SLIČICE O MASOVNOJ GLUPOSTI
Veliko je pitanje zašto se u trenutku propasti bilo kojeg sistema pojave budale kao spasioci.
Još je veće pitanje zašto se široke narodne mase u tim istorijskim trenucima povedu za budalama i pretvore u mase za masovno uništenje.
Jedini razuman odgovor je da je u tim prelomnicama, a i prije njih, razumnih malo a i to što ih je nesposobni su. A budale, stradijevci, slijepci, mediokriteti, kretenoidi i ludaci, pošto nikad nisu imali priliku, ugrabe je u trenutku propasti. Sav masovni ostatak jedinki ne može da funkconiše bez sistema, jer je sva ljudska priroda sistem i ništa drugo, i prihvata budale kao sistem. Čak se vrlo brzo konektuje u maticu i podržava ih.
Sličica 1
Advokat Radovana Karadžića intelektualizira o tome kako će avion koji će trasnportovati optuženički teret u Hag sigurno pratiti dva MIG-a 28. Po tome koji je advokat izabran za prve dane zavoreničko-optužničke slave, vidljivo je koliko je Radovan K ozbiljna srpska priča. Nimalo. Advokat mi liči na prilježnog pripadnika KLA, kluba liječenih alkoholičara, koji je počeo da se opija kada su uvedene dvadesetosmice.
Sličica 2
Stipe Mesić, folklorizirani predsjednik Sanaderove Hrvatske, kaže da je Radovana K neko izdao. Tako je završio i Karađorđe, kaže. Da li je moguće da ga niko nije obavijestio kako je izdan Gotovina i da je njegovo hapšenje u nekom španskom restoranu isto tako infantilna priča kao i hapšenje Raše Sa Planine u autobusu koji se valja niz jednu beogradsku padinu. A da o sličnosti magle o lijepoj dami sa Gotovinom i nekoj Mici Rašinoj ne govorim.
Sličica 3
Mladem Bosić, jedan od Optuženikovih nasljednika na mjestu predsjednika Esdeesa: suđenje RK je suđenje Republici Srpskoj. Kao da slušam Zlatnog Lagumdžiju. Radovan ima veze sa Republikom Srpskom koliko i bijeli međed sa stvaranjem santi leda. Upravo onoliko koliko je u trenutku hapšenja imao veze sa medicinom.
Sličica 4
Miroslav Lajčak, na pitanje da li će Optuženikovoj porodici dati dokumente da ode u BGD i vidi oca i muža: Žrtve nikada neće imati priliku da vide tatu. Glup pokušaj da se bude patetičan ili iznad situacije. Ako postoje razlozi da im se uzmu dokumenti onda su to i razlozi za zatvor. Sve ostalo je demonstracija turske okupacije kada nisu ni postojali lični dokumenti. Ne možeš, Miroslave, uzeti Župljaninovoj porodici, npr., dokumente pa kad ga oni tamo, njegovi, uhapse, mirno ih vratiti. Moraš položiti račune o tome ko je koliko bio mreža podrške i koliko su to razlozi za oduzimanje dokumenata. Da li smo svi zločinci, da li smo svi raja, kmetovi i gvantanamovci?
Sličica 5
Neartikulisani kišni ljudi u Sarajevu, u noći hapšenja Radovana Optuženog, priređuju grupne izlive ushićenja primjerenog pobjedi fudbalske reprezentacije BiH u Zenici.
Sličica 6
Artiklisane grupe potkokardaša, šajkačaša, vučićevaca i šešeljeve mlađi u BGD, traže slobodu za Radovana a da pri tome nemaju pojma o kome se radi.
I kad tim i drugim sličicama dodamo fabrikovane storije o životu Radovana K u bjekstvu i skrivanju, koje služe kao mamci za javnost, kolektivnu sadomazoterapiju i podsvjesno forsiranje nedoraslih političara pa i za upravljanje trendovima i tokovima, jasno je da od tog drveća niko ne vidi šumu. Jednako rulja kod Vječne vatre, rulja na Terazijama, Lagumdžija, zaluđeni novinari koji govore o Balkanskom krvniku a radi se o običnom prevarantu...
Misliti da je Radovan Karadžić uzrok, kreator i izvršilac svih ratnih zločina u BiH, da njegovo hapšenje znači početak rata za ratnoželjenu islamsku BiH i da njegova osuda rješava sve ovozemaljske probleme Sarajevske Bosne, istorijski je neodgovorno i plitko. Istorijski je nepravedno prema običnim ljudima kojima se podastire varka i opsjena, ista onakva kakvu je Radovan Karadžić podastirao Srbima.

3

SPAVAJ, NIJE, MAMA, NEMA HRANE

2 JOŠ JEDAN GLAS ZA HRANU

1 KVARTET ZA HRANU

Četvorka iz drugog legla lasta za 2008.

KARADŽIĆ – JEDNA ULOGA
Završeno je tačno onako kako i priliči.
Predstava je odigrana maestralno. Svi su slušali Velikog brata kad treba i koliko treba.
Jedino nikad nećemo saznati ko je Veliki brat i što nikad neće odgovarati pravi krivac za blizu stotinu hiljada nesrećnika koji su dali život, ili su im ga bezočno oduzeli, u Velikoj Klaonici koja se sada zove BiH.
Radovan Karadžić nije bio veliki igrač.
Bio je marginalac, marioneta i mediokritet koga je opsjenila sudbina i situacija u kojoj se našao a onda je iz toga crpio svoje opsjenarstvo prema širokim narodnim masama homogenizovanim kolektivnim nacionalnim strahom opstanka. Takvi su bili, mali igrači, marionete, i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović i Slobodan Milošević. Da su bili veliki igrači nikad ne bi radili to što su radili.
Radovan je slušao Slobu toliko ponizno i oduševljeno da je neprestano pokušavao da sa Ljiljom bude ovdašnji Sloba i Mira.
Kada se zna da Milošević nije imao nikakav politički koncept za Srbe, onda je lako zamisliti kakav je koncept imao Karadžić koji ga je, u razgovorima sa Faraonom iznosio u nekoliko riječi: Da, šefe; Tako je, šefe; Ma jakako, šefe; Znam, šefe...
Narodna medicina, energija i slične gluposti kojima se u trenutku hapšenja bavio Karadžić, savršeno mu pristaju jer to je sva suština njegovog života i političkog djelovanja. Opsjena je uspostavljanje ravnoteže energije kako bi se živjelo 130 godina i umrlo zdravo i mrtvo. Kao što je opsjena Karadžićeva poezija, kao što je opsjena mitska grčka faca za zabačenim grivama koje mogu biti i dio frizure, kao što je opsjena Srpska demokratska stranka koja mu je služila da ljudi koji su dio pokreta misle da imaju stranku, kao što je opsjena briga za „srpske teritorije“ tokom rata, kao što je opsjena udruživanje sa Republikom Srpskom Krajinom i njena odbrana od strane Republike Srpske, kao što je opsjena gradnja Srpskog Sarajeva na Palama a sa pozorištem, operom i vodovodom iz Drine...
Ta opsjenarska politička borba za naciju i narod izrodila je samo koncept Kriminalizovane odbrane srpstva i ništa više.
Ne znam koliko je Karadžić kriv za zločine ali najveći zločin je prihvatanje takve uloge kakva je, do kraja, bila njegova.
Treba mu odati priznanje za tu istrajnost u opsjeni i marginalnosti, do zadnjeg minuta.
Dabome, i posljednju scenu sa energetskom medicinom smislio je i njom dirigovao Veliki brat. Ne treba biti naivan da se neko inokosan može ubaciti u tu ulogu i igrati je a da niko živ ne zna ništa, ni obavještajne službe, domaće i strane, ni ostaci paravojnih službi iz rata, ni podzemni politički moćnici... A priča o jatacima, boravku u šumama i gorama, milionima od droge za obezbjeđenje, MI 5, 6, 7, 8 i 9 koje se spremaju za hapšenje, Rusija, manastiri... samo su dio projekta Velikog brata.
I kad sve pogledamo, nadam se da je jasno koliko je opasno kad se široke narodne mase bave politikom. To omogućuje opsjenarima tipa Karadžića, Alije, Slobe i Franje da vode ratove i „stvaraju istoriju“. Pri čemu oni daju uloge, kriminalci daju pare a narod daje glave.

