GERMANSKA ALKAIDA NA KOSOVU
Bez obzira šta će se pokazati kao istinito u slučaju epske pjesme Tri Bombaša, Tri Germana na Kosovu Ravnom, da li su u pitanju pripadnici BND, njemačke tajne službe, da li su to samo Nijemci koji su doista bacali bombe na kisiju UN na Kosovu... ostaje činjenica da je na prostoru bivše SFRJ, naročito u njenom nukleusu zasađenom kalašnjikovima, više špijuna i diverzanata u eksplozivskom i političkom smislu nego kriminalaca, pedera, lezabača, liječenih alkoholičara, sidaša i narkomana zajedno.
Oni su veoma dobro maskirani, pomiješani su sa inostranim legalnim instutucijama, domaćim izdajnicima, kupljenicima ili, u najvećoj mjeri, sa onim domaćim regrutima koji i ne zanju da rade za strane špijunske i tajne službe. Na Kosovu je samo došlo do malog incidenta pa su neki Nijemci isplivali. Vjerovatno je obavještajno-diverzantski milje nešto neuređeniji nego što je to bilo u BiH ili su neke tajne službe djelovale izvan sporazumno uređenih granica i interesnih zona. Ili je BND učinio nešto veliko pa im se sada javno vraća na ovakav način što svaku službu unazađuje nekoliko koraka, ili godina.
Sve to je nebitno.
Jasno je da je mnogima na Kosovu stalo da se iskaže netrpeljivost prema UN i da se to okrivi neko. Pa onda idemo u novi krug.
Jasno je i to da su Tajne službe Ovdje odigrale sve. Samo su srpski, hrvatski, muslimanski i šiptarski seljaci odigrali masovne političke i krvave scene. Oni politički svjesniji uključili su se u političke stranke SDSDSAHDZ, koje su svemu dale tuzemni institucionalni i demokratski oblog. Da bi sve izgledalo uvjerljivije nego na filmu, oni koji su učestvovali u krvavim scenama, pojedinačno, proglašeni su šehidima, domoherojima, vojvodama a oni iz masovnih scena pomora, danas se upotrebljavaju u plemenite političke svrhe.
U svjetlu hapšenja Tri Germana na Kosovu Ravnom treba gledati, potpuno ili djelimično, na Markale, Tuzlansku kolonu, Dobrovoljačku, Srebrenicu, odsječene glave na Ozrenu... pa i na Leutara, Kopanju, inženjera iz ZIBL-a...
U tehnologiji tajnih službi, i u političkom i u eksplozivskom segmentu, nije toliko važno šta ćeš uraditi i kome. Važno je kome će se to pripisati. I kome je poruka upućena.
To se lako čita, od Markala pa do Pukanića.

SDS – PRELAZAK U FEUDALNU FAZU
Ne volim da se bavim Esdeesom.
Volim da se bavim pojavama i procesima. Esdees je lišaj.
Ali je tačno da to što se događa, u toj skupini pod imenom Esdees, ima veze sa procesima raspada uzurpirane, kriminalizovane i falsifikovane nacionalne svijesti. O tome sam već govorio i cijeli taj proces spada u tokove svijesti koje sam okarakterisao kao Kriminalizovana Odbrana Srpstva.
Esdees je lišaj na tom tkivu.
Njegovo nedefinisnao biće ne može da se opredijeli između kolektivnog kriminalizovanog lobija potrebnog dobojskim i bijeljinskim feudalcima i političkog udruženja građana srpske nacionalnosti bez političkog programa i vizije. Istina je da se Esdees nikada nije mogao opredijeliti između tih i još nekih ponuda. Ta opterećujuća dilema konačno im je došla glave ali treba uzeti u obzir i činjenicu da je Esdees nastao na sarajevskom prigradskom rudištu i da mu ta činjenica nikada nije dozvolila validnu konekciju sa Kamenjarom, Ravnicom i Vrbaskom Banovinom.
Esdees je uvijek bio sarajevski prigradski srpski lopovski pogled na svijet.
Stoga su banjalučki intelektualci veoma kasno prišli i veoma brzo izašli iz tog kruga pakla. Ostali, sa svih strana, i iz Hercegovine, i iz Semberije a i iz Banjaluke, ušli su iz kratkoročnih političkih, grupnih, narcisoidnih, neiživljenih i podaničko-podrepaških razloga.
Njima je Esdees služio samo kao automatski aparat za slikanje na željezničkim stanicama iz sedamdeset i neke.
Kvalitet tih ljudi je bezvrijedan jer se na toj skupini, to nije čak ni simaptizerstvo a kamo li članstvo neke stranke ili organizovane grupe, ne može graditi nikakva organizacija niti planirati razvoj.
Pojava Bosića na čelu te stranke samo je bio znak tog sarajevskog porijekla i kupovina vremena da sarajevska prigradska kamarila preuzme konce. To je bio znak da lišaj evoluira. Drgan Čavić nikada nije imao šanse u jedeinstvenom Esdeesu niti da stvori jedinstveni Esdees. Vjerovatno ga je na tom položaju u nekom vremenu održavao mig Holbrukovog jarana iz kafane Tajni Sporazum.
Sada se Esdees i zvanično feudalizira.
Instaliraju se međuentitetske linije u Esdeesu.
Jedna od najubjedljivijih je ona koju su sami iscrtali u borbi protiv Biljane Plavšić – kod raskrsnice za Smrtiće – što znači da postoji neka vrsta Esdeesa do Doboja i od Doboja. Ali to je samo simbolika. Dobojskoj esdeesovskoj kamarili, jednako kao i bijeljinskoj, ne treba Esdees kao politička stranka Republike Srpske nego isključivo kao pokriće za feudalna nedjela.
Tu će se Esdees najkvalitetnije i održati. Za život tog lišaja potrebno je kriminalizovano feudalno stanište kakvim se predstavljaju Doboj i Bijeljina. Zapadno od Smrtića nema takvog kriminala koji pogoduje uzgoju te biljke. Slično je i u Hercegovini. To što se Čavić upinje i piše pisma, slično Silajdžiću, neće piti vode. Ovdje nemam prostora za pišem novi esej o mrtvacu.
Nastaće nekoliko stranaka podvrste esdees. Šešeljizacija. Dijelom je zbog Esdeesa uslijedilo razbijanje Socijalističke partije a još više Srpskog narodnog saveza, pa i formiranje nekih partija, znate vi dobro koje.
Sada se sudbina vraća.
Nisu samo kenguri pronašli bumerang.

MOSTARSKI UNIVERZITET
Bosna i Hercegovina je jedan veliki Mostarski Univerzitet.
Zbog odnosa svojih naroda prema njoj i zbog odnosa svojih naroda međutrojno. Zbog Dejtonske prinude i zbog koperfildovske multikulturalnosti, multinacionalnosti i multikonfesionalnosti. Zbog novih generacija neupisane škole samoukog nacionalizma i zbog klaonice koja se odvijala pred svima nama a ne tamo daleko, u Ruandi, na primjer. Zbog permanentnog predoziranja vlastitih pripadnika Državom Bosnom koje se drugi boje ko crnci bijelih kapuljača i zbog nametnutog plesa na žici u kome se tri naroda neprestano zbližavaju i rastavljaju. Zbog nemoguće misije da dželati i žrtve na istoj njivi kolju jedni druge, glasaju jedni pored drugih i tvore državu zajedno, kao kad bi to 46. radili Nijemci, Poljaci i Jevreji.
Mostarski Univerzitet je način nepodnošenja, razdvajanja i tučnjave nacija na području Mostara.
To je škola mržnje, podijeljenosti i sukoba civilizacija na otvorenom. To je učenje života za budućnost u kome mlade generacije, koje su tokom višenacionalne trobojne klaonice bile u krevecu i pod cuclom, u nedostatku rata, demonstriraju svoju sklonost ka toleranciji kao temelju raspada.
Sticajem okolnosti te dvije vijesti objavljene su isti dan. Ta o tučnjavi mladih mostaraca, školaraca, po zeleno-kockastoj osnovi i o postojanju nekih selefijskih potencijalnih terorističkih grupa koju je objelodanio direktor policije F.
Stanje u kome vještački živi BiH, kao presa za divlje voće i sirćetnim izrazom lica njenih stanara, proizvodi i jednu i drugu vijest kao prirodnu pojavu.
Osjećanje Mladih Hrvata, potomaka onih kojima su njihovi obećali državu zvana Šahovnica na Drini, a onda ih upakirali u F koja nije ništa i u kojoj oni nisu ništa, zakonito proizvodi genetski protest koji se izražava u još uvijek blagom obliku sirovog nasilja.
Osjećanje muslimana, među koje je islam, ovaj put kao agresivna prefabrikacija, stigao po drugi put i izbio ih iz mira vjere, sevdaha i komšiluka kojeg su remetile samo niz kaldrmu, nano, nanule, kojima je servirana nezavisna država koju oni nisu tražili i koji su radi nje žrtvovani i upotrijebljeni i kojima je, i još uvijek, navučena posteljica žrtve agresije i genocida a dželatima prokazani oni koji su im svaki dan pred očima, zakonito dovodi do smicanja svijesti o vjeri, naciji, državi i neprijatelju što se inficira u ovdje neprirodnim pojavama vanpojmljivog ispoljavanja vjere s pomoću brada, kratkih hlača i ćulapa i ukazanju vehabija, selefija, derviša i svakih drugih genetskih inačica terora nad vlastitom vjerom.
Zakonitost tih pojava samo je znak zakonitog razvoja društva koje živi pod neprestanon presijom.
Bosna i Hercegovina i jeste primitivno načinjena presa za jabuke i kruške divljake. Ona u tom stanju ne može dugo izdržati i to je njen glavni problem a ne protivdržavna i nacionalistička retorika RV ili MD. BiH je u tom stanju pokušala izdržati pod Austro-ugarskom monarhijom pa je AUM propala, pokušala je i pod SHS monarhijom pa je Drugi svjetski rat eksperimentisao sa sukobima i SHM klaonicom, pokušala je, bez pokazivanja kiselog izraza lica i u bratsvu i jedinstvu pa se SFRJ raspala što je konačno identifikovalo Higsov bozon definitivne podjele, pokušava i sada pod dejtonskim nečastivim silama pa...
BiH mora ustanoviti unutrašnji teritorijalno-politički okvir i garantirijum za svoja tri naroda.
U suprotnom, vijesti o kojima pišem biće sve češće ili sve krvavije.

