BEOGRADSKI LIST „DANAS“ I IVO BANAC
NA TUĐOJ SISI
Kad vam, državama i društvima, međunarodne institucije, međunarodna zajednica i internacionalne asocijacije, omoguće priključenje na svoju sisu, koja se može označavati i muškim imenicama, ne treba odmah da vam se usta ovlaže i nabuja sladostrasnost, znajte da im je namjera da vam uvrnu i uši, začepe usta i druge odvode i ugrade vam motorčić tomosovog mopeda kako bi mogli da se, ograničeno, krećete i zvrčite okolo onako kako oni žele.
Transparensi internešnel je svjež primjer. Nekoj curici su uvalili da priča o navodnim milijardskim mahinacijama Dodika i Republike Srpske u Rafineriji nafte Ruski Brod.
Ali, hajde što su uvalili curici, nego su uvalili i prof. dr. Ivi Bancu, predsjdatelju Hrvatskog Helsinškog Odbora, poznatijem kao branitelju poluizluđene žene samozaluđenog pokojnog Pukija, da pred Helsinškim komitetom oba doma Narodne skupštine Republike Amerike, priča o tome kako evropeizacija zapadne politike na Balkanu nije donijela rezultate pa Amerika treba da drmne mamuzom o pod, kako Dodik stvara uvjete za nove sukobe, kako je etnička teritorijalizacija loša za budućnost BiH.
U jučerašnjem Beogradskom Danasu, izvjesna stalna kolumnistica Nataša B. Odalović, u poevropljenoj rubrici Vostani Serbie, politiku Republike Srpske naziva mangupskom, seoskom politikom koja i jezički obesmišljava napore da se zajednički prevaziđe prošlost. Uglavnom, sere nešto protiv toga da se Bosanski Brod ne zove više bosanski. U istom broju kada je objavljen i redovni dodatak tog lista pod nazivom „Sandžak“.
Dakle, u jedinstvenoj Serbiji, može da postoji posebna jedinica Sandžak, ali Republika Srpska ne može da donosi uredbe iz svoje lokalne nadležnosti. Najbolje i da ne postoji Republika Srpska. Vostani Nataša i reci zašto bi u Republici Srpskoj postojao Bosanski Brod? I što Nataša B. O. fekalizira temu o kojoj ne zna ništa, kao i Banac, američki profesor, koji je sa njom na istoj sisi. Ako su joj novine plaćene da, na dugi rok, pripremaju otcjepljenje Sandžaka od Srbije, ne bi trebalo da se bavi honorarnim radom u Bosni, jer ona tako zove Bosnu i Hercegovinu. Pa bi bilo logično da Serbiju zove Srbija i Sandžak. U Serbiji možda i postoji Sandžak ali ovdje sigurno ne postoji Bosna. To bi NBO trebala da zna, kao što bi i Ivo Banac trebao da zna da je Hrvatska nastala na etničkoj teritorijalizaciji iako se to, još, ne izučava na Jejlu, gdje cucla svoju američku sisu, i da njegova priča o Republici Srpskoj ima validnost kao i stav cazinskog helsinškog odbora o zaganju za naziv Hrvatski Knin.
Sačuvaj me bože zagrebačke i beogradske brige za Srbe u Bosni i Hercegovini. Naročito me sačuvaj bože brižnih plaćenika, honorarnih pušitelja, narcisoidnih samoiscjelitelja, demokratoida u službi stranih izdajnika i bezudnih i bezjajnih editora misli tajnih službi upakovanih u šarenkaste omote civilnog društva, sa mašnicama.
Ako taj beogradski Danas već po plaćenom zadatku ima zeleni podlistak „Sandžak“ i isključivo prenosi unitarističke tekstove iz sarajevske štampe, ponekad i iz Sarajevskih Nezavisnih, niko mu nije dao za pravo da popuje Republici Srpskoj. A ako taj amričkasti profesor Banac ima zadatak da korigira vlast u Hrvatskoj zalaganjem za prava skrajnute babe, nema potrebe da glumi geostratega i miješa se u unutrašnje stvari Opšte Okvirne BiH.

KAKO UPROPASTITI VASILA
Pošto Juga više ne postoji, nekidan je objavljena marginalna vijest: Vasil Tupurkovski, profesor pravnog fakulteta u Skoplju, bivša jugoslovenska socijalistička republika Makedonija, zbog pronevjere tri miliona dolara, dodijeljenih kao krediti bez garancija, osuđen je na tri godine zatvora i povrat 1,5 mil. dolara državi.
Ko je Vasil Tupurkovski?
Jedna od Titovih omladinaca koji je, za razliku od balzamovano uskurčenog Bogića Bogićevića, folerskog Brane Miljuša ili ulizičko smijuljavog i podmuklog Azema Vlasija, obećavao da može da postoji i ljudskija vrsta neformalnih a sposobnih, pametnih i pronicljivih političara. Vasil je bio briljantan učenik, možda najmlađi Makedonac koji je doktorirao na univerzitetu u Mičigenu, SAD, član Predsjedništva SFRJ i obavljao tu dužnost u džemperu, veoma politički pronicljiv jer je Miloševiću rekao da ako se odcijepi jedna socijalistička republika, socijalističke federativne više nema.
A onda je došlo do istorijskog sranja. Nakon krvi i klanja, stigla je demokratija i samostalnost. I u Makedoniju. Izbori, stranke, nacionalna i vjerska egzaltacija, masturbacija i ejakulacija.
Uglavnom, Vasil Tupurkovski osniva svoju stranku, sa Tajvanom dogovara veliki kredit a da, zauzvrat, Makedonija prizna Tajvan što se i dogodilo. Bila je to istorijska budalaština. Od tog obećanog kredita stigla je neka parica a Vasil je, kao direktor Agencije za obnovu i razvoj, davao te kredite i – zaglavio.
Kao što je poznato, svaki čovječuljak, prije nego što postane čovjek, rađa se potpuno bezazlen, human i pošten. Uslovi, kasnije od njega, mogu da načine sve u karakternom spektru, od divljaka do kreativca.
Balkanoidni primitivni provincijalni politikoidi, srušili su sve što je ličilo na sistem, pod izlikom da je to komunizam, totalitarizam i staljinizam. Po sistemu: svijet počinje od mene i završava se sa mnom. Stvorili su svoje uslove: narcisoidnost, nacioidnost, kriminalnu odbranu nacije, nepotizam, voluntarizam, politički amaterizam. Ti uslovi stvaraju takve ljude, kao što je samoupravni socijalizam stvorio Vasila Tupurkovskog, pametnog, uspješnog, neformalnog. Na prostoru bivše SFRJ odnjegovane su čitave horde nepoštenih kriminalizovanih primitivaca i voluntarnih amaterskih političara. Oni su dobili svoju djecu među kojima su i oni koji ratuju kadgod se u Mostaru igra fudbal itd. Ti uslovi i taj sistem onemogućavaju da se stvori i prosječan a kamo li iznadprosječno društveno odgovoran čovjek kao javno i političko biće. Ti uslovi i taj sistem su uspjeli unakaziti i Vasila Tupurkovskog. Deprimirajuće je zamišljati šta će biti od onih koji se danas rađaju, kakvi se monstrumi mogu očekivati.
A Vasil Tupurkovski? Nije uspio shvatiti da nije svačije osnivati stranku, nije svačije baviti se međunarodnom politikom a naročito priznanjima novih paradržava, nije svačije petljati se u međunarodni kapital i investiranje. Naročito ne u uslovima koje su stvorili balkanoidi.
Šteta.

