SLOVO O SUVERENITETU
Suverenitet posebno zvuči kad o njemu govori američki ambasador pola godine nakon ekspresnog prizanja nezavisnosti ekspres-lonca zvanog Kosovo.
Riječi ambasadora Igliša:
„Pitanje teritorijalnog integriteta BiH je riješeno.“
„Bosna i Hercegovina je suverena država a Republika Srpska to nije.“
Pitanje teritorijalnog integriteta BiH nije riješeno.
Doklegod imamo otvorene zahtjeve za ukidanjem entiteta, preciznije Republike Srpske kao ovakve ili onakve tvorevine, pri čemu se zaboravlja da je BiH, u stvari, tvorevina, pitanje tetritorijalnog integriteta nije riješeno. Doklegod imamo činjenicu da jedan narod, hrvatski, nije zadovoljan svojim položajem u BiH, ili u entitetu Federacija BiH, i uz saznanje da je taj narod proglasio Hrvatsku samouprvau koja mu je ukinita i zabranjena, pitanje teritorijalnog integriteta nije riješeno.
Bosna i Hercegovina nije suverena država.
Doklegod jedan ambasador može da kaže da je jačanje države zahtjev evroatlanstkih integracija, BiH nije suverena. Suverenost je da BiH, njeni narodi i njeni entiteti, jer tako piše u Ustavu (BiH nije ništa, samo je BiH a sastoji se od dva entiteta sa tri ustavna naroda), odluče da li su za evroatlantske integracije a nije suverenost da neki ambasador o tome odluči, ili pak te evroatlantske integracije, i da onda na osnovu toga zahtijeva reforme, jačanje i gradnju države. Ako ambasador Ingliš nije eksplicitan, ja ću: ovaj prostor treba da bude u evroatlantskim inetracijama, konkretno: u NATO-paktu, sve ostalo nije bitno, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, suverenost, integritet...
Ako je BiH u članstvu evroatlanstskih integracija, onda nema suvereniteta i teritorijalnog integriteta. To je valjda jasno. Teoriju ograničenog suvereniteta nije lansirao samo Varšavski pakt i sovjetski teoretičari države. To je slika svijeta poslije Drugog svjetskog rata. Neke zemlje, koje su pod plaštom SAD, ni danas nemaju suverenitet. To što su se neke ukrajine otele ispod plašta SSSR, ne znači da imaju suverenitet. Ako je suština evroatlantskih integracija ograničena upotreba suvereniteta i teritorijalnog integriteta po principu: ja ga konzumiran kad hoću a ti koliko možeš, zašto bi onda sada bila važna suverenost i teritorijalni integirtet BiH, na primjer.
Republika Srpska ima teritorijalni integritet i suverenitet u onolikoj mjerti koliko je to određeno Dejtonskim sporazumom, Ustavom BiH i Ustavom Republike Srpske. Svaki čovjek, podanik države, ima teritorijalni integritet, ako posjeduje zemlju, i suverenitet, onaj djelić koliki je propisan zaštitom privatne imovine i koliko je moguće u odnosu na broj stanovnika. Čim ga u svijetu, na osnovu pasoša, priznaju kao državljanina BiH, on ima suverenittet, svoj dio suvereniteta.
Čak i ambasador Ingliš ima svoj dio suvereniteta i teritorijalnog integriteta u BiH, iako nije državljanin BiH. To mu je, na osnovu međunarodnog prava, delegirala BiH od svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta.
Kada bih htio da budem dobar učenik ambasadorov onda bih samo rekao: Država Srbija je država a Kosovo to nije.
Iako ga je Amerika priznala odmah.
Kao što ambasador kaže: „BiH je priznata kao nezavisna, suverena država od Sjedinjenih država 1992. godine...“ ali tim činom se ne postaje država a još manje suverena ili integritetna. Postaje se samo ako njeni podanici samostalno donešenim ustavom potvrde ugovor (ustav) da stupaju u državnu zajednicu u koju unose svoj suverenitet i teritorijalni integritet i prenose na nju prava da silom, pravom i demokratijom, uređuje buduću zajednicu – dok nas unitaristi ili referendum ne razdvoji.

KRAH FINANSIJSKOG IZVIKIVANJA
Čitam da svi znaju sve o finansijama i krizama, i onoj iz 29. i ovoj iz 8. A sve je propalo.
Pa gdje su bili ranije. Ili ne znaju ništa.
Lenjin i komunisti su opet u pravu. Kapitalizam je truo.
Seru o svim tim sekundarnim kreditima i prenaduvanom balonu, o rizičnim transakcijama i o bankarskim gigantima. Stvar stoji ovako:
Imamo nesagledivo duboku provaliju nad kojom je pauk razapeo mrežu. Oko provalije stoje finansijski magovi iz američkog sna, čiji su preci u Ameriku došli kao golje, kriminalci i očajnici bez hrane i zuba, i puše, kube, dabome, koja je, svaka, valjana na unutrašnjoj finoći kože ženske bedre nevine kreolke. Nedaleko od provalije, lokalni šumar na ulici ispred svoje prikolice u kojoj živi, prodaje po kile ljeba jer mu je to višak od obroka tog dana pa želi da unovči a ne da baci. Siromašni Crnac stišće u ruci dolar i omišlja se da kupi po ljeba jer cijeli ljeb u prodavnici košta pet dolara. U taj čas jedan od bogataša predlaže mu da kovanicu dolara stavi na paučinu pa ako paučina ne pukne i dolar ne ode u bezdan daće mu dolar i deset centi. Ako ode, nikom ništa. Crnac vjeruje bogatašima i daje dolar. Oni stavljaju dolar na puačinu i on ne propada. Crnac traži svoje pare i dividende ali drugi bogataš kaže: stani, plaćam ti dolar i po ako ne propadne za sat. Prvi bogataš kaže: dobro ali prvo moraš meni platiti otkup opcije. Drugi plaća dolar i deset centi a prvi mirno puši kubu i stavlja lovu u džep. Drugi pita Crnca: OK? Crnac kaže: Yes. Treći iz američkog sna nudi dva dolara da dolar neće propasti za sat. Ali sada nudi Drugom iz Sna. Crnca više niko ne pita, on sam klima glavom. Drugi kaže: OK i uzima dva dolara i puši u tamnu noć... Ako sve bude OK, Crnac treba dobiti od Trećeg svoj dolar i deset centi.
Negdje pred zoru svi puše i čekaju razvoj događaja jer je opcija produžavana nekoliko puta, pare se prelijevale u razne džepove, Crnac drijema, sunce izlazi, paučina slabi opterećena rosom i puca, dolar propada u bezdan. Prodavač viška hljeba je svoj hljeb prodao drugoj skitnici, Crnac ostao gladan jer se samo slagao sa opcijama a izgubio dolar. Onaj Drugi koji je isplatio dolar i deset centi Prvom, zapalio je treću kubu koja košta 28 dolara i mirno sjeo u crnu limuzinu čuvši na radiju da centralna banka daje dva dolara kako bi se smirilo finansijsko tržište.
Eto, to je suština krize u ulici Wall koja uništava svjetske finansije.
Beskrupulozna trka za kapitalom i profitom stvorila je poseban sistem samoregulirajućeg sticanja bogatstva – na osnovu izvikivanja astronomskih vrijednosti za teško stečene tuđe pojedinačne sitne vrijednosti. Svi su zaboravili Marksa i njegovu storiju roba-novac-roba. Zaboravili su da je nova vrijednost samo proizvedena vrijednost a ne i izlicitirana vrijednost. Nije znak da je američka, kapitalistička ekonomija propala samo u krahu Ulice Wall nego, prije svega, u činjenici da propada američka industrija automobila, na primjer. Ako ne možete stići zaraditi na Fordovom istorijskom kapitalističkom izumu – pokretnoj traci u industriji, znači da ste propali. Izvikivanje vrijednosti vašeg automobila, makar i do basnoslovnih visina, neće poboljšati vašu produktivnost do isplativosti za vas, radnike i poresku upravu.
Propali ste.
Svijet mora naći način da internacionalnim zakonom zabrani Igre tipa Wall street u kojima milijarde vlasnika jednog dolara finansiraju kubaše, neproduktivnu industriju, budžetske deficite, rat u Iraku, world-žandarmeriju i instant demokratiju - i da se okrene socijalnoj državi i socijalnom tržištu. Inače će propasti i prije stvaranje vještačke crne rupe zbog Higsovog bozona.

