KULTURNI SUVERENITET
Kultura u Republici Srpskoj svodi se na pašku čipku od crnih rupa, atrofiranih institucija, klimakteričnih direktorica, okoštalih i osedrenih umnjaka, jalovih autoriteta, isteklih mandata, propalih programa i navale tezgaroša u noćima zvijezda, festivala i pizda.
Ponekad, sa juga, zagude i gusle a na sjeveru ulitaju se rudonje u neorealizmu bodljavine bakova.
Već dvije decenije srpska kultura Ovdje nije proizvela nikoga. Ni jednog slikara. Ni jednog pisca. Ni jednog glumca. Ni jednog novinara. Koji bi u regionalnom smislu, barem, nešto značili. Oni što postoje, nastali su u socijalističkom samoupravljanju i održavaju se biblijskim protivpotopnim silama i čudesima.
Novodruštveni val ispodprosječnosti koji je na površinu izbacio one koji pivo lade u wc-šolji a potom u nju bacaju poderane čarape i oguljinu od krompira, one koji se kupaju samo četvrtkom ako nisu prošlog, koji pišaju po raskršćima velegrada i koji prde trotoarima naše mladosti, nije ni mogao iznjedriti književnike i slikare. A one koji su već postojali, mogao je samo ubiti u pojam i poniziti dotle da kleče sa ispruženom rukom ispred opljačkanog imetka kakvog skorojevića iz rodnog kraja koji će mu udijeliti trista marki, književno rečeno: kaemova, za štampanje knjige koju onda niko neće primijetiti jer nema književnih kritičara, nema ljubitelja knjige, nema knjižara, knjiga se spustila na tezge, nema novinara koji to prate, nema novina koje bi to zanimalo, nema čitalaca koji bi to čitali. Kad objaviš knjigu ne sazna ni tetka.
U takvoj atmosferi održan je i ovogodišnji Kočićev zbor.
Na uručenju Kočićeve nagrade, u Banjaluci, bilo je dvanaest zapeta sedamdesetpet posjetilaca. Na Stričićima bila je bodljavina bakova, prodaja plastičnih đinđuva, muvama zelenjušama upljuvana janjetina i prasetina, usafunjane zdrave seoske sise i guzice...
A bog je ovom kraju i ovom narodu dao Petra Kočića. Takav književnik se nikada više neće roditi. Ne zato što niko ne zna pisati kao Kočić nego zato što nema više uslova u kojima bi neko izgledao kao Kočić, velik, pismen, rečeničan, buntovan.
I niko ga ne zna iskoristiti. Svi su kulturu privatizovali. U Banjaluci se namnožilo desetine malih Beska Karabegovića čije su transverzale i horizonti sokački i čiji su dometi ukidanje katedre francuskog jezika, samotrpanje u enciklopediju, ponižavanje Kočića, magnetisanje fotelja, strančarenje, podaništvo, umišljenost, klanovstvo.
U Socijalističkom Samoupravljanju na Kočićevom zboru su govorili važni političari, najvažniji. U međuvremenu, politika je odbijena od zbora. Ne kažem da treba biti tamo ali ne treba pripustiti ni propale političare da od toga prave svoje mjesne odbore samozalječenja spolnih umnih bolesti. Rastjerivanje politike odagnalo je i pare i moć i organizaciju a to im je i bio cilj, da budu samostalne male, sitne, nevidljive gazde Kočića, Kulture i Klana.
A kultura je najekstraktniji, najčistiji oblik suvereniteta jedne nacije.
Stoga Kočićev zbor treba oteti od privatnih inokosnih vaški i vratiti ga kulturi, narodu i Republici.
Kao što treba na Frankfurtskom sajmu knjiga da Republika Srpska istupi samostalno, da ima svoj štand a ne u okviru BiH, jer i to je oblik suverenosti. A izlazeći samostalno pred svijet knjiga postaje kultura. Ovako, u obliku unitarnog štanda, knjiga iz Republike Srpske nije ništa. Kako ne postoji izdavač koji izdaje knjige autora sa cijelog područja tako ne treba da postoji ni štand koji okuplja sve pod šatrom BiH.
Žalosno je što se ja, iz dnevne političke mješalice, borim za to. Književnicima i kulturnjacima, očito su sitni uzurpatori uvrnuli i jezik i muda.

RAZVODNIK STRAŽE
Preplašeni direktor Sipe, Mirko Lujić, nakon isteka mandata Dragana Lukača, tajnog dostavljača, Tužilaštvu Barašinu d.o.o., izvještaja o kriminalu Dodika i ostalih iz Republike Srpske, raspredio ga je u skladu sa školskom spremom, na novi opis i popis poslova – odjeljenje za čuvanje uglova, trotoara, ulaznih vrata i čvrstih objekata sa licima.
Lukač, ohaerov namjesnik u Sipi, instrumentalist, instrumentator, instrumentalac, instrumentić, protestvovao je tvrdnjama da taj odjel za stražare nije u sastavu Sipe pa pravno nije moguće da one bude razvodnik straže. Lujić kaže da je on osnovao to odjeljenje pa je red da se tamo dislocira.
Dragan Lukač je provincijalni ratni naturščik koji je prije rata bio ništa, nije bio nešto, nije imao nikakve profesionalne reference u bilo kojoj oblasti, a ko u komunizmu nije bi nešto, i nije nizašta, tipičan je proizvod rušenja države i samoupravnog socijalizma i uspona nacionalističko-kriminalističkih stranaka koje su marginalcima, provincijalcima, folirantima, nacionalnim mjesečarima i pripadnicima svog naroda, koji će, kasnije, usrati šefa i stanicu, davale šansu da postanu nešto nezaobilazno, natprirodno i svevažno.
Uspon takvih protuva direktna je detekcija pada nacija, njihovog dostojanstva, humanizma, civiliziranosti i demokratičnosti.
Njih je bilo u svim sferama. Risto Đogo. Naser Orić. Vlado Slijepčević. Rasim Delić. Velibor Ostojić. Miro Mlađenović. Radislav Vukić. Alija Izetbegović. Momčilo Krajišnik. Senad Pećanin. I stotine hiljada drugih, među kojima je i taj dotični Lukač. Taj plastični otpad na površini i po obali, trajno je kontaminirao ljudsku, nacionalnu i društvenu okolinu. Dio tog otpada ostao je, po cijelom arealu, kao sasušena naplavina ispražnjenih septičkih jama u vrijeme velikog povodnja koji digne sve na površinu a naročito fekalije i trulež. Dio se infiltrirao u bizMis i oprao svoju balegu sa opljačkanog kapitala. Dio se uvukao u policije, službe, institucije, stranke i klubove VPL – Važnih Praznih Ličnosti.
Lukač je jedan od tih.
Karakterne osobine te višehiljadne plejade endemske su balkanske lepeze pune odrednica kao što je: iskorištena priseoska kurvica, isluženi igrač koji se vraća u sokački klub gdje je i ponikao, dodvorica, poturica, prevrtljivica, zbogparica, foteljašica, dupelizica.
Njihov karakter i politički i profesionalni kredibilitet kreće se u skladu sa brzinom spadanja njihovih gaća.
Oni i ne znaju kome su dali guzice.
S nestrpljenjem očekujem da vidim ko će braniti Neustrašivog Lukača, razvodnika straže.

SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle. SARAJEVO ŽRTVA SVOJIH LAŽI
Sudija Tribunala za Srbe, ponekog Hrvata i kolektivni psihološki tretman političara iz pokreta Vječna Snaga Žrtve, izvjesni južnokorejski Kvon, u sudnici rekao da postoje kontroverze o tome ko je kriv za eksplozivno uništavanje ljudi na sarajevskoj pijaci Markale.
To je izazvalo određena zgražavanja u Sarajevu.
Markale su jedan od povoda vazdušnih udara na Srbe u BiH i na položaje Vojske Republike Srpske što je direktno uticalo na tok rata u BiH i na povećan broj šehida i patriota. Recept je oproban: potreban je događaj koji će šokirati svijet i opravdati širenje ljudskih prava osiromašenog uranijuma i vazdušnu demokratiju. Napr. Iran ima oružje za masovno uništenje.
Kontroverze oko Markala su se javile istog trena po toj tragediji. Sumnjivo je kako su televizijske kamere bile tu odmah nakon eksplozije a samo zbog loših usmjerenih mikrofona nisu snimile zvuk ispaljenja. Sumnjivo je kako su odmah okrivljeni četnici a nigdje nije ponuđen bilo kakav dokaz. Mogao se naći koji četnički geler i lako dokazati po tome ko kakva oruđa koristi. Niko, naravno, ne pominje odgovornost vlasti u Sarajevu prema vlastitim građanima. Ako je neprestana opasnost od četničkog granatiranja onda civilna vlast ne dozvoljava masovna okupljanja.
Ali i bez toga, pouzdano se može tvrditi da ni italijanski artiljerci, koji su, dok se ratovalo, bili najbolji na svijetu, ne mogu sa bilo kog položaja oko Sarajeva pogoditi prvom granatom cilj kakav su Markale. Ni u bivšoj dobro obučenoj JNA nije postojao takav genijalac. Naročito to nije moguće u ratu u BiH kada se obilato koristio alkohol kao meteorološka analiza vjetra, vlažnosti i temperature vazduha i kada su se granate i punjenja čuvale po šupama, štalama, kanalima i kamionima. Takve granate ne mogu pogoditi ni cijele Živinice od prve a kamo li gradsku pijacu koja je toliko niža od navodnog mjesta ispaljenja da potrebne elemente ne može izračunati ni bolji matematičar a kamo li genocidni četnik u brdima iznad Sarajeva.
Zato je sudija Kvon u pravu.
Nije dovoljno u medijima, pa bio to i Sienen, ponavljati laž da bi postala istina. Ponavljanje ima svoj učinak ali ne porađa istinu. Naročito kada se provincijalne osiromašene kasabalije uhvate svjetske politike koja ih iskoristi ko Maru na željezničkoj stanici. U zadnjoj fazi seksa Mare, laži i tobožnjih odnosa sa javnošću, sam korisnik laži postaje žrtva. Mediji i političari su ljude, i sebe, u Sarajevu ubijedili u „istinu“ o Markalama i sada imaju problema sa stvarnošću.
To je slučaj i sa cijelom Bosnom, lažnom istinom, koja ima problema sa Bosnom i Hercegovinom, stvarnošću, dakle.

RAZGOVORI SA ESDEESOM
I prelistavajući Leksikon socijalne i tržišne privrede Rolfa Hasea, Hermana Šnajdera i Klausa Vajgelta može se zaključitu da je to njemački projekt koji je, nakon Drugog svjertskog rata, stvorio socijaldemokratsku ekonomiju i nad njom upravu, stvorio socijalno pogodno i upravljivo tržište, kapitalizam i profit. Taj koncept je Njemačkoj donio stabilan privredni rast i otpornost na krize šupljikavog balonskog kapitalizam Regana, Buša i drugih invalida.
Koncept socijalne i tržišne privrede stvaran je i razvijan u Njemačkoj bez obzira da li su na vlasti bili socijaldemokrati ili demohrišćani, ljevičari ili desničari, dakle. Vidljivo je to po insituticijama tog sistema koje su razvijane i napredovale sistematski, u nekoliko decenija.
Krupni interesi društva ne deformišu se na osnovu toga da li je na vlasti vlast ili je na vlasti opozicija.
Na tu temu razgovarali su Esenesde i Esdees.
Kod nekih medija to je izazvalo zanimanje i manju paniku garniranu mariniranom zajedljivošću na račun Dodika. Kod drugih šutnju i upotrebu računaljke.
Dabome da nema ništa senzacionalno niti prevratničko u tim razgovorima. Radi se o inventaru političkih orijentira bitnih za Republiku Srpsku. Niti je Esdees postao ljepši u očima Esenesdea niti je Esenesde postao patriotskiji u očima Esdeesa.
To jeste bio razgovor Dodika i Bosića. Ali ga tumačim kao razgovor, u stvari, sa Ivanićem i Čavićem. I Esdees i Esenesde su uputli jasne poruke podaničkom pri-pejd dvojcu koji lansiraju ubuđale i protrule teze o tome kako entitetsko glasanje treba reducirati jer ga Esenesde zloupotrebljava (Pedepe) i o tome kako nije bitna nacija već građanin koji se osjeća zdravo, poletno i čigrasto (Čavić).
Razgovarano je sa tim dvojcem i rečeno im da niko neće s njima. Ni prije izbora ni poslije izbora. Njihova koaliciona sposobnost je svedena na apsolutnu nulu. I teško da je mogu otkraviti i globalne klimatske promjene i otopljavanje Grenlanda. A koaliciona sposobnost je jedna od skala kojom se mjeri uspješnost i djelotvornost političke stranke kao i njenog programa.
To utiče i na dugovječnost stranke.

ŠTA ĆE TURSKA U EU?
Marti Ahtisari, jedan od onih koji je sa zakašnjenjem shvatio da je in ponižavati Srbiju i u 21. vijeku pa kukumavčio nad podjelom svijeta na Istok i Zapad kao i nad podjelom u EU što je dovelo do priznavanja – nepriznavanja Kosovske Vojne Baze i nad činjenicom što svjetska ekonomska kriza nije došla dvije godine ranije jer bi tako država koje bi priznale Kosovsku Vojnu Bazu bilo mnogo više, vođa Nezavisne komisije za izvještaj o prijemu – ne prijemu Turske u EU, nezavisno Kosovo, nezavisna komisija, nezavisni Ahtisari, oštro je upozorio EU da je u opasnosti da pogazi svoje obećanje u pogledu Turske i njenog boravka u desetogodišnjoj čekaonici za prijem.
Prijemu Turske protive se neke nebitne zemlje kao što su Francuska, Njemačka i Austrija.
To je ta podjela na Istok i na Zapad.
Tema, dakle, nije Marti, Marti je marginalac. Tema je Turska, zemlja koja je u Evropu došla odnekle, za krvavim tragom sablje i zauzela zemlju Vizantiju i njen Konstantinopolj, koja je gazila i sjekla dobar dio Evrope, sve do Beča, koja je početkom ovog vijeka istrijebila Jermene, tolerantno, skoro kao i Hitlerovi fašisti, koja je naočigled mirnodopske Evrope pokušala okupirati jedno nevažno grčko-tursko ostrvo, i koja je, tako se čini, podnijela zahtjev za prijem još u zajednicu uglja i čelika. Jer je čelik turska riječ.
Navodna podjela EU na Zatursku i Protivturske nije prava dijagnoza. Evropa, troma trombozna osteporozna i senilna stara dama nije zainteresovana za Tursku, ni kad napada ni kada se nudi u članstvo. Samo, neke zemlje o tome ne žele da govore.
Jer, Turska ne spada u Evropu. Evropa sa Turskom ne dobija ništa osim novog euklana a to joj nije potrebno pošto je i dostignuti broj klanova, dansko ovih, germansko onih, dovoljno komplikovan da se teško šta može kvalaitetno odlučiti i provesti. Taj novi Euklan bi obuhvatao Kosovo, kojeg će portiri ugurati u EU kad-tad, i dijelove susjednih zemalja, ali BiH obavezno pošto EU ne može ostaviti Srbiju izvan a to znači da kada obuhvati Srbiju ne može ostaviti BiH izvan. Dobro, to neće biti tako brzo ali ni tada Turska ne treba Evropi. Turska bi bila stožer takozvanog Evropskog islama koji bi postao istinska prijetnja tromoj proceduralnoj Evropi. Turska bi okupila svojevrsni OPEK agresivnog evropskog islama i tako zauzela još jedan kontinent u predvečerje novih globalnih podjela tektonskih ploča zemljine kore moći.
Njemačka i Francuska, zemlje u kojima su nikle filozofija, disciplina, industrija, ratništvo, revolucija, giljotina, fašizam, vino, uzvišeni seks i muzika, sa dovoljno istorijskog iskustva u pokolju i zajedništvu, logično, to pokušavaju onemogućiti.
Što će pri tome doći do prekida trudnoće pristupa balkanskih zemalja, to nije bitno. EU je i tako pretjeranim širenjem ušla u kancerogenu opasnost nekontrolisanog razmnožavanja ćelija pa se, unutra, iznova okupljaju Njemačka i Francuska koje su, sa Italijom, sve i započele.
A to što Ahtisari tako zbori... to ima veze sa brojem džamija u Finskoj.