STIGLE SU MI LASTE
Danas, oko 16 časova stigle su mi laste koje se već godinama gnijezde u kući u kojoj je smještena naša mala štamparija.
Prije nekoliko dana sam u naselju, Debeljaci, šest kilometara od centra Banjaluke, primijetio prve laste. Ali, moje su stigle danas, 9. aprila. Odmah su kroz njihov prozorčić u vrhu teških limenih vrata, provjerile gnijezdo. Po bjelini prsa i veličini, zaključio sam da se radi o onima koje su se izlegle prošle godine. Ako ih se vratilo svih petoro, onda će nekoliko dana biti male borbe oko toga kome pripada gnijezdo. Prošle godine je zauzeo mladi mužjak. Ne znam gdje su ostali naši mjesto za gradnju novog. Takođe, teško je ustanoviti po kom sistemu se zauzima gnijezdo, kada to čine roditelji koji su bili prošle godine a kada mladi. Nisam nikada primijetio borbu među lastavicama. Osim jakog i paničnog pjeva kojeg praktikuju dok se diskutuje ko će u gnijezdo kao i kada se približim gnijezdu sa jajima i mladima ili, dolje, prolazi mačka.
Moji prijatelji su me ubjeđivali da ih obilježim malim plastičnim oznakama za nožice ali sam uvijek to izbjegavao zbog straha da im ne ozlijedim kosti ili da ih majka ne izbaci iz gnijezda kada primijeti obojen strani predmet. A ne znam ni kako bi se moglo kontrolisati koja se lasta sa kojom oznakom vratila. Laste se ne daju hraniti, ne žele da budu blizu čovjeka da bi se ustanovili takvi sitni detalji na nožicama.
Ove godine pravim i jedan eksperiment. Gnijezdo koje sam zatekao kada smo kuću prepravljali za štampariju i koje se nije koristilo jer je tik iznad bučne mašine, prenio sam u prizemlje i zalijepio ga na zid, pod plafonom, uz ono koje su napravile kao zamjensko i godinama ga koriste. Očekujem da usele i to gnijezdo. Ako tako bude onda im mogu za sljedeće proljeće pripremiti vještačka gnijezda, da ne gube vrijeme na gradnju i da se komotno mogu izvesti dva legla. To drugo leglo bi imalo više vremena da se osnaži i da ne strada u dugim letovima na jug.
Laste su pravi znak proljeća i života.
Iako su rubovi šuma posuti proljetnim cvijećem, iako magnolije okrupnjavaju svoje ljubičaste cvjetove, iako su njive i bašte već uzorane, iako tanjirače rade, iako su voćnjaci u stablima okrečeni a u krošnjama ocvjetali, iako djevojke hodaju bez rukava, iako ja vozim bagija, nije počelo proljeće i nije počela ovogodišnja sezona prirodnog života, dok ne stignu laste. Bjelina njihovog poprsja i najmelanholičnije biće dovede do unutrašnje radosti koja otvara vrata ljubavi, užitku, oduševljenju, nadi i iščekivanju.
Ne znam zašto, čini mi se da živim dva života. Jedan sa lastama i jedan čekajući ih. Možda zato što svijet ne bi bio gledljiv bez lijepih žena i ptica lastavica.

MOSTAR,

U SKLADU SA
NAJBOLJOM

BALKANSKOM

PRAKSOM
Prosto mi žao što u redovnim godišnjim običajima izliva oduševljenja zajedništvom, suživotom i ljepotom vjerskog i nacionalnog prekorječnog prožimanja, poznatijim kao Mostarski dani Opsade, Krvoločnosti i Razularenosti u slavu fudbalske lopte i vječitog derbija Zrinjskog i Veleža, pored hrvatskih i bošnjačkih divljaka, ne učestvuju i srpski divljaci.
Slika bi bila potpunija a krivca bi imali unaprijed.
Valentin Incko, dobri austrijski čovjek, nekidan veli da neki vele da je u BiH stanje teško, neki vele da je sve dobro, nije bilo ustanaka i slično. Tako je i Dudek, kada su ga pitali da li je Regica bila nevina kad se udala za njega, rekao: neki veliju da je a neki da nije.
Nije potrebna nikakva analiza, ekspertiza niti upinjanje da se dođe do stvarnog stanja BiH. Potrebno je pogledati u nekoliko indikatorskih lampica pa vidjeti. Dobronamjerno pametnom sve se samo kaže.
Mostar je jedna od tih lampica.
On govori skoro sve. O nepovjerenju još odavno. Jer, niko ne vjeruje da onaj drugi nije srušio most. O tome da problem u BiH nije problem samo Srba i Bošnjaka. O tome da recepti međunarodne zajednice ne mogu da funkcionišu (ne pominjite Brčko, da nije bilo Gregorijana, ko zna kad bi se formirala vlast). O tome da nije u pitanju vlast nego prevlast. O tome da nisu samo političari vlasnici zabrinjavajuće retorike nego da je omladina posjednik krvoločne motorike. O tome da nisu u BiH problem blizanci užasa. O tome...
Odavno je poznato da je fudbalska utakmica najbolja dvosatna politička predstava o stanju nacije. U našem slučaju o stanju dviju ili triju nacija. Nastojati preko fudbala, nakon Mostara koji je postao potpuno tradicionalan i uobičajen folklor, odnosno preko Ćirine Reprezentacije, stvarati patriotizam, novo zajedništvo i cijele godine pjevati himnu Sve behara i sve cvjeta, iluzija je poput babinog salijevanja strava.
Mnogo je bolje zatvarati igrališta strave i užasa, podjela i javnog časa mržnje, nego zatvarati oči pred dugovjekim i dubokorjenim političkim, nacionalnim, vjerskim i kulturološkim činjenicama.

TURSKA U EU?
Vidim da se Barak Obama fokusirao na lobističke aktivnosti kako bi u Evropskoj uniji izdejstvovao mekši stav u pogledu prijema Turske.
Dvije činjenice su bitne za razmatranje ovog savjetovadno-naredbodavnog čina.
Amerika, ne samo Obama, shvata Evropsku uniju kao američku alatku za nekoliko poslova. Za uticaj na Rusiju i otimanje malih samostalnih posjeda oko velikog ruskog dvorišta. Za mehanizam učvršćivanja NATO saveza tako da se često ne zna da li se ulazak u taj savez uslovljava članstvom u EU ili se ulazak u EU uslovljava napretkom ka vojno-demokratskom savezu.
Amerika pokušava da redefiniše svoj odnos prema islamskom svijetu. Ponuda Iranu o novom početku i posjeta Turskoj, a u tom sklopu lobiranje za njen prijem u EU, ima za cilj da islamskim zemljama da do znanja da Amerika nije unaprijed neprijatelj i da želi da ima koliko-toliko sređene odnose, barem na nivou dioplomatske i međunarodne korektnosti.
Amerika se u oba slučaja ponaša kao sama na svijetu. Nije moguće potčinjavati EU svojim interesima kao što nije dobro problem spoljne politike i ugleda Amerike u svijetu uopšte svoditi na problem odnosa prema ili sa islamskim svijetom. Problem Amerike je odnos prema svem svijetu. Islam je, možda, samo najvidljiviji indikator.
Evropska unija mora da bude stabilan ekonomski i politički faktor u korist Evrope, prije svega. Čak i kada više niko ne bi bio primljen u EU, ona ovakva je dovoljna, ako je ekonomski i politički unutar stabilna, da vuče Evropu u ovom vijeku. Ako od EU pravimo pokret nesvrstanih, dobijamo konglomerat koji postaje amorfan i rastegljiv na dva kontinenta. To će uništiti efikasnost EU.
Turska će uvijek biti Turska i ne spada u Evropsku uniju. Njen prijem može značiti samo legalizaciju islamske najezde na Evropu od koje je prvi korak Cerićeva Deklaracija evropskih muslimana i zahtjevi koji su tamo iznijeti.
Kratkoročna potreba Amerike ne može da uništi dugoročne potrebe Evrope.
Amerika bi trebalo da zna da odnos sa islamskim svijetom nije u rješenju odnosa sa Turskom niti u pitanju njenog prijema ili odbijanja na vratima EU. Problem je mnogo složeniji čak i od samo vazdušno-demokratskog odnosa prema Iraku ili Afganistanu. Totalitarizam Amerike u gazdovanju nad cijelim svijetom i teritorijalno-politička agresivnost islama, barem su dva ravnopravna uzroka loših odnosa na tom nivou Amerika – Islam. Turska ne spada ni u jedan od ta dva segmenta, pogotovu, barem još, ne u agresivni fundmanetalni islamski sferarij.

