PLITKOST GREGORIJANA

I KLEMPAVOST
DANIJELA SERVERA
Plitkost i klempavost su dvije presudne osobine za ozbiljno promišljanje stanja u BiH i, istovremeno, legitimacija za lansiranje mišljenja koje međunarodna zajednica i zemljin omotač kiseonika i ugljen-dioksida moraju bezuslovno uvažavati.
Rafi Gregorijan, Prvi Zamjenik, koji se toliko uživio u ulogu vršioca dužnosti, dok traje pauza u uzgoju Novog Visokog Predstavnika, da je davao intervjue i medijima koji ih nisu ni tražili, govorio je satima na esdeesovskoj bijeljinskoj televiziji Been, čiji je pulicerovski domet direktan prenos podjele pečenih prasića na ražnju što godinama prakticira Mićo Načelnik Bijeljine kao i kreiranje kompjuterske kartografske animacije Tihićevih regionalnih budalaština u kojima se Bijeljina pripaja Tuzli a Bihać Banjaluci, i pri tome se stalno vrtio oko Dodika ko snaša oko gorostasnog brkajlije iz Gluvog Glamočkog.
Izvjesni Danijel Server, direktor balkanskog deska Američkog instituta za mir, u prevodu: spremač stola na kome se ostavljaju otprintani mejlovi i primljeni faksovi vezani za Balkan nevladine organizacije koja je u rangu naše posavske NVO za glancanje muda savskih rasnih komaraca prilikom ljetnjih večeri a prije kombajniranja kukuruza, po liku veoma intelektualno klempav, saopštio je svoje istorijsko ekspertsko mišljenje o BiH: treba pokupiti neke Bosance i odvesti ih na izolovano mjesto odakle neće izaći dok se ne postigne validan dogovor. Zatim: do koga može dobaciti (sarajevski izraz za međunarodnu diplomatiju) ovaj visoki predstavnik, koga može nazvati telefonom, nekoga ko je napr. kao Sarkozi, nikoga. Misli na Incka.
To su, dakle, ljudi koji pretenduju da imaju validno mišljenje o BiH.
Vara se svako ko misli da su to dva pola. To je isti level. Kakvi su ti eksperti govori mi vijest o tome da je neki balkanski špijun, dosad zadužen od američke vladine administracije, sa tog balkanskog zaduženja prebačen na važan zadatak da rashoduje zatvor na Gvantanamu i da zatvorenike deportuje u treće zemlje. To je, dabome, nivo i domet tih eksperata koji savjetuju međunarodnoj zajednici šta da se uradi u BiH.
Gregorijan lansira tezu o tome da je Ohaer trebao biti zatvoren prije dvije godine ali je, eto, Dodikova retorika u kampanji 2006. i poslije, učinila da do toga ne dođe.
Laže.
Ohaer se sa kormilarom Ešdaunom toliko bio ufurao u reforme, koje su značile samo i isključivo ukidanje onoga što ima Republika Srpska, od vojske, policije, elektropotencijala, entitetske imovine... da im je po tom ritmu (na vojsku i policiju su potrošili pet godina) trebalo još dvadeset godina u BiH. I ostali bi. Dodik je sa Naprijed Srpska, skratio boravak Ohaera u BiH.
Gregorijan pokušava da stvori situaciju u kojoj bi novouzgojeni Visoki Predsatvnik došao na situaciju u kojoj je Dodik, odnosno Republika Srpska, unaprijed kriv za sve i u kojoj bi Amerika imenovala svog specijalnog holbrukovskog izaslanika za Balkan koji bi uvrtao sjemenjake Dodiku i drugom neposlušnom Srblju.
Ako budu slušali Gregorijana, Servera, Frida, Lajona... neće uskoro znati ni naći BiH na geografskoj karti.

BANKROT FEDERACIJE I MMF
Ministar Finansijski, u Vladi Federacije, Vjekoslav Bevanda, prelijepog prezimena i preteškog položaja, neprestano najavljuje bankrot Federacije.
Ili je spasi, ili ga ostvari, rekao bih, da sam zluradi posmatrač sa strane.
Ali spasa nema.
Danas i Avaz najavljuje piramidalni krah finansijske kule od pivarskog kvasca koji će po tehnologiji svemirske crne rupe pogutati i usrkati mnoga federacijska preduzeća iz raznih sektora a koja su u vlasništvu izvjesnih Selimovića.
Mada se, ekonomski, može precizno utvrditi gdje je uzrok Federacijske Ekonomske Krize, koja se odvija paralaelno sa Američkim Ekonomskim Krahom, što je izuzetno sumnjivo, to ne bi pomoglo jer ovdje ne pomažu ekonomska rješenja. Genetski kod krize je u odsustvu decentralizacije ili u prisustvu vještačke decentralizacije, dakle u političkoj sferi. Stoga se i ne može otkloniti. Ekonomskim alatkama bi se stanje lako dijagnosticiralo i prdložilo liječenje.
Osjeća to i ministar Bevanda pa, svjesno ili podsvjesno, traži rješenje izvan FBiH i izvan BiH – u aranžamnu sa MMF. Uz tužnu konstataciju, kako naša zemlja, jedina u regionu, nije ni počela da priča sa MMF.
Moje mišljenje o ekonomskoj koristi od Ememefa je isto kao i o poznavanju ekonomije Momčila Krajišnika.
Ali suštinska opasnost u Bevandinom izlazu je da se problem Federacije, dakle ekonomsko-teritorijalno-političkih odnosa Hrvata i Bošnjaka, prebaci na nivo „države“ ili vani, i da se rješava tamo gdje nije nastao. Ne može cijela zemlja da strada zbog provincijalnog problema. Čak i da se izvede takva operacija, izlaza ne bi bilo jer je problem u jezgru a ne na površini. Cijela BiH bi bila uvučena u kovitlac antimaterije i antiekonomije. Iskustva poslije Drugog svjetskog rata, a našeg prvog, govore o tome da aranžman sa Ememefom vodi ili u ekonomski ili teritorijalni krah. SFRJ je imala izvanrdne odnose sa Ememefom.
Izlaz je, prvo, u hitnom dopuštenju da propadne ono što mora propasti a ne u čekanju da mrtvac ekonomski prdne, dakle, da propadnu Selimovići, MIO/PIO, Vlada F, budžetska konstrukcija, nakon čega će se znati s čim se može računati, i, drugo, u istinskoj federalizaciji BiH gdje bi svaki narod-teritorija bio odgovoran za rupu na svom loncu, ili poklopac, a zajedno bi rješavali ono od čega svi imaju koristi.
Ako neko sada zna reći čija je Federacija, ili čija su briga problemi u Federaciji, onda je moja teza pogrešna.