INTERVJU BANJALUČKOM FOKUSU
· FOKUS: Kako ocjenjujete rezultate lokalnih izbora koje je postigao Savez nezavisnih socijaldemokrata? Prije izbora stizale su različite prognoze i ciljevi. Dodik je govorio o 30 opština a vi ste govorili o 50.
· VASIĆ: Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik ima obavezu da bude realniji. Nije dobro da se predsjednikove prognoze ne ostvaruju. Ja, kao kućepazitelj SNSD-a, imam obavezu da pokrećem mašineriju tako da ostvari što veći rezultat. Cilj koji je postavljen, na jednoj od sjednica Izvršnog odbora Glavnog odbora SNSD bio je da se ide na pobjedu u svakoj opštini gdje imamo kandidate. Dabome, nismo mogli reći: ovdje hoćemo, ovdje nećemo. Na osnovu toga sam govorio o pobjedi u 50 opština. Ja bih mogao sada da se pravim pametan pa da kažem da imamo relativnu većinu glasova u 48 opština i da je to to. Međutim, ja sam mislio na 5o načelnika, 46 u Republici Srpskoj i 4 u Federaciji.
· FOKUS: Gdje ste promašili?
· VASIĆ: Promašio sam u Bosanskom Petrovcu, svi smo promašili jer niko nije pominjao kao validnog tog kandidata iz Naše stranke. Promašio sam za Ugljevik, Šekoviće, Gacko, Istočni Stari Grad... Bijeljinu, Prijedor...
· FOKUS: Kako objašnjavate uspjeh Srpske demokratske stranke u Bijeljini i Doboju?
· VASIĆ: Ne bih to nazvao uspjehom. To je zadržana pozicija koja je posjedovana. Uspjeh je osvojiti nove pozicije. Mi smo sa 18 načelnika na ovim izborima došli do 41 ili čak do 42 načelnička mjesta u BiH (čeka se rezultat u Srebrenici). Srpska demokratska stranka je prije četiri godine imala 33 načelnika a sada 15. Mi smo im uzeli 15 opština. Dakle, nije uspjeh zadržati dvije opštine a izgubiti 18. Osim toga, U Bijeljini i Doboju nije na sceni vlast SDS-a nego je to više vlast kriminalizovano-pljačkaškog kolopleta čiji nastanak se veže za predvečerje rata. To je, dakle, građeno 18 godina, za to vrijeme odraste čovjek a SDS je za to vrijeme spleo interese, pljačku, kriminal, nelegalne poslove, pozicije, usluge, koristi i veliki broj ljudi povezao regularnim i neregularnim interesima. SDS kao stranka tu je dospio u drugi plan. U klasičnom smislu, tamo i ne postoji stranačka struktura. Ako neki Mićić mjesecima nosa pečene prasiće i dijeli narodu po bijeljinskim selima onda to nije stranka. Doboj se, pak pozicionirao, kao međugranični distrikt lopovluka i kombinatorike. A obje sredine su, u stvari, kriminalizovane enklave, ne politički prostori i tim punktovima ćemo u našoj organizaciji posvetiti posebnu političku pažnju. To su feudalizovani areali, to su fosilizovani konglomerati koji otkrivaju u šta bi se pretvorila Republika Srpska da je na vlasti SDS. Republike Srpske ne bi ni bilo. Ako i ne bi bila ukinuta ili prodana, sastojala bi se od petnaestak ili dvadeset područja u vlasništvu Esdeesovih kriminalaca ili kriminalnih klanova. Stoga je tamo teško pobijediti klasičnim političkim sredstvima, političkim tehnologijama. Naš uspjeh tamo je veliki, bez obzira što nismo pobijedili. Osvojen je veliki broj glasova i za to treba zahvaliti našim kandidatima i organizacijama. Mi ćemo sada sva iskustva iz ovih izbora analizirati i pripremati izbore za 2012. Htio bih da naglasim da su u rezultate ovih izbora utkane sve naše slabosti u tim opštinama na proteklih nekoliko izbora. Ne radi se samo golom rezultatu sadašnjih kandidata i sadašnje stranačke strukture.
· FOKUS: Čelnici SDS-a objašnjavaju da je to oporavak nakon cunamija 2006. i da kreću ka usponu.
· VASIĆ: Divim se alhemičarima koji sami sebe i druge ubjeđuju da od kalaja, blata i balege mogu, kuvanjem u izbornim porazima, proizvesti pobjednika. Ne postoje aditivi koji bi od SDS-a stvorili pobjedničku stranku. Nekoliko puta sam objašnjavao da je ta struktura nastala kao kajmak na narodnom, nacionalnom pokretu i da se umjesto gradnji stranke okrenula ka pljački. Kada su pljačkaši ojačali, otišli su, legalizovali svoj kapital a od svega je ostalo samo ime i predsjednik stranke. Kiša je pala, i kiša se nikad ne pada iz blata u nebo. Podsjetiću da smo 2004. imali za odborničke liste skoro identičan broj glasova, i mi i SDS – po 120.000. To je već tada bio krah SDS-a. Ovo je nastavak. Oni se zavaravaju Tadićevim glasovima na prijevremenim predsjedničkim izborima prošle godine. Ali to nisu lampice na osnovu kojih se donose zaključci ni za ove izbore ni za naredni period. Ove godine smo za liste dobili skoro 200.000 glasova i sa 330 odborničkih mjesta skočili na 460 mjesta u skupštinskim klupama lokalnih zajednica. Ukupno je 1.330 odborničkih mjesta u Republici Srpskoj.
· FOKUS: Kako onda ocjenjujete rezultat SNSD-a?
· VASIĆ: Prije svega, to nije cunami kako ga ocjenjuje predsjednik SDS-a. Nije ni iznenađenje kako ga ocjenuju neki strani posmatrači, mislim na 2006. Nije ni preuzimanje i nastavljanje nacionalističke retorike. Uspon SNSD-a je zakonit rast. Mi smo uvijek na izborima imali dvostruki rezultat ili više. I sada je to tako. Što to niko neće tako da posmatra, mi nismo krivi. Na ovaj rezultat, kome još trebamo dodati 45 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, na izborima 2010., gledam kao na završetak dugog puta u svjetlost. Dozvolite da poredam nekoliko bitnih činjenica koje nadilaze dnevni katastar:
o SNSD je očistio političku scenu Republike Srpske od kriminalizovane desnice utemeljene na ratnom humusu i kriminalizovanoj odbrani srpstva
o SNSD je postao najjača politička stranka u BiH bez koje se ništa ne može dogovoriti niti realizovati.
o Ovim izborima SNSD je stabilizovao obje političke scene, i ovdašnju i tzv. bosanskohercegovačku.
o Lokalna vlast SNSD-a, u kombinaciji sa republičkom, konačno je trasirala trajnost Republike Srpske u njenim dejtonskim okvirima u BiH.
o Porazili smo imputiranu kriminalizaciju šezdestminutaške, esdeesovske pa i ambasadske provenijencije jer su ljudi glasali za nas prepoznajući te optužbe kao montiranu diskvalifikaciju
o Porazli smo imputiranu podjelu na istok i zapad Republike Srpske jer smo pobijedili na cijelom području Republike. Ljudi su glasali za napredak lokalne zajednice a ne za podjele o kojima trabunja SDS.
o SNSD je politički proces i političke skupove, uz uloženu ogromnu dvanaestogodišnju energiju, uspio preobratiti iz mračnjačkih manifestacija SDS-a na kojima se ljude plašilo ustašama, balijama i izdajnicima, u događaje pune elana, pjesme i radosti, na kojima se pjeva i dolazi sa porodicom i djecom. To je najveći rezultat SNSD-a: promijenili smo stanje i svijest kolektiviteta i pojedinca. SNSD je i formiran da mijenja stanje jer je nastao 1996. kada se od SDS-a nije moglo ni disati a kamo li biti čistač ulice.
· FOKUS: Kažu da je u prostorijama Glavnog odbora u nedjelju, na dan izbora bilo neuobičajeno tiho, kao da nisu izbori. Neki kažu da niste kampanju organiozovali sa glavnim izbornim štabom.
· VASIĆ: Mi smo pripreme za ove izbore počeli odmah poslije Božića. Na terenu, u našim opštinskim organizacijama smo bili već sredinom februara. Mi imamo predizbornu tehnologiju postavljenu na viši nivo od svega što postoji na ovom prostoru. Imamo fleksibilno izborno tijelo koje nije klasični izborni štab. Imamo savjet kampanje u kome su čelnici i rukovodstvo stranke na čelu sa predsjednikom i koje se ne bavi operativnim poslovima nego samo strategijom i glavnim pravcima te eventualnom korekcijom. Naša predizborna tehnolgija je utemeljena na pokretanju i funkcionisanju cijele stranke kao izbornog štaba a ne na centralizovanom upravljanju i naređivanju. Naših 130.000 članova je u najvećem broju dio predizborne strukture koja funkcioniše sinhronizovano. To nema ni jedna stranka niti se to može organizovati ad hoc. To je tehnologija koja se gradila svih 12 godina. Mogu da odam jednu tajnu: još nismo ni izbliza iskoristili krajnje mogućnosti te nove stranačke tehnologije. O detaljima ne mogu govoriti ali mogu reći da je ključ u planiranju i raspodjeli posla na mnogo ljudi. Mi smo ovladali svim potrebnim procesima i imamo kreatore i izvršioce za sve. Čak i ako zanemarimo rezultat, po svemu ostalom, od slogan do scenografije i kandidata, mi odskačemo od drugih nekoliko decenija.
Ali mogu da im kažem da odskačemo nekoliko decenija i po rezultatu. Tek treba da se formira stranka koja nam u budućnosti može konkurisati.