RAZAPETI ČOVIĆA
Dragan Čović je jako fin, uglađen i iznijansiran čovjek i političar.
Za projekt potčinjavanja, podjarmljivanja, poniženja, segregacije, separacije i devastiranja Hrvata u Federaciji, on, pjesnički, lirski, kao da lije na uglu petrolejska lampa svjetlost zelenkasto žutu, kaže da se radi o bošnjačenju.
Do sada su nebrojeno puta iznošeni podaci o tome. Hrvatski tisak donosi cijele analize, najozbiljnije u novinarskom istraživačkom smislu, Večernji list pretežito, bez mržnje, zle retorike i nacionalizma, hladno i brojčano, Kroacija Leo ukazuje na probleme oštrim hercegovačkim narodskim i nepolitičkim jezikom. Čović je uvijek bio diplomatski suzdržan, nije nikome želio da se zamjeri. Bio je jedan od hrvatskih lidera u BiH koje je nepovratno ubilo ubijanje Hrvatske Samouprave. Ubilo je i običan narod. Lideri su toliko izbezumljeni nakon SHS, Sloma Hrvatske Samouprave, da su listom počeli pričati o ustavnim promjenama, ukidanju entiteta i jačanju Države.
Siroti lideri malih hrvatskih stranaka su mislili da će Država umeti da peva o njima kao što su oni pevali o Herceg Bosni i da će ih spasiti bošnjačenja. Bošnjačke stranke su ih destilovale sve više i više, godilo im je, usput, što se traži i ukidanje Republike Srpske i Poništavanje Rezultata Genocida. A u podjeli posla neki su na draftu izabrali Hadeze a neki Devedesetku. Tako se istorija zakotrljala, Rollihg History, pa su nekada muslimani bili hrvatsko cvijeće a sada su Hrvati Bošnjačko cvijeće. Zalud Čović navodi dokaze o broju Bošnjaka u nadzornim i o razlomcima Hrvata u upravnim odborima.
U bošnjačenje se uključio i Gavrilo Grahovac i zaprijetio im, na sjednici Vlade: Neće put ići kud vi hoćete, to vam ja kažem. Dokle je došlo bošnjačenje kada i neki Srbin u Federaciji na nekoga može da izvadi onu stvar.
Sve bi se tolerisalo da Dragan Čović nije otišao u Beograd kod Tadića. To nije ocijenjeno kao izdaja hrvatstva nego kao izdaja bošnjaštva. Malo prije odstupio je Sanader koji je jedini mogao uhadezovati dvije stranke pa je Čović ostao na čistini za odstrel.
I poručeno mu je da će biti razapet ako nastavi kontakte sa Dodikom.
Suština nije u razapinjanju Čovića. Može da bude miran. Suština je u sapinjanju Dodika na mjeru Čovića. Nevidljivi Upravljači BiH ne dozvoljavaju da se bilo ko izdigne na nivo lidera bilo čega, da bilo ko bilo s kim bude bliži nego što je razdaljina nacionalističke mržnje.
I poručuju: Ostajemo ovdje.
Kao što je to rafinirano poručio Gregorijan koji ne govori u ime svoje vlade.
Čović još nije otkrio ko mu poručuje raspeće.

BOSNA POSTAJE FEDERALNA JEDINICA
Muamer Gadafi el Libijski, zvanični podnosilac zahtjeva za rasap Švajcarske, dobitnik je, direktno iz ruku reisula Cerića el Bosanskog, Bosanskog ordena islama prvog reda.
Bez obzira što to odličje, uručeno na velikoj proslavi četrdesetogodišnjice libijske revolucije, zbog čega je Cerić tretiran ka vladika, može značiti i: Brate Muamere, daj para, mislim da je to prva ozbiljna politička najava stvaranja entiteta Bosna u okviru Dejtonske Bosne i Hercegovine.
Razumijem da reisul voli da Bosni i Hercegovini tepa: Bosna ali je razuljivo i to da se čitavom svijetu već dvadeset godina umjesto BiH srvira ime Bosna za državu.
Stoga je Cerićev privatni orden, u stvari, dodijeljen kao državni orden. Cerić je na taj način preuzeo ingerencije institucija BiH ali i sve bošnjačke liderčiće šutnuo pod prašnjavu sećiju poručivši jednom državniku ko može da daje ordenje.
Da je Cerić dodijelio Orden bosanskog islama, još bi se nekako moglo i prihvatiti kao manifestacija institucije vjere, mada nije jasno kakav je Gadafijev doprinos Bosanskom islamu da bi ga se kontraordenisalo. Ali i u slučju Ordena bosanskog islama, treba zamisliti, na primjer, Orden bosanskog pravoslavlja. Nezamislivo.
Cerićev Bosanski orden islama definitivan je dokaz da su on i nekolicina bošnjačkih lidera i moćnika, odlučili da idu na raspad BiH i na formiranje islamske državice. Cijeli niz znakova pored puta govori o tome, sa ovim zadnjim, Bosanskim ordenom. Nagla promjena Tihićeve politike dogovora; zakazivanje Trećeg bošnjačkog sabora; ispravljanje bošnjačke kičme; lansiranje teorije zavjere Srba i Hrvata protiv Bošnjaka; dokazivanje hrvatske eksploatacije Bošnjaka; zahuktavanje borbe za prevlast nad resursima; potpuno potčinjavanje Hrvata u Vladi F ali i u promjeni trase Koridora što nema nikakvog praktičnog značaja osim demonstracije nadmoći...
Ostaje još samo jedna sitnica: kako će se zvati hrvatski entitet pošto naziv Herceg-Bosna više ne pije vode. I da li će treći entitet biti bošnjački ili hrvatski.
Sljedeći opšti izbori će konačno uobličiti vodstvo tog bošnjačkog projekta.