EKSPERTI ZA JAVNE NUŽNIKE
Uvijek sam se bojao srpstva Srpske demokratske stranke, pupova hrvatskog proljeća, srpske naučnosti SANU, Alijinog deklaracijskog islama i sarajevske decentralizacije.
Danas se bojim ekonomskih pogleda Partije Demokratskog Progresa.
Ta, nekad respektabilna opsjenjivačka stranka, smišljena kao način vladanja u ime neidentifikovanog demokratskog progresa a umjesto „divljeg srpstva Esdeesa“ i „seljačke socijaldemokratije“ Dodikovog SNSD, kako su govorili, imala je osebujan i obiman ekonomski program. Na njenom čelu je bio, i sada je, guru demokratskog progresa, profesor na banjalučkom ek.fak. Mladen Ivanić. Program je sadržavao otvaranje 50.000 novih radnih mjesta. To je bilo 2000. godine kad se nije u Republici Srpskoj moglo prodati ni 50.000 rolnica toalet papira. Za poresku logistiku angažovana je srbijanska ekspertica Milica Bisić, poznatija kao Mica Pantljičara jer je ostala upamćena po trakama poreske uprave kojima je opasivala nepodobne poreske obaveznike. Na trakama je pisalo: Ne ulazi! Ovo je distrikt Milice Poreznice.
Dabome, ni od 50.000 radnih mjesta, ni od pune Kasice-poreznice nije bilo ništa. Poslije Gurua došao je Mikerević, takođe sa banjalučkog ek.fak. Šteta što era Demokratskog Progresa nije trajala duže, za predsjednika vlade bi došao i portir banjalučkog ek.fak.
Dakle, od takvog praskozorja ekonomske politike, Pedepe je spala na mikroekonomski ekspertizu buvljačkih čardaka „pokritih nailonom“, auto praonica, javnih pišaonica i taksi vozila za koje je u Narodnoj skupštini Republike Srpske zatražila oslobađanje od fiskalizacije. Da ne drže kase i ne izdaju račune.
Zato se i bojim tog programa Pedepea. To je 48 javnih nužnika, plus, 3000 prodavnica sa „nailonom“, plus toliko taksista, to je 6.048 glasova na izborima 2010. Dobro, možda to ne rade zbog glasova. Možda ne rade ni zbog toga da oštete budžet kako bi Vladi skresali finansijski manevar, jer tu nema para.
Zbog čega, onda, to rade?
Zbog istog onog zbog čega su obećali 50.000 novih radnih mjesta. Da javnost opsjene da se za nekoga bore. I da vlastitim poslodavcima pokažu kako ispunjavaju svoj opis i popis poslova – bore se protiv Vlade Republike Srpske i tog nepodnošljivog Esenesdea.

KO SVE FINANSIRA UNITARISTE
Nevladina organizacija, bosanskohecegovačka, pod nazivom Vanjskopolitička inicijativa, objavila je brošuru o evropskim integracijama itd. a na naslovnoj strani stoji okvir: UPOZORENJE VLASTIMA: ČAK I AKO SE OSTVARI PUNA POLITIČKA VOLJA ZA ISPUNJENJE VEĆINE UVJETA IZ SSP, PROCES IMPLEMENTACIJE ĆE MOĆI IĆI SAMO DOKLE TO BUDE DOZVOLJAVALA RIGIDNA I SLOŽENA USTAVNA STRUKTURA BiH.
Brošuru i preliminarni izvještaj je finansirala švedska Agencija za međunarodni razvoj i saradnju.
Glavno pitanje nije šta koja nevladina organizacija misli, jer može da misli i radi šta hoće, a to mogu i neke vladine organizacije, kako nam se očigledno predočava ovih dana i nedjelja, nego: sa kakvim namjerama i ciljevima u BiH djeluju inostrane agencije, fondacije i asocijacije. Jer, sve one demonstriraju pozorišnu nezavisnost, dobronamjernost i neutralnost ali se samo jednog dana oglasi ovakav unitaristički preliminarni izvještaj. Ili ih Prvi Zamjenik okupi u nekoj banjalučkoj garaži da mu se žale i da im on podijeli savjete.
Svaka čast švedskoj Agenciji, i bilo kojoj, ali ne treba da se petlja u unutrašnje stvari bilo koje zemlje pa i nesretne BiH. Moguće je i da Agencija nije znala šta finansira ali obzirom da je sponzorisala višekružnu raspravu o ustavnim promjenama u BiH, prije koju godinu, sumnjam u to.
Dakle, zalaže se propagiranje unitarizma, pošto ovakvu ustavnu strukturu treba promijeniti pri čemu je decentralizacija unaprijed isključena.
Evropske Integracije i njihova mama Evropska Unija, treba da znaju da ne mogu da utiču na unutrašnju strukturu BiH. Republike Srpske pogotovu. I njenog dejtonskog položaja u BiH. Ako treba birati između davanja nadležnosti Republike Srpske kako bi se napredovalo na putu Evropskih Integracija, onda tu putnu strelicu možemo odmah okrenuti naopako.
To je već rečen orijentir i njega bi trebalo da znaju svi ozbiljni preliminarci i agencije. Ovaj jevtini trik o tome da nevladin sektor priča Evropskoj Uniji šta treba da radi u BiH, prevedeno: da promjene unutrašnje strukture postavi kao uslov za integraciju, ešdaunovska je propala formula reforme policije kao uslova svih uslova.
Agencija za međunarodni razvoj i saradnju je zvanična agencija Švedske, dakle vladina agencija i po tom određenju ne bi trebala da se bavi ovakvim stvarima.

SIPU TREBA RASFORMIRATI
Izjava Lukačšvilija na javnoj televiziji o završetku „ili zatvor ili groblje“, možda je najava atentata na Dodika i dokaz postojanja plana o tome za koji Lukač zna, možda je znak šizofrenije, teške psihičke bolesti, možda je znak da je Sipu preuzeo Veliki Prvi Brat pa se Lukač osjeća nadmoćno i osiono a Lujić služi za zajebanciju.
Ali kontraprijavljivanje direktora od strane podređenog i cijeli niz događaja unazad godinu dana, pa sve do banalizacije o vraćanju laptopova, stikova i kompjuterskoj zaštiti od odliva informacija, vraćanju privatizovanih automobila... nepoštovanje osnovnih procedura ne zakona i internih akata o Sipi, nego i vođenja djelovodnika o slanju i prijemu pošiljaka, govori o tome da je Sipa postala instrument nevidljive sile koja sutra može izvršiti i državni udar u BiH.
Pošto je očito da ne postoji način da se uhapsi Lukač zbog takvog samovoljnog i nekontrolisanog djelovanja, što sam predlagao odmah po izbijanju afere beta-izvještaj-lukač, sada je došlo vijeme da se predloži raspuštanje Sipe.
Predsjedništvo BiH, Parlamentarna skupština BiH i Savjet ministara, moraju pronaći ustavni i zakonski osnov da se rasformira ili raspusti, ili, jednostavno, obustavi rad Agencije za istrage i zaštitu kako se ne bi napravila šteta po BiH iz koje nema povratka.
Potrebno je poništiti sva akta o Sipi, a onda krenuti u parlamentarnu proceduru, prvo entitetsku pa onda u Parlamentranoj skupštini, donošenja novog zakona o Sipi i sve potrebne prateće društvene i civilne regulative i kontrole. Procedura može početi stavljanjem van snage dosadašnjeg zakona u Parlamentarnoj skupštini jer je očito da rasprava o stanju u Sipi ne može donijeti ništa.
Inače, ako ostane ovakvo stanje, jednog dana će istorija utvrditi da je afera Sipa-Lukač bila prvi konkretan događaj u procesu raspada BiH, nešto slično kao suze Sonje Lokar u Centralnom komitetu SKJ.
A za konkretno činodjestvije u onoj balegljivoj emisiji Lukač bi morao odgovarati na sudu za javno izrečenu prijetnju smrću. Samo što je isti očuh i Sipi i Tužilaštu i Sudu BiH.

