivoa i bilo koje geografske tačke u okviru tadašnje vlasti Esdeesa, i Vojske, koji je, ikada, išao da se vidi sa Biljanom, makar oko ubiranja ljekovitog bilja za ranjenika. Svi su išli kod Mome, Raše, Velibora i eventualno predsjednika vlade, ko se tada zadesio na tom mjestu.
Doklegod ovom zemljom slobodni hodaju oni koji su ubijali Srbe civile i terorisali ih u 600 logora, Biljana nije kriva.
Biljana Plavšić je mrlja na obrazu međunarodne zajednice. Iskoristili su je i uhapsili. Ali, od tog šljama se ništa drugo ne može ni očekivati.
Biljana Plavšić je mrlja i na jednom dijelu srpske nomenklature ovdje i u Srbiji. Srbljaci, Srbi divljaci, kao posebna vrsta endemske populacije esdeesoida, ispratili su Biljanu Plavšić u Hag kao izdajnika i „onu babu“. Bošnjaci, na najvišem nivou, su svoje kriminalce i ratne zločince primali ka vladike. Uz to, niko nije htio da svjedoči u korist Biljane Plavšić, prije svega od onih koji su u ratnim strukturama bili s njom i koji su znali stanje stvari. To ju je navelo da prizna dio krivice jer se nije mogla izboriti sa lažnim i manipuliranim svjedočenjima protiv sebe.
Izvan tog prljavog konteksta manipulisanog rata u Bosni i Hercegovini, Biljana Plavšić će ostati istinska srpska heroina nesretnog toka srpske istorije na kraju dvadesetog vijeka. Sve srpske prilude, na čelu sa umobolnim Miloševićem i neartikulisanim Karadžićem, radili su na štetu srpskog naroda i nisu imali hrabrosti da u potrebnom trenutku donesu hrabre i bolne odluke. Biljana je imala tu hrabrost. Ona se, kad je dobila priliku, odvojila od naciošidne paljanske i politike kriminalizovane odbrane srpstva esdeesa. Otvorila je Republiku Srpsku svijetu i pokazala da ovuda ne hodaju divljaci sa džigericama u ustima i bradom u opancima i dala vlast novim ljudima. Nije imala vremena da okupi novu strukturu svoje stranke a onda su se beogradskoradikalski i socijalističkokrmeljaški politarčići organizovali i zadali joj posljednji udarac. Ali se mora zapisati da je Republika Srpska jedna prije Biljane a druga poslije Biljane.
Biljana Plavšić je još u toku rata iskazala otvoreno političko protivljenje Slobodanu Miloševiću. Ne znam nikoga ko je, od esdeesovskih i srpskih mudonja uopšte, to uradio.
Esdees i paljanski Srbljaci su Biljanu Plavšić, kao i Koljevića, iskoristili tek za intelektualno i komunizmom neuprljano pokriće za svoju Kriminalizovanu Odbranu Srpstva i glumljenje politike, države i istorije, za svoj a na račun Srba, kolektivno i pojedinačno.
Na kraju su uspjeli oboga da se riješe.
No, na stvarnom kraju, Biljana Plavšić dolazi u zasluženu slobodu i mir.
Oni koji su se o nju ogriješili, neka hodaju svojim, prljavim, neljudskim, dijelom svijeta.

NEPOLITIČKA SREDSTVA
Telal za rat, Sulejman Tihić, nije više usamljen.
Javila se Dežurna Doris Pak. Ona bi, poručuje bosanskohercegovačkim neukim, zatucanim, izbezumljenim, neartikulisanim i neozbiljnim građanima, biračima, življu, u sastavu Srbi, Hrvati, Bošnjaci, da je na njihovom mjestu, izašla na ulice i tražila prevrat, preokret i slom vlasti.
Sulejman Tihić nije stvar formulisao tako. On je rekao da nije siguran šta će se desiti ali će se desiti radikalizacija za koju nije jasno kako će se kontrolisati. To je poziv na ulicu, agresiju, rušilaštvo i druge izljeve nježnosti koje posjeduje rulja. Samo poziv drugim sredstvima.
Valentin Incko je uputio poziv biračima da na sljedećim izborima, 2010., glasaju za kompromisere, pomirljivce i popustljivce. Jer, čitam između redova, narod je miran, popustljiv, druželjubiv, smjeran, funkcionalan, u skaldu sa najboljom evropskom praksom, potpuno po fusnotama Venecijanske komisije, narod nikada ne bi glasao za SNSD, SDA, SBiH... lideri su ti koji bez glasova na izborima izvolijevaju sad unitarnu, sad centralizovanu, sad federativnu zajednicu.
To što radi Dežurna Doris, koja, siroma, ne može spavati od postbosanskog traumatskog stresnog sindroma, najbezočnije je pozivanje na anarhiju i teror. Na ulice niko ne izlazi da ljubi curice i da pjeva rodoljubive pjesmice.
Valentin Incko, pak, ponižava birače, koji su se, evo, već dvadeset ljeta, dočepali demokratije i prava izbora pa glasaju u opštem razularenju, ne paze, biraju one sa velikim mudima, rogovima, stavovima, konceptima, dugim i debelim, ko u crnca da prostiš, iako nisam rasist, a ni ljubitelj. Ne znaju šta rade. Incko će da im otvori oči.
I prvi u tom nizu. Sulejman Tihić. Čovjek kraja političkih koncepcija. Njegov ratni ples je pouzdan znak da je ne samo on, kao lider pola Esdea, osim Sina Bakirovog dijela, nego i cijeli taj politički dželep, istrošio zobnicu političkih rješenja za Bošnjake. Koncepcije demokratskih naziva kao što su Butmir, Krivac, Država... nisu više primamljive na tržištu.
Tako se istorija ponavlja. Jedanput kao Alija, drugi put kao Sulejman. Jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa. Tako čaršijaši, kao politička sekta u srcu Balkana, dokazuju da ništa nisu shvatili od Hegela i Marksa koji su pisali o tim ponavljanjima. Ni Alija nije imao politički koncpet. Osim Islamske deklaracije koja nije politička nego vjersističko-istrebljivačka.
Pomenutom trojcu neko treba da saopšti da su birači, građani, stanovnici, pripadnici tri ustavna naroda, rekli svoje na izborima. Već nekoliko puta.
A izborna se ne poriče.
To što traže je nasilje.
Ili nad društvom ili nad političkim opredjeljenjem.

BiH JEDNOSMJERNA ULICA
Izjava Sulejamana Tihića, nakon kraha predvojničke obuke u vojnoj bazi Butmir, tako je i jna organizovala vježbe pa se raspala za pet minuta, da je očekivao da će se barem imenovati krivci, konačno otkriva svu suštinu propasti Bosne i Hercegovine koja je počela kada su sarajevski čaršijaši, hercegovački nacionaši i paljanski esdeesaši, odlučili da se bave državnim poslovima Mog naroda a Alija, koji je od političkog iskustva imao samo zatvor, dao glavni smjer: Jebeš mir, oću državu, i koja se očituje u jednosmjernoj ideologiji označenog krivca.
