REZOLUCIJA O SREBRENICI
NE TREBA SE IGRATI SREBRENICOM
Parlament Evropske unije, na prijedlog Dajane Valis i Jelka Kacina, Slovenca, usvojio je rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.
Dabome, islamski fundamentalisti, instrumentalizovane organizacije majki i žena, ljubitelji preuređenja BiH u Bosnu i svakovrsni političari likovaće zbog ovoga, kako ga vide, još jednog priznanja da vode ispravnu politiku Posvajanja Države Bosne. Potomci žrtava od te rezolucije i Dana sjećanja neće imati ništa, njih će, u njihovoj žali za rodbinom, sustići sudbina praznog budžeta Federacije.
U rezoluciji se upotrebljavaju laži ili, barem, nepotvrđene činjenice: „snage bosanskih Srba 11. jula 95. pod rukovodstvom Ratka Mladića i naredbama Radovana Karadžića, počinile masakr nad više od osam hiljada ljudi.“ Simtpomatično je upotrebljavati sintagmu „pod rukovodstvom“ jer to može značiti i da je gen. Mladić sam komandiovao jedinicama ili, pak, potpisao naređenje o izvršenju komande vrhovnog komandanta. To nije dokazano i niko nikada nije spominjao mogućnost postojanja dokaza o tome. Takođe, niko nikada nije spominjao mogućnost da je Karadžić, niti bilo ko drugi, naredio organizovano strijeljanje civila u Srebrenici. Broj od više od osam hiljada žrtava nije ustanovljen osim što su esdeesove vlasti za Čavićeva mandata priznale takav papir.
Evrpopa nema pravo da laže da bi to snage bosanskih Bošnjaka koristile za novo slaganje Rubikove Bosne.
Djeluje ironično da se Evropa sada sjeća žrtava Srebrenice, nakon što je dozvolila da se na području bivše SFRJ organizuje divlji ultranacionalistički, kriminalizovani građanski rat, nakon što je mirno slušala da će se zarad neke BiH žrtvovati mir.
Evropa, niti bilo ko drugi, ne smije da prešućuje žrtve drugih. I Hrvati su preživjeli genocid. I Srbi su preživjeli genocid. Na području sa koga su ljudi ubijani u Jasenovcu na beskonačnoj traci kao što se danas proizvode automobili, izdvajati za Dan sjećanja samo jedan lokalitet, može da bude podloga za nove zločine. Za nove podjele. Za nove odbojnosti.
Evropa nema pravo da ne zna da su ovdje, tokom čitave istorije, svi zločini povezani. Neka se vajni predlagači obavijeste o tome kako su baš toliki zločini počinjeni na istoku, i prema muslimanima i prema Srbima, kakva je bila istorija tog područja u Drugom ratu, pa sve do gradnje Ćuprije, pa dalje u istoriju.
Znam da će mnogi reći da istorija nije razlog za zločine, da osveta nije način civilizovanog života. Slažem se. Ali, i ja i svi mi živimo ovdje i od toga ne možemo pobjeći. Zločin će uvijek stići novi zločin. Većina je ovdje svjedok da ni totalitarno komunističko gletovanje od skoro pola vijeka nije pomoglo.
Evropa neodgovorno izdvaja jedan zločin i tako održava generator zločina na površini. Dugoročno.
Kratkoročno, ta rezolucija će dalje podijeliti BiH i učiniti je manje mogućom.

LOKALNI IZBORI
ILUZIJE I TRENDOVI
Malo, malo pa gubitnički izborni i politički autisti lansiraju tezu kako su pobijedili na lokalnim izborima, kako njihov rejting raste i kako se sav narod zaludio njihovim političkim programom. A za SNSD kažu da gubi, da bi danas osvojio manje od trideset poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Najveći pobjednik među tim autistima su SDP, SDA a priključuju se i PDP i SDS.
Nekidan je štampa donijela jedan takav izliv postizborne halucinacije.
Uzdržavam se dugo od javne analize lokalnih izbora da ne bih nekim strankama davao besplatne časove za izbore i političku analizu. Ali, neke stvari ipak moram reći:
· Savez nezavisnih socijaldemokrata je pobjednik lokalnih izbora u BiH
· Savez nezavisnih socijaldemokrata i dalje u usponu
· Broj glasova na loklanim izborima ne može se jednostavno dijeliti sa brojem glasova potrebnim za poslanika da bi se dobio broj poslanika 2010.
Donosim dvije tabele koje mogu pomoći a koje je pripremio naš stranački ekspert.

Dakle, ako analiziramo SNSD i SDA, dvije najjače stranke na proteklim izborima vidimo da SNSD ima 41 načelnika (Brčko je još neriješeno), računajući i dvije koalicije sa daleko manjom strankom, a SDA ima 36. SNSD ima više načelnika od 63 opštine a SDA manje od skoro dvaput više opština. Sličan odnos je i u glasovima. SDA je osvojila samo oko 33.000 glasova više iz daleko veće glasničke baze. To znači da je njena relativna snaga daleko manja, među svojim direktnim konkurentima to je slabija straanka a time ima i manji uticaj na trendove, kreaciju i realizaciju politike.
41 načelničko mjesto SNSD na slijedećim opštim izborima 2010. obezbjeđuje 45 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Dabome, to ne stoji na tacni, za to je potrebno organizovati kvalitetan izborni proces.
Samohvaljeni SDP osvojio je 9 načelničkih mjesta. Ima tu i velikih i potpuno mikroskopskih opština. Ali bitno je to da je SDP dobio izbore tamo daleko od Sarajeva, gdje slabi uticaj sarajevskog unitarizma i bosanizma a dijelom i zbog borbe između SDA i SBiH te zbog totalnog kraha ovog drugog. 9 načelnika SDP ne znači da je ZL na nekom rejtingu a rejting lidera je presudan za opšte izbore.
PDP nije osvojio ni jedno načelničko mjesto. Nema stranke bez jake lokalne vlasti. Nije stranka samo lider i nešto osoblja koje ide na napoj kod Vlade Republike Srpske. Rejting lidera PDP je u silaznoj putanji, nakon gubitka predsjedničkih izbora i to bi se trebalo odraziti na broj poslanika 2010.
SNSD je osvojio 492 odbornička mjesta od 3129 u BiH. SDA je osvojio 524 odbornička mjesta ali SNSD ima više mandata u Federaciji nego SDA u Republici Srpskoj kao i više u Brčko distriktu pa se Savez nezavisnih socijaldemokrata mora smatrati pobjednikom i u odborničkoj utrci.
SDP i SDS imaju po 314 odbornika. Nije slučajno što imaju isti broj. I jednom i drugom to je znak da stranka gubi strukturu. SDP ima manje odbornika u Republici Srpskoj nego SNSD u Federaciji što Zlatkovu stranku svodi u federalne torove a njena orijentacija je oduvijek bila uzimanje velikog kolača u Republici Srpskoj, onog koji je nedostupan klasičnim bošnjačkim strankama. U federalnom toru njihove šanse se drastično smanjuju. PDP 148, SBiH 178. SBiH je osvojio četiri načelnička mjesta a PDP nijedno. Odbornici bez načelnika znače samo da su lokalni ljudi tih stranaka dobili glasove svojih familija i poznanika ili po nekom drugom osnovu a ne po osnovu ugleda stranke. Ugled stranke se temelji na kombinaciji osvojenih načelnika i odbornika.
Znam da strani analitičari-špijuni, na službi u domaćim institucijama ili stranim predstavništvima, žele da vide nešto drugo iz ovih dviju tabela. Ali, taj grah se ovih godina ne baca.
Mogu još samo reći da politički i ekonomski trendovi kako u BiH tako i u Republici Srpskoj idu na ruku Savezu nezavisnih socijaldemokrata. I da na ovim lokalnim izborima nismo uknjižili 10-15% skoro sigurnih glasova.