NIJE PROBLEM KARADŽIĆ,
PROBLEM JE REPUBLIKA SRPSKA
U noći hapšenja Radovana Karadžića pokidane su neke od glavnih arterija i tetiva budućnosti mitskog bića Pola Bosna Pola Hercegovina.
Sarajevski bošnjački unitaristički trio, Zlatko, Haris, Tihić, stali su iza teze koju je i na engleskom i na svom jeziku, Haris Silajdžić obrazložio morbidnom konstrukcijom: Milošević je mrtav, Karadžić je uhapšen a njihov projekt je još živ. Taj projekt se takođe mora eliminisati (misli se na Republiku Srpsku a ovo nije doslovan citat).
Slično je govorio i Tihić a Lagumdžija je, pubertetski sav ushićen, govorio da nastupa vrijeme kada će se sve rijeke u BiH zvati Bosna i kada ćemo sve ukinuti, Republiku SRpsku i podijeljene škole.
Hapšenje Paljanskog Opsjenara trebalo je poslužiti pomirenju, barem u jednom istorijskom milimetru, ili smirenju u nekoj sekundi jada potomaka žrtava, ili pravdi, ako ničemu drugom.
Sada vidimo da to služi isključivo kao preambula devastacije Republike Srpske.
Kao i presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu.
Kao što će uskoro i topljenje leda na Sjevernom polu biti razlog za ukidanje Republike Srpske.
Sarajevski vokalno-instrumentalni trio na taj način konačno kida neke veoma važne sastavne elemente budućnosti Bosne i Hercegovine. Nije opasno što je to trio. Opasno je što je to jedna, i jedina, politička koncepcija za BiH koja se generiše u bošnjačkoj sarajevskoj centrifugi.
Jasno je da BiH nema budućnost.
Dok se dočekaju nove bošnjačke političke snage kompatibilne sa realitetom novog vijeka i potrebama nove BiH, sve će propasti.
Američki profesor Stiv Mejer, s kojim se nisam složio, kao da je znao šta će reći tri ljiljana.
Tri ljiljana očito smatraju da je Radovan Karadžić samo simbol opšte krivice za genocid i agresiju koja natkriva Republiku Srpsku i sve Srbe u BiH. Stoga nije dovoljno osuditi samo Karadžića. Treba osuditi i njegov projekt, na ukidanje, i Srbe na izgon ili pobosančenje, ako već nije moguće poturčenje.
Sa saznanjem da se o nekome tako misli, i namjerava, na duge staze, nije moguće ostati u zajedničkoj kući.

Uhapšen je.
Njegovo skrivanje je nanijelo ogromne štete Republici Srpskoj, Srbiji i srpskom narodu uopšte. Oni koji su ga čuvali i omogućavali mu skrivanje, računali su i sa tim.
Sve je već rečeno pa donosim citat iz svoje prve knjige političkog ljetopisa za 2005. koja nosi naziv ”BiH ne postoji” (strana 141.)

Glavna stvar je, pak, na drugoj strani.
Radovan Karadžić ne treba da ide u Hag. Njemu bi Srbi trebali suditi ovdje i osuditi ga na smrt javnim strijeljanjem na Trgu iseljenih, prognanih, prevarenih i uništenih Srba.
Radovan Karadžić je usrao hiljadu godina poštene srpske istorije a kriv je, najmanje, za:
· lakomisleno organizovanje rata, zajedno sa muslimanskim i hrvatskim radovanima, u kome su nepotrebno stradali Srbi i njihova imovina i u kome su počinili nezaboravljive zločine
· organizovanje kriminala i šverca u toku i poslije rata u kome je mali broj ljudi preoteo društvenu i privatnu imovinu
· marginalizovanje ratnih i poratnih ustavnih institucija pri čemu je sebi, kao nikad izabranom lideru, prigrabio svu vlast i moć
· poistovjećivanje SDS (tj. njega i njegove uske klike) sa državom i institucijama
· preporuku da članovi SDS-a ne idu u rat da bi imao ko vladati poslije rata
· latentni sukob sa vojskom Republike Srpske
· formiranje lične nelegalne špijunsko-policijske organizacije koja nije nikome odgovarala osim njemu lično (Tajfun)
· prepuštanje ovdašnjih srpskih ustavnih poslova Slobodanu Miloševiću
· sukobljavanje ovdašnjih Srba sa međunarodnom zajednicom
· prodaju i predaju srpskih teritorija
· pljačku filijala SDK i banaka pri kraju i po završetku rata...