Počelo je sa onima koji nisu bili za referendum o nezavisnosti.
Od tada strelica krivice neprestano, kao u video igricama, ide za Srbima a onda i za Republikom Srpskom.
Sva sarajevska, bošnjačka i „državna“ politika svela se u nošenje strelice krivice za Srbima u BiH, a i u Beogradu, kad treba, u lijepljenju etikete: Pazi, krivac, u targetiranju Srba i Republike Srpske. Krivica je postala žuta traka istrebljenja Srba u BiH, kao nekad jevreja u hitlerizovanoj Evropi.
Čaršijaši će, na kraju, doći glave Bosni i Hercegovini.
Čaršijaši nisu samo političari. Čaršijašenje je način života nedefinisanog društva i presudna je osobina svih sarajevskih intelektualaca, privrednika koji se ovdje označavaju sa Bizmismen, književnika, novinara i svih oni koji utiču na stvaranje javnog i političkog mnijenja.
Šaršijaši su pogubni jer žive samo u svom sokaku. Svako u svom sokaku. Za njih ne postoje drugi sokaci. A i ako postoje, za svoj sokak će žrtvovati druge sokake. Božo Ljubić je to detektovao tako što je rekao da se stvara konfederacija Bošnjaka i Srba. Dakle, hrvatski sokak je već žrtvovan. Pitanje je samo koliko je u tome krivica Vezivanja Zastava.
Čaršijaši iz svog sokaka gledaju svijet ali tako da misle da se sav svijet vrti oko njihovog sokaka. Zato su komponovali pjesmu Iznad Tešnja pada veče, dobro došo prijesedniče. Zato su ljuti na Tokaču jer je previše Srba upisao među žrtve ratova u BiH a premalo Bošnjaka. Zato su očekivali od Bajdena da lupi šakom o prašinu u Našem Sokaku. Zato su očekivali da će u Butmiru strelica konačno da obavi posao a ako ne obavi da se uhapsi Dodik, pa možda i Čović a da se imenuje namjesnik koji će prihvatiti strelicu krivice i nositi je kao Isus na putu prema razapinjalaištu. Zato Tihić, unezvijerenih očiju i ukrštenih jabučica, zapomaže: Što niste imenovali barem krivca.
Jer, od imenovanog krivca politika čaršijaša može da živi još jedan mandat. Najmanje.

TIHIĆ KOMANDIR ROVA
Gledam Tihićevu sažaljevačku facu u trenucima kada govori o tome kako će, ako propadne Butmir, but i mir, doći do radikalizacije, sukoba i ko zna čega još a što se neće moći kontrolisati. Baš sam se bio spremio da mu odnesem rovovske potrepštine u vidu toplih priglavaka, kineskih rukavica i neku kapu za rusku zimu jer znam da bi šubaru teško prihvatio. Mislio sam ponijeti i neki flahajz da mu izbušim nove rupe na opasaču jer će u rovu dalje omršaviti a stegnut opasač mu je garancija da se neće, zbog brdskih marširanja pod teretom, struniti što bi mu pomjerilo želudac iz ležišta i poremetilo varenje, kad primijetih da mu faca nema odlučnost za komandira rova.
Ne znam kako je, sa takvom plačljivom facom, uspio ubijediti neke tuzemne i neke izvanzemne diplomate i birokrate da će Butmir dovesti do velelijepne unitarizacije, centralizacije, sarajevizacije, bosnizacije BiH i opšteg uneređivanja predstavnika Republike Srpske a naročito Dodika.
Sulejman Tihić se na ovaj način deklarisao kao politički lider tipa Nikole Poplašena koji se slikao, onomad, za vrijeme srpske karadžićevsko-paljanske romantičarsko-kriminalne ere, sa šubarom, kamom i artiljerijskim kožnim čizmama, ili tipa Koštunica & Kalasnikov. Samao što se on slikao sa prijetnjom ratom a o tome kenjao i u Dejli Telegrafu.
Stoga u Butmiru ništa nije propalo osim Tihićevog rata u Bosni i Hercegovini.
Butmir nije ni imao šansu da uspije.
Ta revitalizacija Kalajevog režima u anektiranoj BiH, pripremljena je na amaterski način:
· Bez kvalitetnih prethodnih razgovora i tajne pregovaračke pripremne diplomatije koja bi sondirala šta je moguće, šta je zajedničko a šta ne treba uobziravati
· Bez realne selekcije validnih učesnika kako se ne bi desilo da igraju trećeligaši a oni koji imaju 200.000 glasova nisu ni blizu kantine i kako se ne bi desilo da u izvandrednoj slučajnoj simbolici Medvedev dođe u Beograd dok Butmir propada što se može protumačiti i kao propast podšapljivanja BiH
· Bez jasne vizije EU o tome šta da radi sa lokalnom vukojebinom, bujadištem i zečijim jebalištem osim što je Bilt kao vrsni poznavalac BiH i ovdašnjeg političkog reljefa, znao da će ovo tako završiti
· Bez jasne političke artikulacije bošnjačkih stranaka o tome šta žele za Bošnjake od Butmira i od BiH
· Bez jasne artikulacije hrvatskih stranaka o tome šta žele za Hrvate od Butmira i BiH. Nije dovoljno reći ne prihvatamo dvoentitetsku konfederaciju i tako dobrojutrašiti na svečetiri strane
· Bez ikakve potrebe jer BiH može funkcionisati i kao Djetonski Perpetuum Mobile. Potrebno je samo da neki komandiri rova shvate gdje su, s kim su i šta rade.

PERMANENTNA CENTRALIZACIJA
Ustavni amandmani od ponedjeljka, 19. oktobra 2009. zastupani po Predsjedništvu EU i Sjedinjenim Američkim Državama a imenom Karla Bilta i Džejmsa Štajnberga, monstruozni su instrument permanentne centralizacije jedne ljudske zajednice i kao takav nezabilježen u teoriji i praksi države i ustavnog prava.
To se obezbjeđuje sistematskim izvlašćivanjem Republike Srpske.
Amandmani su ostavili entitetima samo posebne paralelne odnose sa susjednim državama, pružanje pomoći vladi BiH da ispoštuje međunarodne obaveze, ispunjavanje uslova za pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom i sklapanje sporazuma sa državama i međunarodnim organizacijama ako to dozvoli svemoćni Predstavnički dom.
Sve ostalo je u nadležnosti BiH ili u spisku podijeljenih nadležnosti među kojima su sve one koje su dosad bile u nadležnosti Republike Srpske.
Fantomske Dodatne nadležnoszi su konačan gubitak suvereniteta BiH kakav ne poznaje ni Evropska unija. Jasno se kaže: BiH može prenijeti suverene ovlasti na te (međunarodne) organizacije, ne pominje se nikakva unutrašnja procedura niti saglasnost naroda i entiteta. Zatim: BiH je nadležna za zaključivanje sporazuma sa EU i za preuzimanje pravnih i političkih obaveza uključujući i pitanja koja su u nadležnosti entiteta. I na kraju: U slučaju potrebe pristupanja EU BiH će biti nadležna za donošenje zakonodavstva, uspostavu institucija i osiguranje provedbe za bilo koje prethodno navedene obaveze, opet bez pitanja i i saglasnosti bilo koga.
