SVETO VETO SILAJDŽIĆA

Bošnjačka parlamentarna porota u predmetu Haris Silajdžić protiv Srpske pravoslavne crkve presudila je da druga dva člana Predsjedništva BiH nisu krivi.
Poslanici nisu glasali u korist Silajdžićeve tvrdnje da bi potpisivanjem ugovora BiH i SPC, slično ugovoru sa Vatikanom, bio ugrožen vitalni interes Federacije BiH.
Doista, nije mi od početka bilo jasno da li Silajdžić samo vraća dug Radmanoviću koji je imao nekoliko uspješnih veto-poteza, ili ima nešto bolesno u njemu protiv Srpske pravoslavne crkve o čemu su neki insinuirali a ja nisam bio baš ubijeđen, ili je doista bitan taj ustavni osnov na koji se kao nevaljan pozivao Silajdžić jer se, tobože, ne radi o odnosu sa državama (SPC je samo Srpska pravoslavna crkva).
Nekoliko činjenica je ipak nepobitno:
· Tačno je da SPC nije država ali to nije do kraja ni Vatikan jer sam ima neki sekretarijat za odnose sa državama
· I da nema u BiH tih Srba, Hrvata i Bošnjaka, vjerskim zajednicama morate dati jednake uslove – ne može IZ graditi džamiju usred bivših komunističkih Ciglana a SPC ne može vratiti evidentnu imovinu
· Problematičan je vitalni interes – čega? Vitalni interes Federacije, koja je prozirna tvorevina kao satenske meduze, kompaktna kao lego od blata, opskrbljena interesom kao afrička plemena kozačkim čizmama, vjerski razjedinjena i haotična kao jugov snijeg, jednostavno ne postoji ni u ovom segmentu.
· Mada nevoljno, pominjem i razrokost glavnih bošnjačkih stranaka.
Mogao bih sada da likujem o tome kao je Haris dobio ono što je tražio, kako nema refleks za tajming, kako je izgubio politički ugled i uticaj...
Ono što vrijedi detektovati, posve je na drugoj strani:
· Silajdžićev veto samo je eho starih šema uslovnog refleksa u političko-jetrvskom ponašanju u BiH
· Odsustvo podrške vetu nepobitan je znak da ratni ljudi i ratno vrijeme nepovratno prolaze
· Realna BiH je možda na vidiku, možda može uspjeti njen projekt za opstojnost – Novi Samostalni Početak. Realnu BiH obilježili su proteklih nedjelja: usvajanje policijskih zakona, donatorska veče za mostarsku crkvu, odustajanje od krsta na Zlatištu...
I još: sve je krenulo nabolje nakon kraha Aprilskog paketa ustavnih promjena i nakon propasti projekta Jedna Jedina Policija BiH. To su bila dvije pokazne vježbe nerealne i nezrele BiH i konačno joj saopštenje da mora krenuti drugim putem.

BiH NE TREBAJU NOVE DRŽAVNE INSTITUCIJE

(povodom stava Lajčaka da je u BiH trenutačno potrebno izgraditi efikasnu državnu strukturu za ispunjavanje zahtjeva vezanih za sporazum sa EU)

Potpisivanje Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji ne može biti izgovor nikome u Bosni i Hercegovini da na prečac gradi novu lepezu državnih, centralizovanih i vanustavnih institucija za koje se zalaže Visoki predstavnik Miroslav Lajčak u svom stavu da je „trenutačno potrebno izgraditi efikasnu državnu strukruru za ispunjavanje zahtjeva vezanih za sporazum sa EU“.
Bosna i Hercegovina, na osnovu svojih ustava ima legalne i legitimne institucije koje moraju obaviti poslove i zadatke iz Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji. Svaki druga novoformirana „državna“ institucija bila bi nelegalna i izvanustvna.
Poslove iz sporazuma o stavbilizaciji i pridruživanju treba da vodi Savjet ministara zajedno sa vladama Republike Srpske i Federacije BiH. Ta tri tijela imaju mehanizme i institute provođenja onoga što se usvoji u parlamentima na nivou BiH i entiteta tako da nikakva eurointegrativna birokratija na nivou države nije potrebna.
SNSD je jasno rekao da evropske integracije ne mogu da slabe ili oduzimaju nadležnosti Republike Srpske. U tom izboru za SNSD i Republiku Srpsku uvijek su na prvom mjestu nadležnosti Republike Srpske.