MORAL, PRIPADNOST I CILJ
Izvjesni inokosni udbaš, Jovo Kapičić, bivši šef Udbe, mada to bivši zvuči preblizu jer se radi o vremenu od prije šest decenija i prošlom vijeku, izjavio je, mrtvoladno, iako mu je devedeset godina, da ne bi rekao gdje je grob Draže Mihajlovića i da zna.
U Srbiji je, inače, već mjesecima pomama za otkrivanjem groba Čiča Draže.
Ta kolektivna desakralizacija interesantna je za sociologe novooblikovane istorije kao poluproizvoda očekivane budućnosti. Srbija, njen dio njušilaca za tragovima groba Prvog Četnika, pokušava da popravi svoju prošlost smatrajući se odgovornom za deobu nacije, za nepravedno stradanje jednog izvorno srpskog pokreta. Nastoji da demonstrira pravednost nakon svih nepravdi koje su zadesile Srbiju. Krivicom nekih drugih a ne Draže. Nastoji da se odmakne od komunizma, podsvjesno, smatrajući da je komunizam zasijao sjeme raspada Jugoslavije u kojoj su Srbi najjebenije prošli. Nastoji da srpstvo vrati u Srbiju poslije parole Svi Srbi u Jednoj Državi koju je prvi uzviknuo Savez Srba, Hrvata i Slovenaca, drugi Tito a treći Sloba&Šeš.
Ima, naravno i drugih aspekata kao što je bolesni mrtvogled nebitnih istorijskih ličnosti, Draža je bio ljubitelj kralja, nesnalažljivi učesnik istorije koji je, za očuvanje svoje pozicije i kralja-izbjeglice, bio spreman da sarađuje sa fašistima i da ubija svoje sunarodnike pri čemu nije komandovao svojom pijanom i čupavom bulumentom koja je, po terenu, radila svašta, od početnog zaštitništva naroda, krađe kokošiju, zasjeda partizanima, silovanja, ubijanja Hrvata i muslimana ali nikada nisu organizovali logore i istrebljenja tipa Jasenovac i Gradiška Stara, falsifikovanje bezvrijedne novčanice u nadi da će se tako steći bogatstvo... Uglavnom, kada nađu Dražu, neće se ništa desiti osim još jednog dokaza kako nacija često ne shvati svoju ulogu održavanja i njegovanja pobjede.
Ali zanimljivija od groba Čiča Draže je izjava Čiča Jove.
Nije to izjava samo starog udbaša. On više nema čega da se plaši, ni nekakve ucjene zbog nekog profesionalnog uspjeha koji bi ga mogao koštati nečega, do slobode, jer su svi njegovi saborci i svjedoci već pomrli i pokopani. Ali, ipak, ne bi rekao za grob. Njegova pripadnost Službi, Državi, Pokretu, Ideologiji, Naciji u samoupravnom socijalističkom smislu, takva je da mu ne dozvoljava da svoj obraz, moral i doprinos pobjedi izvrće kao priglavak.
To je pitanje ličnog morala čija čvrstina je iznad svega.
Šta se, dakle, desilo sa tim moralom u samo stotinu godina, jer Čiča Jovo je rođen devetnaeste, pa se danas, devete, može tolerisati bilo koje ponašanje pojedinca?
Opšta globalizacija, komunikacija, marketizacija, deregulacija, nadnacionalizacija, privatizacija, desocijalizacija, atomizacija, monetizacija, profiterizacija... tako da se od čovjeka pojedinca može svašta očekivati. To su, dabome, znali oni koji su indukovali raspad i međubratski demokratski transnacionalni koljački rat – dovoljno je nemoralne budale pustiti na miris krvi i pljačke – znali su da više nema ličnog morala kakav je Čiča Jovin – da su mi naredili da strijeljam Dražu ili sebe, učinio bih to.

BORO I RAMIZ, KIMO I MEVLUT
Savjet Evrope poslalo je svoja dva skauta, rendžera i selektora činjenica u BiH da, kao izvjestioci, inventarišu stanje i o tome referišu mudrom Savjetu.
Mevlut Čavašolu, čiji preci su u Evropu ušli sabljom sa krvavom mašnicom, i po tom osnovu u Savjetu Evrope bi trebalo biti i potomaka Džingis Kana, i Kimo Sasi, Finac, ovdje su boravili i djelovali protiv ustavnog uređenja zemlje. Prvi je izjavio da Republika Srpska potkopava državu BiH a drugi da treba revidirati entitetsko glasanje.
Obojica su, dakle, konstatovala da treba uvrnuti muda Republici Srpskoj u kojoj žive Finci, Turci, Eskimi, Tasmanci, Čileanci i nešto (baš zbog njih) Srba.
Čavašoglu, Čavićoglu, Čavoški, kako li bi, zaključak je donio na osnovu toga što u Republici Srpskoj još postoji ombudsman. A pošto postoji i na Državnom Vrhu, to je podrivanje države jer Država odlučuje. Tako su u Turskoj, onomad postojali Jermeni koji su podrivali državu pa ih se ukinulo kao običnog ombudsmana.
A Finac je kao argument iskoristio jasnu odluku većine. Dakle entitesko glasanje je smetnja da odluku donese jasna većina. Ne razumijem zašto se onda Finska čupala iz sastava Rusije kad je tamo uvijek postojala najjasnija odluka kristalno jasne većine. Šta će im Država, Nokija i jezera, kad jasnu odluku uvijek može da donese jasna ruska većina?
Molim Savajet Evrope da nam ne šalje plaćene, naučene ili već baždarene izvjestioce.
Što nam niste poslali po jednog Flamanca i Valonca.
Ili po jednog Baska i Katalonca.
Mada je razumljivo što se jedan Čavašoglu bori za Bosansku Državu. Ali nije jasno što to treba finim Fincima.

ZAR I TI, SINE INCKO
Tihi Austrijanac, sa imenom dobrog, smjernog katolika, Valentin, izjavi pred kraj četrnaestog bosanskohercegovačkog ljeta gospodnjeg od Dejtona, na samom početku njenog prvog milenijuma: Ova zemlja ima budućnost, još samo moram pokušati proniknuti u vašu logiku.
Ne uspoređujem i ne poistovjećujem, samo hronologizujem – u logiku Ove Zemlje pokušavali su da proniknu Dubrovčani, Mađari, Sveta stolica, Turci, Kalaj, koji je o Srbima i Srbiji knjige pisao, tvrdeći da je proniknuo u sva saznanja pa kad je došao u AustroBiH, sam je svoje knjige zabranio, uzoriti red Trapista koji je samo radio i šutio, fašisti, Moša Pijade, komunisti Samostalne Radionice Branka i Hamdije, Milošević, Holbruk... čak i kraljičin indijski dreser slonova Ešdaun.
I svi su prdnuli u sepet.
Da bi neka zemlja imala budućnost, ili barem sadašnjost, potrebno je nekoliko sitnica: Pobjeda, umjetnost pobjede i njenog održavanja i podgrijavanja, dobrovoljno i kolektivno podaništvo državi, višegeneracijsko zajedničko uspjehovanje u pobjedi (ne radi se o pobjedi u ratovima, pobjeda je u ekonomskom napretku, u kulturi, u jeziku, u demokratiji, u slozi...), jasno, dobronamjerno i prihvaćeno liderstvo (u nizu, kao kakva kraljevska loza), hijerarhijsko ustrojstvo, međunarodna validnost...
Ništa od toga Ova Zemlja nikada nije imala. Nema ni sada. Ova Zemlja to nikada neće ni imati. Jedinog lidera koji ima legitimitet, i glasovni i stvarni, Ova Zemlja proglašava, iz stolnog grada, već godinama, kriminalcem, banditom i mafijašem. A do lidera je, možda i najlakše doći.
Mislim da nije stvar u tome da se pronikne u logiku. Stvar je u tome da se ona obrne. Da li Ovu Zemlju treba silom držati na okupu pa onda milenijumima pokušavati proniknuti u njenu nepostojeću logiku i tako ići na ruku onima iz plitke mutne Unitarne Miljacke koji će vam odmah reći: Ima logiku, to je Naša Zemlja, ili osloboditi unutrašnju logiku.
Zemlja, gdje su ljudi spremni promijeniti ime i vjeru da bi im guzica ostala u turu a glava bez obraza, gdje su spremni vaditi oči jedni drugima, najbolje u logorima, po mogućnosti kraj velike rijeke, veličati istorijske koljače kao svoje pradjedove, pokrštavati i poturčavati, ratovati za druge i uvijek biti protiv vlasti, nema nikakvu unutrašnju logiku.
Poznat je stari vic o piscu crvene knjige Politički sistem socijalističkog samoupravljanja, Edvardu Kardelju.
Sjedi Kardelj na trijemu svoje skromne komunističke vikendice, na sončanoj strani Alp, a seljanin vodi kravu putem ispred. Šta je bilo. Bolesna, ne jede, vodim je veterinaru. Ne, nikako. Vrati se kući i probaj je napojiti toplom vodom. Seljanin posluša ali drugog dana opet naiđe putem, sa kravom na priuzi. Nije pomoglo. Nije, moram veterinaru. Ne, nikako, probaj je napojiti ledenom vodom. Seljanin posluša ali trećeg dana opet naiđe putem sa kravom i priuzom. Zar nije. Nije, veterinar... Ne, nikako, vrati se i probaj je nahraniti suvom dobro zasoljenom i isjeckanom kukuruzovinom. Seljanin posluša. Četvrtog dana naiđe putem sam. Kardelj ozaren poskoči. Ozdravila. Nije, crkla. Šteta, imao sam još toliko ideja.
To Kardeljevo pronicanje u logiku zemlje u čijem sastavu je bila i Ova Zemlja, završilo se, takođe, u sepetu.
Pocrkaćemo, Incko.