Predstavnički dom se više ne bira neposredno iz svog entiteta nego je to dom po principu jedan čovjek – jedan glas u kome se bira i Dom naroda i predsjednik BiH
Dom naroda gubi zakonodavnu funkciju što poništava konstitutivnost naroda BiH i favorizuje većinski, bošnjački narod.
U Predstavničkom domu, pošto Dom naroda gubi zakonodavnu funkciju, favorizovano je većinsko glasanje a stara formulacije da će članovi Predstavničkog doma „ulagati najveće napore“ kako bi većina uključivala najmanje jednu trećinu glasova sa teritorije svakog entiteta, nisu validne ustavne formulacije.
Izbor Predsjednika i Predsjedništva BiH između članova Predstavničkog doma koji nisu izabrani u Dom naroda, dodatno je izvlaščivanje Republike Srpske i konstitutivnih naroda. Srpskom narodu se tako uskraćuje pravo da direktno bira člana Predsjedništva. To pravo je, čaršijskim esdepeovskim mućkama već uskraćeno hrvatskom narodu.
Predsjednik i Predsjendištvo gube sva ovlaštenja osim što im je konsenzualno ostavljena vrhovna komanda i kontrola nad oružanim snagama, što ne mora da znači ništa.
Savjet ministara dobija nepoznat broj novih ministarstava a nema govora o tome odakle dolaze ministri i na koji se način štite interesi dijelova BiH, odnosno entiteta.
Premijer i Savjet ministara i Predstavnički dom postaju sveta mjesta centralizovane BiH.
Permanentna centralizacija je omogućena nadležnostima Bosne i Hercegovine u prenosu suvereniteta na vanbosanskohercegovačke asocijacije i zajednice, preuzimanju izvanbosanskohercegovačkih obaveza koje su iz oblasti nadležnosti entiteta i odredbom koja omogućava Državi da bira imovinu za potrebe evropskih integracija u narednih pet godina iz imovine koja je pod moratorijumom a i poslije „sve dotle dok država ne odabere imovina za svoje sadašnje i buduće potrebe“.
Ovakav Ustavni Udar nije zabilježen u viševjekovnoj istoriji ovog staništa, uključujući i najkrvoločnije osvajače koji su sjekli glave ali nisu uzimali duše ovih naroda.

ZEMLJA ZA UCJENE
Novine su pune smeća.
Svakojaka mraka se uhvatila Butmira, ko šibicari punog autobusa gastarbajterskih livadića sa kariranim šeširićima i peruškicama iz vremena prije sretnih demokratskih ratova Balkana.
Priliku, da ga dignu i pokažu, dobijaju i oni koji nigdje i nikad, a naročito ne u svojoj zemlji, ne bi imali ni stranicu toalet papira za intervju a kamo li cijelu stranicu nezavisnog samoregulišućeg štampanog medija.
Smeće je puno ucjena.
Podijelićemo u Butmiru domaće zadatake. Obogatićemo garnirung uslova i ciljeva. Ako želite u NATO i EU, morate ispuniti uslove, skidanje gaća nije dovoljno. Ako želite sa nama da pričate morate izgraditi funkcionalnu državu. Ako ode Ohaer moraju ostati Bonska ovlaštenja... Vrhunac je bila elaboracija Olija Rena, sa novim naočarima: Poluprotektorat, kao što ste vi, ne može podnijeti molbu gornjem naslovu za članstvo u EU. A poluprotektorat smo, od Bujadišta, stvorili moj pradjed Toman i ja?
Tako je Bosna i Hercegovina zaslugom mnogih inostranih ilegalaca raspada, uz obilnu pomoć domaćih političkih paraplegičara, srednjaša i kompleksaša Mog Naroda, Tvog Naroda i Njihovog naroda, postala zemlja ucjena i uslova.
Sa propašću Bosne i Hercegovine, evidentan je i pad rejtinga bavitelja njome.
Na početku je to bila njemačka diplomatija koja je, u paketu sa Hrvatskom i Slovenijom, željela, pošto poto, da stvori još jednu nezavisnu zemlju na Balkanu kako bi se ovaplotila njena želja, ili želja ministra HDG, za opipljivom spoljnom politikom koja bi donijela mjesto i u diplomatskim poslovima Evrope, a ne samo u ekonomskim. Čelnik te politike, ipak je otišao, poslije tih priznanja koja su donijela ratove.
Niko od visokih predstavnika, osim Bilta, nije načinio ništa dobro BiH, niti mu je to značilo skok u karijeri.
Sada smo došli dotle da se Bosnom i Hercegovinom bavi Turska. To je mnogo veće poniženje od onoga kada su se nacionalnim interesima ovih ljudi bavili zenički zatvorenik i vjerski poluamater, durmitorski ejakulator poezije i sportski novinar lulaš.
Vijest je u novinama, danas, da su, prema pouzdanim informacijama iz „naših izvora“, Obama i turski predsjednik pomenuli BiH.
Suština je da o BiH, iznutra i danas, nema ko da govori, pregovara i da nešto učini za nju, osim Republike Srpske.
Republika Srpska je u situaciju da o BiH pregovara sa skrpljenim predstavnicima međunarodne zajednice koji predstavljaju Funkcionalnu Državu pod kojom se podrazumijevaju interesi Bošnjaka a koji će, nakon zaživljavanja takve države uobziriti, kolikogod to mogu, i interese Hrvata.
Vrijeme je da se počne pisati hronika „21 vijek - Povijest Propasti BiH“.

POSTOJI PARALELA KOSOVO – BOSNA
Kao što Kosovo nikada neće biti Nezavisna Država tako ni BiH nikad nikada neće biti Bosna, Sarajevska Država.
Kad kažem Bosna ne mislim na BiH nego na Njihovu intropolitičku srednjovjekovnu fantazmagoriju.
Ali tu se ne završava paralela Kosovo – Bosna.
S tim što paralele obuhvataju i suprotnosmjerske a ne samo istosmjerne pravce.
Kosovo se vijekovima pretvaralo u Kosovo Država. Učestvovali su u tome, prije svega, serbeske vlasti beogradske, Srbi Srbije, Srbi Kosova i, na posebnom pijedestalu, istorijska budala Milošević, a od stranih izdajnika se mogu evidentirati neke velike sile, kao i svuda, od ideja o konfederaciji SFRJ i Albanije pa do pokušaja srpske okupacije Albanije i izlaska na more. Ključ Kosovske tragedije za Srbe jeste u Srbima sa Kosova. U BiH nema istovjetnog procesa. BiH je imala i više seksa od Kosovskih tri vijeka, koliko istoričar Predrag Marković osjenjuje kao vrijeme gubitka. Mada je i BiH imala zapanjujućih pokušaja pravljenja muškog polnog organa od vrbovog pruća – Kalajeva austrougarska džava, Endehazija, SRBiH...
