GEOREIS
Šta ti je politika. I rejting. Haris u Omarsku, Sulejman neka zavrće uši Sadoviću, on ga je i našao, a reisul po regionu, u slobodno Kosovo.
Trebao je, najprije, u Požarevac, da se pokloni sjenima Slobodana Miloševića. Nije ni svjestan koliko mu je valjao, i Tuđman. Napravio mu tu siću državica, sve slobodnih, pa može da putuje u diplomatske, geodetske i memorijalne posjete. Inače ne bi bio ništa, pošto je islamska zajednica bila jedinstvena kao i SFRJ.
Pošto je bio u Sandžaku, sad je na Kosovu, prognoziram da će u sljedećem putovanju galebom otići u Makedoniju.
Mustafa Cerić je najučeniji kod uleme.
Primarno, on je Politički Giometar.
On, u Sarajevu, i izvan BiH, obavlja poslove koje bi željeli a ne mogu obavljati Haris i Sulejman. Njegova politička geometrija je da muslimani moraju imati svoju teritoriju kao i druge nacije na prostoru bivše samoupravne demokratije. Ona raja ima svoje rezervne otačevine i domoljubnice. Iz centra te kružnice, ništa logičnije, treba putovati po svijetu i regionu, i širiti politički uticaj.
Posjetom Kosovu Georeis Cerić je praktično, u ime IZ, u ime Sarajeva ali i u ime BiH, priznao nezavisno bazno Kosovo. Pošto postsamoupravne podjele još nisu završene, prethodno je priznao i Sandžak. Očekujući, dabome, da, kad bude trebalo, Kosovo, a ako stigne, i Sandžak, priznaju Sarajevo, bez entiteta.
To što se Georeis pravi nevješt, kao vjersko đače u Gluhoj Bukovici, gluho bilo, pa kaže kako je on dobio poziv od Islamske zajednice Republike Kosovo, tako se zove zajednica, nije on kriv, to ga ne opravdava.
Diskrepancija između važnosti Političkog Giometra Cerića i njegovih tuzemnih političkih irgeta, biće sve važnija i uočljivija što se oni budu više i istrajnije zalagali za unitarnu, centralnu, jednosarajevsku BiH.
Samo ne treba zaboraviti sindrom Tito-Nesvrstani. Od silnog hodanja po svijetu i građenja političkog balona, unutrašnjost zahvatila prljadika i prazna magla.
Mislim da je presudnije riješiti položaj muslimana u BiH i njihovo nacionalno pitanje, u demokratskoj, decentralizovanoj i dobroj unutarsusjedskoj atmosferi.

AR 55

Dokopao sam se stare vojničke kampanjole AR 55, vozne nemani čije su tehničke mogućnosti, konstruisane i realizovane prije 65 godina, zadivljujuće. Razni suvovi i ofrodovi su male mace, barbike i jastučići za šminku u odnosu na Aerku marke FIAT, koju je za JNA proizvodila Zastava Kragujevac. Bila je u skoro voznom stanju, motor je mogao da se pokrene što je ravno čudu. Inače, poznata kao sandučara, služila je za razvoženje glupih vezista sa motalicama na leđima, kao i za njihovo kupljenje poslije vježbe. Vježbe su, kao što se zna bile uzaludne.
Na prvoj slici je provizorna skica budućeg izgleda s tim što će boja biti nebesko plava, metalik, pri 39 stepeni u hladu.
Na drugoj slici je trenutak kad sam prvi put upalio fleksu.

PRVA GLOGOVA GRANA
Savka Dabčević, osoba tako iznimno hrvatskog imena i još hrvatskijeg prezimena, Dabčevići vuku porijeklo iz starog Irana odakle i prahrvati, još za života proglašena i opjevana kao Prva Ruža Hrvatske, kobiva Proljeća, Demokratije i Slobode, najpoznatija po tome što je sa raznim ludišama, trapalima, čičcima i birkerima, prije četrdeset godina, pokrenula ustašoidni projekt secesije Hrvatske kojeg se pokrivalo decentralizacijom, demokratijom i ostalim sranjima. Htjela je dakle da odgrize ruku koja ju je hranila, koja joj je davala kruh, so i vodu. Nije joj bilo dovoljno što je ondašnja Juga, koja je stvorila i zaštitila Socijalističku Republiku Hrvatsku i Hrvate, bila centar svijeta, što je cijeli svijet za taj samoupravni pasoš bio bezvizni režim, što se za platu moglo dvaput po šest mjeseci skijati u Poljskoj i kupiti godišnju proizvodnju sira i kobasice u Mađarskoj.
Taj primitivni anarhizam, koji je estradno nazivan maspok, nije uopšte bio masovan nego tek dirigovana jevtina hrvaština, plaćana i podmazivana izvana. Da je to bili iskreno narodno opredjeljenje, sve te protuve maspoka, od Budiše pa nadalje, bili bi na Slobodnom Hrvatskom Nebu glavni političari. Ali nisu, kao ni Savka, ni Budiša, koji su na izborima prolazili kao Terzić protiv Bakira i Sulje.
Tako je počelo. Sa Savkom. A završilo se tužnom činjenicom da Hrvatska danas duguje 40 MLRD dolara, da nema vize za ulazak u Sloveniju, da nije pristala nigdje. Ni u EU, ni na Balkan, ni kod Janše.
Savka Dabčević je počela projekt razbijanja i komadanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ona je idejni inspirator krvoprolića i zločina u kojima je nestalo socijalističko samoupravljanje i cijela jedna država a mnogi narodi uneserećeni za nekoliko vijekova, u kojima je došlo do etničkog čišćenja i fašizacije u Hrvatskoj i podjela nacija i teritorija koje se još nisu završile na prostoru bivše Jugoslavije.
Pjesnički, sada, reći da je zaspala Ruža Hrvatske, lakiranaje je istorije i prešućivanje krajnje neodgovornog odnosa političara prema sudbini naroda.
Savka Dabčević je bila preteča balkanskih marginalaca, nacionalavanturista, kvazipolitičara, intelektejakulatora i primitiviziranih provincijalaca a mama nacionalkriminaliteta, državničkog voluntarizma i svih dripaca, od Tuđmana do Miloševića.
Ona im je otvorila političku scenu i pokazala efikasan put nacionalno suludog kolektivizma.
Hrvatska će to još plaćati a neki nisu ni počeli.