SIPU TREBA RASFORMIRATI
Izjava Lukačšvilija na javnoj televiziji o završetku „ili zatvor ili groblje“, možda je najava atentata na Dodika i dokaz postojanja plana o tome za koji Lukač zna, možda je znak šizofrenije, teške psihičke bolesti, možda je znak da je Sipu preuzeo Veliki Prvi Brat pa se Lukač osjeća nadmoćno i osiono a Lujić služi za zajebanciju.
Ali kontraprijavljivanje direktora od strane podređenog i cijeli niz događaja unazad godinu dana, pa sve do banalizacije o vraćanju laptopova, stikova i kompjuterskoj zaštiti od odliva informacija, vraćanju privatizovanih automobila... nepoštovanje osnovnih procedura ne zakona i internih akata o Sipi, nego i vođenja djelovodnika o slanju i prijemu pošiljaka, govori o tome da je Sipa postala instrument nevidljive sile koja sutra može izvršiti i državni udar u BiH.
Pošto je očito da ne postoji način da se uhapsi Lukač zbog takvog samovoljnog i nekontrolisanog djelovanja, što sam predlagao odmah po izbijanju afere beta-izvještaj-lukač, sada je došlo vijeme da se predloži raspuštanje Sipe.
Predsjedništvo BiH, Parlamentarna skupština BiH i Savjet ministara, moraju pronaći ustavni i zakonski osnov da se rasformira ili raspusti, ili, jednostavno, obustavi rad Agencije za istrage i zaštitu kako se ne bi napravila šteta po BiH iz koje nema povratka.
Potrebno je poništiti sva akta o Sipi, a onda krenuti u parlamentarnu proceduru, prvo entitetsku pa onda u Parlamentranoj skupštini, donošenja novog zakona o Sipi i sve potrebne prateće društvene i civilne regulative i kontrole. Procedura može početi stavljanjem van snage dosadašnjeg zakona u Parlamentarnoj skupštini jer je očito da rasprava o stanju u Sipi ne može donijeti ništa.
Inače, ako ostane ovakvo stanje, jednog dana će istorija utvrditi da je afera Sipa-Lukač bila prvi konkretan događaj u procesu raspada BiH, nešto slično kao suze Sonje Lokar u Centralnom komitetu SKJ.
A za konkretno činodjestvije u onoj balegljivoj emisiji Lukač bi morao odgovarati na sudu za javno izrečenu prijetnju smrću. Samo što je isti očuh i Sipi i Tužilaštu i Sudu BiH.

NA SCENI SU NEREGULARNI IGRAČI
Gdjegod se okreneš, u Sarajevu igra mečka.
Dok se u ozbiljnim institucijama, ili su to one za koje neko misli da su ozbiljne, kao što su Esdepe, Ohaer, Esdea... čeka izbor ili reizbor čelnih ljudi, dotle na otvorenoj sceni mečke igraju Gluvo Glamočko – Bakir 60, Lukač Sipaš, Kemo Rak, Haris Amandman...
Taj fenomen neregularnih igrača koji dresove nose naizvrat, kako publika, i sudija, ne bi odmah prepoznali o kome se radi i na čijoj strani igra, svojstvena je samo malim, ustajalim, ićindijskim, predsevdalinskim sredinama nastalim, ad hoc, kao oko gradilišta čuprije na Drini. Svi su tu. I Ćorkan, i inokosni seljak iz okoline Višegrada, i glavni neimar, i onaj što ga nabijaju živog na kolac, i kolac...
Političko i ekonomsko Sarajevo se doima kao jedan veliki šator podignut zbog megdana bakova. To što se poneko otima, SDA sa svojim nedonoščetom o potrebi da se odmakne od filozofije žrtve, Avaz sa profesionalnim prostorom za inforamcije, tiražem i podijem za rasprave i mišljenja, nekoliko intelektualaca smirenog i realnog habitusa... samo su izuzeci koji potvrđuju pravila.
Pod takvim užeglim šatorom prestaje biti bitno da li FTV propada, finansijski i politički, da li je na njoj hrvatski jezik ravnopravan, da li odgovara potrebama pretplatničke i cijele javnosti. Bitno je da jaše Bakir. Prestaje biti bitno i to da li će Zlatko Lagumdžija pobijediti sam sebe u izborima za čelnika Esdepe, bitno je da ima Zlatnog Dečka Bakira. Prestaje biti bitno da li će na čelo Esdea doći Bakir Izetbegović, ili će ostati Tihić, bitno je da Haris noću ruši sve što se danju izgradi. Prestaje biti bitno što postoji Savjet ministara, bitno je da se zadrže pozicije u RAK-u, u DEI... Cijela BiH se upregla da nacrta taj amandman za Brčko, mada niko ne zna za šta je toliko bitno Brčko, što će BiH distrikt, što će Brčko u Ustavu, ali hajde, kad iznad svega pokazuje se važnijim neki razgovor nekog Harisovog Arnauta sa Ovenom. Ima i listing. Svi mašu amandmanom, Haris maše listingom. Razgovarano je sa Pašom u Stambolu. Prestaje biti bitno da li je SIPA zajednička institucija, za dobrobit vascijele BiH, već je bitno da Lukač igra pod šatorom, sa dresom naizvrat, i da dokaže ko je tu gazda i kome služi SIPA. Nije važno da Vijeće ministara dobije izvještaj i analizu o radu te agencije, važno je da se Lukač pojavi kod Bakira i da direktoru javno pokaže sjemenjake.
Sve je, dakle, isto kao onomad, kad se gradila ćuprija na Drini. Samo ima mnogo Ćorkana. I neće se nikad izgraditi ćuprija.

REPUBLIKA SRPSKA
TREBA SVOJU BANKU
Progresivni demokrati, usrani strani poluidioti i klasični lopovi izveli su operaciju Privatizacije Bankarskog Sektora u Republici Srpskoj.
Privatizacija Bankarskog Sektora se u našem narodu zove rasprodaja ćaćevine.
Mladen Ivanić i njegov Pedepe, raspredali su banke, što za euro što za dva, i to kakve banke. Tri banke koje bi i jačoj privredi finansijski značile kao nuklearka u energetskom smislu nekom selu. Kasnije, oni koji su ih kupili budzašto, preprodali su basnoslovno i zaradili velike pare.
Jedna od te tri banke bila je Razvojna, nasljednik bivše Službe društvenog knjigovodstva u kojoj su svi subjekti imali račune i najveći dio njih je ostao komitent kada je SDK prerasla u komercijalnu banku. To znači da je već postojala direktna veza sa ekonomskim krvotokom. Samo budala može da proda takvu banku. Slovenci, koji su kasnije, od engleskog fudbalskog srpskog lopova kupili Razvojnu banku, nisu prodali svoju veliku banku, koja je opljačkala stare devizne štediše, nego su je samo nazvali Nova lublanska. Nisu prodali ni mariborsku banku. Zašto Srbi uvijek ispadnu budale? Ili, da konkretizujem: zašto progresivni demokrati uvijek ispadnu budale?
Druga od te tri banke, bila je Banjalučka banka, dio nekadašnjeg socijalističkog sistema Privredne banke Sarajevo. Ona je, kao investiciona banka, imala ulaganja, kredite, u skoro svim privrednim subjektima koji su bili kostur industrije. Imala je i mnogo depozita koje je ostvarila tokom rata i poslijeratnog esdeesovog amaterskog tretmana privrede. Prodati takvu banku, značilo je upropastiti i ono što je moglo ostati zdravo u industriji.
Danas taj isti Mladen Ivanić, progresivni demokrat, predlaže aranžman sa MMF-om. Međunarodni monetarni fond je jedna od institucija koje su finansijski upropastile svijet a djelovale su pod američkom politikom koja je finansijski upropastila Ameriku a opljačkala sve ostale. MMF zna samo za fiskalnu i monetarnu presu što siromašne čini ovisnim o zaduženju i trajno nesposobnim da se nosi sa bilo kakvom konkurencijom.
Danas, kada G-20 govori o potrebi državne regulative, kontrole čak i hedžfondova i rejting agencija a ne samo centralnih banaka, jasno je da država stupa na scenu sa koje su je istisnuli neobuzdani profitni liberali i koji su doveli do toga da američki nacionalni dug iznosi devet biliona dolara i do toga da se sve to, i sva finansijska i industrijska katastrofa, može pokrpiti samo s vana. Jedina dobit će biti što će američkom privredom i finansijama vladati Kinezi i ostali. Dakle nije više kletva: Dabogda ti jedno jutro crnac iz NATO-pakta pišao pod prozorom, nego: Dabogda ti jedno jutro Kinez kupio akcije.
Republika Srpska ne može uticati na globane tokove. Može samo na svoje. Ali ne na način demokratskog progresa. Sada treba razmišljati o formiranju klasične „državne“ banke koja će se jakom kontrolom držati u okvirima sigurnog poslovanja. Inostrane banke koje sada djeluju u Republici Srpskoj, samo iznose profit, kao i Birač, a podložne su krizi koja ih može pokositi ili njihovo poslovanje svesti na minimum.
A za prodaju uvijek ima vremena.