ANEKSIJA DEJTONA
Sarajevska Unitaristička Miljacka već godinama vrši presiju na Ameriku, SAD, da dođe ovdje i da, barem, jednog blizanca zla odvedu u pustinju i objese a da dekretom ukine entitesko glasanje, ili, za početak, entitete, imenuje Državnu Vladu umjesto Špirića, Državnog Predsjednika umjesto tročlanog vankelovog predsjedništva i od tri nacije stvori jednu vjeru i nešto amorfnog naroda koji bi se mogli zvati Bosanci.
Amerikanci se godinama bore i odupiru, kao punica koju zet izbacuje kroz prozor na petnaestom spratu, šalju signale, Montgomeri, Mejer, o tome da se ne može biti protiv Dejtona, da se može razmotriti pitanje referenduma, da nacionalizam, u koji spada i mutna i plitka Unitarna Miljacka, vodi ka raspadu... Došao je i Potpredsjednik da kaže da BiH može u integracije sa dva entiteta, mimo svih očekivanja Unitarne Miljacke, jučer došao i zamjenik pomoćnika i rekao da SAD podržavaju entitetsko uređenje... ali bošnjačke stranke, i dio stranih izdajnika, ne odustaju.
Na sceni je pokušaj Nevidljive Aneksija BiH. Ne znam koja je ovo po redu. Najprije je tročlani Savjet ministara transformisan u osmočlani. Zatim je unitarizovana vojska i ukinuta vojna nadležnost Republike Srpske, što je u narodnim pjesmama opisano kao Reforma Odbrane. Onda je pokušana ešdaunizacija policije i ukidanje policijske nadležnosti Republike Srpske. Prethodno je Miljenik Ivanić dao pare od pedevea na jedan račun. A onda je i SIPA preimenovana od čuvara ćoškova u Ageniciju za Istrage i Dodika. Sada se pokušava popisati Gregorijanova Imovina u BiH pa da se vidi koja zukvišta, eventualno, mogu dobiti entiteti.
Nekom zemljom se vlada pomoću marionetske vlade i tajnih službi, pomoću finansijskih institucija, pomoću kvinslinške vojske i centralizovane policije, pomoću oktroisanih stranih plaćenika sudija i tužilaca, pomoću oduzete, anektirane imovine. I pomoću nezavisnih medija.
Sve to ne traži ni jednog jedinog upitnika.
Glavno pitanje je, samo, zašto se bošnjačke sarajevske stranke produkuju kao saradnici nevidljivog okupatora, kao podvodači i makroi svoje vlastite zemelje, kao mračne tuneldžije srednjeg vijeka.
I kako ne vide da im je Unitarna Bosna podmetnuta.

Sastanak 75 lastavica, u Debeljacima, šest kilometara od centra Banjaluke, prvog septembra, pred odlazak u Afriku. Ova godina je dobro prošla kako je loše počela. U mojim gnijezdima bila su dva legla sa ukupno osam mladih. proljetos se vratilo veoma malo lastavica jer ih je negdje, vjerovatno, pokosilo nevrijeme. No, perje se spremilo za daleki put. Još koji dan ishrane insektima i - put pod krila. I pjesma dragoj: Odlaze nam laste, ostajemo sami...

KRIMINALCI IZAŠLI IZ SMRTOVNICE
Dobro je poznata genijalna beogradska medijsko-naslovnička provala: Vidimo se u smrtovnici. Ništa bolje, ni knjige, ni filmovi, ni plicijski izvještaji, ne odslikava i ne dočarava život i djelo zavađenih bandi na beogradskom mafijaškom asfaltu.
Danas su kriminalci otišli mnogo dalje. Sišli su sa smrtovnica i popeli se u prve minute informativnih emisija i na naslovne strane uglednih dnevnih novina.
Svi mi drugi sišli smo u balegarnik.
U Beogradu je, jučaer, uhapšen neki poznati istočnosarajevski kriminalac i to ga je odmah popelo na medijski jarbol.
RTRS je prvih šest-sedam minuta dnevnika posvetila tom otpadniku, primitivcu i nikogoviću. Sa direktnim uključenjima, anketama građana, istorijom bolesti i uspjeha, hronologijom smrtovnica...
Doista je nerazumljivo ponašanje medija, i urednika.
Ne postoji ni jedan razlog da se u dnevniku i na naslovnicama, pomene taj smrdljivac jer
· Gledaoce to ne zanima. Anketa koju su pokazali to potvrđuje a kada bi pokazali sve što su snimili, vidjeli bi da su ispali glupi, sa naglaskom na urednika.
· Pretplatnici to ne traže a kriminalci, ako se to emituje radi njih, ne plaćaju pretplatu. Kakva je logika neku sirotinju goniti sudom za šest maraka pretplate da bi mu plasirao sedmominutnu storiju o zmijolikom kriminalcu?
· U konkurenciji sa događajima tog dana ta storija ne može izdržati utakmicu.
· Pravljenje zvijede od kriminalca trajno deformiše društvo.
U čemu je, onda, problem?
U sniženom pragu civilizacije, morala, profesije i odgovornosti.
I nesretni urednik televizije, i drugi urednici, podsvjesno, smatraju da je para sve a društvo nije ništa, da je opljačkana para probitačnija od male zarađene na radnom mjestu za koje i inače nemaju kvalifikacije, da su svi koji bilo šta javno rade kriminalci i korupcionaši pa da među njih, ravnopravno, spada i Zmijoliki, da je sve podložno pljački i da je sve stvoreno zbog pljačke.
Tome su ih, u njihovim jazbinama na Palama, u Širokom, na Bašćaršiji, naučili oni koji su stvarali Modernu BiH, poštenjačine iz SDSDAHDZ. Ti urednici smatraju da su kažnjeni što moraju da rade svoj posao za platu a nije im, kao i svima, dok su u ushićenju doživljavali Šefove, omogućeno da dođu do opljačkanih para. Oni se dive ubicama. I zavide im. To je znak trajne deformacije društva koje se vratilo u predcivilizacijske vrljike i bogaze i koje misli da je vrhunski užitak čučati iza živice i srati a što se danas demonstrira pišanjem uz drvo u centrima velikih gradova Moderne BiH.
Kriminalce, istočnosarajevske i svesrpske, stvorili su inkubatori Karadžića i Miloševića.
Dvije decenije od tada, oni su zauzeli njihova mjesta, na naslovnicama i u dnevnicima.
A mediji su dobili slobodu.