VRELI LJETNI ZID

na zahtjev brojnih zainteresovanih, naročito iz starih graditeljskih oblasati, kao što je Višegrad, donosim nekoliko fotografija zidova koje sam svojom rukom završio ovog ljeta

KONAČAN IZGLED

U TOKU GRADNJE

KAKO SLUDITI ŽIVE
Slučaj Avde Palića, otkako se govori o tom imenu i prezimenu, klasičan je primjer bošnjačko-internacionalne taktike koja se provodi od potpisivanja Dejtona do danas a u kojoj nisu bitne žrtve nego je bitno sluđivanje i teror nad živima.
Krajnja meta te politike je: Republika Srpska, genocidna tvorevina.
Ako će se pri tome sluditi porodice, obični ljudi, masovno stanovništvo, nije bitno. Izjava gospođe Palić o tome kako je Republika Srpska znala da su iskopani ostaci njenog muža ali joj je odgovaralo da to krije, konkretan je dokaz kako bošnjačka sarajevska javnost, ohaer i razni gregorijanci mogu da nesretnu običnu zdravu ženu učine bolesnom.
Bez obzira što rizikujem proglašenje morbidnim, ali ne vidim u čemu je pokojni Avdo Palić različit od Himze Mujkića ili Dragoljuba Životića čiji leševi nisu ni pronađeni a kamo li identifikovani. Pa se o njima (imena su izmišljena da ne bih mrtve dirao u grobovima) ne piše i ne politizuje deset godina kao o Paliću. Ničija pogibija nije veća od drugih. Sve su pogibije teške i preteške i zato od njih ne treba pravaiti estradu.
Nije Republika Srpska genocidna tvorevina. Onda je i cijela BiH stvorena i utemeljena na zločinu i krvi. BiH počiva na Sijekovcu, i na stotine Sijekovaca. Pa nikom ništa. Gregorijan se zbog toga nije počešao ni po guzici.
Treba li sve žive da sludimo zbog toga što postoje žrtve.
Sada Gregorijan i gospođa Palić zahtijevaju kažnjavanje izvršilaca. To je nova epizoda. Potom će se tražiti nalogodavci. Uredu. Onda će nekome pasti napamet da se organizuje suđenje mrtvom Paliću zbog zasjede kod Žepe u kojoj su stradali vojnici čiji prolazak je bio dogovoren... pita li se iko kako teče, i kako će teći, život djece te porodice. Gospođa Palić već sad i njih ubacuje u mješalicu nesreće njenog muža i njihovog oca.
Priznajem svačiju tugu kao najveću, iako je svako onaj ko je uzeo pušku potpisao saglasnost da bude ubijen na najsvirepiji način i da mu se kosti zatru, ne opravdavam ni u sitnici bilo koji zločin, ali prekljinem da se spasu živi.
Jer, sada već imamo čitave generacije odgojene na sisi žrtve i na kašiki mržnje, na decibelima o sopstvenoj genocidnosti, koljaštvu i zločinaštvu.
Samo budale misle da se sa takvim podanicima može graditi zajednička država, zajednica, naseobina, pećina.
Da li da budem otvoren: ta država trajaće samo dotle dok se ne iskopaju sve grobnice i ne identifikuju žrtve. Za preokret je kasno.

JAHAČI APOKALIPSE
Mladen Ivanić, dobro uhljebljen u Domu naroda i u Strazburu, nakon čega se odvojio od Esenesdea i svoje jurišnike, progresiste i eksperte ostavio na cjedilu bez pojila, već je krenuo u predizbornu kampanju okrivljujući SNSD na svakom koraku uz istovremenu obuku koju nad njim i nad njegovom strankom provodi američki Nacionalni demokratski institut (u učenju je spas ali se stranka tim vještinama uči od početka a ne kada sve pogubi, propadne, izlaže se narodu i siđe u opoziciju).
Dragan Čavić, Depeče, Demokratska Partija Čavić, aktivirao se po sokacima izjavljujući da njegovoj stranci nije na pameti nacionalno nego samo građansko i, istovremeno, preduzeo akciju ujedinjavanja sa lokalnim političkim bolesnicima koji su osnovali stranke zarad lokalnih izbora i 36 glasova tetaka, strina u dvije ujne. Čavić je još manje pogodan za obuku, pošto je propao kao Predsjednik Republike i kao predsjednik Esdeesa. Sada mu je politički program to što priča kako je pogrešno što je Dodik pričao o referendumu, daleke 2006. A svoj politički procvat je doživio kada je nastojao svim silama da prihvati Ešdaunovu Reformu Policije i da Republiku Srpsku stavi pod noge tom engleskom kolonizatoru krotitelju.
Zdravko Krsmanović, koji u sarajevskim medijima predstavalja da je potpredsjednik SAD, Bajden, došao zbog njega u BiH ali je to prikrio pozivajući i ostale da im održi kraći govor, poznat po tome što zastupa tezu da da između Une i Drine treba da postoje samo dva nivoa vlasti – Sarajevo i Foča, Država i opština, nedavno je provalio, u skladu sa činjenicom da su mu obrve veće od brkova, da će reformisati Socijalističku partiju kada svrgne Đokića. Kada na kongresu SP, najesen, pomene ta dva nivoa vlasti i ukidanje entiteta, dobiće glasova koliko i Terzić na kongresu Esdea.
O Milanku nisam evidentirao slične tektonske aktivnosti.
Karakteristično za tri pomenuta jahača apokalipse jeste da se svatri nude i prodaju, mnogo više nego što ih neko kupuje ili što neko igra na njihovu kartu. Još samo da se dogovore oko formule da Krsmanović bude član Predsjedništva BiH, Ivanić Predsjednik Republike a Čavić predsjednik Vlade. Možda, u tu svrhu, da formiraju i zajedničku stranku PDPKF, Pedepe, Depe i Krsmanović Foča.
Apokaliptičari nisu shvatili da je politička ljestvica u Republici Srpskoj dignuta metar iznad svjetskog rekorda.
I da je broj pokušaja ograničen.

