CIJENU PLAĆA BiH
Briga Otomanske imperije i Austrougarske carevine bila je majčinska u osnosu na Birgu Sarajeva i uortačenih otpadaka međunarodne zajednice za BiH.
Čaša sa paralelizovanom procedurom prikupljanja podataka, instaliranja ljudi u istražno-tužilački-sudsko-medijski lanac, korištenjem ucijenjenih i vrbovanih protuva i podnošenjem izvještaja Tužilaštvu BiH protiv Milorada Dodika i grupe ministara, medijskih, privrednih i drugih ličnosti, prevršila je mjeru.
BiH je došla do kraja.
Možda će postojati još i nekoliko decenija ali više se ne može smatrati vlastitom državom niti zaslužuje da se za nju bilo šta uradi.
Možda stvar može popraviti zvanična osuda paralelenog nelegalnog ponašanja Sipe i Tužilaštva, od strane svih sarajevskih institucija i političkih faktora. No, do toga nikada neće doći. To znači da se sa očaravajućom lakoćom gleda na takav parasistem zajedničkih institucija. To znači da su zajedničke institucije i formirane da bi se koristile kao priručno sredstvo za uništenje Republike Srpske i svođenje srpskog naroda na nivo nacionalne manjine. Izvještaj Sipe protiv Dodika ima jasan cilj da se politički umanji on sam ali i SNSD na izborima 2010. Ali, struktura ljudi iz izvještaja ima širi cilj da dokaže da je cijela Republika Srpska kriminalizovna. Tako bi se kombinovala propaganda genocidnosti sa propagandom o kriminalizaciji. Izostavljanje Debele Berte sa spiska iz izvještaja, a uključivanje svih ostalih ministara finansija u nizu, samo dokazuje ko je čiji igrač. Ona je, uostalom, bila na obuci u Kembridžu (vidjeti biografiju u Nezavisnim novinama od 4. novembra 2005.). Istup Šarabe, trebinjskog esdeesovca koji niječe da je ovo udar na Republiku Srpsku nego na kriminalnog pojedinca, mada njegova stranka nije tako istupila, svjedoči o tome da ga je Ešdaun isključio pa vratio u politički život i tako ga učinio dužnikom (što je vraćao i kandidaturom za načelnika u Trebinju). Treba vidjeti ko će još reagovati pozitivno za paraistražni postupak a ko će mudro ćutati. Otkriće se sve. Kogod bude makar ćutao, staviće se na stranu prećutnih ukopnika Republike Srpske. Upotreba frustriranog provincijalnog marginalca, nacionaliste kafanskog tipa, kojeg je Ohaer nametnuo u Sipu, da na osnovu iskaza neartikulisanih medijskih alkoholičara, sačini izvještaj i samo ga ubaci u dvorište Tužilaštva, govori o tome kakva je svrha zajedničkih institucija. Ali jamči da će još mnogo istorije istrunuti na ovim prostorima, dok se pristane na još neku zajedničku instituciju.
Sipu i Tužilaštvo BiH, nakon ovog slučaja, treba raspustiti i rasformirati. Strane tužioce, inače sumnjivog kredibiliteta, treba proglasiti nepoželjnim osobama u našoj dragoj i lijepoj Bosni i Hercegovini. Sve namještene protuve, domaće i strane, treba zaputiti na zavode za zapošljavanje. A zbog udara na ustavni poredak i institucije BiH tog Lukača treba uhapsiti.
Mostarska isporuka jasnih uslova Republike Srpske, od strane Milorada Dodika, za bilo kakav dalji razgovor o BiH, odnosno o ostalom dijelu BiH, može se povezati sa unutrašnjim udarom u Sipi i pokušajem državnog udara u BiH i prijavom protiv njega, ali treba imati na umu da je SNSD, stranka Milorada Dodika, u svom prvom političkom programu, kod osnivanja, rekla da je za nju BiH, BiH sa dva entiteta i tri ravnopravna naroda. Danas se možemo odreći svega, samo se ne možemo odreći jednog entiteta i ravnopravnosti srpskog naroda.
To je danas rečeno u Mostaru, odnosno u platformi SNSD koju im je ostavio Dodik.

NEPRIHVATLJIVA ZEMLJA BOSNA
Kosani odrezak, mljeveno meso, rječnički udrobljeni agregat jezika koji se koristi na teritoriji Dejtonije, koga je posebna komisija nazvala himnom, prava je slika živog tuberana koji se zove BiH.
Himna u kojoj se u prvoj strofi pjeva Zemlji Bosni, majci našoj i u kojoj se kaže: Ti si svjetlost duše, vječne vatre plam... tebi pripadam, netačna je himna.
Ne postoji Zemlja Bosna, a očita je namjera Posebne Komisije (autore ne treba miješati jer je tekst himne skrpljen od dva odvojena autorska teksta) da to dokaže jer se u ostalim strofama pominje hercegovina ispod plavog neba i krajina predaka. Samo je, dakle, Bosna zemlja.
Bosna ne postoji. Postoji Bosna i Hercegovina. Bosna se u zadnjih dvadeset godina veže isključivo za muslimane i Bošnjake. Sarajevo je i lansiralo u svijet ime Bosna za sve ono što smatra svojim. Bosna je direktna riječ unitarističke težnje koja isključuje Srbe i Hrvate. Hrvati se ničim ne vežu za Bosnu nego samo za Hercegovinu. Tačno je da ih ima i da ih je bilo uz rijeku Bosnu ali to ne znači da to ime može da im zamijeni Hercegovinu. Srbi nikad nisu za svoju otadžbinu govorili Bosna.
Krpljene himne tragikomično je oblačenje golog cara a u stvari balkanskog sušičara, posmrtnog ostatka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji se zove BiH. Ako je svrha tog amalgama da se izvodi samo na utakmicama fudbalske reprezentacije Bosne u Zenici i Sarajevu, onda je taj posao nepotreban.

POKUŠAJ DRŽAVNOG UDARA
Naknadna informacija o tome da je inokosni sipaš Lukač, samoinicijativno podnio izvještaj tužilaštvu koji zamjenjuje krivičnu prijavu protiv Dodika, ministara i poslovnih ljudi kao navodne zločinačke organizacije okupljene oko navodnih 145 miliona maraka, bez znanja svog preduzeća i direktora, tj. Menadžmenta Preduzeća SIPA, iznenadila me mnogo više nego sama vijest udbetaške novinske agancije.
Kolikogod bilo svijesti o tome da su sve takozvane državne i još takozvanije zajedničke institucije, puka improvizacija i instrumentalizacija, teško je vjerovati da se nešto takvo događa, čak i u BiH.
Radi se o pokušaju odloženog državnog udara. Krajnja namjera svakako je da se šestojanuarskom diktaturom sruši Republika Srpska, kao nekad Herceg Bosna. Ako je to državni udar sa odloženim dejstvom u BiH onda je, istovremeno to i državni udar izvjesnog Lukača u Sipi.
Država, ako išta od nje postoji, morala bi još noćas uhapsiti tog avanturistu uz optužnicu za rušenje ustavnog poretka.
Mada je šteta nepopravljiva. Niko više neće vratiti povjerenje u Sipu i druge zajedničke institucije.
Ostaje, nakon svega, samo jedna riječ, samo jedan politički program – podijeliti.