UMJETNOST POBJEDE
Bošnjački sabor je jedna aktuelnih bošnjačkih tema. Pored teme o teoriji zavjere Srba i Hrvata. Pored genijalnog spasonosnog rješenja u partnerstvu sa nekom sablasnom plitičkom udrugom Đapić-Jurišić. Pored neprovjerenog pokušaja korištenja vojnog helikoptera u vjerske svrhe. Pored pokušaja da zadrugar bude ministar bezbjednosti.
Bošnjački sabor jeste neposredni produkt političkog autizma, provincijalizma, samoproglašene potcijenjenosti ili realne marginalizacije, beskompasne amorfnosti i politsocijalintelektualnog kompleksa, dakle dnevni problem, ali je i produkt pobjede, stvarne, poklonjene ili umišljeno prisvojene. Dakle, trajni bošnjački problem.
Bošnjačka kolektivna klima neprestano, još dok je rat trajao, forsira pobjedu kao vlasništvo i osobinu kolektiviteta muslimana, kasnije Bošnjaka. Pobjeda je u formiranju Države, pobjeda je u Patriotizmu, pobjeda je u činjenici o agresiji, pobjeda je u činjenici o genocidu, pobjeda je u formiranju Oružanih snaga BiH, u centralnoj državnoj koncepciji Države, pobjeda je u forisranju statusa žrtve...
Pobjeda nije mogla da se izdejstvuje nad Srbijom ili Hrvatskom. Ali je pobjedu moguće predstaviti kao pobjedu nad Srbima i Hrvatima u BiH. Upravo to se i demonstrira svih ovih godina. Nad Hrvatima u zadnje vrijeme.
Takvo prezentovanje, propagiranje i poimanje pobjede, u neskladu je sa činjenicama pa je bošnjačka politička artikulacija ostala bez političkog programa, realnog, validnog, kvalifikovanog i onog koji može obezbijediti potrebnu podršku konretnog čovjeka-glasa a ne nebeskih magli i epohalnih očekivanja.
Bošnjačka politika, politika bošnjačkih stranaka, u neprestanom je lutanju, od prividne multietničnosti do zeleneih trotoara, od filozofije žrtve do filozofije narodnjaštva, od fundamenta do Brisela, od unitarizma do klijentelizma... interes Bošnjaka, nacionalni i kolektivni, politički i dugoročni, nije nigdje zastupljen a pri tome nije moguće unitarnu državu predstaviti i razumjeti kao interes tog naroda.
Ideja o bošnjačkom saboru je znak o tome.
Ali je i znak o tome da pobjeda ne može da bude samoproglašena, da ne može da bude poklonjena i da ne može da bude prisvojena. Čak i ako se to dogodi, pobjeda se mora njegovati.
Ako ni toga nema, i nema sposobnosti za to, kolektivitet se nalazi pred prošašću, sporom i dugoročnom ali neizbježnom.
Iamo primjere i velike i male. U susjedstvu, problemi Hrvatske su najvećim dijelom u strukturnoj podlozi poklonjene i nametnute pobjede hrvatske nacije u stvaranju države. U svijetu, problemi Zapada, Amerike, su u nemogućnosti da se njeguje pobjeda nakon raspada SSSR-a.
Neke sposobnosti kolektiviteta ne silaze sa liste zahtjeva, još od pećinskih grupa oko vatre, kada je shvaćeno da vatru treba njegovati i da uništenje tuđe vatre nije pobjeda.

ISTORIJA MUSTAFE SPAHIĆA
Muslimanski intelektualci sa raznih medresa, profesori fakulteta islamskih nauka, pravoslavne i katoličke nauke još nisu formirane, svjesni svoje povijesne i pretpovijesne nacionalne, kulturne i civilizacijske praznine i uklete pogubnosti posljedičnosti sabljoprosvjetiteljske vjerske i militarističke agresije i pokore, panično i paranoično pretražuju istorijsko smetljište kako bi pronašli bilo kakav trag prisustva islama ovdje i prije formiranja Otomanske imperije i prije Meke i Medine, i, kao drugi najvažniji zadatak bosanskih šehida, tragove bosanske države koji sežu, po mogućstvu, nekoliko vijekova prije Hrista.
Da bih uhopovijesnu lagodu podario pretraživačima vlastite nepostojeće istorije ispričaću sljedeću priču:
Mehmed Fatih, u narodima tog vremena poznatiji kao Dobrica, došao je na svijet tačno na mjestu gdje je Kulin Ban, koji nije bio ni Srbin ni Hrvat, potpisao, ali mnogo milenijuma kasnije, Povelju kojom su se Dubrovčani obavezali da će po Državi Ustavnoj Kulturnoj Moderno Uređenoj Civilizovanoj Bosni trgovati, isključivo za svoj račun a Kulinu priskrbiti Mito i Korupciju. Živio je tu, vijekovima, u dobročinstvu i čedstvu, sve dok Kinezi i Japanci nisu pronašli sablju i mač i dok razni ratnici, primjerom samuraji, nisu isprobali to čelično kaljeno oružje i dok ono nije stiglo do bosanskog brdusja među kojima je cvjetala Država, Ustav i Civilizacija Bosna, te ga Mehmed Dobrica dohvati radi razonode i razbrige i posiječe sve ko kupus, ali i tada ne posiječe Srbe i Hrvate jer ih tada nije bilo tu pod tim imenom. Oni će se, tek u drugoj polovini 19. vijeka pojaviti na teritoriji Ustavne Državne Naseobine iz Povelje. Tek pošto je Dobrica Fatih dobio u ruke sablju, pojaviće se paramecijumi, dinosaurusi, mravojedi i tasmanijska neman ali ne u Bosni Povelje nego u Tasmaniji.
Literatura: Kratka istorija dugih japanskih mačeva, Darvinova istraživanja, Povelja, Mustafa Spahić i njegovo epohalno djelo koje je objelodanjeno u Oslobođenju o istorijskoj ulozi avgusta mjeseca za postojanje Bosne.
Upravo u tom epohalnom djelu Spahić, profesor na Gazi-Husrev-begovoj medresi, pominje podatak koji je nedostajao u istoriji Bosne i Islama: Srbi i Hrvati se pod tim imenom na ovom području pojavljuju tek u drugoj polovini 19. vijeka. To potvrđuje i moje istraživanje da je Mehmed Paša Sokolović otkasan u sepetu ne kao Srbin nego kao Finac i onda poturčen pa je, da bi svi Finci mogli da stignu u Stambol, izgradio Ćupriju na Drini.
Egzaltacija Spahića, i drugih, Poveljom Kulina Bana, kao i Latića komunističkim tvorevinama zavnobiha, srbiha itdbiha, sama je srž pokušaja istorijskog falsifikovanja kako bi se na toj matrici stvorila vjera, kultura, država i nacija i kako bi se završilo Fatihovo sabljovanje koje je čista demokratija, civilizacija i prosvijećenost u odnosu na unutrašnju i spoljnu agresiju Srba i Hrvata u i na Bosnu (vidi: Spahić).
Sadašnja krhka, skrpljena, blatnjavom slamom oblijepljena sojenica Bosna i Hercegovina, podmetnuta Bošnjacima kao ideal-država ne može izdržati toliku količinu istorije u vlastitu korist jednog naroda koji nema korijene ni ovdje ni tamo.
Umjesto da se prihvati ta činjenica i da se počne nova povijest evropske demokratske procedure, neće se, gledam, smiriti dok i bosanske paramecijume ne nauče sabljovanju, fatihovanju i pisanju povelja.

EKSPERT PONOVO JAŠE
Mladen Ivanić, čije izjave prenose još samo udbaško krilo beogradske Politike i pivarsko-esdepeovski bilten Oslobođenje, profesor kolega Dragana Mikerevića, ekspert, nekadašnji član G nečega plus, bivši po nekoliko osnova a možda i kao predsjednik Pedepea, jer Borenovića sve češće zovu inostrane zvijerke iz Sarajeva i s njim pričaju a otišao je i na kongres švedske partije konzervativaca, Moderaterna (Borenović Konzervativac, Ivanić Ekspert), tvorac demokratskoprogresističkog čuda Republike Srpske u kome je slagao zaposlenje 50.000 radnika, pokrenuo Rafineriju nafte, tri puta otvorio početak radova na autoputu Banjaluka – Gradiška, tvorac Srpske Bankarske Mreže u čijem sastavu su Rajh Fajzen, Nova Neznaseviše Čija Banka, Slovenačka Razvojna... koju je formirao za svega nekoliko eura, veliki reformator rudnika i željeznica, dužnik plata i penzija, za svog i premijerskog mandata stranačkog mu kolege, veliki graditelj zgrade vlade, gasitelj nedjeljnika Republika, žrtvovatelj vlastitih ministara, direktora i članova glavnog odbora radi jednog običnog narućenog fola u vidu raskidanja partnerskog odnosa sa Esenesdeom, rekao je na konferenciji za štampu da je stanje u Republici Srpskoj katastrofalno.
Čudi me da nije rekao da nije ni izbliza kao u njegovo doba i u doba njegove pedepartije.
Naručeni Ivanić je, pred presudu valjda, mudro izjavio da Vlada Republike Srpske nije ostvarila ni jedan od kapitalnih projekata kao da se autoputevi po cijeloj Republici grade za dva dana. Da je profesor, ekspert i političar, kao što nije, usporedio bi plate u Republici Srpskoj i Federaciji.
Ili bi šutio.