KO POMINJE POVEZIVANJE
REPUBLIKE SRPSKE I SRBIJE

Inokosni politički analitičar iz SAD, koji je nekad bio specijalni izaslanik am. Predsjednika za BiH, Jim O’Brian, saopštio je u intervjuu Avazu da niko u međunarodnoj zajednici ne podržava povezivanje Republike Srpske i Srbije.
Radi se o veoma originalnom pronalasku tople vode.
Tako je i ondašnji državni sekretar Džejms Bejker, na desetine puta izjavio kako je interes SAD da se očuvaju međunarodne granice Socijalističke federativne republike Jugoslavije. A SFRJ puče k’o lubenica.
Ne cijenim političke analitičare koji ne mogu da shvate da je sve proces.
O’Brajen sugeriše da ulaskom na put EU prestaju svi cirkusi koje sada prave političari BiH. Ne prestaje ništa, moj dragi gospodine O’. Politički procesi su kao i energija, neuništivi, nezaustavljivi i nepodložni pojedinačnom voluntarizmu. Mogu samo da mijenjaju oblik, frekvenciju i intenzitet.
Moguće je da je grupa neobaveznih stavova O’Brajena plasirana radi pokretanja nestvarne političke spirale koja treba da proizvede efekte za koje nema stvarnih povoda i razloga. Formula je jednostavna i provjerena: na mjestu zločina, daleko od moćnih političkih reaktora, lansiraš priču za koju je poznato da su svi protiv nje; potom analitičari, obavještajci, dojavljivači i domaći izdajnici jave da se na mjestu zločina ponovo govori o toj temi; nevažni i manje važni akteri preuzimaju ulogu epizodista i lansiraju poplavu raznih izjava o glavnoj temi i njenim varijantama; potom, neko blizak Velikom Bratu drmne izjavom o sto i kaže da to ne može.
A moguće je i da sarajevska mušema traži novog igrača za priču o razbijanju BiH, izdvajanju Republike Srpske i stvaranju Velike Srbije, kako bi održala unutrašnje tenzije, inostranu brigu i još jednom proglasila opštu opasnost.
Jer, priča o otcjepljenju Republike Srpske i pripajanju Srbiji, nije potrebna ni Srbiji, ni Republici Srpskoj, ni Dejtonskoj BiH, ni SAD, ni EU. Potrebna je jedino Sarajevu kako bi onima iz Glavnog Političkog Reaktora sugerisala da ovakvu, dejtonsku BiH treba odmah ujaloviti i Dejton poništiti jer u sebi nosi latentnu opasnost od raspada BiH, osamostaljenja Republike Srpske i stvaranja Velike Srbije.
Mnogo veća opasnost pred BiH je nemogućnost Novog Samostalnog Početka koji je pred njom i koji se poklapa sa stvarnim procesom pridruživanja Evropskoj uniji. Ako BiH ne mogne da počne novu samostalnost, neće je spasiti ni ukidanje Republike Srpske. Najopasniji entiteti za BiH su:
· ratna politička tehnologija stranaka koje su projektovale i izvodile ratne radove i koje danas nastavljaju rat za ostvarenje svojih ciljeva
· nerealnost ili 100% jer je BiH područje infinitezimalnog računa
· odustvo kolektivnih garancija i nametnuto vlasništvo nad državom i patriotizmom
· Federacija
· agresivni islam nekompatibilan sa ovdašnjim muslimanima
· ohaerovska produkcija kontrole svega postojećeg
· lažni evropski integristi kojima je jedini cilj da euintegraciju iskoriste za unutrašnju unitarizaciju i stvaranje islamske republike na dugi rok.
A ne Republika Srpska.
Da li postoji realitet da se sve te demonske prepreke otklone, teško je reći. I to je jedan od procesa o kome govorim.
Što se tiče Republike Srpske, ona ne traži otcjepljenje, formiranje nezavisne države ili pripajanje Srbiji. Nepotrebna joj je sudbina Kosova čije je otcjepljenje u procjepu kojem se ne vidi kraj. Nerealna je nezavinost zavisna od nedostatka interesa u okruženju, tj. u Briselu i Vašingtonu. I nepotrebno je da Republika Srpska postane uboga provincija Srbije u kojoj bi njeni Srbi uvijek bili Bosanci.
Ali Republici Srpskoj je potrebna trajna teritorijalno-politička garancija. Pri tome je nebitno kakva će ostala unutarbosanskohercegovačka okolina biti po uređenju. Bilo bi najbolje da Hrvati, Bošnjaci i Srbi budu ravnopravni i u tom teritorijalno-političkom segmentu. Republici Srpskoj je to u interesu ne zbog toga što voli Hrvate ili mrzi Bošnjake, nego zbog toga što joj odgovara dugoročna stabilnost koja se ne može obezbijediti konstantnom depresijacijom Hrvata u Federaciji BiH. Međunacionalni potres u Federaciji može ponovo pokrenuti rasjede na Balkanu a to ne odgovara Republici Srpskoj niti srpskom narodu u BiH.
Stoga ja govorim o samostalnosti Republike Srpske unutar BiH ili izvan BiH. Sa jasnim shvatanjem da je to politički proces a ne kraj. I sa osobinama energije koje sam pominjao.

CRKVA IZNAD SEMIHE

Priznajem da je crkva na Zlatištu takođe noćna mora iznad Sarajeva, možda i veća od Krsta na Zlatištu.

Mnogi se u Sarajevu uzbuđuju zbog toga a izdvajaju se dvije grupe pobunjenika: jedna je ona koja smatra da je Sarajevo gruntovno i katastarski njihovo, "naše", i druga je ona koja tom borbom nastoji sebi pribaviti legitimitet ravnopravnih obitavalaca Sarajeva a pod pritiskom kompleksa manje nacionalne, manje gradske i manje patriotske vrijednosti.

Ako sam bio za pažljivu analizu projekta Krsta na Zlatištu, moram reći da sam manaje pažljiv kad je u pitanju izgradnja crkve. U poplavi vjerskih objekata po BiH, jedna crkva ili džamija, tamo ili ovamo, ne znači mnogo. Ovo je možda prilika da se Sarajevo i Sarajlije, izvan pomenute dvije grupe, iskažu kao dobronamjernici prihvatanjem ili čak podržavanjem izgradnje crkve. To bi Sarajevu dalo sasvim drugi image i u BiH ali i van nje.

Dabome, znam da su to iluzije. Nema tog junaka u Sarajevu koji bi to smio podržati.

Ali crkva će, vjerovatno biti i izgrađena, ako uz to stanu i vjerske vlasti.

Sarajevo i njegova gradonačelnica, izvjesna Semiha, kaže da ta igradnja ne doprinosi jačanju povjerenja među narodima.