Ključ različitosti je u Srbima Bosne i Hercegovine. Koji se nisu ponašali, u kolektivnom smislu, kao Srbi Kosova. Ovi drugi su, kao i Crnogorci, imali uvijek u pojedinačnoj i polukolektivnoj opciji sjevernu transvrzalu i Beograd. Zato je Kosovo ostalo, na kraju prazno a Crna Gora lako dobila Lajčakovih 55%.
Srbi Bosne i Hercgovine, kao i Srbi Hrvatske imali su potpuno drugačiju opciju. Ovdje, bio je Kočić, bio je Gavrilo, koji su se borili protiv kolonizatora i tuđinske vlasti i nisu pred njima i pred muslimanima bježali u Beograd. Srbi Hrvatske bili su predvodnik borbi protiv fašističkog, i spoljnog i unutrašnjeg, povodnja Hrvatske. Nisu pred logorima i istrebljenjima bježali u Beograd. Tek je Luda iz Požarevca, uz malu pomoć Tuđmana, uspjela uništiti Srbe Hrvatske, mnogo brže nego što se to dogodilo Srbima Kosova.
Ali pritisak na Srbe BiH, kako bi se stvorila Islamska Republika, ovdašnja varijanta Kosovo Republika, nastaviće se. Danas Tri nesreće sa otoka palmi, ne bi bilo prikladno da kažem Tri palme sa otoka sreće, Ešdaun, Šiling i Petrič, pišu kolektivno pismo preko Save gdje poručuju da se pitanje entitetskog glasanja mora rješavati prije ili kasnije. A to znači – ukidanje Republike Srpske.
Razloga za pesimizam ne treba biti.
Srbi BiH, konstitucionalno i teritorijalno konkretizovano – Republika Srpska, imaju svoj politički koncept uobličen u ustavno-teritorijalne temelje međunarodnog ugovora i u stvarne rezultate građanskog rata u kome su se ljudi samo borili za svoju zemlju a ne za Albaniju i more. Koncept je: Samostalnost, u okviru BiH ili zvan.
Bošnjaci, pak, odnosno, njihova politička kružnica koja je najveći neprijatelj Srba BiH, ima dobrim dijelom ugrađenu kolektivnu tehnologiju Srba Kosova. Nemaju uobličen nacionalni, ustavni, teritorijalni pa ni vjerski, kolektivni interes vezan za svoj narod i svoje područje. Sarajevski politički krug ima viziju da bude ovdašnja otomanska imperija nad Hrvatima i Srbima. A to ne vodi kolektivnom uspjehu.
Pretpostavljam da će se na butmirisne razgovore potrošiti namjanje vremena koliko i na Reformu policije.
A svaki takav četvorogodišnji razgovor vodi raspadu BiH.
Vrijeme nikad ne radi za unitarne države.
Vrijeme radi za autonomije.

DA LI JE ENTITETSKO GLASANJE PODVALA
Još od Butmira 1 mnogi međunarodni zvaničnici, stacionirani ovdje ili u svojim zemljama, papagajski pjevaju, i kad ih se ne pita, pjesmu o tome kako entitetsko glasanje nije na dnevnom redu.
A insistira se na promjenama Predsjedništva BiH, Savjeta Ministara, Predstavničkog doma, Doma naroda, oduzimanju zemlje za potrebe Evropske unije i NATO-pakta te na naknadnom upisu u Ustav svega onog što je proizvod dizanja one stvari visokim i nižim predstavnicima a ukazalo se kao nametanje i naturanje i nakon čega je Savjet ministara od tri člana narastao do pantljičare ist.
Istovremeno, o entitetskom glasanju, koje je sarajevskim bošnjačkim liderima bilo mrskije od slaninom umazanog četnika u njihovom dnevnom boravku, niko od Zainteresovane Strane sa Miljacke, ne prozborijeva ni slovka. Čak ni Lagumdžija, u emisiji kod svog jataka Bakira.
Smišljena je podvala, dakle.
Glavni cilj je potpuno potiranje ravnopravnosti tri nacije u BiH. U tom slučaju, entitetsko glasanje ostaje na čistini i nema više efekt kao sada, kada funkcioniše ukupan mozaik.
Prvo, ravnopravnost nacija se manifestuje u Predsjedništvu BiH, njegovim trojnim izborom, trojnim odlučivanjem sa pravom veta koji povlači uključivanje Narodne skupštine Republike Srpske i rotacijom. Uvođenjem jednog predsjednika i prebacivanjem njegovih nadležnosti na Vladu Bosne, nestaje tronacionalne ravnopravnosti na vrhu države. Onda nije ni bitno ko je predsjednik, ako je protokolaran, ukrasan, plastificiran.
Drugo, pretvaranje Savjeta ministara u Vladu Bosne u kojoj nema nacionalne zastupljenosti, nacionalnog glasanja i čiji predsjednik ne može narednih osam godina biti Srbin, jedna je od najopasnijih centralizacija u BiH, još od doba Benjamina Kalaja.
Treće, isključivanje Doma naroda iz zakonodavne procedure takođe poništava tronacionalnu ravnopravnost a povećanje broja poslanika u Predstavničkom domu PS BiH, otvara mogućnost ulaska svakojake stranačke mrake, pa i na osnovu izbornog inženjeringa, kao što u evropski parlament mogu da budu izabrani i kurve i kerovi. Takvim sastavom PD PS BiH lako se manipuliše i u njemu više nije bitna nacionalna komponenta.
Četvrto, uključivanje u ustav BiH svega onog što je bio proizvod kurcodiza visokih predstavnika a što je evidentno bilo na štetu Srba i Republike Srpske, dalje legalizuje i betonira nacionalnu neravnopravnost.
Krajnji cilj je građanska BiH, kako to izjavljuje generalni sekretar Venecijanske komisije, odnosno novi ustav koji će se temeljiti na građanskim principima. To znači: Islamska Republika.
Bosna i Hercegovina, Srbi i Hrvati, uhvaćeni su u zamku evroatlantskih integracija pod kojima se nastoji provesti centralizacija, unitarizacija i islamizacija. Dobrovoljnim ucjenama.
Efekt tog procesa mogao bi biti integracijsko čišćene BiH od Srba i Hrvata.

ZLOUPOTREBA BEOGRADA
(ŠTO NIJE DOGOVORENO SA REPUBLIKOM SRPSKOM, NIJE NI DOGOVORENO)
Kurve uvijek imaju više lica.
Jedno za tetku iz provincije, drugo za prijateljicu iz susjedstva, treće za obožavaoce i udvarače... mislim i na muške kurve, jer kurve i kurvari nisu isto.
Tako, ovih dana, sarajevski mediji, i nekoliko beogradskih, u stranom vlasništvu, pokazuju svoj kurvanjski profil. A pokazuju ga i neki međunarodni zvaničnici.
Kada predsjednik Srbije dođe na otvaranje neke škole u Republici Srpskoj, onda je to agresija Beograda na suverenu, nedjeljivu, jedinstvenu, međunarodno priznatu zemlju i nastavak velikočetničke i megakokardaške koncepcije preuređenja Balkana u skladu sa Srbijom do Blajburga.
