BORO I RAMIZ, KIMO I MEVLUT
Savjet Evrope poslalo je svoja dva skauta, rendžera i selektora činjenica u BiH da, kao izvjestioci, inventarišu stanje i o tome referišu mudrom Savjetu.
Mevlut Čavašolu, čiji preci su u Evropu ušli sabljom sa krvavom mašnicom, i po tom osnovu u Savjetu Evrope bi trebalo biti i potomaka Džingis Kana, i Kimo Sasi, Finac, ovdje su boravili i djelovali protiv ustavnog uređenja zemlje. Prvi je izjavio da Republika Srpska potkopava državu BiH a drugi da treba revidirati entitetsko glasanje.
Obojica su, dakle, konstatovala da treba uvrnuti muda Republici Srpskoj u kojoj žive Finci, Turci, Eskimi, Tasmanci, Čileanci i nešto (baš zbog njih) Srba.
Čavašoglu, Čavićoglu, Čavoški, kako li bi, zaključak je donio na osnovu toga što u Republici Srpskoj još postoji ombudsman. A pošto postoji i na Državnom Vrhu, to je podrivanje države jer Država odlučuje. Tako su u Turskoj, onomad postojali Jermeni koji su podrivali državu pa ih se ukinulo kao običnog ombudsmana.
A Finac je kao argument iskoristio jasnu odluku većine. Dakle entitesko glasanje je smetnja da odluku donese jasna većina. Ne razumijem zašto se onda Finska čupala iz sastava Rusije kad je tamo uvijek postojala najjasnija odluka kristalno jasne većine. Šta će im Država, Nokija i jezera, kad jasnu odluku uvijek može da donese jasna ruska većina?
Molim Savajet Evrope da nam ne šalje plaćene, naučene ili već baždarene izvjestioce.
Što nam niste poslali po jednog Flamanca i Valonca.
Ili po jednog Baska i Katalonca.
Mada je razumljivo što se jedan Čavašoglu bori za Bosansku Državu. Ali nije jasno što to treba finim Fincima.

ZAR I TI, SINE INCKO
Tihi Austrijanac, sa imenom dobrog, smjernog katolika, Valentin, izjavi pred kraj četrnaestog bosanskohercegovačkog ljeta gospodnjeg od Dejtona, na samom početku njenog prvog milenijuma: Ova zemlja ima budućnost, još samo moram pokušati proniknuti u vašu logiku.
Ne uspoređujem i ne poistovjećujem, samo hronologizujem – u logiku Ove Zemlje pokušavali su da proniknu Dubrovčani, Mađari, Sveta stolica, Turci, Kalaj, koji je o Srbima i Srbiji knjige pisao, tvrdeći da je proniknuo u sva saznanja pa kad je došao u AustroBiH, sam je svoje knjige zabranio, uzoriti red Trapista koji je samo radio i šutio, fašisti, Moša Pijade, komunisti Samostalne Radionice Branka i Hamdije, Milošević, Holbruk... čak i kraljičin indijski dreser slonova Ešdaun.
I svi su prdnuli u sepet.
Da bi neka zemlja imala budućnost, ili barem sadašnjost, potrebno je nekoliko sitnica: Pobjeda, umjetnost pobjede i njenog održavanja i podgrijavanja, dobrovoljno i kolektivno podaništvo državi, višegeneracijsko zajedničko uspjehovanje u pobjedi (ne radi se o pobjedi u ratovima, pobjeda je u ekonomskom napretku, u kulturi, u jeziku, u demokratiji, u slozi...), jasno, dobronamjerno i prihvaćeno liderstvo (u nizu, kao kakva kraljevska loza), hijerarhijsko ustrojstvo, međunarodna validnost...
Ništa od toga Ova Zemlja nikada nije imala. Nema ni sada. Ova Zemlja to nikada neće ni imati. Jedinog lidera koji ima legitimitet, i glasovni i stvarni, Ova Zemlja proglašava, iz stolnog grada, već godinama, kriminalcem, banditom i mafijašem. A do lidera je, možda i najlakše doći.
Mislim da nije stvar u tome da se pronikne u logiku. Stvar je u tome da se ona obrne. Da li Ovu Zemlju treba silom držati na okupu pa onda milenijumima pokušavati proniknuti u njenu nepostojeću logiku i tako ići na ruku onima iz plitke mutne Unitarne Miljacke koji će vam odmah reći: Ima logiku, to je Naša Zemlja, ili osloboditi unutrašnju logiku.
Zemlja, gdje su ljudi spremni promijeniti ime i vjeru da bi im guzica ostala u turu a glava bez obraza, gdje su spremni vaditi oči jedni drugima, najbolje u logorima, po mogućnosti kraj velike rijeke, veličati istorijske koljače kao svoje pradjedove, pokrštavati i poturčavati, ratovati za druge i uvijek biti protiv vlasti, nema nikakvu unutrašnju logiku.
Poznat je stari vic o piscu crvene knjige Politički sistem socijalističkog samoupravljanja, Edvardu Kardelju.
Sjedi Kardelj na trijemu svoje skromne komunističke vikendice, na sončanoj strani Alp, a seljanin vodi kravu putem ispred. Šta je bilo. Bolesna, ne jede, vodim je veterinaru. Ne, nikako. Vrati se kući i probaj je napojiti toplom vodom. Seljanin posluša ali drugog dana opet naiđe putem, sa kravom na priuzi. Nije pomoglo. Nije, moram veterinaru. Ne, nikako, probaj je napojiti ledenom vodom. Seljanin posluša ali trećeg dana opet naiđe putem sa kravom i priuzom. Zar nije. Nije, veterinar... Ne, nikako, vrati se i probaj je nahraniti suvom dobro zasoljenom i isjeckanom kukuruzovinom. Seljanin posluša. Četvrtog dana naiđe putem sam. Kardelj ozaren poskoči. Ozdravila. Nije, crkla. Šteta, imao sam još toliko ideja.
To Kardeljevo pronicanje u logiku zemlje u čijem sastavu je bila i Ova Zemlja, završilo se, takođe, u sepetu.
Pocrkaćemo, Incko.

ANEKSIJA DEJTONA
Sarajevska Unitaristička Miljacka već godinama vrši presiju na Ameriku, SAD, da dođe ovdje i da, barem, jednog blizanca zla odvedu u pustinju i objese a da dekretom ukine entitesko glasanje, ili, za početak, entitete, imenuje Državnu Vladu umjesto Špirića, Državnog Predsjednika umjesto tročlanog vankelovog predsjedništva i od tri nacije stvori jednu vjeru i nešto amorfnog naroda koji bi se mogli zvati Bosanci.
Amerikanci se godinama bore i odupiru, kao punica koju zet izbacuje kroz prozor na petnaestom spratu, šalju signale, Montgomeri, Mejer, o tome da se ne može biti protiv Dejtona, da se može razmotriti pitanje referenduma, da nacionalizam, u koji spada i mutna i plitka Unitarna Miljacka, vodi ka raspadu... Došao je i Potpredsjednik da kaže da BiH može u integracije sa dva entiteta, mimo svih očekivanja Unitarne Miljacke, jučer došao i zamjenik pomoćnika i rekao da SAD podržavaju entitetsko uređenje... ali bošnjačke stranke, i dio stranih izdajnika, ne odustaju.
Na sceni je pokušaj Nevidljive Aneksija BiH. Ne znam koja je ovo po redu. Najprije je tročlani Savjet ministara transformisan u osmočlani. Zatim je unitarizovana vojska i ukinuta vojna nadležnost Republike Srpske, što je u narodnim pjesmama opisano kao Reforma Odbrane. Onda je pokušana ešdaunizacija policije i ukidanje policijske nadležnosti Republike Srpske. Prethodno je Miljenik Ivanić dao pare od pedevea na jedan račun. A onda je i SIPA preimenovana od čuvara ćoškova u Ageniciju za Istrage i Dodika. Sada se pokušava popisati Gregorijanova Imovina u BiH pa da se vidi koja zukvišta, eventualno, mogu dobiti entiteti.
Nekom zemljom se vlada pomoću marionetske vlade i tajnih službi, pomoću finansijskih institucija, pomoću kvinslinške vojske i centralizovane policije, pomoću oktroisanih stranih plaćenika sudija i tužilaca, pomoću oduzete, anektirane imovine. I pomoću nezavisnih medija.
Sve to ne traži ni jednog jedinog upitnika.
Glavno pitanje je, samo, zašto se bošnjačke sarajevske stranke produkuju kao saradnici nevidljivog okupatora, kao podvodači i makroi svoje vlastite zemelje, kao mračne tuneldžije srednjeg vijeka.
I kako ne vide da im je Unitarna Bosna podmetnuta.