ŠUME SRPSKE
PO ŠUMAMA I GORAMA
OVE PLJAČKE PONOSNE
Direktor Instituta za društvene i ekonomske studije iz Bijeljine, a društvene i ekonomske studije na bijeljinskom području prvi put se spominju prije dolaska Rimljana na ova područja i poslužile su tim mrskim okupatorima za pravljenje puteva, cigle i eksploataciju rude te regrutaciju gladijatora kao posebne ekonomske grane, izvjesni Aleksa Milojević, esdeesovac, direktor prve kriminalizovane direkcije za privatizaciju koja je naivne Srbe Republike Srpske opljačkala za neku taksu koju su ljudi, u bijedi i nemaštini, uplaćivali u kancelarijama po opštinama čekajući u ponižavajućim redovima kao za vrijeme Milke Planinc, izjavio je da bi šume Republike Srpske trebalo da prestanu biti vlasništvo Republike Srpske i da postanu vlasništvo opštine na čijoj teritoriji se nalaze. Šikare nije spominjao.
Glavno pitanje je za koji kriminalizovani lobi radi Aleksa Studija Milojević?
Jer, šume su jedan od najljepših mafijaških biznisa. Nemaš problema sa ovisnicima, dugovanjima, ne švercaš je preko ove granice ili one granice, nego legalno kradeš, oni ti daju f-trupac, to je trupac za furnir a pišu ti ga kao rudno drvo, drvo za potpronjeve u rudnicima. Milina božija. Još da imamo toliko rudnika, koliko rudnog drveta. Ili, ti njima obezbijediš trupce za pilane a oni tebi svakog ponedjeljka deset posto gdje kažeš. Može i utorkom. Samo ne pitaj koliko oni zarade. Ali ne treba znati te detalje. Čim su te pilane izumjeli esdeesovci, znaj da je u pitanju pljačka.
Samo je Radovan Karadžić pokušao spasiti srpske šume pa je svakom borcu obećao poslije rata uknjižiti po deset dunuma šume. No, Radovan je lupao i o drugim stvarima, o operi na Palama, o igralištima za golf na Manjači, o najvoljenijim ovčicama-opštinama koje se izgube od stada...
Sada, kada je javno preduzeće Šume Srpske počelo da uvodi standarde, procesure, korporativno upravljanje, Aleksa Privatizacija, predlaže direktni odlazak u feudalizam – svaka opština mala austrougarska. Tako je i austrougarska halapljivo prigrabila srpske, muslimanske i hrvatske šume kalajisane BiH a zauzvrat školovala Petra Kočića u Beču. Može li neko zamisliti da načelnik Srpske Foče, onaj sa brkovima na mjestu obrva, postane vlasnik Fočanskih Srpskih Šuma, ne bi ga svladali ni Rafi, Hejz i Ingliš u K-1 ringu.
Srpske šume su doista spale na niske grane. Pored tolikih pljačkaša kroz istoriju, od venecijanskih i turskih do austrijanskih koji su osnovali ŠIP a.d. i pravili pruge preko brda gdje ni danas Serbi ne hode, do Karadžićevih donatora i članova koji nisu išli na ratište ali su organizovali golosijek i po skupe pare prodavali drva porodicama boraca koji su na ratištima, došle su dotle da ih i opštinski pacovi hoće da pljačkaju.
Sad mi je jasno zašto u nekim opštinama kažu: obezbijedi mi podršku šumskog gazdinstva, sigurno ću pobijediti na izborima. I zašto su neke partije ideološki proširene do posljednjeg panja.
Šume Republike Srpske su temelj budućeg ekonomskog razvoja, da o biologiji i ekologiji ne govorim. To su naše čeličane, naftne bušotine, automobilski divovi i silicijske doline. A Aleksa Institut, jedan je običan crv potkornjak.

BRČKO DISTRIKT
KONCENTRACIJA JADA
Rafi Gregorijan, veliki vezir Brčkog i Distrikta, iznio je spasonosnu ideju za formiranje vlasti u Brčkom: koncentraciona vlada. Taj Rafispas je stigao nakon izdajničke odluke SDA da ne želi činiti većinu sa Esdeesom, odnosno sa onim što je ostalo od Esdeesa. Ali, da ne obrazlažemo sve lokalne tračeve, ključ cijelog projekta je da se SDP uvuče u vlast i da se tako Đapo abolira za propast utrošenih budžeta. Đapo bi, u sretnoj kombinaciji, bio predsjednik skupštine BD.
Pored Rafispasa, političkom bućkurišu u Brčkom doprinose i lokalni lideri, svih nacionalnosti i kapitaloispovijesti, koji su međusobno uvezani profitnim interesima pa onda to omotavaju u oblande stavova od kojih se više ne vidi šuma ni šumska uprava.
Mjesto Distriktora pripada Srbima a SNSD je najbolja ponuda na tom tržištu. SNSD ima vremena da čeka da se pokaže da Rafi Gregorijan nije zadužen za postizborne koalicije u formiranju vlasti. Ni za koncentracione vlade.
SNSD ima vremena i da čeka da se pokaže sva jad i bijeda Brčko Distrikta jer je dosadašnja Đapina vladavina dovela dotle da sve što je srpsko u Brčkom ne prosperira nego nazaduje. Fudbalski klub Jedinstvo dobija usranih 30.000 maraka godišnje i da nije finansijske pomoći iz Republike Srpske propalo bi. A ne dobija u Distriktu više zato što ga „drže Srbi“ i što igra u ligi Republike Srpske. Tako je i sa geografskim područjima. Tamo gdje su srpska naselja Vlada Republike Srpske treba da asfaltira ulice umjesto da to radi vlast koja ima ogroman budžet. Čitav Đapin mandat je protekao u nastojanju da se džamija u Brčkom gradi na srpskoj zemlji. Sve velike investicije su otišle na muslimanska podruja. O tome niko ne želi da govori, samo je cilj da se Brčko etablira u Ustav BiH, kao posebna država, kao Vatikan u Italiji. Sveta stolica Rafi Gregorijana.
Ako Gregorijan želi da bude dobročinitelj, Rafi Tereza, neka objelodani utrošak i lokaciju budžeta u posljednjim godinama i neka jamči da je sve prošlo bez pljačke pa neka onda formira vladu kakvu želi.
Ovako, nad distriktom se magle viju kako bi se izmaglili i ponovo na scenu doveli Dedejići i Đape a Dragan Pajić SNSD neka bude lutka na koncu.
Rafi Gregorijan se ovom djelatnošću, i to treba otvoreno reći, uključio u operaciju otimanja Brčkog od Republike Srpske. A i usput, da malo spašava i SDP kako bi ga ojačao za izbore 2010. Jer u Brčkom ima para.
Cijeli ovaj proces je pouzdan znak da srpska politička scena u Brčkom mora ojačati po receptu Republike Srpske. SNSD mora imati veći uticaj i za stolom moraju sjediti oni koji imaju političku snagu i muda a ne kokalnu kalkulaciju, orahe i sumnjive rabote. I, naravano, bez Rafija.

AMERICAN AMBASADORS
KAKO UKOLIJENČITI LIDERE
Povodom istorijskog događaja u regionu, zamjene glavnokomandujućeg nato-snaga u BiH, u Sarajevu će se skupiti i američki ambasadori iz regiona. Vijesti kažu da će doći ambasadori iz ZGB, BGD i ovdašnjeslužbujući, i razgovarati sa liderima političkih stranaka. Vijesti, takođe, kažu da će se odazvati PDP Ivanić, HDZ Čović, SDA Tihić i ZDP Zlatko a neće se odazvati Dodik. Za Harisa Silajdžića nije utvrđeno da li je pozvan.
Američki i drugi ambasadori u BiH, a evo, vidim, boljka se širi kao neka vrsta ambasadorske bruceloze i na komšijske ambasade, ustoličili su praksu da komuniciraju sa liderima političkih stranaka i sa strankama uopšte. Tog diplomatskog običaja nema nigdje na svijetu, ni kod drugih živih bića. To daje za pravo političkim strankama iz BiH da otvore svoje ambasade u važnim zemljama PIK-a. Tako će komunikacija da se oobostrani i dofrekventuje. Kad mogu ambasadori s nama, što mi ne bi mogli sa njihovim predsjednicima.
Ozbiljno, ne znam šta ambasadori imaju da razgovaraju sa liderima političkih stranaka. Jer, to je odmah stavljanje na jednu stranu, ili na stranu jedne političke opcije. Ovdje su, na političkom tržištu, sve stranke jednake, čak i ona u vlasništvu Mihajljice. Američki ambasadori ali i drugi, amaterski ambasadori, trebalo bi da znaju o strankama, programima i liderima sve, bez nekog posebnog razgovora. Imaju službe, javne i tajne, dostupni su im javni mediji i tajni papiri i doušnici. Ako ne znaju, onda nisu za taj posao.
Znamo svi da nije po srijedi razgovor o tome kako su proveli nove godine. Potrebno je upravljati BiH na način da se to ne vidi. To je najlakše s pomoću lidera jer se njima može zavrnuti uvo, može se lider ukolijenčiti, čak i pripeti na priuzu ili dvije. Sa demokratski formiranim institucijama to teško ide jer je transparentno. Ovako, okupiš lidere, za javnost se malo slikaš a onda im prijetiš. Imao sam takva iskustva: Vi ćete biti kao turski dio Kipra, ja vam obećavam. Mogu da vam objasnim neke stvari, rekao sam, ali mi smo već sada grčki dio Kipra.
Politički je nekorektno razgovarati sa četiri, ili bilo koja druga četiri lidera, tri, pet itd. Stranke i lideri imaju svoju diplomatsku nedodirljivost jer su predstavnici birača i ni na koji način nisu obavezni da slušaju ambasadore, niti ambasadori treba da zalaze u taj demokratski zabran. Osim ako sutra ili prekosutra ambasador Barelistana ne pozove na razgovor predsjednika britanski laburista, lidera dakle, tad ću popustiti.
Čudi me kako u Sarajevu nije rodonačelnik, pronalazač i glavni laboratorijski eksperimentator ambasadorskih razgovora koji upravljaju zemljom i sudbinama – Piter Galbrajt, veliki ljubitelj Srba, fašizma i ruže vjetrova. Makar kao specijalni savjetnik za nacionalni interes grupi ambasadora.