SOKO SULEJMAN
I Sulejman Tihić bi ratovao. Opet.
Osokolilo ga to što je dobio 37 opština. Misli da je to 37 biragada. SNSD je dobio 44% teritorije, kao što navode Fokusovi geometri, pa šta?
Doslovno je u intervjuu Avazu rekao: „Može doći do ugrožavanja postignutog napretka, do podjela i, ne daj Bože, sukoba. Kada bi OHR sada otišao, to bi bila neminovnost. Ovo su naše procjene kao stranke koja ima najveći broj glasača u BiH.“
Iz čega zaključujem da pozive u vojsku neće dobiti oni Harisovi i Lagumdžijini. A Orić je u pritvoru.
Nije se Tihić samo osokolio. To je, izgleda zvanična politika i stav SDA. Jer sa takvim prijetnjama je izlazio i Bakir Izetbegović. Možda mogu da prihvatim da Tihić malo kupuje Bakira kako bi na kongresu sljedeće godine lakše prošao u trci za predsjednika stranke.
Ali, opasna je igra vatrom koju nazivamo ratom.
Sulejman Tihić je ipak premali lider za prevelike ambicije koje ima SDA i za očekivanja glasača, Bošnjaka i muslimana. Za takvog lidera, koji se oslanja na glasače, kojih je najveći broj, kako kaže, potrebna je veća mjera realnosti, mnogo veća od ratobornosti. I njemu mogu da kažem da ću mu pomoći da iskopa zimski rov na Trebeviću, a može i u nekoj pitomini, i lično ću biti njegov pomoćnik komandira rova za MPV (moralno-političko vaspitanje) i informisanje i telaliću pozive u rat. Pa da vidimo ko bi pošao sa Suljom u boj.
Osim toga, o kakvom napretku Tihić govori? Napredak u BiH je, koliko se razumijem, vidljiv samo u Republici Srpskoj.
Odlaskom OHR-a neće biti ništa ugroženo a sve će postati realno.
Realno je da Tihićevi i birači SDA nisu glasali za sukobe. To bi Tihić trebao da zna.
Krajnji cilj ovakvih istupa i zahtjeva da OHR ostane vječno, jeste ukidanje Republike Srpske i svođenje Srba na manjinu. Tihić bi htio da sebe i SDA predstavi janjetom sa vučjom krovločnošću i da glumi narodnjačku umjerenu stranku a da istrebljivački dio posla obavi OHR.
Tipični balkanoid.

IZBORI KO’ KINO
U dva, u četiri, u šest, u osam... tako se kod nas nižu izbori kao predstava u kakvom boljem kinu glavnog grada neke sretne zemlje.
Strani izdajnici su oduvijek, odmah poslije rata, izbore koristili kao mogućnost upravljanja ovom zemljom i njenim izratovanim narodima. To se u razvijenim zapadnim demokratijama kaže: manipulacija.
Prvo su pokušavali forsirati neke stranke koje nisu ratne, umjesto da su jednostavno zabranili ultranacionalističke kretenoide koji su se organizovali u SDSDAHDZ. To je išlo sporo, naročito sa folirantima iz Ceka. Potom su nastojali izbornim procesima suzbijati Esdees jer tako slabe Republiku Srpsku. A onda je Stranka nezavisnih socijaldemokrata ojačala pa je učinjeno sve da Esdees legne na rudu i koristi seksulani užitak u narodu poznat „s koljena“, sa istim ciljem – slabljenja Republike Srpske.
Znam da je mnogim stranim izdajnicima sada prisjela Igra Izbora jer je SNSD, neprestano udvostručavajući rezultat, došao do pozicije koja upravlja Bosnom i Hercegovinom.
No, to je njihov problem a naročito problem nedoučenih i nedoraslih eksperata i specijalista za najbolju evropsku i druge prakse.
Sada, kada je barem u uspješnijem, organizovanijem, stabilnijem, ekonomski utemeljenijem bh entitetu, politička scena stabilizovana i konačno uobličena u respektabilan generator realnosti i političkih stavova, neprestani izbori nisu više od koristi nikome. Dok su svi mali i nebitni, dok nema države i demokratske procedure i dok su na sceni samo strani plaćenici, izbori su svima dobri.
Nije dobro imati izbore svake dvije godine.
Bilo bi dobro sastaviti opšte i lokalne izbore. To bi doprinijelo daljoj kompaktnosti političke scene a stranke bi nakon izbora imale validniji legitimitet u vođenju društva, BiH i entiteta.
Ovako, imamo „slučaj Silajdžić“. Njegova stranka je na opštim izborima dobila rezultat koji joj omogućuje učešće u vlasti na nivou BiH a sam Haris je izabran za Člana. Sada je SBiH doživjela poraz. Haris i stranka imaju svoje pozicije i one se ne temelje na ovim rezultatima ali u sjeni stoji pitanje uvjerljivosti.
Istovremeno obavljanje opštih i lokalnih izbora dalo bi realniju sliku snage svakog političkog subjekta, uštedjelo bi koju paru svim budžetima, pročistilo bi scenu od bolesnika i BiH bi brže vodilo ka izlazu iz magli tipa Haristoposto.
Ali, kome to da kažem? Kada je još uvijek na velikoj sceni ukidanje, homogenizovanje, pojezičavanje, bosanizacija... sto posto Haris do Harisa.
A Haris nikome za nauk.

KONFERENCIJA ZA NOVINARE
7. oktobar 2007.
· POLITIKA SAVEZA NEZAVISNIH SOCIJALDEMOKRATA I KAO I IZVRŠNA POLITIKA VLADE REPUBLIKE SRPSKE DOBILA JE APSOLUTNU PODRŠKU I NAKON VREMENSKOG TESTA OD 2,5 GODINE
o NA NAŠIM GLAVNIM SKUPOVIMA BILO JE 230.000 LJUDI, ŽENA I DJECE
o NAŠE ODBORNIČKE LISTE DOBILE SU 196.000 GLASOVA. 2004. NA LOKALNIM IZBORIMA SNSD JE DOBIO 120.000 GLASOVA
o NAŠI KANDIDATI ZA NAČELNIKE SU DOBILI 267.000 GLASOVA
o DOBILI SMO NAČELNIKE, PREMA PRELIMINARNIM REZULTATIMA, U 41 OPŠTINI U BiH, OD ČEGA JE 38 U REPUBLICI SRPSKOJ OD 62 OPŠTINE
o 2004. SMO OSVOJILI 348 ODBORNIČKIH MANDATA U REPUBLICI SRPSKOJ A SADA, OKVIRNO 450 MANDATA
o TRI ŽENE SU NAČELNICI OPŠTINA A BILO JE OSAM KANDIDATKINJA
· PRVA POLITIČKA ČINJENICA JE DA JE SAVEZ NEZAVISNIH SOCIJALDEMOKRATA POSTAO POLITIČKA SNAGA BEZ ČIJE SE VOLJE NIŠTA U BiH NE MOŽE DOGOVORITI I PROVESTI
· SNSD JE POTPUNO PORAZIO RATNU KRIMINALIZOVANU DESNICU I POČISTIO JE SA POLITIČKE SCENE. TO ŠTO SU U RUKAMA ESDEESA OSTALI BIJELJINA I DOBOJ, TO NE ZNAČI DA JE ESDEES PREŽIVIO – RADI SE O KRIMINALIZOVANIM I FEUDALIZOVANIM ENKLAVAMA KOJE SAMO POTVRĐUJU PRAVILO O PROPASTI ESDEESA. ESDEES JE IZGUBIO VLAST U 15-16 OPŠTINA A NIJE OSVOJIO VLAST U DOBOJU I BIJELJINI NEGO JE SAMO ZADRŽAO.
· NA OSNOVU PODRŠKE GRAĐANA SNSD JE PORAZIO ŠEZDESETMINUTAŠKE, ZGRADAŠKE I KRIMINALIZOVANE OPTUŽBE KOJE PREMA NAMA I PREMA REPUBLICI SRPSKOJ VODE SARAJEVSKI POLITIČKI BULJUCI, OSTACI RADIKALA, ESDEES I DIO MEŽUNARODNE ZAJEDNICE
· POPTUNO JE PROPALA ESDEESOVA IMPUTIRANA PODJELA NA ISTOK I ZAPAD REPUBLIKE SRPSKE JER JE SNSD OSVOJIO LOKALNU VLAST I U SJEVERNOM POJASU I NA ISTOČNOJ VERTIKALI
· NAMA, ZANATLIJAMA, KOJI SE BAVIMO POLITIČKOM KOLEKTIVIZACIJOM, POSEBNO JE DRAGO ŠTO SMO USPJELI DA POLITIČKE SKUPOVE NA KOJIMA SRBE PLAŠE USTAŠAMA I BALIJAMA PRETVORIMO U POLITIČKE PRAZNIKE SA PJESMOM, RADOŠĆU I APLAUZOM, NA KOJE LJUDI DOLAZE SA PORODICOM I DJECOM. SNSD SE ISTINSKI ZAHVALJUJE BIRAČIMA I GRAĐANIMA ZA POLITIČKU RADOST I PRAZNIK KOJI SMO ZAJEDNO KREIRALI U POSLJEDNJIH 45 DANA.