Sastanak 75 lastavica, u Debeljacima, šest kilometara od centra Banjaluke, prvog septembra, pred odlazak u Afriku. Ova godina je dobro prošla kako je loše počela. U mojim gnijezdima bila su dva legla sa ukupno osam mladih. proljetos se vratilo veoma malo lastavica jer ih je negdje, vjerovatno, pokosilo nevrijeme. No, perje se spremilo za daleki put. Još koji dan ishrane insektima i - put pod krila. I pjesma dragoj: Odlaze nam laste, ostajemo sami...

KRIMINALCI IZAŠLI IZ SMRTOVNICE
Dobro je poznata genijalna beogradska medijsko-naslovnička provala: Vidimo se u smrtovnici. Ništa bolje, ni knjige, ni filmovi, ni plicijski izvještaji, ne odslikava i ne dočarava život i djelo zavađenih bandi na beogradskom mafijaškom asfaltu.
Danas su kriminalci otišli mnogo dalje. Sišli su sa smrtovnica i popeli se u prve minute informativnih emisija i na naslovne strane uglednih dnevnih novina.
Svi mi drugi sišli smo u balegarnik.
U Beogradu je, jučaer, uhapšen neki poznati istočnosarajevski kriminalac i to ga je odmah popelo na medijski jarbol.
RTRS je prvih šest-sedam minuta dnevnika posvetila tom otpadniku, primitivcu i nikogoviću. Sa direktnim uključenjima, anketama građana, istorijom bolesti i uspjeha, hronologijom smrtovnica...
Doista je nerazumljivo ponašanje medija, i urednika.
Ne postoji ni jedan razlog da se u dnevniku i na naslovnicama, pomene taj smrdljivac jer
· Gledaoce to ne zanima. Anketa koju su pokazali to potvrđuje a kada bi pokazali sve što su snimili, vidjeli bi da su ispali glupi, sa naglaskom na urednika.
· Pretplatnici to ne traže a kriminalci, ako se to emituje radi njih, ne plaćaju pretplatu. Kakva je logika neku sirotinju goniti sudom za šest maraka pretplate da bi mu plasirao sedmominutnu storiju o zmijolikom kriminalcu?
· U konkurenciji sa događajima tog dana ta storija ne može izdržati utakmicu.
· Pravljenje zvijede od kriminalca trajno deformiše društvo.
U čemu je, onda, problem?
U sniženom pragu civilizacije, morala, profesije i odgovornosti.
I nesretni urednik televizije, i drugi urednici, podsvjesno, smatraju da je para sve a društvo nije ništa, da je opljačkana para probitačnija od male zarađene na radnom mjestu za koje i inače nemaju kvalifikacije, da su svi koji bilo šta javno rade kriminalci i korupcionaši pa da među njih, ravnopravno, spada i Zmijoliki, da je sve podložno pljački i da je sve stvoreno zbog pljačke.
Tome su ih, u njihovim jazbinama na Palama, u Širokom, na Bašćaršiji, naučili oni koji su stvarali Modernu BiH, poštenjačine iz SDSDAHDZ. Ti urednici smatraju da su kažnjeni što moraju da rade svoj posao za platu a nije im, kao i svima, dok su u ushićenju doživljavali Šefove, omogućeno da dođu do opljačkanih para. Oni se dive ubicama. I zavide im. To je znak trajne deformacije društva koje se vratilo u predcivilizacijske vrljike i bogaze i koje misli da je vrhunski užitak čučati iza živice i srati a što se danas demonstrira pišanjem uz drvo u centrima velikih gradova Moderne BiH.
Kriminalce, istočnosarajevske i svesrpske, stvorili su inkubatori Karadžića i Miloševića.
Dvije decenije od tada, oni su zauzeli njihova mjesta, na naslovnicama i u dnevnicima.
A mediji su dobili slobodu.

UMJETNOST POBJEDE
Bošnjački sabor je jedna aktuelnih bošnjačkih tema. Pored teme o teoriji zavjere Srba i Hrvata. Pored genijalnog spasonosnog rješenja u partnerstvu sa nekom sablasnom plitičkom udrugom Đapić-Jurišić. Pored neprovjerenog pokušaja korištenja vojnog helikoptera u vjerske svrhe. Pored pokušaja da zadrugar bude ministar bezbjednosti.
Bošnjački sabor jeste neposredni produkt političkog autizma, provincijalizma, samoproglašene potcijenjenosti ili realne marginalizacije, beskompasne amorfnosti i politsocijalintelektualnog kompleksa, dakle dnevni problem, ali je i produkt pobjede, stvarne, poklonjene ili umišljeno prisvojene. Dakle, trajni bošnjački problem.
Bošnjačka kolektivna klima neprestano, još dok je rat trajao, forsira pobjedu kao vlasništvo i osobinu kolektiviteta muslimana, kasnije Bošnjaka. Pobjeda je u formiranju Države, pobjeda je u Patriotizmu, pobjeda je u činjenici o agresiji, pobjeda je u činjenici o genocidu, pobjeda je u formiranju Oružanih snaga BiH, u centralnoj državnoj koncepciji Države, pobjeda je u forisranju statusa žrtve...
Pobjeda nije mogla da se izdejstvuje nad Srbijom ili Hrvatskom. Ali je pobjedu moguće predstaviti kao pobjedu nad Srbima i Hrvatima u BiH. Upravo to se i demonstrira svih ovih godina. Nad Hrvatima u zadnje vrijeme.
Takvo prezentovanje, propagiranje i poimanje pobjede, u neskladu je sa činjenicama pa je bošnjačka politička artikulacija ostala bez političkog programa, realnog, validnog, kvalifikovanog i onog koji može obezbijediti potrebnu podršku konretnog čovjeka-glasa a ne nebeskih magli i epohalnih očekivanja.
Bošnjačka politika, politika bošnjačkih stranaka, u neprestanom je lutanju, od prividne multietničnosti do zeleneih trotoara, od filozofije žrtve do filozofije narodnjaštva, od fundamenta do Brisela, od unitarizma do klijentelizma... interes Bošnjaka, nacionalni i kolektivni, politički i dugoročni, nije nigdje zastupljen a pri tome nije moguće unitarnu državu predstaviti i razumjeti kao interes tog naroda.
Ideja o bošnjačkom saboru je znak o tome.
Ali je i znak o tome da pobjeda ne može da bude samoproglašena, da ne može da bude poklonjena i da ne može da bude prisvojena. Čak i ako se to dogodi, pobjeda se mora njegovati.
Ako ni toga nema, i nema sposobnosti za to, kolektivitet se nalazi pred prošašću, sporom i dugoročnom ali neizbježnom.
Iamo primjere i velike i male. U susjedstvu, problemi Hrvatske su najvećim dijelom u strukturnoj podlozi poklonjene i nametnute pobjede hrvatske nacije u stvaranju države. U svijetu, problemi Zapada, Amerike, su u nemogućnosti da se njeguje pobjeda nakon raspada SSSR-a.
Neke sposobnosti kolektiviteta ne silaze sa liste zahtjeva, još od pećinskih grupa oko vatre, kada je shvaćeno da vatru treba njegovati i da uništenje tuđe vatre nije pobjeda.