NIŠTA KRIZA, SAMO USTAV
Došao sam do genijalne ideje.
Sam se sebi divim.
Možda ću i knjigu napisati.
I prodati prava za snimanje filma.
Ići ću po svijetu da držim predavanja. A u najsiromašnijim zemljama ću je primijeniti kao spasonosnu srednjovjekovnu alhemičarsku formulu o tome kako se od glupih teza i izjava može stvoriti konzistentna politika sa prizvukom prijetnji i simfonijom moći.
Ova svjetska ekonomska kriza, koja prijeti da od G-20 napravi G-dva ili tri, nije ništa. To je mačiji kašalj. Šta ako propadnu ti Dženerali iz Motorsa, Vojvode od Simensa, Opeli, Krajzleri, razni Bankovi, AIG (samo da ne propadne Mančester), MMF, Breton Vuds... Neka propadnu. Najbitnije su ustavne promjene. I to na dva kolosijeka. U Evropi i u Americi.
U Evropi. Potrebno je donijeti novi Ustav EU u kome će Portugalci dobiti pravo da se kandiduju za direktora seizmološke stanice u Mađarskoj a Danci za direktora centralne banke Grčke. To je u skladu sa poveljama o pravima i nadležnostima. Takođe, odmah se mora pristupiti promjenama tog novog Ustava EU kako bi se uskladilo točenje piva za vrijeme redovnog kola lige prvaka a u skladu sa najboljom evropskom praksom. Hajneken i Badvajzer se moraju točiti u omjeru potrošnje prije pada Berlinskog zida. Posebna regulativa se mora donijeti za prava žena pa da se otkloni svaka mogućnost da Berluskoni titra jajca u lihjevom džepu, razgovarajući na mobilni dok Angela Merkel čeka da ga uzdravi. Centralne nadležnosti Unije se moraju maksimalno ojačati kako bi mogla izvršavati zadatke iz nato-integracija i u skladu sa tim treba osnovati ministarstvo EU pod nazivom „Primite mi Tursku“.
U Americi. Novi ustav mora uskladiti pravo na smrtnu kaznu u svim federalnim državama. Takođe, izvršenje smrtnih kazni mora biti srazmjerno popisu iz 2001. Federalnim državama treba ostaviti samo četiri nadležnosti, čiščenje javnih nužnika, skupljanje lišća, izdavanje potvrda za pelcovanje pasa i borbu protiv štakora do 450 grama, ostalih 2.873.658 nadležnosti mora se reformom prenijeti na Obamu i Vajt Haus.
Taj paket, koji ukupno obuhvata 100 uslova i 200 uvjeta, mora se hitno riješiti primjenom najvećih demokratskih ovlaštenja. Ekonomska kriza, slom neoliberalizma, propast kapitalizma, milioni beskućnika, deflacija, recesija, denominacija, stagnacija i otpuštanje nekoliko miliona radnika, u drugom su planu.
Poznato je da se jedno društvo razvija isključivo na donošenju novog ustava i na ustavnim promjenama. Stvaranje novih vrijednosti, proizvodni rad, zdrava valuta, jak izvozni sektor, produktivnost rada... čiste su komunističke, marksističke, makartističke kategorije, neprimjerene ljudskim slobodama i pravima na ustav i diskusije o ustavu.
Od cijelog ovog procesa ustavizacije društva, jedino su mediji izuzeti. Mediji moraju imati apsolutnu slobodu da pišu i popišaju kogagod hoće. Samo moraju na dnu naslove strane ili u dnu ekrana, napisati, sitnim slovima: za sve primjedbe obratite se regulatornim tijelima ili dođite juče.

KORAK DO ANEKSIJE
Zla vremena su došla kad velika nužda natjera surog orla da zimu zimuje među kokošima kao i kada sitni crvi hoće, u blatu afričkog pojila, da proždiru telad ravnopravno sa krokodilima.
Lider Vaše Stranke, izvjesni Bojan Bajić, splavar sa Drine, na čijoj je promociji Vodenog Ćire, bio i nekadašnji američki ambasador, što se ima smatrati slučajnim i ne mora ući u zapisnik, održao je slovo na devedesetdevetom krugu intelektualaca u Sarajevu, pod demokratskim nazivom „Evropski put BiH i vjerovatna eksproprijacija entiteskih nadležnosti“.
Taj naslov uratka govori o tome kako bosanskohercegovački pijuni i njihovi mentori shvataju konstitutivnost tri nacije u BiH, čvrstinu entitetske dejtonske konstrukcije BiH i demokratski proces promjene ili izmjene Ustava BiH.
Najveći problemi BiH i jesu u tome što se, neustavno, nesagalasno i na silu, otišlo dalje od Devet Dejtonskih Nadležnosti BiH.
Sve što je neregularno uzeto od entiteta i dodijelejeno Državi, ne funkcioniše i neće nikada funkcionisati jer nema ustavno-pravnog temelja za to. Institucije koje su čardak ni na nebu ni na zemlji i koje svoj legitimitet i legalitet crpe iz nekadašnjeg stava međunarodne zajednice kojeg je prezentovao bivši ovaj ili bivši onaj, kancerogeno su tkivo bosanskohercegovačkog društva i pravnog sistema. Jer uzurpiraju nadležnosti i segmente a ne daju rezultate, jer ih objektivno ne mogu dati. Uz to, nikome ne odgovaraju pa ih se ne može sankcionisati ili promijeniti.
Baja sa Ćire tri dana i tri noći je učio riječ eksproprijacija. Da bi ona izgledala politički uvjerljivo i u skladu sa njegovom liderskom pozicijom u stranci. Baja je dao originalan doprinos teoriji i praksi političkih programa stranaka i partija, u ovom slučaju Naša stranka je politička bratija, omogućivši i da eksproprijacija postane okosnica politčkog programa.
Teza o potrebnoj eksproprijaciji entiteskih nadležnosti je teza o državnom nasilju, propagiranje prakse državnog udara i instaliranja totalitarizma pod izgovorom evropskih integracija.
Eksproprijacija nadležnosti samo je korak do teze o potrebnoj aneksiji Republike Srpske.