SUŠTINA JEZIKA
Dobri stari dežurni pozitivac Sead Fetahagić, piše u Nezavisnim svoje kolumne iz pozadine. Moralizira, idealizira, savjetuje, podučava, predupređuje, uočava, gladi, medi, pravi od nas bolje ljude... ima živaca za četiri kolumnistička vijeka.
Divim se tom tipu kolumnista mislilaca, naročito što tom tipu pripada jedino Sead i što ja to ne znam da radim. A i ne priliči mi.
U Nezavisnim, dakle, jučer, napisa: „Isplivali su tako neki nesuvisli ljudi na krilima narodnog plebiscita, pa vode svoje lične ratove protiv svojih suparnika, najčešće nacionalnih. Pa zamajaju milione stanovnika ove zemlje, sve se okreće oko njihovih frustracija, oko njihovog nekulturnog istupa u javnosti. Tako Rajko Vasić, sekretar SNSD-a, gotovo iz dana u dan iskazuje svoje kućno nevaspitanje. I nije više u pitanju sadržaj nego forma koja je na granici uličarstva, s mnoštvo izmišljanja i pretjerivanja. Ne mora da iskazuje ikakvo razumijevanje za sve ljude i sve poslove iz Federacije BiH, ali kao javni čimbenik morao bi da iskaže bar malo kulture u ophođenju“.
Pominje i Harisa Silajdžića koji, kaže Sead, ima antagonizam prema svemu što je iz druge nacije, srpske.
Pominje i glumca Envera Petrovcija koji glumca Srbina zove u Prištinu, da zajedno glume.
Temeljna istina o jeziku je sloboda.
Šta će nam jezik i riječ ako se ne smije upotrijebiti. Da je svrha jezika da svi budemo kućno uljudni, ne bi postojale riječi za zlo, prljavštine i neuljudnosti.
Svi mi, javni čimbenici, bavimo se stvarnošću koja je neuljudna i nekućna. Ako Bakir kaže da će svim sredstvima braniti Srebrenicu i druge gradove, ako se Republika Srpska izdvaja iz BiH, da li treba da uljudno reagujem na tu prijetnju ratom. Ili ako visoki vjerski službenik IZ kaže da je Mehmed Osvajač, porobljivač Bosne i Hercegovine, „naš djed“, da li trebam da budem vaspitan kao bečki dječaci.
Pri tome ne znači da nekoga mrzim, ili da mrzim Bošnjake, muslimane i sve što dolazi iz Federacije. Niti Silajdžić mrzi Srbe ako kaže da je njegov stav da BiH trebada bude bez entiteta. On bi to govorio da je u Dejtonskom sporazumu u BiH locirana i Republika Turska.
Radi se o političkim koncepcijama a ne o mržnji.
A ko hoće uljudnost i kućnu konverzaciju neka čita Zmaj Jovu Jovanovića, Ciculjko Miculjko ovamo se vuci, pomisli pogodi šta mi je u ruci, ili neka čita predgovore likovnim izložbama i premijerama. Tamo je uljudnost.
Ne dolazimo mi jedni drugima u kuću. Mi se bavimo krvoločnom stavrnošću.
Osim toga, bolje je da se odmah zna s kim imate posla. Ne želim da prodajem iluzije. Radili smo to decenijama. I meni su radili. Ja sam zadnji shvatio da živim među hordama. U dugim ratnim noćima, kad protivničkoj vojsci nestane municije, pokušavao sam da odgonetnem kako to da su obični ljudi mnogo prije znali da će biti rata nego što sam to znao ja koji se, kao dnevni novinar, krećem među velikim brojem i važnih ljudi, kako to da sam mislio da su svi ljudi ljudi... Zaključio sam, dabome, da sam bio naivac kao i Sead.
To što upotrijebim neku psovku... psovke i postoje da se upotrijebe. To je ambalaža. Bolje i to nego prijetiti ratom. Osim toga, najprljavija psovka je kada tjerate ljude da govore o općini a niko njihov nikad nije ni znao o čemu se radi. Kao i novinari urednici koje sam, kada sam došao za ministra informacija, zatekao kako govore i pišu ekavicom. Zabranio sam im. To su tek psovke i nasilje nad srpskim jezikom.
I nismo, mi javni čimbenici, glumci. Ne želim da budem dio novog Bore i Ramiza. Petrovci može da zove srpskog glumca na Kosovo. Sada. Sada HTV može da govori mađarskim ili srpskim jezikom. Sada je svejedno. Da li je neko pokušao saznati koliko je krvi proliveno zbog iluzija tipa Boro i Ramiz?
Ne želim da nosim bijele rukavice i da u kavezu punom krokodila i tigorva, umilno, kućno, uljudno mjaučem.
A tvrdnja da mi zamajavamo milione građana BiH... Velika greška. Te novine ne čita ni pet-šest hiljada ljudi a moj blog – to se još realnije vidi. Nikoga mi naročito ne zanimamo. Uključujem tu i kolumniste, i blogere i političare, osim rijetkih istinskih lidera.
Ima ona pjesma Alke Vujice o iluzijama ali ne smijem da citiram, strah me Seje.

JAVILA SE AM.AMB.
Nisam ni sumnjao da će Američka Ambasada reagovati na izjave i stavove Stiva Mejera, profesora opštenarodne odbrane nekog univerziteta za NNI u Vašingtonu.
Ipak, dakle, ništa nije slučajno. Profesor ima neki cilj, projekt, zadatak...
Mada ne vidim razlog za reakciju.
Profesor je jasno u razgovorima sa novinarima rekao da govori u svoje ime i da iznosi lične stavove. Valjda na to ima pravo u skladu sa najboljom evropskom praksom. Nema potrebe demantovati svakog svog građanina. Kada je, onomad, Solženjicin bio disident i svašta pričao protiv SSSR i KPSSSR i DRSCVBMNKR, ni jedan SovNarKom niti Prezidijum nije demantovao.
Ne vidim ni razlog da se odmah javi Donald Hejz, nekada prvi zamjenik Visokog predstavnika.
I on govori u svoje ime.
I laže.
Kaže da su svi prenosi nadležnosti rađeni uz saglasnost entiteta a onda za obavještajni sektor veli da su prenosi rađeni uz konsultacije sa entitetima a neki dijelovi su nametnuti. Ako su konsultacije saglasnost...
Uglavnom, Hejz Palikuća zbori da je vraćanje nadležnosti veoma opasno. Dabome da je opasno kad je urađeno neregularno. Jer tada bi se otkrila neregularnost prenosa nadležnosti. A u tome je učestvovao i mr. Hejz. Pa kad je otišao sa tog posla pokušao je ilegalno da, kroz NVO, organizuje ustavne promjene. Pa je onda rekao da je sve to u BiH farsa i fasada. U kojoj je on učestvovao.
Cijela Storija Stiv Mejer & reakcije svodi se na sarajevsko likovanje: baš im je američka ambasada rekla. Jasne su poruke Vlade SAD. Amerika je previše uložila u BiH. Klintonova vizija BiH će biti vječna.
Mlađi egzaltičari se ne sjećaju poslijeratnih komunističkih parola: Amerika i Engleska biće zemlja proleterska na koju smo kasnije nadogradili i ovo: Amerika i Kanada biće zemlje udruženog rada.
U istu priču spada i: Amerika neda svoju BiH, kao i predratne izjave Dejmsa Bejkera, tadašnje Kondolize Rajs: interes SAD je očuvanje međunarodnih granica SFRJ.
Jadna majka onoj zemlji i onom narodu koji se uzda u strane ambasade.