Tačno. Ali sa ove strane: povjerenje i ne postoji pa ga je nemoguće ni jačati.

Protivljenje Semihe Borovac, i ostalih, nije zbog slabljenja međunarodnog povjerenja u BiH već je to u stvari nastavak, i crkva i njihovo protivljenje, obilježavanja teritorija po BiH koje su bijelim krečom počeli mrtvozornici iz kartela SDSDAHDZ po socijalističkim parama izgrađenom asfaltu, sukladno življu koji je pretežito naseljavao prostore kraj puteva. I danas taj proces zapišavanja vlastitog područja traje, samo se umjesto kreča koriste crkve ili džamije. Ponegdje Semiha, Dukić, Lazović...

Ono što je najopasnije za Sarajevo jeste činjenica da se tim protivljenjem Sarajevo dalje promoviše kao Karavansaraj, kao samogetoizirani areal nedirnutog popodnevnog učmaluka, smrdluka i nedodirluka. Ako jednoj prijestolnici, velikom gradu, starom gradu, smeta jedna crkva, makar bila na nemjestu i van svih religijskih regula, onda to i nije grad, to je saraj.

Jednako je opasno što se i svijest ljudi u Sarajevu nastoji svesti na nivo mrtvog, žabokrečinastog i mlitavog popodneva.

LAGUMDŽIJU HITNO

POD STEČAJ

Moram priznati da mi je žao što nisam taj uvaženi parlamentarac u Parlamentarnoj skupštini BiH jer bih tako prisustvovao i uživao u raspravi o povratku narodne socijalističke imovine koju je prisvojio SDP & ZL.

Dobro su parlamentarci SNSD-a primijetili da je SDPZL prisvojio tu imovinu. Ali treba znati da su mu naknadnim prećutnim odobravanjem tu imovinu ovjerili oni iz nenarodne organizacije koje sam već pomenuo a obilježavam ih sa SDSDAHDZ.

Ali, kao građanin i slobodni, nevagonirani mislenik, podržavam taj zahtjev.

Jer Lagumdžija i njegov SDP nastoje biti vlasnici ne samo imovine, nego i duha CeKa, UDB-e, NKVD-a i Brkatog Druga Drugašvilija.

Lagumdžija i njegov SDP nastoje biti vlasnici i naših pogleda na istoriju (odnos prema četnicima), naših imovinskih kartona, vlasnici vlastitih parainstitucija za provjeru, progon i reketiranje, vlasnici srednjovjekovne čarobnjačke formule socijaldemokratije po kojoj će oni izdavati ateste LagumdžijaISO9001 za verifikaciju socijaldemokratskih stranaka. Mada su oni partija a to zvuči tako staljinistički da se i drug Lenjin naježi u mauzoleju.

Nastoje biti i vlasnici htvatskog člana Predsjendištva BiH.

Kad sve to sagledam, to su poprilične feudalne pretenzije po BiH i cijelom Sarajevu.

SDP SUKRIVAC ZA PROGON I
UBIJANJE SRBA U RATNOM SARAJEVU

Sarajevska Socijaldemokratska partija Zlatka Lagumdžije neprestano emituje svojih «60 minuta» protiv Saveza nezavisnih socijaldemokrata a najnovije doušničko dostignuće tog posljednjeg balkanskog agitpropa je optužba po kojoj je SNSD kriv za nekakvo postrojavanje četnika na Ozrenu. SDP traži od SNSD da se očituje po tom pitanju zaboravljajući da je SNSD rekao svoje činjenicom da je formiran poslije rata i nije bio u ratnoj vladi kao što je SDP bio u ratnoj sarajevskoj, dok su u logore odvođeni, prebijani i ubijani sarajevski Srbi. Time se SDP direktno i dobrovoljno upisao u listu saučesnika i sukrivaca za te zločine nad Srbima.
Neka sarajevski SDP kaže i učini svojim ratnim strankama ono što je učinio SNSD ovdašnjim, pa neka se onda obrati za civilizovan razgovor.
A što se tiče četničkog postrojavnja na Ozrenu – bolje je da se postrojavaju i četnici nego da se postrojava SDP.

EGIPATSKA PRINCEZA

Rajko Vasić, ulje na limu, decembar 2007.

ZABORAV ZA KOŠTUNICU, KOSOVO, IZDAJNIKE...