KEMOTERAPIJA
ILI RAK REGULATORNE AGENCIJE
Regulatorna agencija za komunikacije nametnuta je institucija u BiH a njen nepotvrđeni direktor samonametnuta je rukovodeća utvara na čelu te agencije.
Regulatorna agencija jedan je od indikatora funkcionisanja i nastajanja Sarajevske Bosne kao virtuelne unitarističke Države sa Miljacke. Indikatora koji se pale kao lampice u noći černobilske tragedije.
RAK je slobodnolebdeće tijelo koje reguliše nekoliko veoma bitnih segmenata svakog društva, da ne kažem države. Neki od tih segmenata pripadaju isključivo slobodama, neki isključivo teritorijama a neki isključivo parlamentima. Stoga je RAK nemoguća misija i uspostavljen je kao jedan od načina da se izvlasti Republika Srpska.
Frekvencije kojima upravlja RAK pripadaju teritoriji i upravljanje njima izvan tih teritorija znači oduzimanje suverentiteta, nadležnosti i prirodnog prava.
Sloboda medija je stanje iznad bilo kakve birokratske institucije kakva je regulatorna agencija.
Kemal Huseinović je nevalidno izabran na mjesto direktora u drugom mandatu. Možda je taj sarajevski kemica i najveći stručnjak za slobodnolebdeće regulisanje medija i komunikacija ali kao Bošnjak ne može stalno, a ni dvaput uzastopno, da bude direktor. Čak i kada bi RAK bio interesno rješenje svih, na njegovom čelu mora teći neprestana tronacionalna smjena.
On se ovih dana hvali kako je RAK jedno od najvećih dostignuća međunarodne zajednice.
Samo se budala hvali nametnutim institucijama koje nekome oduzimaju prirodne nadležnosti. Jebo ga Benjamin Kalaj.
A sve drugo što RAK svojata kao uspjeh, smiješno je: sloboda medija, ukidanje jezika mržnje, ukidanje huškačkog jezika, liberilazacija telekom tržišta, razvijanje internet ponude... smiješno je jer to nije zasluga RAK-a. A ako jeste, zašto svemoćni i veleslobodni RAK, na primjer, ne zamoli FTV da ne govori o Republici Srpskoj kao o ćenifi.
Ključ svega je poziv Kemala od Raka Savjetu ministara BiH da konačno stane iz Regulatorne agencije za komunikacije.
Kemal Direktor, dakle, svoju misiju shvata kao uspostavljanje državne regulatorne agencije. To je njegov krajnji cilj. A kad misli državne, onda misli na bošnjačke. Kad misli na bošnjačke, misli na sebe kao direktora. Gdje u tome svemu nestade sloboda, regulacija, tržište?
Kemal Direktor bi trebao da se upita da li iza njega stoje mediji i oni koje njegov RAK reguliše. Ako ćemo napit’ po tržištu onda telekome i ostale u dobijanju frekvencija, licenci itd. može da reguliše svaka idiotska komisija – raspiše konkurs i ko plati više, dobije. Ali to nije suština ni države, ni slobode, ni regulacije, samo što to Kemal ne zna.
Niko ne stoji iza RAK-a pa ne može ni SM.
Ako si tako nahvaljeni svevišnji RAK onda ti ne treba SM.
Ne treba RAK.

TUŽBA PROTIV SRBIJE
Nezrele države poprimaju osobine zavađenih jetrva.
Mislio sam da su Hrvati Hrvatske za posjedovanje vlastite države zreliji čak i od Slovenaca. Imali su tisućljetnu težnju, imali su proljeće, imali su čak i terorističke organizacije i činili zločine po svijetu kada je Bin Laden piškio po pijesku, imali su prijatelje po Evropi koji su im pomogli... Vidim da sam se preračunao.
Hrvatska je demonstrirala nezrelost svojim redarstvenim akcijama i ponašanjem prema Srbima kao prema insektima. Balkanski bolesni državotvorni nacionalisti nisu shvatili da bi im Srbi u Hrvatskoj dali takav legitimetet u Evropi pred kojim bi se klanjale sve članice.
Ali, dobro.
Poslije su, u horu sa BiH, pjevali internacionalne songove o tome kako je Jugoslavija, JNA, SRJ, Srbija, Srbi, Četnici... izvršili agresiju na Hrvatsku. Basove su pjevale srpske budale koje su govorile i radile na projektu Srbija do Rjekjavika, Srbija do Lamanša, Srbija do Vladivostoka, Srbija do šarafa na sjevernom polu...
Onda su tužili Srbiju, jer sada je ostala samo Srbija, za genocid po Hrvatskoj a sud u Hagu se proglasio nadležnim.
Hrvatski vrh, u Vukovaru u šetnji, blago likuje na tu temu. Mislim na Mesića i Sanadera. Mediji takođe.
Moralno pravo Hrvatske da nekoga tuži za bilo šta u ratu, na nivou je dna rimskog arteškog bunara. Zemlja koja je protjerala svojih četiri stotine tisuća Srba (u to računam i one koji su ostali a koji nisu ništa, dakle, kao da ne postoje) i tako stala na drugo mjesto rang liste savršenih etničkih sterilizatora (Sarajevo ubjedljivo drži prvo mjesto iako je uzorak manji), zemlja koja je svojim ishitrenim i izlobiranim priznanjem omogućila pokolj u BiH, zemlja koja ej upotrijebila Hrvate u BiH i ondfa ih odbacila, zemlja koja je u ratna hordiranja na prostoru bivše SFRJ ušla sa ratnim ciljem glavne stranke da se šahovnica postavi na Drini, da im Zemun ne spominjem, nema nikakvo političko i istorijsko pravo da tuži susjednu zemlju za bilo šta. Jer je Hrvatska jednako učestvovala u svemu kao i drugi.
O moralnom pravu neću ni da govorim, Hrvatska to ne razumije kao što ne razumije da nekontrolisanim zaduživanjem vodi državu u propast. I sve njene dobre ljude.
Budućnost Hrvatske je sa susjedima. Kao i svake zemlje. Može Hrvatska da bude član ili pridružena država Ujedinjene Indonezije ali će joj susjedi ostati sadašnji.
Na dugi rok, tužba i Hrvatske i ovdašnjih jadnika iz BiH, biće kolac raskola u budućim odnosima.
Države bi trebale imati veću mudrost od zavađenih jetrva i braće koja se izbi sikirama zbog ašova međe. Sve što radi Hrvatska susjedima, radiće u nekom vremenu i susjedi njoj. A neće uvijek biti Nato pakta, onog usranog ambasadora iz oluje, evropske unije... ne treba nikada kupovati razloge za neki budući rat.
Treba kupovati razloge za mir.
Pošto su države dobijene ratom, u nekom budućem ratu se to više ne može dobiti, može se samo izgubiti.

SILAJDŽIĆ
PROTIV
VJETRENJAČA

Haris Silajdžić postaje član Predsjedništva BiH za pisma i proteste.
Novo otvoreno pismo koje je uputio na razne adrese, ne znači apsolutno nikakav materijal za raspravljanje i ozbiljno bavljenje. Osim što omogućava da se konstatuju dvije obične činjenice:
- Iza Dejtonskog sporazuma stoje sve velike sile koje, vjerovatno, nikada više ni jedan svjetski problem neće okupiti za istim stolom i za istim potpisom. Te sile su sklopile, skrpile i polijepile BiH tako da može da opstane a i ne mora da opstane. Od njih ne zavisi, zavisi od ovdašnjih silajdžića i drugih, boljih od njega. Da su te velike sile htjele da BiH ne bude labava unije entiteta ili da bude Sarajevska Država BiH, primijenile bi silu i učinile to (samo što i to ne bi trajalo dovijeka i nosilo bi sa sobom mrtve krvave glave).
- Sve je jasnije da je Haris Silajdžić, a i drugi živi i mrtvi, ovdje nepomenuti, Dejtonski sporazum potpisao sa podmuklom namjerom da se odmah nakon toga ukine Republika Srpska i da se stvori BiH koju niko neće osim fundmanetalista. Neće je čak ni muslimani, jer da hoće, glasali bi svi za Silajdžića.

Žali bože što će još dvije godine mandata člana PBiH proći u pisanju pisama i liječenju političke psorijaze Harisa Silajdžića.

UNITED BANDITS OF SWITZERLAND
To je nekidan pisalo na transparentu kojeg je nosila jedna simpatična bakica na protestu u Cirihu, protiv državne pomoći banci UBS u iznosu od 60 MLRD švicarskih franaka. Šezdeset milijardi! Policija kaže da je bilo 900 protestanata a sindikati kažu 3.500. Pošto je Švicarska izrazito policijska zemlja, treba vjerovati sindikatima a parola sa transparenta je, vidjeli ste, objašnjenje šta znači UBS.
Pošto nije živ Marks, nije živ Engles, a ni Lenjin, neko mora da kaže da se kapitalizam sastoji od cikličnih krugova pakla i propasti. Nekiput se iz te propasti izrodi komunizam i oktobarska revolucija, nekiput fašizam i nacionalsocijalizam sa dodatkom u vidu svjetskog rata, nekiput se organizuje naftna ratna demokratija u obličju nacionalnog interesa. I tako sve do kančnog sloma planetarnih razmjera iza kojeg slijedi novo ledeno doba.
Drug Marks je bio fini obrazovani germanski intelektualac. Kapitalizam je eksploatacija. Ja nemam tu obavezu: kapitalizam je pljačka. Jer, zanimljivo bi bilo istražiti odakle švicarskoj državi tih 60 MLRD, odnosno, odakle će ih nabaviti da ih namiri. I budale znaju da neće od onih stoljetnih pljačkaša čija je tajnost računa zagarantovana nego od one simaptične bakice dok još bude živa, i od drugih. Naročito, odakle Sjedinjenoj Državi onih 750 MLRD dolara za spašavanje kapitalističkih banaka.
Ali, glavno pitanje je šta će ova propast kapitalizma proizvesti, da li je ovo uvod u novi svjetski rat?
Jer, kolikogod se nevladine organizacije tipa G-ovoliko, G-onoliko, upinjale da zasijedaju i traže rješenja, kolikogod se nobelovci za ekonomiju ispamećivali u analizama i traženju rupe na prezervativu, kolikogod se vlade upinjale da daju pare kapom i šakom što je neuobičajena tržišno-kapitalistička milostivost jer je dosad samo kapital pokazivao milostivost prema državi i njenim predsjednicima, kolikog se prdonje iz Ememefa i Svjetske banke trudili da se vrate na scenu, kolikogod se pominjao novi BW, kapitalizam je propao i čekamo posljedice. Nema uslova za revolucije jer nema crvneoarmejaca i bjelogardejaca itd. ali bićemo sretni ako se stvar ne bude rješavala atomskim klikerima.
Treba znati da naspram angloameričkih kapitalista koji su cijeli prošli vijek pljačkali Majku Kuglicu ne stoje inokosni azijski kapitalisti nego državni divovi: Rusija, Indija, Kina, Japan, UNE (ujednjeni naftni emirati). „Azijski“ ovdje služi za lakše grupisanje aktera a ne kao geografski pojam.
Zbog toga je problem opasniji. Pojedinačni kapitalisti bi se nekako izjeli ali kada države uđu u igru stvar će rješavati oni koji imaju rakete, satelite, sonde na mjesecu – nekidan je otišla još jedna.
Upravo u tome je i rješenje a ne u povratu Ememefa i sličnih međunarodnih eksproprijatora. Vlade moraju da preuzmu odgovornost. Prije svega za svoje dvorište. Koja vlada ne može obezbijediti svoju finansijsku i produkcionu stabilnost moraju joj se uskratiti internacionalne pogodnosti, od izlaska na berze do viznog režima (pa da malo vide kako je živjetu u BiH). Onda će vlade da mirno puste da te sile, UBS, PBS, Meril Linč, Meril Strip, Pivo Stirns, Fani Hani, Fredi Mac, Mic Mac... malo sam izmiješao stvari kao što su oni izmiješali rizične transakcije, propadnu umjesto da ih spašavaju.
Dabome, treba ih pustiti da propadnu, to je surovo tržište, ko ne može da opstane na tržištu ne treba ni da postoji, lako je onima koje komunistička država čuva i u kojima se sposobnima ne da da pokažu sve svoje vrijednosti u gdje svi imaju socijalnu sigurnost i mir.
Sad će SAD da spašava i Ford, GM i druge jer ne mogu da proizvode svoje automobile sa zaradom kao drugi u svijetu. Ne treba da ih spašavaju jer to je isto kao da su ih ustupili Uralskom avtozavodu.
Ako je propao komunizam, može, brate, da propadne i Ford.
I površna analiza kapitalističkih preduzeća lako otkriva da svi nisu zdravi i da treba da propadnu. Koka kola i Pepsi kola. Koka kola zapošljava 90.500 radnika u svijetu. Pepsi kola 185.000 radnika. Prvima je dobit 2007. bila 5,9 MLRD dolara a drugima 5,6 MLRD. Tržišna vrijednost Koka kole 141 MLRD a Pepsi kole 107 MLRD. Kako to da dvaput manje radnika proizvodi jednake i bolje rezultate? Kako to da tržišna kapitalizacija to sve zagladi i homogenizuje? Nije moguće, samo još neko nije objavio bankrot jer jede nečije tuđe pare, kao i one kurvetine Meri i Fani.
Ujedinjeni Banditi Kapitalizma.