ISTORIJA MUSTAFE SPAHIĆA
Muslimanski intelektualci sa raznih medresa, profesori fakulteta islamskih nauka, pravoslavne i katoličke nauke još nisu formirane, svjesni svoje povijesne i pretpovijesne nacionalne, kulturne i civilizacijske praznine i uklete pogubnosti posljedičnosti sabljoprosvjetiteljske vjerske i militarističke agresije i pokore, panično i paranoično pretražuju istorijsko smetljište kako bi pronašli bilo kakav trag prisustva islama ovdje i prije formiranja Otomanske imperije i prije Meke i Medine, i, kao drugi najvažniji zadatak bosanskih šehida, tragove bosanske države koji sežu, po mogućstvu, nekoliko vijekova prije Hrista.
Da bih uhopovijesnu lagodu podario pretraživačima vlastite nepostojeće istorije ispričaću sljedeću priču:
Mehmed Fatih, u narodima tog vremena poznatiji kao Dobrica, došao je na svijet tačno na mjestu gdje je Kulin Ban, koji nije bio ni Srbin ni Hrvat, potpisao, ali mnogo milenijuma kasnije, Povelju kojom su se Dubrovčani obavezali da će po Državi Ustavnoj Kulturnoj Moderno Uređenoj Civilizovanoj Bosni trgovati, isključivo za svoj račun a Kulinu priskrbiti Mito i Korupciju. Živio je tu, vijekovima, u dobročinstvu i čedstvu, sve dok Kinezi i Japanci nisu pronašli sablju i mač i dok razni ratnici, primjerom samuraji, nisu isprobali to čelično kaljeno oružje i dok ono nije stiglo do bosanskog brdusja među kojima je cvjetala Država, Ustav i Civilizacija Bosna, te ga Mehmed Dobrica dohvati radi razonode i razbrige i posiječe sve ko kupus, ali i tada ne posiječe Srbe i Hrvate jer ih tada nije bilo tu pod tim imenom. Oni će se, tek u drugoj polovini 19. vijeka pojaviti na teritoriji Ustavne Državne Naseobine iz Povelje. Tek pošto je Dobrica Fatih dobio u ruke sablju, pojaviće se paramecijumi, dinosaurusi, mravojedi i tasmanijska neman ali ne u Bosni Povelje nego u Tasmaniji.
Literatura: Kratka istorija dugih japanskih mačeva, Darvinova istraživanja, Povelja, Mustafa Spahić i njegovo epohalno djelo koje je objelodanjeno u Oslobođenju o istorijskoj ulozi avgusta mjeseca za postojanje Bosne.
Upravo u tom epohalnom djelu Spahić, profesor na Gazi-Husrev-begovoj medresi, pominje podatak koji je nedostajao u istoriji Bosne i Islama: Srbi i Hrvati se pod tim imenom na ovom području pojavljuju tek u drugoj polovini 19. vijeka. To potvrđuje i moje istraživanje da je Mehmed Paša Sokolović otkasan u sepetu ne kao Srbin nego kao Finac i onda poturčen pa je, da bi svi Finci mogli da stignu u Stambol, izgradio Ćupriju na Drini.
Egzaltacija Spahića, i drugih, Poveljom Kulina Bana, kao i Latića komunističkim tvorevinama zavnobiha, srbiha itdbiha, sama je srž pokušaja istorijskog falsifikovanja kako bi se na toj matrici stvorila vjera, kultura, država i nacija i kako bi se završilo Fatihovo sabljovanje koje je čista demokratija, civilizacija i prosvijećenost u odnosu na unutrašnju i spoljnu agresiju Srba i Hrvata u i na Bosnu (vidi: Spahić).
Sadašnja krhka, skrpljena, blatnjavom slamom oblijepljena sojenica Bosna i Hercegovina, podmetnuta Bošnjacima kao ideal-država ne može izdržati toliku količinu istorije u vlastitu korist jednog naroda koji nema korijene ni ovdje ni tamo.
Umjesto da se prihvati ta činjenica i da se počne nova povijest evropske demokratske procedure, neće se, gledam, smiriti dok i bosanske paramecijume ne nauče sabljovanju, fatihovanju i pisanju povelja.

EKSPERT PONOVO JAŠE
Mladen Ivanić, čije izjave prenose još samo udbaško krilo beogradske Politike i pivarsko-esdepeovski bilten Oslobođenje, profesor kolega Dragana Mikerevića, ekspert, nekadašnji član G nečega plus, bivši po nekoliko osnova a možda i kao predsjednik Pedepea, jer Borenovića sve češće zovu inostrane zvijerke iz Sarajeva i s njim pričaju a otišao je i na kongres švedske partije konzervativaca, Moderaterna (Borenović Konzervativac, Ivanić Ekspert), tvorac demokratskoprogresističkog čuda Republike Srpske u kome je slagao zaposlenje 50.000 radnika, pokrenuo Rafineriju nafte, tri puta otvorio početak radova na autoputu Banjaluka – Gradiška, tvorac Srpske Bankarske Mreže u čijem sastavu su Rajh Fajzen, Nova Neznaseviše Čija Banka, Slovenačka Razvojna... koju je formirao za svega nekoliko eura, veliki reformator rudnika i željeznica, dužnik plata i penzija, za svog i premijerskog mandata stranačkog mu kolege, veliki graditelj zgrade vlade, gasitelj nedjeljnika Republika, žrtvovatelj vlastitih ministara, direktora i članova glavnog odbora radi jednog običnog narućenog fola u vidu raskidanja partnerskog odnosa sa Esenesdeom, rekao je na konferenciji za štampu da je stanje u Republici Srpskoj katastrofalno.
Čudi me da nije rekao da nije ni izbliza kao u njegovo doba i u doba njegove pedepartije.
Naručeni Ivanić je, pred presudu valjda, mudro izjavio da Vlada Republike Srpske nije ostvarila ni jedan od kapitalnih projekata kao da se autoputevi po cijeloj Republici grade za dva dana. Da je profesor, ekspert i političar, kao što nije, usporedio bi plate u Republici Srpskoj i Federaciji.
Ili bi šutio.