REFERENDUM JE PROCES, MOJ STIV, NIJE DATUM
Stiv Mejer, bivši funkcioner u CIA i profesor univerziteta u Vašingotnu, došao je na Balkan i obišao mnoge ovdašnje metropole, politička, ekonomska i kulturna središta te razgovarao sa čelnicima i novinarima.
Naravno da sam naivan i da mislim da se sve to zbilo slučajno. Da su moji prijatelji Sanja i Ris godinama pratili šta radi Mejer i ludili da s njim naprave intervju.
Bez obzira na to što je CIA nevladina organizacija za rušenje vlada, što je univerzitet u Vašingtonu tamo važan koliko i univerzitet u Gornjoj Paležnici ovdje i što je Mejer bivši u CIA, Mejera treba čitati ozbiljno.
U različitim novinama govorio je u nekoliko nijansi:
· Naredne dvije godine su kritične za BiH
· U narednih pet godina BiH bi se mogla raspasti ako ostane pritisak međunarodne zajednice ovakav na kakav smo navikli (i zbog kojeg smo se počeli brinuti kao konj kad prevrne kola sijena)
· Kada jednog dana međunarodna zajednica ode biće teško održati BiH
· BiH nije održiva i moguća ni za deset godina
· Srbi nisu spremni za referendum
· Da sam u američkoj administraciji, preporučio bih referendum
· U BiH, što se tiče američke administracije, odluke donose ambasadori a ne Vašington
Sad ja:
· Dok u Sarajevu ne kažu: Živjela Republika Srpska, sve su godine kritične za BiH
· Neće se BiH raspasti za pet godina, ni za više, ali ako nekome padne na pamet da ukida Republiku Srpsku ili smanjuje njene striktne dejtonske nadležnosti, raspašće se za pet dana
· BiH je već sada teško održati. Još je drži na okupu samo nada nekih da će jednog dana ukinuti Republiku Srpsku
· U mojoj prvoj knjizi političkog ljetopisa za 2005. pisao sam ne da BiH nije održiva ni za deset godina, nego da ne postoji
· Niko ne zna kad su Srbi spremni za referendum. Srbi iz Republike Srpske nisu Kninski Srbi, nisu Paljanski Srbi, nisu Šešeljevi Srbi, nisu Slobini Srbi, nisu Srbi AR Krajine pa da svaka bjelosvjetska budala zna kad će i šta uraditi, naročito protiv sebe. Srbi Republike Srpske su posebna vrsta Srba koja ima realnu kolektivnu svijest o teritorijalno-političkoj poziciji u okvirima BiH i Dejtonskog sporazuma ali i o samostalnosti, unutar BiH ili izvan BiH. Ta svijest uključuje i iskustva referenduma u Crnoj Gori ali i otcjepljenja Vojne Baze Kosovo.
Referendum je proces, moj Stiv, nije datum.
Referendum se neće dogoditi kao čin razbijanja BiH nego kao čin očuvanja Republike Srpske i prava Srpskog naroda na svoj dio BiH a ne na neku samo-radi-samostalnosti nezavisnu državu ili radi pripajanja Beogradu.
· Nije bitno šta bi preporučio Stiv Mejer već šta bi preporučila Američka Administracija. Koliko vidim, pukla ga je po ušima.
· Da li smo toliko naivni da povjerujemo da odluke donosi Ingliš a Vašingotn iz Fokusa, Avaza i Nezavisnih saznaje šta je odlučio.
Kad sve saberemo, Stiv Mejer, bivši funkcioner američke Udbe, došao je na Balkan da nešto nepoznato sazna i uradi a to se najbolje radi kada za sobom bacaš dimne, rasprskavajuće i nagazne bombe. Možda se neko i zakači.
Najbolje bi bilo da sutra raspišemo referendum jer AmAmba Ingliša niko ne zarezuje nizašto i jer su tako lako prošli Kosovo i Crna Gora.

KAKO SE RASPALA BARSELONA?
Proteklih godina Barselona je igrala najbolju Igru na planeti. Ili je, kad nije bilo tako, imala najbolju mogućnost za pravu Igru.
A onda je prošle godine uslijedio raspad i igre i tima. Nestalo je Igre na Santjago Bernabeu i drugdje gdje je igrala Barselona.
Samo generalići, i drugi naivci, misle da je uzrok i razlog trener Frank Rajkard. Mada je morao da ode. Jer, kada general, poslije velikih i briljantnih bitaka, dozvoli da se u njegovom prisustvu vojska demorališe i demobiliše, valja skidati činove.
Barselona je pala kao žrtva grube igre i gladijatorskog shvatanja fudbala koga forsira kapital i pojedini treneri i igrači koji nedostatak svog znanja i ljubavi prema Igri, nadoknađuju produkovanjem fudbalskog fundamentalizma u kome će svako onaj ko protivničkom igraču razbije lobanju ili otvoreno, mimo mesa, slomi obje kosti ili barem obje noge i ko na drugi ovdje nepomenuti način unakazi protivničkog igrača, otići direktno u fudbalski raj i zaraditi velike rajske pare.
Pri tome nije bitno da li je povreda posljedica direktnog starta. Jer, veliki i važni igrači ogromnu količinu energije troše na izbjegavanje krvoločnih startova, što u kombinaciji sa njihovom energijom koja ode na igru, dovodi i do teških povreda zbog zamora materijala.
Tako je Barselona morala da mjesecima igra bez Samjuela Eto’oa. I to je bio prvi korak ka raspadu. Ne možete u koncepciju tek tako ubaciti drugog lego-igrača.
Barselona je pala kao žrtva specijalnog medijskog rata. Svi se sjećaju kako je Ronaldinjo na poluvremenu pred kamerama spuštao gaćice do krajnjih granica trbuha i nešto pokazivao gledaocima u Španiji i diljem svijeta, kao da je peder, božemeoprosti. Stvar je u tome da su ga mediji nedjeljama opisivali kao udebljalog krmka koji zbog toga ne može da igra kako zna i umije (niko nije rekao da se ne može pet godina neprestano igrati u vrhunskoj formi i kako najbolje znaš). A on se onda nedjeljama bavio time da pokaže kako nije debeo. I počeo je da slabu igru iz nekog drugog razloga, ličnog ili timskog, to se nikad ne zna ako nisu tamo s njima, nastavlja zbog brige da li je debeo ili nije.
Takvih primjera je puna Primera. Ali Barsa plaća najveći ceh jer je uvijek konkurent za titulu.
Barselona je pala zbog nesklada psiho-intelektualnih kapaciteta velikih igrača i važnosti i para koje dobijaju. Fudblaski treneri i stratezi u Igri, taktici i strategiji pred utakmicu, razgovaraju sa dva ili tri igrača koji to mogu da shvate. Ostali su glupi i ne mogu da razumiju pa je najbolje da nešto rade i kad ne znaju zašto to rade. Uopšte ne znači da je Ronaldinjo taj sa kojim trener treba da razgovara o samoj suštini i načinu igre na sutrašnjoj utakmici. Ali ograničene intelektualne sposobnosti važnih i najboljih igrača utiču na slab rezultat više nego intelektualizam kreatora na dobar.
Rekao sam kako je glupo Ronaldinjo ispao iz kolosijeka. Isto to se dogodilo i Eto’ou. Kada se vratio u tim, na osnovu slabih rezultata i slabe igre Ronaldinja, shvatio je da je on žnava cafa, da Barselona bez njega ne može a da je Ronaldinjo bez njega obični Žmrčević iz Poleta u Donjim Karajzovcima. To se vidjelo i na njegovom licu. Nestalo je onog dječačkog crnačkog iskrenog afričkog osmijeha i oduševljenja. Nakon kakvog dobrog poteza njegov lik se pretvarao u gladijatora koji traži poštovanje ili u cara koji traži klanjanje.
Umjesto da radi na sebi i svojoj igri, jer je stao nakon dvije godine u Barseloni, on je počeo da se odmeće. I tad je bio gotov za Igru.
Barselona je pala zbog iznudjenih rješenja u timu. Gudjonsen ni po čemu ne spada u igru Barselone ali je mnoge važne i nevažne utakmice igrao. To je ubijalo Igru. Ronaldinjo nije imao kome da pripremi svoje jednostavne genijalnosti a brzi Deko nije imao kome da uputi niski i skoro pravolinijski centaršut.
Barselona je pala i zbog katastrofalne igre odbrane. To je greška Rajkarda. Nije našao način kako da srednji red uključi u igru odbrane. Sto puta su dvojica ili trojica ostala sama u zadnjoj liniji i pošto Pujol ima ogromno srce ali nema sto nogu, golovi su primani jednostavno i jevtino kao što ih prima narečeni Polet.
O detaljima kao što je strukturalni neskald genijalnog Ronaldinja na lijevoj strani i brzog Deka na desnoj, neću da zamaram.
Teško će biti ponovo stvoriti Barselonu za Igru.
Gvardiola možda ima želju a možda i sposobnost.
Ali, to, kako vidimo, zavisi od mnogih faktora.
Uglavnom, ja samo zbog Barselone i Arsenala gledam utakmice i drugih klubova.