Izbori u Srbiji daju neke elemente za političku radost mada je politika emotivno uvijek apsolutna hladna nula.
Demokratska realna, radi raširene predstave, reći ću i: evropska Srbija, uknjižila je neke poene nakon pada Kosova, separatnog potpisivanja SAA i ulaska FIAT-a i Gasproma u ekonomske investicije u Srbiji.
Radikali su ostali na svoji okamenjenih 30% i nisu profitirali iz priče o izdaji Kosova i ostalim nebuloznim okaminama o patriotima i izdajnicima. To što je Nikolić dobio više u predsjedničkim izborima objašnjavam samo dvojicom kandidata dok opšti izbori nude široku lepezu đakonija i tu se sve svodi na realnost.
Koštunica pada, socijalisti se drže što je političko čudo.
Kosovo pada u zaborav što je upravo znak nove relane demokratske Srbije.
Postizborna analiza je optimistična ne samo zbog velikih procenata Demokratske stranke, već i zbog tih strateških tektonskih preokreta. Srbija će, ipak, još imati posla sa sobom, svojom prošlošću, Kosovom i radikalima. Naročito ako socijalisti priđu ledenoj koaliciji DSS-SRS, što je po njihovom dosadašnjem ponašanju logično a po političkom temelju katastrofalno. Mislim da se to može lako desiti jer su sve to, u najširem smislu, Slobina deca, bre.
Bitan je zaborav Koštunice i Kosova. To su dva igrača nerealne Srbije koja je opasnost za samu sebe, prije svega. Treba znati da je Kosovo, za Srbiju, s druge strane zemaljske kugle. I ako nikad ne bude priznato od strane te Srbije, to neće biti bitno za geografiju oko Srbije. Sada vidimo da to nije bitno, ili barem nije presudno, ni za politički mozaik u Srbiji. Biće zanimljivo pogledati rezultate lokalnih izbora ali slučaj Kragujevca gdje su ljudi glasali za Fiatova radna mjesta a ne za Koštuničino ili Nikolićevo Kosovo, sve govori.
Bitna je i propala priča o patriotima i izdajnicima. Nikad nisam bio za to da neko ko se lupa u prsa sa „moj narod“, odnosno takve političke stranke, određuju ko je patriot a ko izdajnik. To je po život pojedinca i nacije opasna komunistička tehnologija i političke i nacionalne podobnosti. Kad vam neko kaže da je taj i taj dobar Srbin, znajte da u njegovoj glavi čuči krvožedni monstrum. Dakle, dobro je što Srbija odustaje od te priče. Ima načina da se iskaže patriotizam za Srbiju – radi i stvori od nje ekonomsku silu na Balkanu. To je patriotizam. Nije patriotizam ginuti za izgubljeno Kosovo.

INGLIŠOVA IGRA GENOCIDA

Bosna je, da prostiš, ili ovo što je ostalo od Bosne, mnogo komplikovanija država, zajednica i društvo nego što to Čarls Ingliš, am.am. predočava i misli i kako je iznio na sesiji Kruga 99.

Nije dovoljno malo pomenuti Hrvate, malo Srbe, malo Bošnjake, malo nametnutu i zadatu BiH, malo glavni grad koga ne volimo...

Ali nije moguće ni reći da su se u Evropi u sedamdeset godina dogodila dva genocida i da je jedan od njih počinjen u ime Republike Srpske.

Ingliš vrijeđa srpski narod ako izjednačava fašistički genocid nad Jevrejima i Slavenima sa izdvojenim zločinom genocida u Srebrenici. Ingliš treba da zna da je Hitlerova Njemačka donosila zakone koji su omogućili genocid i istrebljenje, da je to bila sistemska politika, organizacija, namjera i egzekutiva. Sa tim se ne može izjednačavati teški zločin kojeg su počinili oni koji su se izdavali za VRS ili stvarno bili VRS i oni koji su bili pripadnici policije ili parapolicije a bavili se pljačkom.

Čarls Ingliš bi trebao da dokaže da je to neko planirao u ime Republike Srpske. Ali, to jednostavno nije tačno. Svaka obavještajna šuša zna da je tamo bilo upetljano mnogo igrača i da je uloga "Republike Stpske" nikakva. Da nije u pitanju međunarodna petljavina dosad bi uhapsili onu dvojicu odmetnika, kao što je Sadam Husein nađen u krtičnjaku.

Ne priznajem da se zločin neartikulisane falange poistovjećuje sa "u ime repubklike Srpske" i sa srpskim narodom.

Zločin genocida u Srebrenici nije pao s neba i treba ga sagledavati kao dio ratnog kontinuiteta i zločinaštva kroz cijelo ratno vrijeme na tom području. U srebreničkom slučaju jasno je da zločin rađa zločin a ne rađa ga BiH ili Republika Srpska, niti Vojska Republike Srpske.

Ta konstatacija, da je zločin počinjen "u ime Republike Srpske", neće spasiti BiH. Kao ni sve češća priča o srpskom fašizmu koja se čuje na islamskim vjerskim manifestacijama i u sarajevskim medijima.

Nije dovoljno pominjati malo Srbe, malo Hrvate, malo muslimane. Pominjao ih je komunizam - BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska - pa se ta BiH raspala za pet minuta.

GREGORIJANOVA IMOVINA

Vidim da je Gregorijan postao i pismonoša, glasnik i telal Vašingtona.

Donio je sa tog puta glasove u vilajet.

Kaže da su tamo rekli da je smiješno da država BiH postoji na papiru i da nema imovinu a da entiteti imaju imovinu.

Ne znam za šta se Rafi uzbuđuje.

Nije BiH mlada pa da joj treba imetak za miraz.

I kad bi ga imala ko bi je uzeo ovakvo nepoštenu, iskorištenu, poniženu, uneređenu i obešćašćenu.

O imovinije trebalo mislitu u Dejtonu. A pošto tamo nije dobila imovinu sada je ne može imati. Jedno ako Gregorijan ne misli da je otima od entiteta.

Moram i Gregorijana uputiti na na visoke škole - ne siječe se prvo ražanj, ne pravi se prvo država pa onda narod koji je podržava, imovina koja je njena, glavni grad koga svi vole...