POČELE USTAVNE PROMJENE
Hrvatski ministri napustili Vladu prosperitetne, višenacionalne, multikonfesionalne, socijalnorajske Federacije BiH. Vidjećemo još da li samo sjednicu ili Vladu. Razlog je trasa budućeg puta. Ne Federacije nego Koridora 5c. Ali ja mislim da je to, kao i mnogo čega sljedećeg što će se događati, zbog budućeg puta Federacije.
Bošnjački ministri napustili Savjet ministara. Vidjećemo da li samo sjednicu ili cijelog Špirića. Tihić kaže da se stanje radikalizuje.
Treba razlikovati ta dva procesa. U slučaju Državnog Savjeta Ministara stanje se planski, programirano, izvanainstruirano i podmuklo radikalizuje (upravo su taj termin sugerisali Tihiću, kao i kad je, tokom rata, sugerisan neki veliki zločin nad muslimanima kako bi se našao povod i izveli vazdušni udari na srpske položaje). U Slučaju Federacije protiv Hrvata stanje se ne radikalizuje, stanje je pred propašću. Citiraću sam sebe: Ako BiH i zbog čega propadne, propašće zbog Federacije.
Dakle, počele su Bosanske Ustavne Promjene. Ofanziva na Hrvate u Federaciji i Ofanziva na Hrvate i Srbe u Bosni ima za cilj da stanje dovede do vatrogasnog usijanja da bi onda neki Veliki Vezir tresnuo nametnutim Centralnim Ustavom o sto, takozvani astal.
Analitičari sa Miljacke, sve genijalci, u rasponu od Tihića do Latića, nisu uzeli u obzir činjenicu da kreatori trendova i realizatori ciljeva imaju prag strpljenja na kome realnost i faktičko stanje prevlada: Propao koncept, pogrešni ulazni podaci, odustati (vidi: Bil Montgomeri), pipls se mrze, podjele mnogo dublje od koncocijacijskih. Tačka.
Da stanje nije samo krastavo, kao što na površini izgleda, viljivo je po povodima. Esdea se upinje, i ucjenjuje, da se imenuje, umjesto trebinjskog, srebrenički Tarik Sadović, i time prijeti blokadom Državnog Savjeta Ministara, koji je jednako, Sadik, nekompetentan za taj posao, čak i kao srbomrzac (vidi: Dušanka Majkić).
Dakle, Ustavne Promjene su počele. Samo je pitanje žileta da li će se zvati Raspadom.
Možda je moguće primijeniti model referenduma u EU. Da sadašnji Ustav BiH damo na referendume u opštine. Pa ako neka opština ne izglasa Ustav, svako sebi.

FALSIFIKAT ILI MONOPOL
Poznat je onaj stari vic: Sjednem sinoć da pišem roman Na Drini ćuprija, a susjed, profesor književnosti, kaže da je to neki Ivo Andrić već napisao. Ja bih pisao roman-hroniku, ima tu i nabijanje na kolac, gradnja i rušenje kamene ćuprije. Andrić sve napisao, dobio Nobelovu nagradu za to. Dobro, velim, imam ja još ideja, imam temu i naslov Rat i mir, zamislio sam veliko djelo. Uzalud, kaže, napisao Lav Tolstoj.
Postavlja se pitanje: Kako je Andrić znao šta ja hoću da pišem. Pa požurio a onaj Nobel jedva dočekao da pročita. Odnosno: Šta je original a šta falsifikat.
Neprestano stižu vijesti iz bijelog svijeta kako falsifikovana roba ubija Proizvođače Originala. Primijećeno je da falsifikati uvijek stižu iz neke bijede, tamo gdje milioni ljudi zijevaju na kašiku riže kao daždevnjaci na sunce. A ugroženi su oni iz industrijski visokorazvijenih zemalja, tamo gdje se bogatstv mjeri milijardama dolara a ne daždevnjaka i gladnih usta.
U Americi su godinama vodili veliki sudski spor oko toga da li neka druga kompanija ima pravo da proizvodi zaobljene kolačiće kao neka prva kompanija. Bajeriše motoren verke protesuje što neka kinseka fabrika kopira ikspeticu. Proizvođači banalnih farmerica, otrovnih cigareta i visokopozicionirani modni Armani, i drugi, takođe protestuju. Zapad neprestano sere o ljudskim pravima i intelektualnoj svojini, o zabrani nuklearizacije, smanjenju ugljendioksida...
Ali nigdje kao u pitanju zaštite intelektualne svojine kod masovnih proizvoda, nije vidljiv monopol i težnja da se on očuva. Nigdje nije vidljiva permanentna kolonizacija sirotonje i razularenost potrošačkog društva koje milione ljudi u svijetu želi da potčini nekim muškim pantolodršcem ili ženskom torbicom te i te marke.
Taj propali intelektualno-industrijalizovani svijet, koji je sve opljačkao oko sebe pa država mora da daje hiljade milijardi dolara da sanira privatne banke, želi da vlada sirotinjom s pomoću vlastite propasti i monopola kojeg zaodijeva u intelektualnu kreativnost i autorska prava.
Zemlje u razvoju, budući vladari ekonomskim svijetom, trebali bi se ujediniti i donijeti Deklaraciju o inetelektualnom i autorskom oslobođenju. Držati u ropskom položaju nove ekonomije zbog zabrane proizvodnje neke postave u ženskoj torbici ili desnog guza kod barbike na plaži, tama je srednjeg vijeka a ne novo ekonomsko svjetlo trećeg milenijuma koje se javlja na mnogim mjestima zemaljske kugle.
Kada danas u ekonomskom smislu kažemo Pobjeda Zapada, to neponištivo znači Pobjeda Monopola.
Liberalna, tržišna, kapitalna ekonomija ne bi trebala da se boji konkurencije. Pa ako neko u Kini proizvede bolji beemve od njemačkog, bože moj, to je tržišna sloboda o kojoj smo toliko čuli i čitali a i osjetili.
Težnja da se proizvede falsifikat jednak originalu, samo je znak napretka na putu kvaliteta. Kupnja falsifikata samo je zadovljavanje pojedinačnih potreba, slično kao što plastično cvijeće, ili drugi kič, zadovoljava potrebe pojedinca a niko, u ime ruže, ne tuži sudu i ne uništava falsifikovanu cvjetnu robu.
I samo je znak da će sutra falsifikatori kvalitetom, produktivnošću i cijenom a to znači i količinom tržišta, izbiti na vodeću poziciju.
A monopolisti će ostati u svom srednjem vijeku.
Novo ekonomsko čovječanstvo je otvorilo vrata.

