ADIL OSMANOVIĆ I DAN REPUBLIKE SRPSKE
ZLOČIN I KAZNA
Bio je dan Republike Srpske i krsna slava, Sveti Prvomučenik Arhiđakon Stefan. Pjevana je nova himna, bila svečana akademija, prigodni govori, odlikovanja i lente. Bio svečani prijem, bile ugledne zvanice. Bio Rafi Gregorijan.
Ali nije bio potpredsjednik Republike Srpske Adil Osmanović.
Što se mene tiče može da ne bude ni potpredsjednik ali je, ako je imalo za Bosnu i Hercegovinu, trebao da bude. Kad je na toj akademiji i na prijemu bilo i onih koji nisu ništa učinili za Republiku Srpsku, mogao je biti i Adil Osmanović.
Adil nije, dabome, bitan u cijeloj političkoj priči u Bosni Hercegovini uopšte. Bitan je koliko je i glasova dobio. A dobio je koliko i mnogi odbornici diljem Republike Srpske. To je, možda i tužna činjenica, ali za nju je kriv njegov nekadašnji predsjednik stranke Alija Izetbegović koji je izdao naredbu: Za BiH žrtvovati mir.
Adil Osmanović može da bude autist, da se isključi iz svega što je Republika Srpska, može da sjedi u Sarajevu ili gdjegod, samo da navede zadnju poštu da mu se plata šalje, ali ne može od toga da pravi politički slučaj. Svojim odsustvovanjem Osmanaović se izjasnio za podjelu BiH. Ako ne prihvata Republiku Srpsku, bez obzira što je njen potpredsjednik, on ne prihvata ni Bosnu i Hercegovinu. A to je podjela.
S druge strane, radi ljudi koji su ga birali, on mora da bude na akademiji i na prijemu. Čak i ako ne poštuje Republiku Srpsku koja mu daje platu, treba da poštuje običnog čovjeka koji je glasao za njega a mogao je za boljega.
Adil Osmanović bi trbalo da zna, mada mu neće pomoći, da je rat takav istorijski događaj koji se nikad ne osvrće za sobom, nikad ne ravna put kojim je prošao i nikad ne ispravlja nepravde onih koji su započeli i vodili rat. Tako se ni ovaj naš rat neće osvrtati i praviti BiH koju želi Adil Osmanović i ini unitaristi.
No, ne treba imati političkog sluha, treba imati zdravog razuma pa shvatiti jednostavnu stvar: Republika Srpska je srpska a nije i srpska, i hrvatska i muslimanska. To su htjeli svi koji su projektovali i izvodili radove rata. A takvih nije bilo samo među Srbima.
A to što kao potpredsjednik Republike Srpske sjedi Adil Osmanović nije volja ni srpskog ni bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj nego volja stranaca koji su neovlašteno mijenjali Dejtonski sporazum i izmišljali apsolutnu nulu u mjehuriću ključale vode, kao što su od tri ministra načinili Savjet ministara, kao što su izmislili SIPU, DGP, RAK...
Međutim, iako je Adil Osmanović izmišljen i nametnut, ja ga uvažavam kao potpredsjednika Republike Srpske. Samo što to različito doživljavamo, ja kao zločin za Dejton a on kao kaznu za sebe.

GASPROM
NJET
Rusi su na prelazu iz osme u devetu godinu trećeg hrišćanskog milenijuma uveli dvije nove mode. Direktori velikih firmi u direktnom televiziijskom prenosu izvještavaju predsjednika vlade o stanju u poslovanju a to čini i predsjednik vlade kad ga predsjednik države pozove. I uveli su obustavu snabdijevanja plinom Europu i MZ Ukrajinu.
Tako je tavarišć direktor Gasproma otišao kod Putina i izvijestio ga a onda je Rusija izvijestila Evropu da je prethodno Ukrajini ukinula plina pa će sada i njoj, Evropi.
Mala zemlja Ukrajina našla se u vrtlogu velike plinovite svjetske politike kada je naivno shvatila da je propast Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika direktna karta za raj. Besplatna. Pa je pohrlila u ruke raznim paktovima a naročito NATO-paktu, demokratiji, unutrašnjem haosu i velikiom geopolitičkim igrama. Putin je čekao neku godinu, dok nije odnjegovao junošu za prijesto kako bi imao vremena da okolnoj dječurliji pominje mamicu. A Amerika i Evropa su shvatili da je padom Berlinskog zida pala i Rusija i da je nestao i hladni rat.
Ukrajina je prilično smiješna zemlja. Mogu da uzmem energiju od baćuške. Mogu da ne platim energiju. Mogu da flertujem sa NATO-paktom.
Ne može i NATO i PLIN. A sve besplatno.
Publikovan je, davno, vic o sfrj i bugarskom graničaru u vrijeme kad je Tito Rusima, Varšavskom paktu i Informbirou, pominjao mamicu. Jugoslovenski graničar hoda u novim čizmama i jede čokoladu a bugarski goljo, samo što ne nosi praćku, gleda u čokoladu kao u proviđenje. Vojnik JNA počinje. Ja imam čokoladu. Ja imam Ruse. Jebo Ruse, mi možemo imati Ruse kadgod hoćemo. Al’ onda nećeš imati čokoladu.
Da je obavještajna služba Ukrajine došla do ovog vica, ne bi danas pravili plinske probleme i sebi i svima. Nisu shvatili da mogu imati Amerikance kad hoće al’ onda nema plina.
A Evropa. Oni su ostali bez plina, onako usput, ponižavajuće. Kao nusprodukt ukrajinske deplinacije.
Evropa je dobila prvi žuti karton. Dabome, neće zbog toga propasti, čak i ako nikad više ne dobije plin. Ovo joj se samo opomena da se igra igra na centralnom terenu a ne na ukrajinskom i da ne bude politička biletarnica NATO-pakta. Evropa nikako da shvati potrebu da mora da bude samostalna i jaka a ne da sluša Ameriku i kad zna i kad ne zna šta da radi. Biće preskupo čekati na jaku i samostalnu Evropu, tek kad Amerika padne.
Neki površni analitičar će reći da će se svi budući ratovi voditi zbog energije. Svi su se ratovi uvijek i vodili zbog energije a samo su neke usputne budale pokušavale da vode i svoje ratove.
Zbog ruskog plina neće biti rata.

BIH
ELEGANTNA PODIJELJENOST
Pitali su me novinari šta mislim o izjavi Čeha Jana Pelikana o tome da treba razmotriti opciju upravljane ili kontrolisane podjele zemlje BiH jer je očigledan upit svrsishodnosti daljeg neproduktivnog nastojanja za očuvanjem cjelovitosti.
Rekao sam da mi se veoma sviđa sintagma kontrolisana podjela.
Zemlja BiH je već u stanju kontrolisane podjele, još od usvajanja Dejtonskog Opšteg Okvirnog Sporazuma Za Mir. Da je bilo realno i da je mozaik velikih sila htio da načini jedinstvenu, cjelovitu, poravnatu i sterilizovanu Državu Bosnu, stvorili bi je tada u Dejtonu, ako niko Američani da, kao što su mogli bombardovati položaje Vojske Republike Srpske i tako ratovati na strani Vjerske Armije BiH. Ali, kako znamo, u Dejtonu Zemlja BiH je stvorena podijeljena. Podijeljena na dva entiteta, s tim što je ostavljena mogućnost da se drugi entitet, Entititet F, konfederativno pridruži Državi Hrvatskoj, ako to ova bude htjela nakon Olujne Deratizacije, ili, pak, da se kantoni spoje sa kantonima a županije sa županijama i tako se Entitet F podijeli.
Situacija je učinila da su Zemlji BiH ostale dvije opcije:
· Da se preostali dio BiH pomiri sa dejtonskim mozaikom
· Da izvede još dvije preostale podjele na prostoru sfrj – podjelu među entitetima i podjelu unutar Entiteta F
Kontrlisana podjela traje i sada. Borba Sarajevskih Unitarista i Banjalučkih Federativaca, svakodnevno i oko svakog pitanja, takođe je kontrola podjele. Sarajevski Unitaristi znaju dobro da moraju neprestano postavljati pitanja jačanja države nebili nešto otkinuli za „državu“ jer će, inače, Republika Srpska politički, ekonomski i internacionalno otići predaleko, do tačke kada više neće biti bitno da li BiH uopšte postoji.
Banjalučki Federativci moraju biti na oprezu svaki dan i po svakom pitanju jer čitave armije državotvornih gubara nastoje da izjedu nadležnosti koje su još ostale Republici Srpskoj i tako načine od nje Praznu Bivšu Ljušturu Entiteta. Ta mrtva straža na barikadama nadležnosti i granica entiteta, u stvari je najfinija senzorska kontrola podjele.
Postavlja se pitanje da li može ovakva kontrolisano podijeljena BiH ući u EU. Može, dabome, još uvijek nije podijeljena koliko Belgija. U Evropi postoji skala podijeljenosti koja se, podijeljenost, mjeri jednicom BELG. Ako je Belgija podijeljena silom od jednog BELGA, onda je BiH podijeljena silom od o,98 BELGA, Španija silom od o,84 BELGA... a i EU će mnogo godina sređivati svoje ustave, ugovore, samoupravne sporazume i status pridruženog aktiva žena NATO-paktu. Pitanje je, dakle, kada će EU biti spremna za BiH a ne kada će BiH biti spremna za EU. Dotad ima vremena da se podjele održe ili dovrše i da se razmisli, obzirom na trendove u Svijetu i ostatku Amerike, da li treba biti u NATO-paktu. Jer, pošto je Evropska unija samo politička stepenica za ulazak u NATO, BiH bi lako mogla da doživi sudbinu Ukrajine. Jednog dana, kad se steknu nepotrebni uslovi.
Ja, ipak preferiram Elegantnu Podijeljenost. Demokratskije i evropskije zvuči. Ta sintagma sugeriše svu nježnost i osjećajnost ovdašnje flore i faune, svu izbalansiranost za teške istorijske trendove. Elegantna Podijeljenost ostavalja čitav niz demokratskih izraza, izlaza i razlaza.
U stanju Elegantne Podijelenosti BiH može provesti još dugo vremena. Nije Kalaj ovdje bio dva dana pa je Područje BiH ipak preživjelo. Ekonomska kriza i sukob civilizacija, donijeće već neko rješenje i za nas. U međuvremenu, ne treba prolijevati krv.
Znoj bi koristio.