HRVATSKI OPSTANAK
Izbori su naša borba za opstanak, poručio je uzoriti kardinal Vinko Puljić.
To možda govori o tome koliko se i kako vjerski dužnosnici miješaju u politiku ali govori i o tome da nešto temeljno u Državi BiH nije u redu.
Izbori bi trebali biti demokratski poligon u borbi za nijanse boljeg života, u ovom slučaju na lokalnom nivou.
Ali, mi nemamo tu sreću.
Sarajevo, u saradnji sa Internacionalnim unitaristima d.o.o. neprestano nameće tehnologiju ukidanja Republike Srpske. Sada vidimo da se i Hrvati, narod, nacija, dakle, ne teritorijalno politički kolektivitet, osjećaju predukinuto. Dakle i Hrvati a i Srbi su u situaciji da predupređuju ukidanje i da se bore za opstanak. U takvom okružju i ozračju teško je izbore organizovati kao društveni odabir ili sociološki događaj.
Savez nezavisnih socijaldemokrata borio se za lokalnu razvojnu tematiku ovih izbora kolikogod je to mogao. Više od 250 hiljada ljudi je bilo na našim skupovima. To je pregledno na našem sajtu. Ponegdje su nas ljudi čekali i do 23 časa, kao u nekad tvrdim esdeesovim Štrpcima kod Prnjavora. U Smrtićima je bilo više od hiljadu ljudi iako nije dolazio niko od rukovodstva SNSD-a. Svuda smo predstavljali sve kandidate za odbornike, ukupno njih 1.570. U svakoj opštini su govorili nosilac liste i kandidat za načelnika. To je znak dominacije lokalnih tema, o čemu su svjedočile i neke nevladine organizacije. Jasno je da se nacionalnim, ustavnim i bh pitanjima uopšte ne bave nosioci lista i kandidati za načelnike. SNSD se nije bavio ni drugim strankama jer nije imao kime da se bavi. To što postoji od opozicije to je samo ime stranke i poneka individua u liku predsjednika.
Drugi su se bavili zgradama, avionima, vilama, podjelom Republike Srpske...
Hrvatska javnost, dio, ove izbore upotrebljava i kao temelj novih nadajućih prekrajanja u BiH. Kao: ako svi izađemo i glasamo obilježićemo precizno naš teritorij i onda ćemo zahtijevati da to u ustavnim promjemnama bude naše.
U tu svrhu se lansira i teza da će Republika Srpska nakon ovih izbora narasti na 52% teritorije BiH jer će Drvar, Glamoč, Grahovo i B. Petrovac imati Srbe za načelnike a kantonalna i federalna vlast, i tako, godinama ne kontaktira sa vlastima u tim opštinama (ne znam za kantonalne ali federalna ne kontaktira ni sama sa sobom).
Ta teza želi da te opštine ugura u Republiku Srpsku kako bi se utemeljio zahtjev za nova prekrajanja.
Eto, i za to služe izbori.
Nema ništa od prekrajanja. Može SNSD pobijediti i u Sarajevu ali dejtonske unutrašnje granice su svetinja.
Mada, privatno, ne bih imao ništa protiv kada bi neki kanton donio odluku da se pripoji Republici Srpskoj.

NEDODIRLJIVI UHAPŠEN KAO PAS
Uhapšen je.
Šehid. Samo što je živ. Junak. Heroj. Simbol pravedne borbe protiv agresora na BiH.
Pripadnik Armije Republike BiH.
Vlasnik prava da podržava kandidata za načelnika. Lokalni reis, patrijarh i papa. I šire.
Pravomoćno oslobođen optužbi za ratne zločine na području Srebrenice jer nema veze ko je klao po srpskim selima oko zaštićene nenaoružane zone i ko je na Badnji dan zakivao zaklanu srpsku djecu na vrata ognjišta koje je zauvijek zatrto i zaklano.
Klijent Advokatice Plavuše.
Dakle, bačen je na pod u nekom sarajevskom ćumez-restoranu, kao pas i svezan kao divlji vepar, Naser Orić.
Sramota.
Tim činom je ukaljana čast šehida i boraca za slobodu, nezavisnost, samostalnost, boraca protiv Srba, dijelom i protiv Hrvata.
Nemoguće.
Čim bude pušten, gospodin Naser (Tako je govorio Koštunica: gospodin Legija – heroj Slobinih Slobodnih Oslobodilačkih Ratova, otomica, ucjena i pljačke – op.a.), treba da bude dopremeljen na zvaničnu audijenciju kod Sulejmana Tihića Bez Bakira i kod Harisa Od Predsjedništva (u zgradi gdje je stolovao Bakirov otac i otac Islamske Deklaracije koja je kao malog idejno nadahnjivala Nasera Orića da krene u istorijski misionarski pokolj, kasnije božjim proviđenjem pobjegne od genocida i kroz hašku Sodomu i Gomoru stigne do pravomoćne slobode).
Ne treba audijencija kod Zlaje Esdepea Za Promjene – isporučiće ga u Gvantanamo.
U stvari, treba sve učiniti da se Naser prvo Oslobodi Svih Optužni pa da se onda pusti iz pritvora. Tako bi izgledalo da se ništa nije desilo i čast boraca za Državu BiH, čast AR RBiH, čast Klinotna koji se borio za BiH i onog Bona iz Ju tu, čast Kristijan Amanpur... bila bi sačuvana.
Nema smisla da neko ko je imao takvu vojsku koja može da kolje djecu, ko je pobjegao ispred srpskog genocida i koga je Haški tribunal, najpošteniji sud od Sudnjeg Dana, oslobodio pravomoćno i poslao direktno u legendu, bude hapšen zbog ucjene i love. To su trivijalne stvari. Pa svi su drugi pljačkali, i u ratu i poslije rata. Gradili sebi pumpe, kupovali preduzeća budzašto i pola grada, neki od fabrike za opuške do fabrike za skinute pivske čepove, švercali oružje. Pa usrani Srbi koji su pljačkali, reketirali, švercali naftu... sada hodaju slobodno. A da naša slika i dika Naser bude u ćumezu.
I da se ruši mit naše časne vojske koja se sastojala od Žutih peruški, Džamijskih šejtana, Zelenih stršljenova ali i isto tako i njihovih časnih vojski (jer nema smisla da smo ratovali protiv običnih bandi), časnih Čedinih koljača golim zubima, Kockatih kamatara (kama za klanje Srba i sličnih).
Da se ruši mit svih časnih ratova koje su nastali iz demokratskog krila SDSDAHDZ.
Neko će reći da se za Državu BiH borio takav šljam kojeg se mora hapsiti sa prljavih sarajevskih podova.
Neko će reći da nema smisla krvave kame miješati sa kamatarenjem.
Neko će reći da je to i tako opljačkan novac pa bolje da ga iznudi i pere Naš Naser nego gulikože koje nisu zaklale ni jednog Srbina.
Neko će, za sto godina reći da to nije bio slobodarski rat nego rat za vježbanje tadašnjih i budućih kriminalaca.
Sramota.

OBILJEŽITI MEĐUENTITETSKU LINIJU
Međunarodne snage koje su ovdje donijele opšti okvirni ram za mir, svojevremeno su precizno obilježile međuentitetsku liniju sa onim metalnim cijevima i crvenim limovima na vrhu. Kako se Država BiH paralelno anarhizovala i demokratizovala a Srpska Dtžavotvorna Demokratska Stranka, uvlačila pod rep strancima zarad produženog boravka na velikom pljačkalištu, nestajala su i obilježja međuentitetske linije. Dio je otišao kao ukraden a dio je sklonjen da ne bi bilo granica među nama.
Od tada su počele reforme koje znače ukidanje entiteta sa naglaskom na Republiku Srpsku.
Međunarodna zajednica pojačava pritisak na BiH, konkretnije: na manji dio bih, na Republiku Srpsku, da se ide u ustavne promjene. To mora da bude kompromis predstavnika tri naroda, kažu.
Ima samo jedna sitnica: nismo imali kompromis kada smo utjerani u Dejtonsku BiH, zašto bi sada bili radi i sposobni za kompromis?
Za realan i djelotvoran početak ustavnih promjena treba učiniti prvi korak: ponovo obilježiti međuentitetsku liniju.
Tada bi elaboracije lobiranih djelatnika, kao što je ona iz Venecijanske komisije, od nekog njenog zamjenika sekretara, bile suvišne ili bi bile realne.
Izvjesni Tomas Merkert izvrsno je naučio sarajevski bosanski jezik pa je lansirao svoje mišljenje, predočivši ga kao stav Venecijanske komisije koja ima značaja za ustavne promjene u BiH kao mini suknja babe Mare za njenu krsnu slavu, o tome da treba ukinuti kantone, vitalni nacionalni interes suziti, entitetsko glasanje potpuno ukinuti ili uštrojiti, pokušati ukinuti Dom naroda Parlamanetarne skupštine BiH, ojačati Vijeće ministara a ujaloviti predsjedništvo BiH, uspostavioti Vrhovni sud BiH, BiH prekomponirati u nekoliko regiona umjesto sadašnjih entiteta...
Da bi izbjegli ovakva internacionalna sranja o tome šta je najbolje za nas, potrebno je ponovo obilježiti međuentitesku liniju.
Da znamo s čim ćemo u svatove.
A ustavne promjene?
O tome sam već govorio, ali da ponovim:
· Republika Srpska nedodirljiva, nepromjenjiva, nepomjerljiva – dejtonske unutrašnje granice u BiH se ne mogu mijenjati
· Entitetsko glasanje betonirati
· Nadležnosti BiH i entiteta vratiti na propisani dejtonski spisak
· Apsolutna tripartitnost u svemu što je na nivou BiH
· Apsolutna konsenzualnost u odlučivanju na niovu BiH
· Ukidanje vojske
Inače će se raspad bivše Jugoslavije završiti u Bosni i Hercegovini.