DA LI ESDEA IDE NA PODJELU BiH
Esdea je dobar dio svojih birača izludila i zavarala pričajući o beharu zvanom Državne institucije. Sve što je bilo na dnevnom redu, bilo gdje, ocijenjeno je lošim stanjem jer nema Državnog Tijela u tom segmentu. Državno Tijelo, dabome, rađa se i živi u Sarajevu. U centru Države.
I drugi, horovođe sa Miljacke, basirali su kod te kukumajke za Državnim Tijelima.
Ta politička orijentacija je funkcionisala dok su Republiku Srpsku na povodcu držali ljigavi, sirovi i obalegani esdesovci i narcisoidni, foteljaški i karijeristički demokratski progresivci, koji su za po kile svoje guzice dijelili nadležnosti Republike Srpske i kapom i šakom a Državna Tijela onda prepuštali u ralje raznim Kemama.
Kada su Srbi, Republika Srpska, i Hrvati, digli glas nadležnosti i glas pretežito hrvatske teritorijalne jedinice, te kada je svemu svijetu bilo jasno da je Sarajevo etnički vakumirano, Esdea je promijenila longplejku. Sada se predlaže da najvažnije Državne institucije budu dogovorno podijeljene među narodima o ostala, druga, grupa prema paritetu, po popisu iz 91. S nestrpljenjem čekam popis najvažnijih institucija i mozaik podjele koji će predložiti, koliko sam razumio, Kolegijum Esdea i onda će to biti predloženo Savjetu ministara. Esdea, očito, više ne govori sa drugim strankama.
Prethodno se Tihić uzjogunio i napustio prudski kolosijek a u stvari odustao od bilo kakvog unutarbosanskohercegovačkog dogovora i krenuo u borbu za prvaka kod Bošnjaka i dobru poziciju na izborima 2010. I preplašio Bošnjake zavjerom Srba i Hrvata na njihovu štetu.
Ti znakovi mogu se tumačiti na više načina ali je najizglednije da se radi o novoj strategiji koja odustaje od unitarizacije i polako se okreće ka podjeli. A za upravljanje trendovima podjele, potrebna je podrška u vlastitom nacionalnom i vjerskom korpusu pošto se pokazalo da ta podrška, prevedena na državni interes, kod unitarizacije ne pije vode. Pa su potrebne i državne institucije koje nisu presudni ali su neophodni šipovi za opstanak u živom blatu Zajedničke Države.
Banalizacija bi sugerisala ovako: Ni Bošnjacima (političkim faktorima) nije do Bosne i Hercegovine nego samo do pozicija moći i uticaja.

SVETO TROJSTVO:
TIHIĆ I DRUGA DVA NARODA
Bosna i Hercegovina je država u kojoj nisu bitni njeni narodi i nije bitan jedan narod.
Najbitnija su Druga Dva Naroda.
Kada je, u doba demokratskog multieritrocitskog trosmjernog rata, Moj Narod bio u opasnosti onda su Druga Dva Naroda proglašavana vatikansko-teheranskom koalicijom. Kada je drugi Moj Narod bio napadnut i agresiviziran onda je na sceni bila ustaško-četnička sprega. Kada neki iz Mog Naroda nisu htjeli da se bore protiv agresora i povremenih ustaša, na stejdžu je bila obična izdaja. Kada je trebalo eliminisati Srbe iz Bosne, u kazalištu je premijerno izveden vašingotnski muslimansko-hrvatski sporazum Druga Dva Naroda. Kada je trebalo početi rat, umalo da zaboravim, u Skupštini BiH Druga Dva Naroda su sačekala da Onaj Narod zamakne iza ćoška pa da izglasaju Deklaraciju. Druga Dva Naroda su, potom, izašla na referendum, u količini od 64%.
U BiH žive Nesrbi, Nemuslimani i Nehrvati, a od flore, uglavnom, prisutna je zukva, bujad, avdika, sijerak, ambrozija i ostruga. Ime bilo kojeg od ovih Ne naroda uključuje automatsku zavjeru, komplot i savez Druga Dva naroda protiv Mog Naroda.
Kako je lijepo bilo kad smo imali okupatora. Onda on pravi zavjere i narodne ikebane. Sada, kada je došla sloboda, demokratija i izbavljenje od komunizma, primorani smo da sami pravimo zavjere protiv Njihovog Naroda.
Tako je mitsko biće, pola Bosna, pola Hercegovina, postala zarobljenik šablonskog uma o Druga Dva Naroda i o Mom Narodu.
Već godinama, od 2006., sa Miljacke, iz CNP, Centra za Nacionalnu Paniku, stižu vapaji kako Moj Narod propada, kako je potisnut, kako nema teritoriju kao i svi ostali Titovi Narodi, kako Manji Entitet želi da se referendumiše a mi želimo da ga reformišemo, kako je predstavnika Mog Naroda zanemarljivo malo, kako Njihovi Srbi u Bosni drže sve...
Neformatizirani političar Sulejman Tihić najbolje je primjerovao bosanskohercegovačko zarobljeništvo uma. Počeo je da prebrojava koliko je kog a naročito Mog Naroda imenovano za vrijeme mandata Nikolujućeg Špirića i odmah izašao sa strahom od dogovora Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka. Prosto mi neprijatno da ga podsjetim da će poslije Špirića, predsjedavajući Savjeta ministara biti Hrvat.
Stara indijska poslovica kaže: kad jednom počneš da ljubiš zmiju i vlastitu ženu gledaš kao zmiju.
I kad jednom uđeš u Svoj Narod onda je teško izaći iz Druga Dva Naroda.

BiH ČEZNE ZA OKUPACIJOM
Valentin Incko je u bečkom Standardu, kao da to čitaoce tog lista zanima, degažirao probni balon o ovlaštenjima koja će, nakon odlaska Ohaera, imati SPEU, Specijalni predstavnik EU.
Veli Valentin da bi se ovlaštenja mogla primjenjivati u zaustavljanju projekata EU, uvođenju viza za pojedine političare (valjda se misli na zabranu ulaska u EU ili proglašenje nepoželjnom protuvom, ali se koristi diplomatska finoća) ili zamrzavanja njihovih računa.
Dakle, SPEU bi moglo biti tijelo iznad organa i evropskih institucija. Jedni će da dodjeljuju sredstva, iz pretpristupnih fonodova naprimjer, a drugi će da ih stopiraju. Moglo bi biti i tijelo koje poništava bezvizni režim, a mi se toliko borimo za njega. Zamrzavanje računa je omiljena priča ohaerovaca. Jedna Amerika muku muči sa UBS bankom, i sa cijelom Švicarskom, oko objelodanjivanja imena štediša koji bi mogli biti kršioci poreskih obaveza u SAD, ali ne mogu i ne traže zamrzavanje računa. SPEU bi to imao u malom džepu.
Sarajevske podanice i dodvorice ideju su dočekale u opštem oduševljenju.
EU mora početi da BiH gleda kao partnera. Kakavgod joj partner bio go, bos i jadan, zavađen i podijeljen, osiromašen i neuk. EU je svjesna da BiH neće ni za stogodišnjicu Sarajevskog atentata biti članica, a možda je svjesna da neće nikada, ali to je samo još više obavezuje da pokuša uspostaviti partnerstvo a ne okupaciju.
Dabome, BiH nikada u istoriji nije mogla da živi bez okupacije, čak i u Samoupravljanju. Bila je pod okupacijom Branka i Hamdije i najortodoksnija centralnokomitetska komunistička transmisija.
Očito je Inckova teza samo običan nastavak istorije.
I sarajevsko oduševljenje takođe. I Sarajevo se najbolje snalazi pod okupacijom.
Samo, kod potpisivanja Dejtonskog sporazuma i ustanovljenja institucije Visokog predstavnika, među potpisnicima je bila i Republika Srpska. I kod ustanovljenja SPEU i predstavništva u cjelini, ne može se pitati samo Neformalno Sarajevo niti Savjet ministara. Sve što se bude partnerisalo sa EU moraće biti provođeno i u Republici Srpskoj, na osnovu odluke njenih ustavnih institucija.
Stoga će za bilo kakvo predstavnuštvo EU i za bilo kakve nadležnosti SPEU, trebati pisana, politička i institucijska saglasnost i odluka Republike Srpske.