VRATIĆE SE NADLEŽNOSTI
Nadležnosti entiteta koje su kradom, šaptom, bičem, ili formalnim parlamentarnim putem, prešle u krilo Majke Države BiH d.o.o, mogu se istim takvim putem i vratiti na mjesto izvorne nadležnosti po Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH.
Samo prof. Kasim Trnka tvrdi da nema vraćanja nadležnosti.
Sačuvaj me bože državnog pravnog tumačenja Kasima Trnke.
Ne mogu da budem siguran, a nemam vremena da prebirem stare novine, ali sve mi se čini da je Kasim Trnka bio član Ustavnog suda SR BiH, koji je dozovlio formiranje nacionalnih stranaka u predvečerje međunacionalne višestranačke klaonice.
Ako je doprinio toj odluci, izgubio je pravni kredibilitet za bilo kakvu priču o državi i pravu osim o zakupu livadskog cvijeća za košnice, trnke i ostale nastambe pčela.
No, bez obzira, storija o prenosu nadležnosti je politička storija a ne pravna. Samo u nekoliko slučajeva, od 50 istraženih, nadležnosti su sa Republike Srpske prenijete regularnim parlamentarnim putem. A i to je bilo pod pritiskom jer je u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u doba zasijedanja, tada bilo inostranih pritiskača skoro više nego delegata. Kad god je zapinjalo, proglašavana je pauza a neki od tih ohaerovih i drugih bičeva, znali su bolje ustave i Dejtonski sporazum i od poslanika i Kasima Trnke zajedno. Ponekad je i zarez bio razlog da se natjera na pristanak.
Prema tome, najmanje ono što nije prošlo kroz parlamente, neregularno je. I tu nema šta da se vraća. Dovoljno je da se jedan entitet povuče iz te nadležnosti.
Drugi par opanaka koji omogućava vraćanje nadležnosti je neefikasnost institucija nastalih na tako upoklonjenim nadležnostima. Da one koriste Državi i entitetima, ne bi niko ni postavljao pitanja. Ali svi znamo da su te institucije stvorene samo da bi ih Država nj.v. imala i da bi preko njih postala država.
Kasim Trnka, a i ostali pravnici pripravnici, znaju da država ne nastaje kao skup neregularnih i neefikasnih institucija. Država nastaje saglasnošću njenih podanika koji „prave ugovor“, ustav, između sebe i između sebe i države. Država onda pravi sebi alat za provođenje tih ugovora. A to su te zajedničke institucije. Svakom je, dakle, jasno, da se ovdje radi o naopakom procesu.
Pošto Država BiH d.o.o. nije dosad pokazala nikakvu želju za efektivnošću nezajednički prenešenih institucija, osim da na njihovom čelu ostanu „naši“, ona polako gubi pravo na posjed.
Ne pomaže tu ni argument o tome da SAA, potpisan sa Evropskom unijom, podrazumijeva Institucije Države s kojima EU hoće da posluje. Ne podrazumijeva. EU je uzela mladu u viđenom stanju, u šumi na panju, i nema naknadnog uslovljavanja. Ako su joj problem institucije, zašto je potpisivala SAA?
Rješenje problema mora biti političko. To podrazumijeva da se neefikasne nadležnosti sa države vrate na entitete. A ako svi budu dobri, i željeli dobro Državi BiH, moguće je, možda, politički dogovoriti tzv. plivajuće zajedničke institucije koje bi bile formirane na određeni fiksni rok, za jedan posao, integrativni sa EU ili slično. Ali to mora biti na osnovu jasnog interesa i Republike Srpske i BiH. I na osnovu čiste parlamentarne procedure.
Kad su se vratile rode, vratiće se i nadležnosti.

(509 riječi za nadležnosti)