OPERACIJA TRIJUMF
MEĐUNACIONALNA PARADA KIČA I PERVERZIJE
Završena je, dakle, Operacija Trijumf, zvučno naimenovana, kao Operacija Opera ili Operacija Enigma. A nije daleko jer pojava Tončija Huljića miriše na zakulisni biznis koji on i ne krije – Napraviću od tebe svjetsku zvijezdu, što je poetska varijanta mazohizma: na tebi ću zgrnuti lovu.
Završena je pobjedom jednog nezrelog momka koga su upotrebljavali i sažalijevali na javnoj sceni do poniženja, izvjesnog Buce Babajića iz Živinica kome nisu dali da ispadne, iako nema pojma o pjevanju i iako je sam bio odustao i zahvalio se svima. Da je odustao, ili ispao, lova bi bila manja, dabome.
Bradati perverzni profesor se u završnoj večeri prema upotrebnim zvijezdama ponašao kao televizijski veliki brat prema Patku Dači: sada vas prati deset miliona gledalaca. Deset mi lii oo na g l e... Misli se na prostor samoupravne jugovine. A to je više nego što ih je učestvovalo u ratovima ili koje je rat unesrećio, zajedno.
Bez obzira što se od svega želio načiniti spektakl, bila je to najprizemnija međunacionalna parada kiča i perverzije kategorizovana kao stvaranje zvijezda i završavanje muzičke akademije za tri mjeseca.
Operacija Trijumf je konkurentska saga Operaciji Gologuz koja se odvijala na Panami. I jedna i druga, i filipinska i bilo koja druga, svodi gledaoce na nižu ljestvicu od one na kojoj su – oni postaju bezinetelektne individue izvučene iz svoje nemaštine, ekonomske i kojegod, i pretvorene u jetrve kojima je glavna opsjednutost događanjima preko plota ili postupcima drugih. Tako se do desetomilionitog broja umnožava negativna ljudska osobina iz svakodnevice iz koje nije moguće dostići zdrav, pesimističan ili optimističan, pogled na stvarnost, svijet, budućnost, vlastitu odgovornost ili odgovornost društva.
Ekonomski, televizije u regionu su ovdje jevtino iskorištene kao podij i početak velikog posla i vjerovatno izrabljivačkih ugovora sa „zvijezdama“, one, te televizije, nisu uspjele iskoristiti ni svojih pet minuta marketinga nego su se zadovoljile učešćem u nečem regionalnom, misleći da tako i one, televizije, postaju regioalne a postaju, prima facie, sokačke.
Veliki manipulator je još jednom naguzio provincijalce.
U društvenom smislu, Operacija Trijumf je potvrdila socio-nacionalnu skenerku regije:
· Fanti se nisu špilali sa južnjacima. Kao i uvijek.
· Hrvati Hrvatske nisu glasali za svoju Hrvaticu, jer ne žele da se na bilo koji način prljaju mogućnostima obnove Bivše Im Države.
· Srbi Srbije su izduvali nacionalni mokraćni mjehur i toliko se izbudalasali sa Slobom Slobodom, Vojvodom Haškim i Arkanom Cecinim da im je bilo kakvo nacionalno trzanje smešno, bre.
· Srba Republike Srpske je malo da bi nekoga nadglasali.
· Makedonaca je takođe malo iako Momče Makedonče ima najviše predispozicija da bude pjevač.
· Bošnjaci su u nacionalno-vjersko-bosanskom uzletu i imaju potrebu da svima, pa i mrskom Beogradu, pokažu ko su i šta su i to objašnjava kako je televoting donio pobjedu Adnanu, inače finom dječaku.
Da preciziram, nije to samo međunacionalna parada kiča i perverzije nego i politička.

BOŠNJAČKI SABOR
ISLAMSKA SANU
Tunjo Filipović se opredijelio za održavanje Bošnjačkog Sabora.
Čudi me da intelektualna gromada, koja se zarad svog urazuma nosila sa komunističkim ortodoksima, ne shvata svu ortodoksiju u koju se može izroditi Bošnjački Sabor. Jer, već danas, Ibrišimović, Alispahić i Bušatlija iznose dio moguće lepeze monstruozne ideje Bosortodoks:
· Okupiti sve Bošnjake i postaviti pitanje problema Bosne i Bosanaca, odnosno naše države BiH.
· Alija je govorio: Nemojte ići u tom smjeru jer to vodi podvajanju ali vremena su se promijenila
· Bošnjački sabor bi trebao ustanoviti trajne institucije koje će se svakodnevno baviti istraživanjem stanja i budućnosti Bošnjaka
· Tijelo koje će biti autoritet za politiku
· Politika ne može biti vrhunaravni autoritet Bošnjaka
· Ono što je sveto i obavezno za sve Bošnjake – to su bosanska država i bošnjačka žrtva
A onda Nedžad Ibrišimović, tvorac prve teze, sve pokopa rečenicom: Nikoga ne zanima Bosna osim Bošnjaka.
U ovih nekoliko teza iznijeta je sva kakofonija neshvatanja vremena i svijeta, vakta i dunjaluka. Mogu misliti šta se sve još vrzma po glavama Vrhuzaduženih Bošnjaka a nije izašlo na roto-papiru.
U glavama i ovih ljudi koji su knjževnici itd. vidljiv je odraz haosa koji je zahvatio bosanskohercegovačke mirne muslimane: uvezeni radikalni islam, džihad, šehidi, žrtva, genocid, prestanak postojanja Muslimana i rađanje Bošnjaka a neki kažu i Bosanaca, bosanski jezik, politička podvojenost, reis, Amerika... to ne može stati u jednu zdravu vjersku i tolerantnu glavu koja se pokazivala u socijalističko samoupravno doba.
Odmah ću pročitati: niko od Bošnjačkog Sabora ne očekuje rješenje za Bošnjake nego rješenje Bosne za muslimane. Ne vjerujem da je tako mislio Tunjo a vidim, tako ne misli ni Filandra. Bošnjaštvo i Žrtva imaju biti vanvremenski kod za vlasništvo nad Bosnom i svim što priliči.
Trebaju zagovornici Bošnjačkog Sabora analizirati Ibrišimovićevo: Bosna nikoga ne zanima osim Bošnjaka i Bušatlijino: To nas dijeli ali vremena su druga. Muslimani u BiH se odvajaju i taj proces je na sceni mnogo upečatljivije nego što se takvo odvajanje vidi za Republiku Srpsku iz baščaršijskog kaleidoskopa. Postoji Mina, gradi se Rezidencija Rijaseta, u jaslicama je vjeronauk, ustanovljena je Hidžretska Nova Godina, traje borba za prevlast nad ekonomskim rudnicima (telekom i elektrokom)... ne vidim ni jedan akt politike, vjere, kulture i intelekta koji spaja, ili kani spajati, BiH, da ne banalizujem: njene narode i narodnosti.
Dakle, Bošnjački Sabor treba da odigra ulogu kao Srpska akademija nauka i umetnosti. I njeni mudroseri su rekli da srpski političari i srpska politika ne zna da vodi narod, mi ćemo to, bre, memorandumdumdum. A zna se ko je naveljačio od sveg projekta SANU – napaćeni srpski pojedinac u liku „mog naroda“ koga ne sme niko da bije.
Književnik Alispahić ukazanje je takve ideje: Bošnjački Sabor treba ustanoviti trajne institucije... njega je Ideja Većinskog Naroda okruženog ljudiožderima odabrala da prosvijesti neuki puk bošnjački.
Na sceni je, dakle, oddjela muslimana, Bošnjaka, u potpunu institucionalizaciju a nakon toga najezda na dominaciju jer Bosna nikoga ne zanima nego Bošnjake. Ali to im ne daje pravo da vladaju Bosnom kao da je BiH samo Vrelo Bosne. Ne daje im pravo da imaju svoj Virovitica – Karlovac – Karlobag, da muslimanima, Bošnjacima, oduzmu pravo na politiku kao jedinu moguću artikulaciju interesa dugoročnih i kratkoročnih, napretka, oslobađanja od stega vjere, komunikacije sa svijetom, tendencija ka standardu i slobodi i gledanja u se.
Gledati u Bosnu a misliti na se vodi miloševićizaciji muslimana.