ZADNJI TRZAJI ESDEESA
Rat kojeg je Esdees počeo i u Doboju a dijelom i u Bijeljini, i time u bitke uvukao i Esenesde, što je prevaziđena izborna tehnologija, znak je posljednje faze raspada i propasti te društvene grupe za ratne štete nad Srbima, Bošnjacima a i Hrvatima.
Esdees, taj univerzalni balkanski ukopnik, taj grobar srpskog naroda u BiH, srpskih teritorija u BiH, fabrika i opštenarodnih dobara, sahranio je sve čega se dotakao. Nije sahranio samo pare koje je stavljao u svoje džepove.
Njihova propast pečatirana je gubitkom na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj, 2007. u koje su se toliko uzdali. Pozajmljeni kandidat iz Šešelj-jugenda, stanoviti Tadić, bio je pouzdan znak gubitka mada im se to tada nije moglo dokazati.
Sada su životinjskim instinktom osjetili da su Doboj i Bijeljina dvije posljednje jazbine spasa. I stoga je toliki rat, od kamenica do prljavih riječi. Kupovine glasova i trošenje budžetskih ili privatnih para u te svrhe uobičajeno je krzno Esdeesa koje se nikad ne linja. Kada smo bili u najžešćem političkom sučeljavanju sa radikalima, u eri Rasplašenog Poplašena, oni su nam dokazilvali da nam Esdees uvijek krade između deset i petnaest posto glasova. Onda smo se mi obučili, organizovali i izborne procese doveli do regularnosti koja se može smatrati realnim izrazom volje birača.
Vladavina Esdeesa u Bijeljini i u Doboju presudnija je za njih nego za bilo koju drugu stranku.
To bi bio još uvijek dovoljan izvor neregularnog finansiranja i kadrovskog inkubatora koji bi stranku mogao održati u životu do 2010. Oni se nadaju da će udružene šezdesetminutaške postrojbe, u sadjestvu sa jakim artiljerijskim snagama ilegalnog krila Bosanskog Ohaera a uz podršku topografa iz ambasada kao i intelektualističku logistiku Slobodnih Mišljenja, slomiti Dodika a time i umanjiti značaj Esenesdea. Onda bi dobri truli Esdees ponovo došao u sedlo. Robe za trgovinu još uvijek ima: za plivanje na sceni i dozvolu za pljačku, može se krčmiti samostalnost Republike Srpske još cijelu deceniju.
Ali, mogu da im poručim da su prdnuli u čabar, bez obzira kako će proći u te dvije opštine. Sa vlasti silaze ratni idioti, čak i u jednoj Sloveniji, jedan od najboljih esdeesovaca, Janša, jaše u mrak. Radikali se dijele na elementarne čestice, HDZ (ZG) se evropeizirao...
Čeka se još samo Sarajevo.

ŠKODA MALIH STRANAKA
Predizborne televizijske hronike i ekranizacija kandidatskog, lidersakog i stranačkog obraćanja kao i politički skupovi, saopštenja i posjete ustanovama emotivno-sažaljevačkog miljea stranačkih lidera i nezavisnih kandidata, pokazuju svu prljadiku i crvotočnost politike kao nastrane ljudske sudbine.
Ako je takva demokratičnost, otvorenost i neselektivna dostupnost političke scene sračunata da omogući zadovoljavanje ljudskih prava da se kandiduje, onda je cilj postignut.
Ali šta je sa ljudskim pravima koja su tim činom ponižena?
I šta je sa obavezom da se sačuva ukupna društvena ekonomska, politička i finansijska supstanca?
Birači, građani i javnost uopšte imaju pravo da budu zaštićeni od najezde političkih gubara, mucavaca, tetkinih izbornih favorita, marginalaca iz Anikinih vremena, voajera, onomatopejaca, umišljenih veličina u čijim transverzalama svaka kurvetina sa željezničke stanice ima pravo da javnosti predoči da je Greta Garbo ili Grejs Keli i genetskih protestanata protiv vlasti.
Izborni suverenitet javnosti, izborni dignitet kao i legitimitet mozaika vlasti koji se ustanovi nakon izbora, treba zaštititi od najezde autista, skakavaca i političkih zlatica.
Nisu samo u pitanju pojedinačni nezavisni kandidati ili familijarne stranke u srazmjerama mjesnih zajednica, niti od sumnjivih stranih organizacija instruisani poktreti za ovo i ono. U pitanju su i neke parlamentarne stranke i lokalne prilude koje godinama šibicare i foliraju na političkoj sceni.
Izvjesni azijatski lik Krsmanovića iz Foče godinama zamazuje oči ambasadorima, Bošnajcima, vladikama i unitaristima, govoreći svakom njegovu uhougodu. Dobro što to radi njima ali on to radi i građanima Foče.
Nekidan je izjavio da je on regionalni lider i jedan od lidera istočnog dijela Republike Srpske.
Ova rečenica dijagnosticira individualnu boljku poremećenih skala ali i otkriva iz koje je kutljače i i iz kog čanka je uzeta ova ambasadska kaša koja je suženom podobrvskom političkom obzoru Krsmanovića sugerisala samosvijest o njegovoj veličini.
Kada još dodamo ovome i njegove nejavne pripovijesti po kojima su Američani odlučili da njega promovišu i grade tako da, kada dođe vrijeme, sruši Milorada Dodika, onda je gotova slika bolesti ovog mitskog bića. Ako išta znamo o politici onda je to da bježimo od političara koji nosi ogromne životinjske obrve.
Dakle, tih Krsmanovića, puna je politička scena, od kapitalaca do planktona.
U nekim sredinama koje se zovu opštine, kandidovalo se i po sedam – osam stranaka na čijim listama se, ukupno, nalazi i više od stotinu kandidata. Zna se desiti da je to četvrtina ili petina ukupnog biračkog tijela. Ima porodica koje imaju kandidate na dvije ili tri liste.
Sve je sloboda, razumijem. Ali, šta se događa u praksi. Političke, društvene i ekonomske promjene mogu da provode samo jake stranke koje imaju galsovne zalihe koje im omogućuju da ne podliježu ucjenama i erozivnim nagodbama u odlučivanju. Njih na ostvarenje programa obavezuje upravo ta količina glasova.
Male stranke ne obavezuje ni program jer ga ni nemaju. Ali ih na napredak i rad u korist građana ne obavezuju ni glasovi jer ih imaju tako malo da u tom smislu ne znače ništa. Takvi ljudi, kad budu izabrani, služe samo za podmićivanje, reketiranje, ucjenjivanje i najbezočniju trgovinu za koju je seksualna usluga iza one željezuničke stanice transparentna napredna transakcija.
To rasipanje društvene energije treba spriječiti na svim nivoima izbora u BiH. Inostrani demokratski foleri nastoje stvaranjem tih pokreta i stranaka, u sadejstvu sa domaćim bolesnicima, stvoriti utisak o efektima svog demokratskog rada i oprati pare koje dobijaju za finansiranje demokratske scene.
Domaće inastitucije zakonodavstva moraju podići pragove učešća u izborima kako bi se postigli veći društveni efekti tog demokratskog procesa.
Inače će se sve pretvoriti u igru mnogo olinjalih mečaka ispod poderanih šatora a uz zvuke popucalih bubnjeva i psovke zadriglih dresera.

CJELOVITOST ISPOD DEJTONA
Kad god Lajčak izjavi nešto neutralno, nešto dijagnostički korektno, nešto što govori jednako o svima, odmah se pokaže kako bošnjačke Age Sarajlije Miroslava Lajčka i instituciju visokog predstavnika žele da privatizuju i spuste na niske grane: šta on priča, on je tu da učvršćuje BiH a ne da je razbija.
Koliko shvatam, visoki predstavnik je tu radi Dejtonskog sporazuma a on niti pravi BiH niti je razgrađuje. U njemu već postoje dva entiteta i tri naroda. Ona je u startu dovoljno razgrađena da se ladno raspadne što ni divizija visokih predstavnika ne može spriječiti. Naročito ako se Sarajevo ponaša kao Miloševićev Beograd.
Ne mogu da budem tumač Lajčakovih moždanih vijuga ali se kladima da je upravo na to mislio kada je iznio tezu o Sarajevu i Banjaluci kao kopiji relacija Prag – Bratislava i Beograd – Podgorica.
Jer, druga formula i ne postoji. Neko je iskorišten, neko hoće da dominira. Sve ostalo su pitanja manje ili više sofisticirane tehnologije.
Sarajevo by Sloba, teroriše Bosnu i Hercegovinu već više od decenije i po. Neprestana presija na Republiku Srpsku i na Srbe koji treba da prihvate kolektivnu krivicu za sve genocide ovog svijeta, a u posljednje vrijeme i na Hrvate koji su se drznuli da traže neku sitnicu – televizijski kanal, uz neprestane zahtjeve za centralizacijom i unitarizacijom svega postojećeg, postaje neizdržljiva. Samo tako je Sloba volio Crnu Goru. I samo tako je Sloba pravio državu. I šta je ostalo?
Bošnjačke stranke osule su paljbu na Lajčaka a SDA mu postavlja istorijskih deset pitanja za stanje za koje su oni isključivo odgovorni. Jer, nije Lajčak sa Esdeesom planirao rat i i izvodio podjelu ljudskog, materijalnog i teritorijalnog plijena po BIH, nego upravo Esdea. Sve o čemu sada govore kao o neprovođenju Dejtona, njihovo je eksluzivno djelo. Može biti spora samo u nasljednim pravima sa njihovom posestrimom Lijepom Esdees.
Umjesto da se zapitaju gdje su pogriješili, bošnjački političari, vlasnici bošnjačke teritorije i sirotinje, produbljuju jazove u BiH. Umjesto da nešto urade za BiH, oni je svaki dan dijele. Umjesto da pokažu toleranciju bosanskohercegovačkog islama oni demonstriraju kung-fu ahmadinedžad. Umjesto da uvaže činjenice o dva entiteta i tri ustavna naroda, oni praktično djeluju da od BiH načine begovat, da Srbi i Hrvati kod njih budu u najmu ili da eventualno zemlju dobiju u napolicu.
Ako bišnjačka opcija nije sposobna da politički uobličava relanost i da realno artikuliše političke projekcije, može barem da shvati da su se sve relacije tipa Beograd – Podgorica, završile istim rezultatom.
Za to im ne treba kladionica.
SRJ i Čehoslovačka su bile najklasičnije evropske države. U tim državama svi starinski evropski državni organi su funkcionisali, nije bilo građanskog rata i sukoba između odnosnih dijelova. Pa je sve ipak završeno podjelom ili odvajanjem.
Dejtonski sporazum koji drži BiH na okupu, podvlačim: drži je na okupu, na daleko nižem stepenu je garancije za nešto što se uobličilo u državu, od klasične države kakve su bile SRJ i Čehoslovakia.
Dakle, ako državnost pomenutih dviju zemalja, pa i u slučaju Kosova i Gruzije, nije pomogla u gradnji begovata, ne treba to očekivati ni od Dejtona. To može uraditi samo tolerancija, pravedna raspodjela interesa i prava i čuvanje imetka svih, od vjere do teritorije. To je najbolja garancija za BiH. Inače od nje neće ostati ni i, za godinu ili stotinu, manje je bitno.