O SUVERENOSTI
Možda je beznadno u Bosni i Hercegovini raspravljati o suverenosti.
Kad imate na sceni domaće ratne budale i međunarodne poratne protuve sa ovlaštenjima Kim Il Sunga, onda je jasno da BiH nema suverenosti. Ona ima samo međunarodno postojanje.
Za subotnji skup u Mostaru Dragan Čović je pripremio svoj papir. BiH je predviđena nenormalno centralizovana, sa tri entiteta (federalne jedinice) i Sarajdistriktom. A o suverenosti Čović kaže:
Sverenitet Bosne i Hercegovine neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.
Onaj ko je pisao ovu rečenicu sa devet riječi poznaje, sigurno i suštinu suvereniteta i suštinu države koja počiva na tako definisanom suverenitetu. Ako je on tako određen onda nema federativne države. Apsolutni suverenitet ne ostavlja mjesta složenoj državi. Država koja počiva na ovakvom suverenitetu, prosta je centralizovana država. Mogao bih sada to dokazivati predviđenim nadležnostima federalnih jedinica od kojih je najznačajnija raspodjela frekvencija za tv i radio, ali to nije ovdje bitna tema.
Suverenitet imaju države. Može da ga vrši neko u ime države, kralj, car, suveren. Ako su države federativne suverenitet je podijeljen između države i federalnih jedinica što se potvrđuje pravom na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Suverenitet može da pripada i vladajućoj klasi ili narodu. Pošto je neznatna razlika između federalnih jedinica i naroda suverenitet pripada i jednom i drugom političkom faktoru i može se reći, u slučaju Republike Srpske, suverenitet koji pripada toj federalnoj jedinici dijele Republika Srpska i srpski narod.
U federativno - saveznim državama, kakva je BiH, suverenitet ostvaruju federalne jedinice ili države a na nivou savezne – federativne države, samo kada je to u zajedničkom interesu. Tako je bilo u SFRJ. Tako je, de fakto, i sada u BiH. Jer i BiH i njeni entiteti, nastali su istovremeno, kao što je to bio slučaj sa FNRJ i narodnim republikama. Stoga je suverenitet u samom početku, u samom nastanku podijeljen i u BiH.
Čovićeva formulacija, stoga, vraća stvari unazad u BiH. Radi se o skrivenom cilju stvaranja centralizovane države u kojoj bi ulogu bijelog satena federativnosti odigrale tanke nadležnosti federalnih jedinica, veliki kontigent podijeljenih nadležnosti između fedralnih jedinica i države te jak, mnogo jači nego dejtonski, kontigent isključivih nadležnosti države.
Da bi sve bilo jasno i dugoročno, narodi odnosno federalne jedinice/države u BiH, moraju imati pravo na samoopredjeljnje do otcjepljenja.

PROPAGANDNA AKCIJA
Vijest o krivičnoj prijavi protiv Dodika, nekih ministara i poslovnih ljudi Republike Srpske, lansirana prvo u određenim agencijama, i na način privatnog novinarsko-špijunskog lanca, može se smatrati nastavkom propagandne akcije protiv Republike Srpske koju je poveo Rafi Gregorijan razgovorom u Banjaluci sa navodnim intelektualcima i predstavnicima medija koji vape za slobodom i poklonjenjem tadašnjeg v.d. tužioca BiH u prostorijama OHR-a.
Zanimljivo je da zvanične institucije koje se pominju u vijestima Bete i Fene nisu izašle sa svojim informacijama što može značiti da vijest nije tačna (onda bi je trebalo demantovati) ili je tačna ali se operacija izvodi na ovakav diverzantski način kako bi se izmamile reakcije onih na koje se to odnosi a onda ih se „pobilo“ zvaničnim objavljivanjem. Treća moguća varijanta je da instrumentalizovani zvaničnici sipe i tužilaštva nemaju elemenata za procesuiranje pa se koristi ovakav informativno-propagandni balon da se postigne kakav-takav efekt.
Beta nije slučajno prva objavila vijest.
A Fena je nije slučajno odmah preuzela.
Beogradska agencija Beta je i za vrijeme prvog mandata Milorada Dodika djelovala subverzivno i lansirala mnoge netačne vijesti. Očito je da sloboda privatnog kreveta ima veze sa slobodom medija. Bilo bi zanimljivo načiniti popis netačnih informacija koje je u proteklih deset godina objavila agencija Beta iz Banjaluke. Takva djelatnost je samo dio crnog medijskog talasa koji je kreiran u Republici Srpskoj i BiH a provode ga plaćenički mediji, uglavnom eklektronski.
Međunarodna zajednica i domaći izdajnici oprobano koriste sindrom kriminalizacije za prekrajanje političke scene BiH i same BiH. U to se na izborima koji su donijeli odlazak Dodika i dolazak Ivanića, uključivao i OSCE svojom kampanjom „Nadglasajte korupciju i kriminal“ i time direktno uticao na izbore. Čavić je tada, kao agilni poslanik Esdeesa, ko grlica pjevao o kriminalu Dodikove vlade i svih insutitucija Republike Srpske.
Da ne pominjem kriminalizaciju Herceg Bosne, Jelavića, Čovića, Šarovića i Dodika u prvom naletu. Ova propagandna akcija vodi se po istoj formuli i iz istog centra kao i ranije. Kriminalizacija je u BiH stvar koja se ne mora dokazivati i za koju se ne moraš pravdati i izvinjavati. Dovoljno je da se dugo o tome priča i smatraće se istinitom.
Sada će, pošto je pao snijeg da optkrije trag, lako da se načini katastar onih koji su u đavolskom leglu ukidanja ili sakaćenja Republike Srpske. Da li je Ivanić obaviješten o ovoj hajci i da li mu je sugerisano sa da se odmakne dovoljno daleko. Da li će to imati uticaj na proces njemu zbog panjeva, biće zanimljivo vidjeti.
Svakako treba uzeti u obzir trenutak lansiranja vijesti, prije mostarskog sastanka i prije izbora novog visokog predstavnika kome se priprema lavirint u kojem će morati da djeluje.