MUSLIMANSKA KONFUZIJA
Bošnjačka intelektualna, vjerska i politička scena zapustila je Državu BiH i taj segment predala Tihiću da se zapetljava u regije, jedinice i entitete, ko pile u kučine, a okrenula se ubrzanom stvaranju nacije. Dio intelektualaca, dio medija i sva vjerska svita, bacili su sve umne i propagandne snage na dizanje glave, ispravljanje kičme i uzlet nacionalne samosvijesti kod Bošnjaka. U tu svrhu se plasiraju klasični jugoslovenski vjesnici raspada – hrvati perfidno uzeli sve bošnjačke banke, Srbi u BiH preuzeli sve ključne funkcije. Ali najupotrebljavanija alatka u gradnji nacije je vjera. Reisul Cerić je pokrenuo višefrontnu ofanzivu koja bi trebala rezultirati konačnim stvaranjem vjerske nacije i izdresirati političare da slušaju rijaset ili da pitaju ako nešto ne znaju sami uraditi po uputama.
Mali istorijski problem ovog koncepta je u tome što vjera nikada nije stvorila naciju. I što je vjera ne može ne stvoriti. Vjera je sposobna, naročito islamska, da stvori rat, da zavadi sa svijetom, da pokori narodne vjernike... ali da organizuje državu, stvori naciju, generiše kulturu... to ne može.
Dabome, ključno je zapitati se da li je stvaranje nacije i istinski i iskreni cilj. Ili je u pitanju samo najviši stepen mobilizacije, vjerske borbene gotovosti i krotiteljsko jarmljenje bošnjačkih političkih stranaka i lidera.
Cijeli taj projekt doveo je do još veće konfuzije kod Bošnjaka, kod muslimana i kod političara.
Do sada je bošnjačka, sarajevska, politička artikulacija bila zarobljena konceptom stvaranja Jedinstvene Države koja bi trebala donijeti multietničko bratstvo i ljubav, ne vidjevši da Srbi i Hrvati ne žele da žive u takvoj državi i da to nije rješenje neriješenog nacionalnog pitanja Bošnjaka, Bosanaca ili Muslismana. Sada tu konfuziju dodatno potpaljuje vjerska agresija na ispravljanje kičme i dizanje glave.
O dizanju glave govori i Džemaludin Latić, stradalnik iz 83., dakle, islamodržavac sa dna bosanskog lonca. On u velikom intervjuu Avazu skenira: demilitarizovana je velikosrpska regimenta, evropa je u strahu od III svjetskog rata, muslimanski svijet je sve jači, svijet uopšte je senzibiliziran Bosnom... dakle, glavu gore.
No, upravo Latić pokazuje svu islamsku konfuziju u BiH.
· Prvo, svi su neprijatelji muslimana, od Platona do Andrića, od Amerike do neotitoista. Od Dejtonske BiH do konsocijacije. Ko ne vidi zavjeru protiv muslimana „ili je lud ili mu noge smrde“.
· Drugo, SDA su preuzeli titoisti. U stvari, Alija ju je isporučio titoistima. Tihić je i doveden da sruši naslijeđe Alije i oživi titoizam u Bosni.
· Ako bi Bošnjaci prihvatili bilo koju ponudu od dosadašnjih, od entiteskog glasanja do konsocijacije, bio bi to put u ne tako dugotrajno nestajanje.
· Postavićemo (misli na II bošnjački sabor) minimume ispod kojih ni jedan političar neće smjeti ići.
· Važno je da mi, bosanski patrioti, koji smo u 64% glasali za nezavisnu BiH, nikada ne prihvatimo genocidno porijeklo Republike i Srpske i njen genocidni karakter.
· Mi treba da oformimo bh. multietnički front koji će našu bh. energiju iskoristiti na putu ka konačnom oslobođenju zemlje.
Kada se pogleda ovaj kratki pregled duševne nacionalne i vjerske poremećenosti, mislim da se može zaključiti da je na sceni pokušaj prerastanja konfuznog u agresivni islam u BiH.
Kolika je duševna i intelektualna poremećenost kod Latića, vidljivo je u primjeru koji navodi iz razgovora sa Viktorom Jakovičem, bivšim američkim ambasadorom. Jakovič mu je govorio kako su Rusi držali pokorene Estoniju, Litvu i Latviju a kako su SAD sedamdeset godina imali ambasadore u tim zemljama (držeći ih na svojoj teritoriji). Nakon sedamdeset godina, te tri zemlje su postale suverene. Vaše granice su na Drini, rekao mu je brkati ambasador.
Latić ništa nije shvatio.
Republika Srpska mi previše liči na nekadšnje Estoniju, Litvu i Latviju. Ima međunarodno priznate granice. Istina, nema imenovane ambasadore ali i diplomatski svijet se mijenja. Nema potrebe da Latić i drugi islamski konfuzinoisti djeluju tako da se Republika Srpska osjeća, kao Estonija, pod okupacijom.
Ali oduševljenje Jakovičevom rečenicom sa Drinom, govori o još nečemu. Latić, i drugi konfuzioni islamiski intelektualci, definitivno su velikosrpske genetske strukture. Važno je gdje su granice i važno je do njih doći preko drugih naroda.
Konfuzijska islamska vjerska i intelektualna elita zastala je, po svemu, negdje oko vremena inforbiroa. U daljim samoupravnim, ustavnim, secesionističkim, liberalnim i intelektualnim procesima, nisu se snašli ni učestvovali. Vrhunac tog nesnalaženja je ratna tragedija u koju su uveli BiH. Upravo tim pozivom na 64% i na žrtvovanje mira koje je izveo Alija Izetbegović.
83. je bila samo samoubilački pokušaj. Vapaj bespomoćnika. Oblačenje eksplozivnog prsluka. Znak da se nema koncept. Informacija da se ne živi u Evropi.
Danas, djelatnost saborovaca, latićevaca, reisevaca... pokazuje da se istorija ponavlja što se uvijek manifestuje kao hod unazad.
Cijenu će platiti muslimanski vjernici. Latić propisuje da se rasprave o mezhebima moraju zadržati u uskom krugu vjerskih znalaca a ni po koju cijenu ih se ne smije spuštati među običan svijet. Tako je sa svim.
Civilni političari u druga dva naroda u BiH, mogu iz ovoga zaključiti da se u ustavnim promjenama, reformama i ostalim zavjereničkim pitanjima, nema s kim od Bošnjaka razgovarati. Niko nema validnost, legitimitet i legalitet da se o nečemu dogovori. Tihićev prudski pokušaj govori o svemu. Latić je rekao da je Prud još jedna Tihićeva izdaja.
Do oslobođenja zemlje.