FEDERALNA TELEVIZIJA
JAVNI UTICAJ OHR
Dom političkih stranaka u Parlamentu Federacije donio je prije novih godina, izmjene određenog zakona po kome konkurs za izbor upravnog odbora FTV raspisuje nadležna parlamentarna komisija a bira ga sam Parlament. O tome još treba da se izjasni Dom Konstitutivnih Naroda Parlamenta Federacije.
Nakon novih godina Ohaer je izdao portparolski katil-ferman u kome se kaže da dotične izmjene nisu prihvatljive za Kancelariju visokog predstavnika jer predstavljaju direktan uticaj na javni emiter. Kobiva, amandmani, tj. izmjene, nisu u skladu sa „državnim zakonom“, ovaj zakon bi FTV stavio pod direktnu kontrolu političara, to nije prihvatljivo za EU...
Ohaer nastavlja da se prema svima ponaša kao prema Esdeesu.
FTV je vlasništvo Federacije BiH i s njim država nema ništa čak i pod uslovom da država ima „državni zakon“.
U Parlamentu Federacije BiH ne sjede političari nego delegati, poslanici, predstavnici koje je na direktnim izborima birao narod.
Teško je reći zašto direktni narodni predstavnici nemaju pravo da raspisuju konkurs i biraju upravni odbor neke televizije koju gleda narod koji je njih birao.
Ohaer nije ovdje da nadgleda provođenje javnog servisa nego Opšteg okvirnog sporazuma za mir i nije ovdje da bude glasnogovornik EU. Kada BiH priđe blizu Evropskoj uniji onda će ona kroz poglavlja koja otvorimo i zatvorimo tražiti da mijenjamo svoj zakonski odnos prema medijima, ako je to evropski standard ili uslov demokratije. A mislim da nije.
Po kom to standardu neidentifikovana odmetnuta i samoproklamovana grupa koja sebe naziva regulatorna agencija za telekomunikacije ima nadležnost nad javnim emiterom-podstanarom pa i nadležnost nad direktno biranim delegatima Parlamenta FBiH? Po istom onom po kojem su privatne Fed imale nadležnost nad finansijskim tržištem Amerike pa je ono dobilo otvorene kaverne?
Parademokratska opsjena o samoregulatorima, o nezavisnim regulatornim tijelima i agencijama je karadabićevska kulisa iza koje se krije namjera, i djelo, da se direktno vlada medijima i bilo čime drugim. Konkretno: pitanje je da li bi sadržajem i buckom programske crne rupe od 3.600 sekundi ohaerov jurišnik Rafi mogao da vlada na način da se blati Republika Srpska i, naravno, Dodik, da je upravni odbor izabran i imenovan u Parlamentu. Tada bi taj UO i odgovarao Parlamentu. Ovako, odgovara RAK-u i Ohaeru, koji se tu petlja bezakonito. Sam Ohaer, pak, ne odgovara nikome. Kad je to PIK, ili neki drugi nezakoniti organ, razmatrao djelovanje Kancelarije visokog predstavnika i ocjenjivao taj rad? Ko je ovdje nedodirljiv a želi da upravlja zemaljskim poslovima? Ni RAK, Regulatorna agencija za komunikacije, ne odgovara nikome. U svakom društvu onaj ko ne odgovara nikome i nije prema bilo kome odgovoran, ne može da radi ozbiljne društvene poslove. Čak ni da prodaje kokice ili bostan jer mora platiti komunalnu taksu i porez.
Parlamenti u BiH moraju da imaju svu vlast. To je jedino dostignuće demokratije koje možemo praktikovati iako smo neuki, divlji i neartikulisani. Ohaer i Eraka su dostugnuća austrougarske monarhije.
Uostalom, neka KVP objavi popis država evropske unije i način imenovanja direktora i upravnih tijela državnih televizija, sa posebnim osvrtom na ulogu parlamenta.

RASPAD SAD
PROPAST ZAPADA
Izvjesni ruski profesor, inače nekadašnji saradnik Kagebea, tamo su svi, koji nisu bili u Sibiru, bili saradnici KGB, iznio je čvrstu prognozu o raspadu Sjedinjenih Američkih Država. I to 2010.
Vijest je zanimljiva, naročito za ljubitelje geografije Virovitica – Karlovac - Karlobag pa je i obišla svijet kao i konkretne stavke o tome kako Teksas sa okolinom ide Meksiku, Aljaska se vraća Rusiji a Atlantski Entitet će pripasti Evropskoj Uniji. Vjerovao sam profesoru sve dok nije pomenuo Evropsku Uniju. Taj dio teorije nije realan jer će neko sve upropastiti na referndumu. Ko’ što gledam, Holandija.
Neće se Amerika tako raspasti. Jer nastala je u krvi pa se samo u krvi može i raspasti. A to nezajažljivom kapitalu nije potrebno. Amerika će istrunuti iznutra, u sklopu Propasti Zapada, svakako ne do 2010.
Inače, Ameriku moram smatrati Zapadom, mada nema nikakave veze sa tim pojmom jer nema kulturu zapada, uopšte, pismenost, vjeru, slikarstvo... nema ljudske norme i vrijednosti Zapada, nema zapadni odnos prema Kapitalu. Amerika je, što bi rekao Haris Silajdžić, entitet nastao na genocidu ali ne Harisovom lažnom nego na stvarnom. Na istrebljenju Indijanaca.
Amerika je dio Zapada i po tome što se nekontrolisano širi što neumitno vodi u propast. Tako je propalo Rimsko Carstvo. Tako je propalo Carstvo Aleksandra Makedonskog. Tako je propalo Carstvo Džingis Kana. Tako je propalo Carstvo Adolfa Hitlera.
U nekontrolisano širenje Zapada Amerika se uključuje demokratskim osvajanjem istorijske linije Beograd – Bagdad – Afganistan ali i geostrateškim džeparenjem zemalja Istoka i sveg drugog otpada po svijetu. A Evropski Zapad se uključio kao izvođač grubih radova u širenju Evropske Unije koja je često predsoblje NATO-pakta, koji je, pak, institucionalizacija nekontrolisanog osvajanja svijeta.
I formiranje Evropske Unije u današnjim koordinatama i sa današnjim performansama, znak je Raspada Zapada. Izgubljena je ideja zapadnog svijeta a preuzeta ideja proždrljivaca koji su formirali društvo na istreblenju i na nezajažljivom kapitalu.
Katalizator Propasti Zapada, pored neobuzdanog siledžijstva SAD, jeste i geotektonski sukob civilizacija, slavenske, žute i muslimanske. Zapadna je već zakasnila da se uključi u taj sukob, a učešće u njemu je uslov opstanka, jer nema ko da okupi zapadnu civlizaciju. Istrebljivači i halapljivci to ne mogu a Evropa je felacijskim odnosom prema nekadašnjim svojim otpadnicima, ostala bez legitimiteta što je, legitimitet, sama suština Zapada.
Kako će se stvar završiti, nemoguće je predvidjeti. Možda to generacija koja je na sceni neće doživjeti. Ali u ovom vijeku će se završiti, to je moguće predvidejti. Možda čak dođe i do podjele tog američkog entiteta na manje županije ali suština je u tome da će se raspad dogoditi iznutra, zbog trulenja samih temelja tog društva, bolje reći, tog totalitarnog sistema. Jer, SAD su samo jedan totalitarni režim kapitala i sile. Kenjati o ljudskim pravima i donositi demokratiju posljednjom tehnologijom tipa Beograd/Bagdad ili pak na zanatski manje savršen način kao što je to u kosovskom slučaju, ne može biti rigips ploča unutrašnjim sistemskih poremećaja koje zakonito dovode do propasti, kolikogod to izgledalo kao citat Karla Maksa.

ADIL OSMANOVIĆ I DAN REPUBLIKE SRPSKE
ZLOČIN I KAZNA
Bio je dan Republike Srpske i krsna slava, Sveti Prvomučenik Arhiđakon Stefan. Pjevana je nova himna, bila svečana akademija, prigodni govori, odlikovanja i lente. Bio svečani prijem, bile ugledne zvanice. Bio Rafi Gregorijan.
Ali nije bio potpredsjednik Republike Srpske Adil Osmanović.
Što se mene tiče može da ne bude ni potpredsjednik ali je, ako je imalo za Bosnu i Hercegovinu, trebao da bude. Kad je na toj akademiji i na prijemu bilo i onih koji nisu ništa učinili za Republiku Srpsku, mogao je biti i Adil Osmanović.
Adil nije, dabome, bitan u cijeloj političkoj priči u Bosni Hercegovini uopšte. Bitan je koliko je i glasova dobio. A dobio je koliko i mnogi odbornici diljem Republike Srpske. To je, možda i tužna činjenica, ali za nju je kriv njegov nekadašnji predsjednik stranke Alija Izetbegović koji je izdao naredbu: Za BiH žrtvovati mir.
Adil Osmanović može da bude autist, da se isključi iz svega što je Republika Srpska, može da sjedi u Sarajevu ili gdjegod, samo da navede zadnju poštu da mu se plata šalje, ali ne može od toga da pravi politički slučaj. Svojim odsustvovanjem Osmanaović se izjasnio za podjelu BiH. Ako ne prihvata Republiku Srpsku, bez obzira što je njen potpredsjednik, on ne prihvata ni Bosnu i Hercegovinu. A to je podjela.
S druge strane, radi ljudi koji su ga birali, on mora da bude na akademiji i na prijemu. Čak i ako ne poštuje Republiku Srpsku koja mu daje platu, treba da poštuje običnog čovjeka koji je glasao za njega a mogao je za boljega.
Adil Osmanović bi trbalo da zna, mada mu neće pomoći, da je rat takav istorijski događaj koji se nikad ne osvrće za sobom, nikad ne ravna put kojim je prošao i nikad ne ispravlja nepravde onih koji su započeli i vodili rat. Tako se ni ovaj naš rat neće osvrtati i praviti BiH koju želi Adil Osmanović i ini unitaristi.
No, ne treba imati političkog sluha, treba imati zdravog razuma pa shvatiti jednostavnu stvar: Republika Srpska je srpska a nije i srpska, i hrvatska i muslimanska. To su htjeli svi koji su projektovali i izvodili radove rata. A takvih nije bilo samo među Srbima.
A to što kao potpredsjednik Republike Srpske sjedi Adil Osmanović nije volja ni srpskog ni bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj nego volja stranaca koji su neovlašteno mijenjali Dejtonski sporazum i izmišljali apsolutnu nulu u mjehuriću ključale vode, kao što su od tri ministra načinili Savjet ministara, kao što su izmislili SIPU, DGP, RAK...
Međutim, iako je Adil Osmanović izmišljen i nametnut, ja ga uvažavam kao potpredsjednika Republike Srpske. Samo što to različito doživljavamo, ja kao zločin za Dejton a on kao kaznu za sebe.