PTSP
BORCI SU SVOJE ODIGRALI
Borci diljem zaraćenih strana u BiH boluju od nekoliko poznatih nakonratnih bolesti nizaštonejebavajućeg društvenog stava, što je karakteristika svih zajednica oko zemljine kugle. Boluju od invalidske odbačenosti i suvišnosti, od nenastanjenosti, od neposlice, od pivskog alkoholizma i rakije brlje, od marginalizacije prilikom obljetnica i godišnjica i od viška boraca jer se nakon rata borci i organizatori otpora te dragovljci toliko namnože da vinske mušice misle da pate od neplodnosti.
Kako preuzima PTSP?
Sada su junaci u zdravstvu pa i u nekim boračkim organizacijama otkrili da borci boluju od PTSP, postraumatskog stresnog poremećaja. Sada, nakon dvanaest, trinaest godina nakon rata. I sa nepreciznom skraćenicom – trebalo bi da se to zove poslijeratni stresni poremećaj.
Prošao sam kroz PTSP i znam o čemu govore.
Kada sam demobilisan, pred prvi maj 96., jer mene, kao osvjedočenog neprijatelja vlasti, nisu puštali dok posljednji brdski konj nije dobio završni pečat, a ja nisam imao love i opljačkanog imetka za podmit, izašao sam zdrav ko drijen, sretan što nisam ranjen i što nisam invalid. Mislio sam da ću živjeti hiljadu godina. Onda, jednog dana, bol u krstima mi je odsjekla obje noge i pao sam kao nepokretan. Prijatelji su me odvezli kući, posebno mene, posebno moju trulu škodu. Slijedilo je rentgensko snimanje. Za tvoje godine kičma je ko bog. Potom injekcije, vruće, bole, prži, kažu. Onda tablete protiv bolova, za trudnice, za poslije operacije, za zube, za konje. Ništa. Na kraju nisam mogao ništa da uradim od bolova, suze su same skakale a i ja sam plakao od muke. Desna noga mi je bila potpuno utrnula, od kuka do nokata. Tada sam postao poznat po kletvi: Alija, što me ne ubi u tom svom otadžbinskom ratu, da se namirim.
Sve su to manje više uobičajene pojave krsta i kičme, iako ih na ratnoj liniji nikad nisam osjetio.
Životinjski smrdljivi znoj
Nakon nekoliko mjeseci kad više nisam mogao ni spavati, ni jesti, moji iz rata su se sjetili da je neki bioenergetičar bio sponzor brigade. A ja sponzore volim ko četnik partizane a i, kao ukleti materijalist, nisam vjerovao u te paramedicine. Ali, nisam više imao izbora. Prva tri dana su me vozili u gepeku starog kadet-karavana. Četvrtog dana je bioenegetičar učinio da se sam odvezem do njega. Kako spavaš? Nikako. Kako sanjaš? Rat, klanja, šta bi drugo. Ti si i glavu sjebo, ali popravićemo je sa kičmom o istom trošku. Išao sam trideset dana, svaki dan. Otad igram fudbal na velikom terenu, ponekad i dvaput nedjeljno. Nemam problema, samo se čuvam da oznojen ne budem na vjetru.
A to moje spavanje? Od bolova u leđima nisam mogao spavati ni pola sata. Ja, koji imam nizak pritisak i koji sam u rovu, pod hrastovima balvanima, spavao i za vrijeme minobacačkog napada, tako da je moj drug Žika Glavoboljac jednom rekao: ovog čovjeka je bilo sevap poslati u rat kad ovako lijepo spava. Kad bih kod kuće i zaspao onda sam sanjao strahote koje sam i proživio u ratu i koje nisam. Svaku noć nekom vadim crijeva ili meni otkidaju pola glave. A ja živ. Rat je mila majka, šta su snovi poslije rata. Nakon toga se budiš u žuto-zelenom životinjski smrdljivom znoju koji preplavi i jastuk, i plahtu, i pokrivač. Po dvaput sam se znao presvlačiti i mijenjati posteljinu.
Bioenergetičar je učinio da otada nikad nisam sanjao rat niti sam se u snu oznojio. Možda nije on to uradio ali ja vjerujem u to. Jebeš materijalizam.
Ozbiljno, o PTSP malo koji ljekar zna nešto. Čitam u nekim novinama da je neki banjalučki psihijatrijac jedna od najvećih stručnjaka za to na prostoru bivše juge. Lupaju.
Prenos informacija u mozgu
Tokom događaja opasnih po život u dužem vremenu, kakav je rat, svijest naloži organizmu lučenje raznih tvorevina tako da duh i tijelo tu opasnost mogu dočekati i, koliko je moguće, preživjeti. Cijeli hemijski sastav mišićnih, moždanih i imunih sistema, promijeni se u poseban mendeljejev sistem elemenata. Laici znaju za adrenalin koji čovjeka drži u naponu kada je u nekom uzbuđujućem ili opasnom događanju. Kad padne adrenalin, padnu i ponašanje i sposobnosti. Počneš da drhtiš, kad sve prođe. Ali u mozgu čovjeka u dugim opasnostima prilagođen je hemijski sastav za prenos informacija. Između ćelija u mozgu se informacije prenose električnim putem posebnim vodovima i sastojcima koji se luče. Kada prođe opasnost, jedan dio organizama, ljudi, lako se prilagodi pređašnjem stanju ali mnogi ostanu pod, iz svijesti ne konotrolisanim, režimom haotične proizvodnje tjelesnih i moždanih sastojaka i teško kontrolišu svoje ponašanje. Neki pokušavaju da se smire alkoholom i duvanom ali to samo odlaže problem i dugoročno ga pojačava. Znam mnogo mojih iz rata koji nikad, ni u najtežim situacijama, nisu pili i pušili a sada su izgubljeni ovisnici. Električni putevi u mozgu prenose informacije po haotičnom sistemu pa se poslijeratni ratnik može ponašati kao višeslojna ličnost, nešto kao blaži oblik šizofrenije, dvostruke ličnosti.
Sastojci koji regulišu prenos informacija u mozgu zavise od milijardu faktora. Ratni faktori su dobri katalizatori a organizam koji nije sposoban da se vrati na mirnodopsku proizvodnju životnih sastojaka, postaje ličnost koja problematizuje i sebe i porodicu i društvo. To znojenje je samo početni simptom. Kasnije faze su divljanja, zločini, suicidi.
Koga to zanima uopšte u društvu? Prvo one koji su projektovali i organizovali rat, da bi borce iskoristili i odbacili. Nikoga, osim ako se kakav doktorčić može malo pohvaliti povodom toga.
Simptomi PTSP:
· Nesanica, strahotični snovi, znojenje u snu
· Razdražljivost
· Pušenje radi pušenja, dvije-tri kutije
· Alkohol u svakoj prilici kao povod za dijametralna raspoloženja (alkoholizam hroničnih alkoholičara se potpuno razlikuje od alkoholizma ptspeovaca)
· Razgovor sa telvizorom
· Verbalni sukobi sa komšijama, prijateljima, radnim kolegama
· Nosanje papira zbog nepravdi
· Svakodnevno traženje prava
· Svaodnevno pričanje o ratu i imenima iz rata
· Nošenje dijelova ratne uniforme
· Pregledavanje ratnih fotografija
· Druženje sa saborcima
· Fizički obračuni
· Posjedovanje i nošenje oružja iz rata
· Posjedovanje bombi (to je pouzdan znak PTSP)...
PTSP najbolje liječi sam pojedinac, uz pomoć neposredne okoline. Potrebno je, kao i kod situacije pred infarkt, promijeniti način života. Odbaciti alkohol i cigarete, odbaciti sjećanja, zaboraviti šta si bio, ne ići na boračka druženja, druženja drugova iz rova, iz jedinice, iz brigade, preuzeti odgovornost za sebe sada a ne tražiti je od onih koji su situaciju i stvorili tada.
To je lako reći, ali nije lako učiniti.