STRATEGIJA LJIGAVE JEGULJE
Milorad Barašin, glavni tužilac Tužilaštva BiH, postao je, i ostaće, poznat po tome što je išao na pričešće, rukoljub, koljenoklek i miropomazanje kod Rafija Prvog Gregorijana. U ohaer.
Nije tužilac i nije nezavisan ako jednom barem, u mandatu, ne ode na noge, u ohaer.
Kao i kod Dudakovića Režisera, tako i kod Barašina detektujem istovrsnu hrabrost javnog dokazivanja onog što svi pretpostavljamo da jeste a ne želimo da kažemo. I intervju sa Glavnim Tužiocem objavljen je u Danima.
Da ne bih vršio pritisak na Tužioca, jer nisam s njim čuvao ovce, samo ću predočiti izvjesne bisere u obličju njegovih citata:
Uopšte nisam gledao te snimke (pitaju ga za Dudakovića), jer je to vjerovatno bilo u nekoj od informativnih emisija, u vrijeme kada sam ja već na svom radnom mjestu, a na radnom mjestu ne gledam televiziju.
*
...da Milorad Barašin ide da čuva ovce u Srbac. U Srpscu nikad nije bilo ovaca jer je to poljoprivredni kraj i ovce se nisu uzgajale.
*
Maratonci trče počasni krug gledao sam nekoliko puta sve iščekujući da se na tim snimcima pojavi događaj koji se veže za ratni zločin i za generala.
*
Haj’mo procesuirati krupne predmete.
*
Dudaković je nevin, dokazi se prikupljaju...
*
Mi smo pokušavali ući u njihovu bazu podataka što se tiče tog područja, međutim, nismo uspjeli. Vjerovatno će se u neko drugo vrijeme moći ući u hašku bazu podataka.
*
Komandna odgovornost je izuzetno teško dokaziva.
*
Ja sam iz tužilaštva Slavonski Brod, putem međunarodne pravne pomoći, dobio određeni zahtjev da provjerim podatke: gdje živi i šta radi Momir Talić (general koji je umro u Haškom tribunalu. Op. R.V.)
*
...a u Tužilaštvu BiH se mora vršiti psihološka priprema.
*
Što se tiče Tuzlanske kolone ja znam šta ima kod nas i sve te predmete i Dobrovoljačku treba riješiti u BiH, jer tu je mjesto izvršenja zločina, ako se zločin uopšte desio, što zapravo prvo treba utvrditi. To su određene vojne aktivnosti i treba neko ko je stručan da kaže da li tu postoji zločin, da li je to vojna operacija, o kakvom se događaju radi – to je kompleksan posao.
*
Ovo nije jednodnevni, već malo širi problem, i Milorad Barašin neće napraviti istorijsku grešku zbog koje bi njegovi potomci ispaštali.
Strategija ljigave jegulje.
Samo za patriotsku ligu, sarajevske unitariste i generala Divjaka, sporne su optužbe da se u Dobrovoljačkoj desio zločin, da se u Tuzlanskoj koloni desio zločin, da je general Dudaković komandiovao zločine, da se u Sujekovcu dogodio zločin... i za Glavnog Tužioca, bože mi oprosti.
Samo elementarno disfunkcionalni pravni um ne vidi zločin u naredbama: Pali sve, Strijeljati na licu mjesta, Pobiti sve, niko se ne smije izvući...
I tako petnaest godina.

BOLESNI GENERAL

Od početka emitovanja zločinačkih storija sa Režiserom Generalom u glavnoj ulozi, pokušavao sam da, iz poštovanja prema činu generala, bez obzira što se radi u generalu Armije BiH, ne prihvatim činjenicu da se radi o primitivnom monstruozitetu.
Ali nisam uspio.
Razumio sam da mediji i razna udruženja nastoje da odbrane Režisera Generala jer se na taj način čuva stereotip kako smo mi bili žrtve, patriote, državobranci, šehidi a oni, protuve, agresori, koljači i genocidaši. Pogriješili su samo što su mu dozvolili da govori i daje intervjue. Prvi medijski zakon glasi: količina pohranjenog primitivizma u svakoj individui penje se na osmu sa svakim povećanjem broj intervjua dotične.
Zadrigla Režiserova faca, iz svih epizoda, od Paljevine, do Strijeljanja na licu mjesta, odaje sirovost balkanskih brda i odustvo bilo kakve armijske profesionalnosti. Na stranu to što nije general ako je teži od osamdeset pet kilograma. Generalova scena o režiseru, glumcima i mrtvacima, školski je primjer umne militarističke poremećenosti. Nije morao da daje intervju Danima da to i dokaže.
Atif General Režiser navodi jedan svoj plemeniti podvig iz patriotskog ratovanja jer mu je Alija izdao samo jednu naredbu: Spasi narod. Uhapsio je, u Bihaću, neku sestru nekog Saračevića, koja je bila udata za Srbina, sredivši sa službom bezbjednosti da to bude pod izlikom da sarađuje sa agresorima i da šijunira. Onda je dotični Saračević koji je bio u armiji Fikreta Abdića, molio da mu puste sestru. I Atif Režiser ju je pustio ali je navodnog zaslužnika za to podmetnuo kao ubačenog elementa kod Abdićevaca.
Možete misliti na šta je sve spreman bio u ratu, i šta je sve radio, kad je mogao na pravdi boga da hapsi ženu, ni krivu ni dužnu.
Svaka armija je monstruozna, kojoj civili nisu zakon.
A o ostalim glupostima i urođenom primitivizmu Generala Režisera, u pomenutom, i u drugim intervjuima, ne vrijedi trošiti riječi.
Trudio sam se da tu plemenitu, patriotsku, šehidsku Army BiH ne povezuje sa cacama i ćelama.
A oni je povezaše sa Dudakovićem.

DOBRO VEČE, BOSNO
Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival.
Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi.
Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama.
Odsvakle.
To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas.
Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti...
A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani.
Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum.
Bosna ne postoji.
To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna.
Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Groždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.