GASPROM
NJET
Rusi su na prelazu iz osme u devetu godinu trećeg hrišćanskog milenijuma uveli dvije nove mode. Direktori velikih firmi u direktnom televiziijskom prenosu izvještavaju predsjednika vlade o stanju u poslovanju a to čini i predsjednik vlade kad ga predsjednik države pozove. I uveli su obustavu snabdijevanja plinom Europu i MZ Ukrajinu.
Tako je tavarišć direktor Gasproma otišao kod Putina i izvijestio ga a onda je Rusija izvijestila Evropu da je prethodno Ukrajini ukinula plina pa će sada i njoj, Evropi.
Mala zemlja Ukrajina našla se u vrtlogu velike plinovite svjetske politike kada je naivno shvatila da je propast Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika direktna karta za raj. Besplatna. Pa je pohrlila u ruke raznim paktovima a naročito NATO-paktu, demokratiji, unutrašnjem haosu i velikiom geopolitičkim igrama. Putin je čekao neku godinu, dok nije odnjegovao junošu za prijesto kako bi imao vremena da okolnoj dječurliji pominje mamicu. A Amerika i Evropa su shvatili da je padom Berlinskog zida pala i Rusija i da je nestao i hladni rat.
Ukrajina je prilično smiješna zemlja. Mogu da uzmem energiju od baćuške. Mogu da ne platim energiju. Mogu da flertujem sa NATO-paktom.
Ne može i NATO i PLIN. A sve besplatno.
Publikovan je, davno, vic o sfrj i bugarskom graničaru u vrijeme kad je Tito Rusima, Varšavskom paktu i Informbirou, pominjao mamicu. Jugoslovenski graničar hoda u novim čizmama i jede čokoladu a bugarski goljo, samo što ne nosi praćku, gleda u čokoladu kao u proviđenje. Vojnik JNA počinje. Ja imam čokoladu. Ja imam Ruse. Jebo Ruse, mi možemo imati Ruse kadgod hoćemo. Al’ onda nećeš imati čokoladu.
Da je obavještajna služba Ukrajine došla do ovog vica, ne bi danas pravili plinske probleme i sebi i svima. Nisu shvatili da mogu imati Amerikance kad hoće al’ onda nema plina.
A Evropa. Oni su ostali bez plina, onako usput, ponižavajuće. Kao nusprodukt ukrajinske deplinacije.
Evropa je dobila prvi žuti karton. Dabome, neće zbog toga propasti, čak i ako nikad više ne dobije plin. Ovo joj se samo opomena da se igra igra na centralnom terenu a ne na ukrajinskom i da ne bude politička biletarnica NATO-pakta. Evropa nikako da shvati potrebu da mora da bude samostalna i jaka a ne da sluša Ameriku i kad zna i kad ne zna šta da radi. Biće preskupo čekati na jaku i samostalnu Evropu, tek kad Amerika padne.
Neki površni analitičar će reći da će se svi budući ratovi voditi zbog energije. Svi su se ratovi uvijek i vodili zbog energije a samo su neke usputne budale pokušavale da vode i svoje ratove.
Zbog ruskog plina neće biti rata.

BIH
ELEGANTNA PODIJELJENOST
Pitali su me novinari šta mislim o izjavi Čeha Jana Pelikana o tome da treba razmotriti opciju upravljane ili kontrolisane podjele zemlje BiH jer je očigledan upit svrsishodnosti daljeg neproduktivnog nastojanja za očuvanjem cjelovitosti.
Rekao sam da mi se veoma sviđa sintagma kontrolisana podjela.
Zemlja BiH je već u stanju kontrolisane podjele, još od usvajanja Dejtonskog Opšteg Okvirnog Sporazuma Za Mir. Da je bilo realno i da je mozaik velikih sila htio da načini jedinstvenu, cjelovitu, poravnatu i sterilizovanu Državu Bosnu, stvorili bi je tada u Dejtonu, ako niko Američani da, kao što su mogli bombardovati položaje Vojske Republike Srpske i tako ratovati na strani Vjerske Armije BiH. Ali, kako znamo, u Dejtonu Zemlja BiH je stvorena podijeljena. Podijeljena na dva entiteta, s tim što je ostavljena mogućnost da se drugi entitet, Entititet F, konfederativno pridruži Državi Hrvatskoj, ako to ova bude htjela nakon Olujne Deratizacije, ili, pak, da se kantoni spoje sa kantonima a županije sa županijama i tako se Entitet F podijeli.
Situacija je učinila da su Zemlji BiH ostale dvije opcije:
· Da se preostali dio BiH pomiri sa dejtonskim mozaikom
· Da izvede još dvije preostale podjele na prostoru sfrj – podjelu među entitetima i podjelu unutar Entiteta F
Kontrlisana podjela traje i sada. Borba Sarajevskih Unitarista i Banjalučkih Federativaca, svakodnevno i oko svakog pitanja, takođe je kontrola podjele. Sarajevski Unitaristi znaju dobro da moraju neprestano postavljati pitanja jačanja države nebili nešto otkinuli za „državu“ jer će, inače, Republika Srpska politički, ekonomski i internacionalno otići predaleko, do tačke kada više neće biti bitno da li BiH uopšte postoji.
Banjalučki Federativci moraju biti na oprezu svaki dan i po svakom pitanju jer čitave armije državotvornih gubara nastoje da izjedu nadležnosti koje su još ostale Republici Srpskoj i tako načine od nje Praznu Bivšu Ljušturu Entiteta. Ta mrtva straža na barikadama nadležnosti i granica entiteta, u stvari je najfinija senzorska kontrola podjele.
Postavlja se pitanje da li može ovakva kontrolisano podijeljena BiH ući u EU. Može, dabome, još uvijek nije podijeljena koliko Belgija. U Evropi postoji skala podijeljenosti koja se, podijeljenost, mjeri jednicom BELG. Ako je Belgija podijeljena silom od jednog BELGA, onda je BiH podijeljena silom od o,98 BELGA, Španija silom od o,84 BELGA... a i EU će mnogo godina sređivati svoje ustave, ugovore, samoupravne sporazume i status pridruženog aktiva žena NATO-paktu. Pitanje je, dakle, kada će EU biti spremna za BiH a ne kada će BiH biti spremna za EU. Dotad ima vremena da se podjele održe ili dovrše i da se razmisli, obzirom na trendove u Svijetu i ostatku Amerike, da li treba biti u NATO-paktu. Jer, pošto je Evropska unija samo politička stepenica za ulazak u NATO, BiH bi lako mogla da doživi sudbinu Ukrajine. Jednog dana, kad se steknu nepotrebni uslovi.
Ja, ipak preferiram Elegantnu Podijeljenost. Demokratskije i evropskije zvuči. Ta sintagma sugeriše svu nježnost i osjećajnost ovdašnje flore i faune, svu izbalansiranost za teške istorijske trendove. Elegantna Podijeljenost ostavalja čitav niz demokratskih izraza, izlaza i razlaza.
U stanju Elegantne Podijelenosti BiH može provesti još dugo vremena. Nije Kalaj ovdje bio dva dana pa je Područje BiH ipak preživjelo. Ekonomska kriza i sukob civilizacija, donijeće već neko rješenje i za nas. U međuvremenu, ne treba prolijevati krv.
Znoj bi koristio.