OSLOBOĐENJE ME POČASTVOVALO
Pojavila mi se slika u Sarajevskom Oslobođenju.
To je veliki uspjeh, to će vidjeti čitatelji diljem Naše Države. Nadam se i moja tetka Zorka u Gornjoj Paležnici. Toliko je ta novina raširena kod čitateljstva i drugih esdepeovaca.
Doduše, slika je u rubrici „Dobar, loš, zao“.
A ja sam ovaj treći. Zao.
Jer, kažu, Rajko Vasić „Ne propušta ni jednu priliku da pokaže profesionalnu i materijalno podloženu mržnju prema Sarajevu, Bošnjacima i državi.“
Ne razumijem to „profesionalno i materijalno“ ali idem redom.
Sarajevo – kad govorim biranim, lirskim, umilnim političkim riječima o Sarajevu, ne govorim o Gradu Sarajevo i Sarajlijama. Razumiju to mudrovnjaci iz Oslobođenja ali previše slušaju Laku pa se prave ludi.
Sarajevo je sinonim za političku opciju u kojoj vino piju age Sarajlije i mudruju o unitarizaciji, centralizaciji, ostanku OHR-a a istjerivanju Srba i Hrvata, o jednom čovjeku-jednom glasu, o 100% BiH, o pretvaranju Bosne i Hercegovine u Bosnu, o jednom jeziku bosanskom, o Bosancima...
Dakle, priznajem sud ove novine, unekoliko: ne podnosim tu poliitčku opciju i to političko Sarajevo.
Bošnjaci – sačuvaj me bože da nekog mrzim po toj osnovi. Mada Bošnjake više volim da nazivam muslimanima jer tako, još iz djetinjstva, zadržavam sliku tih ljudi kao čestitih. Osim toga, moja prva ljubav je bila jedna Elvira iz Doboja. I dandanas bih dao najveći dio potonjih osjećaja koje sam neartikulisano rasipao po svijetu, za lijepu Elvu.
Država – e, o državi bi se već dalo razgovarati. Prvo, naturena je, nametnuta, oktroisana, dejtonisana. Jebeš državu u kojoj se nisam rodio. I u kojoj sam proveo četiri godine u rovovima punih blata, krvi, govana i mokraće, jauka, izgibije i gelera. Drugo, jebeš državu za koju su mi garantovali Milošević i Tuđman i onaj zdepasti uslužitelj mladih pušačica. Treće, toliki ovdašnji svijet mrzi državu, zašto od mene tražite da je volim. Dovoljno je da je, najčešće i iz „ljubavi“, pišem velikim slovom – Država.

BAKIR
IZETBEGOVIĆ
PRIJETI RATOM
Bakir Izetbegović, stand by potpredsjednik Esdea, izjavi da „ako međunarodna zajednica prepusti nama da se tome suprotstavimo, onda to može biti loš scenario. Mi ni pod kojim uslovima nećemo dozvoliti da jedna Srebrenica ostane izvan konteksta BiH, niti bilo koji drugi grad u našoj zemlji. Zato ponavljam da je bolje da međunarodna zajednica takve pokušaje na vrijeme sankcionira, nego da nama pusti da se na naš način borimo za BiH.“
Tema je bila nezavisnost Republike Srpske.
Sačuvaj nas bože Izetbegovićeve odbrane BiH. I jednog i drugog Izetbebovića. U prvoj odbrani BiH po njihovom konceptu („Za BiH ću žrtvovati mir“), 100.000 muslimana, Hrvata i Srba je izgubilo život. I nastala je Republika Srpska. Da li Bakir želi da u drugom pokušaju odbrane BiH još izgine 100 hiljada ljudi i nestane BiH?
To što je rekao Bakir Izetbegović direktna je prijetnja, Srbima u BiH i međunarodnoj zajednici, novim ratom.
Izetbegovićev Koncept Mi nastoji da međunarodnu zajednicu, prestrašivanjem i prijetnjama, natjera da ostvari ratne teritorijalne i etničke želje sarajevskih muslimana (jer nisu svi bosanskohercegovački muslimani imali želje za ratom i dominacijom, samo posebna sorta sarajevskih fundamentalista) za zelenim stolom. Ako ne može za zelenim, može za krvavim ratnim – samo što tako nije rekao Bakir.
To su neskrivene želje za dominacijom u BiH.
Prva faza te dominacije je Koncept Mi po kome „mi“ određujemo šta može biti u kontekstu BiH a šta izvan.
Bakirovo zalaganje za Srebrenicu može da bude i razumljeno. Ali može da bude i licemjerno. Zna Bakir dobro ko je sve učestvovao u projektu genocida u Srebrenici. A učestvovali su i oni za koje ni Bakir ne zna .
Može da bude i legitimno kada bi se istom odlučnošću zalago i za istovjetan tretman Jasenovca i Kosova.
Ovako, sve mi liči na srpsku miloševićevsku ratnu priču – svi muslimani u jednoj državi i i gdje su naši grobovi to je naša zemlja.
Sve to o čemu govori Bakir Izetbegović, i novi ustav i Treći entitet, i funkcionalna BiH i unitarizovana BiH i nezavisnost Republike Srpske, može se rješavati isključivo demokratskim procedurama nadležnih unutrašnjih institucija, kantona, entiteta, BiH i tri nacije.
A ne može se rješavati međunarodnom prisilom, prijetnjama ili ratom.

BHT NA TUĐOJ TERITORIJI
Već sam rekao da je BHT nametnuta, naturena, prinudna televizija.
Već sam rekao da je BHT unitarna televizija, televizija jedne koncepcije.
Već sam rekao da je BHT ukopnička televizija jer neprestano forsira storije o sahranama, komemoracijama i žrtvama (samo na muslimanskoj strani) čime potiče mržnju, podjele i osvetu.
Došlo je vrijeme da kažem da BHT pokušava da se predstavi, u odnosu na Srbe u BiH i Srbe uopšte, kao strana pobjednica u ratu.
Odnos BHT prema komemoraciji u Bratuncu i način izvještavanja govori upravo o tome. BHT bjelodano dokazuje i pokazuje sarajevsko vladajuće političko mišljenje, koje političari ne smiju uvijek transparentno da iznose, a koje cijelu kolektivnu i pojedinačnu programsku političku osnovu Sarajeva formira na činjenici da su Srbi u BiH, i na području cijele SFRJ, bili agresori i da su izgubili rat, samo što je „došlo do greške“ pa je Republika Srpska priznata kao realnost a Srbi nisu dobili status gubitnika sa obavezujućim ratnim reparacijama i svim ostalim što pripada kapitulantima.
BHT i njeno osoblje potpuno je nekompetentno za shvatanje i predstavljanje stvarnosti u BiH. Njihov novinarski domet je „naši i njihovi“, njihov profesionalni i obrazovni temelj je ratna mržnja, njihova vizija je nepostojeća i nerealna BiH, njihov odnos spram stvarnosti je felacijski odnos prema sarajevskim političkim samostrelima bez koncepcije.
BHT se ponaša prema Republici Srpskoj i Srbima u BiH kao da su oni okupirali teritoriju njihove države. BHT si umišlja da se BiH zove BHT. A, relano, BHT je, što se tiče Republike Srpske, na tuđoj teritoriji jer Republika Srpska ni jednim svojim gestom nije učestvovala u formiranju tog marsovskog fantoma niti ga je ikad prihvatila.
BHT, dakle, nema mogućnosti da opstane.
Vrijeme je da Parlamentarna skupština BiH donese odluku u neuspjehu te misije na Mars.
(292 riječi za tv sa Marsa)