GOLO DUPE NA NUDISTIČKOJ PLAŽI
Rehabilitacija trećerazredne esdeesove trijeraže, prigrabljivača zlatnih dukata bijelih anđela, penzionerskih i putnih para (onaj prnjavorski Vasić je fabriku mesnih prerađevina izgradio štedeći od plate), rehabilitacija od Ešdaunovog čišćenja mreže podrške opsjenaru Dabiću, kako bi svojom odlučnošću kupio podršku međunarodne zajednice za unitarizaciju BiH, politički, pravno i humanitarno, nevažan je potez Valentina Incka i Ohaera.
Politički. I da su ostali na sceni te prikaze ne bi značajnije uticale na njen izgled, kao što nisu uticale i svojim odsustvom. Da je Kalinić ostao u Eesdeesu, jedino što bi se promijenilo jeste da ne bi iznikao Bosić.
Pravno. Ešdaun je bez ikakve pravne podloge te protuve isključio i zbog toga treba da ide u zatvor. Rehabilitacija, kao i isključenje nisu provedene ni po kakvoj proceduri i stoga će, kasnije, biti smatrane nepostojećim.
Humanitarno. Svi su obezbijedili sebi dobru ladovinu, mlade trebe, lake pare... pa im je smjena i diskvalifikacija bila šlag na humanitarnu situaciju. Sjećaju se mnogi kako je Kaliniću bilo kada je manipulisao Narodnom skupštinom a kad su ga opozicionari čerečili ko Musa jarca. Ešdaun ga je spasio.
Na političkoj sceni najviše šanse ima Kalinić. Ali nema u Esdeesu. Radovan neće dati mig da se stara sarajevska ljigava mrljuša vrati u Esdees. Bosić je išao Karadžiću u Beograd prije nego što je Daba odletio u Hag, ne treba zaboraviti. Kalinić može kod Čavića, a to je isto kao da je došao i meni, i može formirati svoju strančicu na osnovu dila i tala sa međunarodnim zajedničarima koji bi mu izbornim inženjenringom, obezbijedili poslanička mjesta, njemu i još jednom (Esenesdeu su takvim igrama 2006. Skinuli tri ili četiri poslanika u NS RS).
Ali, sve je to avangardna drama Čekajući da mrtvac prdne. Pitanje je samo ko ima energije da osluškuje, na sredini mrtvaca, da li će se doista i dogoditi.
Potez sa četveročlanom rehabilitacijom iznuđen je potez od Valentina Incka. Ali on pokazuje i da je Ohaer prošao, otišao, premješten, prekomandovan i da ovdje više ne znači ništa. Vukući poteze kao što je ovaj, i kao što je popis imovine na stanju iz 91. Ohaer i VP, i prvi zamjenik, pokazuju da ne znaju gdje su, da je njihova uloga sada sažaljevačka, nedaj bože nikom.
Čak i u ljetnoj osušici medijskih tema, ova vijest je kao viđenje golog dupeta na nudističkoj plaži.
Osim toga, postoji i političko dostojanstvo. Ja bih sebi odsjekao desnu ruku ako bih njome morao potpisati rehabilitaciju Dragana Kalinića.

ANTIKORUPCIJSKA AŽDAJA
Bosna i Hercegovina je zemlja prevara.
I sama Bosna je prevara.
BiH je, na prevaru, aneksijom, oteta od Turske. Da nije, možda bi se Sarajevo zvalo Carigrad a Miljackom plovili brodovi prema Sredozemlju.
Na prevaru je izglasana Deklaracija o otcjepljenju. Da nije, danas bi sto hiljada ljudi bilo živo.
Na prevaru se od BiH stvara Država.
Na prevaru je stvorena sva sila zajedničkih institucija koje rodoljubi, patriote i državoljupci, zovu Državnim (predlažem da se u Državnom Pravopisu zapiše pravo da jedini pridjev koji smije nositi veliko slovo bude Državni pridjev).
Na prevaru je stvorena Granična policija. Počelo je, sjećate se, sa službom.
Na prevaru je stvoren RAK. Regulatorna agencija za komunikacije, jedan od uslova da građani BiH mogu u Evropskoj uniji komunicirati sa javnim nužnicima, ako imaju vize za malu i veliku nuždu. Počelo je sa nekom bezveznom komisijom za medije, IMC ili kako.
Na prevaru je stvorena SIPA. Počelo je sa agencijom za informacije i čuvanje ćoškova i lica.
Na prevaru je stvoren Savjet ministara. Počelo je sa tročlanom osmomjesečnom ministarskom rotacijom.
Sada se neko, od silne sarajevsko-federalne dosade, FBiH propada, škole neće početi, invalidnine za junake se smanjuju a nekima oduzimaju, privatizacije propadaju, radnici štrajkuju, Mujezinović postaje nadrealist, Lagumdžija se sastao sa Gregorijanom, možda u oproštajnoj posjeti ali se još ne naslućuje ko kome, u Sarajevo došao Miki Rurk sa mnogo boljim izgledom od BiH... sjetio Državnog Antikorupcijskog Tima. I slagao da se radi o uslovu Evropske unije za neke režime.
Dabome, u prvoj, lirskoj, fazi, zvao bi se Antikorupcijski tim BiH. Lijepo zvuči. Naročito federalnoj sirotinji koja nema čime da korumpira svoje dijete da na velikom odmoru kupi kiflu. A i šta će im kifle kad škola neće početi.
U drugoj fazi to bi bila Državna Agencija, kao što je, danas SIPA, RAK... dakle, ministarstvo pod plaštom nezavisne moći van izvršne vlasti pod kontrolom parlamenta. Jer, ko danas kontorliše RAK, SIPU, UIO... niko.
Mislim da je krajnje vrijeme da se formira i Antidržavni Tim.
Da nas spasi od Države.

ROMAN NEPRIJATELJ IZ BIHAĆA
Roman Dezerter autora Seada Seferagića iz Bihaća, izazvao je kontroverze i u Sarajevu, nakon lokalnih, na Festivalu knjige.
Žao mi je što nisam u mogućnosti da dođem do knjige i da vidim šta je tu „kontroverzno“ ali se mora stati u načelnu odbranu svega što je uspjelo da se uobliči u mišljenje, knjigu ili stav.
Seferagić, koliko sam shvatio iz medija, o nekim uvriježenim činjenicama govori na drugačiji način od onoga što je službena istina predstavila o sebi, i ovdje i u evropskoj istoriji,
Dabome, istinu za udaju spremaju moćni pobjednici i većina a onda se svakodnevnim pritiskom i neproceduralnim sredstvima, polako, stvara režimska istina, režimska literatura, režimski slikari i vajari, pa se onda, u drugom naletu, stvaraju samorežimski stvaraoci, umjetnički samocenzurisani umjetnici, mislioci i stvaraoci duhovnih vrijednosti i, na kraju režim nema problema ni sa kim a ni sa samim sobom.
Dezerter je problematičan, vjerovanto, jer govori o nečemu što je sveta stvar odbrambenog muslimanskog rata u BiH i jer nije stao na stranu činjenice o agresiji.
Na te dvije činjenice gradi se muslimanska strategija ideologizacije, postrojavanja i vagoniranja življa. One podrazumijevaju nedodirljivost stava o tome da je svaki muslimanski borac šehid, izuzev Babinih izroda, da je u odbrani od agresije sve dozvoljeno i sveto i da su svi koji su ovdje došli po osnovu islama, sa sabljom, sa porezom ili sa graditeljstvom, sveti i nedodirljivi a da su svi ostali agresori, sa naglaskom na Srbe (Hrvati su agresori u pričuvi). Na tom temelju se može govoriti, i raditi, na bosanskoj Bosni i Hercegovini, na Sarajevskoj Bosni, na Državi Bošnjaka, kao što postoji Slovenija Slovenaca ili Hrvatska Hrvata.
Kada sam govorio da Sarajevo nije Bosna i Hercegovina, da muslimana ima i izvan Sarajeva, mislio sam i na primjer Dezertera, iako tada nisam znao za tu činjenicu.
Zatvaranje u oklop svoje istine i proskribovanje i progon svega što ne može da prođe kroz sitne kontrolne rupice na valjcima nacionalne i vjerske drobilice ljudi i misli, najbolji je put odumiranja, balzamovanja i mumificiranja.
Da se radi o pojedincima, i bože pomozi. Ali radi se o jednoj velikoj skupini, vjero-naciji, koju se jalovi na pravdi boga.

(Na stranu to što svako razuman treba da bude sretan da je iz Bihaća, ma gdje živi autor, stigao roman).