OPERACIJA TRIJUMF
MEĐUNACIONALNA PARADA KIČA I PERVERZIJE
Završena je, dakle, Operacija Trijumf, zvučno naimenovana, kao Operacija Opera ili Operacija Enigma. A nije daleko jer pojava Tončija Huljića miriše na zakulisni biznis koji on i ne krije – Napraviću od tebe svjetsku zvijezdu, što je poetska varijanta mazohizma: na tebi ću zgrnuti lovu.
Završena je pobjedom jednog nezrelog momka koga su upotrebljavali i sažalijevali na javnoj sceni do poniženja, izvjesnog Buce Babajića iz Živinica kome nisu dali da ispadne, iako nema pojma o pjevanju i iako je sam bio odustao i zahvalio se svima. Da je odustao, ili ispao, lova bi bila manja, dabome.
Bradati perverzni profesor se u završnoj večeri prema upotrebnim zvijezdama ponašao kao televizijski veliki brat prema Patku Dači: sada vas prati deset miliona gledalaca. Deset mi lii oo na g l e... Misli se na prostor samoupravne jugovine. A to je više nego što ih je učestvovalo u ratovima ili koje je rat unesrećio, zajedno.
Bez obzira što se od svega želio načiniti spektakl, bila je to najprizemnija međunacionalna parada kiča i perverzije kategorizovana kao stvaranje zvijezda i završavanje muzičke akademije za tri mjeseca.
Operacija Trijumf je konkurentska saga Operaciji Gologuz koja se odvijala na Panami. I jedna i druga, i filipinska i bilo koja druga, svodi gledaoce na nižu ljestvicu od one na kojoj su – oni postaju bezinetelektne individue izvučene iz svoje nemaštine, ekonomske i kojegod, i pretvorene u jetrve kojima je glavna opsjednutost događanjima preko plota ili postupcima drugih. Tako se do desetomilionitog broja umnožava negativna ljudska osobina iz svakodnevice iz koje nije moguće dostići zdrav, pesimističan ili optimističan, pogled na stvarnost, svijet, budućnost, vlastitu odgovornost ili odgovornost društva.
Ekonomski, televizije u regionu su ovdje jevtino iskorištene kao podij i početak velikog posla i vjerovatno izrabljivačkih ugovora sa „zvijezdama“, one, te televizije, nisu uspjele iskoristiti ni svojih pet minuta marketinga nego su se zadovoljile učešćem u nečem regionalnom, misleći da tako i one, televizije, postaju regioalne a postaju, prima facie, sokačke.
Veliki manipulator je još jednom naguzio provincijalce.
U društvenom smislu, Operacija Trijumf je potvrdila socio-nacionalnu skenerku regije:
· Fanti se nisu špilali sa južnjacima. Kao i uvijek.
· Hrvati Hrvatske nisu glasali za svoju Hrvaticu, jer ne žele da se na bilo koji način prljaju mogućnostima obnove Bivše Im Države.
· Srbi Srbije su izduvali nacionalni mokraćni mjehur i toliko se izbudalasali sa Slobom Slobodom, Vojvodom Haškim i Arkanom Cecinim da im je bilo kakvo nacionalno trzanje smešno, bre.
· Srba Republike Srpske je malo da bi nekoga nadglasali.
· Makedonaca je takođe malo iako Momče Makedonče ima najviše predispozicija da bude pjevač.
· Bošnjaci su u nacionalno-vjersko-bosanskom uzletu i imaju potrebu da svima, pa i mrskom Beogradu, pokažu ko su i šta su i to objašnjava kako je televoting donio pobjedu Adnanu, inače finom dječaku.
Da preciziram, nije to samo međunacionalna parada kiča i perverzije nego i politička.

BOŠNJAČKI SABOR
ISLAMSKA SANU
Tunjo Filipović se opredijelio za održavanje Bošnjačkog Sabora.
Čudi me da intelektualna gromada, koja se zarad svog urazuma nosila sa komunističkim ortodoksima, ne shvata svu ortodoksiju u koju se može izroditi Bošnjački Sabor. Jer, već danas, Ibrišimović, Alispahić i Bušatlija iznose dio moguće lepeze monstruozne ideje Bosortodoks:
· Okupiti sve Bošnjake i postaviti pitanje problema Bosne i Bosanaca, odnosno naše države BiH.
· Alija je govorio: Nemojte ići u tom smjeru jer to vodi podvajanju ali vremena su se promijenila
· Bošnjački sabor bi trebao ustanoviti trajne institucije koje će se svakodnevno baviti istraživanjem stanja i budućnosti Bošnjaka
· Tijelo koje će biti autoritet za politiku
· Politika ne može biti vrhunaravni autoritet Bošnjaka
· Ono što je sveto i obavezno za sve Bošnjake – to su bosanska država i bošnjačka žrtva
A onda Nedžad Ibrišimović, tvorac prve teze, sve pokopa rečenicom: Nikoga ne zanima Bosna osim Bošnjaka.
U ovih nekoliko teza iznijeta je sva kakofonija neshvatanja vremena i svijeta, vakta i dunjaluka. Mogu misliti šta se sve još vrzma po glavama Vrhuzaduženih Bošnjaka a nije izašlo na roto-papiru.
U glavama i ovih ljudi koji su knjževnici itd. vidljiv je odraz haosa koji je zahvatio bosanskohercegovačke mirne muslimane: uvezeni radikalni islam, džihad, šehidi, žrtva, genocid, prestanak postojanja Muslimana i rađanje Bošnjaka a neki kažu i Bosanaca, bosanski jezik, politička podvojenost, reis, Amerika... to ne može stati u jednu zdravu vjersku i tolerantnu glavu koja se pokazivala u socijalističko samoupravno doba.
Odmah ću pročitati: niko od Bošnjačkog Sabora ne očekuje rješenje za Bošnjake nego rješenje Bosne za muslimane. Ne vjerujem da je tako mislio Tunjo a vidim, tako ne misli ni Filandra. Bošnjaštvo i Žrtva imaju biti vanvremenski kod za vlasništvo nad Bosnom i svim što priliči.
Trebaju zagovornici Bošnjačkog Sabora analizirati Ibrišimovićevo: Bosna nikoga ne zanima osim Bošnjaka i Bušatlijino: To nas dijeli ali vremena su druga. Muslimani u BiH se odvajaju i taj proces je na sceni mnogo upečatljivije nego što se takvo odvajanje vidi za Republiku Srpsku iz baščaršijskog kaleidoskopa. Postoji Mina, gradi se Rezidencija Rijaseta, u jaslicama je vjeronauk, ustanovljena je Hidžretska Nova Godina, traje borba za prevlast nad ekonomskim rudnicima (telekom i elektrokom)... ne vidim ni jedan akt politike, vjere, kulture i intelekta koji spaja, ili kani spajati, BiH, da ne banalizujem: njene narode i narodnosti.
Dakle, Bošnjački Sabor treba da odigra ulogu kao Srpska akademija nauka i umetnosti. I njeni mudroseri su rekli da srpski političari i srpska politika ne zna da vodi narod, mi ćemo to, bre, memorandumdumdum. A zna se ko je naveljačio od sveg projekta SANU – napaćeni srpski pojedinac u liku „mog naroda“ koga ne sme niko da bije.
Književnik Alispahić ukazanje je takve ideje: Bošnjački Sabor treba ustanoviti trajne institucije... njega je Ideja Većinskog Naroda okruženog ljudiožderima odabrala da prosvijesti neuki puk bošnjački.
Na sceni je, dakle, oddjela muslimana, Bošnjaka, u potpunu institucionalizaciju a nakon toga najezda na dominaciju jer Bosna nikoga ne zanima nego Bošnjake. Ali to im ne daje pravo da vladaju Bosnom kao da je BiH samo Vrelo Bosne. Ne daje im pravo da imaju svoj Virovitica – Karlovac – Karlobag, da muslimanima, Bošnjacima, oduzmu pravo na politiku kao jedinu moguću artikulaciju interesa dugoročnih i kratkoročnih, napretka, oslobađanja od stega vjere, komunikacije sa svijetom, tendencija ka standardu i slobodi i gledanja u se.
Gledati u Bosnu a misliti na se vodi miloševićizaciji muslimana.