UŠI I STRAŽNJICA DRAGANA ČAVIĆA
Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.
Jedino dirigovano-plaćenička bulumenta ima šta da pita Čavića. U Republici Srpskoj, gdje bi trebao da se obrati biračkom tijelu, nema ko šta da ga pita jer je Čavić sve rekao. To će on okarakterisati kao medijski mrak. Ali prava životinja nisu ugoržena ako volovi ne mogu ući na Vembli.
A i da ga mediji u Republici Srpskoj nešto pitaju, Čavić zaista nema šta da kaže.
U Avazu se hvali, i istovremeno podsjeća strane ambasade, da je imao obavezu da napomene da se u Srebrenici desio zločin.
Ne radi se o napomeni nego o priznanju da je tamo genocidizirano više od osam hiljada ljudi a što nikada nije ustanovljeno i nikada neće biti ustanovljeno. To je Čavoć uradio po nalogu Ešdauna jer je to jedna od alatki koja pomaže ukidanju Republike Srpske, svetog ešdaunovsko-sarajevskog cilja. Poslije toga su bošnjački neartikularci divljali o tome da je to počinila VRS i PRS, dakle institucije Republike Srpske, dakle, direktno Republika Srpska. Koju treba ukinuti kao genocidnu tvorevinu.
To je Čavić.
A to što kaže da je važno napomenuti i njegov potez, u svojstvu Predsjednika Republike, davanja mandata Miloradu Dodiku, dakle opoziciji, nikako ne ide njemu u korist. Ako je tačno to što sada priča o vlasti, vladi i Dodiku, onda je Čavić tada katastrofalno pogriješio. Nesposoban je političar. Ako nije tačno to što priča, onda se Čavić i sada jeftino prodao.
Najvažnija teza Dragana DP Čavića je da sada vlast u Republici Srpskoj siječe uvo da krpi dupe. On uljudno kaže: stražnjicu.
Prvo stražnjica se ne krpi, stražnjica se začeplja.
Drugo, Čavić nema kredibilitet da govori o toj mitskoj sceni o ušima i guzici. Dvaput je dobio po ušima, kada je propao kao Predsjednik Republike i kao predsjednik Esdeesa. A guzice je dao i onomad i sada, da bi mu ostala oba uha.

ŠTA SE DOGAĐA SA ODBRANOM
Nekada smo, u opštem cvrkutavom zanosu bosansko-hercegovačkom varijantom bratstva i jedinstva, hvalili, i hvalili se, reformu odbrane koja je, u svojoj reformskoj suštini bila ukidanje Vojske Republike Srpske.
Danas bacamo pare za te oružane snage BiH, skoro koliko ponizno molimo od Ememefa da nam godišnje daje da Federacija a time i BiH, a time bošnjački ukidači Republike Srpske, prežive.
Suštinski, u Oružanim Snagama BiH, stanje je veoma loše. Nedavni slučaj sa upitom da li pripadnici OSBiH smiju pjevati Lađu francusku, samo je vrh ledenog brijega međunacionalnih odnosa i uvertira u otvaranje novog međunacionalističkog poligona. U papirima Ministarstva Cikotić, i Oružanih Snaga, nema srpskog jezika, kako stoji u svakom privitku. Reformator Radovanović, nagrađeni ataše, iz Brisela šalje izvještaje na engleskom jeziku. Ne postoji popis imovine o čemu svjedoče dopisi načelnika generalštaba i ministra odbrane, u istoj 2008., gdje prvi kaže da nema popisa a drugi u osam redaka izvještava Špirića da imaju popis. Postoje otvorene sumnje da se municija, pješadijska, topovska, tenkovska i minobacačka i lako pješadijsko protivoklopno oružje samo prepakuje i prodaje neznanokud. Jer, nakon uništavanja nema sekundarnih sirovina. Ili se kriju pošto kilogram mesinga košta 5-6 maraka a jedna haubička ima 11 kilograma. U uništavanju, delaboraciji, nepotrebne municije i MES, koje ne mogu koristiti za SL u OSBiH, nejednak je tretman federalnog u Vogošći i dobojskog punkta u Republici Srpskoj. Radi se, po podatku iz jula ove godine, o pet hiljada tona municije i MES. 80% sredstava od toga bi moralo doći entitetu kome pripada municija. Ali pare ne stižu, jer, navodno sve odu na troškove. Arhiva koja se nalazi u Kasarni Kozara u Banjaluci ne vraća se Arhivu Republike Srpske, iako je federalni arhiv davno preuzeo arhivu tamošnje bivše vojske.
Iako je Vlada Republike Srpske, kao i Narodna skuština, jasno donijela zaključke, na osnovama zakona, o pokretnoj i nepokretnoj vojnoj imovini, svim ilegalnim silama nastoji se raditi mimo Zakona o odbrani. Imovina vojske na području Republike Srpske ogromna je. Ona pripada Republici Srpskoj, ono što je potrebno OSBiH, dato je na korištenje. Sada se to želi uknjižiti kao imovina Ministarstva odbrane. Kao i druge kasarne. Ti zahtjevi dolaze od inostranih radnih grupa i predstavnika, uz basove i udaraljke sarajevskih unitarista. A po popisu 2005. Ministarstvo odbrane Republike Srpske je imalo 167 hiljada kvadratnih metara zemljišta u vrijednosti od jedne milijarde maraka, 1226 objekata... radi se o lovi, dakle.
Sporazum o potrebnoj pokretnoj imovini OS BiH, drastično se krši.
Zakon BiH o odbrani, drastično se krši.
Državna, unitaristička borba za imovinu i vlasništvo nad kasarnama i poligonima koje sada koriste OS BiH, protivustavna je i protivdejtonska i prejudicira budući unutrašnji razvoj BiH. U povećanju autonomije, što je osnovna ustavno teritorijalna logika svake zemlje, jednog dana će se doći u situaciji da entitet na svojoj teritoriji ima strane vojne baze koje su vlasništvo nekog drugog. To je slučaj i sa Opštom Državnom Imovinom koju Sarajevo želi da uknjiži na Državu pa da je onda raji daje na korištenje. U svakom bi budućem postavljanju pitanja prava i nadležnosti entiteta, to bilo moguće proglasiti pobunom a ne ustavnim pravom.
BiH je izvanprirodna bračna zajednica čiji su bračnici unijeli svoju jasnu međunarodno priznatu egzisteniciju, ustavnu, teritorijalnu, materijalnu i političku imovinu. Čak i u običnom braku to se, bez obzira na ljubav, smatra nedodirljivim pravom.
Podržavljenje imovine koju koriste OSBiH klasična je otimačina i jedna vrsta tihog državnog udara kojeg provodi nepostojeća Država nad svojim sastavnim dijelovima, nad Republikom Srpskom, prije svega.