DA LI PAPA TREBA SRBIJI
Katolička crkva nema problema sa svojim vjernicima. Oni, kada prihvataju katoličnastvo, prihvataju ga bez pogovora i u vagonirajućem stanju ga praktikuju. Stoga katolička crkva proizvodi višak vremena i igrača za bavljenje i drugim poslovima. Političkim, ekonomskim, geostrateškim... Pravoslavni vjernici, slavenski prije svega, nisu visokohomogenizovana crkvena masa i djeluju na prinicipu oscilirajuće individualnosti pa se crkva, uglavnom bavi sama sobom.
Uz aktuelnost dolaska Pape Benedikta Šesnaestog u Srbiju, ovih dana se katolička crkva očitovala i na nekoliko drugih segmenata.
Glavni u Biskupskoj konferenciji Hrvatske, izvjesni msgr Sratić, boravio je, tiho i samozatajno, u Jasenovcu.
Bosanskohercegovački crkveno-katolički činioci su iznijeli prijedlog da se u BiH vlast dijeli na trećine svakom narodu a da se u lokalnim zajednicama primijeni princip „jedan čovjek, jedan glas“.
Katolička crkva se, dakle, ponaša kao institucija koju ništa ne obavezuje. Dok je u Hrvatskoj zakasnila nekoliko decenija u BiH trči pred rudu. U Jasenovac su trebali otići davno. I na daleko višem nivou. Da ne kažem papinskom. Katolička crkva ne može Blajburg, gdje su pobijeni ustaše, nešto četnika vjerovatno i drugi kolaboracionisti, sve skupa fašisti ili njihove sluge i podržavaoci, pretpostavljati fašističkom istrebljivačkom logoru, niti ga izjednačavati. A Blajburg praktikuje katolička crkva. I Jasenovac je organizovan uz njeno znanje i blagoslov.
Kasno je sada ići u Jasenovac.
Bez obzira što Vatikan nije priznao Kosovo, katolička crkva se još nije odužila Srbima.
U BiH, pak, katolička crkva priča o onome što nije njen posao. Ona nije politička stranka. Mada bih je prihvatio kao političku stranku pa neka na izborima dobije legitimitet da jednom znamo šta je hrvatska platforma i opcija. Kad se to moglo dozvoliti SDSDASHDZ onomad, što ne može Udruženju Građana Katolička vjera, na primjer, sada? Ali, ovako, katolička crkva se ponaša diktatorski, mentorski, propisivački, austrougarski. Zahtjev ili prijedlog o trećinama politička je diktatura. Nakon rata dobili smo teritorije na kojima nema određene nacinalne flore i faune i neće je nikada više ni biti. Neproduktivno je proizvoditi vještačke srpske, hrvatske, ili bošnjačke trećine tamo gdje ih nema ni pod mikroskopom.
I, dolazak pape u Srbiju. 410.000 građana Srbije, bez Nato Baze Kosova, izjasnilo se 2002. godine kao katolici. Da li je to dovoljan razloga da papa dođe. Naravno da nije. To je isto kada bi Obama išao na svako područje gdje ima nekoliko stotina hiljada crnaca. Bio bi predsjenik u egzilu. Posjeta pape je politička. Sinod je zato i ne odobrava, već nekoliko puta. Analitičari pitaju da li je dobro da papa prvo ide u Rusiju, prije Srbije. Zaboravljajući da su odnosi katoličke crkve sa Rusima drukčiji od odnosa sa Srbima. Papa, prethodni, bio je u Banjaluci. Bio sam protiv tog dolaska jer sam znao da neće ništa reći o više od 2000 Srba koji su od ustačke ruke pobijeni za jedno jutro, maljevima i sjekirama, bez metaka, u Drakuliću, a u organizaciji i pripremi je učestvovao i katolički svećenik, na tri kilometra od mjesta gdje su papi napravili binu.
Put za Srbiju ne otvara se na takav način.
Ali, neću da popujem papi.
Osim da kažem šta mislim.

IVANIĆEVA SAMOPONUDA
Mladen Ivanić je dao opširan intervju mostarskom Dnevnom listu. Taj intervju mi je otvorio oči jer nisam znao da Ivanić ima analitičke osobine Džejmsa Lajona, kao bivšeg propalog eksperta bosanskohercegovačke krizne grupe. Samo je on umio da daje tako površna viđenja za kratkovidu spoljnu upotrebu a po, za sebe, prihvatljivoj cijeni.
Ivanić je rekao da je Dodik nervozan i da ne zna da pregovara. Ja, veli, volim učestvovati u pregovorima i onda ću, ako nešto prihvatim to i realizovati.
Zatim je rekao da on lično vidi opoziciju na izborima 2010. ujedinjenu oko po jednog kandidata za člana Predsjedništva BiH i za Predsjednika Republike Srpske.
Sačuvaj me bože Ivanićeve realizacije onog što prihvati.
Tako je realizovao jedinstven račun za PDV pa Republika Srpska godinama ima problema sa bosanskohercegovačkim državnim kradljivcima para koje pripadaju ovdašnjem budžetu. Tako je surealizovao i dogovore o reformi policije pa su Dodik i SNSD, kada su preuzeli mandat od Predsjednika Republike, 2006., krv propišali dok nisu zaustavili ukidanje policije Republike Srpske...
Ivanić se, u stvari, nudi strancima kao kompatibilna konekcija što bi imalo značiti da se radi o političaru sa ćoška koji pristaje na sve, uz malo potpitanje o cijeni.
Druga ponuda Ivanića u vezi je s prvom. Kada govori o tome da opozicija u Republici Srpskoj na sljedećim opštim izborima, mada nije jasno šta je to opozicija, po njegovom mišljenju, mora da ima po jednog zajedničkog kandidata za dvije najvažnije pojedinačne izborne funkcije, on opet misli na sebe. Želio bi jednu od tih funkcija. Po mogućnosti, člana Predsjedništva BiH, pretpostavljam.
Mene živo zanima ne to hoće li strani izdajnici prihvatiti kakvog domaćeg izdajnika, kad mogu prihvatiti ratni paljanski umjetnički par Ceca-Vaca, mogu i svakog drugog, nego to na koji način će se opozicija dogovoriti oko dvojice zajedničkih kandidata. Čavić, Mihajljica, Ivanić i Bosić a, možda i još poneki Ivanićev ili Bosićev, treba da pobijede svoju predstavu o vlastitoj istorijskoj misiji, ljepoti, pameti i ekspertnosti i pristanu da podrže „onog kretena“ – sjetimo se kako je Mihajljica rekao da više od dvije godine krvari u Narodnoj skupštini i da je zaslužio da bude vođa opozicije, pa sve do ovih Ivanićevih izjava – a to izgleda prilično nedostižno.
Ivanić je na političarsko-funkcionerskoj berzi prvi izlistao jedinstvenu ponudu. Jasno je rekao šta hoće i kako će se ponašati ako ga odaberu.
Postoje i političke dame noći.