PTSP
BORCI SU SVOJE ODIGRALI
Borci diljem zaraćenih strana u BiH boluju od nekoliko poznatih nakonratnih bolesti nizaštonejebavajućeg društvenog stava, što je karakteristika svih zajednica oko zemljine kugle. Boluju od invalidske odbačenosti i suvišnosti, od nenastanjenosti, od neposlice, od pivskog alkoholizma i rakije brlje, od marginalizacije prilikom obljetnica i godišnjica i od viška boraca jer se nakon rata borci i organizatori otpora te dragovljci toliko namnože da vinske mušice misle da pate od neplodnosti.
Kako preuzima PTSP?
Sada su junaci u zdravstvu pa i u nekim boračkim organizacijama otkrili da borci boluju od PTSP, postraumatskog stresnog poremećaja. Sada, nakon dvanaest, trinaest godina nakon rata. I sa nepreciznom skraćenicom – trebalo bi da se to zove poslijeratni stresni poremećaj.
Prošao sam kroz PTSP i znam o čemu govore.
Kada sam demobilisan, pred prvi maj 96., jer mene, kao osvjedočenog neprijatelja vlasti, nisu puštali dok posljednji brdski konj nije dobio završni pečat, a ja nisam imao love i opljačkanog imetka za podmit, izašao sam zdrav ko drijen, sretan što nisam ranjen i što nisam invalid. Mislio sam da ću živjeti hiljadu godina. Onda, jednog dana, bol u krstima mi je odsjekla obje noge i pao sam kao nepokretan. Prijatelji su me odvezli kući, posebno mene, posebno moju trulu škodu. Slijedilo je rentgensko snimanje. Za tvoje godine kičma je ko bog. Potom injekcije, vruće, bole, prži, kažu. Onda tablete protiv bolova, za trudnice, za poslije operacije, za zube, za konje. Ništa. Na kraju nisam mogao ništa da uradim od bolova, suze su same skakale a i ja sam plakao od muke. Desna noga mi je bila potpuno utrnula, od kuka do nokata. Tada sam postao poznat po kletvi: Alija, što me ne ubi u tom svom otadžbinskom ratu, da se namirim.
Sve su to manje više uobičajene pojave krsta i kičme, iako ih na ratnoj liniji nikad nisam osjetio.
Životinjski smrdljivi znoj
Nakon nekoliko mjeseci kad više nisam mogao ni spavati, ni jesti, moji iz rata su se sjetili da je neki bioenergetičar bio sponzor brigade. A ja sponzore volim ko četnik partizane a i, kao ukleti materijalist, nisam vjerovao u te paramedicine. Ali, nisam više imao izbora. Prva tri dana su me vozili u gepeku starog kadet-karavana. Četvrtog dana je bioenegetičar učinio da se sam odvezem do njega. Kako spavaš? Nikako. Kako sanjaš? Rat, klanja, šta bi drugo. Ti si i glavu sjebo, ali popravićemo je sa kičmom o istom trošku. Išao sam trideset dana, svaki dan. Otad igram fudbal na velikom terenu, ponekad i dvaput nedjeljno. Nemam problema, samo se čuvam da oznojen ne budem na vjetru.
A to moje spavanje? Od bolova u leđima nisam mogao spavati ni pola sata. Ja, koji imam nizak pritisak i koji sam u rovu, pod hrastovima balvanima, spavao i za vrijeme minobacačkog napada, tako da je moj drug Žika Glavoboljac jednom rekao: ovog čovjeka je bilo sevap poslati u rat kad ovako lijepo spava. Kad bih kod kuće i zaspao onda sam sanjao strahote koje sam i proživio u ratu i koje nisam. Svaku noć nekom vadim crijeva ili meni otkidaju pola glave. A ja živ. Rat je mila majka, šta su snovi poslije rata. Nakon toga se budiš u žuto-zelenom životinjski smrdljivom znoju koji preplavi i jastuk, i plahtu, i pokrivač. Po dvaput sam se znao presvlačiti i mijenjati posteljinu.
Bioenergetičar je učinio da otada nikad nisam sanjao rat niti sam se u snu oznojio. Možda nije on to uradio ali ja vjerujem u to. Jebeš materijalizam.
Ozbiljno, o PTSP malo koji ljekar zna nešto. Čitam u nekim novinama da je neki banjalučki psihijatrijac jedna od najvećih stručnjaka za to na prostoru bivše juge. Lupaju.
Prenos informacija u mozgu
Tokom događaja opasnih po život u dužem vremenu, kakav je rat, svijest naloži organizmu lučenje raznih tvorevina tako da duh i tijelo tu opasnost mogu dočekati i, koliko je moguće, preživjeti. Cijeli hemijski sastav mišićnih, moždanih i imunih sistema, promijeni se u poseban mendeljejev sistem elemenata. Laici znaju za adrenalin koji čovjeka drži u naponu kada je u nekom uzbuđujućem ili opasnom događanju. Kad padne adrenalin, padnu i ponašanje i sposobnosti. Počneš da drhtiš, kad sve prođe. Ali u mozgu čovjeka u dugim opasnostima prilagođen je hemijski sastav za prenos informacija. Između ćelija u mozgu se informacije prenose električnim putem posebnim vodovima i sastojcima koji se luče. Kada prođe opasnost, jedan dio organizama, ljudi, lako se prilagodi pređašnjem stanju ali mnogi ostanu pod, iz svijesti ne konotrolisanim, režimom haotične proizvodnje tjelesnih i moždanih sastojaka i teško kontrolišu svoje ponašanje. Neki pokušavaju da se smire alkoholom i duvanom ali to samo odlaže problem i dugoročno ga pojačava. Znam mnogo mojih iz rata koji nikad, ni u najtežim situacijama, nisu pili i pušili a sada su izgubljeni ovisnici. Električni putevi u mozgu prenose informacije po haotičnom sistemu pa se poslijeratni ratnik može ponašati kao višeslojna ličnost, nešto kao blaži oblik šizofrenije, dvostruke ličnosti.
Sastojci koji regulišu prenos informacija u mozgu zavise od milijardu faktora. Ratni faktori su dobri katalizatori a organizam koji nije sposoban da se vrati na mirnodopsku proizvodnju životnih sastojaka, postaje ličnost koja problematizuje i sebe i porodicu i društvo. To znojenje je samo početni simptom. Kasnije faze su divljanja, zločini, suicidi.
Koga to zanima uopšte u društvu? Prvo one koji su projektovali i organizovali rat, da bi borce iskoristili i odbacili. Nikoga, osim ako se kakav doktorčić može malo pohvaliti povodom toga.
Simptomi PTSP:
· Nesanica, strahotični snovi, znojenje u snu
· Razdražljivost
· Pušenje radi pušenja, dvije-tri kutije
· Alkohol u svakoj prilici kao povod za dijametralna raspoloženja (alkoholizam hroničnih alkoholičara se potpuno razlikuje od alkoholizma ptspeovaca)
· Razgovor sa telvizorom
· Verbalni sukobi sa komšijama, prijateljima, radnim kolegama
· Nosanje papira zbog nepravdi
· Svakodnevno traženje prava
· Svaodnevno pričanje o ratu i imenima iz rata
· Nošenje dijelova ratne uniforme
· Pregledavanje ratnih fotografija
· Druženje sa saborcima
· Fizički obračuni
· Posjedovanje i nošenje oružja iz rata
· Posjedovanje bombi (to je pouzdan znak PTSP)...
PTSP najbolje liječi sam pojedinac, uz pomoć neposredne okoline. Potrebno je, kao i kod situacije pred infarkt, promijeniti način života. Odbaciti alkohol i cigarete, odbaciti sjećanja, zaboraviti šta si bio, ne ići na boračka druženja, druženja drugova iz rova, iz jedinice, iz brigade, preuzeti odgovornost za sebe sada a ne tražiti je od onih koji su situaciju i stvorili tada.
To je lako reći, ali nije lako učiniti.

BHT
UKOPNIČKO DRUŠTVO
Žao mi je mog druga i prijatelja Mehmeda Agovića. Da me je pitao odmah bih mu rekao da ne ide u ono grotlo iz kojeg se ne izlazi živ.
Jer, zla vremena su došla pa orlovi zimuju međ’ piliće.
Zla vremena, kad karadžićev urednik dnevnika smjenjuje Agovića koji je od ultranacionalista SDSDAHDZ pobjegao u Slobodnu Evropu. Makar bila i američka.
Najhumanije što Agović može učiniti za BiH je dići ruke od svega i pustiti da propadne taj fantom javnih medija što se kod nas pevodi sa kurvanjskih. Javni mediji su američka izmišljotina jer u Francuskoj, Švedskoj i Grčkoj država postavlja direktore tih medija. Oni su, dakle, državni a možete ih zvati i javni. Kod nas su javni a možete ih zvati kurvanjski jer se kurvaju sa jednom političkom koncepcijom i jer im je glavni uređivački koncept ukidanje i ponižavanje Republike Srpske i stvaranje medijske slike o Srbima kao jedinim zločincima u BiH. I šire.
Pošto u BiH ne postoji država, a i ne treba da postoji, nema ko da imenuje direktora.
Tu je Agović pogriješio. Mislio je da svi misle dobro kao što on misli dobro.
Sve sam ovo, i još gore, nacrtao tim bilmezima iz ohaera, raznim supervizorima, savjetnicima ambasada i hejzlocima. Prije deset godina. Rekao sam im da je moj zanat državna televizija a da bi ste je imali morate prvo napraviti državu. Nikada nećete stvaranjem državne televizije stvoriti državu. Sad vidim, i Petrič nešto sere o ohaeru i BiH a nije htio da me primi na razgovor da mu kažem da upravo njegov ohaer radi pogrešno i da ga treba ukinuti i da ne podržava nametnutu televiziju koja je gora od svih državnih zajedno.
Pojedini bilmezi misle da smo svi mi ovdje budale i urođenici i da oni imaju recepte za ljudska prava i prava javnosti. Na to se upecao i Meho Agović.
Oni, u stvari, žele da izgrade najcrnju ortodoksnu autoritarnu diktatorsku agitpropovsku državnu televiziju. Javnom je zovu samo za budale.
A vidite i s kojim ljudima žele da je izgrade.
Ja sam, i to bih rekao Mehi Agoviću, od takvih pobjegao u rat, rov i krv. I nisam se pokajao.
Ako si pod repom, bićeš ubalegan.
Ako si u ratu, možda ćeš ostati živ. Ali neubalegan.