HELSINŠKA TETKA
Profesor Ivo Banac, profesor istorije na američkom univerzitetu Jejl i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, poznat kao zaštitnik izbezumljene Pukijeve žene, prije pogibije dotičnog, ponovo je istupio u sarajevskoj javnosti i predstavio se kao ekspert za američke poglede, evropske rogove i Bajdenovu taktiku. Više od svega, ekspertirao se kao stručnjak za BiH, raspad, rat i region.
Taj već profanisani javni istupnik, ne znam samo gdje taj red helsinškijanaca nađe takve paćenike da se bave nekim zaštitama pojedinaca i grupa kad sami ne umiju po crnoj zemlji da hode, najprije je izgubio unutrašnji kredibilitet u Hrvatskoj jer je učesnik prljavih unutarodborskih previranja a potom je i ulično vodanje Pukijeve žene srozalo ugled jednog predsjednika HHO do dna šahtova u Hajnclovoj ili bilo kojoj drugoj zagrebačkoj starijoj ulici, a sada ga gubi istupajući u ime BUB-a, Bošnjačke Unitarističke Bulumente.
Očekujem da, uz predsjednika HHO, počne obnašati funkciju predsjednika balkanskog odbora BUB.
Deplasirano je komentarisati razočaranost BUB Banca Bajdenovom posjetom kao i istorijsku tezu: Stvari idu svojim putem, Amerikanci imaju globalnu sliku ili: Niko ne može biti siguran da je politika Berlina istovjetna Parizu.
Ali termin koji BUB Banac upotrebljava za BiH, reintegracija, neodoljivom regimentalizacijom me podsjeća na redarstveničko-piromansku reintegraciju Hrvatskog Podunavlja i Kninskog Balvan Regiona.
Ono što je umobolno u Bančevom istorijskom pogledu na BiH jeste savjet Bošnjacima: Treba jasno reći da će svaki pokušaj podjele BiH završiti oružanim sukobima.
Ivo Banac, dakle, profesor istorije, zahtijeva da se istorija Balakana ponavlja, u krvi i ratu. On poziva Bošnjake da prijete ratom, da se spremaju za rat, da se ne plaše jer ako se plaše onda nisu u kontroli.
Moram reći da je jadna stvarnost koju preporučuje jedan profesor istorije, jedna helsinška tetka, kao što je jadna i bošnjačka, sarajevska, unitaristička klika koja angažuje lobiste koji javno savjetuju rat i podjarmljivačku reintegraciju.
Da li je, dosita, politička konceptura spala na marginalizovanog Banca koji u regionalnim okvirima ne znači ništa jer ni u Hrvatskoj ne znači ništa.

SNAGA BiH
Opada malter sa Harisa.
Najavljuje se, istina, u Avazu, formiranje nove stranke od raznih nekadašnjih stopostotnih članova SBiH, pod praznim i zvučnim nazivom Snaga BiH.
Ideja BiH je prazna ideja.
To nije politička ideja.
To je staleška, cehovska ideja, vodilja onih koji od toga imaju svoju finansijsku, položajnu ili običnu podguzno-foteljašku korist. Kada je počelo poslijeratno političko komešanje, zvali su me ljudi koji su osnovali Stranku boraca Republike Srpske i predložili da budem član. Rekao sam im da stranka boraca ne može da postoji, čak i da rat stalno traje, kao što ne može da postoji ni Stranka poštara, Demokratska stranka geometara, Narodna stranka šumara, Liberalna stranka obućara, Stranka penzionera... sve to može da postoji kao cehovsko udruženje ali ne i kao politička stranka jer nema ispod sebe političku ideju.
Tako je i sa BiH.
Drugi par opanaka, koji će dovesti dotle da se Haris ne kandiduje na sljedećim izborima, jer nema nikakve šanse, jeste tehnologija osipanja i dijeljenja. Kao što je Haris osuo dio članstva SDA i formirao SBiH, sada se to isto njemu događa. To se događalo i u Esdepeu, Esdeesu pa onda u Esenesu, u Espeu...
Dabome, uloge u tom procesu imaju i domaći i inostrani faktori, to je političko d.o.o. čiji dijelovi se ne vide u popisu vlasništva nego dionice glase na donosioca.
Kakavgod je Haris, sve je upereno protiv njega.
Mene, kao političkog gledaoca, veseli činjenica da se opet okuplja jedna stranka oko prazne ideje, kao što je i ideja demokratskog progresa, demokratija Čavić...
Biće lakše na izborima.
No, bošnjačko nacionalno pitanje ostaje i dalje glavni probolem Sarajeva. Lagumdžija svoju snagu gubi konstantno, Haris je iskopnio odavno, Tihić je samo naočigled postao opet predsjednik Esdea ali sa tužnom činjeninicom da treba da postane i predsjednik Bakiru Izetbegoviću i ostalima. Ne može se bošnjačko nacionalno pitanje rješavati poluobličenim ucjenama i okupljanjem podanika iz Republike Srpske.
To, dalje, znači, da BiH ubrzano gubi šanse.
A stranku nazvati Snaga BiH može samo sitni nakupac političkim življem ili amater.