DA LI VJERUJEŠ SVOJIM OČIMA
ILI SVOJOJ VJERI
Kada je nedavno Milorad Dodik rekao da je nezadovoljan radom sudstva BiH i da nama neće suditi muslimani, digla se velika demokratska prašina - kakve to veze ima, sudstvo je nezavisno, profesionalno, u skladu sa najboljim evropskim standardima... pa je došlo do javnog izvinjenja.
Sva komunistička dojenčad je naglo zaboravila da je u tom crnom ideologiziranom sistemu velika pažnja bila usmjerena na bratstvo i jedinstvo pa je kod suđenja za sve veće, važne i osjetljive predmete uvijek sudija određivan iz one nacije/naroda i vjere iz koje je i optuženi. Nije to bilo nikakvo nepovjerenje nego se htjelo otkloniti bilo kakvu mogućnost da neko manipuliše pripadnošću vjeri ili naciji jer će neuki svijet to lakše primiti nego objašnjenja paragrafa i tumačenje zakonske osnove. Nisam uočio, iako sam u tom komunizmu škole učio i novine čitao decenijama, da je neka nevladina demokratska organizacija ili vlada i međunarodna asocijacija, protestovala kod nadležnih u SFRJ zbog toga.
Onda je reisul Cerić otišao u Gluhu Bukovicu, tamo gdje su hodžu optužili i u prvom krugu osuduli, da je seksualno zloupotrebljavao djevojčicu, i rekao Dušku Tomiću da se ne petlja puno jer on nije musliman i ne razumije muslimanski živalj (prepričavam Cerića). Dakle, u islamskoj vjeri je trpanje čupave stare muške ruke u gluhe dječije gaćice potpuno drugačije od istog takvog svetogrdnog čina od strane pravoslavne ručurde u hrišćanskoj bogomolji. I teško je da to pravoslavna ruka razumije. I obratno. Reisul je, u stvari, rekao isto što i Dodik. A onda su i roditelji još dosolili: vjeruju Dušku Tomiću a ne vjeruju našoj djeci (onoj koja plače zajedno sa hodžom i listom kaže da je hodža dobar i da nije nikad ništa uradio loše).
Ta kastanizacija vjere, stvaranje vjerskog pravnog poretka, povjerenja i sistema vrijednosti, odbacivanje civilnog sudskog sistema i traženje pravde direktno kod svog vjerskog poglavara, znak je da je podjela bosanskohercegovačkog društva otišla mnogo dublje od političkog nivoa. Otišla je do nivoa svakog neukog džematlije podno Vlašića.
Krhka je linija koja spaja. Kao što je bilo krhko i bratstvo i jedinstvo koje su trozločinački đavoli uništili čim su dobili po kilu baruta.

PADA INDEKS
POLITIČKE PRIPADNOSTI
Vijest da još uvijek više ljudi odlazi iz Pedepea nego što ih se učlanjuje u DPČ – demokratsku partiju čavić, jeste jedna od najboljih dijagnoza međusobnih odnosa ljudi i glodara. Kad tone ovaj brod...
Ali ta dijagnoza treba da zamisli i međunarodnu zajednicu koja okuplja trule brodove i male miševe, pokušavajući da sa njima načini opozicioni blok Dodiku i SNSD-u, odnosno Republici Srpskoj. Njen potop je krajnji cilj, inače bi svi bili sretni što je Republika Srpska dobila jednu jaku stranku i stabilizovala političku scenu pa tako i BiH. No, međunarodna zajednica nije uobzirilia sve elemente. SNSD nije bilo kakav protivnik. To je protivnik koji je sa političke scene sklonio Esdees utemeljen na kriminalu kao važnom političkom sredstvu poslije prvih višenacionalističkih izbora u strahu, na širenju masovne histerije i podsticanju na zločine, na ujedinjenju sveg svijeta protiv Srba kao loših momaka. SNSD je protivnik koji je neprestano rastao pa se taj trend ne može objasniti ni jednim pojedinačnim eksternim faktorom osim unutrašnjim, u samom SNSD-u, kvalitativnim. To je protivnik koji 2010. ima za cilj da sve te važne igrače, Čavića, Ivanića i Mihajljicu, i još ponekog ko se eventualno prijavi u taj soj, smjesti u sadašnji broj Esdeesovih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Broj i kvalitet izlazaka iz Pedepea govori nam da je taj trend krenuo. Ne želim da ovdje izlistavam imena, ali svi zanju da se radi o važnim ljudima, i još će se o važnijim raditi, koji izlaze iz Pedepea ali ne prelaze u neku drugu opciju. To ipak čini odmak od srpskog političkog kurvanja sa stranačkim legitimacijama, čas na obrazu, čas naguzici. To kurvanje je ovdje uobičajeno. Veliki je junak koji promijeni mnogo stranaka. U svijetu, čak i u prljavoj Americi, nije tako, to je stvar porodične tradicije, demokrate ili republikanci, to je stvar obraza pa onda i političkog opredjeljenja. Ali odlasci bez prelazaka znak su da je nešto trulo u progresu demokratskom. A i oni Bosićevi, koji su otišli, pa bi i mandate ponijeli, zarad lizala Depečea, znak su da je prljadika zahvatila opozicionu političku scenu, mada ja u tome ne mogu da detektujem opoziciju.
Da li je korist bila glavni razlog boravka u nekoj stranci? O tome je moguće samo nagađati. Interesi su legitiman razlog dobrovljnog ili vrbovanog svrstavanja u neku stranku. Ali kratko traju. Interesi su uvijek kraći od političkog života. Ideja donosi dugoročnost pa i izvanstranački zagrobni život. To je razlika između kvalitetnih velikih stranaka i stranaka na koje igraju manipulatori ambasadskih garaža blatnjavog balkana.
U trojednoj opozciji u Republici Srpskoj prepoznajem pišanje u istu tikvu, iz narodnog sjećanja. Ali problem kod tikve u koju se piša, jest pitanje ko, od trojice, drži tikvu.

JEDNA OD
SARAJEVSKIH PLATFORMI
I Esdea ima platformu za ustavne promjene.
Tamo stoji: Predsjednik Bosne i Hercegovine, Vlada Bosne i Hercegovine...
Neki politički krugovi u BiH imaju ekstremne sposobnosti da rade sizifove poslove.
BiH je u Dejtonu dobila institucije koje nose identične nazive kao i institucije Evropske unije – savjet ministara i parlamentarna skupština... što znači da se integrativnost BiH može kretati u granicama integrativnosti Evropske unije. Da li neko može da pomisli da će se formirati Vlada Evrope? Da li neko može da očekuje da će se ukinuti evropski entiteti Francuska i Njemačka? Da li neko može da traži ukidanje Katalonije?
Ozbiljne političke stranke treba da predvide realne trendove i na njih utiču u realnoj mjeri, onoliko koliko to mogu iz svoje kože i u svom okruženju. Napredak jedne zemlje nikada se ne mjeri ukidanjem unutrašnjih sastvnih dijelova niti ukidanjen njihovih ovlaštenja. To se u praksi države i ustava naziva tortura, diktatura, unitarizacija i centralizacija. Napredak neke zemlje ne mjeri se depresijacijom nacija i nacionalnih interesa nego slobodama i mogućnostima.
Sve to u Esdea ne moraju da znaju. Kao što ne znaju šta bi BiH donio jedan predsjednik osim nepodrške kakvu sada uživa fudbalska reprezentacija BiH. Dakle, dalje bi je dijelio. Šta će BiH jedan predsjednik koji neće smjeti otići u Teslić ili u Livno? U Esdea ne moraju da znaju da se preko predsjednika ne pravi država. Tako je Kraljevina Jugoslavija imala kralja i vladu u Londonu a Tito je na terenu pravio državu. U BiH na terenu postoje tri nacije i Republika Srpska, pošto Federacija ne iskazuje veliku želju da kaže da postoji. Dakle oni, prave, ili ne prave, državu a ne predsjednik u Sarajevu.
Ali, dobro, neka platforma drži vodu do kongresa Esdea.