ŠKOLA FEDERALIZMA

Predsjednik zlopolitičke udruge, u biračkom tijelu poznate kao Stranka Državotvornih Srba, Bosić, iznio je u emisiji RTRS-a politički program njegove stranke za ovu godinu i lokalne izbore. Program se temelji na:
· Propagiranju Dodikovog kriminala prilikom izgradnje zgrade vlade
· Sumračnoj teoriji da reforma policije znači početak kraja Policije Republike Srpske
· Zlovidoj sudbini Srebrenice koja će se izdvojiti iz Republike Srpske jer je ustupak o glasanaju za ove izbore jasan znak za to
· Teoriji da federalizacija BiH znači gubitak za Republiku Srpsku i da je entitet mnogo veća zaštita i garancija od federalne jedinice
· Zalaganju da RTRS doista bude javni servis što će postići kada u emisiji Četiri oka, dva lijepa i dva urokljiva, bude gostovao onaj Mihajljica.
Nema potrebe da obrazlažem tezu da ovo nije politički program i da je to srpski prevod stanja: ne znam šta da radim, ne znam šta da kažem.
Te postavke su kompilacija šeszdesetminutaške teorije o Dodiku kriminalcu, banditu i lopovu, drakulističkog plašenja i zastrašivanja Srba gubitkom policije i Srebrenice i apsolutnog laicizma u pogledu poznavanja prakse i teorije federalizma.
Samo je pitanje vremena kad će se Bosić pojaviti u Bakirovih 60 minuta jer i on kao i ta emisija papagajnski ponavljaju priču o kriminalu bez obaveze da to i dokažu.
Salijevanje strava Srbima tek je hvatanje za slamku dnevnoplitičke teme na kojoj se pokušava izgraditi ozbiljna teza. Stranka za čije je vlasti izgubljena Vojska Republike Srpske, izgubljeno 13 zapadnokrajiških opština, izgubljeno Brčko, izgubljena obavještajna služba... nema pravo nikome ukazivati na nešto što je tobože izgubljeno. Za četiri godine vlasti Esdeesa i Pedepea na nivou BiH je donešeno blizu 350 zakona. Prošle godine, bez vlasti Esdeesa, donijeto je 7 ili 8 zakona na nivou BiH.
Najteža situacija za Bosića je federativni laicizam. On se u to razumije kao Šefka Hodžić u carski rez.
Nije dobro u politici sve crtati i do kraja objašnjavati.

Možda je najbolje da otvorim privatnu školu za izrazite neznalice u pogledu federalizma ali bi veliki procenat esdeesovaca, i drugih stranačkih „eksperata“, dovodio da latentne gadljivosti, pa ću da odustanem od te ideje.
Treba, ipak, da kažem ono što je opštepoznato: federativna država je država država, sastavljena od federalnih jedinica koje imaju svoju nadležnost u zakonodavstvu, sudstvu i izvršnoj vlasti, svoju policiju i sve druge bezbjedonosne službe, svoju narodnu banku ili kako je već nazovemo... svoje granice koje se ne mogu mijenjati, svoje pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Entiteti su nepoznati u teoriji države i prava.
Osnovno što Esdees Bosić ne razmije je činjenica da se na federalne jedinice ne može vršiti pritisak koji se može vršiti na entitete. Federalne jedinice ne možete reformama razvlastiti, izbrisati i stvoriti centralističku i unitarnu državu.
Federalizacija BiH se može izvesti jedino na dejtonskim unutrašnjim granicama, spajanjima sadašnjih teritorijalno-političkih jedinica a nikakvim razbijanjem, podjelama ili cijepanjem tih jedinica, kantona i entiteta. Kad-tad takva federalizacija će se dogoditi, kad svi u BiH shvate da im želje za sarajevskom islamskom homogenizovanom državom kopne i kada vide da Republika Srpska mnogo brže ide naprijed u ekonomiji, kulturi, kontaktima sa stranim kapitalom... Već sada postoje signali da bi se neki kantoni htjeli pripojiti Republici Srpskoj. To i podaci o platama, javnoj potrošnji, dolasku Gasproma, ruskog naftnog giganta, Dženeral elektrika... samo su dokazi bezbjednosti i trajnosti Republike Srpske.
Ako Bosiću nešto nije jasno, federalni status Republike Srpske u federativnoj BiH bio bi identičan statusu Slovenije i Hrvatske u SFRJ.

ISTINE DOLAZE

Ivan Fumić, partizan, antifašist, iz Hrvatske, prozvao je nedavno u Jasenovcu katoličku crkvu za odnos prema tom ustaškom stratištu iz Drugog svjetskog rata, rekavši: Žalosno je, ali istinito, da su ustaše imale izdašnu pomoć većeg dijela katoličkog klera koji i danas kao posljednji bastion brani taj poredak.
Katolička crkva, osim na nivou lokalnog župnika, nikada nije došla u Jasenovac. A pobijenim fašistima, ustašama, četnicima i kolaboracionistima u Blajburgu, posvećuje „papinsku“ pažnju. To je nagnalo Fumića da im kaže istinu.
Kardinal Bozanić, glavni katolik u Hrvatskoj, odgovorio mu je, u skladu sa najboljom golootočkom praksom, da u Fumićevom istupu ima elemenata za državno tužilaštvo. To znači: za zatvor.
Rekao je, poslije u intervjuu, Fumić još jednu istinu iz ustaškog vremena: 240 hiljada Srba prisilno je pokatoličio ustaški režim NDH, uz logističku podršku katoličke crkve.

*

Ibran Mustafić, Srebreničanin, autor knjige Planirani haos 1990 – 1996, koji Srbe zove četnicima, što znači da nije neki liberal, rekao je u intervjuu Danima: Planirani haos na prostoru čitave BiH, pa i u samoj Srebrenici, planiran je u Sarajevu. I sve naše golgote i sve naše propasti idu iz Sarajeva. Čovjek koji je planirao haos u BiH zove se Alija Izetbegović. On je planirao i haos u Srebrenici... ali da svako zna da je Alija Izetbegović najveći grobar ove deržave. Ja sam ubjeđenja da je on jedan od najvećih zločinaca nad muslimanskim narodom u BiH.
Sličnu ocjenu sam za Karadžića i Miloševića, u odnosu na Srbe, dao u svojoj drugoj knjizi Esenesdum iz edicije Politički ljetopis. Dijelom to objašnjavam i kroz koncept Kriminalizovane Odbrane Nacije o čemu je tekst već ranije došao na ovaj blog.