EVROPA NE ZNA ŠTA ĆE SA BiH
Miroslav Lajčak poručuje da Evropa sa BiH ne zna šta bi a mi njemu da nikada ni znala nam nije.
Ta politička formula primijenjena je i u doba staljinizma i njegovog udara na nezavisno, autohtono, demokratsko, bratstveno i jedinstveno samoupravljanje kada je Agitprop KPJ štampao milionski letak slijedeće sadržine: Da se ne bojimo Staljin nama šalje pismo a mi njemu da se nikad ni bojali nismo.
Ni Staljin tada nije znao šta će sa Jugoslavijom.
Lajčak samo dobro uočava, sada, nešto što se stalno događa u niski istorije.
Ti inostranci, u vidu raznih sila i koljača, od Otomanske imperije pa dalje, nikada nisu znali šta će sa BiH, i šire, pa su, ipak, glatko i samouvjereno dolazili ovdje i stvarali umobolnike koji će uz pomoć njih pronaći rješenje. Zato je, danas, BiH puna grobova i kamenja za koje se ne zna da li su grobovi pojedincima ili cijelim plemenima, zato danas, u BiH, ljudi ne mogu očima da se vide, zato su ljudi iz BiH ratovali na svečetirima stranama svijeta... zato danas ni sama BiH ne zna šta će sa sobom.
Invalidni domaći sarajevski, i još pokoji, političari, uživaju u obje činjenice da Evropa, pa i BiH, ne znaju šta će. Uživaju u toj igri egzibicionizma, sladostrasti i voajerizma sa vlastitom postojbinom i u obećanjima inostranih proroka o opcijama, rješenjim i ustavima.
U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa.
Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina.
Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.

RENOVIRANJE USTAVA
Otišao Sanader, otišao Sadović, odlazi i Oli Ren.
Teška su vremena, pa je Ren, evidentiačr za proširenje Evropske unije, došao u Sarajevo da se razboli i da donese Pismo Preko Save. U tom pismu Oli piše da BiH ne može u EU sa ovakvim ustavom jer EU želi da čuje jedan glas a sada ih se čuje više.
EU nije u poziciji da ucjenjuje i uslovljava.
Nema reference za tako nešto.
Primila je, na primjer, Mađarsku, Mađarska je u stvari „sve letila“ u EU. Stizale su bajkovite priče o tome kako cijela Njemačka više prljav veš velikih hotelskih lanaca ne pere kod sebe nego vozi u Hungariju, jevtinije je. Zapadne priče za istočnjake. Onda je jednog dana Mađarska bankrotirala. Nisam primijetio da je Oli Ren nešto rekao povodom toga. Očekivao sam da će reći da je znao da Mađarska sa onakvim ustavom ne može u EU.
Ni EU ne govori jednim glasom.
Neke zemlje su usvojile taj eustav a neke nisu. Sada ne znaju šta da rade. Postoje interesi a ne glasovi. Republika Srpska, jedan od glasova, ne može žrtvovati svoje najvažnije i temeljne interese ni za BiH ni za EU. EU bi to trebala razumjeti a ne dozvoljavati da je pojedini njeni javnosnici pretvaraju u lobističku organizaciju za ostvarenje nečijih sumanutih unitarističkih, u stvari osvajačkih, fatišiziranih ciljeva (po ocu svih osvajanja, Fatihu).
EU ima s kim da razgovara u BiH.
Predsjedništvo BiH i predsjedavajući Savjeta ministara će entitetima prenijeti sve što budu razgovarali sa EU. Ali EU mora da bude realna. Da pribrano razloži svoje ineteres da BiH bude unutra. Ako ga ne može obrazložiti, onda da izađemo iz simulatora integracija. Nisam uočio neki veliki interes za integrisanje Hrvatske, koja je jača i važnija zemlja od BiH, mada je i ona bankrotirala. BiH je, svi njeni glasovi, jasno rekla da ima interes da se integriše. Ali taj interes je mnogo zahtjevniji od bezviznog režima. Ne integrišemo se, valjda, u EU radi političkog istomišljeništva. Integrisali bi se zbog ekonomije.
Ne želimo da idemo na ustavni kurs ili večernju školu.
Stoga je, tumačim, Ren to o ustavu, i ostalo, rekao tek da nešto kaže.
Između ostalog, da smo, što se tiče priključenja EU, na dugom štapu.

SELEKTORI KRIVICE
Ne treba biti nikakav politički analitičar, Bžežinski, Kisindžer, Hantington, tajni analitičar trijade ili slične ilegalne grupe koja stoljećima upravlja svijetom, pa shvatiti da BiH nema nikakvu šansu.
Nakon snimaka, već stoti put, koji optužuju Atifa Dudakovića, velikog vojskovođu Petog korpusa AR BiH, od Bihaća, koji pokazuju kako se presuđuje kao u dispozitivu: strijeljajte na licu mjesta, kako se hladnokrvo ubijaju ljudi a da se ne zna ni otkud tu ni da li imaju bilo kakve krivice, a i da je imaju, morali bi pred sudove i tužioce, kako se strijeljanje na licu mjesta obređuje i zalijeva flašom alkohola a onaj zadrigli Dudaković pravi skečeve na temu filma o strijeljanju.
Morbidnost svakog ratnog zločina je jednaka. Slične su, mada krvoločnije, scene iz filma Škorpioni. Razlika je velika jer su tamo na sceni paravojne formacije i psihopate a ovdje regularna vojska i generali.
Neki javnosnici pokušavaju da objavljivanje filma povežu sa skretanjem pažnje sa optužbi Dodika ili sa pasoša. Sve to neće piti vode. Svakome ko je primirisao rata i zone borbenih djestava, jasno je da nema heroja, nema satenskin nacionalnih junaka pokreta otpora, pravde i oslobodilaštva. Svi ovdašnji ratnici nacionalističkih demokratskih ratnih stranaka dojili su istu sisu i isti metak. Onaj ko zločine razvrstava u oslobodilačke i agresorske i ko preuzima ulogu selektora zločina, ubija BiH u njenoj genetskoj strukturi.
Svaki dan slobode Dudakovića i hiljade drugih dudakovića, precizno i nepovratno razjeda Bosnu i Hercegovinu.
Bosna i Hercegovina postaje sudski slučaj.
Samo što ne mogu, kao oni iz tužilaštva, da kažem: Ne komentiram slučaj u toku.