A kada treba slomiti Republiku Srpsku, onda se lansira teza o tome kako je Beograd poslao Vuka da poruči Dodiku da ne pravi pizdarije. Ide patka preko Drine; kako je Beogradu obećano da će se odmrznuti SPP ako slomi Dodika, a oni će slomiti Holandiju; kako stranci idu u tajnu misiju u Beograd; kako Tadić poziva sve stranke iz Republike Srpske da im kaže da podviju Rep jer je u pitanju Matica Majka...
U tu svrhu i one dvije kurve iz PBiH odustaju od protestne note Srbiji povodom Tadićeve posjete otvaranju škole.
Beograd nije više agresor. Kad treba ukinuti Republiku Srpsku, Beograd je Majčina Dušica, Nana, Melem, Bokvica. Za rane.
Dakle, i ostaci ratnih medija i ostaci evropskih i američkih političkih predradnika, navikli na politiku pacovskih jazbina, sporazuma sa đavlima i svakojakih nagodbi, laganja poput Holbrukovog naivnom Raši, pokušavaju da ožive mrtvu prošlovjekovnu tehnologiju koja je stoljećima tako dobro uspijevala na Balkanu.
Treba podsjetiti na još jednu Balkansku osobinu.
Tvrdobrdost.
Alija Ratni Huškač, Izetbegović, svojevremeno je u Lisabonu potpisao mir i nagodbu pa došao u Sarajevo i rekao da ne vrijedi. Rašo Paljanski, u Grčkoj je nešto potpisao a onda došao Na Pale i rekao da ne vrijedi. Mora Skupština da kaže svoju riječ. Onda došao Sloba Dedinjski Na Pale. Pa nije pomoglo.
Dakle, ta tehnolgija nije pouzdana, najčešće ne propušta struju, ne drži vodu.
Sarajevu, i službenom i medijskom, Briselu i Vašingtonu, i onom i ovom, treba da bude jasno:
Ono što nije dogovoreno sa Republikom Srpskom, nije ni dogovoreno.
Zdraviji dio Republike Srpske, da ne kažem Savez nezavisnih socijaldemokrata, i kada je bio mali, a tada veliki Slobo Faktor Mira Marković, nije prihvatao ulogu otirača i morbidnu tezu tog Miloševića: jebeš, bre, narod, važno je šta će reći istorija.

DA LI SU PRVO
NASTALI MEDIJI ILI
PARAMECIJUMI
Kada je Noe dobio poslanje da će povodanj, potop i smak, sagradio je veliku lađu od cedrovine. Kao poslanik nije predvidio ofis sa internetom za sebe nego je nastojao da sakupi što više tog životinjskog naroda i da spasi seks, okot i porod kao tehnologiju. Pouzdano se zna da je na lađu pozvao i medije, da se i oni pare tokom istorije a sagradio je samo jednu kancelariju, kancelariju za Regulatornu Agenciju za Komunikacije. Kada je lađa krenula, nije francuska, govorim o vascijelom čovječanstvu, došlo je do nesreće, pomora i crkavanja, stradali su svi, samo su na obalu Novog Svijeta isplivali, jedini preživjeli, mediji. Tek nakon nekoliko miliona godina i dvije smjene ledenog doba i ceodva kupola, nastali su paramecijumi, pa plankton itd. Političari su nastali među zadnjima.
Mediji se u svijetu ponašaju kao da je ova storija tačna.
Otvoreno, oni koji plaćaju, potplaćuju i preplaćuju medije.
Engleski tabloid San nedavno je na naslovnoj strani poručio laburistima da su izgubili njihovu podršku. Mnogo prije sam govorio laburistima da nije dobro imati „svoje“ medije. Griješ guju u njedrima. Čim osjeti proljeće i sunce izađe iz njedara i prvo što ugleda je tvoj vrat za ujed. Tum.
Američki predsjednik Obama je izborom postao stanovnik kaveza punog otrovnih guja, financijuša, berzuša, liberaluša, armijuša, desnikuša i svih drugi buša. Ali između svih njih izmilila je i medijska guja – televizija Foks koja je bila bezobrazna prema njemu i vlastima, nešto slično kao Ateve ovdje, ne budi priminuto, pa im je morao javno reći da podržavaju republikance i da neće da daje intervjue za njih. Baš me zanima šta će reći regulatorna agencija za komunikacije, tamo u Americi, šta će reći američki Kemica.
Nezavisne Novine, koje svaki dan objavljuju kartu BiH bez entitita, objavile su javno mišljenje svog vlasnika o tome kako je Butmirski Vojni Udar pun paketa za Republiku Srpsku, kako Republika Srpska treba da za Novu Godinu slavi Djeda Butmira a ne Djeda Mraza, kako, nakon Austrougarske, Španije, Južnoslavenije, Antifašizma, Informbiroa... Srbi treba da ginu, politički, i za funkcionalniju Državu... napisao je javno mišljenje kao da mu je neko drugi pisao. Uredu, gospodin je vlasnik. Nemam ništa protiv toga što je to objavljeno. Onaj gore, u Sarajevu, ima svoje novine pa osniva svoju stranku. Pa ništa. Ali u Nezavisnim, odmah pored Javnog Mišljenja Vlasnika protiv mene, jer se ja nisam ni sjetio Države a kamoli da sanajam da bude funkcionalnija, objavljena je senzacija da je Musolini, onaj fascioidni krmak, radio za MI5, englesku obavještajnu kuvaricu torti, tako što je pisao u svojim novinama i dobijao za to sedam hiljada eura nedjeljno.
Znamo svi kako funkcioniraju nezavisni mediji, San, Foks... ali ne treba to objavljivati na nezgodnim mjestima. Tamo negdje, među čituljama ili oglasima za kafeze sa tičicama.
Mediji su, dakle, kapitulirali.
Jer nisu istinski proizvod demokratskog društva. Da jesu, ne bi u staroj Grčkoj bilo polisa i tržne demokratije uz učešće svih nego bi sluge raznosile kamene ploče sa uklesanim Svojim Mišljenjem. A ko neće, udare ga u glavušu.
Dakle, mediji su u svom zametku alatka manipulacije. Nisu demokratska alatka. Njihove slobode se treba čuvati. Njima slobodu ne treba davati. Neka se sami izbore za nju.
Ali neka nam svaki dan ne lažu da je imaju.

REPORTAŽE VIŠE NEMA
Plaćeničke novine diljem Balkana, skoro svakodnevno, objavljuju naručena uljepšavanja favorizovanih nacija, teritorija, koncepata i vlastitih interesa.
Strob Talbot je, tako, u sandžačkom Danasu, imao intervju u kome opisuje vrijeme kad je bio novinar i pravio intervju sa Čaušeskuom, a to je bilo kad se ja još nisam ni brijao, dok mu je žena putovala na more kroz hercegovačke vukojebine i imala udes. Tada su joj mještani, i jedan magarac, pomogli da izvuče kola iz jarka a ona, kad je podigla pogled, veli Strob, vidjela pravoslavnu bogomolju, katoličku bogomolju i džamiju i vidjela kako pravoslavci, katolici, muslimani i ostali (magarac), žive u sreći i ljubavi kao što su živjeli i kada su tu vladali otomanci, habsburgovci i slično.