Ima li kompromisa u BiH?

most radija slobodna evropa

Mapa BiH
08.11.2008
Omer Karabeg
U najnovijem izdanju Mosta Radija Slobodna Evropa vođen je dijalog o tome da li je u Bosni i Hercegovini moguće postići kompromis koji bi omogućio izlazak iz sadašnje duboke političke krize. Sagovornici su bili dva funkcionera dvije najjače političke partije u Bosni i Hercegovini - Halid Genjac iz Stranke demokratske akcije, vodeće partije u Federaciji Bosne i Hercegovine, i Rajko Vasić iz Stranke nezavisnih socijademokrata, vodeće stranke u Republici Srpskoj.
Bilo je riječi o tome da li Bosni i Hercegovini prijeti kolaps zbog blokade državnih organa, da li strah od drugog karakteriše odnose između Srba, Bošnjaka i Hrvata, mogu li se domaći politički lideri dogovoriti bez posredovanja predstavnika međunarodne zajednice, kao i o tome da li bi polazna osnova za kompromis mogla biti da politički lideri iz Federacije priznaju neupitnost Republike Srpske, a oni iz Republike Srpske da se obavežu da će prestati da prijete otcjepljenjem.
Omer Karabeg: Bosna i Hercegovina, kao država, je već duže vremena u potpunoj blokadi. Richard Holbrooke (Ričard Holbruk), tvorac Dejtonskog sporazuma, i Paddy Ashdown (Pedi Ešdaun), bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, nedavno su u zajedničkom tekstu ocijenili da se Bosna i Hercegovina suočava sa opasnošću od kolapsa. Da li bi se moglo reći da je ovo najdublja kriza od završetka rata?
Rajko Vasić: Ja nisam pristalica tako katastrofičnih ocijena bilo da dolaze iz domaćih, bilo iz stranih izvora. Prije nekoliko mjeseci bilo je i priče da Bosna i Hercegovina broji svoje zadnje dane, ali ja mislim da sve to nema mnogo veze s realnošću. I u drugim zemljama se ljudi spore oko koncepcije uređenja zemlje ili oko međunacionalnih odnosa. Toga ima i ovdje u Bosni i Hercegovini, ali to ne znači da je na pragu krvoproliće, raspad zemlje, potop.
Halid Genjac: Ni ja nisam sklon katastrofičnim ocjenama, ali mislim da se možemo složiti da postoji problem sa ustavom ove zemlje koji u sebi sadrži određene protivurječnosti, nefunkcionalnosti, nedorečenosti, pa i nepravde što generira ovu krizu.
Omer Karabeg: Pojedini analitičari bosanskohercegovačku krizu svode na sukob dvije nepomirljive opcije. Jedna zagovora ukidanje Republike Srpske, a druga otcjepljenje tog eniteta. Koliko ima istine u tome?
Mi u Republici Srpskoj ne govorimo o otcjepljenju i prisajedinjenju Srbiji... Mi samo govorimo o pravu na referendum, koji će uslijediti, ako se neprestano bude insistiralo na ukidanju Republike Srpske...
Rajko Vasić: Mislim da te dvije koncepcije, koje jesu na sceni, ne mogu biti podjednako krive za ovo sadašnje stanje. Zalaganje za ukidanje Republike Srpske je protivdejtonska djelatnost, dok mi u Republici Srpskoj ne govorimo o otcjepljenju i prisajedinjenju Srbiji. Za to se ne zalaže ni Stranka nezavisnih socijaldemokrata, ni premijer Milorad Dodik. Mi samo govorimo o pravu na referendum, koji će uslijediti, ako se neprestano bude insistiralo na ukidanju Republike Srpske. Dakle, to su dvije potpuno različite koncepcije, jedna je rušilačka, a druga je za poštovanje Dejtonskog sporazuma.
U Dejtonskom sporazumu se nigdje ne pominje referendum o statusu Republike Srpske, a pogotovo ne ono što se često najavljuje, a to je samostalnost Republike Srpske...
Halid Genjac: Ja mislim da bi ukidanja Republike Srpske, koje bi bilo izvedeno nelegitimnim i nelegalnim sredstvima, bilo protivustavno i protivdejtonsko. Mislim, međutim, da incijativa za promjenu ustava, koja bi u sebi sadržavala ovakvo ili onakvo uređenje, nije protivdejtonska, ako se to radi na način kako je to propisano Dejtonskim sporazumom. Međutim, u Dejtonskom sporazumu se nigdje ne pominje referendum o statusu Republike Srpske, a pogotovo ne ono što se često najavljuje, a to je samostalnost Republike Srpske. Bilo je pretencioznih izjava nekih političara, velikih, mada lažnih obećanja, od kojih je poslije bilo teško odustati, pa smo se sada našli u pat poziciji.
Omer Karabeg: Na koje izjave mislite?
Halid Genjac: Pretenciozna je izjava o 100 posto Bosne i Hercegovine koja se može razumijeti kao zalaganje za ukidanje entiteta, kao što je pretenciozno govoriti da će se Republika Srpska otcijepiti ili da će vratiti neke nadležnosti koje su već prenijete na nivo Bosne i Hercegovine.
Da nije bilo Dejtonskog sporazuma i da su se narodi izjašnjavali slobodnom voljom Bosna i Hercegovina ne bi danas postojala. Treba uvažiti tu realnost i od nje poći, a ne na toj natjeranosti u Bosnu i Hercegovinu graditi nerealne koncepcije...
Rajko Vasić: Za mene je opasnija izjava Sulejmana Tihića da “mi svaki dan radimo na ukidanju Republike Srpske“ od nebuloze Harisa Silajdžića o 100 posto Bosne i Hercegovine. Ali ostavimo izjave, Bosnu i Hercegovinu može spasiti samo prihvatanje realnosti. Jer, da nije bilo Dejtonskog sporazuma i da su se narodi izjašnjavali slobodnom voljom Bosna i Hercegovina ne bi danas postojala. Treba uvažiti tu realnost i od nje poći, a ne na toj natjeranosti u Bosnu i Hercegovinu graditi nerealne koncepcije. Stvar sa multietničkom Bosnom i Hercegovinom, kakva je bila za vrijeme Tita, Jugoslavije, JNA, Moše Pijade i tako dalje, je završena onog trenutka kada su Evropa i svijet priznali Hrvatsku, jer su u Hrvatskoj živjela dva od tri naroda koji su aketri u Bosni i Hercegovini. Ponovo pričati o nekoj multietničnosti, nastojati da se ožive mrtvi iz prošlog stoljeća, a ne uvažavati današnje realnosti - postojanje Republike Srpske, problem Hrvata, potrebu da Federacija funkcioniše i ekonomski i politički, može samo voditi ka raspadu Bosne i Hercegovine.
Ne znam šta gospodin Vasić podrazumijeva pod terminom “natjeranost u Bosnu i Hercegovinu“... Čovjek se malo naježi kada čuje tu riječ “natjeranost“, jer šta je bila alternativa...
Halid Genjac: Ne znam šta gospodin Vasić podrazumijeva pod terminom “natjeranost u Bosnu i Hercegovinu“. Dejtonski mirovni sporazum potpisali su predstavnici sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, potpisali su ga i šefovi susjednih država i predstavnici međunarodne zajednice. Čovjek se malo naježi kada čuje tu riječ “natjeranost“, jer šta je bila alternativa.A kad je riječ o uvažavanju realnosti nju treba poimati u njenom cjelokupnom obimu. Bez obzira što su narodi elementi koji konstituišu Bosnu i Hercegovinu, ne postoji država u svijetu u kojoj čovjek kao pojedinac nije postavljen u središte ustavnog sistema i mislim da mi moramo naći balans između etničkog, koje je danas u svakom smislu zaštićeno, i građanskog što bi doprinijelo stabilnosti Bosne i Hercegovine jer ovaj sadašnji sistem, koji preferira etiničko, stalno proizvodi konflikte.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, mislite li vi da je bitno da se nađe balans između etničkog i građanskog?
Prije će se istopiti Grenland nego što ćemo mi ovdje govoriti o građaninu pojedincu kao temelju države i društva... Moramo uvažiti realnost da je kolektivitet još uvijek na prvom mjestu...
Rajko Vasić: Ne, to je nerealna stvar. Prije će se istopiti Grenland nego što ćemo mi ovdje govoriti o građaninu pojedincu kao temelju države i društva. U Bosni i Hercegovini Hrvati još nisu riješili svoj teritorijalno-politički okvir i zbog toga se boje da će biti svedeni na manjinu ili potpuno nestati, Srbi se, poučeni istorijom i Jasenovcem, boje da će biti ugroženi ako im se oduzme Republika Srpska, dok kod Bošnjaka postoji strah da će ostati bez mogućnosti da formiraju svoju državu ako se sve razdvoji i podijeli na tri dijela. Sve dok je to na sceni teško je govoriti o nekoj građanskoj viziji. Moramo uvažiti realnost da je kolektivitet još uvijek na prvom mjestu.
Neće biti ugroženi entiteti i konstitutivni narodi ako se u oba eniteteta poradi na zaštiti prava građanina kao elementa multikulturne i multireligijske zajednice kakva je Bosna već stoljećima...
Halid Genjac: Mislim da je ovo što smo čuli u priličnom nesuglasju sa Dejtonskim sporazumom koji prihvata konvencije o ljudskim i građanskim pravima koje su, da tako kažem, nadustavne. Neće biti ugroženi entiteti i konstitutivni narodi ako se u oba eniteteta poradi na zaštiti prava građanina kao elementa multikulturne i multireligijske zajednice kakva je Bosna već stoljećima. Mislim da ćemo bez toga teško postati dio Evropske unije.
Rajko Vasić: Kao što postoji individualna podsvijest, postoji i kolektivna podsvijest. Hajka na treći televizijski kanal sa hrvatskim jezikom stvara u kolektivnoj podsvijesti Hrvata veliki strah, insistiranje na popisu u kome se nećemo izjašnjavati o naciji i vjeri izaziva kolektivni strah kod Srba, strah od Bosne i Hercegovine. To stvara nepremostive prepreke pogotovo ako se takve stvari sistematski događaju godinama i decenijama. One onemogućavaju da se ostvari ovo o čemu gospodin Genjac govori - nekakva multikulturna, multivjerska i multinacionalna rajska tvorevina.
Omer Karabeg: Gospodin Vasić kaže da kod Srba u Bosni i Hercegovini postoji strah od Bosne i Hercegovine. Gospodine Genjac, kako razbiti taj strah?