PUŠTANJE VJERE
U PRIVATNI ŽIVOT
Skoro da su svi ogluvili od Gluhe Bukovice.
Siroma reisul je morao da potegne tamo i da razgovara sa svima. Da se, kao najviši vjerski dostojanik, ponižava i pita djevojčicu gdje joj držao ruku a gdje je držala ona svoju i da li mu se digao, da prostiš.
I ranije su stizale vijesti o tome da neki popovi zloupotrebljavaju svoj položaj kod vjerskog puka. Zna se da katolički nemaju žene a i pravoslavni lako zaobiđu popadiju, kao sav muški šovinistički šljam.
Problem je kad se terorišu djeca. Očupavljele ženke i mužujaci nek rade šta hoće, na obraz im.
Seksualizacija Gluhe Bukovice, koja je dovela dotle da se seoske djevojčice instrumentalizuju i da čine prateće vokale jauka uz tenor nepravosnažno osuđenog imama, da se selo zavadi, da kuće ne govore, da se mora uključiti vjerski vrh, da se angažuju advokati druge vjere koji ne razumiju islam, da imam koristi odbranu „nisam, alaha mi“, kao kad sam ja 63. loptom razbio prozor kod komšije pa se odbranio sa „nisam, majke mi“, posljedica je nekontrolisane upotrebe vjere u opštedruštvene i političke svrhe kao i nekontrolisanog infiltriranja pučine i pastve, pojedinačno i kolektivno, u vjerske tokove i institucije, uglavnom mimo suštinskog ispovijedanja vjere.
Vjera je dominantno lična stvar. Kolektivni opseg može da doseže samo do zajedničke molitve u bogomolji. Sve drugo omogućuje devijacije zloupotrebnog, sektaškog ili vjerskopolitičkog sadržaja. Nedopustivo je da hodže i popovi podučavaju djecu mimo legalnog društvenog školskog i obrazovnog sistema. Ako je dopustivo onda i roditelji imaju odgovornost ako djecu dobrovoljno daju nekome na nauk. I trebaju da odgovaraju pred zakonom ako se dogoodi seksualna zloupotreba.
U vremenu opšte seksualne otuđenosti, pojedinačne seksualne nemoći i poplave internetskih i štampanih informacija o tome kako se sav svijet ševi ko mršava svinjčad, pojedinačna svijest, i dječija, i hodžina, teško, svaki put, može da odoli iskušenjima.
Spajanje vjernika i službenika mimo molitve nosi rizik svih svjetovnih zala ili osebujnosti, svejedno.
Rješenje je u odvajanju vjere od države, crkve od civilnog života, džamije od sokaka i privatnosti. Ultranacionalisti bosanskohercegovačkog rata upotrijebili su crkvu i džamiju da bi lakše srušili komunizam i sebi dali legitimitet. Neosviješteni i lakomi popovi i hodže, prigrlili su politiku, kroz pojedine stranke, kao instrument izlaska iz geta crkve i džamije, kao pravo građanstva i kao mogućnost za nove svjetovne demokratilije – pljačku, šverc, nelegalnu moć, društvenu i vjersku, opšti probitak, reketiranje društva za gradnju vjerskih objekata i uspon na internoj vjerskoj hijerarhijskoj listi.
Ali, to odvajanje biće mnogo teže nego raskršće sa komunizmom. Komunizam je formalizovao odnos sa čovjekom a vjerske institucije ga zamotavaju u nadsvjesno i podsvjesno, mistično, sve do guranja svjetovne ruke u duhovni svijet dječijih gaćica.

OMLADINSKA RADNA AKCIJA
„TIHIĆ 2009“
Sad vidim da je opštedruštvena potreba da se organizuje radna akcija kojoj je isključivi cilj da ostavi Tihića na površini, u Stranci Izetbegović i u Sarajevu, na političkom MES-u.
Izgleda da Tihić hoće sve nas da upregne u tu akciju. I Bakira mu, i Harisa, i Zlatka, i OHR, i Dodika, i Čovića. Ako je već tako, ja bih predložio da Sulejman vidi šta može učiniti Mihajljica, bivši pripadnici Stranke za Kralja i Otadžbinu, Asocijacija geomatera BiH... svi se trebamo fokusirati do Kongresa SDA. Jer, ne znamo šta je bolje: da dođe Bakir ili da ode Sulejman.
Nakon podvale o četiri ekonomske regije, čime je dobri, narodnjački i umiljati Sulejman imao namjeru da vikne i Dodiku i Čoviću odjednom, a naročito da „oslabi“ Dodika računajući da će male ajkule Esdeesa pokazati svoju krvoločnost i ovaj put, Tihić lansira nedientifikovane leteće objekte o pet regija plus Brčko pod nazivom Regija Đapo, plus Sarajevo u okviru predratnih deset općina, što uključuje i Općinu Han Pijesak, i fenomenalnu piruetu o tome kako će u Mostaru prvo tražiti da se reducira entitetsko glasanje.
Pošto je očito da Tihić svaki dan nastoji da nekom podvali nešto, ovaj put podvaljuje Harisu. Borim se da se ukine to entitetsko glasanje za šta se i ti boriš. Sutra ću se boriti za nešto Zlatkovo, prekosutra sam obećao Bakiru a za ono tvoje ću se opet zalagati u utorak.
Iz cijelog osinjaka jedino je jasno da Tihić nema kada da formuliše svoj generalni politički stav. A i kad ga formuliše, kao onaj o tome da Bošnjaci trtebaju napustiti filozofiju žrtve i okrenuti se filozofiji dogovora i napretka, onda ga mjesecima troši i razjeda sitnim malim pijačarskim ustupcima i kalkulacijama.
Pošto se to pretvara u generalnu liniju neiskrene političke koncepcije, savez država, federalizacija, konsocijacija, elegantna podijeljenost, spasonosno je rješenje. Nema niko istorijskog i političkog vremena da ga baca na odgonetanje koliko su koje političke koncepcije iz Sarajeva iskrene a koliko su smišljene podvale, dok se Vlasi ne dosjete.