Ne znam da li je Strob, koji je bio involviran u događanja u BiH i bio zamjenik Madlen Olbrajt, htio da naglasi ovu sreću pod tuđom vlašću ali znam da je zastao u vremenu poslijeratnih reportaža opismenjenih partizana koje su tada bile znak najvećeg novinarstva onih koji su svoju nemogućnost da budu književnici, iskaljivali u kafani i u posebnoj novinarskoj djelatnosti – putujući reporter. Kao Tihomir Lešić u Politici. Najveća vrijedost tih reportaža jeste u tome što život i likovi iz njih nigdje ne postoje, osim u glavama reportažista.
Naročito Stzrob Talbot ne zna da je danas i u BiH 2009. godina.
Nekidan je GOŠK iz Gabele igrao fudbal u Goraždu. Tamo su ih navijači vrijeđali do iznemoglosti i, po kazivanju vođstva hrvatskog kluba, samo su ih jake policijske snage spasile linča još na stadionu. Kada smo se dočepali sigurne teritorije Republike Srpske bili smo sretni, izjavili su u novinama. Reportažno. Tako bi, nekad, partizanski ilegalci odahnuli kada su ih prebacivali na slobodnu teritoriju.
Koji dan ranije, održana je sjednica Vlade Federacije. Vlada muslimansko-hrvatske Federacije, da Strob zna, sastoji se od ministara Hrvata i ministara Bošnjaka, uglavnom. Jednom ministru Hrvatu je umro neko važan u obitelji pa je otišao na pokop a drugi ministar, finansijski, otišao je na sahranu zbog poštovanja prema kolegi. Na prevaru je, javljaju, zakazana sjednica Vlade F i donijeto je noliko važnih odluka bez mogućnosti izjašnjavanja ministara Hrvata. Ništa naročito, reklo bi se, Bošnjaci, tj. muslimani, su navikli da donose odluke na prevaru. Tako je bilo i u Skupštini BiH, prije nego što je počeo rat, kada je donijeta sudbinska odluka bez delegata Srba, odmah pošto su zamakli iza ugla.
Ne znam da li je Strob Talbot shvatio.
Da BiH odavno nije reportaža.
Da BiH odavno nije za reportažu.
Da neki stranci, neka vrsta njegove vrste, od one četvorice, žele barem još trojicu da pretvore u magarce.
Pa su, baš danas, postavili uslov da se u Evropsku uniju ne kreće bez promjena ustava, kako bi država bila funkcionalna.
Jebeš državu pred koju ne možeš postaviti zahtjev da bude funkcionalna.
Samo što funkcionalne države nema nigdje, ni u reportažama Vlade Dijaka i Tihomira Lešića.

SRBIJA KAO KROTITELJ DODIKA
Sarajevo, već istorijski karavan-saraj za iscrpljene bjelosvjetske i domaće unitariste, centraliste i državofile, na prelazu između dvadesetog i dvadesetprvog vijeka, živjelo je u teškom smogu u kome je specijalnom politikospektrijom konstatovana emisija otrovnih gasova u odnosu: Ukidanje Republike Srpske - 34%, Srpska genocidnost – 33% i Agresorska, razbijačka i dreserska uloga Beograda – 33%.
Od tih otrovnih gasova živi najveći dio političke flore i faune, minorci i kapitalci, koji nastoji izgraditi finu i sveobuhvatnu mrežu gasovoda do svakog nesretnog Bošnjaka, muslimana ili bosanca, zavisno kako se ko osjeća.
Ta gama otrovnih gasova produkuje halucinacije o tome kako, aktuelno, Dodik neprestano pita Beograd kako da rasklima BiH, Beograd neprestano šalje glasnike orlušine o tome kako da Dodik BiH dovede do raspada, kao što je to prije radio Sloba u protivprirodnom bludu sa Rašom, a onda kada Velikosrpski Beograd vidi da je Dodik pretjerao, onda pošalje Vuka da mu uvrne ruku i zakuje je za plećku kako ne bi mogao da se nogata i rukata u tom finom društvu sarajevske i bečke gospode kojoj se povremeno pridruži i stokolhomska, briselska i piroščizmarska, ili ga pozovu u Beostol i očitaju mu bukvicu.
Na te otrovne gasove, ovih dana, vidim, navlači se i neki neuki deo Srbije, građanski pokret i evropske incijative, ili građanska inicijativa i evropski pokret, u liku izvesnih Miljenka Derete i Milana Simurdića, neprofilisanih politprotuva koji u udbaškom delu Politike dobijaju prostor pre intelektualne, rodoljubive i modernoevropejske Serbije, da daju svoj nevešti glas tutorstva. Navlači se i književnik Basara, kao da je sveže odmamuran, u prosandžačkom Danasu, te se, skupno, zalažu za srbijansko jačanje BiH, protiv Dodikovog osiljavanja, protiv Dodikovih pizdarija...
Ta ćuftinska, somunska, niskopendžerska Srbija, koja se kao korov probija kraj zdrave, mlitave i nezainteresovane Srbije, pokušava da, zajedno sa Sarajevom, pokaže da još, živi u doba Miloševića, Brace, Raše i Mome u kome najmanje dvojica od njih kleče pred kanabetom spremni na one stvari, u doba Sankcija na Drini. Samo što bi da se sada njih pita i da nadoknade svo vreme koje su, za vreme Slobe, bre, proveli pod balegom, u vlastitoj bedi straha i drhtavice.
Ta niskopendžerska Srbija ne shvata da se radi o ovdašnjem srpskom pravu na teritorijalno-politički okvir, demokratiju i vlastiti politički, evropski i strateški interes. Da se radi o posljednjoj srpskoj grupaciji i kolektivitetu koji ne želi da se odvoji od svoje ovdašnje zemlje koju su mu priznale i sve velike sile pariško-dejtonskim sporazumom, kao što je ta ili Slobina Srbija odvojila Srbe od svoje kninske, bilogorske, petrinjske, kosovske, petrovačke, glamočke... zemlje. Da se radi o istorijskoj vagi: odvojiti se od Sarajeva ili od svoje zemlje i svog bića; opstati ili nestati; živjeti samostalno ili podjarmljeno.
Ta bulumenta, u koju spadaju razne biserke i druge ženskoiskompleksirane serke, Mesić, predsjednik sa ulogom fikusa, neki međunarodni otpadnici koji pokušavaju i zvanični Beograd ubijediti u tu mentorsku, dušebrižničku, mirnodopskosankcionašku ulogu nad Dodikom i Republikom Srpskom, a taj zvanični Beograd se drži Dejtonskog sporazuma i dogovora tri naroda, posljednji su krajputaši tužne srpske istorije na prelazu iz dvadesetog u dvadestprvi vijek. Oni su svoje ratove završili. Do posljednjeg Srbina su pametovali i borili se protiv svih i svakoga. Tako je došlo, umjesto Svbije do Kavlobaga, do posljednjeg izvansrbijanskog srpskog staništa - Republike Srpske.