BHT
UKOPNIČKO DRUŠTVO
Žao mi je mog druga i prijatelja Mehmeda Agovića. Da me je pitao odmah bih mu rekao da ne ide u ono grotlo iz kojeg se ne izlazi živ.
Jer, zla vremena su došla pa orlovi zimuju međ’ piliće.
Zla vremena, kad karadžićev urednik dnevnika smjenjuje Agovića koji je od ultranacionalista SDSDAHDZ pobjegao u Slobodnu Evropu. Makar bila i američka.
Najhumanije što Agović može učiniti za BiH je dići ruke od svega i pustiti da propadne taj fantom javnih medija što se kod nas pevodi sa kurvanjskih. Javni mediji su američka izmišljotina jer u Francuskoj, Švedskoj i Grčkoj država postavlja direktore tih medija. Oni su, dakle, državni a možete ih zvati i javni. Kod nas su javni a možete ih zvati kurvanjski jer se kurvaju sa jednom političkom koncepcijom i jer im je glavni uređivački koncept ukidanje i ponižavanje Republike Srpske i stvaranje medijske slike o Srbima kao jedinim zločincima u BiH. I šire.
Pošto u BiH ne postoji država, a i ne treba da postoji, nema ko da imenuje direktora.
Tu je Agović pogriješio. Mislio je da svi misle dobro kao što on misli dobro.
Sve sam ovo, i još gore, nacrtao tim bilmezima iz ohaera, raznim supervizorima, savjetnicima ambasada i hejzlocima. Prije deset godina. Rekao sam im da je moj zanat državna televizija a da bi ste je imali morate prvo napraviti državu. Nikada nećete stvaranjem državne televizije stvoriti državu. Sad vidim, i Petrič nešto sere o ohaeru i BiH a nije htio da me primi na razgovor da mu kažem da upravo njegov ohaer radi pogrešno i da ga treba ukinuti i da ne podržava nametnutu televiziju koja je gora od svih državnih zajedno.
Pojedini bilmezi misle da smo svi mi ovdje budale i urođenici i da oni imaju recepte za ljudska prava i prava javnosti. Na to se upecao i Meho Agović.
Oni, u stvari, žele da izgrade najcrnju ortodoksnu autoritarnu diktatorsku agitpropovsku državnu televiziju. Javnom je zovu samo za budale.
A vidite i s kojim ljudima žele da je izgrade.
Ja sam, i to bih rekao Mehi Agoviću, od takvih pobjegao u rat, rov i krv. I nisam se pokajao.
Ako si pod repom, bićeš ubalegan.
Ako si u ratu, možda ćeš ostati živ. Ali neubalegan.

DA LI BI SRBI MOGLI
DA SE BORE ZA SARAJEVO
KAO ŠTO SE SARAJEVO
NIJE BORILO ZA NJIH?
Dabrobosanski mitroplit Nikolaj izjavi zamjerku mnogim serbskim umnicima i političarima što se lako odriču Sarajeva kao da je to nečiji tuđi grad. I želju veliku izjavi mitropolit da se pravoslavni srpski narod vrati u Sarajevo i u druge krajine...
Citat iz Svetog pisma:
Bog nije ravnodušan na ono što čovek čini.
Još govori Eliluj i reče: „Misliš li da si pravo rekao: „Moja je pravda veća od božije?“ Jer si rekao: „Šta će mi pomoći. Kakva će mi biti korist da ne grešim“? Ja ću odgovoriti tebi i drugovima tvojim s tobom. Pogledaj nebo, i vidi. Pogledaj oblake, kako su viši od tebe. Ako grešiš, šta ćeš mu učiniti. Ili ako se umnože bezakonja tvoja, šta ćeš mu nauditi. Ako si pravedan šta ćeš mu dati? Ili šta će primiti iz ruke tvoje? Čoveku kakav si može nauditi tvoja zloba i sinu čovečijemu pomoći tvoja pravda. Vapiju od velikoga nasilja kojima se čini, i viču na ruku silnih a ni jedan ne govori: gde je Bog, stvoritelj moj, koji daje pesmu noću, koji čini te smo razumniji od zverinja zemaljskoga, i mudriji od ptica nebeskih. Tamo viču zbog oholosti zlih ljudi, ali ne bivaju uslišeni. Jer bog ne sluša taštine, i svemogući ne gleda na nju. A kamo li kad kažeš: „Ne vidiš to. Pred njim je sud, čekaj ga.“ A sada čim te gnev pohodi, nije ništa, niti je gledao na sve što si učinio, zato Jov naprazno otvori usta svoja, i bezumno umnožava reči.“ (kurziv R.V.)
Zašto njegovo preosveštenstvo traži od Srba da se bore za Sarajevo više nego što se Sarajevo borilo za njih?
Da li ne ispoljava žal što je ostavljen od naroda pavoslavnog, u toj dabrobosanskoj, a Sarajevo mu je moglo biti centar vaseljene prije nego što je to Banjaluka, Tuzla, Trebinje Mostar, Bihać.
Umni ljudi i političari ne postoje. Postoje samo uslovi u kojima djeluju oni što ih zovu umni ljudi i političari. I božiji ljudi. Oni moraju da sagledaju uslove svoje bolje nego bog svevišnji, inače će i oni, i sinovi njihovi, i sinovi njihovi, izumrijeti od neshvatanja uslova koje bog neće dva puta da objašnjava, kad im već nije dao četiri oka i dva uma.
Sarajevo jeste bio grad i serbski ali nije bio serbska kolijevka. Bio je samo ...evo. Da nije bio i serbski bio bi Saraj ili Karavan Saraj. Da je bio samo serbski bio bi Putnikovo, možda. Ali kada je počinjala velika nevolja koju započe sin božiji koji reče da će za Bosnu mir žrtvovati i tako ubiti Mirnu Bosnu mudrog sina božijeg Pijade, trebalo je svima biti jasno da Sarajevo više neće biti serbsko. Čak i onim neljudima i zvjerinju koji su odozgo, sa brda, ubijali bez ljudske potrebe i božije dozvole.
Sarajevo se nije borilo za svoje Serbe. Da jeste, ne bi poslušali Aliju, nego bi poslušali Tunju i Adila sa avazima mira božijeg i pravoslavnog i muslimanskog. Danas Sarajevo ima prečih briga, o rezidenciji reisula, o štivu vjerskom za jaslice, o borbi za telekomunikacije i elektroinstalacije... među brigama Sarajeva nisu brige serbske.
Živalj se serbski više nikada neće vratiti u Sarajevo. Ne treba zahtijevati muku ljudsku ponovo. Bolja je ljudska podjela nego neljudski povratak. Živalj se neće vratiti ni u druga mjesta pod božijim nebesjem. Ne samo serbski.
Mitropolit dabrobosanski treba da pusti umne Serbe, i pravoslavne Serbe, i političke Serbe, i bori se za imovinu serbsko-sarajevsku, imovinu pravoslavne crkve kao jak politički, vjerski i nacionalni adut za budućnost.
Sve drugo bog neće željeti da čuje.