GREGORIJANSKI KOLOTOK
U čemu je istorijski značaj velikog Sipa-Projekta u borbi Države protiv Republike Srpske?
U tome što neki misle da je to mali korak za Sipu a veliki za Državu.
Sipa je pokazala svu svoju jad i bijedu manipulativnog amorfnog tijela za istrage i zaštitu čiji su najveći dosadašnji uspjesi u provjeravanju kandidacionih i predizbornih navoda političara o tome u kojim su strankama bili čalnovi i koliko automobila imaju, jer je dozvolila da bude poluga prisile kojom upravlja šezdesetminutaški lobi logiciran i instruiran u antidodikovskom terorističko-diverzantskom kampu od strane neidentifikovanih ambasadora i begova.
Sipa nagovještava ozbiljniju orijentaciju sistematske upotrebe zajedničkih, državnih, ustavnih i nametnutih organa BiH protiv jednog svog temeljnog dijela. Sipa i sarajevski član Predesjednoštva BiH, Haris Silajdžić, glume državne male staljine u pokušaju disciplinovanja jednog sastavnog dijela države BiH.
Tome nije cilj da se pokaže efikasnost samonazvane države i samonazvanih državnih organa već da se suzbije ukupna efikasnost Republike Srpske i dokaže kriminalizacija svega postojećeg u Republici Srpskoj. Nije moguće drugačije objasniti ekonomski skok i preskok koji je izvela Republika Srpska nad Federacijom, što priznaju i objektivni posmatrači u sarajevskim medijima. Zadnji adut je kriminalizacija.
To je dugoročni projekt sračunat do 2010. i opštih izbora ali i do 2014. Međunarodni kombinatori imaju vremena.
Drugi kolosijek tog projekta je genocidiziranje Republike Srpske.
U kombinaciji ta dva procesa, računaju, sarajevski i internacionalni Dabići, stvoriće se uslovi da ukidanje Republike Srpske postane stvar koju ne treba objašnjavati i za koju se ne treba izvinjavati.
Potpomoći će i treći kolosijek – kolosijek svjesne samodestrukcije Federacije BiH jer će to poslužiti kao dokaz da entiteti ne mogu da opstanu.
U tu svrhu se pokreće sva mašinerija protiv bilo čega hrvatskog u BiH, od entiteta do tv-kanala.
Dakle, nije cilj samo pokoriti Republiku Srpsku i Srbe u BiH, inače bi se revitalizovala stara ratna savezništva šahovnice i Esdea-barjaka. Cilj je pokoriti cijelu BiH, i Srbe i Hrvate.
Pomoći će i četvrti kolosijek sa domaćim izdajnicima. Nije slučajno Esdees tužio Vladu Republike Srpske za izgradnju zgrade Vlade. U tom gregorijanskom kolotoku Esdees igra ulogu kao kninski Srbi kod Miloševića: ako nešto naprave, dobro je, ako ne naprave, koje jebe, bre narod, važno je šta će reći istorija.
Nekoliko stvari je sumnjivo u slučaju Sipa protiv BiH-neprijatelja Br. 1 – Republike Srpske.
Zašto je Sipa zahtijevala dokumente bez sudskog naloga i sudskih procedura?
Zašto su se naknadno pojavili ti nalozi?
Zašto je američki ambasador javno negodovao što Vlada Republike Srpske ne pušta Sipu u svoje dveri?
Na osnovu čega je Tužilaštvo pokrenulo cijelu proceduru?
Da li je za to dovoljno iznošenje sumnji i diskvalifikacija u manipulisanim i instrumentalizovanim sarajevskim medijima koje društvo trpi kao javne a oni se legitimišu kao prostitualni?
Da li je cilj nad Republikom Srpskom provesti Proceduru Jelavić?
Kakogod IQ-domaći i strani idioti odgovorili na ovaj test, rezultat će biti isti: dalji gubitak povjerenja u BiH, dalja samodestrukcija tih državnih, krovnih ili zajedničkih institucija, dalje onemogućavanje gradnje novih zajedničkih funkcija, onemogućavanje evropskog puta...
Sa krajnjim rezultatom: Bratislava/Podgorica one way ticket.

OPASNA IGRA GENOCIDOM
Bosanskohercegovački lažov Broj Jedan, sa vrhunskim rangom jer je predsjedavajući PBiH, Haris Silajdžić, poznat po monstruoznim lažima o stotinama hiljada silovanih muslimanki u Prvom bosanskohercegovačkom ratu, od strane Srba, naravno, nekidan je neovlašteno lagao u ime Države, pred Ujedinjenim nacijama. „200.000 ljudi je ubijeno tokom rata, od čega 12.000 djece, 50.000 žena je silovano...“ rekao je HS.
Haris Silajdžić nije obični lažov.
On je monstruozni lažov jer laže sa predumišljajem i sviješću da će ono što se kaže u zgradi Ujedinjenih nacija ući u zapisnike i dokumente i ostati arhivirano za sva vremena. Nakon nekoliko decenija to će poslužiti kao dokaz da su Srbi genocidan narod koji nema pravo da živi u BiH.
Haško tužilaštvo je objelodanilo da će u izmijenjenoj optužnici za Radovana Karadžića, paljanskog opsjenara teretiti za nekoliko genocida, najmanje za dva. Prvi optužujući genocid je u deset opština za devet mjeseci 92. A drugi genocid je u Srebrenici.
Predsjednik Saveza udruženja logoraša BiH je rekao: „Dobro je za nas ukoliko može doći do presude za genocid u tim opštinama“. Rekao je i da mu je obećano da će se u optužbi za genocid naći dvadeset opština i da će on insistirati da se u genocid uvrsti i Doboj.
Haris Silajdžić je rekao da je Dejton trebao da poništi rezultat genocida a to znači da ukine Srbima u Bosni i Hercegovini sva kolektivna prava, pa čak i pravo na evidenciju jezika, vjere i nacije, kako se sada nastoji postići sterilisanim popisom dvonožnih živih bića u BiH. Kako to nije uradio Dejton, on zahtijeva da to uradi UN, ukidanjem Republike Srpske i oduzimanjem Srbima svih prava. Jer, to proizlazi iz njegovog zahtjeva.
Bošnjačka politika je sve karte bacila na genocid, od tužbe protiv SRJ, preko srebreničke tragedije kao političkog programa do licitiranja sa ubacivanjem opština i mjesnih zajednica u genocidnu mapu puta kojim treba istjerati Srbe iz BiH.
Bez obzira što rizikujem da budem optužen za svašta, moram reći da se genocid ne ustanovljuje sudskim spisima čak i u slučaju kad se presuđuje. Genocid je stvar istorijske nauke i činjenica koje se ne mogu ustanoviti u politizovanom sudu i tužilaštvu niti u podivljaloj nacional-vjerskoj šizofreniji.
Da bi se ustanovio genocid mora postojati država i vlast koja svojim pravnim sistemom, sistemom sile i izvršnom vlašću sistematski djeluje na istrebljenju jednog naroda. Genocid se ne ustanovljuje presudom jednog suda, molbom tužuiocu da uvrsti ovu opštinu ili mjesnu zajednicu u genocidna područja, ne realizuje se za tri dana i ne može se smatrati za genocid masovni divljački zločin kojeg su počinili i pripadnici regularnih jedinica ali i pripadnici paravojnih formacija koje nisu bile pod komandom bilo koga a naročito se ne može ustanoviti genocid ako nemate ni jednog akta, odluke ili zakona koji nalaže i organizuje čin uništenja jednog naroda.
Haški sudovi su politizovani sudovi. O tome nema spora.
Za zločine koji su počinjeni u Srebrenici i drugim opštinama, kao i u Sijekovcu, Konjicu... nigdje ne postoje odluke nijednog organa vlasti. I o tome nema spora.
Igra genocidom, u koju je uključen i Haški tribunal, ima jedan jedini cilj: stvaranje islamske republike na području BiH. Drukčije nije moguće objasiti „želju“ „žrtve“ da u jedinstvenoj državi, bez entiteta, živi sa svojim „dželatom“.
Za posljedicu će, međutim, vjerovatno imati realizaciju relacija Bratislava – Prag i Beograd – Podgorica.
O kojima je prvi govorio Miroslav Lajčak, što me neobično veseli.