BiH U TORU MEDITERANA
Karlin Mali Sarkozi se udobrovoljio i BiH, Monako, Hrvatsku, Crnu Goru i Albaniju primio u Mediteransku uniju.
Mediteranska unija je nedefinisani genetski modifikovan integrativni oblik kome je glavna konstrukcija borba protiv terorizma i mir na Bliskom istoku. Barem je tako govorio Sarkozi. Ja bih govorio ovako: mir na Bliskom istoku nije uspio naći Pokret Nesvrstanih, Rusi i Amekinaci, nekoliko pokojnih lidera uključiv Tita i Sadata... pa neće ni Sarkozi sa Mediteranskom unijom.
Radi se o opsjenama i kupovini vremena.
Mediteranske zemlje su toliko različite i u različitim uslovima postoje da je nemoguća tako široka koalicija. Bosna i Hercegovina i Monako. Hrvatska i Libija. Više od 40 zemalja.
No, stvar treba shvatiti ozbiljno.
Ja tumačim da to znači da BiH neće nikada ući u Evropsku uniju, dijelom zbog problema u samoj Uniji, jer beskonačno brojna Unija nije više unija; dijelom zbog nerealnih zahtjeva koji stoje pred BiH jer ona to nije u stanju da ispuni a dijelom i zbog toga što BiH i ovo područje ne trebaju Uniji.
Makedonija, Albanija, Hrvatska, Srbija... trebaju NATO-paktu ali Uniji? Diskutabilno je.
Stoga Sarkozi vodi proces oko Mediteranske unije. A Njemačka i Francuska su okosnica i upravljači EU. Te dvije zemlje određuju da li će Turska ili neće nikad ući u Evropsku uniju.
Da je Mediteranska unija zamjenski projekt EU, jasno je i iz činjenice da tom samitu MU prisustvuje svih 27 članica EU.
(233 riječi za MU)

PEDER SELEKTOR BiH
Ćiro Sine Blažević postao je selektor nevidljive sile koja se imenuje kao Fudbalska reprezentacija BiH.
Kada su ga novinari pitali o tome kako objašnjava da je je on bio čvršći i zahtjevniji prema igračima nego Slaven Bilić, Ćiro Sine je odgovorio: pa, jebi ga, zato je Ćiro peder a Bilić kralj.
Sa Ćirom fudbalska reprezentacija BiH postaje, pored tragedije i kriminala, i cirkus.
Počelo je sa tim da će Ćirinu plaću doplaćivati Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba.
Osim što je Bandić Hercegovac, ne postoji druga veza u tom trokutu. Pošto je Ćiro lansirao tu eksluzivaču, jedino mi ostaje da zaključim kako mu je stalo do podrške hercegovačkog miljea.
Ćiro je već izazvao različite podrške i odobravanja pa se to mora uzeti u obzir zajedno sa stanjem reprezentacije uopšte i zaključiti da je vrlo moguć dalji krah tog sportskog simbola Države. Kao i dalja podjela u BiH, ne samo na fudbalskom terenu i segmentu.
Ne treba zaboraviti da je Ćiro Blažević jedan iz plejade hrvatskih javnih, kulturnih, političkih, profesionalnih i sportskih djelatnika koji nisu izlazili iz pozadine Franje Tuđmana.
Ćiro je svoj profesionalizam stavio u službu jednog sumnjivog historiokrate i mediokroate, zločinca i istrebljivača, istorijski nastranog nacionalističkog sladostrasnika, čime je pokopao svoj profesionalizam. Jer temelj svakog profesionalizma, pa i u heklanju nadstoljnačića, mora biti nezavisnost.
Od kako je umrel dragi nam Francek, Ćiro je uglavnom cirkusant.
Sada na privremenom radu u BiH.
(233 riječi za cirkus)

MEDDŽIDA U ZEMLJI
VISOKOG SUDSKOG
I TUŽILAČKOG SAVJETA
Detektovao sam neka zbivanja u samom vrhu sudstva Države BiH ali pošto ne mislim da je i jedna i druga institucija bitna za Državu, nisam se ozbiljnije bavio tim unutarsudskim kalamarenjem.
Ali, izgleda da je proces došao dotle da otkriva neke suštinske metastaze koje sam navijestio u svojoj prvoj knjizi Političkog ljetopisa za 2006. pod poetskim naslovom: BiH ne postoji.
Glavni akteri metastaza su VSTS ili Visoki sudski i tužilački savjet što se može zamijeniti skraćenicom ČNNZ – Čardak ni na nebu ni na zemlji, poznatiji kao instrument internacionalne lige jednostranih pravednika koji nije dozvolio Republici Srpskoj formiranje Specijalnog tužilaštva; i predsjednica Suda BiH, Meddžida Kreso koja se, inače, šminka kao talijanski mrtvac i oblači kao amazonska papiga.
VSTS je na polugodištu dao slabe ocjene predsjednici Suda BiH iz suđenja, ponašanja, opštetehničkog sudskog procesa i infinitezimalnih uspjeha u provođenju pravde. Predsjeddžida Meddžida poteže ljudske resurse Svog Suda BiH i imenuje tročlano sudsko vijeće koje presuđuje da se njihov, pa i Njen, rad ne mogu ocjenjivati jer se radi o vrhuncu karijere. Inteligentni koeficijent ovog obrazloženja tek je nešto viši od pravomoćno najsumračnije rečenice onog ohaerovog portparola koji kaže: Visoki predstavnik nikada ne najavljuje svoje poteze. Ovo govorim samo jednom.
Neosporan znak propasti jedne zemlje nastupa u trenutku kada se dvije državne a ustavno a priori neupitne institucije nađu u situaciji da su potpuno nebitne i nevalidne a, istovremeno, u egzistencijalnom sukobu.
Dakle, Visoki sudski i tužilački savjet, ČNNZ, deklarativno pravedniji brat Regulatorne agencije za komunikacije, institucija je Države za koju je nemoguće ustanoviti korelativnu detekciju nadležnosti i efektivnosti. Jer je nula, infinitezimalna, beskonačno mala.
Sud BiH, koji je trebao biti formiran zbog pravde ali je formiran zbog BiH, mada se sada čini da je formiran zbog Meddžide Kreso i njenog vrhunca karijere, nije uradio ništa ni za koga a naročio za ratnu pravdu i sankcionisanje ratnih zločina. U tom segmentu je imao jedini razlog formiranja i jedinu šansu da otvori neke pretpostavke za pomirenje pravednim trostranim suđenjem za ratne zločine pošto je Haški tribunal postao Srbaški tribunal. Ali, Sud BiH, i Meddžida sa dva-tri „d“, nije procesuirala ni prvi organizovan ratni zločin nad civilima u BiH, u Sijekovcu, kada su neregularne formacije iz Hrvatske u sadejstvu sa domaćim muslimanima u redarstveno-paravojnoj akciji pobili sve starice i starce, i ostale na zatečenom mjestu, u tom brodskom selu. Da, bake, koje nikad u životu nisu imale šansu da se našminkaju.
Ni taj očigledni zločin Meddžida nije mogla procesuirati.
Pa kakvu ocjenu onda očekuje?
Iz ponašanja Meddžide na vrhuncu karijere, moguće je razaznati tipične pravničke, pravedničke i humane osobenosti:
· Svjesna je da glavni glumac nikad ne gine
· Stoji iza jednog od najutemeljenijih porodičnih prezimena Bosne bez Hercegovine
· Shvatila je da je BiH, u stvari, pozorišna predstava malih i eksperimantalnih scena u kojoj je bitno biti joneskoovski dobro našminkan i dalijevski opravljen kako bi boje privukle pažnju prijatelja a odbile pažnju krvoločnih neprijatelja iz prašume VSTS, npr.
· Sve što je državno ima isključiv zadatak da učestvuje na Sarajevskoj paradi neefikasnog kiča koja se permanentno odvija za pripadnike međunarodne zajednice na službi u BiH.
A kad se sve prevede i prizemlji, VSTS služi za izjave tipa: reforma u pravosuđu je veoma uspješno provedena/čekaju nas reforme u pravosuđu; dok Meddžida BiH služi za konkretnije izjave tipa: neophodan je Vrhovni sud BiH i još pet-šest državnih zatvora.
Biće zanimljivo posmatrati sukob onih koi nemaju posla, nemaju rezultata i nemaju argumenata.