Ako već ne shvataju srpsku politiku Republike Srpske, neka ne smetaju, neka ne koriste svoj podrepaški položaj muve konjare, jevtinog plaćenika i umišljene uloge pripadnika Službe, halucionidonog evropejstva, ljudskih prava i jednakosti sa pederima, i neka, barem jednom, ostave srpski kolektivitet da uobliči svoju realnu politiku opstanka bez služenja nebeskim idejama ili tuđim dvorovima.

RAŠČLANIMO BUTMIR
Karl Bilt je u Butmiru ispucao rafal od četiri olovna đuleta:
· Proces evropskih integracija
· Transfer nadležnosti
· Ljudska prava
· Izvršna vlast.
Za proces evrpskih integracija potrebno je promijeniti ustav, jer dejtonski nije dovovoljno precizan, i vladi dati potrebna ovlaštenja za evropske integracije. STVARNI EFEKT: centralizacija i invalidizacija Republike Srpske.
Transfer nadležnosti podrazumijeva unošenje u Ustav onoga što je dosad izmoždeno iz Republike Srpske čime bi se legalizovao ustavni terorizam kojeg su provodili visoki predstavnici i deklaracije od Sintre do Bona. STVARNI EFEKT: legalizacija centralizacije i zapečaćena invalidizacije Republike Srpske
Ljudska prava podrazumijevaju mogućnost da se svi kandidujemo za člana Predsjedništva BiH, čak i mi koji je ne volimo i nismo se za nju borili, da se bira jedan član iz Republike Srpske a ne Srbin. Ovo je podmukli zahtjev, mada su ljudska prava u pitanju i mada kandidovanje ne znači ni čak teoretsku mogućnost izbora, jer se može narušiti trojnost BiH, trojno zastupanje sva tri naroda u obavljanju funkcije šefa države. Raznim manevrima tipa Komšić 2006. može se postići da u Predsjedništvu BiH ne sjede po jedan Srbin, Hrvat i Bošnjak, nego jedan Srbin i dva Bošnjaka, kao što je to slučaj... STVARI EFEKT: dekonstitutivizacija nacija u BiH i prevlast Bošnjaka.
Izvršna vlast je na dnevnom redu samo utoliko ukoliko Savjet ministara treba da postane Vlada a predsjedavajući premijer. U tu svrhu od Predsjedništva koje je, kaže Bilt, nejasno definisano, treba oduzeti nadležnosti i svesti ga na protokolarnu ulogu, da ljubi ruke kraljicama, klanja se zastavama i šalje saučešća. Predsjedništvo BiH je kolektivni šef države i znak ravnopravnosti tri nacije a njegove nadležnosti su proizvod polupredsjedničkog koncepta države. STVARNI EFEKT: centralizacija vlasti u rukama jednog čovjeka, premijera i devastacija Republike Srpske.
Kod bezviznog režima dva su uslova: biometrijski pasoš, što je tehničko pitanje, i izbor novog Sadovića, što nema veze ni sa kim nego sa onima koji su imenovali pa smijenili lošeg Sadovića.
U pogledu imovine, Bilt je iznio tezu da četiri vlade (?) treba da donesu papire o vlasništvu da bi onda „država napravila spisak imovine potrebne za evroatlantske integracije“. Nije jasno ko je „država“ pošto je konstatovano da je još nema. Zatim, nije jasno, da li se imovina spiskuje, popisuje, radi „države“ ili radi EU i NATO.
Bilt je još rekao: Danas ne žvaćemo entitetsko glasanje.
STVARNI EFEKT: ponudićemo šargarepu zaobilaskom entitetskog glasanja a uzeti sve ostalo.
Sve je moguće riješiti jednostavnije:
· Bez obzira što NATO nikada ne zahtijeva od neke zemlje da pristupi bloku, bilo bi dobro da se ta asocijacija izjasni o tome kako bi BiH znala koliko vrijedi na toj integracijskoj ljestvici.
· EU bi trebala da se izjasni da li je njen praktični i dugoročni interes da se u članstvo uvrsti i BiH. Ako jeste, pretpostavljam da ima tačan terminski plan, petoljetku, tri semestra, deceniju, po kome može da kaže: učlanićemo vas, npr, 2013. Drugo: EU treba da kaže šta će ona uraditi po tom pitanju, koje će odluke donijeti, koje svoje odredbe promijeniti. Treće: treba jasno saopštiti koliko plaća nevjestu. Pretpristupni fondovi su sad ga vidiš sad ga ne vidiš. Ako EU nije zainteresovana, da se ne izjedamo međusobno. Ima još strana svijeta.
· Bošnjačke stranke treba se izjasne da li su za integraciju u EU. Dosad to nismo čuli. Neprestano čujemo zahtjeve za državom.
· Ako se ispune prethodne dvije tačke, onda tri „vlade“ u BiH treba da potpišu sporazum, može u prisustvu eusvjedoka, da će omogućiti provođenje svega što je uslov za pristupanje EU. Naprimjer, iz oblasti poljoprivrede: Savjet ministara, Vlada FBiH i Vlada Republike Srpske potpisuju sporazum o usvajanju i provođenju propisa, standrdizacije u poljoprivredi i slično. I tu više nema rasprave, butmirisanja, liderisanja, monitoringa. I ne treba ministarstvo poljoprivrede BiH. Ako se nešto ne provede, sporazum locira krivca.
· Ako sad može da se ne razgovara o entiteskom glasanju može uvijek. A ako može bez promjene entitetskog glasanja, može bez svega. Entitesko glasanje, nadležnosti Predsjedništva, entitetska imovina, savjet ministara, tripartitnost, neodvojivi su elementi BiH. Nije moguće ukinuti dva o staviti tri, ukinuti tri a ostaviti jedan.
· Ako se sve dosadašnje nasilne i protivustavne promjene, osim odbrane, žele unijeti u ustav, najprije treba upisati sljedeće članove:
o Srpski narod u BiH, zastupan po Republici Srpskoj ima pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja što se postiže: referendumom sa crnogorskim postotkom nadgledanim od strana potpisnica Dejtonskog sporazuma, sporazumom sa Federacijom o nesmetanom protoku roba, ljudi i novca na području bivše BiH...
o Ako se od SM želi načiniti vlada onda u ustav prethodno treba upisati odredbu da Republika Srpska, kao federalna jedinica, daje 49% mininistara u saveznoj vladi...
Konačno je došlo vrijeme da se kaže da krajnji cilj unitarizacije i centralizacije i devastacije, izvlašćivaja ili ukidanja Republike Srpske, nije prosta reforma radi integracija, nego islamizacija Bosne i Hercegovine.
Bez obzira da li butmirci znaju šta rade.

PROCJENA POLITIČKE METEOROLOGIJE
Postoje tužne političke stranke koje žive bez plana, od vlasti do vlasti, od gazde do gazde, od naručioca do naručioca, bez pravog shvatanja političkog života osim kao prividno demokratizovane progresije esdeesovske društvene halapljivosti.