Halid Genjac, poslanik Stranke demokratske akcije u Parlamentu BiH
Halid Genjac: Ja taj strah respektiram i razumijem. Ja shvatam da, kada mi insistiramo da se ovom prilikom popis uradi bez pitanja o naciji i vjeri, izazivamo sumnju da hoćemo da preferiramo apstraktnu naciju, nekakvo bosanstvo. Međutim, treba respektirati i strah Bošnjaka da bi se rezultati takvog popisa mogli iskoristiti za legitimiranje i legaliziranje jednog procesa koji je na ovim prostorima izvršen, a koji nije bio nimalo ni legalan, ni legitiman, mislim na na etnička čišćenja, progone i protjerivanja stanovništva.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, kako odagnati strah Bošnjaka od legalizacije etničkog čišćenja?
Nikada se poslije rata stvari ne vraćaju na pređašnje stanje. To su pokazali svi ratovi u istoriji. Nemoguće je očekivati da se Bošnjaci vrate u nerazvijene opštine Republike Srpske, Srbi u Sarajevo, Hrvati tamo gdje su nekada živjeli...
Rajko Vasić: Nikada se poslije rata stvari ne vraćaju na pređašnje stanje. To su pokazali svi ratovi u istoriji. Ja nisam sretan zbog toga, ali nemoguće je očekivati da se Bošnjaci vrate u nerazvijene opštine Republike Srpske, Srbi u Sarajevo, Hrvati tamo gdje su nekada živjeli. Takvo je stanje. Nedavno sam sreo jednog svoga prijatelja čija je porodica decenijama živjela u Banjoj Luci. Dobro smo živjeli, ali danas taj čovjek nema nikakvu realnu potrebu da se ovdje vrati. Niti on krivi mene zbog toga, niti ja njega, stvari su se jednostavno promijenile. Očekivati da se ostvari nešto što se ne može ostvariti može samo produžavati sadašnji status quo, a to je antagonizam. A što se tiče popisa, nejasna je argumentacija gospodina Genjca. Čak je i totalitarni drug Tito popisivao Srbe, Hrvate i Bošnjake. U Bosni i Hercegovini niko ne zna koliki je bruto nacionalni proizvod, ali svako zna ko je Srbin, ko je Hrvat, ko je Bošnjak. Mi ne možemo pobjeći od toga.
Mislim da nije dobro dobro što se toliko insistira na nacionalnoj homogenizaciji i etničkoj teritorijalizaciji jer je to dodatni razlog da se ljudi ne vraćaju...
Halid Genjac: Ja se slažem da nakon rata stopostotni povratak nigdje u svijetu nije zabilježen. Manji ili veći procenat ljudi zauvjek ostane tamo gdje su otišli, ali se jedan dio ipak vrati. Mislim da nije dobro što se toliko insistira na nacionalnoj homogenizaciji i etničkoj teritorijalizaciji jer je to dodatni razlog da se ljudi ne vraćaju. Osim toga, rezultati takvog popisa bi mogli biti upotrebljeni za razne dnevno-političke ciljeve što bi još više zaoštrilo konfrontacije na ovom prostoru.
Omer Karabeg: Nakon rata nijedan dogovor u Bosni i Hercegoni nije postignut bez direktnog angažovanja i pritiska međunarodne zajednice. Njeni predstavnici su vrlo često bili i autori predloga. Mogu li se ovoga puta politički predstavnici konstitutivnih naroda dogovoriti o tome kako treba da izgleda zajednička država bez posredovanja predstavnika međunarodne zajednice?
Ako Ured Visokog predstavnika, pretpostavimo, što je, naravno, nemoguće, ostane još 10 godina sa svojim bonskim ovlašćenjima, možemo se pozdraviti sa Bosnom i Hercegovinom...
Rajko Vasić: Čitavo vrijeme nakon Dejtonskog sporazuma, koji je bio urađen briljantno za uslove u kojima se tada nalazila Bosna i Hercegovina, u ovoj zemlji su kao predstavnici međunarodne zajednice sjedili politički amateri, ja bih rekao nerealni ljudi i egzibicionisti. Zamislite da gospodin Genjac i ja odemo u Zimbabve, ili ne znam gdje, i da im počnemo da propisujemo kako da organizuje školstvo, sudstvo i ne znam šta. Ja nikada ne bih imao tu hrabrost. Njihove improvizacije su dobrim dijelom nepovratno uništila jedan dio budućnosti Bosne i Hercegovine. Umjesto da se međusobno dogovaraju, političke snage su se uzdale u strance da će za njih nešto riješiti - neki Bošnjaci da će biti ukinuta Republika Srpska, a opet neki Srbi, SDS-ovci, da će neki Slobo ili Rusi, Crvena armija i Bog otac riješiti njihov problem - i, naravno, vrijeme je izgubljeno. Što se prije riješimo stranaca, prije ćemo sjesti jedni s drugima i početi se dogovarati. U suprotnom, neće biti nikakve budućnosti. Ako Ured visokog predstavnika, pretpostavimo, što je, naravno, nemoguće, ostane još 10 godina sa svojim bonskim ovlašćenjima, možemo se pozdraviti sa Bosnom i Hercegovinom. Sva visoka predstavništva su završila katastrofalno po Bosnu i Hercegovinu, pri tome mislim na Benjamina Kalaja (austrougarski državnik, upravljao Bosnom i Hercegovinom od 1882. do 1903. godine, prim. red.), na NDH, pa čak i na avnojevsku Bosnu i Hercegovinu, odnosno komunističku Jugoslaviju, koja očito nije mogla izdržati istorijske provjere. Nemojmo se uzdati u nekog drugog, nego sjednimo sami sa sobom i suočuimo se sa realnošću.
Posao međunarodne zajednice, koju predstavlja Visoki predstavnik, nije završen, prije svega njen osnovni zadatak da otkloni smetnje civilnoj implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma...
Halid Genjac: Mi imamo pat poziciju iz koje je vrlo teško krenuti u neohodnu reformu ustavno-pravnog sistema. S druge strane, posao međunarodne zajednice, koju predstavlja visoki predstavnik, nije završen, prije svega njen osnovni zadatak da otkloni smetnje civilnoj implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma. To još nije urađeno, pogotovo nisu napravljeni mehanizmi za otklanjanje tih smetnji. Sa ovakvim ustavom Bosna i Hercegovina nema mehanizme odbrane od prijetnji iznutrra i spolja. Donošnje nekog zakona, koji je izuzetno potreban Bosni i Hercegovini, može se bezbroj puta spriječiti u parlamentu. Dovoljno ja da, recimo, poslanici iz Republike Srpske taj zakon neće - i tačka. Ne moraju čak ni objašnjavati zašto ga neće. To se mora riješiti prije nego što se završi uloga Visokog predstavnika. Slažem se, međutim, da domaći politički akteri treba da sjednu i pokušaju da pronađu rješenja. Trebalo bi pri tome poći od nekih elementarnih principa - da Bosna i Hercegovina ima svoj teritorijalni integritet i suverenitet, da posjeduje međunarodni subjektivitet, što znači da samo Bosna i Hercegovina može u Evropsku uniju i NATO pakt, a ne i entiteti, i da zbog toga Bosna i Hercegovina mora imati sve ono što je potrebno da bi bila funkcionalna i kredibilna država. Ništa više i ništa manje. To bi trebalo da budu polazne osnove za dogovor.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, da li se slažete s ovim polaznim osnovama koje je iznio gospodin Genjac?
Priznajte Republiku Srpsku u trajnom i neokrnjenom smislu, na dejtonskim osnovama, i Bosna i Hercegovina će trajati hiljadu godina i biće moćnija nego za Kulina bana i kralja Tvrtka...
Rajko Vasić: Potrebna je samo jedna sitnica. Priznajte Republiku Srpsku u trajnom i neokrnjenom smislu, na dejtonskim osnovama, i Bosna i Hercegovina će trajati hiljadu godina i biće moćnija nego za Kulina bana i kralja Tvrtka. U svakom drugom slučaju Bosna i Hercegovina će se raspasti sama od sebe. Devastacijom Republike Srpske Hrvati će se osjećati sve ugroženiji, a Bošnjaci sve moćniji, to je dovoljno humusa za tenzije svake vrste. A što se tiče Evropske unije, mislim da Bosna i Hercegovina može da uđe u Evropsku uniju sa svojim unutrašnjim mozaikom koji vuče korijene iz Dejtonskog sporazuma.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, shvatio sam da je za vas minimum za postizanje kompromisa to da političke stranke i politički lideri iz Federacije priznaju Republiku Srpsku kao neupitnu. Da li bi to onda značilo da će se vodeće stranke iz Republike Srpske obavezati da neće pominjati referendum o osamostaljenju?

Rajko Vasić, izvršni sekretar Stranke nezavisnih socijademokrata
Rajko Vasić: Ma, nema ni potrebe da ga pominju. Nama je dovoljna i ovakva samostalnost u Bosni i Hercegovini. Mi ne možemo pobjeći iz Bosne i Hercegovine. Nema mjesta na nekoj drugoj planeti.
Omer Karabeg: Gospodine Genjac, da li postoji spremnost vodećih snaga u Federaciji da se prizna Republika Srpska kao neupitna tvorevina?
Ja nemam problema u smislu prostora koji se zove Republika Srpska. Međutim, imam strašnih problema sa sadržajem toga što se zove Republika Srpska...
Halid Genjac: Ja nemam problema u smislu prostora koji se zove Republika Srpska. Međutim, imam strašnih problema sa sadržajem toga što se zove Republika Srpska. Mislim da se ne može osporiti potreba da se o cijelom prostoru Bosne i Hercegovine i oba njena entiteta govori kako sa pozicije ustavnih principa kojima se štiti konstitutivnost naroda, tako i sa pozicije konvencija o ljudskim i građanskim pravima koje su u Dejtonskom mirovnom sporazumu prihvaćene kao nadustavni principi. Dakle, treba da vidimo šta je sa sadržajem oba entiteta poštujući činjenicu da se Bosnom ne može vladati iz Sarajeva, da u Bosni niko ne može vladati onim drugim, ali i da niko ne smije biti ugrožavan i ugnjetavan od onog drugog. Dakle, trebalo bi razgovarati o tome kako entitete učiniti dobrim mjestom življenja za svakog građanina Bosne i Hercegovine.
Rajko Vasić: Kamo sreće da se svi koji su živjeli u Republici Srpskoj i u Federaciji vrate svojim kućama, da dođu čak i oni koji nikada nisu živjeli u Republici Srpskoj. Međutim, to se neće nikada dogoditi. Ali ja bih i tada zagovarao dejtonske granice Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.
Halid Genjac: Vratiće se oni koji se žele vratiti. Naše je da napravimo pretpostavke za taj povratak, pa ćemo onda vidjeti koliko će ih se vratiti.
Omer Karabeg: I na kraju, šta ako svi pokušaji da se postigne dogovor propadnu, šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom?
Rajko Vasić: Neće biti ništa, neće biti rata, neće biti pomjeranja stanovništva. Biće, naravno, usporenog ekonomskog razvoja, biće zaostajanja, ali će Bosna i Hercegovina i dalje biti na okupu, sastavljena iz svih svojih dijelova.
Halid Genjac: Nakon rata dobili smo jedan ustav koji je donesen iz nužde da bi se zaustavili dalja stradanja, progoni i uništavanje. Ako ovo sadašnje stanje potraje, i ako se domaći akteri ne potrude da se dogovore, mislim da je obaveza međunarodne zajednice da opet iz nužde, da bi spriječila konflikte, pomogne da se nađe primjereno rješenje. Ja se nadam da do toga neće doći i vjerujem da će se naši akteri, lideri političkih stranaka, potruditi da postignu dogovor. Dogovora, međutim, neće biti, ako pozicije budu isključive i zakovane, kao što je to sada slučaj, ako i jedna druga strane postave dogme od kojih nisu spremne odstupiti, ako se budu razgovaralo u stilu “ovo i ovo mora biti ovako i tačka“. Taj pristup samo garantuje dalje konflikte. Mislim da mora biti spremnosti na kompromis uz puno poštivanje činjenice da je Bosna i Hercegovina država u kojoj žive tri konstitutivna naroda i ostali.