SPAŠAVANJE VOJNIKA ABU HAMZE
Nadležne institucije BiH će prije iz Bosne i Hercegovine istjerati Republiku Srpsku nego Abu Hamzu.
Tom čovječuljku, koji nosi sat na desnoj ruci i kome kosa i obrve izgledaju kao ofarbane, oduzeto je državljanstvo BiH koje i nije trebalo da mu se daje. Abu se onda žalio tamo i ovamo a sud za ljudska prava u Strazburu je rekao da se privremeno zabranjuje izgon sve dok Ustavni sud Naše Zemlje ne donese konačnu odluku. Sud zasijeda u četiri, šest, osam, deset i dvanaest... i još ništa. Postoji provala Usbaša (udbaša iz Slobodne Bosne) da su neki suci glaslai za izgon a stranci i esdeaovka Palavrić bili protiv.
Kada je u ratu, u nekoj od faza na početku, neko donio odluku da se JNA, pošto je popušila u Sloveniji i Hrvatskoj, povuče i iz BiH, to je i učinjeno. Usput su ih palili i ubijali ko pse u Dobrovoljačkoj i na tuzlanskoj malti. Kakvagod je bila ta vojska, u nju su se Serbi uzdali. Bio sam u kasarni u Bjelovaru, u doba dinastije ZNG, i vidio na smrt okrečene Srbe koji su pobjegli vojsci u Kasarnu JNA. Znali su da je Jasenovac daleko i da do njega živi neće stići, da će ih pobiti po šumama Bilogore i kojekuda. Pa ipak su taj odlazak Srbi preživjeli i u BiH, junački skinuli petokraku i zatakli trobojku.
Bošnjaci, izgleda neće preživjeti odlazak Abu Hamze. I još nekih pet-šest stotina mudžahedina. Toliko se bore zanjih da će stradati i Lagumdžija koji ih je nekolicinu proslijedio u Gvantanamo.
U čemu je problem?
Mudžahedini su posljednja nada ovdašnjeg izlaganog sirotog islamskog svijeta o tome da će BiH postati Bosna iz Islamske deklaracije i da će muslimani živjeti sami a da će bogati arapski svijet ovdje donijeti pare i bogatstvo, najprije preko tzv. humanitarnih organizacija, onda preko svjetlećih i uđinđanih arabijski džamija pa onda i šušteću valutu. Za ostale, malobrojnije, mudžahedini su važna karika KOM-a, Kriminalizovane Odbrane Muslimana. Preko njih su Čengići i ahbabi pljačkali velike pare. Pljačkali su i mudžahedini. Njihovim odlaskom sistem se raspada a postoji i opasnost da se istragama razotkrije prljavi markotok.
Mudžahedini i njihova lirska varijanta sa nogavicama za duboku vodu, vehabije, imali su i imaju misionarski zadatak da od tihih, promišljenih, opreznih, umiljatih, prilagodljivih, malo radinih, čaršijskih, skoro filozofskih muslimana, ićindijskih insana, načine agresivne, krvožedne, vjeroisključive i tamaniteljske fundamentaliste. Da bi to uradili, moraju se inkorporirati u ovdašnje društvo a ne da ih deportiraju.
O tome da su to važni ljudi Mreže Bin Ladena neću ni da govorim.
Zbog toga se toliko ne da Abu Hamza. I zbog toga ga toliko ne daju.
Sve se vješto pokušava prebaciti na teren ljudskih prava. A oni koji su kršili zakone dajući državljanstva, pljačkali preko humanitarnih organizacija, organizovali zločine i sječe glava – njima neće faliti ni oslobađajuća presuda sa glave.
Ostanak Abu Hamze, koji nije imao nikakvog prava da dođe ovdje i da dobije pasoš i ostalo, znak je da rat još nije završen.
Kao što je teška politička borba nad telekomom i nad energetskim sektorom u Federaciji, znak da je rat kratko trajao pa se nije stiglo sve opljačkati. Da je rat trajao još godinu, godinu i po, sad bi u Federaciji bio mir oko impulsa i kilovata.

NJET
Rusko odbijanje da potpiše Komunike PIK-a o stanju okupacije i protektorata u BiH, izgledalo je kao nevažna diplomatska improvizacija.
Znao sam da nije tako. O tome sam nešto pisao u temi o krahu lileralizovanog kapitaliziranja kapitala i o ovom vijeku kao vijeku najezde Azije (Rusije i Kine).
Svakom ozbiljnijem je jasno da nema više Hoćemo Ruse nego da Rusi dolaze.
Sada je rusko ministarstvo vanjskih poslova saopštenjem reagovalo na potpisivanje protokola u NATO-paktu sa Hrvatskom i Albanijom.
Rekli su da to ugrožava mir u Evropi.
Neću da gomilam činjenice.
Treba još samo uzeti u obzir energetski paktiranu Srbiju i BiH (rafinerije nafte i ulja) i plinovod Južni tok koji će preko Hrvatske ići ka Italiji.
Na drugoj strani treba uzeti u obzir činjenicu da je Hrvatska spremna za NATO kao ja za finale trke na sto metara u Cirihu. Albanija pogotovu. Hrvatska vojska nema ni opreme, ni obuke, ni para za članstvo u NATO. I nikada neće imati. Život na lovorikama Oluje ne znači da se radi o vojsci. Srbi su tamo izgubili (u stavri, izgubili su se) ali to ne znači da su Hrvati pobijedili.
Kad sve to, i tako malo, postavimo na pravo mjesto, jasno je da članstvo Hrvatske u NATO jeste čista politička priča.
Ostaje samo da se precizira kuda će ići Berlinski zid.