POČELE USTAVNE PROMJENE
Hrvatski ministri napustili Vladu prosperitetne, višenacionalne, multikonfesionalne, socijalnorajske Federacije BiH. Vidjećemo još da li samo sjednicu ili Vladu. Razlog je trasa budućeg puta. Ne Federacije nego Koridora 5c. Ali ja mislim da je to, kao i mnogo čega sljedećeg što će se događati, zbog budućeg puta Federacije.
Bošnjački ministri napustili Savjet ministara. Vidjećemo da li samo sjednicu ili cijelog Špirića. Tihić kaže da se stanje radikalizuje.
Treba razlikovati ta dva procesa. U slučaju Državnog Savjeta Ministara stanje se planski, programirano, izvanainstruirano i podmuklo radikalizuje (upravo su taj termin sugerisali Tihiću, kao i kad je, tokom rata, sugerisan neki veliki zločin nad muslimanima kako bi se našao povod i izveli vazdušni udari na srpske položaje). U Slučaju Federacije protiv Hrvata stanje se ne radikalizuje, stanje je pred propašću. Citiraću sam sebe: Ako BiH i zbog čega propadne, propašće zbog Federacije.
Dakle, počele su Bosanske Ustavne Promjene. Ofanziva na Hrvate u Federaciji i Ofanziva na Hrvate i Srbe u Bosni ima za cilj da stanje dovede do vatrogasnog usijanja da bi onda neki Veliki Vezir tresnuo nametnutim Centralnim Ustavom o sto, takozvani astal.
Analitičari sa Miljacke, sve genijalci, u rasponu od Tihića do Latića, nisu uzeli u obzir činjenicu da kreatori trendova i realizatori ciljeva imaju prag strpljenja na kome realnost i faktičko stanje prevlada: Propao koncept, pogrešni ulazni podaci, odustati (vidi: Bil Montgomeri), pipls se mrze, podjele mnogo dublje od koncocijacijskih. Tačka.
Da stanje nije samo krastavo, kao što na površini izgleda, viljivo je po povodima. Esdea se upinje, i ucjenjuje, da se imenuje, umjesto trebinjskog, srebrenički Tarik Sadović, i time prijeti blokadom Državnog Savjeta Ministara, koji je jednako, Sadik, nekompetentan za taj posao, čak i kao srbomrzac (vidi: Dušanka Majkić).
Dakle, Ustavne Promjene su počele. Samo je pitanje žileta da li će se zvati Raspadom.
Možda je moguće primijeniti model referenduma u EU. Da sadašnji Ustav BiH damo na referendume u opštine. Pa ako neka opština ne izglasa Ustav, svako sebi.

FALSIFIKAT ILI MONOPOL
Poznat je onaj stari vic: Sjednem sinoć da pišem roman Na Drini ćuprija, a susjed, profesor književnosti, kaže da je to neki Ivo Andrić već napisao. Ja bih pisao roman-hroniku, ima tu i nabijanje na kolac, gradnja i rušenje kamene ćuprije. Andrić sve napisao, dobio Nobelovu nagradu za to. Dobro, velim, imam ja još ideja, imam temu i naslov Rat i mir, zamislio sam veliko djelo. Uzalud, kaže, napisao Lav Tolstoj.
Postavlja se pitanje: Kako je Andrić znao šta ja hoću da pišem. Pa požurio a onaj Nobel jedva dočekao da pročita. Odnosno: Šta je original a šta falsifikat.
Neprestano stižu vijesti iz bijelog svijeta kako falsifikovana roba ubija Proizvođače Originala. Primijećeno je da falsifikati uvijek stižu iz neke bijede, tamo gdje milioni ljudi zijevaju na kašiku riže kao daždevnjaci na sunce. A ugroženi su oni iz industrijski visokorazvijenih zemalja, tamo gdje se bogatstv mjeri milijardama dolara a ne daždevnjaka i gladnih usta.
U Americi su godinama vodili veliki sudski spor oko toga da li neka druga kompanija ima pravo da proizvodi zaobljene kolačiće kao neka prva kompanija. Bajeriše motoren verke protesuje što neka kinseka fabrika kopira ikspeticu. Proizvođači banalnih farmerica, otrovnih cigareta i visokopozicionirani modni Armani, i drugi, takođe protestuju. Zapad neprestano sere o ljudskim pravima i intelektualnoj svojini, o zabrani nuklearizacije, smanjenju ugljendioksida...
Ali nigdje kao u pitanju zaštite intelektualne svojine kod masovnih proizvoda, nije vidljiv monopol i težnja da se on očuva. Nigdje nije vidljiva permanentna kolonizacija sirotonje i razularenost potrošačkog društva koje milione ljudi u svijetu želi da potčini nekim muškim pantolodršcem ili ženskom torbicom te i te marke.
Taj propali intelektualno-industrijalizovani svijet, koji je sve opljačkao oko sebe pa država mora da daje hiljade milijardi dolara da sanira privatne banke, želi da vlada sirotinjom s pomoću vlastite propasti i monopola kojeg zaodijeva u intelektualnu kreativnost i autorska prava.
Zemlje u razvoju, budući vladari ekonomskim svijetom, trebali bi se ujediniti i donijeti Deklaraciju o inetelektualnom i autorskom oslobođenju. Držati u ropskom položaju nove ekonomije zbog zabrane proizvodnje neke postave u ženskoj torbici ili desnog guza kod barbike na plaži, tama je srednjeg vijeka a ne novo ekonomsko svjetlo trećeg milenijuma koje se javlja na mnogim mjestima zemaljske kugle.
Kada danas u ekonomskom smislu kažemo Pobjeda Zapada, to neponištivo znači Pobjeda Monopola.
Liberalna, tržišna, kapitalna ekonomija ne bi trebala da se boji konkurencije. Pa ako neko u Kini proizvede bolji beemve od njemačkog, bože moj, to je tržišna sloboda o kojoj smo toliko čuli i čitali a i osjetili.
Težnja da se proizvede falsifikat jednak originalu, samo je znak napretka na putu kvaliteta. Kupnja falsifikata samo je zadovljavanje pojedinačnih potreba, slično kao što plastično cvijeće, ili drugi kič, zadovoljava potrebe pojedinca a niko, u ime ruže, ne tuži sudu i ne uništava falsifikovanu cvjetnu robu.
I samo je znak da će sutra falsifikatori kvalitetom, produktivnošću i cijenom a to znači i količinom tržišta, izbiti na vodeću poziciju.
A monopolisti će ostati u svom srednjem vijeku.
Novo ekonomsko čovječanstvo je otvorilo vrata.