CRNI MEDIJSKI TALAS
Ljute se neki mediji, političkoračundžijski, porođeni opljačkanim novcem ili dojeni stranim nevidljivim i tajnim donacijama, povijani neoporezovanim pelenama, punjeni autistima, poluprovincijalnim primitivnim skriboidima, tetošeni od aktera međunarodnih aktera samonaduvanog vještačkog rejtinga ili od kakve veze glavnog u odjeljenju ogranka podgrupe podružnice špijunskog centra za slivove Bosne, Drine i Une, što sam rekao da je u BiH na sceni crni medijski talas koji ide duž jake i rovovski utvrđene neprijateljske linije na potezu FTV60 – ATV - BNTV. Neke celulozne, skoro toaletne, papirnate proglase ne uzimam u obzir.
Glavni orijentir u djelovanju tih medija jeste stvaranje sumorne slike propasti. Stoga oni, u svakoj minuti svojih informativnih i drugih emisija, govore o sirotinji, štrajkovima, protestima, smanjenim platama, nezaposlenosti, puno bose i gole djece, vladinim potezima koje se predstavlja kao promašaje, manipulišu glasanjima i SMS-porukama, daju prostor Gregorijanovim Slobodoumnicima (to je ona bulumenta koju je onomad Ragi okupio u nusprostorijama banjalučkog ohaera), prizivaju apokaliptične socijalne nemire, mame premijere u rudarska okna da bi pokazali kako rudari rade u teškim uslovima, kao da negdje u svijetu rade sa leptir mašnama, demonstriraju cinizam, sarkazam, podsmijeh i nadmjenost svojstvenu odseljačenim nižim partizanskim oficirama koje je Partija 46. poslala u školu geografije, komunizma i kolektivizacije, u ponašanju prema građanima, narodnim izdajnicima i nenarodnim elementima...
Ta mreža crnog medijskog talasa dobro je organizovana i plaćena. Mada, najveći dio njenih aktera i ne zna da radi za nekoga. Tajni umjetnici postižu savršenstvo u tome kao što je nekada komunizam demonstrirao ugradnju, u novinare, visoke tehnologije autocenzure.
Ishod crnog medijskog cunamija treba da bude potpuna homogenizacija političkih i javnih faktora u BiH. Otprilike, kao kad izmrvite stiropor i prekrijete površinu vode. Niko se ne izdiže iznad, niko ni sa kim i niko nema nikakvu čvrstu podlogu. Kogagod izbacite, površina, tj. politička scena, se ni ne pomakne. Takvom scenom i takvom zemljom se veoma lako upravlja.
Ishod čekaju pripremljeni igrači. Oni se ne izlažu mnogo. Oni su čekajući opozicionari. Oni će ujahati na Belom Konju kad sve bude posrano.
Neki od njih se, međutim, otkriju. Čavić. Ja se viđam sa ambasadorima. On, koji nema ni članstva, ni odbora ni strukture na terenu. Da mu nije onih pobjegulja Novakovića i jednog, dvojice u Narodnoj skupštini Republike Srpske, ne bi imao ništa, ali se viđa sa ambasadorima. Ivanić. Stranci su mi rekli da svoje ciljeve hoće da ostvare preko SNSD, SNSD radi za strance. Kako to da su baš njemu to saopštili? Kao da nije poznato da je pola godine, za vrijeme prvog Dodikovog mandata, bio u Engleskoj na specijalizaciji. Lagumdžija. Zašto bi, inače, Općina Tuzla dala plaketu ili slično svečarsko priznanje, jednoj šezdesetmutnoj tv emisiji javnog emitera. To je sumrak javnih medija, koji imaju biti nezavisni, slobodni od uticaja politike a naročito sitnih provincijalnih politikanata i raditi u interesu javnosti, u skladu sa najboljom evropskom praksom.
Treba li pominjati da u Tuzli vlada Lagumdžija?

ČAVIĆ/IVANIĆ
BABE TRAČARE
Veliki koncept Demokratskog Progresa Mladena Ivanića olinjao se na zalaganje da se jedna važna ekonomska grana – javne ćenife – rastereti obaveze da se uvedu fiskalne kase kako bi se smanjili fiksni troškovi i olakšao napredak te pišaoničke grane privrede.
Istovremeno, na globalnom političkom planu Demokratski Progres je došao do zaključka da SNSD radi za strance. Ivanić kaže da ima pouzdane podatke jer su mu to stranci rekli.
Čavić, pak otvoreno kaže da se sastaje sa stranim ambasadorima i opet će, ako bude sreće. Jer je SNSD sekta.
Očito je da su obojica na cuclama stranaca i to na malo boljoj hrani. Samo što su stranci za njih pripremili opsežan program, od promjena faca i smijuljenja u emsijama, do suštine njihovog političkog djelovanja gdje im je precizno rečeno: samo smetajte.
Ivanić i Čavić su to shvatili bukvalno pa se uhvatili trača o strancima, čećeru, sektama, o tome kako je PDP napustio saradnju sa SNSD jer SNSD nije htio smanjiti stopu PDV...
Poznat je vic o kosmičkom projektu u kome su u svemir poslana Lajka i njen ljubavnik, pas, dabome, i inženjer Huso. Zemaljska kontrola leta je precizno izdiktirala kuji Lajki i njenom partneru šta da rade, koje eksperimente da obave i šta da preračunaju o putanji zvijezda. Nakon toga: klik. Inženjer Huso misli da je greška. Alo, zemlja, šta ja da radim. Ineženjeru Huso, ti samo nahrani pse.
Tako i politički marginalci dobijaju zadatke iz oblasti trača i ometanja.
Ta kalkulantska politika ima pokazatelje i u istraživanju javnog mnijenja. Bez obzira što se Ivanić javno čudi postocima podrške koje ima SNSD, on zna da je to tako. Njegova laž o tome kako je SNSD na lokalnim izborima pao, jer je osvojio 39 načelničkih mjesta a PDP čvrsto zadržao svojih 60.000 glasova jer nije osvojio ni jedno načelničko mjesto, spada u sam vrh ekspertskih tumačenja izbora. Skoro kao Husina misija u svemiru. Ili teza da se od tvrde one stvari dobija rak maternice.
Skala podrške javnosti u kojoj, osim Dodika i SNSD, slijedi Marko Pavić pa tek onda Ivanić, Bosić, Čavić i na dnu, sa o,6%, Napoleon iz Bosanskog Novog, govori sve to tome kako obični ljudi razumiju ko šta radi. Pavić, koliko vidim, ne razbacuje se susretima sa stranim ambasadorima, ne zna da su stranci odlučili da SNSD radi za njih, nije poslanik u Narodnoj skupštini, nije u Strazburu, nije u Domu naroda PS BiH i ne zalaže se za javne ćenife... pa ipak ima najveći rejting od svih tih lidera.
Jasno je da će Čavićeva izjava o sekti i Ivanićeva laž da SNSD radi za strance, naći svoje mjesto kad se bude opet istraživalo javno mnijenje, među onim sitnicama kao 0,0...%.