STAMBOL U GLAVI
Šteta što sarajevski nedjeljnik Dani, jedna od novina-sponzoruša, iz arsenala „jedan čovjek – jedne novine“, ima mali tiraž, od 1100 do 1200 primjeraka.
U zadnjem broju Nerzuk Ćurak, profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka, aktuelizovao je stav Alije Izetebegovića na Prvom i Jedinom bošnjačkom saboru: Bosna Hercegovina nije cilj, nego sredstvo.
Zbog te, i zbog izjave, Alijine, takođe, da će za BiH žrtvovati mir, kao i zbog geovjerske teze reisula Cerića da i muslimani, koje on pretpremijerno zove Bošnjacima, trebaju imati svoju državu jer su svoje države, na prostoru bivše SFRJ, dobili i Slovenci, etiničku čistu, i Hrvati, etnički čistu, i Albanci, etnički čistu... treba se čuvati Bosne i Hercegovine.
Ni sam Ćurak ne zna na šta je mislio Izetbegović ali tvrdi da je to jedna od najspornijih stavki kod njega.
Očekivano od jednog intelektualca. Ali to se tiče prošlosti. Ono što Ćurak zbori o sadašnjosti nije očekivano od inetektualca.
Njegovi stavovi, uopšteno, svode se na dijagnozu: Dejton je u samom nukleusu neostvariv, mora se mijenjati, moramo razgovarati i stvarati „politike prijateljstva“ a da bi sve to radili treba ukinuti Republiku Srpsku jer je ona u svim razgovorima u prednosti – jer postoji.
Da bi se do toga došlo prof. dr. Nerzuk Ćurak predlaže da se ustoliči Evropski visoki predstavnik koji bi imao Bonska Ovlaštenja, koja bi se zvala Briselska Ovlaštenja i da se ustoliči Visoki predstavnik OHR koji bi bio Amerikanac i koji bi imao Bonska Ovlaštenja. Samo je rat kataklizmičnija varijanta za BiH.
Razumijem zašto sarajevska politička artikulacija, političke stranke, traži ostanak Ohaera, Visokog Predstavnika i Bonskih Ovlaštenja. Zato što nemaju političkog programa koji bi pridobio veliki broj glasova za BiH kakvu žele, unitarnu, sarajevsku i muslimansku. I zato što su to ratne stranke kojima je i vojnički i krvavi cilj bio da se stvori unitarna, jednovjerska BiH, stoposto BiH, multietnička samo za Mirka Pejanovića i Jovana Divjaka.
Ne razumijem zašto intelektualci ne mogu da se odmaknu od tog povratnog recepisa Stambola i Austrougarske, od izaslanika nekog dalekog i moćnog carstva koji će ovdje imati sva prava, da suneti, uzima nevinost, nabija na kolac, mezi zerdelije, nadijeva imena, određuje vjeru, ubire trećinu i jebe sve živo i mrtvo.
Šta je u utrobi te zemlje, da prostiš, bosanskohercegovačke, tako usudno i umobolno, provincijalno i pretpatrijarhalno, samonaguzivačko i mazohističko, felacijofilsko i antiistorijsko, da vijekovima može služiti nekom tuđincu, davati mu poreze i zemlju, blaga i um, slušati ga i ginuti za njega, ubijati i prekrštavati za tuđina a ne može smisliti dva svoja politička retka realnog koncepta?
Dabome da ne znam.
Ali znam da je takva BiH opasna po život i smrt. Ispod takve BiH se treba izvlačiti što prije. Nakon te mnogostoljetne istorije na ovim prostorima, valjda je došlo vrijeme da se ne živi po receptu Stambola, Beča, Brisela, Zagreba, Sarajeva pa i Beograda.

KAKO SARAJEVSKA BOSNA
MISLI U EVROPSKU UNIJU?
Bosna i Hercegovina bi, a kad kažem Bosna i Hercegovina mislim na Sarajevo, trebala da na važna strateška pitanja gleda dugoročnijim očima.
Postoje najmanje dva strateška pitanja za BiH koja za Republiku Srpsku nisu bitna.
Jedno je Evropska unija.
Drugo je suštinska decentralizacija i demokratizacija zemlje.
Za Republiku Srpsku nisu bitna jer Republika Srpska već uživa, i brani, decentralizaciju. Ali želi da ona bude primijenjena u cijeloj BiH. Evropska unija postaje nebitna ako se BiH ne može decentralizovati i demokratizovati i jer Republika Srpska ne može sama u EU.
Na put ka EU treba gledati dugoročnije i suštinski. Sarajevo sada na taj put gleda samo kao na mogućnost da se ukine Republika Srpska. Umjesto da gleda da se u projekt demokratizacije i decentralizacije uključe i Hrvati, hrvatski narod.
Hrvatska je sada servilna prema BiH jer vodi vlastitu bitku da uđe u EU i jer ima probleme sa Slovenijom. Možda i stoga Mesić egzaltira o jedinstvenoj BiH. Onog dana kada Hrvatska postane članica EU, politika prema BiH promijeniće se potpuno. Na red će doći granica i položaj Hrvata u BiH. Odmah će se postaviti pitanje jednakopravnosti i zahtijevati, ako ne od BiH a ono od FBiH, da se Hrvati izjednače u strukturama, da jezik u medijima bude ravnopravan, da se finansije pravedno dijele, da se sudi za zločine nad Hrvatima...
To će zakočiti BiH na putu kao EU i u NATO. Na mnogo banalnijem pitanju malo mora i malog brda, Slovenija sada blokira Hrvatsku.
Neka niko ne ima iluzija da je Hrvatska veći prijatelj, ako je uopšte, Sarajevu, nego Hrvatima u BiH.
Kratkovidost Sarajeva ima domete samo do druge obale Miljacke. Za bosanskohercegovačke, da ne govorim o balkanskim, razmjere, to je neoprostivo kratko. S tim se ne ide u svatove.
Takođe, na Srbiju niko ne misli. I Srbija je u prednosti na putu EU. Jedno hapšenje može je drastično ubrzati i može se dogoditi da Srbija uđe prije. A to može značiti zatvaranje vrata BiH.
Sarajevo, a kad kažem Sarajevo mislim na ono što je ostalo od Bosne i Hercegovine, treba da dublje stavi prst na čelo, da dugoročnije misli. Da bude dobro sa svojim susjedima, izvanredno dobro, i da bude dobro sa sastavnim bosanskohercegovačkim dijelovima. Onda će EU biti bliža i realnija.