OBRATIO SE MINISTAR SADOVIĆ
U svim vrtićima u Bosni i Hercegovini zavladao je muk i tajac, u svim osmoljetkama i srednjoljetkama stali su časovi a kreda je prestala da piše po učioničkoj tabli, građani BiH i roditelji su naćulili uši, oprane, neoprane i nagluve, da čuju.
Malim riječima za rječnike bosanskog, bošnjačkog, bostjanskog, bošnjanskog i sarajevskog jezika ali velikim riječima za istoriju: dragi građani, dragda djeco, dragi maloljetnici, dragi srednjoškolci, drage srednjoškoljke, dragi roditelji, dragi alkoholičari, dragi ljubitelji petardi... obrato se ministar bezbjednosti i sigurnosti Nove Godine i Djeda Mraza, Tarik Sadović.
Ovim područjem prošle su svakojake budale, propalice i probisvijeti, graditelji, trgovci i prevaranti, vojskovođe, junaci i šenlučari, vojvode, grenadiri i koljači, putopisci, pisci i pripovjedači... i ni jedan od njih ne srete takvu ludu koja umišlja da leptir može da uđe u košnicu i objasni pčelama kako se leti.
Da li je moguće da se Tarik Sadović uživio u ulogu ministra-propovjednika za kojim čezne javnost bosanskohercegovačka, dječija, roditeljska, petardarska, građanska i bezbjednosna? Da li je moguće da je shvatio da u opštoj razularenosti onoga što neko pokušava da skupi u državu, on može da se ovaploti u iskonskog Državnog Ministra Sigurnosti čije obraćanje svi čekaju kao vjesnikonosca nove bezbjednosne vjere, pa da petarde pobacaju u Bosnu, Vrbas, Neretvu, Unu, Savu i Krivu Drinu, zajedno sa pjanim ključevima od automobila?
Da li je Tarik Sadović, bivši narodni poslanik u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, umislio da njegovo izmišljeno ministarstvo ima šta da radi i da je on taj kreativac koji će animirati metod i sadržaj rada Državnog Ministarstva Sigurnosti?
Da li je moguće da postoji tako uređivana televizija kao što je Sarajevski Pink, Pink BiH, od milja, koja će objaviti budibogsnamicu Tarika Sadovića?
Draga djeco, ljubitelji petardi... obraćajuće novogodišnje riječi TS iz SM, spada u samo dno nepoštovanja mjesta, vremena i kože u kojoj se nalaziš.
Jedino objašnjenje: eto do čega može dovesti izmišljeno ministarstvo države koje nema. Nisu uzalud oni dželati u Dejtonu smislili samo tri ministarstva zajednička za BiH. Sve ostalo je suvišno, kao i ono Ljubićtrans ministarstvo koje ne umije ravnomjerno podijeliti prevpzničke dozovole, kao i CC-ministarstvo, Cikotić-Crnadak...
Kao i sam Sadović.

POLITIČKI GRAFITI

HANTINGTONOVA LIGA CIVILIZACIJA
Umro je Semjuel Hantington, tvorac članka o sukobu civilizacija iz kojeg je, kasnije, nastala svjetski i epohalno poznata knjiga i teorija.
Sudba velikih pisaca je takva da nikad ne dočekaju da vide ono o čemu pišu. Oni pišu na velike daljine.
Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?
To je univerzalni neodgovoren i neviđen ishod onog o čemu pišeš. A ako neko i vidi slobodu da pjeva, niko nikad neće saznati da li je baš to pjevanje na koje je mislio Miljković, prije nego što se objesio u zagrebačkoj prigradskoj šumi.
Sad je, dakle, nemoguće utvrditi da li je ono što će se neminovno dogoditi, doista sukob civilizacija o kome je pisao Hantington. Da je mogao da živi nekoliko stotina godina, on bi jedini bio ovlašten da kaže: To jeste taj sukob. Ili nije.
A sukob će se sigurno dogoditi. On je na vidiku. Znakovi njegovi postoje. Neke smo vidjeli, neke smo samo registrovali kao vijesti. Nije intravenozni bratski rat u BiH i na prostoru bivše SFRJ, sukob civilizacija. Sukob civilizacija se ne događa na smetljištu, u staračama i okrajinama.
Znaci su prikriveni. Neki put naftom, neki put oružjem za masovno uništenje, neki put ugroženim nacionalnim interesom onoga koga niko ne može ugroziti i ko nema nacionalno biće, neki put hladnim ratom.
Ljudska istorija je samo veliko neprimjetno tektonsko pomjeranje ploča kultura, nacija i civilizacija. Određena područja imaju takvu silu da tvore civlizacije, nacije, kulturu i vjere koje traju milenijima, sve dok se veliki ledenjaci ne otope, zemlja zagrije a smog je zatvori da se ohladi do izmuiranja. Unutrašnja energija tih područja je različita po su i vanjske posljedice takve. Pod tlom velikih prostranstava Egipta i okoline postoji samo energija za monumentalno ljudsko graditeljstvo i ni za kakav dugovni amalgam trajnosti. Ispod nazaretskog područja, i velike okoline, očito, postoji energija koja stvara duh sposoban za velika poniranja i uzlete vjere ali nesposoban da izgradi išta trajnije od pećine.
Ta nadzemna duhovna energotvorina traje dugo. Imetak njen propada, rađa se, umnožava, dobija ili gubi na vrijednosti. Oko imetka se imaju rojiti sukobi. Pa tako izgleda da se svijet otima i sukobljava oko nafte, ili, pak, oko emisije CO2.
Ne treba se zavaravati. To se sukobljavaju civilizacije. Sukobljava se njihov duh stvoren od unutrašnje energije geoareala i unutrašnjeg bića mnogočovjeka, sa drugim takvim duhovima. Njihov mae geri i aperkat se ne vide jer udarac traje dok mi umiremo i rađamo se.
Neke sile nisu civilizacije. To su samo gomile para i oružja, bez unutrašnjeg duha, i pod korom i pod kožom. Zbog toga takve sile, kao što je Zemlja Američana gube u tim sukobima.
Pravi sukob će se odigrati u narednih nekoliko stotina godina između civilizacijskih kora nad kojima su slavenska civilizacija, žuta civilizacija i islamska civilizacija.
To neće nužno biti ratovi i krvoprolića. Tamo gdje ima imovine, naročito. Ali tamo gdje je samo duh, krv će teći.
I neće se obavezno završiti pobjedom i porazom. Suština bivstvovanja velikih grupa jeste u neprestanom doticaju, sukobu i pomjeranju. Velike grupe kao što su civilizacije, nikada se ne spajaju i ne udružuju. Od svega čovjekovjekog moguće je registrovati samo da izumiru.
Vjera i nacija u tim istorijskim, transmilenijumskim (možda je istorija kratka za ova posmatranja) doticajima, sukobima i pomjeranjima, nemaju ključnu ulogu, kao što je pisao Hantigton. To su samo pokušaji kolektivne lirike da opiše tugu dugih sukoba. Vjera i nacija su opisi nevidljivog pisca koji nikada neće vidjeti ono što je naslutio stvaranjem ih.
Složio sam se sa pokojnim Hantingtonom.
Bez obzira što je slučajno došao do tog otkrića o sukobu civilizacija.

LJUDSKA IMOVINA SRBA U HRVATSKOJ
Dakle, Evropski sud za ljudska prava naložio je Državi Neovisnoj Hrvatskoj da vrati kuću trospratnicu Srbinu u Kninu.
Srbina iz Knina, u zajedničkoj trojnoj akciji etničkih higijeničara, u sastavu Tuđman, zastupan po Gotovini, Milošević, zastupan po raznim Martićima i Galbrjat, zastupan prividno sam po sebi, protjerali su kroz Oluju. I 96. njegovu kuću država daje na privremenu uporabu zaslužitom Hrvatu.
Otad se Srbin sudio sa Državom u kojoj je komponirana pjesma Danke Dojčaland, da mu vrati kuću. Sudbeni sustav je djelovao tako da se ni Srbin ne vrati kući ni kuća Srbinu. Onda je predmet došao do te europske instance.
Ta presuda pokazuje da se imovina Srbima u Hrvatskoj neće nikada vratiti jer neće svi imati mogućnost, sredstva i energiju da se sa Državom isude toliko da stvar padne u ruke Europi.
Ta presuda pokazuje da ljudska prava i imovina, tamo i ovamo preko Une, imaju različite odsjaje, odbljeske i odraze. Ovdje su Srbi takođe uzurpirali tuđu imovinu, kao dio kozaračkog kola gdje je svako uzeo tuđe. Ali, ovaj put gledam Srbe. Onda su pod pritiskom i samopravno vratili 99,99% te uzurpirane, otete, prisvojene i privremeno ovlašteno korištene imovine. U Hrvatskoj tim istim Srbima, pripadnicima iste flore i faune, niko ne mora vratiti ni 1% imovine. Zadužen je jedino srpski katastar za ljudska prava u Europi.
Pošto se radi o Srbima i tamo i ovamo, zaključujem da nije problem u njima. Izgleda da je problem u imovini. Ona u Hrvatskoj je bezvrijedna jer je oteta od Srba pa se tako nešto bezvrijedno nema radi čega ni vraćati. Ova ovdje je isuviše vrijedna da bi bila u rukama Srba, oteta i li privremeno ovlaštena, svejedno.
Problem je i u ljudskim pravima. Ovdje se moraju poštovati ljudska prava, tamo se ne moraju poštovati ni ljudi.
Povratak Kuće Trokatnice u ruke ljudskih prava, pokazuje dokle je Hrvatska došla na putu ka Evropskoj uniji. Umjesto da moli Srbe da im vrati imovinu, ona ih ponižava pred cijelom Evropom.
I na kakve je niske grane spala Europa. Umjesto da Hrvatskoj trajno zabrani zapišavanje eurospkog plota, čekajući da se kapija otvori, ona se međusobno zavađa oko njenog prijema. Ili će izvršiti prijem bez kuća iz ljudskih prava.
Eto za mlade novinare velikog nauka o tome šta je vijest.
Vijest je kad se Srbinu evropskim sudom vrati kuća u Hrvatskoj.