FUDBALSKA REPREZENTACIJA BiH

FUDBAL KAO ŠARENA LAŽA
Radio Kopar je jutros snimio polusatni intervju sa mnom. O stanju u BiH.
Prvo pitanje je bilo: da li sam gledao utakmicu BiH i Belgije.
A nekidan, sjetih se, i u Oslobođenju me prozivaju kako se nisam javio na poziv a baš su htjeli da me pitaju o toj briljantnoj pobjedi u Genku i da li sam se „otrgao“ od šefa Dodika i uživao u prenosu.
Nisam sinoć gledao tu reprezentaciju BiH, iako to nije reprezentacija BiH, ali nisam gledao ni, kako bi voljeli da čuju Patriote sa Miljacke, ni utakmice Andore i Švedske.
Reprezentaciju BiH vodi fudbalski cirkusant Ćiro Blažević, poznat kao lizac lika i djela Franje Tuđmana, a i žene mu. Iako je rođen u Travniku, nije podoban za tu važnu političku funkciju.
U reprezentaciji BiH igraju, možda su najbolji, momci koji su rođeni po Evropi. Ne treba sporiti porijeklo ali bi bilo dobro da glavnu riječ vode igrači koji igraju u ovdašnjim klubovima. Dabome, znam da ih nema za reprezentaciju, pa bih, držeći se toga, i ja igrao lijevog beka.
Treće, to je reprezentacija od Sarajeva do Zenice. Samo u ta dva grada može da igra a da ne doživi neugodnosti.
Sada patriot-romantičari nastoje da od dvije pobjede fudbalske reprezentacije stvore Goblen Sreće na temu Država BiH. I Boris Dežulović, vidim, buja od ustreptalosti kako je, onomad, primijetio kako se naš Boro i Ramiz krste i ljube dok se smjenuju na aut-liniji.
Praktično, fudbalska reprezentacija BiH ne postoji.
Srbe, Hrvate i Bošnjake možete imati na spisku, i na travi, ali reprezentaciju nikad nećete imati u glavi.
Ne mogu da govorim u ime Srba. Ali gledajući sa strane, stvar stoji dvojako. Oni koji igraju ili su igrali za reprezentaciju BiH, čine to isključivo radi kupoprodajnog rejtinga jer, kao reprezentativci mogu postići obimniji ugovor ako dođu u priliku da se prodaju u inostranstvu. Tu nema reprezentativnog patriotizma ni u tragovima. Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate?
Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.
Sjećali se neko utakmice Plavih protiv Holandije, prije demokratskih ratova na ovom praistorijskom prostoru, kada je čitav zagrebački maksimirski stadion zviždao tuđoj, jugoslovenskoj ekipi?
Nema tog vaba koji će ih namamiti ponovo u taj tor.
A kako je prošla BiH u Zenici?

ČAVIĆ, DAKLE
Bivši član Socijalističke partije, iz doba Živka Radišića, i šire, i bivši član Esdeesa, iz doba konačnog poraza te nacioidne, kriminoidne i dodvorničke kamarile, Dragan Čavić, sada kod CIK-a evidentiran kao Depeče, Demokratska Partija Čavić, izjavio je da je SNSD sekta.
Znam da esdeesovci ne čitaju knjige, a naročito ne koriste rječnike, pa je, s moje strane, neumjesno postavljati pitanje o tome zna li Čavić šta je sekta i kako to da tu sektu, prema prošlonedjeljnim istraživanjima javnog mnijenja, podržava 83,7% birača.
Ako je SNSD sekta, Čavić je paramecijum.
Istovremeno, na pitanje: Kojem od navedenih političara trenutno najviše vjerujete? 1,7%, jedanzarezsedamposto, pomenulo je Čavića. Bosiću vjeruje 2,7%. Za Čavićevu utjehu, osim jednog, zna on kojeg, svi su ispod 4,4%, koliko vjeruje Marku Paviću.
Dakle, taj pripadnik sekte stranih ambasada, jer se i sam hvali kako se u posljednje vrijeme vidio sa američkim, norveškim i francuskim ambasadorima a veoma brzo će, kaže, imati sastanak i sa britanskim ambasadorom, nisam ni sumnjao, sa visokom delegacijom iz Amerike... ne stoji baš najbolje u javnosti. Nije kec na koji vrijedi igrati.
To je i logično.
Političar koji pod stare dane formira stranku i krene iz opozicionog predvorja, u velikoj je nuždi.
Iz opozicije se kreće kad si mlad, lijep i pametan.
Istovremeno, političaru koji je izgubio mjesto Predsjednika Republike i mjesto predsjednika Esdeesa, samo budala može dati glasove na četverogodišnje čuvanje.
Ponižavajuće je biti u tom koloritu mrmaka, termita i gubara kojima je glavni zadatak da okrnje i izgrizu ugled SNSD i Milorada Dodika.
Čavić, kao bivši Predsjednik Republike, treba da otvori Memorijalnu biblioteku na Čokorskim poljima a ne da osniva priručne, naručene i navučene stranke za potrebe nevidljivih upravljača i manipulatora bosanskohercegovačkom političkom scenom.

USTAV – KATALOG PODVALA
Mislim da Ustav BiH, u ovom obliku državne svojine, nema nikakvu šansu da preživi ustavnu krizu koja je poprimila zabrinjavajuće razmjere.
Da li bi pomoglo da se pokuša privatizacija Ustava BiH, preko neke neutralne agencije, uz početnu cijenu od Ivanićevog Jednog Eura.
Onomad se Haris Silajdžić, zarad svojih uskostranačkih i uskopolitičkih razloga, pravio pametan i oborio Aprilski paket. Sada je Sulejman Tihić, zarad svojih uskopredsjedničkih interesa, na nivou stranke, podvalio nekima u Domu naroda.
Gladna opozcija, gladna vlastitih ideja i programa, konkretnih poteza i vizija, dočekala je to kao neslogu u SNSD-u. Kao, domonarodna Dušanka Majkić i domopredstavnički Milorad Živković, upali u nesaglasje.
Izjavu Milorada Živkovića treba tumačiti isključivo kao samo još jedno potcrtavanje onoga što je, iz Republike Srpske, hiljadu puta poručeno. Potrebno je znati da, štagod se i gdjegod se nešto govorilo o Ustavu BiH, treba uvijek imati na umu stavove koji se ne mogu zaobići, preskočiti ili ignorisati: Republika Srpska nedirnuta i neokrnjena, amandmanska tehnologija i trajno entitetsko glasanje.
A formulacija o srednjem nivou vlasti ili teritorijalnoj organizaciji BiH, koja je ušla u Dom naroda, može da znači i ujedinjene tri županije, davanje većih ovlaštenja srednjem nivou... Ustavni amandman o Brčko Distriktu, govori mnogo o BiH a malo o Brčkom. Predložio bih BiH, i svima koji od ustavnih promjena žele da naprave album za životinjsko carstvo, da taj tekst drže pod jastukom i da ga čitaju na gladan stomak ujutro i nepsredno prije spavanja.
A o Tihićevoj podvali. Kada se izlupao o prisajedinjenju Bijeljine Tuzli i Bihaća Banjaluci, dobio je Dodikova tri predustavna uslova. Kada je gurnuo papir u Dom naroda dobio je Živkovićevu poruku.
Samo je pitanje šta će još ubalegati do Kongresa.

ABU HAMZA

USTAVNI ABU
Odluke ustavnog suda se ne komentarišu.
Osim ako ne pravi budalu od sebe.
Ustavni sud.ba prihvatio je apelaciju Abu Hamze i naložio Sudu BiH.ba da ponovi postupak i razmotri da nisu, slučajno, oskrnavljena ljudska prava iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava od prava.
Abu Hamza je jedan od abu hamza, jedan od hiljada koji su ovdje došli ratovati protiv Srba, Hrvata i muslimana koji su vijekovima mislili da je Islam glavna stvar a ne rat u ime Islama. Te horde su došle mimo svih mogućih prava o bilo čemu a kamoli o ljudima. Kasnije su im, bez ikakvih prava, data i dokumenta Nepostojeće Republike BiH što je, još kasnije, prevedeno u dokumente BiH.
Horde tih ljudi su odsijecale glave na Ozrenu i sa njima su igrale fudbal. To su snimali i koristili u svoje propagandne svrhe. Radi proširenja poptrošnje ljudskih odsječenih glava. Kao da se radi o koka-koli. Greškom su to bile glave Srba.
Horde tih ljudi su prikrivale mrežu onih koji su ubili Ameriku 11. septembra.
Sada Ustavni sud.ba traži da se još jednom razmotre ljudska prava tog Abua, da ne bi, slučajno, bila narušena njegovim protjerivanjem iz BiH, kako je naloženo u dispozitivu.
U dejtonskom sporazumu stoji obaveza da svi strani ratnici napuste BiH.
Ako nije Dejtonski sporazum, i humanitarni Holbruk, postavljao pitanje ljudskih prava, čemu sada taj ustavni upit.
Pošto dotični Abu ni po kom osnovu ne može biti državljanin BiH, niti Bosne, jer ni njegov prapraprapradaidža nije ovdje sjekao glave ni imao ljubavnicu pa da bi na osnovu toga om imao daljnje rođake, nije razumljivo kako se može obratiti Ustavnom sudu. Za takve protuve nadležna je policija i imigracione vlasti.
Pošto Sapunica Abu traje do daljnjeg, jedino rješenje će biti da se iz BiH deportuje ministar bezbjednosti u Savjetu ministara, Tarik El Sadović, osvjedočeni ljubitelji zaštitnik ljudskih abu-prava.