*

Milorad Dodik je na OBN televiziji parafrazirao svjedočenje jednog haškog svjedoka koji je rekao da je sve ono što se sutradan dogodilo u Srebrenici veče prije dogovoreno u prostorijama opštinskog odbora Esdeesa u Bratuncu.
Esdees se naljutio i u saopštenju zatražio ostavku. Smiješna pojava, Esdees.
Još dok sam bio u rovovima, govorio sam borcima da ne pucaju na civile jer to nije ljudski, da ne napuštaju liniju živi jer je onda svaka žrtva do tog trenutka uzaludna i da ne kradu i pljačkaju jer to SDS radi mnogo bolje od nas, boraca. Samo jedan borac u cijeloj brigadi bio je član te kamarile. Zbog toga sam ponosan na svoju brigadu.
Govorio sam im tada, još nije bilo Srebrenice, da je Esdees navukao na Srbe hiljdugodišnju ljagu opsadom i granatiranjem Sarajeva. Srebrenica je nadmašila Sarajevo. Govorio sam im da su Srbi svašta činili kroz istoriju, najviše sebi, ali da tako nešto nikada nisu radili i to istorija ne može da oprosti.
Dakle, ostaje, uz sve ostalo, činjenica da su se ta dva zla dogodila za vrijeme apsolutne vlasti Esdesa koji je mučki iskoristio kolektivan strah srpskog naroda pred naletom sjedinjenih šahovnica i Esdea-zastava i proklamacija o šahovnici na Drini, i preuzeo sve u svoje ruke, od pljačke i para, do života i srpskih teritorija.
Bez obzira i da je sve urađeno mimo znanja Esdeesa, ta stranka je odgovorna, pred Srbima, prije svega.
Sastavni dio Dejtonskog sporazuma trebala je biti zabrana Esdeesa, zbog ovoga o čemu govorim, Esdea, zbog onoga što govori Mustafić, i Hadezea, zbog toga što je koketirao sa onima o kojima govori Fumić.
Da je BiH dobra zemlja, donijela bi i danas takvu zabranu.
Da Republika Srpska ima takvu nadležnost, zalagao bih se da se zabrani Esdees.

*

Istine, velim.
Sa istinama je uvijek problem u ljudskom trajanju.
Istina o dobrom ne treba nikom, istina o zlom nekom je jad a nekom marketing.
Čim se nešto dogodi, za istinu je kasno.
Istina, i kad stigne, najčešće ne služi kao nauk već kao vježba za još teže zlo.
Istine koje stižu na rate i sa zakašnjenjem, a tako je uvijek, uvjeravaju nas u onu tezu po kojoj znamo kakva će biti budućnost ali ne znamo kakav će biti prošlost.
Za najveći broj istina kasno je. Najbolje bi bilo da se nisu ni dogodile. Jer, istina o zlom vuče još veće zlo.
Naš zadatak je, ipak, da dođemo do istine, bez obzira što ćemo se sa njom, sizifovski, ponovo skotrljati do samog dna. Bez istine, neljudi bi zemlju premrežili. Sa istinom razumijemo ko smo i šta smo radili pa i kuda idemo, iako to saznamo pred kraj.
Ni jedna istina ne može spriječiti neko buduće zlo. Ali može onemogućiti staro zlo i stvoriti nove ljude. Ako i oni čine zlo, mi barem nismo za to krivi.

ZLOČIONICA

Ministar Kasipović sad smeta Bošnjacima.
Učtivo je obrazložio da se obilježavanje stradanja, izložbom i spomen pločom, muslimana Bratunca ne obavlja u tamošnjoj osmoljetki, jer, rekao je: škola je za vaspitno-obrazovni rad sa djecom.
U toj školi su u ratu jedno vrijeme bili zatočeni, premlaćivani, mučeni i ponižavani bratunački muslimani.
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji, na svakom mogućem mjestu, stradanja i žrtve iskoristiti za nadzemaljsku zavadu živih i proskribovanje Srba kao dželata, zločinaca i istrebljivača. O tome svjedoči i taj mali slučaj u Bratuncu ali i onemogućavanje da se neke spomen ploče postave u Sarajevu, na zgradu u kojoj su bili zatočeni Srbi a koja nije škola, opšta povika na podizanje krsta na Zlatištu kojim bi se obilježila stradanja sarajevskih Srba, suđenje u sarajevskom zemljanom sudu za ratne zločine pretežno Srbima, neprocesuiranje i nesankcionisanje prvih zločina u BiH, na Baščaršiji, u Sijekovcu...
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji od BiH stvoriti jednu veliku zločionicu u kojoj će se učiti jednostrana istorija žrtvenog muslimanskog eksluziviteta i srpske urođene genocidnosti.
Trebalo bi imati smisla za svestranost ljudske muke i stradanja u BiH, ili, barem, realiteta i relativiteta krivice koja se svakom zemljom širi kao nuklearno zračenje. Bez obzira što je žrtva uvijek žrtva a dželat uvijek dželat, ta činjenica se u ovakvoj vrsti istorije temelji i na obrnutim ulogama, i po nekoliko puta, kroz sve te vijekove.
Apsolutno treba zapamtiti i obilježiti sve žrtve, pa i Bratunačke. Ali nema niko pravo zloupotrebljavati djecu i školu. Da li se može biti sigurno da se kod te djece nataj način izaziva samo sažaljenje i saosjećanje? Ili poniženje, inat, osjećaj krivice i drugorazrednosti što će budućnost prepoznati kao novu klicu sukoba i krvi.
Zašto niko iz tog agresivnog bošnjačkog revanšizma ne podigne negdje i spomen ploču rahmetli Aliji Izetbegoviću sa natpisom, npr.: Ovom zemljom hodio je A.I. koji je rekao da će za Bosnu i Hercegovinu žrtovati mir.
To jest, živote i ljude, dodao bih ja sprejem.