STARIJI RAZVODNIK TIHIĆ
Sulejman Tihić: „Ukoliko bi se OHR povukao prije implementacije Dejtona onda bi, vjerovatno, došlo i do sukoba“.
Izrekao je to Tihić objašnjavajući zahtjeve Esdea o tome da se vrati ustav BiH dok je ona bila Republika, odnosno mitsko biće, pola fildžan pola sarajevska čaršija s desne strane Miljacke.
Stvar sa Republikom BiH je završena onog dana kada je potpisan Sporazum o parafiranju Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. A koliko se sjećam potpisali su Mate Granić i Milan Milutinović i još neko u ime BiH.
U Članu 1 se kaže: „Završeni su pregovori o Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH i njegovim aneksima. Strane i entiteti koje one predstavljaju obavezuju se da će potpisati ove sporazume u Parizu u njihovoj sadašnjoj formi, u skladu sa članom III čime će oni stupiti na snagu i što će predstavljati datum od kada će postati operativni“.
U Parizu su sporazumi potpisani, kao što je poznato.
Zašto je bitan ovaj citat?
Bitan je jer su Američani već u Dejtonu Republiku BiH i njene organe smatrali mrtvima kao što i jesu bili. Stoga je i zahtijevano i potpisano to „što će predstavljati datum kada će postati operativni“.
Nije, dakle, uzeta u obzir ratifikacija jer bi se sve moglo ratifikovati u parlamentima SR Jugoslavije i Hrvatske ali se nije imalo gdje ratifikovati u BiH pošto su RBiH i njen parlament bili mrtvi i nepostojeći. Ta RBiH nije imala ni teritoriju, ni podanike ni organe niti je mogla emitovati vlast.
Sada Tihić prijeti ratom.
Kao i njegov prethodnik, rahmetli Izetbegović koji je rekao da će za BiH žrtvovati mir a to znači ljude, muslimane, Bošnjake.
Kao i njegov potpredsjednik Bakir.
To što radi Tihić i SDA nije više ni samo politički autizam. To postaje prijetnja BiH. Šta god ko uradi, prijeti se ratom, sukobima i raspadom.
Tek se sada vidi kakvu je šansu prokockao Lagumdžija koji je samozaljubljeno poletio u ratnu vlast, umjesto da je bio opozicija i poslije rata iskoristio taj kredit da na scenu stupi kao politički faktor postratne, mirne BiH.
Sada, sva tri ljiljana, nemaju realnu političku opciju, osim kvaziratne. Nerealno se uzdati u Ohaer i potpuno provođenje Dejtona jer to potpuno provođenje znači ukidanje Republike Srpske. Nerealno je komponovati ilahije i kaside o RBiH.
Nerealno je prijetiti sukobima. Neka Tihić uzme puškicu, neka iskopa sebi rov, evo ide idealno kišno i zimsko vrijeme za rovove, pa neka vidi ko će mu se pridružiti.
Neralno je da će se ispuniti želje unitarne čak i ako bi OHR ostao cijeli ovaj milenijum.
Vrijeme je za neke druge Tihiće, moj Sulejmane.

POLITIČKI OPIJATI
Esdea, stranka iz čuvenog tragičnog trolista SDSDAHDZ koji je na visokotehnološkom nivou organizovao tropokolj nakon prvih višenacionalističkih izbora u BiH, vraća se na mjesto zločina.
Predsjedništvo te stranke je na istorijskom zasjedanju, koje je još samo trebalo da se održi u Jajcu, donijelo zaključak da se, ako Bosanski Ohaer ode prije provedbe Dejtona, vrati ustav Republike BiH.
O tome će i Glavni odbor te stranke da zbori u takođe istorijskom mjestu Distriktu Brčkom.
Čega je, dakle, posljedica, ova ideja i kakve posljedice može proizvesti?
· Nedostatka političkog programa. Politički program Esdea funkcionisao je u predvečerje rata, u ratu i nakon samog rata, dok se moglo opsjenariti nad sirotim vjernicima i Muslimanima a kasnije i nad predstavnicima međunarodne zajednice. To opsjenarstvo plelo se oko linije da Esdea tvori državu i da je tvori za svoje pripadnike a multi... multi... multi... je bilo samo naivna firanga za budale. Kada je nestalo uslova za opsjenu i program je postao vanvremenski. To se u slučaju prve posestrime, HDZ, pokazalo kao raspad a u slučaju druge, SDS, kao propast u bunilu.
· Može izazavati još veći haos u glavama glasača, muslimana i Bošnjaka. Neko će da se omami tom idejom – kad se vrati Republika BiH onda ćemo kusati zlatnom kašikom a voz će stajati kod svake okrečene kuće a ne samo gdje se presjeda za Podlugove, Brezu i Vareš. Neko će da kaže: ne lipši magarče dok trava ne naraste. Neko će da digne ruke od svega jer i budale shvataju činjenicu da RBiH nije bila egzistencijalno potentna. Da jest, ne bi bilo ni stranaka iz onih osam slova, ne bi one pripremale rat i ne bi bilo rata a naročito ne bi bilo Dejtona.
Najteža posljedica je u činjenici da odustvo kvalitetnog realnog političkog programa kod SDA i SBiH i odsustvo nove političke stranke u Bošnjaka, postratne provenijencije, generiše dalju komu raspada BiH.
Za opstanak BiH potrebno je imati realne političke programe.
Oživljavanje mrtvaca pod imenom RBiH, ili osluškivanje da mrvac prdne, znak je da je Esdea ostala u prošlom vijeku. A tužba SBiH pred Ustavnim sudom znak je da te dvije stranke funkcionišu kao isturerna odjeljenja ef. Cerića. Jer, dok se produkuju ovakvi politički potezi, reis profitira i lično i kao institucija. On je ipak udario budakom za gradnju sjedišta rijaseta. To ljudi prepoznaju kao konkretan korak ka institucionalizaciji i garanciji za islam i za Bošnjake još više. Lagumdžija, kao treći ljiljan, izgubio je u toj trci i nastoji da se uhljebi u akademiji i tako na mala vrata uđe u istoriju i legendu. Ef. Cerić, dakle, radi najviše za Bošnjake a bošnjačka politička scena, čiji je to zadatak, samo se doima kao dvije-tri guske u magli.

VLADINE PEKARE I PUMPE
Privatni sektor, kako kažu komunisti, ili tržišna utakmica, kako kažu neoliberali, ne može da funkcioniše na području neizgrađenog i neregulisanog tržišta i države koja još ne zna šta će sama sa sobom.
Naročito ne može da funkcioniše na temelju prljavog kapitala koji je stečen, preciznije, otet, opljačkan i izreketiran u ratu.
Govorim ovaj put samo o pekarama i pumpama.
Pekare i pumpe su sigurni indikatori pljačke naroda i države. Skoro 300 benzinskih pumpi u Republici Srpskoj izgrađeno je za vrijeme vlasti Esdeesa i jednim dijelom Pedepea. Ne treba da objašnjavam da se radi o prljavom kapitalu. Ne vjerujem da je situacija nešto bolja u Federaciji.
Pekare takođe. Kada je počelo uljuđivanje države u pravo, prvi način da se opere i legalizuje kapital bilo je otvaranje pekara i pumpi. Iz jednostavnog razloga: lokalni krkani nisu znali ništa o biznisu osim šverca nafte i kupovine električne peći za hljeb i picu.
Sada, dabome, postoje cehovska udruženja tih djelatnosti, glumi se privredna grana, interes privrednika i ostala naklapanja.
Kadgod na svjetskim berzama skoči nafta, ti domaći pljačkaši dignu uši i rep i povećavaju cijene svojoj bofl robi jer ni hljeb ni gorivo ovdje nema nikakve standarde (integralni kruh je samo obojeno bijelo brašno...). A kadgod na na tom naftomjeru cijene padnu, domaće se cijene ne vraćaju nego u hladu ekstraprofita čekaju naredni val cjenovne spirale.
Pošto vlasti nemaju mehanizme, a i ne trebaju da imaju, za uticaj na cijene inokosnih proizvođača, lijek se mora tražiti u konkurenciji koju vlast može da formira.
Vlada Republike Srpske bi trebala da formira, kroz svoje lokalne zajednice, pekarska preduzeća koja će raditi sa propisanom minimalnom maržom, skoro na nivou neprofitnosti, koja bi imala veoma sužen broj artikala i koja bi niskim cijenama podmirivala potrebe onih koji žive na ivici kupovine opstanka. To je efikasniji i jeftiniji način od davanja kroz crveni krst.
Slično se može učiniti i sa gorivom mada su investicije u benzinske pumpe, po evropskim standardima, mnogo veće.
Dobitak bi bio u niskoj cijeni prema kupcima, porezima koji bi se ubirali, novom zapošljavanju ali i konkurentskom uticaju na cijene.
Kasnije, kada se tržište stabilizuje ili kada konkurencija izniveliše i stabilizuje cijene, preduzeće se može prodati i – bog te veselio. A preduzeće koje ima dvjesta pekara u Republici Srpskoj nije za baciti.
Država se ne treba stidjeti takvog poteza jer se ni američka ne stidi kupovine velikih bajkovitih privatnih banaka kako bi spasila svoje finansijsko tržište.

DOBAR DAN,
DOŠAO SAM U ZATVOR,
KAD BI MOGLA BITI GOTOVA
OPTUŽNICA ZA MENE
Mogu da se složim sa svima koji kažu da je Haški tribunal pristran, jednostran i načinjen da bi se sudilo samo Srbima, da bi se održala predratna scenaristička storija o tome kako je na BiH izvršena agresija i kako bi se pothranjivala sudskim istorijskim dokazima o krivici samo jednih a o oslobađanju drugih.
Mogu i da uvažim i drugo mišljenje.
Ne može se raspravljati o činjenici o zločinima koje su činili divljaci u ime Srba, VRS ili Republike Srpske. Oni koji su to omogućili i tolerisali ili čak generisali, Esdees, prije svega, kao civilna vlast koja je i u ratu odgovorna za vojsku i za oslobođene, privremeno zauzete i okupirane teritorije, nanijeli su hiljadugodišnju ljagu na srpski obraz.
Ali još jedna činjenica sigurno ne podliježe sumnji.
Haški tribunal je nespreman dočekao Radovana Opsjenara.
Radovan došao, donio suvu hranu i sjedi pred vratima da mu se uruči optužnica.
To je mnogo tragičnija činjenica od optužbi za jednostranost.
Ona govori o tome da postoji nešto mutno na relaciji Holbruk – Karadžić. Pišali su, po svemu, u istu tikvu. Pitanje je, samo, koje držao tikvu. Jer, kao da Hag nije ni očekivao svoga Radovana.
Već sam ranije govorio da je Opsjenar odgovoran prije svega Srbima i srpskim vlastima. Čak i za zločine prema drugim narodima. Pobrojao sam to u nekoj od svojih knjiga. I sad, kad vidim ovu farsu i fasadu od Haga, mislim da mu je trebalo suditi ovdje i da bi to bilo bolje i za Srbe i za BiH i za pomirenje i za istinu.
Istina neće biti ustanovljena u Hagu. To nije validan materijal za istoriju.