NOVINAR BOGOČOVJEK
Poznato je šta mislim o novinarstvu koje je obilno začinjeno, ultranacionalizmom, ratom, tajkunizacijom, tranzicijom i inostranom pomoći u dobroj vjeri i lošoj namjeri.
Mislim da novinarstvo ne postoji, postoji samo upotrebna vrijednost novinarstva koja nema veze sa stvarnom vrijednošću profesije, znanja i društvene odgovornosti, nešto kao akcije na berzi, kao kurve na željezničkoj stanici, podložna uticajima svake vrste.
Gledam šta se radi živom Sulejmanu Tihiću, kojem, kao neko iz dnevne političke mješalice, mogu da zamjerim svašta i da kažem još i gore, od nedostatka političkog koncepta do strašljivog pipkanja i obaziranja na svaki šum, ali mu se mora priznati i mnogo pokušaja, od ukidanja Republike Srpske do sporazumijevanja.
Sarajevski tisak različito reaguje na Tihića. Već prema uobičajenoj podjeli uloga u ljubiteljstvu Heće, Cerića, Ćele, Gašija, Harija, Zlaje...
Jedan segment tog tiska, iz onog najcrnjeg sloja kojeg hemičari identifikuju kao „jedan čovjek – jedne novine“ a kojeg distributeri jedva evidentiraju jer se radi o tiražu od 700-800 primjeraka, odnose se prema Tihiću divljački, kao crnačke poglavice iz rasističkih viceva koje ulovljenog bijelca daju namočiti u kazan prethodno mu izbušivši kožu i uz ovacije prisutnih plemenika: zumba, zumba!
Neki novinstvenici su, u oba entiteta, umislili da su bogoljudi a ne novinari, da su predsjednici stranaka, da su Očevi Države i da znaju bolje šta je dobro za Ovu Zemlju, od svih onih koji glasaju i onih izglasanih. Zaboravili su da nikad nisu bili ni novinari i da je besmisleno da pokušaju da budu nešto drugo. Njihov jedini uspjeh je što su uspjeli umisliti da nisu više obični plaćenici nego stvoritelji koji su zaduženi da valorizuju šta je Tihić, ili neko drugi, uradio u skladu sa njihovom predodžbom, dobro za Ovu Zemlju. Taj soj novinara misli da može jednog predsjednika ponižavati pred gledateljstvom dvije države, da može članu Predsjedništva BiH skakati u oči kao da je sa njim pred razvodom...
Takve spodobe su proizvodi stranjskih eksperimenata nad živim ljudima u BiH, imali su donacije ili jevtina davanja u finasijskom smislu, imali su logistiku u hardverskom i drugom smislu, imali su priliku da se tajkunizuju u moralnom smislu, imali su priliku da ucjenjuju političare u civilizacijskom smislu a sada hoće da sebi stvore priliku da se prema javnim ličnostima odnose kao onaj poglavica.
Ne vidim ikakve realne potke za toliko umišljenosti o sopstvenoj ulozi u izgradnji Ove Zemlje. Krajnje je vrijeme da neintelektualne kafanizirane i zadrigle muške face i ravnousnati iskompleksirai ženski likovi u novinarstvu shvate da je njiova uloga tek transimisiona kada su informacije u pitanju a minorna kada je sve drugo u pitanju i da na način kako se ponašaju mogu završiti samo kao velike političke zvijezde tipa Kljujića, Mihajljice, Vuka Draškovića, Mirnesa Ajanovića... koji su takođe mislili da su bogoljudi, samo u politici.

ISLAMSKO-KOMUNISTIČKI IDENTITET REISULA CERIĆA
Bosanci postoje, barem u mom sjećanju, još samo u prašnjavim vicevima sa glavnim likovima: otac međed, majka bukva ili iz nešto sofisticiranijih varijanti gdje dotični kopa, do prsa, drugu rupu u zemlji a Haso će: Zašto kopaš? Da se slikam za pasoš, do prsa, rekli su. Pa imaš jednu rupu. Trebaju dvije slike, budalo.
U drugom kontekstu ti bosanci ne postoje. Ni u praktičnoj, komunističko-partijskoj arhivi i dokumentaciji, Kardeljevim pravcima razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, ni u ustavima i zajedničkom domaćinstvu. Znam da bi za neke bilo idelano da se SFRJ raspala na Slovence, Srbe, Šiptare, Hrvata, Crnogorce, Makedonce i Bosance. Ali nije.
Bosna ne postoji. Pa tako ni bosanci.
Danas se samo glup čovjek, iz onog braka, može osjećati bosancem umjesto muslimanom, katolikom, pravoslavcem, Srbinom, Hrvatom pa i Bošnjakom (jer najveći dio ljudi iz zadnje odrednice jedino se iskreno, oduvijek, osjećao muslimanom, pripadnikom islamske vjere).
Imao je ef. Cerić, reisu-l-ulema Sarajeva i cijele Bosne bez Hercegovine, veliki intervjuu u Jutarnjem listu, zagrebačkom.
Rekao je, za svoju učenost i titulu među učenima, nekoliko uobičajenih stvari koje su neobično komunističke, totalitarne, kominterovske, naturajuće:
· Tako se isto Bošnjak, Srbin i Hrvat može biti samo po rođenju, ali po državnoj pripadnosti svi su Bosanci
· Isto se kaže da je svaki Bošnjak Bosanac a svaki Bosanac nije Bošnjak
· To je ono u čemu Bošnjaci trebaju biti avangardni na putu prema europskim integracijama – da afirmiraju bosanstvo kao zajednički državni nazivnik. To miriše na jugoslovenstvo, kaže novinar. Ne! Jer, bosanstvo nije isto što i jugoslovenstvo. Prvo je povijesna činjenica a drugo je politička tvorevina za jednokratnu upotrebu. Kulin ban je bio Bosanac.
· Bosanska država je demokratska pa tako i sekularna u smislu jednakopravnosti svih vjera
· Dakle, budućnost BiH je u jasnom i nedvosmislenom artikuliranju državnobosanskog indentiteta.
Kad bih ja, na primjer, počeo obrazlagati odnos vjere – teritorije i pojedinca tokom duge povijesti islama, vjerovatno bi se našlo manje antiistoričkih ispada nego u ovih nekoliko citata Cerićevih.
Ne mogu da komentarišem očigledne laži o demokratskoj i sekularnoj državi. Jer toga nema u zemlji u kojoj se djeci u vrtićima nameće vjeronauk a Hrvatima se odmeće RTV na nacionalnom jeziku.
Mogu da kažem da je svijest ef. Cerića, ona nadvjerska, tipični komunistički proizvod Jugoslovenskog Ujednačenog Standarda.
Kolikogod se upinjao da razlikuje jugoslovenstvo i bosanstvo, Cerić klizi istom bob-stazom istorijskog sunovrata koji, ako se bude insistiralo na tom državnobosanskom identitetu, može završiti samo kao i jugoslovenstvo pri čemu u je, u prvom slučaju, u haosu ostala BiH a u drugom će ostati muslimani koje Cerić sluđuje odrednicama bosanac, Bošnjak, musliman, državnobosanski identitet... umjesto da pusti ljude da budu vjernici kao što su uvijek i bili.
Cerićev analfabetski državnovjerski um hoće istovremeno da produkuje dvije nacije, bosansku i bošnjačku, za razliku od komunističkih totalitaraca koji su u istoriji uspjeli dostići samo izmišljanje jedne nacije u jednom vremenu.
Srećom, islamski pogled na svijet, Ovdje, nije isključivo Cerićev. Profesor Mustafa Spahić sa velikom islamskom ljudskošću, govori o pravu djece da do sedme godine imaju samo igru i pravo na svijet kakogod ga postave. Cerić, dabome, govori o vjeronauci u vrtićima, jaslicama i obdaništima. Cerićev totalitarizam je dvosmjerni: sve nas učiniti bosancima a svu djecu vjernicima.
Jasno je šta hoće Cerić: onaj idealistički raspad SFRJ dok onih bespravnih jadnike iz vrtića ne bude dovoljan broj da svi ostali budu manjina.
Za istražitelje iz OHR-a: priznajem da je ovih mojih 568 riječi, antidržavna retorika.

Nikićeva veteranska ekipa Modriče gostovala je u subotu u Brčkom, kod veterana Jedinstva koje je okupio naš drug Teša. Izgubili smo ali to nije bitno. Vidjeli smo stadion-čudo u izgradnji i družili se.