KO JE PUSTIO TOMPSONA
Beogradska politika, iako je više ne uređuje kosa novinarka Ljiljana Smajlović, na naslovnoj strani donosi uglavuubijajući tekst najvećeg naslova: Ko je Tompsona pustio u Srbiju.
Tompson je, zna se, Marko Perković koji je bio u pozorišnom ratu u Hrvatskoj, protiv agresora, okupatora i četnika koji su živjeli u Hrvatskoj stoljećima a onda se jdnog dana probudili i postali agresori, angažovali Slobodana Miloševića & co. da im uradi inženjering i fizibiliti studiju i omogućili mnogim ispodprosječnjacima da budu dragovoljni heroji domovinskog rata.
Pozorišnog rata, jer je Marko Perković, kao i mnogi drugi, od toga pravio pozorište pa se negdje dočepao puške tompson, švercovane, dabome, i toliko bio opčinjen njom da je sam sebi dao i nadimak po njoj. Svakojake primitivce sam viđao u ratu ali ni jedan nije sebi dao nadimak kalašnjikov, osamdesetčetvorka, papovka, snajper, tetejac, hekler, uzi...
Drugi kanal Haertea, kojeg preuzimaju kablovski distributeri u Srbiji, emitovao je snimak ustašoidnog koncerta iz 2007. A onda su novinari, radikali i Politika, zavapili.
Nerazumljivo je da su Srbi još uvijek opterećeni Hrvatima.
Nerazumljivo je da opet neko, nakon toliko decenija ponavlja paniku iz vica: može li neko zaustaviti taj tanjug.
Nerazumljivo je da se opet ponavlja greška u supstanci svijesti da se od primitivaca, marginalaca i egzibicionista bez ikakave šanse za kvalitetnu socijalizaciju, zabranama, zatvorima i političkim etiketama, prave heroji. Kako je to komunizam radio od Alije Izetbegovića, Tuđmana i krajputaša. Kako je zabranjivao Ustani bane i Drma mi se, drma mi se.
Za Srbiju, za Srbe, i za uopšte, dobro je da Tompson pjeva te neoustašluke. Dobro je da ima publiku za to i da su mu koncerti posjećeni. Onda će Srbija, i ostali, znati s kim imaju posla. Onda će jasnije biti da je olujna desrbizacija temeljno urađena, kao nacionalni, kao fašistoidni, kao državni projekt a ne kao redarstvena akcija.
Hrvatska, tako, treći put postaje dužnik Srbima. Prvi put u eri pokolja u Jasenovcu i drugim logorima ustaša fašista, drugi put u eri protjerivanja, ubijanja i eliminacije Srba iz Hrvatske. I treći put sada, kada sistematski, kao državnu, nacionalnu politiku, protežira ustaštvo, antisrpstvo i fašističku mržnju. Jer HRT je zvanična državna, televizija Hrvatske i Hrvatska televizija.
Ta tri duga, kako istorija teče, neće se moći protektirati pričama o agresiji Srbije na Hrvatsku, neovisnu, nezavisnu, tompsonovu.

HRIŠĆANSKI KLUB
Izvjesni Mevlut Čavašolu, parlamentarac Turske i izvjestilac Vijeća Evrope za BiH, izjavio je, povodom neukidanja viza građanima BiH i Albanije, da je Evorpa pokazala da je hrišćanski klub.
Istovremeno je podsjetio na više puta ponovljene izjave premijera Turske Erdoana kojima je upozoravao Evropu da mora dokazati da nije ekskluzivni hrišćanski klub.
Zašto Turska ima potrebu da popuje Evropi?
A nema za to nikakvo istorijsko, moralno i vjersko pokriće.
Jasno je da Turska nema oslonca ni na jednoj strani. Govorim o tržištu, političkim grupacijama i geostrateškom segmentu.
Sa susjedima nije našla regioanlni jezik a svoj odnos prema hrišćanstvu je pokazala na mikroprimjeru Kipra pa i u odnosima sa Grčkom. Da ne idem u istoriju, kada je njena pradjedovina, Otomanska imperija, Evropu tretirala kao indijanski rezervat i nastojala, silom i sabljom, da je raskrsti, poturči ili istrijebi. Da ne pominjem genocid nad Jermenima, početkom ovog vijeka. Da ne pominjem sve veću islamizaciju države čime se polako pokopava civilizacijski doseg Kemal Paše Ataturka.
Pošto ne spada nigdje, trebala bi se civilizovanije okrenuti Evropi.
Evropa sama ne postavlja pitanje hrišćanstva. Da postavlja, turskih građana ne bi bilo u Njemačkoj i u drugim zemljama Evrope. Zašto bi ga onda postavaljala Turska. Osim ako sistematski ne želi da igra na tu kartu.
Banalizovati tehničko pitanje kao što su vize sukobom vjera i civilizacija, primjereno je samo lokalističkim marginalcima a ne evropskim parlamentarcima ili parlamentarcima neke zemlje koja pretenduje da bude Evropa.