IZDVAJANJE
ADILA OSMANOVIĆA

Ne razumijem manjeg potpredsjednika Republike Srpske, Adila Esdea Osmanovića.
Njegov najnoviji politički program može se svrstati u subverzivnu razgradnju svega postojećeg a sadrži svega nekoliko riječi: Svi političari iz BiH treba da rade na izdvajanju Srebrenice iz Republike Srpske. To treba da urade administracija Ujedinjenih nacija, Evropska unija i međunarodne institucije koje su u najvećoj mjeri odgovorne za genocid.
Ne razumijem Adila Osmanovića jer on ne razumije nekoliko činjenica:
· Kandidovao se i pobijedio na izborima za potpredsjednika Republike Srpske a hoće da je raskomada, rasparča, ukine...
· Izjavu daje u banjalučkim Nezavisnim novinama koje u Federaciji čitaju samo oni što moraju tako da je odjek, kod onih koji bi trebali da je čuju, minimalan
· Izjavu daje čitaocima u Republici Srpskoj i navlači na sebe bespotrebnu mržnju čime samo dalje dijeli ljude a i BiH
Adil Osmanović je još jedan od junaka iz one moje popodnevne priče sa gradilišta Ćuprije na Drini, koji se vesele što Drina, ili loša vila, noću sruše ono što neimar i robovi danju sagrade.
Ali, Adil Osmanović je, što je mnogo tragičnije, uzorak sifilistične, sidične i kanecerogene političke svijesti koja je preplavila Sarajevo i federativnu okolinu u ratnom i poratnom dobu, sve do današnjih dana. Njena kancerogenost je u imanentom samorazarajućem rezonu da neko drugi treba da za njih uradi ono što oni misle da je pravično. Stečeni sindrom izgubljene političke kreativnosti očituje se kao destruktivni osvetnički koncept a ne kao kreativni ispredvremenski politički koncept razvitka i napretka što jedino legitimiše politiku kao organizovanu ljudsku djelatnost u zajednici.
Taj carigradski, stambolski, austrougarski, sindrom čekanja katul-fermana stvorio je od ovog prostora podaničku šikaru u mračnom vilajetu koja se teško može civilizovati, evropejizovati i integrisati.
U dalekoj budućnosti zamišljam Adila Osmanovića kako kampuje pred uredima u Briselu i moli da Savjet ministara Ujedinjene Evrope izdvoji Mjesnu zajednicu Vrbanja iz banjalučke opštine.

TERAPEUTSKO

ZABORAVLJANJE

ŠIPTARA

Talijanski FIAT, izašavši iz teške poslovne, koncepcione i finansijske krize, došao je u Kragujevac i prekinuo višegodišnju agoniju nekadašnjeg srbijanskog dženeral motorsa. Kragujevac je, bre, dao zemljište za džabe i bacio u vetar takse i opštinske namete pa su Srbija i FIAT osnovali novo zajedničko preduzeće koje će proizvoditi automobile srednje i bolje klase i prodavati po siromašnijem dijelu Evrope.
Omrznuti Bernar Kušner, Francuz, saopštio je da je Francuska pokrenula inicijativu, koju je podržalo 17 država Evrope, da se građanima Srbije omoguće besplatne vize. Bez obzira što će Radikal Nikolić reći da je to šarena laža jer mali broj Srbijanaca putuje negdje, a i kad putuju imaju para za vize, i bez obzira što je ovo trebalo uraditi nekoliko godina ranije uz uključenje i BiH, vrijedi zabilježiti veliko jedinstvo u proklamovanju te odluke.
Mogao je i neki drugi koncern doći prije koju godinu u Srbiju, i u BiH, i ovdje izmjestiti neku svoju proizvodnju koja ne može da podnese troškove Zapada. Ali nije. Da li iz toga treba da izvučemo zaključak da treba da uzgajamo radikale, da isprepadamo Evropu a onda ona donese šargarepu?
Oba poteza EU treba analizirati u svjetlu srbijanskih izbora. Mada je Fiatova investicija uslovljena čistim ekonomskim razlozima unutrašnjeg oporavka i vanjske potrebe za novim tržištima.
Ali ova i druga evropeizacija Srbije, uključujući i separatno priznavanje nezavisnosti Kosova i isto tako separatano potpisivanje Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji, sračunata je dugoročno sa očekivanim efektom sbijanksog i srpskog zaboravljanja Šiptara i Kosova.
Odustvo koncepcije za rješenje srbijanskog problema Kosova i srpskog problema na Kosovu, unazad mnogo decenija a možda i cijelog vijeka, dovelo je do stanja u kojem je Srbija samu sebe vezala u kosovski čvor kojeg je mačem presjekao NATO i Svemogući Američanin. Dogodilo se ono što je moralo da se dogodi a iz čega se mogao izvući samo maksimum da se srpski sjever Kosova entitetski zaštiti ili poptuno pripoji Srbiji. Ali i dogodio se problem zaborava kojeg potenciraju izbori sa višekratnim sloganom: Mi nikada nećemo priznati nepostojeću državu Kosovo.
Taj slogan ne znači ništa jer ne znači da je Kosovo dio Srbije, ne znači da Kosovo nije država ako nije priznato od Srbije, ne znači da Kosovu i treba nešto više pa i srbijansko priznanje. Kosovu i Svemogućem je dovoljno da je Kosovo država-baza.
Evropski projekt zaborava Šiptara nadomjestak je projekta kojeg je trebala provesti Srbija sama. U Srbiji se trebao pojaviti lider, mnogo ranije od onog Požarevca sa „Niko ne sme da vas bije“, koji će saopštiti da se Srbija treba riješiti Kosova po sljedeću cijenu: nadoknaditi ulaganja, sjeverna područja ostaju u Srbiji, drugim srpskim područjima i kulturnim arealima omogućiti apsolutnu autonomiju vatikanskog tipa...
Pošto je za to sada kasno, Evropa mora da navede Srbiju da zaboravi Šiptare i Kosovo. Da li će imati uspjeha pokazaće, jednim dijelom, 11. mart.