PREDIZBORNI SLOGANI
Suština izbora i rezultata je u komunikaciji sa biračima.
Politički amateri iz malih i neorganizovanih stranaka misle da je ta komunikacija bitna samo u vremenu propisanom od strane Centralne izborne komisije. Dakle, trideset dana prije dana za glasanje. I kad kažu komunikacija onda misle na bilbord, plakat i konferenciju za štampu. Na opštim izborima 2006. jedan „novi“ političar, kojeg danas nigdje nema, u redovima već ranije ustanovljene stranke, potrčao je i prvog dana izvisio na desetine bilborda na putevima dobre polovine BiH. Neki mladi holandski partijaši koji su se zatekli ovdje u vrijeme kampanje, odmah su me upitali: ovaj čovjek nema nikakvih šansi?
Dabome.
Komunikacija sa biračima je čitava politička filozofija i prava stranka koja ima lidere, organizaciju na terenu i kvalitetan politički program, mora imati konstantnu komunikaciju sa biračima i građanima uopšte. Dakle, kampanja, u stvari, počinje danom kada počinju razgovori o implementaciji izbornih rezultata.
Sve što se dogodi u cikovoj datumiranoj kampanji, samo je logičan slijed događaja od završetka prethodnih izbora, ili je, u nekim segmentima, koncentrat tog niza. Izborni slogan, na primjer.
Putujući do besvijesti i utrnuća, ovih dana, primijetio sam, pored poruke Esenesdea: Moja kuća, Srpska i sljedeće slogane: ZA ČOVJEKA, BOŽE PRAVDE, MOŽE BOLJE, ZA DOBRO NARODA, IMAMO KLJUČ, 100% EVROPA...
ZA ČOVJEKA, sa varijacijama: na evropskom putu, na radnom mjestu... univerzalna je poštapalica iz redenika nekadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda čiji su funkcioneri u prigodnim i čestim referatima pozdravljali ili posvećivali pažnju svim mogućim slojevima, od pionira do šumara. Ona stranka koja je kreirala ovaj slogan nema nikakav politički program jer se ni jedna stranka ne može obraćati svakom čovjeku, mora imati svoju ciljnu grupu, svoj sloj društva, koji je unaprijed određen ideologijom i programom.
BOŽE PRAVDE, jogunasti je slogan nezadovoljnika koji se smatraju tvoriteljima Republike Srpske i Srba uopšte sa njihove strane Drine a izabran je samo zato što je neko donio odluku da se to više ne koristi kao himna Republike Srpske. Bože pravde je dobra sintagma, dobra je i u pjesmi, ali u himni nije najfunkcionalnija, naročito kad se garnira sa „spasi srpskog kralja“. Ali kao reakcija na već okončan događaj a u funkciji kampanje za izbore, besmislena je. Taj slogan stavlja i tu stranku i birače i sav narod u podanički molitveni položaj. U položaj poniženja. Nismo svi vjernici pa da se obraćamo bogu. A osim toga, da bog ima toliko pravde koliko ima onih koju joj ne daju da diše, ne bi postojalo ništa od kolektivnih tvorevina, od plemena do današnje EU, jer bi svaki pojedinac pravdu rješavao direktno sa bogom.
Kad izgube na izborima, tim nesretnicima ostaje samo da mrmljaju svoj slogan.
MOŽE BOLJE. To je na nivou pismenog rada u šestom ili sedmom razredu. I Usein Bolt može bolje.
ZA DOBRO NARODA. Kao: mi ćemo raditi za dobro naroda, naša stranka to zna i ona će to uraditi. Vi za sebe ne znate ništa učiniti, vi ste neuki i bespomoćni puk, amorfna pučina. Čitava umjetnost je omogućiti narodu da radi za svoje dobro. Doduše, teška umjetnost jer se čitava istorija bori oko toga, upotrebljavajući komunizam, socijanu pravdu, tržište, liberalizam...
IMAMO KLJUČ. Sa varijacijama: Glasajmo srcem Sarajeva. Možda imaju ključ ali nemaju bravu. To je opsjenarska parola kojoj je glavni cilj da sakrije stvarne namjere. Morate biračima reći za šta koristite ključ, kakve su vam namjere pa onda reći i rješenje. Ovo je očit pokušaj bijega od sebe samoga a sa namjerom da se radi ono što smo namjerili.
100% EVROPA. Šteta, slogan 100% BiH bio je formalno dobar ali nerealan. Njegovom upotrebom došlo se skoro do 33% BiH. Nepotrebno je opsjenarskom sintagmom, koja u BiH nikoga ne zanima, nuditi baš toliku travničku maglu. Kao da je ovdje sve u redu pa se svi složno i u zdrugu okrećemo jurišu na Evropu. Ljudi su sve pomiješali – ovo su lokalni izbori za Skugrić Donji i Paležnicu Gornju. Ovaj sloga će donijeti veoma loš rezultat.
Moja kuća, Srpska, sa varijacijama: Moja kuća, Livno, Moja kuća Mostar, Moja kuća, Šekovići... nova je politička filozofija. Moja kuća je simbol lokalne zajednice i glavna spona svakog pojedinca sa društvom i kolektivitetom u bilo kom smislu. U ovom sloganu politička stranka se ne obraća tom pojedincu nego se njega stavlja u prvo lice, baš se individua obraća drugima pa i strankama. Svako od birača kaže: Moja kuća. A onda je logično da i izabere šta je za njegovu kuću najbolje. Ta obrnuta odgovornost, da za pravdu, bolje i za čovjeka, Evropu i ključeve nije odgovorna stranka nego pojednac koji će onda na osnovu toga izabrati svoje političke predstavnike, ključ je komunikacije sa biračima. Sve što radimo radimo da odgovorimo na sva vaša pitanja, od niskog napona do zaštite kolektiviteta. A Ti odluči da li je to dobro za tvoju kuću.
Moja kuća, Srpska, Livno, Srebrenica, Banjaluka... sublimacija je politike i komunikacije sa biračima od početka 2006.
Stoga će i donijeti dobre rezultate.

OPASNA
IGRA
USTAVNIM SUDOM
Sarajevske tužibabe ponovo jašu.
Silajdžić je Ustavnom sudu BiH tužio Republiku Srpsku u predmetu lobiranje u Vašingtonu i Briselu te otvaranje predstavništava Republike Srpske u okolini i bijelom svijetu. Silajdžić u tome vidi onemogućavanje BiH da vodi svoju inostranu politiku i predstavljanje Republike Srpske kao države i odvojenog i samostalnog subjekta.
Ne razumijem.
Ni kao predizbornu priču, pošto, naprimjer, u Šekovićima, ili u Kalesiji, nikog od onih siromašnih i ubogih ljudi ne zanima ni spoljna politika, ni lobiranje a ni Silajdžić.
Ni kao sprečavanje opasnosti po BiH jer, spoljna politika se ne vodi lobiranjem. Lobiranje je priručna tehnologija za pojedinačne ciljeve. Inače, velike zemlje ne bi imale ambasade sa hiljadama zaposlenih nego bi u Sarajevu imali agenciju LobiSA, d.o.o i preko nje vodili svoju politkku prema BiH. Zna to Silajdžić.
Ni kao opasnost po BiH i neko osamostaljivanje Subjekta Srpske jer, oslobađajuće presude Deliću i Oriću čine više na rušenju BiH i samostalnosti Republike Srpske nego bilo ko. Možda jednako čini i Silajdžić svojim političkim potezima kakva je tužba ustavnom sudu i kakav je bila rušidba aprilskog paketa.
Osim toga Silajdžić bi trebao, kao pretendent na oreol velikog državnika sa 100% BiH, znati da detektuje pojave koje ruše ili grade zemlju. U poređenju sa samourušavanjem BHT projekta, lobiranje je kao kapljica u odnosu sa Ajkom.
Kad se raspadne medij, raspala se i zemlja.
To Silajdžić ne zna ali znam ja jer sam tu sudbinu proživio na više nivoa.
Međutim, sve to je folklor.
Opasna je igra ustavnim sudom jedne države.
Ta igra je pokrenuta u predmetu grb i himna Republike Srpske i završena je kako je završena ali ne treba biti naivan pa ne znati da je to glogov kolac u kičmu BiH i da će se to jednog dana pojaviti kod običnih ljudi kao osjećaj teške nepravde i poniženja.
Sada Silajdžić nastavlja kovitlac. A on se može produžiti pokretanjem pitanja ustavnosti svih onih nadležnosti koje su bez saglasnosti entiteta prenešene na nivo BiH. Saglasnost entiteta ne znači glasanje nekog stranačkog delegata ili poslanika nakon pritiska i prijetnji međunarodnih poslenika. Koliko sam brojao, 53 su takve nadležnosti u pitanju. Saglasnost entiteta mora biti ustavna i validna kao u pitanju odbrane, na primjer. Zakon na niovu BiH nije saglasnost entiteta. BHRT nije saglasnost entiteta...
Stoga Silajdžić treba da razmisli, stavi prst na čelo i uradi nešto što može pomoći BiH.
Tužba Ustavnom sudu protiv Republike Srpske, samo Republiku Srpsku čini samostalnim subjektom.