POZIVNI ILI ODLAZNI BROJ
Ima više od mjesec kako je Dnevni list objavio zanimljivu storiju o pozivnim telefonskim brojevima za područje bivše Jugoslavije, mislio sam odmah to komentarisati ali se uvijek u prve redove progura neka tema iz dnevnopolitičkih saturnovih maglovitih prstenova.
Danas pokazujem karakter.
Dakle, kad sam radio kao majstor na štamparskoj mašini, jedna moja oštra svakodnevna kritičarka zamjera mi što, malo-malo, narcisoidno, kažem: kad sam bio ministar, pa sad okrećem list, dakle, 97. u BiH je grafički papir dolazio iz Španije ali tako da je jedna veletrgovinska firma u Beogradu imala ovdje svoje predstavništvo. Tada se Beograd zvao Savezna Republika Jugoslavija. Niko nije znao za Miroslava Lajčaka a ni za crnogorski referendum. Ali, na paletama papira iz Španije je pisalo: Serbia & Monte Negro a ne SRJ. Mislio sam da je odgovor u tome da se radi o posebnom ugovoru koji pokriva isključivo te dvije teritorije ili slično. Nisu mi znali ni dobavljači objasniti. Tek kasnije dolazi do transformacije SRJ u državnu zajednicu Srbija i Crna Gora.
Zanimljivo, kako neki šanski Natron, pun Marokanaca i druge jevtine radne snage, zna šta će se desiti sa nekom državom i odmah štampa takve etikete na svoje proizvode.
Slično je i sa pozivnim brojevima.
Bivša Jugoslavija je imala pozvini 0038. Kada je nastalo balknasko sranje, peta cifra, 1, dodijeljena je SRJ, 2, 3, i 4 su ostali slobodni, 5 je dobila Hrvatska, 6 Slovenija, 7 BiH, 8 je ostao na čekanju, 9 je dobila Makedonija.
Nastavkom procesa, 2 je pripala onom Monte Negru sa španske etikete. 3 će vjerovatno dobiti Kosovo. 4 ostaje da čeka ali je pitanje da li ostaje Vojvodina i do kada. 8 je iza 7 (prazno iza BiH), kao što je 2 (Crna Gora) jedno vrijeme bilo prazno iza 1 (Savezna Republika Jugoslavija).
Glavno pitanje nije da li će Republika Srpska kao Samostalna Referendumska Zajednica dobiti peti broj 8, 00388, nego da li je tada, na početku sranja sve bilo jasno a od tada do danas, samo se gubi vrijeme.
Mislim da jeste sve bilo jasno. Zato nema broja za Herceg Bosnu. Konfederacija sa Hrvatskom je, možda, bila dio tog plana pozivnih i odlaznih brojeva. Konfederativna sastojnica, logično, ima svoj pozivni broj jer se kao suverena, uključuje u konfederativni odnos.
Sudeći po španskoj etiketi, tačno je da dijete zadnje sazna da će biti seksa.

FOBIJA OD FOBIJE
Posljednjih mjeseci traje agresivizacija islamsko-bošnjačkog segmenta koja se može ustanoviti u vjerskom sektoru, političkom sektoru i nacionalnom sektoru.
Na javnost se desantuje upozorenjem na proces islamofobije, odnosno stvaranje, širenje i propagiranje straha od islama. Štagod se napiše ili se javno kaže a što ne pogoduje i ne prigoduje zvaničniku islamske zajednice, nailazi na opsežne i oštre osude. Tako je na stavove jednog književnika reagovao agitprop ambasade Irana u Sarajevu ali jezikom islamske zajednice. Povodom napisa o Gluhoj Bukovici i navodnoj zloupotrebi maloljetne Mrduše Donje, mediji su optuženi za napad na islam. Proglašava se nova političko-nacionalna platforma pod oznakom Bošnjači ispravljaju kičmu. Povodom odluke EK da ne oslobodi raju viza, sirotinju raju iz BiH, sa Kosova i iz Albanije, agresivna novinarka Avaza kaže da je to uradila hrišćanska Evropa i ostavila Bošnjake u hajvan-vagonu. Takozvanim G-kolima. Islamska zajednica, povodom tuče pred nekom mostarskom džamijom u kojoj je poginio jedan vjernik, nakon molitve, pominje ubistvo muslimanke u Minhenu, od strane Nijemca i, ponovo, medije i političke pritiske na islam. Na političkoj maloj eksperimentalnoj sceni Tihić preuzima ulogu prvog u Bošnjaka i ucjenjuje, uslovljava i ne želi razgovarati sa Dodikom bez svjedoka i zapisnika čime se treba sugerisati: Ja, Bošnjak, mi Bošnjaci, pošteni smo a svi ostali lažu, varaju, i kradu. Manji potpredsjednik Republike Srpske postrojava Klub Bošnjaka i naređuje blokadu Narodne skupštine Republike Srpske. Tunjo priprema bošnjački sabor. Na vanjskom planu Bilt se označava Srbinom a Solana pokajnikom što je Nato „ispravno“ bombardovao Srbiju pa naknadno voli Srbe i Srbiju te je, stoga, dobar i glup.
Dakale, ugrubo, imamo dva uporedna procesa. Jedan je forsirani trend samosvijesti unutar islama. Drugi je politički trend agresivacije bošnjačke politike prema svima na političkoj sceni.
Oba procesa imaju za cilj da probude nacionalne i vjerske strasti i potencijale i da se krene u inicijativu koja bi trebala riješiti vjersko i nacionalno posjedovanje Bosne, zasad još uvijek BiH.
Muslimani u BiH, koje glavni akteri oba trenda zovu Bošnjacima, ili i oni sami sebe zovu Bošnjacima, stoljećima praktikuju jedan drugi islam i jedno drugo „bošnjaštvo“. Umjerenost, tolerancija, svečetiri strane čaršije, mudrost, dobročinstvo. Sada su eksponirani jednom drugom netolerantnom, posvojiteljskom, agresivnom i vjerskom i političkom bosnonazoru. U glavama običnih ljudi produkovana je kakofonija začinjena žutom trakom žrtve, nepravde, neimanja vlastite države za koju je žrtvovan mir. Čak ih i vlastiti mediji nazivaju stokom. Vjera se ne ispoljava više kao stoljećima, dok mujezin s minareta moli na sav glas, nego na radikalizovan način bogatih džamija koje izazivaju strah, bez drvenih minara i hodže koji uči za svoju mahalu.
To mora izazvati šizofrenu politizaciju i islamizaciju. Podvojenost političkih opcija i vjerskih tehnologija. Kod neukog i mikroprovincijalnog svijeta, naročito mladih bez posla, obrazovanja i perspektive, to zakonito dovodi do agresije koja nije primarno okrenuta drugoj vjeri ili drugoj naciji nego je, čak i kad je tako, uvijek okrenuta prema sebi. Ljudi pojedinci su nezadovoljni svojim nerazumijevanjem uloge u koju ih se vagonira i reaguju nagonski, refleksno, animalno.
Na žalost, za sve se okrivljuju drugi. Klasika.
Taj proces je veoma opasan. On traje od prije početka ratova u BiH. A ratovi su dio tog procesa. Bošnjaci, odgovorni na višem nivou u odnosu na provincijalne destruktore, trebali bi se zapitati šta se događa unutar islama u BiH. Tek tada se može naći odgovor i za svjetovnija pitanja kao što je politička artikulacija i realni interes.