SAVEZ DRŽAVA BiH
Srpski državotvorni Esdees i bošnjačka Esdea zajednički su pozvali na uzbunu nakon Dodikove bijeljinske promocije savezne države.
26. januara prošle godine, dakle, prije više od godinu dana, Glavni odbor Saveza nezavisnih socijaldemokrata imao je sjednicu i donio zaključke podijeljene u tri grupe. Jedna je bila unutrašnjo-organizaciona, nakon pobjede našeg kandidata na prijevremenim predsjedničkim izborima. Druga grupa je bila o evropskim integracijama a treća o ustavnim promjenana. U toj trećoj grupi, zaključak broj 15 kaže:
Glavni odbor smatra da:
· BiH ustrojena Dejtonskim sporazumom i na osnovu Ustava BiH, ima karakteristike federacije i da, u skladu s tim, federalne jedinice imaju karakter država u saveznoj državi a ne status lokalne samouprave kako to pokušavaju predstaviti nelegalni zahtjevi i neustavna politička praksa. U skladu sa demokratskim standardima i prema Povelji Ujedinjenih nacija, federalne jedinice mogu imati i pravo na samoopredjeljenje.
Dakle, oni koji žele da se bave političkim aktivnostima, koji žele da glume ozbiljne stranke, da utiču na politička rješenja i trendove, demonstriraju sada nedostatak elementarnih sposobnosti za to. Ako nikome nije bilo zanimljivo zašto zasijeda Glavni odbor SNSD, najjače političke stranke u BiH, i stranke koja vlada svim pozicijama u Republici Srpskoj i BiH, onda je izgubljen legitimitet da se bude ozbiljan na javnoj političkoj sceni. Ono što očekujem od opozicije i političkih protivnika jeste da barem na sajtu pročitaju zaključke nekog važnog organa stranke. Ne moraju da uče napamet. Ako mi iz SNSD-a možemo da analiziramo stavove svakavih marginalaca, protuva, plaćenika, prevrtljivaca pa i minornih opozicionara, mogu i oni, koji pretenduju da na izborima rastu, da paze šta zastupaju pobjednici. A ne da se sada čude i daju panična saopštenja o tome kako Predsjednik Republike Srpske treba da spašava situaciju ili kako je opasna igra saveznom državom.
Čudi me, samo, otkud SDS i SDA u tom istom protestantskom vozu? Da nije proradila stara predratna i ratna krvožedna i pljačkaška ljubav?
Politički primitivci treba da znaju da organizacioni politički napredak neke države ne ide ka ukidanju njenih sastavnih elemenata, kakvog god su nivoa i nadležnosti. Napredak ide ka autonomiji, samostalnosti, većim nadležnostima, većoj ulozi u političkom odlučivanju svake sastavne jedinice. To važi i za BiH. Kada nije od početka nastala kao unitarna država, i kada nije imala prirodne teritorijalne, političke, nacionalne i ekonomske pretpostavke za to, neće nikada ni nastati. Svako insistiranje na tim procesima vodi direktno u Domanovićevu Stradiju.

KAKO SARAJEVO
OD REPUBLIKE SRPSKE
PRAVI DRŽAVU
Unatoč općem protivljenju alkalajisanog Ministvarstva inostranih poslova BiH, „razotkrivanju mutnih ciljeva“ od strane stopostotnih silajdžićevaca, i plasiranju, na dnu strane, sarajevskih Nezavisnih novina, ispod monumentalnog teksta o Amandmanu, Distriktu i Ustavu BiH, uz Špirićevu slikovnicu na kojoj mu iznad glave u svetačkoj oreoli lebdi Bosna i Hercegovina na svim jezicima, otvoreno je Predstavništvo Republike Srpske u Briselu.
To se može tumačiti
· kao korak do referenduma
· kao opšti izraz državnosti Republike Srpske
· kao rušenje BiH i onemogućavanje MIP-a da radi svoj opis i popis poslova
· kao korak secesije
· kao EU pristajanje na podjelu BiH...
Svejedno mi je.
Mislim da je najbolje stvar prepustiti samoj sebi. Tako smo uradili i 2006. i nismo se pokajali. Samo smo pomenuli referendum a Sarajevo je obavilo ostalo.
Ozbiljni stopostotovac, Beriz Belkić, kaže da je stvar u ciljevima. Mi, veli, ne vjerujemo da su oni korektni i u skladu sa općim interesima BiH.
Ne razumijem to „mi“ ali ne razumijem ni šta tu ima da ne bude u skladu sa općim interesima BiH. Još 2005. EU je objavila kartu evropskih regija na kojoj su im i granice iscrtane. Ima ih na stotine. Tu je i Republika Srpska, doduše, ispisana krupnijim slovima jer je i entitet u okviru BiH. Norveška ima 18 podmuklih ciljeva koji nisu u skladu sa općim interesom te zemlje. Junajtid Kingdom ima 87 podmuklih ciljeva protiv općih interesa i kraljice.
Mislim da bi BiH, Sarajevo, i Belkić, trebali biti sretni ako bi u Briselu svoja predstavništva otvorili Sapna, Krajišići i Ostružnja Gornja.
Ovako, sve liči na komšiju i potrebu da mu sve krave pocrkaju. I njemu i devetom mu koljenu.
Racionalna politika je morala do sada shvatiti da EU ovdje, u BiH, neće doći jer nema ni ekonomskog, ni političkog, ni vojnog razloga. Da joj je stalo do BiH, ekonomski bi je već podigla na noge jer traži manje para od spasavanja automobilskog kocerna PSA a i ne bi dozvolila da bude rata. Moramo mi ići u EU, ekonomski i politički, pošto još nemamo toliku zajedničku vojsku.
A ako neko u Predstavništvu Republike Srpske u Briselu vidi ambasadu Republike Srpske, ja mu se zahvaljujem.

PETNAESTOGODIŠNJI INGLIŠ
Američki ambasador Čarls Ingliš u Sarajevu je otpredavao jednu zanimljivu konstataciju: Bosna i Hercegovina nije koncept i država stara petnaest godina. Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali žive u njoj, u miru i kao susjedi, mnogo duže.
Tačno je da Oni ovdje žive mnogo duže. Dodao bih: u ratu i miru, nekiput kao susjedi, nekiput kao komšije, nekiput kao krvnici.
Ali sa petnaest godina se ne mogu složiti.
Problem BiH i njene istorije i jeste što nema državnoga ili organizaciono-državnog ili organizaciono-ustavnog kontinuiteta. Istorija BiH je istorija iza ćoškova, istorija iz zasjede, istorija zabrana, nije istorija kontinuiteta. To u dobroj mjeri uslovljava nepovjerenje i odsustvo zajedničke pripadnosti. Ovdje ne postoji bosanskohercegovački narod kao što postoji američki narod. Susjedstvo je maksimalni podjeljak na ljestvici zajedništva.
Dakle, imali smo Kulina i Tvrtka. To je bio feudalizovani konglomerat i ne treba ga ubrajati u istoriju države i prava na ovom području. Možda bi od toga nešto i bilo da nisu došli Turci, Sablje, Horde i Osvajači.
Imali smo kalajisanu Austrougarsku, mrskog eksploatatora koja je ovdje instalirala civilizovanu državnu upravu (zemljišne knjige, popisi, evidencije, činovništvo...) ali za svoje potrebe a ne za potrebe konstitucionalizma BiH.
Dali da pominjem Endehaziju i ko je s kim kolaborirao i na kojoj je strani ko bio?
Da li da pominjem Samostalnu Radionicu Branka i Hamdije, SR BiH, koju su nove demokrate zgazile pod noge, popljuvale i popišale, da bi mirno i ljudski krenule u trojni rat za teritoriju. To što su zgazile demokrate nije bila država a nije ni uspjela postati država.
Stoga se, za razliku od Ingliša, ja divim petanestogodišnjoj istoriji države na prostoru BiH. To je prvi put u istoriji. Ali to ne znači istoriju.
Jedino što se može reći jeste da će ovdje, i poslije Države, biti Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali.
Na tome je preče raditi nego na državi.
Država može da sjebe narode zauvijek a narodi mogu da stvore državu kad hoće.