CRNI TALAS U MEDIJIMA
Školske vlasti bi trebale donijeti uredbu koja bi onemogućavala da se studentima žurnalistike govori, na predavanjima i u eventualnim udžbenicima, o slobodnom, nezavisnom novinarstvu.
Nezavisno novinarstvo ne postoji.
Sadašnje novinarstvo u BiH je manje profesionalno, manje nezavisno i manje slobodno nego novinarstvo u Titovoj Jugoslaviji.
Državni mediji ne postoje. Postoji nešto jadnih javnih koji već dvije decenije ne izbacuju ni jedno ime kome javnost, obični ljudi, vjeruju a političari i direktori ga uvažavaju ili ga se boje.
A to je pouzdan znak da novinarstvo nije slobodno i nije nezavisno.
Samo u nezavisnom, slobodnom i profesionalnom novinarstvu možeš da napraviš ime.
U novinarstvu gdje se puši, gdje se sluša, gdje te plaćaju, gdje na jaslama drži ne vlast već vlasnik, ne pravi se ime. Kurve samo prolaze, imena ne ostaju.
Dakle, pored javnih, postoje i privatni mediji, postoje donirani mediji i postoje oni koji sami sebe zovu nezavisni mediji.
O javnim sam rekao sve ako kažem da ne bih nikad radio u njima.
O doniranim medijima, koje doniraju nevidljivi stranci i fondacije, a i ako se vide, iza njih stoje nevidiljivi donatori donatora, može se misliti gore nego o prodaji ljubavi na trotoarima noći, kokaina i smrada. Tamo se barem zna o čemu se radi a donirani mediji u BiH se predstavljaju sveticama a u stvari su jetrve.
Nezavisni mediji ne postoje. Oni se samo tako zovu. Medij u privatnom vlasništvu ne može da bude nezavisan jer se na nezavisnosti ne može ništa zaraditi, niko ucijeniti i nikoga reketirati.
Najpogubniji su donirani mediji.
Oni služe u direktne kratkoročne političke manipulativne svrhe. U te svrhe služe i neki neprijateljski javni mediji u okruženju. Koliko li je od onih 3600 sekundi javno, nedonirano i profesionalno?
Doniranim medijima uprvljaju službe. Za ispiranje javnosti. I za dugoročno upravljanje trendovima.
Oni djeluju na kolektivnu svijest i treba da pobiju ono što ljudi vide golim očima, što je javno mnijenje percipiralo kao pozitivno i što demokratski izabrana vlast radi.
Ti mediji se ne bave aferama i slučajevima. Oni rade sistematski. Svaki dan plasiraju informaciju o sirotinji, o tome kako su pale bandere, o tome kako neko ima sedmoro djece a vlada nije ništa uradila, o penzionerima koji su na rubu gladi, o studentskim kreditima koje treba kriterizirati tako da niko ne može ostati ispod crte, o polaznicima javne kuhinje crvenog krsta kojih je 400 od 23o hiljada živitelja jednog grada...
Svaki dan se u kolektivnu i pojedinačnu svijest i podsvijest sipa kašičica crnog talasa, iz dana u dan, iz dnevnika u dnevnik. To projektuju visokotehnološke službe, to malim sirotim novinarima za tričavih četiri stotine maraka, ne pada na pamet. Takvim informcijama se ne postaje nezavisan ni opozicion, ni demokratski ni alternativan. To je razaranje sindromom stečenog gubitka imuniteta.
Nikada ništa nemoj hvaliti. Ako se izgradi zgrada vlade onda kaži da je izgrađena ali da ima šesnaest spratova za šesnaest ministara i sedamanaesti za predsjednika vlade.
Možda novinari koji to rade i ne znaju za koga rade. Moguće je da misle da je to slobodna profesija. Ali bi trebalo da se za pitaju za koju publiku rade. Sirotinja o kojoj pričaju ne gleda njihove dnevnike nego gole guzice u Opstanku. Srednji sloj koji bježi od sirotinje ne gleda njihove dnevnike, sve to im se gadi jer su do jučer bili sirotinja, već želi da zaradi više para da se odmakne od politike. Onih 400 jadnika koji idu na kazan ne gledaju njihove dnevnike a i kada gledaju, njih je samo četiri stotine, oni nisu kritična masa koja može promijeniti stanje svijesti. To treba da znaju - da rade uzaludan posao.
Stanje se može promijeniti formiranjem i izbornom pobjedom samo bolje stranke od one koja je na vlasti.
Pušenje zatvorenih očiju ne mijenja svijet.

SLIJEDI LI CRNI VIJEK AMERIKE
I NASTANAK NOVOG SVIJETA?
Možda crni Obama doista bude junak one priče u kojoj Crnac u Americi uvijek dobija najteži posao.
Amerika je u takvim problemima da je propast raznih bankarskih divova od izvikanih cijena dječiji festival spram onog što će se tek desiti.
Obama je u opasnosti jer se nalazi na vododjelnici kada treba da odluči kako zamijeniti sisteme Breton-Vuds, Vol-strit i video-ratno upravljanje nacionalnim interesima po svijetu. Da li će okupiti snage koje mogu predložiti novi koncept inkorporacije u svijet ili će prevagnuti fundmentalisti koji će koristiti grube etatističko-makartističke metode koje će kroz nekoliko decenija dovesti do još većeg kraha kao što je ovaj veći od onog iz 29. Sigurno je da sa scene silaze neobuzdani divlji liberali slobodnog tržišta pljačke i nadvikivanja.
Šta je suština Novog Svijeta čijem rađanju prisustvujemo?
· Dolaze nove mnogoljudne ekonomije umjesto klasičnih čelično-automobilskih-oil i bankarskih divova Amerike
· Koristi se moć jevtine rukotvorne i umne mase umjesto siledžijskog monovalutnog sistema
· Propast vojnog divljanja koja je nastupila krahom Varšavskog pakta a koji je za sobom povukla i premoć Zapada koja sada ništa ne znači. Unutrašnja američka kriza neće dati vrijeme da se spoljni problemi rješavaju silom u kojoj za nacionalnu razonodu malo bombarduješ Bagdad, malo Beograd.
· Nove sile napreduju produktivnošću, radom, marljivošću za svoju zemlju a stara sila koja je preskočila tu fazu napreduje dolarom, silom i NATO-paktom
· Novi Svijet se samo jednom osvaja invazijama i istrebljenjima Indijanaca. Ovaj Novi Svijet osvaja se radom i zdravim profitom.
· Vol-strit privid, dolarski sistem opkoljavanja i podjarmljivanja cijelog svijeta propada i ustupa mjesto zdravim radno-umno intenzivnim ekonomijama koje se oslanjaju na dominaciju nad nacionalnim ekonomskim prostrorom a ne nad čitavim svijetom.
· Propast privida Američkog sna koga vjerno prikazuje tapiserija Las Vegasa, sjaja dolara, kurvi i žetona u pustinji, a koji se sastoji od dobošarskih cijena kompanija i akcija na sedmom nebu ispod kojeg je jad i bijeda crnačkih četvrti, besplatne supe i beskućnika.
· Globalizacija, world-integracija pa i regionalne integracije, idu ka sumraku i smaku. Svijet može opstati onako kako je i nastao – kao skup plemenskih ekonomija i pećina koje imaju najboljeg čuvara vatre, lovca i vrača.
· EU, NATO, OAJ, OIZ... sve će to propasti pred najezdom izduvavanja vještački naduvane nadmoći nad svijetom jedne sile koja ne može ni sama sobom da vlada.