BOSNA SE SVE VIŠE ODVAJA OD REPUBLIKE SRPSKE
Ali Bardakolu, civilizovani reisu-l-ulema Turske, za razliku od Cerića, jer hoda i prikazuje se u civilu, dao je jučer jednu istorijsku izjavu, što je veliki uspjeh nakon šest vijekova od dolaska turske istorije na ova područja, u Mađarsku i pod Beč.
Kada bude potrebno pomoći BiH ili uraditi nešto za nju, to ćemo uraditi, nećemo oklijevati ni trenutak.
Vidi se dobra Cerićeva crta geoislamizacije.
I Bardakolu govori u ime Turske, kao i Cerić, nekidan, na Kosovu. I Kosovo njemu.
Eto na šta je spala BiH, da bude interesna sfera Turske, da bude još jedan turski punkt, kao ona okupirana trećina Kipra.
Jebena je cijena istorije.
Nekad se moglo bez viza ići i kod Eskima. Sada ne može ni u Sloveniju. A Turska te vuče na istok.
Ta Bosanska Mudrost, i ostale demokratizacije izbavljenja od komunizma, nas je, njih, dovela dotle da nam reisul Turske udjeljuje ko prosjacima. Da se, prvi put u našoj zemlji, obavljaju vjenčanja po šerijatu, da se ubije mladić zbog jedne pive, da se, tu u susjedstvu, čovjeku na sred ulice odgrize uho, da žene ravnopravno hodaju zabrađene...
Ta kolektivna vjenčanja po šerijatu, direktna su ostvarenja Islamske deklaracije Alije Izetbegovića i Deklaracije evropskih muslimana georeisa Cerića.
BiH sve više ide koracima turske islamizacije koja pod maskom neprestane kuknjave i agresivne naricaljke za evropskim integracijama, islamizuje, teizuje i vjerokori političke institute, državne mehanizme i vascijeli pojavni i unutrašnji život kolektiviteta i pojedinca.
BiH time nepovratno klizi u podjele.
Bosna se sve više odvaja od Republike Srpske.
U takvom ozračju, oturčju i odbljesku, sve je evidentnije da se diobe događaju same od sebe a ne od nacionalističke ili referendumske retorike i da su u pravu i natoov teoretski istraživač Gregori Kopli, i omrznuti balkanski književnik Dobrica Ćosić – da se Balkan još nije do kraja usitnio. I ja sam govorio da se podjela SFRJ još nije završila.
Onda, podijeliti sve što se može podijeliti.
Ionako je Banjaluka uvijek bila okrenuta Evropi a Sarajevo Istambulu.

KROJENJE KAMPANJOLE

„PRSTI LUDIH OČIJU“
Danas sam se bavio metalskim poslovima, kamenozidarskim poslovima i uživao plodove intelektualnih poslova – objavljen mi je roman Prsti ludih očiju. Ratni roman.
Nikola Vukolić, ratnik za knjigu, direktor Zadužbine Petar Kočić, atomski, nadljudski izdavač, donio je knjige iz Novog Sada gdje ih Zadužbina štampa. Prvi put u životu, jutros sam otišao na kavu i knjigu.
Neću da davim: Iako je rat jedna od najkomplikovanijih ljudskih pojava, sa neljudskim posljedicama, roman se ne bavi velikim aspektima nego sudbinom male pojedinačne svijesti koja, sudbina, otkriva da glavni junak ide troputom na kojem se prepliću mašta, smrt i žena.
Zanimljivo je i to kako je napisan.
Početkom godine krenuo sam da pišem svoje „kapitalno djelo“ – Permanentni izborni proces – u kojem bih sažeo sva teorijska i praktična iskustva učestvovanja, pripremanja i kreiranja izbora od 97. Nakon stotinjak stranica B5 formata kompjuter nije izdržao i fajl se raspao. Ja nisam to paralelno pamtio na eksternoj memoriji, posljedica seljačkog porijekla i učenja uz lampu gazušu, i na kraju sam imao samo neke krhotine, ili pojedine segmente koji su ostali u korelu ili u excelu. Dabome da sam bio van sebe a onda sam sve to bacio i počeo pisati roman koji nosim u glavi još iz rata. Bilo mi je dobro da to izbacim iz glave jer mi je postalo preteško živjeti sa tim svojim likovima, nemajući nikad vremena za tako neobavezujuće pisanje. Upakovao sam ih za četiri mjeseca u knjigu pa šta im bog da.
Sada ću se vratiti Permanentnom izbornom procesu.
A onda dolazi izborna godina pa ne znam da li ću imati mogućnosti da išta pišem. U planu su mi dva nova romana koji bi bili nastavci Prstiju. Jedan je Grad slobodnog seksa a drugi Jedno smo biće.

JOŠ MALO GREGORIJANA
Vratila se Edina sa odmora i napravila izvrstan broj Globala.
A u Globalu, između ostalog, intervju sa Gregorijanom, prvim zamjenikom.
Detonirao je Rafi razne eksplozivne naprave u tom intervjuu. Neka Dodik odgovori otkud mu 500 miliona maraka, veli. To me rasterećuje brige za istragu. A i Barašina i istražne sudije. Rafi zna, tačno u marku. Mada je jednako zanimljivo pitanje: Otkud Rafi u Bosni i Hercegovini. Ako ovdje ima manju platu nego što bi je imao da radi u Americi, kako veli, treba da odgovori zašto voli više Bosnu nego Dolar. Ja ne ludim za Bosnom ali, volim je više od marke.
Ja se ne uplićem u negativnu retoriku, ja govorim jasno i na osnovu činjenica, veli. Na osnovu onih što ih je tutnuo u oznojene ruke Barašinu, kada ga je priveo u Ohaer, velim.
Međunarodne sudije i tužioci treba da ostanu. A i ja ostajem ovdje, jer ja sam prvi zamjenik, dok se posao ne završi. BiH nije ništa učinila da školuje, pripremi, dresira, brifuje i specijalizuje sudije i tužioce za tako komplikovane predmete kao što je 500 miliona maraka i stranci treba da ostanu. To što se radi o sudijama i tužiocima koji vrijede skoro ko po pizde ladne vode, a zna se koliko u dotičnu, na hladnoći, može da stane vode, kao što je onaj Slovenac, to nema veze, velim.
U Dejtonskom sporazumu ne postoji prvi zamjenik. Kao ni Rafijev resor vladavine prava i pitanja koja se tiču Međunarodnog krivičnog tribunala u Hagu. Kao ni analitički tim kojeg je formirao VP.
No, biser Rafi Gregorijana je odgovor na pitanje o Mostaru.
Tamo nema Dodika, nije ništa krao. Jednom je bio ali su ga leđa boljela pa nije mogao da krade, vidjelo se na televiziji. A nema ni Srba genocidaša, separatista i referendumaša. I Mostar, provjerio sam, nije u Republici Srpskoj.
Stoga sam jedva čekao šta će Rafi da kaže.
Sačekaćemo i vidjeti, veli.
A ja ostajem tu dok posao ne bude završen.
Genijalno.
Prethodno su jadnicima u Mostaru priredili takav statut i prateće odluke da se nikad ništa ne može riješiti. Ohaer je stvorio Mostarske blizance. Podijeljeni su a ne mogu da se razdvoje. Izabrani su a ne mogu da izaberu. Mitska bića.
Sačekaćemo i vidjeti.
Da li će Mostar biti na Inckovom popisu državne imovine.
A ne bih imao ništa protiv ni da se na tom popisu nađe Rafi.
Kao društvena imovina.