BRČKO PROTOTIP
Brčko je postiglo istorijski uspjeh – na površini je opstao feudalac koji je vladao proteklih godina, Đapo, i postao predsjednik skupštine Distrikta. Đapo je takođe uspio jer je od prosječno uhranjenog esdepeovca za sve te godine postigao veliki napredak u povećavanju trbuha i podvoljka. To znači da su mandati prošli u jelu i pilu. To je osebujnost nove demokratije.
Brčko bi trebalo biti obrazac za svu BiH, vele mudri unitaristi.
Sreća da se radi o nerealnoj opciji. Nema toliko hrane u BiH da se svi udebljamo kao Đapo.
Znam, oni misle na multietničnost, raffiniranost, demokratičnost, transparentnost, budžetiranost... a ne na žderanje.
Ta demokratičnost koju je donijela i ustločila međunarodna zajednica, jer Brčko nije pod vlašću BiH, niti entiteta nego nekog samozatajnog Tribunala i čuvara pečata, odnosno delegata Raffija, jedva je donijela ustoličenje vlasti. Zaboravio sam kad su bili izbori a oni su tek sada dobili vlast. Raffi je nekoliko puta prekidao utakmicu, ukidao plate, tražio da svi budu u vlasti pa mi je ostalo nejasno što smo išli na izbore. Mogli smo to jevtinije da riješimo.
Ali, sad je vlast izabrana. Na demokratski način.
Za Đapu, Bošnjaka iz Esdepea, nije glasao ni jedan Srbin a ima ih iz više stranaka. Za Ivana Krndelja, zamjenika Srbinu iz SNSD, nije glasao ni jedan Bošnjak, a ima ih iz više stranaka. I u Brčkom je normalno da SNSD ne podnosi SDP, da SDS ne podnosi niko, da SDA podnosi makar neke Hrvate. Ali nije normalno da baš svi Srbi i baš svi Bošnjaci budu toliko homogenizovani.
To treba da bude recept za BiH?
Ili to već jest recept a samo se Igra Supervizora koristi kao lasvegaška kulisa opšte sreće, raja i države sunca.
U Brčkom bi ulice trebale da imaju tri strane. Da svaka grupa glasača može da ide svojom stranom. U izuzetnim političkim trenucima sreće koristili bi se glasački prelazi za pojedine vrste koalicija.
Brčko je primjer kako međunarodni amateri, koji sebe zovu Tribunal ili Vladin Službenik, od inače smjerno divljih naroda, mogu da načine kretene koji nisu u stanju ništa da izglasaju.
To se pokazuje i u Mostaru Gradu Alekse Šantića. Tao je OHR i njegovo Mudro Osoblje, dalo tumačenje da je od 35 većina 18, ali 18 od 35 a ne od onih koji su došli. Totalitarni, autoritarni, ortodoksni, hermetizirani, podjarmljivački komunizam nas je ovdje decenijama učio da je većina većina od prisutnih a ne od izabranih i njihove rodbine i školskih drugova. Sada Mudro Osoblje ima tumačenje. Ali po tome nije mogao da se izabere gradonačelnik pa su odlučili da traže novo Tumačenje Tumačenja. Moguće je da će Osoblje ostati pri dosadašnjem stavu ali uz dopunu da ako nema jednog od tih osamnaest glasova od 35 izabranih, mogu ga televotingom zamijeniti njegove dvije tetke ako nisu dalje od mjesta zasijedanja od 4,5 kilometra.
Pošto su ljude ubijedili da je Mostar jedinstven grad, čudi me kako ne mogu da ih ubijede u tu većinu od izabranih.
Za koju godinu će postojati samo dva izlaza za BiH – ili da je stranci napuste, do zadnjeg, ili da je mi napaustimo i prepustimo strancima.

ŠTA JE DOBRO
A ŠTA JE RAFI?
Kadgod ujutro otvorim političke oči i ne znam šta je dobro a šta loše, mogu da posegnem za nekoliko mjernih jedinica i da, obrnutim rakursom, ustanovim šta je šta.
Jedna od tih mjernih jedinica je Rafi Brčak.
Vidim da je narcisoidni Rafi, samoljubiv skoro kao Zlatko Lagumdžija, odmah pošto je postao vršilac dužnosti, izdejstvovao cijelu stranu u Avazu kako bi se predstavio u ozbiljnoj pozi službenika američke vlade koji neće da odgovori šta bi bilo kada bi mu pinudili da bude Visoki Predstavnik.
Odbio bi kao i ja što bih odbio da zaigram na Nou Kampu.
Ali, skala.
Rafi kaže da je nesretna okolnost da je Ivanić otišao iz saradnje sa SNSD-om.
To je sretna okolnost. Nakon krvave desetogodišnje borbe u opoziciji, doista nema smisla da SNSD sada za sobom vuče neke politilčke prosjake, udavače bez miraza i interesdžije kao vojska što za sobom vuče kišu, kurve i kerove. Da je PDP ostao sa SNSD, samo bi slabio opciju jer malu korist daje a veliku uzima. Maloj stranci zobnica je nezajažljiva. Stranka koja nije bila u opoziciji nema pravu predstavu o svojom veličini ili o svojoj minornosti. Ta stranka je opterećena vlastnošću kao uslovom bez kojeg se ne može. Opozicioni mandat je najbolja vakcinacija protiv vlastite nerealnosti, epohalnosti i nezamjenjivosti.
Eto vam Ivanić i PDP, kao sretna okolnost.
Kaže Rafi: četiri jedinice su nesretno skretanje trojke. Ja bih govorio o entitetima, ali eto. Dakle Prudska Trojka je govorila o tri entiteta i četvrtoj jdinici kao kompenzaciji i garanciji Bošnjacima i ne vidim šta je tu nesretno. Ovu zemlju treba da podijele njeni akteri i narodi. Ako treba, a ne prolazni krajbalkanski probisvijeti. Ako Rafi, Arbitražni tribiunal, Milošević, Holbruk... pokušao sam hodati unatrag, mogu od usranog Brčkog da prave Distrikt, zašto Hrvati od svoje zemlje ne bi mogli napraviti entitet.
Rafi laže o tome kako bi nekoliko pisama građana, u Americi, proizvelo promjene u politici ali to u BiH ne može da se dogodi iako Savjet ministar i Parlamentarna skupština ništa ne rade nakon potpisivanja SAA.
Da li državni službenik doista misli da politički sistemi i državna administracija funkcionišu na pismima građana?
I na kraju, zbog čega ovo i pišem: strah me je da Rafi ne ostane ovdje dok ne postane arheološka iskopina.
Kaže da neće otići dok se posao ne završi.