APSOLUT I SLOBODA
Petnaest godina sam radio u dnevnim medijima. Ne moram još stopedeset da slušam svakovrsne stupidelicije o medijima.
Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrenih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.
Da li je sloboda medija tako jevtina koliko nekompetentni autisti seru o njoj?
Da li je moguće da se ni nakon toliko vijekova poslije Gutneberga, sloboda slova traži na poklon. I ta istorija rezbarenih drvenih, gumenih, olovnih i sada elektroničkih slova, a i sva druga istorija ljudskog političkog miljea, govori samo jedno: za slobodu se moraš izboriti.
Am.amb. u BiH je u Oslobođenju, direktnom nasljedniku poznatih medijskih sloboda iz vremena kad je am.amb. bio mali, izjavio da Mediji moraju imati apsolutnu slobodu. I u svemu tome, jedna stvar se ne smije ugroziti: sloboda i pravo medija da izvještavaju o istini onako kako je oni vide.
Ovo su apsolutno novi horizonti anarhoradikalizma. Ko ne bude zadovoljan, može da se obrati nadležnim institucijama kao što su RAK i Savjet za štampane medije.
Dosad su pravo da o istini govore onako kako je oni vide imali samo diktatori, uzurpatori i slični izvršioci apsolutne vlasti.
Ako se i ne čudim što se jedan ambasador toliko zalaže za apsolutnu slobodu medija i istinu kako je oni vide, mada bih se ja više zalagao za slobodu onih koji su u Americi pod hipotekom, čudim se toj novomilenijskoj kolhozaciji gdje sve mora biti onako kao kaže nedodirljivi kolhoz.
Koliko se razumijem u rebuse, ovdje se radi o zaštiti slobode šezdesetminutaša, atevaša, stavaša i bivše profesorice. Na šta je spala sloboda, nekad su se za nju borili šezdesetosmaši, danas šezdesetminutaši.
Rebus je već viđen. Kao i poziv federacijskom premijeru Nedžadu Brankoviću da ide u rudarske jame. Poslao sam mu brzopis: Nedžade, ne idi u rudnik. Tako je i Stipe Šuvar onomad namamljen u rudarska okna Trepče pa sve otišlo u trepču materinu.
Ta sloboda medija, koliko vidim, uključuje prevashodno izazivanje socijalnih nemira, pod zemljom i nad zemljom. Pod zemljom je izvođač radova BATV a nad zemljom ATV koga toliko svrbi pitanje: kad će štrajk, da će ga početi postavljati i savezu modelara, mušičara i opančara.
A socijalni nemiri uglavnom služe, pozanto je, za kuturno-umjetničko uzdizanje, prosvjećivanje i intelektualno dozrijevanje Naroda i Države. Ne za rušenje vlasti i instalaciju služinčadi.
I za uveseljavanje diplomatskog kora.
*
Apsolutnu slobodu imaju samo budale. Ali, njih je bog, a ne niko ispod, oslobodio od svega.

KANDIDATI ZA PREDSJEDNIKE

KULT SLIČNOSTI
Cerić, sveprisutni i svenadležni efendija, rekao je nedavno da predsjednik SDA treba da bude lijep i mudar i da ima bekgraund. Ako je Reisul mislio na onoga na koga ja mislim, onda hitno mora da ide kod očnog i da mu se odrede naočare.
Ali o mudrosti i zaleđini bi se moglo razgovarati.
Kandidovanje za pravo prirodnog posjedstva nad babovinom je jedna vrsta mudrosti. Samo bi konj eksplicirao nemudrost i ne bi iskoristio takvu mogućnost. A i ta pozadina je logičan slijed. Ako je Alija na osnovu deklaracijskog i zatvorskog bekgraunda dobio pravo da vodi stranku muslimana (tada se operisalo sa tim terminima) što ne bi to pravo pripalo i na osnovu porodične loze.
U Hrvatskoj takođe idu izbori, na malo višoj razini nego izbori za predsjednika Esdea. Ali svejedno, tikvenjak, to jest loza, igra veliku ulogu. Miroslav Tuđman odlučio je da se kandiduje za Predsjednika Hrvatske.
Miroslav i Bakir bi trebalo da znaju da sinovi velikih tata nikada ne postaju velike tate jer i njihove tate nisu bili sinovi velikih tata. Da jesu, ne bi im dozvolili da budu u zatvoru ili da navijaju za beogradski Partizan.
Ta zamjena komunističkog mraka, porodičnom lozom, pradjed Toman sa Trebave za to je koristio riječ nepotizam, jedna je od posljednjih nus-pojava prekomjerne upotrebe pogrešno shvaćenih demokratskih lijekova sa kriminogenom i sirovom nacionalističkom primjesom.
Tuđman, veći i stariji, demonstrirao je to pričom o stotinu jakih i bogatih porodica koje bi trebale vladati Hrvatskom. Izetbegović, veći i stariji, uobličio je to u Islamsku deklaraciju. A ni jedan ni drugi nisu se, po toj matrici, odmakli mnogo od ustrojstva države iz vremena otomanske/austrougarske imperije.
Sinovi velikih tata su vjerovatno svjesni da je njihova politička arhitektura isporučena sa značajnom falinkom ali ih uz vjetar guraju određeni slojevi, klike i klanovi koji su stekli odgovarajuću moć za vrijeme ili zaslugom njihovih očeva pa sada pokušavaju sebi otvoriti dvojake mogućnosti: taj imetak zaštititi i po mogućnosti oploditi i, drugo, uticati na društvene i državne tokove preko porodične i nesposobne političke nejači.
Modelirani i upakovani životinjski nagoni često prate ljudske biografije i životopise.