DEMOKRATSKI POTOMAK
ALIJE SIROTANOVIĆA
Svetozar Pudarić, Srbin u multietničkom entitetu Esdepe, diskutovao je, koliko čujem, na nekoj skupštini kantona, i pomenuo nacionalističke stranke, rat i tako to. Agresivci iz Esdea su se našli uvrijeđeni i tražili prekid sjednice.
Pudarić je uljudan, iako je iz Esdepea. Ne radi se o nacionalističkim strankama. Radi se o političko-kriminalnom talogu u vrijednosnom prečistaču otpadnih voda nastalom nakon samoraspada sistema socijalističkog samoupravljanja. Radi se, najmanje, o ultranacionalistima, kriminogenim zlotvorima, nacistoidnim opsjenarima, ušljivcima, siledžijama i profiterima iz tri stranke koje će istorija upamtiti kao jednu – SDSDAHDZ. Ta bulumenta, da krenem sa sjevera, Janša, Tuđman i co., Alija Izetbegović, Karadžić, Boban, Milošević, Šešelj... i svi koji su im ljubili skute i dupe, doista spadaju u jednu stranku. Stranku mrtvozornika i ukoponika, đavoljevih svjedoka i ortaka, bezočnih pljačkaša i narodnih gulikoža. Oni svoje narode nisu ogolili do gole kože nego do gole kosti.
Ferid Sinan, negdje kod Kaknja, živi u jami koju novinari pokušavaju da zovu rudnikom, ilegalno kopa ugalj, prodaje ga i tako kupuje cigarete. Po licu mu vidim da ne jede svakog četvrtka.
Ferid je bivši borac Armije BiH. Armija BiH je jedno od militarističkih krila stranke SDSDAHDZ. On je direktan potomak politike koju su ti „nacionalisti“ projektovali, promovisali, organizovali i proveli. On je dijete iz kolijevke KON - Kriminalizovane Odbrane Nacije. Ferid Sinan je simbol ojađenog naroda na svetri strane. Tolike su pare, krv i meso potrošili, ne vlastite, da bi Ferid živio u zemunici kao jazavac. Dabome, Ferid i drugi su nasjeli, glasali su za gorepobrojane, dali im legitimitet i prava, glasali i puške uzeli, za njih u zemlji trunuli i ubijali. Pomogli im da sruše samoupravni socijalizam i biste narodnih herorja iz antifašističke borbe u Drugom svj. ratu.
Ferid Sinan je živa slika transformacije jednog „totalitarnog, nedemokratskog i neljudskog“ poretka u višestranačku demokratiju, praskozorje tržišta i veliki prasak ljudskih prava.
Ferid Sinan je dokaz u šta se sve može transformisati Alija Sirotanović, banovićki ili tamo negdje oko Tuzle, rudar koji je bio svjetski socijalistički prvak u kopanju i utovaru rudničkog uglja sa posebno krojenom lopatom velikom kao stolnjak.
I u šta balkanske usrane demokrate iz Kriminalizovane Odbrane Nacije mogu pretvoriti živog čovjeka.

AKO LAŽE KOSOR, NE LAŽE ROG
U Banjaluci je organizovan okrugli sto o povratku izbjeglica. Prisustvovali su i politički faktori iz Sarajeva. To je dobro. Da se nešto bosanskohercegovačko događa u Banjaluci. Prisustvovali su i politički faktori iz Hrvatske. Vječna Prva Pratilja Ive Sanadera, Jadranka Kosor. I to je dobro. Nije dobro da se stekne utisak da je problem svih problema u povratku Hrvata i Bošnjaka u Republiku Srpsku.
Jer, kada se govori o povratku i postotku, onda se o Republici Srpskoj govori istina. Kad se govori o Sarajevu i Hrvatskoj onda se laže.
Svojevremeno je Alija Izetbegović rekao da se u Sarajevo vratilo više od stotinu hiljada srpskih duša. Pogledajte telefonski imenik, rekao je. Takav telefonski fašizam ostao je nekažnjen a Srba nema u Sarajevu, to je jasno i golubovima sa Baščaršije. Nije dobro da je samo problem povratka u Republiku Srpsku a nije problem povratka u Glavni Grad.
Jadranka Kosor, Prva Pratilja, koja se, uz Sanadera, doima uglavnom gluvonijemom, slagala je okrugli sto u Banjaluci. Kaže: Hrvatska je za obnovu 145.000, stotinučetrdesetpet hiljada, kuća, utrošila 2,13 mlrd eura – 14.572 eura za svaku kuću, prosječno. A za povrat Srba je izdvojila, Hrvatska, više od 5 mlrd eura.
Istovremeno, Prva Pratilja reče, na tom okruglom stolu, kako je Hrvatska sve uradila što je obavezna prema srpskoj nacionalnoj manjini. Čudi me kako srpska nacionalna manjina ima toliki stamabeni prostor od 145.000 kuća, puta tri ili četiri člana domaćinstva, plus ono što imaju oni koji su tamo ostali cijelo vrijeme Agresije na Hrvatsku.
Nema riječi za ljudsku osobinu koja može da dođe u Banjaluku i da priča o povratku Hrvata a povratak Srba u Hrvatsku smatra riješenim. Takvu osobu, ili predstavnike takve politike, ne treba zvati na razgovor.
Ili, da svi pričamo o nacionalnim manjinama.
Nije istorijski pravedno da ljudi koji su izbjegli iz Hrvatske danas budu ništa, bez dokumenata, imovine, porijekla, državljanstva... bilo da su u Republici Srpskoj ili Srbiji. I da im se oduzme zemlja jer je neobrađuju pošto nemaju vremena od brige za 145.000 kuća. A da o svim ostalima vodimo brigu i kratkoročnu i dugoročnu, kreditnu, političku, internacionalnu.
Nisam primijetio da je na okruglom stolu zamijećen neko ko govori u ime tih nepostojećih ljudi iz Hrvatske. Srba.
Misli se, valjda, da je dovoljno da se dnevnica Prve Gluvonijeme Pratilje uračuna u sumu koja je utrošena u povratak Srba u Hrvatsku.

VOJSKA DRŽAVE BiH
To je kao kad bih rekao Skijaški savez Zapadne Sahare, rodna ravnopravnost kod talibana, komunizam u redovima čikaške mafije za vrije Alje Kaponija, kao bosonogo penjanje na Mont Everest...
Veliki strateg odbrambene politike, civilni nadglednik oružanih snaga BiH, jedan iz CC-dvojca na čelu ministarstva odbrane BiH, Cikotić, Selmo, govori o tome da je ideja o demilitarizaciji, koju godinama, zastupa SNSD, naivna ili nedobronamjerna.
Moj dobri Selmo je, u stvari, naivan.
Jebeš vojsku u kojoj pripadnici idu pješke kući, u uniformi, i u plasttičnoj vrećici, providnoj, nose jogurt, pola ljeba i dva krastavca, ženi da napravi ručak, koji biciklom i mopedom dolaze na posao u Kasarnu Oružanih Snaga, koji po krugu i po gradu nose kišobrane...
A da pomenem i ozbiljnije argumente:
Postoji najmanje trideset ljudi u BiH koji sutra mogu izaći i reći da pripadnici njihove nacije i vjere istupe iz Oružanih Snaga BiH i oni će to učiniti za pet i po minuta.
Svaka vojna baza u BiH, može biti za dva sata blokirana od tetaka, snaša, jetrva i komšinica, kako je to rađeno za vrijeme JNA.
Stotinu dobrih specijalaca će svaki od tih reprezentativnih pukova razbiti za tri dana. Dovoljno je da im pokradu bicikle, mopede i polutrule pasate i propade im mobilizacija.
Ta vojska košta BiH velikih para jer ovdje je i 350 miliona maraka velika para. Ja to tretiram kao pronevjeru u budžetu. Daju se pare za Oružane Snage BiH a njih nema. Pranje novca. Pranje vojske.
Odbranu BiH neću ni pominjati. Ta vojska je ne može odbraniti ni od koga, mada ne znam ko bi napadao tuberana na umoru.
Da li nam je potrebna vojska da bi bili članica NATO. Važnije je pitanje da li treba da budemo članica NATO, ali eto. Može se biti članica tog saveza i bez vojske. To je, koliko razumijem duh i suštinu moderne vojne alijanse bez kontratega u Varšavskom paktu, demokratska, ljudskopravna, nacionalnointeresna organizacija a ne militaristička, agresivna i osvajačka horda.
Što se mene tiče, a i SNSD-a, od vojske može biti samo kakav stroj za svečano postrojavanje duž tepiha, mada je sve manje onih koji dolaze u BiH a zaslužuju tepih, držanje geometrijske zastave BiH, stajanje u stavu mirno dok svira Zajednička Himna, uz prethodno upozorenje s pomoću megafona: pozor, ide Himna, jer je niko neće prepoznati pa nema smisla da vojska drži ruke u džepovima i igra džepni bilijar za vrijeme Himne, i odlazak u neku simboličnu misiju Plavih šljemova koji su malo uvaženiji od OSBiH.
I, može Cikotić, Selmo, komada jedan, do penzije da u tom postrojenom stroju drži zastavu Oružanih snaga BiH.