12
3

KLIZEĆI START ZA MOG DRUGA NIKOLU NIKIĆA
Igram fudbal sa Nikolom Nikićem.
To je velika čast.
Nekada brzo krilo Želje i odličan strijelac, jedan od onih fudbalera koji su obilježili onog Želju iz prijašnje pitome Bosne i Hercegovine, odavno je u Modriči, u Skugriću. Ja sam rođen s druge strane Trebave, prema Doboju. Iz Koprivne, opet tu niz Trebavu, bio je Milan Jelić, pokojni predsjednik Republike Srpske, veliki zaljubljenik u fudbal koji je omogućio da se upoznam sa Nikićem kada smo igrali jednu utakmicu protiv Selekcije novinara. Nikića sam sretao na terenima i negdje pred kraja rata ali se nismo znali.
Na toj utakmici sam klizećim startom pokupio fotoreportera Nezavisnih novina i svi su to primijetili jer se, vjerovatno, od političara očekuje da nosi stomačinu i ubija ljude dosadnom pričom a ne da u pedesetpetoj godini stigne nekog na krilu i izbije ga iz kopački.
Kada je moj zemo Milan umro, Nikić me nastavio zvati u tu modričku selekciju veterana. Dobro mu dođe što mogu igrati i lijevog i desnog beka, kaže. Igrali smo, nedavno, u izbornoj kampanji, protiv selekcije veterana Srbije s kojima je došao i Marko Valok, legenda. Pričali smo o tome kako je bio trener banjalučkog Borca, kako je igrao u Beču prije „sto godina“. Oni su doveli Mirkovića, doskorašnjeg reprezentativca Srbije, i Živkovića, kojima skoro mogu biti otac. Teško je igrati protiv takvih aždaja ali fudbal se svrstava u igre a ne u pobjede.
Jednom prilikom me Nikić pitao gdje sam naučio klizeći start.
Ne znam. Moj fudbal je seljački fudbal, kao i njegov. I ja sam to učio po livadama i sa fotografija u novinama. Da me, kao dijete, imao ko naučiti osnovnim stvarima, kakvu sam brzinu, izdržljivost i volju imao, rekao sam to milion puta, igrao bih u Barseloni.
Igrao sam centarfora, bio brz i imao dobar skok i šut glavom. Ali niko u mojoj Krajini, u kojoj sam kasno počeo, nije imao vremena da igru prilagođava meni. Seoski i prigradski tereni nisu pogodni za pasove u prazno a i malo je igrača koji razumiju tu vrstu igre. Puno je bolje učiniti nešto s loptom da bi dokazao svoju vještinu nego je dati meni u prostor i trk.
Kako ti godine prolaze počinješ igrati beka. Ja sam kao bek volio potpuno spriječiti krilo da igra. Dva načina postoje za takvu igru. Klizeći start i neprestana flasterska trka sa njima kako mu nikad niko ne bi ni uputio loptu. Pošto sam još uvijek bio brz, mogao sam koristiti oba načina ali je moj omiljeni bio klizeći start. Ako je neka ozbiljna utakmica u pitanju klizeći start je nenadmašan za uništavanje volje i morala krila i cijele ekipe. Tad sam klizeći izvodio na način da mu nakon starta pertle odložim na jednu stranu, kopačke na drugu a igrača na treću. Najveći užitak se postiže kada igrač bude evakuisan van aut-linije ili na atletsku stazu.
Igrajući sa ekipom veterana Borac-Krajine, negdje, odmah poslije rata, izveo sam u Gradišci dvadesetak klizećih starteva, najčešće bez dosuđenog prekršaja. Pobijedili smo ekipu Borče Sredojevića sa 4 – 2 a igrao sam sa Ćelom Malbašićem, Kimetom Marjanovićem...
Ozbiljno, klizeći start ima svoja pravila zbog kojih je, možda, sve rjeđi na savremenim terenima.
· Za klizeći start igrač mora imati nadprosječnu brzinu. Mora biti brz kao onaj ko je krenuo u trk sa loptom. Klizeći start se ne izvodi kao sačekuša, niti se izvodi nad igračem koji u mjestu rola loptu.
· Ne smije se izvoditi s leđa, danas je to, najčešće, crveni karton
· Koristi se isključivo jedna noga, najčešće vanjska jer unutrašnja je sporija, manjeg dometa a i rizikuje se povreda vanjskih žila koljena ili mišića neposredno i iznad koljena, od udarca protvničkim koljenom ili čak kopačkom u punom trku. Druga noga mora biti savijena u koljenu i služi sa odnošenje lopte ako sve noge prođu preko nje i ona zaostane iza oba igrača.
· Kopačka mora biti tokom cijele putanje na travi. Ako se kopačka podigne onda se ide otvorenim kramponima i povreda protivnika je veoma moguća. To je onda prekršaj i pogibeljna igra. Nepripremljen klizeći ili klizeći sporog igrača kao i zakašnjeli klizeći dovode do dizanja kopačke sa trave, osim kada se radi o namjeri da se protivnik „izuje“.
· Klizeći start se ne može izvesti iz pasivne pozicije. Današnji bekovi igraju i krilnog igrača pa su u situaciji da se odmaraju čekajući krilo, i pomijerajući se nazad, u dijagonalnoj postavci tijela kako bi se moglo krenuti za njim ako krene ili unutra ili vani. To je pasivna pozicija i ne omogućava klizeći start. Potrebno je biti dio kompletnog pokreta oba tima ili dijela igrača na krilu. Tada se može putanja prilagoditi tako da se pripremi i izvede klizeći start. Iz još jednog razloga se ne smije čekati igrača koji ima loptu – postoje brzi igrači, kao što je bio i Nikić, koji beka driblaju i izbacuju iz igre na sedam-osam metara i prolaze kraj njega kao kraj bandere.
· Klizeći, kada se prvi put izvede efikasno i bez prekršaja, može odmah na početku utakmice odstraniti krilo iz igre jer će izgubiti volju da se pozicionira tako da krene u trk ili mu saigrači neće davati loptu pošto nisu uvjereni da može donijeti efekt. Suprotno, ako se prvi put i na početku utakmice izvede sa prkrešajem i kartonom, može beka izbaciti iz igre i vezati mu noge u strahu od drugog žutog.
· Klizeći je možda doveo do igre sa manje dodira lopte, jer ako ćete vući loptu od centra a nemate jasnu prednost, rizikujete povredu. Onda je bolje ići na dva dodira i tako onemogućiti klizeći.
Današnji način igre možda i ne omogućava klizeći start. Zgusnuta velika količina igrača na trećini terena oko centra ne daje prostora bijegu krila a i ako se to dogodi to je klasični bijeg sa ivice ofsajda pa se klizeći start može pokušati tako da igrač kreće kao da startuje u sprintu na sto metara što je nemoguće. Današnja igra je previše frekventna, manje prostorna, previše kontakt igra u kojoj slijedi lom noge ili zgloba, start na koljeno ili lakat u skoku a manje ima prostora za pas u prazno i za trk krila i beka.
Našao sam tri fotografije istog klizećeg starta kojeg sam izveo na stadionu Vrbasa u Banjaluci, ne znam kad je to bilo a radi se o nekoj utakmici veterana. Izuo sam mog prijatelja Zubija jer je vjerovatno ranije kupio taj malo grublji klizeći. Ali, ipak, u pitanju je jedna noga i kopačka na travi. Protivnik je stradao jer se pokušao okrenuti i proturiti mi loptu kroz noge.
Pokazujem ih najviše radi mog prijatelja Nikića.

AFŽ I DŽENDER
Postoje problemi sa ravnopravnošću žena.
Čak i na Brdovitom Balkanu.
Stranjskim inicijativama ovdje su osnovani gender centri, forumi, paneli i slično. Srbi, Hrvati i Bošnjaci sve to u svezi sa ženama imenuju kao džender. Mnogi od njih pojma nemaju o čemu se radi a ni po guzici se ne češu zbog istopravnosti različitih polova.
Ipak, riječ „džender“ ne treba upotrebljavati iz dva razloga: ni one ne znaju šta je to a i ritmika i nemelodičnost tog izgovora mene asocira na umilnu šovinističku mušku poetsku odrednicu za ženu – ženturača.
Sve što je u BiH organizovano na tu temu ravnopravnosti polova nije imalo nikakvog efekta. Poslije odlaska komunista i dobrovoljne predaje vlasti bez krvi, na scenu su stupili azijati iz klana SDSDAHDZ . Od njih se nije moglo očekivati da posvete dužnu pažnju ženama jer su mržnja i ultranacionalizam zauzeli sav vidljivi i nevidljivi dio emotivnog spektra. Na takvom tlu okrugli džender stolovi i slične radionice duha zaista su neefikasni pa, možda i kontraproduktivni. Pokazali su to lokalni izbori.
Nekidan je bio neki džender okrugljak. Vijest kaže da je konstatovano da od 140 načelničkih mjesta u opštinama BiH, samo četiri pripadaju ženama. Ostalo mudonjama.
Tu ih čekam.
Svečetiri načelnice opština u BiH su kandidatkinje i članice Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Drvar, Kalinovik, Novi Grad, Oštra Luka. Imali smo osam kandidatkinja i mislim da smo mogli i bolje.
Kako je SNSD došao do toga da ljudi izaberu četiri naše načelnice.
Jednostavno – nismo mudrovali po okruglim stolovima nego smo, na osnovu odgovornosti koju imamo kao velika stranka i kao stranka na vlasti, prije izbornog procesa, na početku prošle godine, kroz odluke Glavnog odbora postavili kriterije za odborničke i načelničke liste. Jedan od kriterija je bio da na listama mora biti 50% mladih i žena. I dobili smo takvu strukturu kandidata i kandidatkinja. Nakon izbora, mogu da kažem da je od 456 odbornika u Republici Srpskoj izabrana 101 žena a to je 22%. I četiri načelnice.
Ne znam strukturu kod drugih stranaka ali činjenica da su jedine četiri načelnice iz SNSD dovoljno je ubojita.
Dakle ono što ne može niko riješiti mogu političke stranke. Samo ovisi o tome da li su demokratske i da li su okrenute ravnopravnosti i ljudima.
Lično, polazim od stava da su žene najveći rezervoar djelatnika za političke, javne i opštedruštvene poslove. Mušakrci se troše na kafane i alkohol, na prljave i čiste pare, na nerealne i nezajažljive ambicije pa i na bježanje od žena i kuće.
Žene su agilne i komunikativne i ne opterećuju se pomenutim trošenjima.
Ali glavna činjenica koja žene legitimiše za politiku je neoboriva realnost da se u politici muškarci kurvaju a (uz izvinjenje) žene ne. Muškarci mijenjaju stranke ko cigan konje i uopšte ih nije sramota. Čak se time i diče.
Žene veoma rijetko mijenjaju stranke i to političko poštenje treba cijeniti i uzdati se u njega.