ŠIROKOUGAONI OBJEKTIV
Novoimenovanog visokog predstavnika Valentina Incka, koji je s porodicom doputovao u Sarajevo, novinari su dočekali po sili posla. I postavili uobičajena pitanja: koga će prvog objesiti, šta će prvo ukinuti?
I jedno autističko provincijalno: da li navija za Sarajevo ili za Želju?
Kolikogod bosanskohercegovačko novinarstvo uživalo u uzletu, nakon obilne strane pomoći u idejama, a još više u novcu, od koga su mnogi postali alkoholičari, i kolikogod se razlijevala pjesma: Dobro došlo objektivno i nezavisno novinarstvo a ekrani javnih emitera bili prepuni javnog interesa, još uvijek se potkrade neki neosviješteni novinar koji ne shvati svu širinu Državnog i Sveopšteg Bosanskohercegovačkog Interesa.
Gledao sam mnoge televizijske priloge u kojima se govori u kojoj se ulici nešto dogodilo ali se ne pominje u kom gradu. To znači da i novinari, ponekad, žive tako da im je njihov sokak sav svijet.
Incka, finog i uljudno preplašenog diplomatu, koji vjeruje BiH, jer inače ne bi doveo porodicu, upitali su u Sarajevu za to navijanje kao da je sva Bosna a i Hercegovina, luda za Željom i Sarajevom. Kao da ništa drugo ne postoji osim Sarajeva u kome igraju ta dva klubića. Kakav neukus i diplomatska neučtivost. Možda čovjek navija za Ljubić iz Prnjavora ili za Čelik iz Zenice.
Vidim da je širokougaoni objektiv izbačen iz upotrebe. O panoramcu da i ne govorim. A o rotacionom...
Nije to sve. I Incko, čujem, upotrbljava riječ Bosna kad, vjerovatno, misli na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevski političari, kad kažu: Mi, ne misle čak ni na Sarajevo. A o manjem bh entitetu da i ne govorimo. Pa se oni iz SDA, odjeljak Republika Srpska, bore za pravo glasa i veće zastupljenosti.
Politička optika je vrlo ozbiljna stvar. Ni Karl Cajs, Jena, ne bi imao odgovor na to, u svojim najboljim istočno-lagerskim danima.

ALKALAJ - ARNAUT

SVI HARISOVI LJUDI
Oduvijek sam se divio Harisu Silajdžiću.
Zbog kvalitetnih saradnika koje okuplja.
I čudio se gdje ih pronalazi.
Ne mislim na Safu iz energo-porno filma.
Mislim na Svena Alkalaja i Damira Arnauta.
Sreća da postoji Tarik Sadović. Inače bi Alkalaj, ministar inostranih poslova cijele BiH i Harisa Silajdžića, bio ubjedljivo najlošiji ministar u Savjetu ministara. Da zanemarim takve sitnice kao što je nemogućnost da ode u bilo koji svjetski diplomatski centar i tamo prezentuje intererse BiH ili nešto uradi za BiH, moram da se sjetim te putovnice. Ministar inostranih poslova ima pasoš, putovnica me više asocira na sprovodni list, druge, makar i susjedne zemlje. Barem za mandata bi trebalo da se uzdržava od takvih balkanalija jer to šteti suverenitetu BiH. Zatim, sukob sa Anom Trišić-Babić, zamjenicom. Ministar, kome je stalo do BiH, ne razdire svoj tim, bez obzira što nije pozvan da ga lično okuplja.
Sada su mu dijagnosticirali članstvo u nekom upravnom odboru što ga je dovelo u sukob interesa. Sud BiH je odbio žalbu ili tužbu, svejedno. Svaki bi pošteni ministar, što je vjekovna bosanskohercegovačka osobina, naročito na tom, bosanskohercegovačkom nivou, sam odstupio sa položaja, izjavivši: ovo je mali korak nazad za mene ali veliki korak naprijed za BiH.
Znajući Harisa, Alkalaj to nikad neće učiniti.
Dok sam se bavio tim istraživanjima pročitam izjavu: Mosta kopno – Pelješac nema bez dogovora sa Sarajevom. Mislim ministar. A u stvari savjetnik Harisa Silajdžića, člana Predsjedništva, Damir Arnaut. Nazovem Sanaderov kabinet, kažu nemoj ga sada, zatvorio se u neku kancelariju, sav depresivan i utučen. Slovenci, EU, Hag, pa sad i Arnaut.
I još Arnaut kaže da je BiH očita pomorska zemlja jer ima više obale od Iraka i Zaira. I drvenih kola od Danske.
Ako već nemamo nekog sposobnog da kalajiše ineterse BiH u inostranstvu i susjedstvu, ne treba dopuštati da se tim bavi i amaterski savjetnik koji „prati situaciju s mostom“. Prvo, kaže odrediti granicu na moru, pa onda pričati sa Hrvatskom o mostu koji mora biti toliko visok da avioni na dubrovački aerodrom mogu da lete ispod a ne iznad mosta.
Pošto se ovo područje prima u Evropsku uniju a ne u Otomansku imperiju, ne treba praviti probleme sa Hrvatskom. To nije samoponiženje, to je interes BiH jer tako otklanja prepreke za evropske integracije. Ne treba zatezati granicu na Uni, mostove na Savi i granice na moru.
Sve će se vratiti sa kamatama.
Mada tada Arnauta nigdje biti neće.

UKLANJANJE CRKVE U DIVIČU

SRBI AZIJATSKOG TIPA
Kolektivni strah koji je zahvatio Srbe u Bosni i Hercegovini, nakon višenacionalističkih izbora i nakon vezivanja zastava sa šahovnicom i polumjesecom, što se imalo shvatiti kao najava jasenovačke reprize, nije artikulisan i podržan kvalitetnim i realnim političkim konceptom i obuven u odgovarajući teritorijalno-politički interes. Za to su odgovorni Esdees i Slobodan Mire Marković. Umjesto političkog program, na scenu je lansiran koncept KOS, Kriminalizovana Odbrana Srpstva. Kao i KOM i KOH, uostalom. O tome je sve poznato.
Za širu analizu ponašanja kolektiviteta, najbitnija je činjenica o odustvu realnog političkog koncepta. Neki slaboumni a egzaltirani Srbi su mislili da je dovoljno imati Esdees i da je sam Esdees politički koncept. Oni, Srbljaci, Srbi Divljaci, nisu imali pojma o tome šta je država, šta je ekonomija, šta je vlast, šta je dugoročni interes a šta kratkoročna taktika. Kao otpadnici i iskompleksirani talog komunizma, a koga komunizam, odnosno Savez Komunista, nije htio u svoje redove, taj i nije nizašta, imali su krajnji domet u nekoj opštinskoj upravi prihoda, radi pljačke, dabome.
Usljed nedostatka političkog koncepta pa onda, na osnovu toga, odvojenosti vojske o civilne vlasti itd. došlo se u anarhičnu situaciju da svaka budala tumači srpski interes, sa univerzalnom preambulom: Moj Narod...
Tako je došlo do „istorijske odluke“ da se na mjestu srušene džamije u Diviču izgradi crkva. Budale koje su to uradile, nisu mislile da posljedice neće stići njih nego Moj Narod.
Danas se došlo dotle da ogromni napori cijele zajednice, nakon više od decenije, dovedu do uklanjanja crkve jer joj tu nije mjesto.
Ako ostavimo po strani mazohizam u vidu gradnje džamije na srpskoj zemlji, rušenja crkava i džamija, gradnje crkve na temeljima džamije itd., na slučaju Diviča očigledno je počinjen četverostruki zločin: prema islamskoj vjeri, prema islamskom narodu, Bošnjacima, prema pravoslavnoj vjeri i prema Srbima.
Taj azijatski začahureni mentalitet neprestanog jahanja za zločinom i krvlju, dok ti je hrana živo krvavo meso ispod sedla, nastojao je da se nametne kao univerzalni sklop, u ovom slučaju, kao pravoslavna potka bogomolja, kao da je neko u vrhu pravoslavne crkve o tome odlučio (tako su radili i drugi, ali ovaj put govorim o Srbima) a nije.
Jedna od najznačajnijih potrebnih edukacija jeste da je za interes kolektiviteta bitan i pijedinačni i kolektivni čin ali da pojedinačni čin uvijek može biti anarhičniji i destruktivniji od kolektivnog. Jer nema filtera, kontrola i koncepta.