MIHAJLJICA VOĐA OPOZICIJE
NAPOLEON IZ ZADNJE KLUPE
Mihajlo Mihajljica, Budiša srpske političke scene (vječni gubitnik), Napoleon iz Zadnjih klupa Narodne skupštine, sve bolja kopija Staneta Dolanca, javno je izmolio ambicionoznu božiju zapovijest u ime svih narcisa političke pozornice – red bi bio da ja budem vođa ujedinjene opozicije, krvarim, evo u Skupštini već dvije godine u teškoj borbi protiv onog Dodika. Mihajljica se tako predstavio i kao Lažni Car Ujedinjene opozicije u Republici Srpskoj.
Kako krvari na sjednicama Narodne skupštine, vidljivo je po sve većem podvoljku koji ga vuče na stolicu i po sve većoj sličnosti sa Dolancom. Treba procijeniti trenutak kad više ne treba razvezivati kravatu. Toliko se namučio da je postao panavižn.
No, ozbiljno, da pogledamo koga bi Mihajljica mogao ujediniti i kome bi trebao biti Vođa:
· Ivanić i Pedepe – Ivanić nije htio da mu Dodik bude vođa pa neće pristati ni na Lažnog Cara Mihajla Malog. A pitanje da li će i oni u Pedepeu htjeti da im Ivanić bude vođa. Daleko je 2010. a mnogi imaju veće ambicije od podvoljka.
· Bosić i Esdees – državotvorna stranka ne može dozvoliti da ima vođu nad vođama. Bosić to teško može podnijeti jer se jedva riješio Čavića pa da tovari na leđa Mihajla. I njegovo mjesto boravka se turilo u amandman a Napoleonovo je negdje u zabačenim zapadnim krajevima.
· Čavić i Depe – Čavić se jedva izborio da predvodi neku grupu ljudi koja se zove stranka a već bi mu se trebao nabaciti jaram. Osim toga, bio je predsjednik, predsjednički kandidat i onda ništa. Jedva se popeo na zalenu granu gdje ga podržava garaža jedne strane ambasade.
Siroti Napoleon iz zadnje klupe nije shvatio.
Niko od tih inostranih manipulatora, elevatora i motokultivatora nema namjeru da jača opoziciju i da je okuplja. Ima namjeru da ruše Dodika i SNSD. Ne znaju šta će ni sa normalnom progresivinom političkom koncepcijom. Što će im jak suludi konglomerat retrogradnih foliranata.
A Mihajlo Bonaparta već vidi sebe kao Predsjednika Bosne i Hercegovine (a zamjenici mu Bakir Izetbegović i Željko Komšić). Ili kao Predsjednika Vlade Republike Srpske sa sjedištem u policijskoj kućici ispred zgrade pošto ne želi da svojom poštenom krvavom opozicionom nogom kroči u kritikovano zdanje.
Što se mene tiče, opozcija se ne okuplja, opozicija se uništava.

OPERATIVAC MESIĆ
Tito je na ove prostore stizao uvijek sa Istoka.
Ponekad i iz Bugojna.
Ovaj put je Tito stigao sa Zapada, prvo u Bihać. Tito se ukazao u liku Stipana Mesića, istorijskog marginalca za koga je mlahđani načelnik Bihaća Hamdija Lipovača Zlajin, rekao da su samo tako Tita dočekivali.
Lako je Tita i Mesića, što nisu tako dočekivali Fikreta Abdića.
Stipan Mesić je onda otišao u Sarajevo i održao predavanje.
Na tom putu cvijeća, mira, sreće i bespameti, Mesić je izrekao niz teza, jednako nerazumljivih kao što je i činjenica da ide u Bihać i Sarajevo, da mu u Bihaću daju plaketu čuvara zarđalog ključa gradskih kapija ili slično:
· Hrvatima nećemo pomagati na račun BiH
· Neka Beograd kaže Republici Srpskoj...
· BiH može prema EU sa visokim predstavnikom
· Iako nam Dejton daje to pravo, mi svjesno odustajemo od specijalnih paralelnih veza sa entietima jer nam je prioritetni interes cjelovitost susjedne države a duboko sam uvjeren da je to interes i njezinih građana uključujući i Hrvate
· Izdvajanje bilo kojeg dijela BiH, zbog mira u Evropi, ne smije biti moguće
· Na području Republike Srpske prije rata je živjelo 48% nesropskog življa
Stipan Mesić se, još od vremena prije zatvorskog boravka u Gradišci Staroj, ponaša kao operativac jedne moćne tajne službe velike evropske zemlje. One iste kojoj je stalo da ima šapu nad Hrvatskom, kojoj je bilo stalo da se razbije i SFRJ. Zato je Mesić i rekao: ja sam svoj zadatak obavio. Tako govore samo obavještajni operativci a ne političari. Ta zemlja ima pretenzije da ima šapu i nad BiH. Zato joj BiH, u ovoj fazi, prije podšapljivanja, treba cjelovita i jedinstvena. Samo tako je može, fazno, pokoriti. Stoga Mesić i govori ovako o Hrvatima u BiH. To je morbidni nacionalni odnos. Ako je interes Hrvata nešto drugo, oni bi morali slušati Mesića i zalagati se za jedinstvenu i cjelovitu BiH. Stoga Mesić i govori o ukidanju Republike Srpske. Ako bude federalizacije, kaže Mesić, onda to moraju biti nacionalno mješovite jedinice. Po uzoru na Hrvatsku, preciziram ja. Šizofrena ličnost Mesić upada u suprotnost jer ne želi da vodi politiku Hrvata u BiH ali zahtijeva od Beogrda da vodi politiku Srba u BiH.
To im i jeste problem – Srbi u BiH imaju svoj politički koncept i ne gledaju ni na Beograd, ni na Sarajevo, ni na Mesića.