SRBI, HRVATI, BOŠNJACI I FEUDALCI
Postoji i ta četvrta nacija u BiH koja je nastala mnogo prije tog društvenog sistema i prije nego su Germani Stjepanovo područje nazvali hercog.
Stvar je istorijski uslovljena.
Starim Slavenima je dosadilo da žive na sojenicama pa su se premjestili na brda i pogrešno shvatili kosmički nepostojeći pojam posjeda. Posjedovanje proplanka uključivalo je i posjedovanje mrmaka, leptira i uticaj na brak kod glista sa tog područja. Da bi zadržao posjed možeš promijeniti vjeru i ženu, ubiti sina i postati lopov što je sitnica u odnosu na pređašnje. Bolje je i tako pogrešno pojmiti nego posjed smatrati dozvolom za istrebljenje bivola i Indijanaca.
U Tesliću neki Rade, evidentiran kao načelnik, pošto je na izborima izgubio, izgubio se u nepoznatom pravcu i nije prisustvovao primopredaji, tom uzvišenom činu u kome uživa čak i onaj Buš. Odvezao je, kažu novine, i službeni pežo, odnio laptop. I kancelarijske papuče, dodajem ja. Taj Rade je mjesto načelnika shvatio tako jednostavno da mu nisu trebali izbori: Ko vas jebe, ja sam sa Dodikom dogovorio da ostanem načelnik. Građani i viđeniji ljudi, i izvan stranke novog načelnika, pak, dogovorili su se drukčije pa je tako i bilo. Izvjesni bivši načelnik Teslića je poznat i po tome što je prvi evidentirani feudalac koji je primio socijalističku vjeru i bio član SP RS. Poznat je i po tome što je u svojoj načelničkoj kancelariji sagradio čardak da stranke koje mu dolaze a i važne ljude, može gledati sa visina kao što i dolikuje.
Dakle, sve to pišem ne radi Rade Prvog Teslićkog nego radi predstavljanja te feudalističke nacije.
Na formiranje te nacije uticalo je i predtursko vrijeme ali i turski vakat pa i neka božija sila koja postoji ispod ovog komada zemljine kore.
Uglavnom, cijela BiH tehnološki je postavljena na podsvjesnom a praktičnom sistemu feudalizma. Moj feud, moj narod, moja država, moja stranka, moja opština, moj rudnik, moja elektroprivreda, moja žena (bože mi oprosti)...
Cijeli slojevi življa i generacija za generacijom ponašaju se prema svemu u egocentričnom duhu poznatom kao „ja pa ja“ a sva njihova veza sa sistemom, društvom, okolinom... je carigradski sindrom komunikacije sa pašom. Pri tome se koriste i laži kao tradicionalna ravničarska osobina koju su preuzeli i unakazali brđani – u Republici Srpskoj je ta sintagma poznata kao „reko Mile“, u Sarajevu, vjerovatno, „reko ba, šef“. Sa narodom, sveto je pravilo, ne komuniciraj nikada. Osim ako koristiš Miloševe upute: ako šute olabavi, ako protestuju steži.
Feudalistički sindrom razjeda sve napore kolektiviteta, okupatorskog, diktatorskog, kraljevskog, komunističkog, ohaerovskog, svejedno. Da li ste primijetili da EU i Lajčak stalno pričaju o liderima. I oni naprosto žele da od njih načine feudalce. A kada Dodik kaže referendum, da pitamo ljude, onda nastaje problem. Iz čega zaključujem da oni hoće da pitamo Dodika šta da radimo narodu.
Feudalnu naciju je teško iskorijeniti. Ali barem možemo iskorijeniti generatore feudalizma i uporno insistirati na sistemu i izbornoj volji.
Za ovu zemlju su jednako opasni i Rade Prvi Teslićki i Ohaer Bosanski. Radi se samo o nivoima.

CRNO - BIJELI SVIJET

Samo novinari početnici i novinari alkoholičari površno čitaju novine.
Vidim, Vildana Oslobođenica površno čita novine i površno prati događaje.
Prudski sporazum njoj je znak da sve što se događalo od 2006. – naprosto ne važi.
Još je rekla da je vaga za tačno mjerenje Dodikove iskrenosti itd. Rajko Vasić, Dušanka Majkić...
Kao bitno je to što je D. Majkić, dan nakon Prudskog sporazuma rekla da BHRT treba da ide u stečaj. A, kobiva, bitno je šta će reći R.V. jer on je gebels (nisu to Vildanine riječi), zapaljivi retoričar, antidržavni element. Dodik se, jadnik, živ namre straha kad nešto potpisuje – šta će reći njegovi iz stranke.
Vildana Oslobođenica nije kvalitetno pratila političku platformu i političke stavove 2006. pa na ovamo. Naručito ono što se odnosi na SNSD.
Neću da joj to objašnjavam. To košta.
Neću da kažem ni da je Silajdžić u pravu. Ali je jasno da je najveći dio platforme SNSD u posljednje tri godine garantovan ovim sporazumom.
Ali treba čitati.
Nije dovoljno produkovati crno – bijeli svijet BiH kakvim su ga produkovali oni strani i domaći izdajnici sa glavnom tezom: Genocidni Srbi i Žrtveni Bošnjaci i kakvim ga i danas produkuje osoblje Bosanskog Ohaera koje je sadržano u vijesti BHT koju sam gore prikazao. Crno – bijelo je i sve u platformi i glavi Harisa Siladjžića. Njegov rječnik i njegovi simboli su „ultimatum“, „genocid“, „100%“... a to je uvijek CB. Crno – bijelo je sve u kolumni Vildane Selimbegović u Oslobođenju.
Samo je njena slika u koloru.
A da ne zaboravim: Za BHRT preveliko je dobročinstvo stečaj. To treba ukinuti. Postao je problem koji svađa i dijeli BiH. I ne treba nikome. Upitne su i druge stvari koje pominje Vildana: Sud BiH, Tužilaštvo BiH, RAK... jer sve su te institucije iz CB svijeta i njih crnobjelaši ne shvataju kao istinske zajedničke institucije koje će zadovoljiti interese BiH, entiteta i tri naroda nego kao još jedan osvojen rovu u pokoravanju cjelovite BiH, da ne kažem Republike Srpske.
A mislim.

PRUDSKI SPORAZUM
Da li se može očekivati da stanište komaraca u posavskoj dolini, mjesto Prud, koje je dosad bilo poznato samo kao naseobina na mom ratnom putu, postane bosanskohercegovački Dejton?
Dabome da ne može.
Jer bosanskohercegovačke istorije nema na dobrovoljnoj bazi. Samo pod prinudom.
Ali Prudski sporazum treba gledati u jednom drugom svjetlu.
Konačno neki dogovor u BiH počiva na slobodnom trojstvu koje temelji BiH a ne na sumnjivom trojstvu kojeg čine Ucijenjeni Srbi, Strani Izdajnici i Domaći Unitaristi.
Ovo trojstvo simboliše Srbe, Hrvate i Bošnjake, kolikogod liderski dogovor nema legalitet institucionalnosti. Samo takav dogovor omogućuje egzistencijalitet Bosne i Hercegovine. Naknadna parlamentarna verifikacija korak je koji se podrazumijeva.
Bitno je i to što se Prudski sporazum dogodio neposredno nakon banjalučke sjednice Savjeta ministara na kojoj je utvrđeno nekoliko bitnih stvari kao i skromno stomilionsko povećanje budžeta zajedničke birokratije. Kao i nakon Tihićeve turneje ZGB – BGD.
Dakle, bosanskohercegovački dogovor je moguć izvan Sarajevske Male Scene. Rekao bih: i jedino moguć. Jer na toj sarajevskoj sceni je Haris Silajdžić za koga je Tihić dobro rekao da želi BiH tvoriti na svoj način programiran na izjavama u Holideju. Tamo je i morbidni Lagumdžija. Što sa reisulom i njegovim advertajzingom jasličko-evropskog islama sarajevsku političku scenu pretvara u maglovitu neosvijetljenu londosnksu noć u kojoj je rezao Džek Trbosjek.
Moguć je samo kao zaobilaznica oko Harisa.
Ako BiH opstane, možda će se pokazati da je najbolje da njen glavni grad, makar de facto, bude Banjaluka jer je otvorena prema Zagrebu, otvorena prema Beogradu, otvorena prema Mostaru a može biti i otvorena prema Sarajevu.
Bezbolna jednosatvnost i lakoća Prudskog sporazuma došla je kao plod skoro trogodišnje političke bitke „Milorad Dodik i SNSD protiv svih“. Jasno je da je u toj teškoj bici stradao novi ustav a došli su na scenu amandmanske promjene, stradao je ekstraustavni položaj Brčkog, stradao popis ameba a ne Srba, Hrvata, Bošnjaka, pravoslavaca, katolika i muslimana te stabala šljiva, jabuka, krušaka i čokota vinove loze. Stradao je i katastar Državne Imovine.
Sve ovo je moglo da se dogodi i prije dolaska Dodika u Vladu Republike Srpske da najezda Ešdauna na BiH nije odnijela godine i da neko nije izmišljao ustavni status Brčkog, izmišljao državnu imovinu, zabranjivao popise...
Nametanja Nemogućeg skoro su pojela Bosnu i Hercegovinu kao crvica.
Bez obzira šta će biti sa Prudskim sporazumom kada dođe do šireg okupljanja lidera koji će uključiti i one manje bitne i kada osoblje Bosanskog Ohaera sagleda situaciju i predoči je PIK-u i ostalim trefovima, ovo ostaje jednostavna formula bosanskohercegovačke vode iz koje se može izleći život.
Što se mene tiče, može i jednim i drugim putem.

KIČ I TELEVIZIJA
Jedna od najboljih definicija televizije nije ni ona Maršala Makluana, niti nekih novih komunikoloških klinaca nego ovdašnja: Ona stvar, lubenica i televizija su jedina sirotinjska zabava.
A sirotinja ne može bez kiča kao ni berza bez sloma.
Kič je, u stvari, osnova svega. Njega produkuje i sirotinja, jer joj stvara iluziju bogatstva i raskoši, i bogataštvo jer mu još više uljepšava raskoš i bogatstvo. Umjetnost kao kreativnost teško se probija kroz tu osnovu. Umjetnost i originalnost bi trebala poprimiti osobine ambrozije da se probije u prve redove, zajedno sa kičem. Ali bi tada i sama postala kič.
Dakle, biti protiv kiča nemoguće je. Svi živimo kič. Čak i kad se lično opiremo tome, moramo prihvatiti činjenicu da najveći dio ljudi nema mogućnosti, ni intelektualne ni finansijske, da se odmakne od plastičnog cvijeća i ukovirenog slikara klasika produkovanog na kalendaru. Uzeti im kič iz života znači uzeti im i sam život.
Ali to nas ne sprečava, i ne opravdava, da se bavimo kreacijom, kad god to možemo. Naročito oni koji rade neki javni posao. Jer, kič je individualna stvar koliko i kolektivna s tim što na kolektivnom nivou djeluje razarajuće a na individualnom relaksirajuće.
Dakle, televizija.
Televizija nije nastala kao Prvi Njutnov Zakon. Nije tu oduvijek. Ona je nastala kao potreba svijeta da pored atmosferskog dobije i informativni omotač. Televizija je samo ako je S Lica Mjesta. Vremenom se oko toga plete i sve drugo: dokumentarni program, zabava, politika...
Nije problem što je televizija sirotinjska zabava. U sirotinjskoj zemlji ništa drugo i ne može biti. Problem je kada je televizija sama sebi sirotinjska zabava. Nije problem kada pinkovci ponižavaju ljude na audicijama jer ljudi to žele. Problem je kada televizija prestane da predstavlja kič već počne da ga produkuje.
Trenutno smo u sazvježđu Velikog brata.
Svaka šuša od televizije ima taj rialiti šou. Po čitave dane gledateveljstvo zaviruje pod guzice nekim jadnicama koje su izjeli komarci do krvi, nekim samozadovoljavajućim poluličnostima kojima je neko rekao da su tv-zvijezde, nekim primitivcima koji hoće da biju umjetničke fotografe kojima je neko rekao da je slikanje gole žene sa konjima umjetnost a ne perverzija... neartikulisane balkanske horde se vode na Tajland, na panamska ostrva, na lažne festivale... i tako mjesecima.
Televizije time forsiraju ono što niko ne voli i što se smatra iskonskom uljudnošću: ne zaviruj u tuđi lonac. A to je ljudski kolektivitet pronašao i prije pronalaska lonca. Svođenje ljudskih odnosa na jetrvske, prekotarabske, zavađenokomšijske i tračerske relacije ne spada ni u jedno društvo pa ni u ovovjekovno informatičko. Pošto televizije, i medije uopšte, ne uređuju vlasnici i urednici nego oglašivači, kancerogen se širi i na taj tajkunsko-kompanijski milje. Oni su sponzori. I tamo su u sedlu isti šupljeglavci koji ne proizvode kič nego sebe predstavljaju kičem.
Sirotinja će uvijek biti u kiču što je jedino povezuje sa bogatašima. To joj niko ne mora saopštavati. Kao ni to da smo svi potencijalne jetrve. Potrebno im je saopštiti da postoji ljepše, sjajnije i bolje.
Makar znali da oni znaju da lažemo.
Globalna laž je suština televizije a ne kič.