ENTITETI NA SPAJANJE
Imam sreću da sam prvi, još kao zvaničnik Vlade Republike Srpske, javno govorio i pisao o Trećem Entitetu kao i o mogućnosti spajanja tri pretežito hrvatska kantona po južnom trbuhu BiH i deklarativnim diskontinutetnim pripajanjem četvrtog sa sjevera.
Sada, nakon osam-devet godina, mogu reći da je ideja o Trećem Entitetu, bez obzira kako će se zapisati u katastru i gruntu, veoma blizu realizacije. Međužupanijsko vijeće kojeg su formirale tri županije, odnosno tri kantona sa hrvatskom većinom, najavljuje takve mogućnosti ali i otkriva bezbolne i realne formule.
Najbitnije od svega jeste da se poštuju dejtonske unutrašnje granice u BiH. Kolikogod unitaristi nadirali na te granice, na jake entitetske i na slabašnije kantonalne, granice unutar BiH su plod nekoliko nedodirljivih procesa: krvi, istorije i međunarodnog dogovora velikih sila. Granice kantona i entitieta pa i sama BiH, plod su pakta velikih sila koje više nikada ni jedan svjetski a lokalni problem neće okupiti za istim stolom. Pakt velikih sila se ne poriče. Zato su Haris i Zlatko igrači idealizma.
Međužupanijsko vijeće je znak realiteta koji prevladava u BiH. Pomenuti dvojac je ostao usamljen na dajak čamcu unitarizma, centralizacije i jačanja države.
Čak je i Sulejman Tihić prestao da svaki dan ukida Republiku Srpsku i izjavio da je niko ne može da ukine bez volje njenih stanovnika i političkih aktera pa je otišao na savski nasip i potpisao sa Dodikom i Čovićem Prudski sporazum.
I to je znak realiteta. Naročito kada je izjavio da mu je dosta filozofije bošnjačke žrtve već nastoji da prijeđe na politički aktivizam, inicijativu i dogovaranje što najbolje jača BiH.
Tihić je prvi shvatio da zalaganje za ukidanje Republike Srpske tako efikasno ruši BiH da ne treba ništa raditi na referendumu i osamostaljenju.
Ukoliko Tihić izdrži na toj politici koja Žrtveni Program ostavlja istoriji i sudu i ukoliko se nađe modalitet entiteta na spajanje, sa politički i ekonomski već ojačanom Republikom Srpskom, BiH ima šanse da ide stabilna naprijed, ka Evropskim integracijama, mada su one na dugom štapu. Jer, kad jedna Neovisna Hrvatska zapne na nekom potoku između nje i Slovenije i ostane bez podrške Danke Dojčland Merkel, onda znači da je EU daleko ili je u velikoj nuždi.
Bez obzira na Tihića, ja sam najprije za entitet na spajanje. O tome sam govorio na davnoj konferenciji za štampu sa temom federalizacije BiH. Gradnja tog entiteta može ubrzati dva procesa: rješenje sredje razine vlasti kao glavne razine postojanja BiH i omasovljenje Tihićeve politike odlaska sa mjesta žrtve ka mjestu aktivizma i realnog političkog programa za Bošnjake.
Možda se Tihić, i niko, neće složiti sa mnom ali BiH a pogotovu Bosna, nije rješenje za nacionalno pitanje muslimana ili Bošnjaka. Jer, ne postoji način da vladaju BiH ili Bosnom na način da se potpuno opredmete kao nacija.
Spajanje kantona može se pokazati ključnim procesom za rješenje trojnog nacionalnog pitanja u BiH i može značiti mnogo veći obim spajanja od sada proskribovanih županija.

SDP USLOVI ZA ULAZAK
Počelo je bombardovanje šćućurene bosanskohercegovačke javnosti kasetnim i dimnim bombama, mrudovima i nagazno-rasprskavajuće-odskočno-poteznim (koje jedino postoje u ovdašnoj političkoj ponjavi) minama o tome da li će SDP ući u vlast ili neće.
SDP će podržati Prud ako bude u vlasti.
SDP neće ući u vlast jer je Prud previše maglovit i nekonkretan.
Nisam siguran da su to izvorni SDP-ovi stavovi ili su samo bombe iz one ponjave.
Ali da bih olakšao posao, predlažem slijedeći spisak uslova za ulazak SDP u vlast, Zlatka Lagumdžije i SDP ili samo Zlatka Lagumdžije:
· Da Zlatko L. Bude ministar i Svenovih i Sadovićevih poslova
· Da Zlatko SDP uvijek putuje u inostranstvo umjesto Špirića
· Da SDP preraste u OHR
· Da program SDP preraste u Ustav BiH
· Da Z bude član makar Akademije Nauka Tupkovići – Kalesija
· Da Tunjo Filipović svakog četvrtka, umjesto da piše u Nezavisnim, sluša predavanje ZL
· Da niko ne dira Miću jer će Prudski sporazum otići u onu stvar a s njim i učešće u vlasti
· Da svaki dan Zlatko drži video i cd konferencije za štampu i da sve televizije, uključujući TV Simić i TV RAK, to prenose direktno sa kamerama sa Zlatkove desne strane, on je ljevičar unitarističke provenijencije, i da svaki drugi dan repriziraju sirovi materijal
· Da u prostorima gdje se kreće ministar unutrašnjih i vanjskih poslova budu razasuti monitori koji će na beskonačnoj traci emitovati povijesne izjave Z.
· Da Špirić potpiše bjanko ostavku i organizuje ostavinsku raspravu kako bi mjesto Predsjedavajućeg SM, kad dođe vrijeme, prepustio ZL.
· Kad Z ne drži KZŠ (konferenciju za štampu) da boravi kod Miće u Banjaluci i da se slika s njim pošto Mićo ima svaki dan nešto važno da kaže.
· Da se u kanjonu Ugra, tamo gdje fašistoidni flajfišingaš Kopanja prži pastrmku, izgradi Bosnia Guantanamo, samo za unutrašnju upotrebu.
· Da Oslobođenje vrati predratni format pa da, ko nekad u osam, na prvoj strani, umjesto Ivana Brigića, Hasana Grabčanovića i Nikole Stojanovića budem svaki dan ja Z.
· Da Socijalistička internacionala isključi iz svog članstva Mićkovu omraženu SNSD ali da to ne saopštava Mićku da Mićko ne bi satro Zlićka
· Da se emisija produži na 360 minuta

Prometeji svih zemalja, raziđite se!

Jedan je Prometej!

POLITIČKI GRAFITI

DATI SLAMKU ILI UZETI SLAMKU
Nadležno američko slobodno, neregulisano, demokratsko ali državno tijelo, nešto kao FBI, Federalni Bankrot Instalater, odlučio je da da 17, 4 MLRD $ trojici giganata mamutomobilske industrije. Da bi se spasili od propasti.
Sve moguće intelektue, intelektualne individue, prevrću se u grobu, od Platona, Arija, Hegela, Ničea, Kejnsa i Marksa... jer ovdje ni cilj ne opravdava sredstvo.
Buš, umjetnik u izbjegavanju iznenadnih letećih cipela, važno je izjavio da Amerika ne može dozvoliti da propadne ta auto-industrija.
Ljudi ponovo kupuju Das Kapitla Karla Mrksa. Marksa treba čitati jer je na najjednostavniji način rekao kako kapitalist da bude kapitalist, kako da ekploatiše radnika a da ovaj nikada ne crkne (osam sati rada, osam sati spavanja, osam sati duha uopšte). U Das Kapitalu Marks govori o tome kako je kamatonosni kapital mati suludih oblika gdje se dugovi mogu ispoljiti kao roba, o kamati kao iluzornoj predstavi, o kapitalu kao akutomatu koji sam sebe oplođava, o fiktivnom kapitalu nakon potrošene glavnice, o tome da, kada obveznice postanu neprodajive, prestaje i privid kapitala...
No, kopmlikovano je to šta je sve pisao Marks. Kejns je jednostavniji: ne može ništa samo sebe da reguliše pa ni tržište a pogotovu ne kapitalizam.
Sa stanovišta marksizma, prima facie, treba dozvoliti da propadne autoindustrija Amerike i da propadne sve što je stvarno propalo. Tako će najprije propasti kapitalizam i moraće se krenuti iz početka poštujući tri osmice njegovog veličanstgva izrabljenog radnika. Tada se može stvarati tržište i socijalnoupravljiv kapital koji bi služio ne samo za plate radnika i profit kapitalista nego i za široke socijalne potrebe.
Sa stanovišta države treba dozvoliti da propadne autoindustrija Amerike i sve što je stvarno propalo, uključujući i sve vrste banaka. Na taj način država dobija šansu da se brine za svoje podanike jer se ona na ovaj način brine samo za kapitalonosce, nosioce vlasništva izvikanog kapitala. Ona otkupljuje propala bunjišta i čak obavezuje ih da ozdrave kako bi ih onda prodala kapitalonoscima u kupnji izvikanim kapitalom iz prethodnih ciklusa propasti i omogućila im da krenu u novi ciklus baloniranja kapitala koji ne postoji a koji donosi profit koji je stvaran. Država je ovdje samo jamac koji kapitalonoscu govori da može da radi šta hoće i da propadne a da mu se ništa neće desiti. Država, prima facie, mora da bude nešto drugo, da bude jamac svim svojim podanicima i ugovornim stranama koje čine svaki pojedinac i svi zajedno i da ih čuva od malog broja kapitalonosaca na način da omogućuje tokove roba-novac-roba i novac-kapital-kredit (pojednostavljeno) ali i da dugoročno zaštiti entitet stvaranja novih vrijednosti na kojima jedino može sve i opstati.
Stoga je jednako opasno ako država kupuje vijest o propasti, koja će Ameriku koštati 1000 MLRD $, kao i da državni fondovi raznih ojlstejts ili država ekonomija u usponu kupuju ili kapitalizuju dijelove i udjele u finansijskom sektoru trulog parakapitalizma.
Taj kapital, u oba slučaja, biće upropašten jer je odmetnuti američki bofl-strit kapital stvorio crnu rupu koja usisiva sve oko sebe kao što je propast mamutoindusttije u Americi odvukla i Tojotu u gubitak, prvi put u njenoj istoriji. Ne pomaže što je produktivnost i kvalitet Tojote višestruko iznad Forda i Dženeral motorsa.
Dakle, davljeniku ne treba dati slamku spasa.
Treba mu uzeti slamku spasa jer je doborovljno kročio u mutnu vodu slobodnog neregulirajućeg mulježa dok je državu ostavio na poslovima bombardovanja Republike Srpske, Srbije, Iraka i - na meti cipelobacačima.