IZVJEŠTAJ VLADE REPUBLIKE SRPSKE SAVJETU BEZBJEDNOSTI
VISOKI PREDSTAVNIK ČEGA ILI KOGA
Vlada Republike Srpske liznula je olovku, presavila papirus i uputila pismo Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija. U borbi protiv niskih poriva visokih predstavnika, koju sam lično počeo još protiv Vestendorpa i njegovih idiota u Kancelariji Visokog Predstavnika a povodom ustanovljenja PBS, bosanskohercegovačke televizije, Republika Srpska je ukazala na brojne neutemeljenosti PIK-a, Upravnog odbora PIK-a, nadležnosti i poteza Visokog predstavnika i djelovanja osoblja Kancelarije Visokog Predstavnika (OHR). Međunarodno pravo je na strani Republike Srpske i BiH a nelegalna ovlaštenja i djela su na strani glavnih junaka sevdalinke Vino piju, nane, Unitarne Sarajlije, na Miljacki, vodi Pikovoj.
U Izvještaju Vlade Republike Srpske se kaže: Kao što je opštepoznato, upotreba imperativnih izvršnih naredbi i ovlaštenja za smjenjivanje od strane Visokog predstavnika ne predstavlja ništa novo. Od 1997. godine, kada su ova ovlaštenja prvi put predstavljena, Visoki predstavnik je izdao više od 800 odluka, smjenjujući više od 120 lica sa javnih funkcija, i proglasio ili preinačio više od 300 zakona.
Ni jedan Visoki predstavnik nije imao utemeljenja za tako nešto, ni u pojedinačnom aktu vezanom za BiH, ni u Djetonskom sporazumu, ni u međunarodnom pravu.
Jedan od suludih visokih predstavnika je čak poništio i jednu odluku Ustavnog suda BiH koji je njegov izliv niskih strasti ocijenio neustavnim.
Djelovanje Visokog predstavnika počelo je saglasnošću strana potpisnica, ugovornih strana u koje spadaju BiH, Federacija BiH i Republika Srpska što se potvrđuje i potpisima na odnosni dio Dejtonskog sporazuma. Ovlaštenja reguliše, dakle, Aneks 10. Aneks 10 ovlaštenja daje isključivo Visokom predstavniku. Ne ni osoblju kancelarije visokog predstavnika, ni kancelariji visokog predstavnika, ni prvom zamjeniku visokog predstavnika. Kancerlaija visokog predstavnika ne postoji u Aneksu 10.
U Aneksu 10 stoji:
Imajući u vidu složene uslove sa kojima su suočene, strane traže (među stranama potpisnicama je i Republika Srpska) da se odredi Visoki predstavnik koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama SB UN, u cilju olakšavanja napora strana i, po potrebi, koordinacije aktivnosti organizacija i agencija uključenih u civilne aspekte mirnog rješenja izvršavanjem dolje navedenih zadataka koji su im povjereni rezolucijom SB UN.
Zadaci su sadržani u Članu II pod nazivom Mandat i metodi koordinacije i održavanje veze.
Pa se kaže: Visoki predstavnik će:
a) Nadgledati provođenje mirovnog rješenja
b) Održavati tijesne kontakte sa Stranama da bi one u potpunosti poštovale sve civilne aspekte mirnog rješenja i visoki nivo saradnje između njih i organizacija i agencija koje učestvuju u tim aspektima.
c) Koordinirati aktivnosti civilnih organizacija...
d) Olakšati, ukoliko procijeni da je to potrebno, prevazilaženje svih teškoća koje nastanu u vezi sa civilnim provođenjem.
e) Učestvovati na sastancima donatora...
f) Periodično izvještavati UN, EU, SAD, Rusku Federaciju...
g) Davati smjernice i primati izvještaje komesara EUPM...
Dakle, nigdje nema tzv. Bonskih ovlaštenja koja su svih proteklih godina Srbima i Republici Srpskoj, uglavnom, jebale majku uzduž i poprijeko.
Nema ni PIK-a jer nigdje ni jednim aktom niko nije formirao PIK u koji je ušlo 55 zemalja i organizacija. Taj PIK je dao Bonska ovlaštenja a ona su prerasla u Bosanska ovlaštenja.
Vlada je jasno, bez ikakve političke primjese, pokazala da ovlaštenja koja je dobio i prigrabio Visoki predstavnik, OHR i Prvi zamjenik, krše međunarodno pravo. Na to je upozoravala i Venecijanska komisija i drugi.
Nije glavno pitanje da li će Savjet bezbjednosti UN razmotriti Izvještaj Vlade Republike Srpske i da li će išta preduzeti.
Glavno pitanje je dokle Republika Srpska, odnosno BiH, može da podnosi Visokog Predstavnika i Kancelariju Visokog Predstavnika.
Trenutno internacionalne transverzale mudruju koga imenovati, u čije ime, sa kojim ovlaštenjima, umjesto da imenuju bilo koga sa jednim zadatkom: pogasiti svjetla u OHR-u na Miljacki, izmiriti dugove, organizovati koktel, pozdraviti se i otići.
Šteta koju je VP i OHR nanio Republici Srpskoj, Srbima u BiH, samoj BiH i iščekujućim političkim Strankama sa Miljacke, nepopravljiva je. Pogledajate samo najnoviji primjer. SIPA se ponaša kao OHR i Visoki predstavnik. Obrazac je isti. Ko zna koliko je još genetski modifikovanih SIPA u BiH i u glavama političkih i drugih kretenoida, idiotikusa i luđaka.

SOCIJALNO POVJERENJE U BiH
Fondacija Fridrih Ebert finansirala je studiju o socijalnom povjerenju u BiH, o socijalnom kapitalu, o premoštavanju, o generalisanom i partikulisanom socijalnom povjerenju... i o čitavom nizu stručnih kategorija. Objavljeno je to, i nedavno predstavljeno, u posebnoj knjizi a istraživanje je komentarisao i uvodne studije napisao zagrebački doktor nauka Berto Šalaj.
Dabome da pravo stanje zna i FES ali je dobro da je dobijena i naučna potkrepa.
BiH je rascijepljeno društvo.
Prevaziđena je kategorija koju koriste evropski mehaničari država i društava – duboko podijeljeno društvo.
Bošnjaci: 78% mogu prihvatiti da im drugi budu projatelji, 84% ih prihvata da drugi žive u istoj ulici, 86% ih prihvata da im drugi budu radne kolege, 90% Bošnjaka prihvata da drugi budu u istoj državi.
Hrvati: 80% mogu prihvatiti prijatelje, 84% mogu tolerisati druge u istoj ulici, 86% ih mogu raditi sa drugima, 88% ih prihvata da u istoj državi ima i druge.
Srbi: 84% prihvata druge kao prijatelje, 88% prihvata ih u ulici, 90% prihvata ih u državi.
Ali kada se radi o stupanju u rodbinske veze onda 54% Bošnjaka prihvata rodbinske veze sa drugima, 42% Hrvata a 53% Srba.
89% Bošnjaka je ponosno i izrazito ponosno što je državljanin BiH. 63% Hrvata je ponosno i izrazito ponosno a 34% Srba je ponosno i izrazito ponosno što je državljanin BiH. U Evropi je to između 85 i 95%.
BiH je, dakle, na dnu evropskih država po povjerenju u institucije i državu u kojoj žive.
Slučajevi sa Sudom BiH za kojeg Hrvati traže da se raspusti i slučajevi sa bludnom radnjom dijelova Sipe sa samom Sipom i državom te u vezi sa tim i slučaj Tužilaštva BiH, srozalo je dalje Šalajeve postotke. Povjerenje u Sipu je potpuno igubljeno što se tiče Srba i Republike Srpske. Da li Tužilaštvo i Sud BiH bolje stoje, veliko je pitanje. Kada bi se provela detaljnija istraživanja, ne samo sa obzirom na socijalno povjerenje, mislim da bi podaci bili katastrofalni.
Država čiji su geni takvi, neumitno propada. Ovdje nije čak ni pitanje da li će se to desiti za dvije, pet ili pedeset godina. Pitanje je političke svijesti o tome. Politička artikulacija mora uvažavati ono što misle birači, građani, stanovnici i pripadnici nacija. Mogu pokušati da utiču na te trendove ali sa jasnoćom da ih ne mogu okrenuti u drugom pravcu. Sva vještina politike je uvažiti i praktično provesti, bezbolno po zajednicu i pojedinca.
Bolna varijanta je primijenjena u trodjelnom ratu u BiH.