POGLED IZ RUPE
Težnja svake ozbiljne rupe je da jednog dana bude vulkan.
To je prirodno.
Težnja svakog provincijalca je da jednog dana postane centar svijeta ili da se, makar, približi nekom većem gradu.
I to je prirodno.
Ali nije prirodno nikad ne shvatiti šta si.
Provincijalni duh balkanskog popodneva koje traje vijekovima, demonstrira se uz svaki značajniji svjetski događaj. Pri tome staništem Balkanskog Provincijskog Duha smatram sve što je južnije od slovenačkih putnih vinjeta.
I demonstrira svoju nepromjenjivost.
Težnja ovdašnje rupe je da uvijek ostane rupa.
I u slučaju demokratskog procesa Obama Protiv Svih, čitam poplave naslova i analiza: Doprinos hrvatske zajednice u pobjedi Baraka Obame, Uloga Srba u Obaminoj pobjedi, O šefu Bijele kuće odlučivala i bh. zajednica, Svi ćemo profitirati... Bajden je uvijek radio u interesu bosanske države...
Da ne cjepidlačim o tome šta je bh. zajednica u Americi i šta je a šta nije bosanska država, uopšteno ću ocijeniti sve ovo, i nenavedeno, kao još jednu veliku paradu političkog kiča i plastičnog cvijeća.
Demokratska stranka kojoj pripada Obama, ubraja se u spektar stranaka socijalističke, demokratske i socijaldemokratske orijentacije. Ali od toga dva SDP-a, DS ili SNSD neće imati nikakve koristi. Nikakva poznanstva sa Bajdenom ili sa Obaminom tetkom u Keniji (kako sam zaboravio da je prijedorska atletičarka Lusija Kimani iz Kenije pa bi mogli uspostaviti vezu sa širom familijom Barakovog tate i onda imati prolaz u Bijeloj kući, kadgod sa zavežljajem stignemo iz provincije Bosanskih Brda koja su od posebnog nacionalnog interesa za Keniju i SAD) neće uticati na BiH niti na unutrašnje odnose, nikakvog ispravljanja „američkih grešaka“ u BiH „koje su uslijedile poslije Klintona“, neće biti jer velike sile ne ispravljaju svoje greške nego ih proglašavaju nacionalnim interesom...
Ta Bosanska Država će i nakon pobjede Baraka Obame, ostati rupa jer to želi. Ljudi koji govore o Bosanskoj Državi, ili je žele, ostaće takođe rupe. Niko se nikuda neće pomjeriti ni kada Barakov unuk bude u Bijeloj kući.
Rupa mora imati težnju i viziju a ne maglu i opsjenu.
To provincijalno oduševljenje svjetskim događajima jednako je psihološkom efektu svakodevnog pregledanja čitulja u novinama: to se ne događa meni. To balkansko uzdanje u Ruse, u Germane, sada u Američane, slušanje Radio Londona, Grge Zlatopera, Gavarit Maskva... pouzdan je znak betonirane učmalosti kraj koje prolaze vijekovi i paramecijumskog dometa ovdašnje pojedinačne svijesti.
Da imam imalo ambicija, čitao bih biografiju Baraka Obame i pokušao shvatiti kako je uspio pa bih onda razmišljao šta da uradim sa rupom.
Sa našom rupom niko nikad neće uraditi ništa ako ne uradimo mi sami. Mogu samo, bjeloistorijski jebivjetri da vrše malu ili veliku nuždu kad ih pritjera, što su u istoriji nebrojeno puta i činili.

REKAO SAM DA ĆE POBIJEDITI
Black now.
U Americi, onom dijelu koji sebe naziva Sjedinjene američke države, sve je moguće.

Da alkoholizirani sin tate predsjednika bude predsjednik, da holivudski pajac kauboj koji ode u Rio i kaže da pozdravlja narod Bolivije, bude predsjednik, da sin bogate porodice, najčešće, bude predsjednik.

Pa čak i da obični Američanin, ništa od toga gore spomenutog i nespomenutog, od različitih tate i mame, bude predsjednik.

Kao Barak Obama.
Nauk nekima u BiH, mada se neki u BiH nikad ničemu ne mogu naučiti, može se naći u činjenici da nije dovoljno biti žrtva ni ratnik – republikanac je ratovao u Vijetnamu i bio u zarobljeništvu – da bi pobijedio i imao sva prava, kao što je moguće da neko iz miješanog braka bude normalan i bude izabran. Prvi je nauk onim sarajevskim ratnim dobošarima koji misle da se na osnovu prava žrtve može imati sve i da je to prirodno pravo. Drugi nauk je nauk Esdeesovcima koji su po svetoj srpskoj zemlji, pred rat i u toku rata, krali od djece teke i u njih upisivali one koji su u miješanom braku ili su iz miješanog braka, da im se naslađuju nad mamicom i slično.
Ne bih ni po koju cijenu bio na mjestu Baraka Obame.
Amerika je industrijski propala i finansijski potopljena. To je zemlja koju danas iskreno mrze po cijeloj zemaljskoj kugli. Zemlja koja laže da bi pokrenula rat u zemlji u kojoj ljudi nemaju šta da jedu. Zemlja u kojoj krupni kapital pljačka siromašne a država ga spašava kad pretjera pa onda i to što im država da pola daju u dividende. Ne sirotinji, nego još bogatijima, dabome.
Da li će Obama uspjeti da za dva mandata spasi sve što je upropašteno? A Kina, Rusija, Indija i naftaške zemlje nadiru nezadrživo.
Uglavnom, Barak Obama nije pobijedio prebrojavanjima na Floridi dok Buš ne pobijedi, po čemu je Florida jednaka našoj Istočnoj Ilidži, pobijedio je nadmoćno u broju tih elektora.
Satrao ih je.
To je znak da ljudi žele završiti sa jednom istorijom Amerike i da se boje nove istorije svijeta. Oni više ne vjeruju u Američki san i priču da ih može spasiti krupni nezajažljivi kapitaložder. Oni koji su ostali bez svojih kuća, samo su vrh ledenog brijega.
Naravno, krupni kapital uvijek traži načina da vlada i nije gadljiv u tome. Tako će i oni, barem, koji su finansirali kampanju Baraka Obame, nastojati da vladaju.
Vidjećemo šta će biti, mada je na Obaminoj strani ogroman ugroženi srednji sloj Amerike u kome su u velikoj većini euroamerikanci, dakle bijelci. Paradoksalno: njegova najveća snaga u svladavanju krupnokapitalske ljudožderske i ratnokapitalske armade jedino mogu biti bijelci.
Svijet više nije crno – bijeli.
To će prva da osjeti Amerika.

SLOVO O MIROSLAVU
„On je zauzeo opasan kurs djelovanja, opasan po sebe lično u političkom smislu i opasan po Republiku Srpsku“, veli Lajčak za Milorada Dodika.
Poručuje to odnekle iz inostranstva.
Iz čega zaključujem najmanje dvije stvari:
· Milorad Dodik je postao opasan i za Lajčaka čim ne smije to da kaže u BiH, makar u Sarajevu, ako ne u Banjaluci
· On je u bijeli svijet otišao da pita šta da uradi sa Dodikom, ili šta će oni uraditi sa Dodikom
Tako se i VP ML uključio u zagranične djelatnosti koje je patentirao Haris Silajdžić.
Miroslav Lajčak se na taj način, možda čak i nehotično, uključio i u akciju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite „Pokoravanje Republike Srpske 1995 – 2015“ (zadnja godina se može mijenjati, ovisno o djelotvornosti ranijih berbi).
Pristupio je i tajnom pokretu „Banalizacija uzroka i posljedica u BiH“.
Sarajevski festival malih horova već dvije-tri godine ilače o tome kako je Dodik zaustavio reforme. A reforme znače obezglavljivanje, oskrnavljivanje, devastiranje, izvlašćivanje, derogiranje, erodiranje... Republike Srpske i njenih dejtonski i ustavnih pozicija. Tako se došlo do specifičnog govora političkih životinja uobličenih u bosnu (govor prirodnih životinja uobličava se u basnu) iz čega se može rastumačiti da biti protiv Dodika znači biti za unitarističku BiH, da zahtijevati reforme znači ukidati Republiku Srpsku, da insistiranje na trajnosti Republike Srpske u BiH znači pokušaj prisajedinjenja Beogradu, da Dodikova ravnodušnost prema BiH znači da ga BiH obožava a on joj ne uzvraća ljubav...
Ima samo pregršt sitnica na koje ni ML ne obraća pažnju:
· Nije samo Dodik, tu je i rukovodstvo Saveza nezavisnih socijaldemokrata
· Nije samo SNSD, tu je i još nekoliko stranaka, barem onih koje čine skupštinsku većinu u NS Republike Srpske (jer Esdees u svom procesu ili sanaderizacije ili ubrzanog trulenja, može biti spreman i na demokratski odnos na koljenima)
· Nije samo pomenuta grupa stranaka, tu je i građanstvo Republike Srpske, poznatije pod skupnim nazivom referendum
· Nije samo građanstvo, odnosno Srbi, tu je i Dejtonski mirovni sporazum koga su potpisale sve velike i male sile koje više nikad niko neće okupiti oko iste mastionice.
Razumijem da bijeli svijet komunicira simbolima. Problem Alžira je nekad bio Ben Bela, problem Rimljana Isus, problem Egipta Sadat, problem Nato Najezde Putin, problem Buša Osama... Ali valjda ta dugovjeka istorija simboliziranja i uprošćavanja može nečemu da nauči.
Nije dovoljno nekoga staviti u kućni pritvor, atentirati ili amandatirati pa da najednom više ne postoji Alžir, Egipat ili Rusija. Ili Republika Srpska.
Nije dovoljno hodati po svijetu i tužakati ukućane.
Potrebno je shvatiti da je odnos Sarajeva i dijela Internacionalnih Bosanskih Brigada prema Republici Srpskoj a to znači i prema Srbima u BiH, stvorio „dodika“. Po staroj dobroj makrsističkoj materijalističkoj teoriji, da nije Milorada, pojavio bi se neki drugi dodik.
Kao što se u nedostatku Austrougarske i Benjamina Kalaja pojavio neki drugi Ohaer.
Uglavnom, Lajčakova izjava i istovrsne djelatnosti, sigurno će doprinijeti većoj ljubavi u BiH, poboljšaće reforme, učiniće da entiteti ne smetaju, da Republika Srpska spakuje sve svoje nadležnosti u brodolomački kovčeg i pusti niz Miljacku, stvoriti rajsku oazu na Balkanu u koju će na studijska putovanja dolaziti sva EU da se divi i uči o zajedništvu, suljubavi i Državi bez RS... Ili će, pak izazvati grafit tipa: Odredi procenat, Miroslave.