ŽRTVUJ DOBROG MINISTRA,
ŽRTVUJ VAŽAN RESOR,
ŽRTVUJ SVOJE REFERENCE...
Dobri ministar Boško Tomić, čovjek blage riječi i uvijek uviđavnog lica, ko stvoren za radne i boračke slojeve, podnio je ostavku na mjesto ministra rada i boraca u Vladi Republike Srpske.
Boško Tomić je prva prava žrtva Pedepeove političke klaonice.
Svi ostali kadrovi i funkcioneri Pedepea nisu obavljali tako važan posao kao Tomić, nisu ga obavljali tako dobro kao Tomić i nisu imali tako pozitivan odjek u javnosti kao Tomić.
Sam Boško Tomić, čovjek koji se na Palama, onomad, nije htio prikloniti Esdeesu, moralna je figura politike. Stoga je i sada podnio ostavku. Njegovo poimanje ljudskih odnosa nije mu dozvolilo da napusti stranku, s kojom se, čini mi se, ne slaže u ovom slučaju, da bi ostao na poziciji ministra. Taj isti metar mu ne dozvoljava da napusti i stranku i ministarsko mjesto jer misli da se u Pedepeu još uvijek nešto može učiniti. U šta nisam uvjeren.
Iz svakodnevnog posla znam koliko se do detalja borio za interese svoje partije, i kad je bilo do njega i kad nije, za svako mjesto direktora osmoljetke ili člana upravnog odbora, gdjegod je postojala šansa da prtijska struktura ima koristi, njemu kao ministru nije bilo teško da razgovara sa nama ili našim stranačkim ljudima na terenu.
Partija koja žrtvuje takve ljude mora propasti.
Ali Pedepe je ovim svojim raskidom sa SNSD, učnio još mnogo šteta a ne samo izgubio jednog dobrog partijskog radnika.
Prije svega, žrtvovao je ministra koji je u skoro dva mandata radio posao bez mrlje, ne samo za Pedepe, nego za građane i borce, za Republiku Srpsku i njene insititucije. To veliko iskustvo nije isksustvo seoskog matičara, nego državnog ministra. Pedepe je žrtvovao i odnos prema borcima i radnicima koji je uvijek mogao knjižiti sebi, kao svoju političku dobit. Žrtvovao je i jedan dobar, medijski eksponiran i politički profitabilan resor koji im je mogao služiti kao frekventna komunikacija, i referenca, sa širokim slojevima i javnosti. Ako se ne nađe adekvatna zamjena, ili dok se novi ministar uhoda, žrtvovan je i položaj tih kategodija, barem u nekom postotku.
Sve je to Pedepe bacio pod noge da bi sutra svojim nalogodavcima mogao da kaže: evo mi smo učinili sve da okrnjimo snagu Esenesdea, kakvo lizalo i šarene bombone dobijamo.
Posao koji je pod okriljem Vlade Republike Srpske radio PDP, odnosno njegovi ljudi, posao ja za Republiku Srpsku a ne za SNSD kako su to oni protumačili.
I nisu shvatili da se politička težina Esenesdea ne može umanjiti njihovim odlaskom. SNSD samo može dobiti jer će građani reći da nije korektno ostaviti SNSD sada na vjetrometini kada je potreban politički blok Republike Srpske prema posljednjim nasrtajima na dejtonski mozaik BiH.
Ali priručnoj pozicionerskoj stranci pričao, ne pričao.

ZAŠTO SE STALNO
UKAZUJE MESIĆ
Stipe Mesić, biši zatvorenik KaPe doma Gradiška Stara, sada na mjestu predsjednika Hrvatske, više priča o BiH od Stranke za BiH.
Ispočetka sam mislio da na taj način popunjava prazniku svoje vještačke tuzemne dužnosti jer tamo ima ustavnu mogućnost da daje svoje mišljenje o radu nedjeljom, o nula promila vina u krvi i o Blajburgu. Poslije sam mislio da ima ambicije da se bavi regionalnim misionarstvom pošto mu je neko od njegovih savjetnika natuknuo da je Hrvatska regionalni faktor pa i on, kao prvi među inim, to jeste.
No, nakon što je proučio Banjalučki dogovor Dodika, regionalnog Tihića i trožupanijskog Čovića, i izašao sa stavom da Republika Srpska, u ustavnim promjenama, ne može ostati neokrnjena, shvatio sam da je instrumentalizovan od neke naftoplodne fundamentalne zemlje da se bori za integralnu BiH. U Cvrtkovcima, Gornjim Hasićima i Skipovcu, ovdašnjim podnebljima, instrumentalizovan znači ili plaćen ili nagužen.
Dobro što Mesić govori protiv Repulike Srpske, traži njeno ukidanje i stvaranje cjelovite i cjelodnevne BiH. Ali on na ovaj način definitivnio pokopava Hrvatski narod u BiH. Ako Mesić misli da Republika Srpska u teritorijalnim razgovorima ne može ostati neokrnjena, ja mu mogu poručiti da može ostati po strani pa će BiH, ovakva, sa depresiranim Hrvatima, ostati vječna. Jer ako Republika Srpska ne učestvuje u ustavnim promjenama, njih neće ni biti. Dejtonska BiH je zakovana međunarodnim sporazumom kojeg su potpisale sve velike sile. I Mesićeva Hrvatska.
Mesić nema pravo tražiti promjenu unutrašnjih dejtonskih granica BiH. Nema pravo govoriti o Hrvatima koji su nekad živjeli na prostoru Republike Srpske ako ne govori o Hrvatima i Srbima koji su nekad živjeli na području Federacije BiH i ako ne govori o Srbima koji su nekad živjeli na području Hrvatske.
A njegovo zalaganje za cjelovitu BiH, bez entiteta i bez Republike Srpske, naročito, jednako je validno kao i zalaganje Milana Sijerkovića za pljuskove snijega u julu i avgustu.

KAMELEONSKA I

MNOGOBOJNA
TAKTIKA PDP
Vijest da je direktor Fond PIO, inače kadar PDP i član njihove institucionalne strukture, izašao iz stranke da bi se za štićenike Fonda borio kao nestranačka ličnost, nije me iznenadila.
Koliko vidim, nije iznenadila ni stranačke čelnike Pedepea.
To mi je sumnjivo. Može biti dogorena dvostruka igra u kojoj bi se sačuvale pozicije.
Neki njihovi kadrovi (uz riječ „partija“ ide i riječ „kadrovi), već su se oglašavali u javnosti kako su oni došli na ta mjesta na osnovu konkursa, dakle na osnovu neospornih bogomdanih kvaliteta nad kojima su komisija za rangiranje i nadzorni ili upravni odbor, listom ostali skamenjeni. Neki su čak, kao Kadar iz banjalučkog pozorišta, saopštili da bi njegova smjena bio kulturološki udar na Banjaluku. Ili nešto slično.
A stranačka taktika PDP je, na kraju, zvanično i javno saopštena: mi očekujemo da predsjednik Vlade Republike Srpske i predsjedavajući Savjeta ministara smijene i razriješe naše kadrove. To se u narodu, naročito na područjima gdje su velike površine pod šikarama i šipražjem, kaže: hoće da tuđim, onim, mlate gloginje.
Organizovana politička stranka, a ne amorfna pozicionersko-foteljaška, ima minimum političke discipline da provede odluke svoje stranke, Partije u ovom slučaju, i da napusti položaje koje drži a ne da javno moli fukcionere izvršne vlasti da ih smjenjuju. Ta mnogobojnost Pedepea samo znači da je njena amorfna struktura stvorena kao priručno političko sredstvo. U prvom mandatu je cilj bio da se revitalizuje Esdees i ostavi na vlasti pa je Pedepe bio formalni nosilac posla, i to debelo naplatio uzimanjem mnogih važnih pozicija. Esdees je to morao da da kao ustupke iako ih je to koštalo i javne pozicije i unutrašnje čvrstine. Sada je Pedepe pokušao istu taktiku da primijeni i prema SNSD-u. Višestruko da naplati svoju saradnju. Oni, kao mala stranka, koja nije uspjela da osvoji ni jedno načelničko mjesto u tolikoj BiH, imali su od SNSD-a samo koristi. SNSD je imao samo umanjenu političku moć zbog ustupaka njima. A birači rezultate očekuju od SNSD a ne od Pedepea.
Takva takitika Pedepea legitimira ih kao družbu za službu.
Političkog programa i stranačke organizacije tu nema ni na vidiku.
Činjenica da je Ivanić dobio poziciju u Strazburu a da su svi ostali na vjetrometini istupanja iz članstva i po osnovu toga javnog profanisanja, lobiranja da ih SNSD upiše u svoju prostupnicu ili opiranja smjenama i razrješenjima, može dovesti do raskola u toj Partiji. I oko istupanja iz saradnje sa SNSD-om Pedepe nije bio jedinstven. Sada, kada neki ljudi ostaju bez pozicija, ni krivi ni dužni, logično je da će početi da reže jedni na druge. Čak i ako se ne dogodi formalni rascjep, to će oslabiti poziciju Partije na sljedećim opštim izborima jer će njen stepen aktivacije i kohezione strukture znatno pasti.
Uglavnom, stopa PDP može da padne i do izbornog praga.