Karakterno, tim strankama najbliže je stvorenje u narodu poznato kao miš mekinjar. Kadgod neko uđe u pojatu, on iskoči iz džaka i sakrije se u ćošak. Čim kućepazitelj izađe, on se popne u džak da se najede mekinja.
I tako iz vlasti, u vlast. Sad u ovaj džak, sad u onaj džak.
Njegovo, mišije, shvatanje vremena i prostora ne postoji, kao ni kod takve stranke. Procjena vlastite realne snage, snage drugih, i relativitet, politička vremenska prognoza, za njih je teslina umotvornost. Takve stranke kandiduju svoje najbolje takmace na izborima gdje je realno da će biti treći.
Takve stranke, zbog svoje demokratske progresije, potrče uz prvi novi džak koji se otvori u ostavi. Tako su potrčali uz neki veliki jutani džak koji je neko ostavio u Butmiru. Navijestili im da je unutra veliki paket za vlast u kome ima mjesta i za njih. I za neke male miševe, tek orepljene. I za neke olinjale miševe iz Sarajeva, sa starom ispucalom repinom.
Uslov je sitan: Samo promijeniti ustav i uzeti ključeve onog ko drži pojatu zaključanu od izbora 2006. I malo pripomoći da se pojata uruši.
Pa su Pedepe i Čavić, pošto je Depe samo registrovana a inače ne postoji, istrčali sa zahtjevima da se unakazi entitetsko glasanje, da se forsira građansko a ne srpsko, da se čuva BiH kao malo Bosne na dlanu, da se ne priča o referendumu.
Ostale stranke koje su protiv Republike Srpske, mislim, sarajevske, mudro su ćutale. Niko nije govorio o ukidanju entiteta, o ukidanju entiteskog glasanja, protiv Republike Srpske. Uzdali su u paket u džaku. Samo su ta dva miša mekinjara istrčali gologuzi među gloginje. Rudnik srpskih budala je nepresušan.
Čavić, iz registrovanog Depea, nije izdržao i prvi se izbacio iz Survivor Butmir.
Pedepe je išao da vidi džak i paket ali još uvijek ima zadnje noge u gvožđima enitetskog glasanja pa je vrlo rano, još prije otvaranja vreće mekinja u Butmiru, počeo da ponavlja nedodirljivost interesa Republike Srpske, zaštitu enititeskog glasanja, da ponavlja ono što Esenesde zbori od 2006. Ko da je narod glup.
Ali ne propušta priliku da podmuko, smrdljivo, naglasi da je na vladajućim strankama da nađu rješenje.
Žalibože što takve stranke zauzimaju mjesto na ideološkoj i programskoj lepezi, mada tu nema ni programa ni ideologije, i na klupama.
Zbog takvih treba uvesti demokratski institut vanparlamentarne političke čekaonice u koju bi izabrani predstavnici naroda svraćali jednom u četiri godine, da čuju imaju li stranke koje to misle da jesu, šta da kažu.
Ako imaju, na izbore, ako nemaju, nazad u čekaonicu.

ZEMLJA BOSNA
Muhamed Filipović, komunistički opozicionar, neuklopljivi musliman, vatreni saboraš, objavio je kratku skicu svog novog mišljenja o Bosni, teritoriji i ljudima.
Tunjo Filipović se o Bosni izriče kao zadivljeni turistički vodič, nabraja rijeke i brda, jezera i visoravni, citira Francuza koji navodi da je sam bog poslao toliko geološke zanimljivosti i šarolikosti na jedan teren kojeg Tunjo zove naša zemlja. Zemlja Naše Države.
Veli, ova teritorija je uobličena prije tri hiljade godina a formirana prije hiljadu i pet stotina godina. Mi smo slika svoje zemlje i ona je slika nas, kaže.
Tunjo Filipović, u stvari, promoviše geocizam, teritorija iznad svega, kao što nacizam kaže: naša rasa iznad svega. Da bi tom tromilenijumskom istorijom stvorio kolektivno pravo da se čuva zemlja od komadanja, te brdusine od razdvajanja i te rijeke od raslivljavanja.
Tunjo Filipović nije u pravu. Ne postoji nikakva veza teritorije i ljudi. Teritorija upotrebljava ljude kao i sav živi i biljni svijet. Prirodno. A kada ljudi upotrebljavaju teritoriju onda to nije prirodno. To je nasilno, to je agresvino, to je osvajački, to je okupacijski. Ako je toliko ta teritorija skladna, uobličena i dragocjena, kako su se Mehmed Fatih i bratija usudili posjeći je sabljom i osvojiti.
Nije u pravu, jer se ta teritorija, milosna slika rijeka, brda i ljudi, geološko-humanoidni dragulj i rezervat, 95. jedva održala a danas, vidimo, raspada se. Jedna Neretva skreće na zapad, druga na istok, Bosna nije više zajednička rijeka, nema više Krajišnika, nema Posavaca...
Na okupu tu Našu Zemlju Države Bosne drži šačica ambasadora, i neka priznanja na osnovu jednog međunarodnog sporazuma. Oni koji su se borili za tu Našu Zemlju nemaju podrušku onih koji se nisu borili za nju.
Ne treba se pozivati ni na kakve milenijume. Fudbal je najbolji skener. Za BiH ne navijaju više ni svi oni koji su se borili da se raspadne SFRJ. U njoj ne igraju djeca heroja borbe za Našu Zemlju, nego djeca rođena u Njemačkoj. Isto veče, djeca rođena u Modriči i Banjaluci, igraju za reprezentaciju Srbije.
Naša zemlja nije više naša.
Onaj ko danas kaže Naša Zemlja i Naša Država, ima zle namjere.
Tunjo Filipović, kao uman i životno iskusan čovjek, morao bi da uzme u obzir činjenicu da se posjedovanjem teritorije ne može stvoriti nacija. To je pokušano sa Jugoslovenima. Trebao bi da uzme u obzir činjenicu da se teritorija ne može odbraniti kao što se ne može ni osvojiti. Da se osvajanjem teritorije samo prikriva osvajanje ljudi. Onaj ko kaže Naša Zemlja, podrazumijeva da ima i Naše Ljude. Sirotinju Raju.
Bosna nije moja zemlja. Da ne govorim u ime drugih. Svih onih koji nisu bili za raspad jedne druge Naše Zemlje.
Ali Bosna, pošto je nema i pošto postoji samo ugovorni papirni oblik koji se u zemljišnim knjigama vodi kao Bosna i Hercegovina, ne može biti ni zemlja onih koji su bili za raspad Naše zemlje. Tako se uvijek Vaše Našim vraća.
Šta se može učiniti, osim sladostrasja geografijom, geodezijom i geologijom?
Uvažavati ljude a ne teritoriju.
Da su Fatihovi dželati uvažavali ljude ne bi nikada okupirali Našu Teritoriju i pretvorili je u Njihovu Teritoriju pa su je onda oni ozbiljni muzičari iz Beča anektirali i pretvotili u Austrougarsku Teritoriju. I tako sve do Našeg Tunje.