DA LI ESDEA IDE NA PODJELU BiH
Esdea je dobar dio svojih birača izludila i zavarala pričajući o beharu zvanom Državne institucije. Sve što je bilo na dnevnom redu, bilo gdje, ocijenjeno je lošim stanjem jer nema Državnog Tijela u tom segmentu. Državno Tijelo, dabome, rađa se i živi u Sarajevu. U centru Države.
I drugi, horovođe sa Miljacke, basirali su kod te kukumajke za Državnim Tijelima.
Ta politička orijentacija je funkcionisala dok su Republiku Srpsku na povodcu držali ljigavi, sirovi i obalegani esdesovci i narcisoidni, foteljaški i karijeristički demokratski progresivci, koji su za po kile svoje guzice dijelili nadležnosti Republike Srpske i kapom i šakom a Državna Tijela onda prepuštali u ralje raznim Kemama.
Kada su Srbi, Republika Srpska, i Hrvati, digli glas nadležnosti i glas pretežito hrvatske teritorijalne jedinice, te kada je svemu svijetu bilo jasno da je Sarajevo etnički vakumirano, Esdea je promijenila longplejku. Sada se predlaže da najvažnije Državne institucije budu dogovorno podijeljene među narodima o ostala, druga, grupa prema paritetu, po popisu iz 91. S nestrpljenjem čekam popis najvažnijih institucija i mozaik podjele koji će predložiti, koliko sam razumio, Kolegijum Esdea i onda će to biti predloženo Savjetu ministara. Esdea, očito, više ne govori sa drugim strankama.
Prethodno se Tihić uzjogunio i napustio prudski kolosijek a u stvari odustao od bilo kakvog unutarbosanskohercegovačkog dogovora i krenuo u borbu za prvaka kod Bošnjaka i dobru poziciju na izborima 2010. I preplašio Bošnjake zavjerom Srba i Hrvata na njihovu štetu.
Ti znakovi mogu se tumačiti na više načina ali je najizglednije da se radi o novoj strategiji koja odustaje od unitarizacije i polako se okreće ka podjeli. A za upravljanje trendovima podjele, potrebna je podrška u vlastitom nacionalnom i vjerskom korpusu pošto se pokazalo da ta podrška, prevedena na državni interes, kod unitarizacije ne pije vode. Pa su potrebne i državne institucije koje nisu presudni ali su neophodni šipovi za opstanak u živom blatu Zajedničke Države.
Banalizacija bi sugerisala ovako: Ni Bošnjacima (političkim faktorima) nije do Bosne i Hercegovine nego samo do pozicija moći i uticaja.

SVETO TROJSTVO:
TIHIĆ I DRUGA DVA NARODA
Bosna i Hercegovina je država u kojoj nisu bitni njeni narodi i nije bitan jedan narod.
Najbitnija su Druga Dva Naroda.
Kada je, u doba demokratskog multieritrocitskog trosmjernog rata, Moj Narod bio u opasnosti onda su Druga Dva Naroda proglašavana vatikansko-teheranskom koalicijom. Kada je drugi Moj Narod bio napadnut i agresiviziran onda je na sceni bila ustaško-četnička sprega. Kada neki iz Mog Naroda nisu htjeli da se bore protiv agresora i povremenih ustaša, na stejdžu je bila obična izdaja. Kada je trebalo eliminisati Srbe iz Bosne, u kazalištu je premijerno izveden vašingotnski muslimansko-hrvatski sporazum Druga Dva Naroda. Kada je trebalo početi rat, umalo da zaboravim, u Skupštini BiH Druga Dva Naroda su sačekala da Onaj Narod zamakne iza ćoška pa da izglasaju Deklaraciju. Druga Dva Naroda su, potom, izašla na referendum, u količini od 64%.
U BiH žive Nesrbi, Nemuslimani i Nehrvati, a od flore, uglavnom, prisutna je zukva, bujad, avdika, sijerak, ambrozija i ostruga. Ime bilo kojeg od ovih Ne naroda uključuje automatsku zavjeru, komplot i savez Druga Dva naroda protiv Mog Naroda.
Kako je lijepo bilo kad smo imali okupatora. Onda on pravi zavjere i narodne ikebane. Sada, kada je došla sloboda, demokratija i izbavljenje od komunizma, primorani smo da sami pravimo zavjere protiv Njihovog Naroda.
Tako je mitsko biće, pola Bosna, pola Hercegovina, postala zarobljenik šablonskog uma o Druga Dva Naroda i o Mom Narodu.
Već godinama, od 2006., sa Miljacke, iz CNP, Centra za Nacionalnu Paniku, stižu vapaji kako Moj Narod propada, kako je potisnut, kako nema teritoriju kao i svi ostali Titovi Narodi, kako Manji Entitet želi da se referendumiše a mi želimo da ga reformišemo, kako je predstavnika Mog Naroda zanemarljivo malo, kako Njihovi Srbi u Bosni drže sve...
Neformatizirani političar Sulejman Tihić najbolje je primjerovao bosanskohercegovačko zarobljeništvo uma. Počeo je da prebrojava koliko je kog a naročito Mog Naroda imenovano za vrijeme mandata Nikolujućeg Špirića i odmah izašao sa strahom od dogovora Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka. Prosto mi neprijatno da ga podsjetim da će poslije Špirića, predsjedavajući Savjeta ministara biti Hrvat.
Stara indijska poslovica kaže: kad jednom počneš da ljubiš zmiju i vlastitu ženu gledaš kao zmiju.
I kad jednom uđeš u Svoj Narod onda je teško izaći iz Druga Dva Naroda.

BiH ČEZNE ZA OKUPACIJOM
Valentin Incko je u bečkom Standardu, kao da to čitaoce tog lista zanima, degažirao probni balon o ovlaštenjima koja će, nakon odlaska Ohaera, imati SPEU, Specijalni predstavnik EU.
Veli Valentin da bi se ovlaštenja mogla primjenjivati u zaustavljanju projekata EU, uvođenju viza za pojedine političare (valjda se misli na zabranu ulaska u EU ili proglašenje nepoželjnom protuvom, ali se koristi diplomatska finoća) ili zamrzavanja njihovih računa.
Dakle, SPEU bi moglo biti tijelo iznad organa i evropskih institucija. Jedni će da dodjeljuju sredstva, iz pretpristupnih fonodova naprimjer, a drugi će da ih stopiraju. Moglo bi biti i tijelo koje poništava bezvizni režim, a mi se toliko borimo za njega. Zamrzavanje računa je omiljena priča ohaerovaca. Jedna Amerika muku muči sa UBS bankom, i sa cijelom Švicarskom, oko objelodanjivanja imena štediša koji bi mogli biti kršioci poreskih obaveza u SAD, ali ne mogu i ne traže zamrzavanje računa. SPEU bi to imao u malom džepu.
Sarajevske podanice i dodvorice ideju su dočekale u opštem oduševljenju.
EU mora početi da BiH gleda kao partnera. Kakavgod joj partner bio go, bos i jadan, zavađen i podijeljen, osiromašen i neuk. EU je svjesna da BiH neće ni za stogodišnjicu Sarajevskog atentata biti članica, a možda je svjesna da neće nikada, ali to je samo još više obavezuje da pokuša uspostaviti partnerstvo a ne okupaciju.
Dabome, BiH nikada u istoriji nije mogla da živi bez okupacije, čak i u Samoupravljanju. Bila je pod okupacijom Branka i Hamdije i najortodoksnija centralnokomitetska komunistička transmisija.
Očito je Inckova teza samo običan nastavak istorije.
I sarajevsko oduševljenje takođe. I Sarajevo se najbolje snalazi pod okupacijom.
Samo, kod potpisivanja Dejtonskog sporazuma i ustanovljenja institucije Visokog predstavnika, među potpisnicima je bila i Republika Srpska. I kod ustanovljenja SPEU i predstavništva u cjelini, ne može se pitati samo Neformalno Sarajevo niti Savjet ministara. Sve što se bude partnerisalo sa EU moraće biti provođeno i u Republici Srpskoj, na osnovu odluke njenih ustavnih institucija.
Stoga će za bilo kakvo predstavnuštvo EU i za bilo kakve nadležnosti SPEU, trebati pisana, politička i institucijska saglasnost i odluka Republike Srpske.