ŠTA BLEBETA BETA
Beogradska agencija Beta, što može biti skraćenica od Beogradski Talibani, ona koja je objavila vijest da je podignuta krivična prijava protiv Dodika a onda su nadležni iz tih obrazli institucija rekli da je to bila samo dopuna izvještaja a da i inače sintagma krivična prijava u tim avlijama ne postoji, pala je na dno. Obratili su se pismom Miloradu Dodiku, onom istom koga su obalegali u svojoj vijesti koju je gurnula dopisnica iz Banjaluke, na osnovu dobro obaviještenih izvora u Sarajevu, zahtijevajući da ih se zaštiti od mojih vrijeđanja i slično. Onda je juče došla vijest da je portaprol obrazli Tužilaštva BiH rekao da je vijest Bete medijska manipulacija.
Bio sam novinar u dnevnoj redakciji petnaest godina. Mogu da saosjećam sa novinarima. Ali pušače, potkupljivce, manipulante, perverznjake u seksulanom odnosu sa činjenicama, ne mogu da podnesem ni u svinjcu.
Kad sam radio za Televiziju Sarajevo, radio sam ne po svojoj savjesti nego po činjenicama. Napadao sam Izvršno vijeće SR BiH, tadašnju vladu Bosne i Hercegovine, Centralni Komitet, tadašnji Ohaer Bosne i Hercegovine, Socijalistički savez radnog naroda, opštinu Bananjaluka i sve ostale okolne, međuopštinske organe vlasti... svi su raspravljali o mojim tekstovima, zvali na sastanke uredništvo TVSA itd. ali nikada nisu demantovali ni jedan moj tekst, nikada nisu slali na sud ni jedan moj tekst i nikada niko nije potegao partijske kazne za mene (što je bila jedna od mjera za ukolijenčavanje novinara i drugih). Nemam vremena da te tekstove sklopim u knjigu pa da mlađani, a i oni iskompleksirani i plitkoumni, novinari vide kako se to radi.
Odgovornost novinara nije prema slobodi medija niti prema svojoj savjesti, prema konzumentima i gazdama, nego samo prema činjenicama. Znam da mnogi funkcionišu na balkanskom sistemu „jesam ga razvalio“ ali to nije novinarstvo. Dobar novinar mora raspolagati činjenicama, relacijama i koordinatama bolje nego ministar. Svaki dobar novinar trebao bi da zna znanje tako da može sutra biti ministar iz neke oblasti (pri čemu ministar nikada ne može biti novinar, kolikogod zna). Da bi se posjedovale činjenice potrebno je mnogo truda, čitanja, dokumentacije i rada. Dobro obaviješteni izvori posjeduju samo podvale. To bi svaki novinar trebao da zna. Skupljanje papira od administrativaca iz bilo kog organa vlasti, unaprijed je sumnjivo. Nikome od njih nije stalo do istine, činjenice, napretka i demokratije, nego do svog uskoguzičnog interesa. Ili, što je još gore, do skrivenog upravljanja trendovima i državama, jer su u nečijoj službi, a siroti mali novinarčići se upljuvaše, ovlažiše i isfelaciraše u opštoj egzaltaciji slobode medija.
Betagradno.

SMIRIVANJE AFERE

„PARALELNA SIPA“
POSTAVLJA NOVA PITANJA
Nakon početnog šoka koji se očitovao u nedostatku stava u Sarajevu i kod međunarodnih zvaničnika u Sarajevu, povodom ilegalnog odlaska osoblja SIPA kod osoblja Tužilaštva BiH a u svrhu dostavljanja izvještaja protiv Dodika i društva za organizovani kriminal, evidentna je mnogomjesna tendencija smirivanja situacije.
To se ne može tumačiti kao znak da je neko pretjerao ili pobudalio, pa se stvar mora stišavati.
Snage koje su projektovale cijelu tehnologiju, tačno su znale šta treba preduzeti i šta će se dogoditi. Prema tome su i birale vrijeme.
Sada se događa nešto što nisu očekivali. Blaga šutnja se ne uklapa u scenario pa su tehnolozi paralelizma ostavljeni na čistini. Lukač novinare upućuje na direktora, beogradska agencija traži pomoć od Dodika da je zaštiti od napada na njenu petnaestogodišnju profesionalnost, čelnici SIPA i Tužilaštva mede ministru Selmanu, kako se ništa nije desilo, samo su neki papiri dopunjeni, i dalje je EnEn u pitanju, nije Dodik, nema krivične prijave...
Da je sve tako, vijest beogradske agencije bila bi demantovana istu veče.
Ali nije.
SIPA i Tužilaštvo moraju očistiti svoje redove. Akteri moraju biti smijenjeni i udaljeni. Javnost mora tačno znati šta se dogodilo. Direktor Obavještajni mora lično referisati Predsjedništvu BiH i predsjedavajućem Savjeta ministara o tim koncentričnim krugovima koji nastaju oko 3.600 sekundi. Sve po redu, ko s kim i gdje, kao nekad, u dobra stara udbaška vremena. Ako najodgovorniji ljudi u BiH ne znaju šta se dešava, BiH će propasti vrlo brzo.
Smirivanje mi liči na pokušaj da se sve zataška, da se negdje malo progriješilo, pa da se operacija bolje pripremi.
Sve mi se čini da kurva ima više svodnika.

KASIMOVA VRSTA
FEDERALIZMA
Kasim Trnka, izgleda profesor i pravni ekspert, unaprijedio je teoriju i praksu podvala u BiH.
Složio se da bi se u BiH moglo raspravljati i omogućiti federalizam ali ne na nacionalnoj osnovi. “Može federalizam, i to čak uz neke elemente autonomije, ali na ekonomskoj osnovi recimo, na bazi regionalnog privlačenja uz velike gradove.“
Mislim da ovako nešto o državi ne bi rekao ni stručnjak za francuski ključ, potkivač brdskih konja a ni pregledač kola na željezničkoj stanici Strizivojna.
Federalizam je imanentan višenacionalnim zemljama. To su znali čak i drug Tito, Đuro Pucar Stari i mnogoidejni Edvard Kardelj. Pa su stvorili federativnu narodnu a kasnije socijalističku federativnu. Federalizma nije izmišljen zbog teritorija nego zbog nacija. Da je zbog teritorija, državama bi vladali geometri, Kasime.
Federalizam nacijama daje garanciju, ako već žive u istoj državi. Ako nemaju federalizam i nemaju teritorijalno-političke garancije, onda nisu nacije nego nacionalne manjine.
Razumijem da prof. dr. Kasim Trnka to zna. Ne razumijem zašto svoju stručnost spušta tako nisko da služi nekakvoj nerazumljivoj ideji o BiH kao jedinstvenoj i jakoj centralnoj državi regija. Zašto on, Haris Silajdžić i Sulejman Tihić centralizovanu podjarmljivačku državu uvijaju i umotavaju u regionalizam koji ničim nije utemeljen. Regije okupljene oko većih gradova o kojima govori Kasim Trnka takav je državni i ustavni stupidarijum kao kada bi neko rekao da je Bosna i Hercegovina država slivova Bosne, Sane, Neretve i Crkvene.
Savezna država ili federativna (ne federalna, federalna je jedinica) država koju predlaže SNSD, već je upola u realitetu. BiH ovim uređenjem dobija mnogo jer postaje država, savezna država. Sada BiH nije država. Ona je samo BiH. Savezna država je upola u realitetu jer je tako i stvorena kao asimetrična federacija sa elementima konfedralizma, jer je FBiH već federacija koja je u ustavno-ugovornom odnosu sa Republikom Srpskom.
Bosna i Hercegovina je država tri nacije. U Dejtonu i Parizu svoj potpis na Opšti okvirni sporazum za mir stavili su predstavnici Srba, Hrvata i muslimana/Bošnjaka. Samo je Koljević bio ispred Republike Srpske. Niko nije bio ispred Federacije BiH i niko nije bio ispred BiH. BiH nije postojala u Dejtonu. Republika BiH se ne može računati jer je jednostrana ratna voluntaristička tvorevina koja nije imala vlast ni na pola teritorije za koju se predstavljala.
A pošto je BiH država nacija, mora da bude federativna ili savezna. Ili čak savez država.
Kada sam im predelagao tri entiteta, moja ph vrijednost je bila izuzetno niska, to je bila bokvica, ili majčina dušica, u odnosu na ovo do čega su sada došli.