DA LI BI SRBI MOGLI
DA SE BORE ZA SARAJEVO
KAO ŠTO SE SARAJEVO
NIJE BORILO ZA NJIH?
Dabrobosanski mitroplit Nikolaj izjavi zamjerku mnogim serbskim umnicima i političarima što se lako odriču Sarajeva kao da je to nečiji tuđi grad. I želju veliku izjavi mitropolit da se pravoslavni srpski narod vrati u Sarajevo i u druge krajine...
Citat iz Svetog pisma:
Bog nije ravnodušan na ono što čovek čini.
Još govori Eliluj i reče: „Misliš li da si pravo rekao: „Moja je pravda veća od božije?“ Jer si rekao: „Šta će mi pomoći. Kakva će mi biti korist da ne grešim“? Ja ću odgovoriti tebi i drugovima tvojim s tobom. Pogledaj nebo, i vidi. Pogledaj oblake, kako su viši od tebe. Ako grešiš, šta ćeš mu učiniti. Ili ako se umnože bezakonja tvoja, šta ćeš mu nauditi. Ako si pravedan šta ćeš mu dati? Ili šta će primiti iz ruke tvoje? Čoveku kakav si može nauditi tvoja zloba i sinu čovečijemu pomoći tvoja pravda. Vapiju od velikoga nasilja kojima se čini, i viču na ruku silnih a ni jedan ne govori: gde je Bog, stvoritelj moj, koji daje pesmu noću, koji čini te smo razumniji od zverinja zemaljskoga, i mudriji od ptica nebeskih. Tamo viču zbog oholosti zlih ljudi, ali ne bivaju uslišeni. Jer bog ne sluša taštine, i svemogući ne gleda na nju. A kamo li kad kažeš: „Ne vidiš to. Pred njim je sud, čekaj ga.“ A sada čim te gnev pohodi, nije ništa, niti je gledao na sve što si učinio, zato Jov naprazno otvori usta svoja, i bezumno umnožava reči.“ (kurziv R.V.)
Zašto njegovo preosveštenstvo traži od Srba da se bore za Sarajevo više nego što se Sarajevo borilo za njih?
Da li ne ispoljava žal što je ostavljen od naroda pavoslavnog, u toj dabrobosanskoj, a Sarajevo mu je moglo biti centar vaseljene prije nego što je to Banjaluka, Tuzla, Trebinje Mostar, Bihać.
Umni ljudi i političari ne postoje. Postoje samo uslovi u kojima djeluju oni što ih zovu umni ljudi i političari. I božiji ljudi. Oni moraju da sagledaju uslove svoje bolje nego bog svevišnji, inače će i oni, i sinovi njihovi, i sinovi njihovi, izumrijeti od neshvatanja uslova koje bog neće dva puta da objašnjava, kad im već nije dao četiri oka i dva uma.
Sarajevo jeste bio grad i serbski ali nije bio serbska kolijevka. Bio je samo ...evo. Da nije bio i serbski bio bi Saraj ili Karavan Saraj. Da je bio samo serbski bio bi Putnikovo, možda. Ali kada je počinjala velika nevolja koju započe sin božiji koji reče da će za Bosnu mir žrtvovati i tako ubiti Mirnu Bosnu mudrog sina božijeg Pijade, trebalo je svima biti jasno da Sarajevo više neće biti serbsko. Čak i onim neljudima i zvjerinju koji su odozgo, sa brda, ubijali bez ljudske potrebe i božije dozvole.
Sarajevo se nije borilo za svoje Serbe. Da jeste, ne bi poslušali Aliju, nego bi poslušali Tunju i Adila sa avazima mira božijeg i pravoslavnog i muslimanskog. Danas Sarajevo ima prečih briga, o rezidenciji reisula, o štivu vjerskom za jaslice, o borbi za telekomunikacije i elektroinstalacije... među brigama Sarajeva nisu brige serbske.
Živalj se serbski više nikada neće vratiti u Sarajevo. Ne treba zahtijevati muku ljudsku ponovo. Bolja je ljudska podjela nego neljudski povratak. Živalj se neće vratiti ni u druga mjesta pod božijim nebesjem. Ne samo serbski.
Mitropolit dabrobosanski treba da pusti umne Serbe, i pravoslavne Serbe, i političke Serbe, i bori se za imovinu serbsko-sarajevsku, imovinu pravoslavne crkve kao jak politički, vjerski i nacionalni adut za budućnost.
Sve drugo bog neće željeti da čuje.

OBRATIO SE MINISTAR SADOVIĆ
U svim vrtićima u Bosni i Hercegovini zavladao je muk i tajac, u svim osmoljetkama i srednjoljetkama stali su časovi a kreda je prestala da piše po učioničkoj tabli, građani BiH i roditelji su naćulili uši, oprane, neoprane i nagluve, da čuju.
Malim riječima za rječnike bosanskog, bošnjačkog, bostjanskog, bošnjanskog i sarajevskog jezika ali velikim riječima za istoriju: dragi građani, dragda djeco, dragi maloljetnici, dragi srednjoškolci, drage srednjoškoljke, dragi roditelji, dragi alkoholičari, dragi ljubitelji petardi... obrato se ministar bezbjednosti i sigurnosti Nove Godine i Djeda Mraza, Tarik Sadović.
Ovim područjem prošle su svakojake budale, propalice i probisvijeti, graditelji, trgovci i prevaranti, vojskovođe, junaci i šenlučari, vojvode, grenadiri i koljači, putopisci, pisci i pripovjedači... i ni jedan od njih ne srete takvu ludu koja umišlja da leptir može da uđe u košnicu i objasni pčelama kako se leti.
Da li je moguće da se Tarik Sadović uživio u ulogu ministra-propovjednika za kojim čezne javnost bosanskohercegovačka, dječija, roditeljska, petardarska, građanska i bezbjednosna? Da li je moguće da je shvatio da u opštoj razularenosti onoga što neko pokušava da skupi u državu, on može da se ovaploti u iskonskog Državnog Ministra Sigurnosti čije obraćanje svi čekaju kao vjesnikonosca nove bezbjednosne vjere, pa da petarde pobacaju u Bosnu, Vrbas, Neretvu, Unu, Savu i Krivu Drinu, zajedno sa pjanim ključevima od automobila?
Da li je Tarik Sadović, bivši narodni poslanik u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, umislio da njegovo izmišljeno ministarstvo ima šta da radi i da je on taj kreativac koji će animirati metod i sadržaj rada Državnog Ministarstva Sigurnosti?
Da li je moguće da postoji tako uređivana televizija kao što je Sarajevski Pink, Pink BiH, od milja, koja će objaviti budibogsnamicu Tarika Sadovića?
Draga djeco, ljubitelji petardi... obraćajuće novogodišnje riječi TS iz SM, spada u samo dno nepoštovanja mjesta, vremena i kože u kojoj se nalaziš.
Jedino objašnjenje: eto do čega može dovesti izmišljeno ministarstvo države koje nema. Nisu uzalud oni dželati u Dejtonu smislili samo tri ministarstva zajednička za BiH. Sve ostalo je suvišno, kao i ono Ljubićtrans ministarstvo koje ne umije ravnomjerno podijeliti prevpzničke dozovole, kao i CC-ministarstvo, Cikotić-Crnadak...
Kao i sam Sadović.

POLITIČKI GRAFITI

HANTINGTONOVA LIGA CIVILIZACIJA
Umro je Semjuel Hantington, tvorac članka o sukobu civilizacija iz kojeg je, kasnije, nastala svjetski i epohalno poznata knjiga i teorija.
Sudba velikih pisaca je takva da nikad ne dočekaju da vide ono o čemu pišu. Oni pišu na velike daljine.
Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?
To je univerzalni neodgovoren i neviđen ishod onog o čemu pišeš. A ako neko i vidi slobodu da pjeva, niko nikad neće saznati da li je baš to pjevanje na koje je mislio Miljković, prije nego što se objesio u zagrebačkoj prigradskoj šumi.
Sad je, dakle, nemoguće utvrditi da li je ono što će se neminovno dogoditi, doista sukob civilizacija o kome je pisao Hantington. Da je mogao da živi nekoliko stotina godina, on bi jedini bio ovlašten da kaže: To jeste taj sukob. Ili nije.
A sukob će se sigurno dogoditi. On je na vidiku. Znakovi njegovi postoje. Neke smo vidjeli, neke smo samo registrovali kao vijesti. Nije intravenozni bratski rat u BiH i na prostoru bivše SFRJ, sukob civilizacija. Sukob civilizacija se ne događa na smetljištu, u staračama i okrajinama.
Znaci su prikriveni. Neki put naftom, neki put oružjem za masovno uništenje, neki put ugroženim nacionalnim interesom onoga koga niko ne može ugroziti i ko nema nacionalno biće, neki put hladnim ratom.
Ljudska istorija je samo veliko neprimjetno tektonsko pomjeranje ploča kultura, nacija i civilizacija. Određena područja imaju takvu silu da tvore civlizacije, nacije, kulturu i vjere koje traju milenijima, sve dok se veliki ledenjaci ne otope, zemlja zagrije a smog je zatvori da se ohladi do izmuiranja. Unutrašnja energija tih područja je različita po su i vanjske posljedice takve. Pod tlom velikih prostranstava Egipta i okoline postoji samo energija za monumentalno ljudsko graditeljstvo i ni za kakav dugovni amalgam trajnosti. Ispod nazaretskog područja, i velike okoline, očito, postoji energija koja stvara duh sposoban za velika poniranja i uzlete vjere ali nesposoban da izgradi išta trajnije od pećine.
Ta nadzemna duhovna energotvorina traje dugo. Imetak njen propada, rađa se, umnožava, dobija ili gubi na vrijednosti. Oko imetka se imaju rojiti sukobi. Pa tako izgleda da se svijet otima i sukobljava oko nafte, ili, pak, oko emisije CO2.
Ne treba se zavaravati. To se sukobljavaju civilizacije. Sukobljava se njihov duh stvoren od unutrašnje energije geoareala i unutrašnjeg bića mnogočovjeka, sa drugim takvim duhovima. Njihov mae geri i aperkat se ne vide jer udarac traje dok mi umiremo i rađamo se.
Neke sile nisu civilizacije. To su samo gomile para i oružja, bez unutrašnjeg duha, i pod korom i pod kožom. Zbog toga takve sile, kao što je Zemlja Američana gube u tim sukobima.
Pravi sukob će se odigrati u narednih nekoliko stotina godina između civilizacijskih kora nad kojima su slavenska civilizacija, žuta civilizacija i islamska civilizacija.
To neće nužno biti ratovi i krvoprolića. Tamo gdje ima imovine, naročito. Ali tamo gdje je samo duh, krv će teći.
I neće se obavezno završiti pobjedom i porazom. Suština bivstvovanja velikih grupa jeste u neprestanom doticaju, sukobu i pomjeranju. Velike grupe kao što su civilizacije, nikada se ne spajaju i ne udružuju. Od svega čovjekovjekog moguće je registrovati samo da izumiru.
Vjera i nacija u tim istorijskim, transmilenijumskim (možda je istorija kratka za ova posmatranja) doticajima, sukobima i pomjeranjima, nemaju ključnu ulogu, kao što je pisao Hantigton. To su samo pokušaji kolektivne lirike da opiše tugu dugih sukoba. Vjera i nacija su opisi nevidljivog pisca koji nikada neće vidjeti ono što je naslutio stvaranjem ih.
Složio sam se sa pokojnim Hantingtonom.
Bez obzira što je slučajno došao do tog otkrića o sukobu civilizacija.