ZAKAZAO EGZORCIZAM
Suveren Brčko Distrikta, Rafi Gregorijan, donio je odluku da poslanicima u skupštini te Pančićeve omorike, endemske političko-teritorijalne vrste, obustavi primanja za janauar i dalje jer nisu ni četvrti put uspjeli da izaberu vlast – predsjednika vlade i predsjednika skupštine distrikta.
U Mostaru, gdje nekad šetaše lijepa Emina sa dimijama od sevdaha i snova, vijećnici takođe nisu ništa uradili u izboru gradonačelnika.
U Sarajevu, podno Trebevića i Avazovog tornja, izabran je višestoljetni esdepeovac iako to nema nikakve veze sa životom. Esdepe se pokazao vrhunskim tehnologom u manipulaciji nacionalnom pripadnošću pa je taj šaroliki kaleidoskop nacija na listi te Partije sa Liderom, omogućio izbor Behmena pred očima Esdea i Esbeiha koje se od muke prevrću u vlastitom stomaku.
Esdepe je ekstremno vješt arheoetnolog jer nađe Srbe čak i u Sarajevu. Treba ih pustiti u Visoko da nađu te piramide, da se Samir više ne pati.
Šta, dakle, zbore ova tri primjera?
Internacionalna operacija istjerivanja đavola koja je ovdje poduzeta, najprije, uz upotrebu rata, klanja i istrebljenja a onda nastavljena pikiranjem multietničnosti, nije uspjela. Brčko distrikt se danas pokazuje kao apsolutni bogalj samostalnog življenja te ću se založiti da se Rafiju Gregorijanu dodijeli doživotna titula supervizora sa pravom trgovine naftom, žitaricama i sitnom stokom uz korištenje luke na Savi i slobodne trgovine sa Dubrovnikom, samo da ostane tu i taj sretni živalj drži na okupu u onom G-vagonu na koji mi liči sala skupštine Distrikta. Takvog bogalja ne treba vezati za ustav BiH jer se bojim da će upropastiti i to sretno mitsko biće, pola tvorevina pola teritorija.
Međunarodni donatori se nisu sjetili, kad su gradili novi stari most, za koga se čudim kako ga nisu srušili Srbi a još se više čudim kako Čede nisu optužene za to, da izgrade još jedan takav pa da se konačno riješi ujedinjenje Mostara. Ovako, sa jedinstveno elegantnim jednim mostom, svi mislimo da je to sretno ujediniteljstvo u opštoj virtuoznosti, kao kad je Andrićeva Aska plesala pred vukom, kako nam sugeriše kamen sa dušom. Ali, nije. Rekli su to i Lajčaku Ministru – ostali ste nam dužni.
I konačno, esdepeova lista koja je potpomogla izbor Behmena za novog Valtera Sarajeva, kao i onomad kad je na prevaru izabran Komšić, samo je još jedna iluzija Dejvida Koperfilda o prolasku kroz multietnički prostor-vrijeme do gole podjele.
Egzorcisti, dabome, nisu ni imali bolje nakane. Da jesu, ne bi najaveći ulagači u BiH, u posljednjih pet godina, ne računajući terorističke fondove, bili Austrija, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Švicarska... sve same stare i važne evropske zemlje.
Egzorcisti znaju da se na ovaj način najlaške upravlja tamnim bihlajetom.

ODAKLE SE POJAVILA
DRŽAVNA IMOVINA
I NJENA RASPODJELA
Međunarodna zajednica je do sada govorila o raspodjeli imovine između BiH i entiteta.
Mada je to pravno potpuno upitno.
BiH je u Djetonskom sporazumu sastavljena od dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH. To podrazumijeva da ta dva entiteta u BiH, nigdje nije rečeno državu, ili državu BiH, unose svoju imovinu. Pravno je nemoguće identifikovati stanje u kome je BiH imala imovinu a onda su se u njenom sastavu pojavila dva entiteta. BiH se pojavila zajedno sa entitetima, da ne kažem: sastavili su je od dva teritorijalno-nacionalna realiteta koje su nazvali entitetima.
Dakle, nakon Dejtona nije se imalo šta dijeliti. Imovina je već pripadala entitetima. Na tom osnovu je obavljena i privatizacija i sve ostalo.
Pojavom Velikog Lorda Manipulatora, Ešdauna, pojavio se i fantom imovine.
Sada Visoki predstavnik sa stalnim mjestom boravka u Slovačkoj, Liderima Pruda šalje sitnu knjigu u kojoj govori o raspodjeli državne imovine koja će se najprije knjižiti na ime BiH a onda neposredno na ime drugih nivoa vlasti.
Prije svega, nejasno je otkud se sada pojavila Državna imovina kad se nigdje ne spominje država i kada joj u Dejtonu ništa nije pripalo? Drugo, otkuda se pojavila Raspodjela? Treće, otkuda se pojavilo Knjiženje na ime BiH?
Znajući ponašanje neartikulisanog lažova Tihića, čini mi se da je smišljen igrokaz u kome će se imovina uknjižiti na ime BiH a onda će Tihić sa tim papirom otići u nepoznatom pravcu i dobiti Državu i Imovinu na prevaru.
Nije prvi put.
Nije nebitna ni tehnologija koju koristi Visoki Ministar Predstavnik.
On kaže: U svjetlu mojih nedavnih diskusija o ovom pitanju postalo je jasno da dalji napredak u ispunjavanju uslova vezanog za državnu imovinu koje je potrebno u tranziciji ureda VP (OHR) ured SPEU (EUSR), iziskuje pojašnjenje pravnog osnova...
Ovo mi liči na Kim Il Sunga: u svjetlu mojih svijetlih zasluga za vašu očaranost mojom pojavom...
Ne vidim zbog čega se VP ima miješati u dogovor Tri Lider Pruda. Koliko se razumijem, nisu tako napisali u rečenici vezanoj za imovinu. To što Tihić tako tumači, nije pravni osnov.
A Pravni Osnov se ne pojašnjava, moj ministre inostranih dela, Pravni Osnov ili postoji ili ne postoji.
BiH se može poručiti: uzmi ono što ti treba za savezne institucije i sjedi tu gdje si, jer i za to, gdje si, nisi.