PAD REALA I VIKTORIJA CIRKUS
Madridski Real, fudbalski klub, kraljevski klub, galaktikosi... postao je žrtva svoje planetarne orijentacije kojoj je glavni cilj da bude planetarna orijentacija a ne da igra fudbal.
Pored planetarne orijentacije mora da promijeni i predsjednika kluba.
Očito je da u posljednjim godinama, od odlaska del Boskea, Real nema igru i ne igra fudbal koji vrijedi gledati, ako se želi sačuvati dostojanstvo vrhunskog fudbala za velike pare, i od dolaska Ramona Kalderona, svake sezone stvara veliku medijsku cirkusku šatru u kojoj su glavni golijati novac, priče o dovođenju zvijezda i uništavanje zvijezda.
Samo velike pare koje troše velike budale na Real omogućuje mu da ne doživi sudbinu legla Zvezdinih Zvezda i da se nađe da igra sa Hajdukom iz Kule.
Titule koje je osvojio u zadnjih nekoliko godina rezultat su loše igre i loših dvije godine Barselone a ne igre Reala.
Dejvid Bekam, poznatiji kao muž britanske nekadašnje pop-pevaljke u pokušaju, Viktorije Cirkus, stigao je u Milan. Ponižavajući ugovor kaže da će bekam u Milanu da održava kondiciju dok ne počne fudbalska sezona u Americi. Na šta su spali Ronaldinjo, Kaka, Maldini i ostali rosoneri, da propali fudbaler UTDM trenira s njima na prvenstvenim utakmicama. Uzgred, koga otjera ser, taj nije za fudbal.
Viktorija Cirkus je potvrda da žena može upropastiti i najgoreg čovjeka. I da najbolji čovjek može sebe upropastiti pored lijepe žene.
Priča o Realu je priča o parama a priča o Bekamu je priča o Viktoriji i parama.
Bez obzira što vrhunski fudbal ne može bez para koje obezbjeđuju dvije stvari: pare i pozorište, što ide jedno s drugim, granica se mora postaviti. Tu granicu su prešli i Real i Bekam. Real, jer kupuje igrače radi kupovine igrača, najčešće ne pitajući trenera i struku da li se taj igrač uklapa u tim a treneri koji dođu u takav klub ne mogu postaviti igru kakvu imaju u svojoj glavi i teki jer dobijaju igrače koje želi neko drugi. Jačanjem pozicije Peđe Mijatovića kao trećeg u kvadratu Kalderon – trener – sportski direktor – tim, stvar se možda samo komplikuje jer i Mijatović, kao nekadašnji fudbalski čarobnjak, s pravom, ima i svoje koncepcije.
Bekam održava formu i dolazi u Milan isključivo zbog dvije stvari: da bude u evropskim medijima jer u Americi nema medija za takav cirkus i da se vrati u reprezentaciju Ingleske jer to omogućuje još medija i jer to odgovara Viktoriji Cirkus. A mediji i cirkus su, jasno je, zbog para. Da je do forme, fudbala i reprezentacije, Bekam nikuda nije morao ići nego igrati u UTDM i raditi na sebi kako bi postao najbolji igrač pamtivijeka. Jer, Bekam je veliki talent ali toliko ima nenaučenih i nedorađenih rupa da ga je pomalo bilo mučno gledati u Realu. Ne znam kako sada igra u toj zemlji duguljastih lopti. Vidjećemo u Milanu.
Srećom, čuda se događaju i u sferi čudnih para. Jedinstvo iz Hofenhajma je čudo o tome kako neki mali tim sa dušom, igrom i ekipom koja se međusobno poštuje i uklapa, može da bude najzanimljiviji fudbalski događaj u čijoj sjeni ostaje i otkaz Šusteru, i dolazak Bekama na trening u Milan, i izbor za zlatnu loptu, nogu i kopačku.
Ima i drugih koji će omogućiti da fudbal preživi sindrom stečenog gubitka granica realiteta.
I Srećom, žrtva sindroma Real Bekam Cirkus biće samo Milan.
Rela i Bekam su već žrtve.

DA LI DA SE DEMANTUJEM?
Listam današnje Oslobođenje i vidim da sam važna faca sa izjavom da Jevrej ne može biti predsjednik BiH.
Da ne pomisli neko da hoću da se vadim i pojašnjavam, ili da se izvinjavam, ili da se demantujem, odmah ću reći: ne pada mi na pamet. Jevrej doista ne može biti predsjednik BiH.
Dabome, mogao bih sada sve da relativizujem pa da kažem da je ustav takav, izborni zakon takav, zakonski odnos prema ostalima takav... ali nema potrebe: Jevrej ne može biti predsjednik BiH jer BiH pripada Hrvatima, Bošnjacima i Srbima i jer su oni konstitutivni, ustavni narodi. Oni tvore ustav, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, pišu ugovor o tome da će živjeti u zajedničkom domaćinstvu i uređuju odnose među sobom (što je u suštini ustav). Jevreji ne pišu ustav, što ne znači da ne treba da budu zaštićena njihova prava i da možda imaju i veća prava nego ustavni narod – oni to u suštini mogu da imaju jer njihova prava ne ograničava odgovornost prema ustavu i državi, kao što to ograničava ustavne nacije.
Kad kažem Jevrej, mislim da je jasno da se to odnosi i na Mađare, Zimbabveance, Fince ili na Tuarege.
Zato mi nije jasno zbog čega je Oslobođenje izdvojilo tu rečenicu kao važnu izjavu.
Ne želim da kompresujem slobodu medija pa ću samo reći da bih ja, da sam urednik, objavio kompletnu tezu: Srbin ne može biti predsjednik Izraela pa tako ni Jevrej ne može biti predsjednik BiH.
Ali, dobro.
Sve je imalo za cilj da pokažem svu licemjernost, pritvornost, kvazievropejstvo i lažnoću borbe za ljudska prava.
Muslimanski i Bošnjački lideri na svim nivoima, kako smo vidjeli, neki intelektualci i običan puk koji se suludo dao u trku proučavanja istorije kako bi se našlo bilo koje zrnce koje dokazuje da su ovdje Dobri Bošnjani bez prijedloga Ivana Zlatoustog, postali muslimani a da to nije uradio onaj sjekač Mehmed i sličnih hiljade njemu u osmanlijskoj okupaciji, silovanjima, janjičarstvu i nabijanju na kolac, predlažu ljudska prava koja, kada se ubace u ustav, treba da dovedu do mogućnosti da Bošnjak bude uvijek biran za predsjednika BiH. Stoga se i napada na izmjene tog dijela ustava sa izlikom da su tu ugrožena ljudska prava ostalih jer ostali po sadašnjem ustavu, eto, ne mogu nikako biti izabrani za predsjedika BiH.
Svaka čast svakom narodu, pa i Ciganima i Tuarezima, koje najviše volim i cijenim, ali oni ne mogu, osim ova tri naroda sretnika, biti predsjednici, bez obzira da li mijenjali ustav ili ne.
Pritvorno je uneređivati okolinu o ljudskim pravim kad tu, u komšiluku, Srbin ne može biti predsjednik Hrvatske. I ne samo to - ne može ih biti više od 3 u Saboru. Jer tako piše u ustavu. A tako piše u ustavu jer su ustav pisali Hrvati, pošto su Srbi u higijenskoj akciji protjerani iz zemlje i njenog hemijskog sastava.
Zato ne razumijem šta hoće da kaže oslobođenje. Valjda da opet podjseti nekoga iz međunarodne zajednice kako u Banjaluci žive divljaci, genocidaši, mrzitelji Jevreja...