LJUDSKA IMOVINA SRBA U HRVATSKOJ
Dakle, Evropski sud za ljudska prava naložio je Državi Neovisnoj Hrvatskoj da vrati kuću trospratnicu Srbinu u Kninu.
Srbina iz Knina, u zajedničkoj trojnoj akciji etničkih higijeničara, u sastavu Tuđman, zastupan po Gotovini, Milošević, zastupan po raznim Martićima i Galbrjat, zastupan prividno sam po sebi, protjerali su kroz Oluju. I 96. njegovu kuću država daje na privremenu uporabu zaslužitom Hrvatu.
Otad se Srbin sudio sa Državom u kojoj je komponirana pjesma Danke Dojčaland, da mu vrati kuću. Sudbeni sustav je djelovao tako da se ni Srbin ne vrati kući ni kuća Srbinu. Onda je predmet došao do te europske instance.
Ta presuda pokazuje da se imovina Srbima u Hrvatskoj neće nikada vratiti jer neće svi imati mogućnost, sredstva i energiju da se sa Državom isude toliko da stvar padne u ruke Europi.
Ta presuda pokazuje da ljudska prava i imovina, tamo i ovamo preko Une, imaju različite odsjaje, odbljeske i odraze. Ovdje su Srbi takođe uzurpirali tuđu imovinu, kao dio kozaračkog kola gdje je svako uzeo tuđe. Ali, ovaj put gledam Srbe. Onda su pod pritiskom i samopravno vratili 99,99% te uzurpirane, otete, prisvojene i privremeno ovlašteno korištene imovine. U Hrvatskoj tim istim Srbima, pripadnicima iste flore i faune, niko ne mora vratiti ni 1% imovine. Zadužen je jedino srpski katastar za ljudska prava u Europi.
Pošto se radi o Srbima i tamo i ovamo, zaključujem da nije problem u njima. Izgleda da je problem u imovini. Ona u Hrvatskoj je bezvrijedna jer je oteta od Srba pa se tako nešto bezvrijedno nema radi čega ni vraćati. Ova ovdje je isuviše vrijedna da bi bila u rukama Srba, oteta i li privremeno ovlaštena, svejedno.
Problem je i u ljudskim pravima. Ovdje se moraju poštovati ljudska prava, tamo se ne moraju poštovati ni ljudi.
Povratak Kuće Trokatnice u ruke ljudskih prava, pokazuje dokle je Hrvatska došla na putu ka Evropskoj uniji. Umjesto da moli Srbe da im vrati imovinu, ona ih ponižava pred cijelom Evropom.
I na kakve je niske grane spala Europa. Umjesto da Hrvatskoj trajno zabrani zapišavanje eurospkog plota, čekajući da se kapija otvori, ona se međusobno zavađa oko njenog prijema. Ili će izvršiti prijem bez kuća iz ljudskih prava.
Eto za mlade novinare velikog nauka o tome šta je vijest.
Vijest je kad se Srbinu evropskim sudom vrati kuća u Hrvatskoj.

CRNI TALAS U MEDIJIMA
Školske vlasti bi trebale donijeti uredbu koja bi onemogućavala da se studentima žurnalistike govori, na predavanjima i u eventualnim udžbenicima, o slobodnom, nezavisnom novinarstvu.
Nezavisno novinarstvo ne postoji.
Sadašnje novinarstvo u BiH je manje profesionalno, manje nezavisno i manje slobodno nego novinarstvo u Titovoj Jugoslaviji.
Državni mediji ne postoje. Postoji nešto jadnih javnih koji već dvije decenije ne izbacuju ni jedno ime kome javnost, obični ljudi, vjeruju a političari i direktori ga uvažavaju ili ga se boje.
A to je pouzdan znak da novinarstvo nije slobodno i nije nezavisno.
Samo u nezavisnom, slobodnom i profesionalnom novinarstvu možeš da napraviš ime.
U novinarstvu gdje se puši, gdje se sluša, gdje te plaćaju, gdje na jaslama drži ne vlast već vlasnik, ne pravi se ime. Kurve samo prolaze, imena ne ostaju.
Dakle, pored javnih, postoje i privatni mediji, postoje donirani mediji i postoje oni koji sami sebe zovu nezavisni mediji.
O javnim sam rekao sve ako kažem da ne bih nikad radio u njima.
O doniranim medijima, koje doniraju nevidljivi stranci i fondacije, a i ako se vide, iza njih stoje nevidiljivi donatori donatora, može se misliti gore nego o prodaji ljubavi na trotoarima noći, kokaina i smrada. Tamo se barem zna o čemu se radi a donirani mediji u BiH se predstavljaju sveticama a u stvari su jetrve.
Nezavisni mediji ne postoje. Oni se samo tako zovu. Medij u privatnom vlasništvu ne može da bude nezavisan jer se na nezavisnosti ne može ništa zaraditi, niko ucijeniti i nikoga reketirati.
Najpogubniji su donirani mediji.
Oni služe u direktne kratkoročne političke manipulativne svrhe. U te svrhe služe i neki neprijateljski javni mediji u okruženju. Koliko li je od onih 3600 sekundi javno, nedonirano i profesionalno?
Doniranim medijima uprvljaju službe. Za ispiranje javnosti. I za dugoročno upravljanje trendovima.
Oni djeluju na kolektivnu svijest i treba da pobiju ono što ljudi vide golim očima, što je javno mnijenje percipiralo kao pozitivno i što demokratski izabrana vlast radi.
Ti mediji se ne bave aferama i slučajevima. Oni rade sistematski. Svaki dan plasiraju informaciju o sirotinji, o tome kako su pale bandere, o tome kako neko ima sedmoro djece a vlada nije ništa uradila, o penzionerima koji su na rubu gladi, o studentskim kreditima koje treba kriterizirati tako da niko ne može ostati ispod crte, o polaznicima javne kuhinje crvenog krsta kojih je 400 od 23o hiljada živitelja jednog grada...
Svaki dan se u kolektivnu i pojedinačnu svijest i podsvijest sipa kašičica crnog talasa, iz dana u dan, iz dnevnika u dnevnik. To projektuju visokotehnološke službe, to malim sirotim novinarima za tričavih četiri stotine maraka, ne pada na pamet. Takvim informcijama se ne postaje nezavisan ni opozicion, ni demokratski ni alternativan. To je razaranje sindromom stečenog gubitka imuniteta.
Nikada ništa nemoj hvaliti. Ako se izgradi zgrada vlade onda kaži da je izgrađena ali da ima šesnaest spratova za šesnaest ministara i sedamanaesti za predsjednika vlade.
Možda novinari koji to rade i ne znaju za koga rade. Moguće je da misle da je to slobodna profesija. Ali bi trebalo da se za pitaju za koju publiku rade. Sirotinja o kojoj pričaju ne gleda njihove dnevnike nego gole guzice u Opstanku. Srednji sloj koji bježi od sirotinje ne gleda njihove dnevnike, sve to im se gadi jer su do jučer bili sirotinja, već želi da zaradi više para da se odmakne od politike. Onih 400 jadnika koji idu na kazan ne gledaju njihove dnevnike a i kada gledaju, njih je samo četiri stotine, oni nisu kritična masa koja može promijeniti stanje svijesti. To treba da znaju - da rade uzaludan posao.
Stanje se može promijeniti formiranjem i izbornom pobjedom samo bolje stranke od one koja je na vlasti.
Pušenje zatvorenih očiju ne mijenja svijet.