KAKO SE POMOĆNIK MINISTRA
IGRA DRŽAVNOG CENTRALIZMA

Pomoćnik ministra spoljne trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom, u Savjetu ministara BiH, Dušan Nešković, koji je, koliko se sjećam, nedavno zauzeo to mjesto, dao je važnu „državnu“ izjavu iz svog resora: „Procedura usvajanja državnog zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju je pri kraju“. Još je rekao da će ta neka kancelarija za harmonizaciju sistema plaćanja biti samo prelazno rješenje jer BiH mora formirati centralno tijelo za kontrolu plaćanja podsticaja poljoprivredi. Sada to rade kantoni, entiteti i opštine.
Novinar je zakajmačio da slijedi uspostava informacionog sistema i usvajanje državnog plana ruralnog razvoja.
Narečeni pomoćnik, koji ima ulogu službenika u toj nevladinoj organizaciji zvanoj Savjet ministara, očito se uživio u vođenje politike i kreiranje države koje nema. To o čemu govori pomoćnik, „koji rukovodi oblastima poljoprivrede i ruralnog razvoja“, potpuna je nadležnost Republike Srpske i apsolutno je područje politike kao prethodnog odlučivanja i saglasnosti. Djelatnost pomoćnika je samo administrativni posao a ne politička kreacija.
Stoga je bespredmetno da pomoćnik ministra upotrebljava sintagme „državni zakon“ i „centralno tijelo“ i da prijeti da bez toga nema pristupa fondovima EU za poljoprivredu.
Republika Srpska, konkretnije: vladajuća politička snaga, jasno je rekla da između evropskih integracija i očuvanja nadležnosti Republike Srpske, prednost ima očuvanje nadležnosti. Evropska unija ne može zahtijevati unutrašnje promjene koje potiru ustavni mozaik BiH, odnosno neustavno oduzimaju nadležnosti Republike Srpske.

Ako i može zahtijevati, onda neće od pridruživanja biti ništa.
Poljoprivreda, a osobito ruralni razvoj, u Dejtonskom sporazumu i njegovom ustavu za BiH, u nadležnosti su entiteta.
Otkuda Procesu pridruživanja i stabilizacije i jednom pomoćniku ministra pravo da to mijenjaju.
Osim toga, pomoćnik ministra nije otišao gore da pravi državu jer ga na to nije obavezala ni Vlada Republike Srpske, ni Narodna skupština. A i da jesu, to mu ne omogućuje Ustav.
Pomoćnik se lagodno uživio u svoju „državnu“ funkciju kao što se u prvih pet godina ovog vijeka, za vlasti SDS/PDP, uživjelo na stotine njih i omogućili nelegalan i neustavan prenos nadležnosti. I kapom i šakom. U tu špansku sapunicu uživijeli su se i mnogi predstavnici BiH, u ime i iz Republike Srpske, u evropskim tijelima i komisijama, mnogi iz vladine administracije u Republici Srpskoj, koje smo nevoljno naslijedili, koji u sarajevskim komisijama i tijelima učestvuju u procesu kreiranja državnih tijela.
O tome o čemu govori pomoćnik, opasno je i samo pominjanje jer domaći i strani akteri centralizacije i unitarizma i taj vokabular uzimaju kao gotov pristanak i svršenu stvar.
Fondovi EU za poljoprivredu su kratkotrajna priča.

Republika Srpska je trajna priča.
Poljoprivredu u Republici Srpskoj neće razviti nikakvo državno centralno sarajevsko tijelo jer to, jednostavno, i kada bi mi htjeli, nije moguće. Poljoprivredu može razviti samo onaj ko posjeduje zemlju za poljoprivredu. A to je Republika Srpska.
To neko državnom pomoćniku treba da objasni.

ŠTA DONOSI EUINTEGRACIJA

Da li je inflacija samo poskupljenje hrane i energenata ili je inflacija znak bolesti ekonomije koja se liječi štampanjem novca za kojeg nema pokrića u robama i stvaranju vrijednosti, pitanje je za specijaliste.
Ja mislim da višak cijena nije isto što i višak novca.
Višak novca je problem pojedinačne ekonomije, njene bolesti i nadležnog tijela za štampanje novca, takozvanu primarnu emisiju.
Višk cijena može da bude i znak viška novca ali samo ako se pojavljuje na tržišnim segmentima nad kojima ekonomsku i političku vlast ima vlasnik teritorije. Ali može da bude i znak planetarnog razlivanja krize i podjele globalnih ekonomskih pogrešaka, strukturnih ili namjernih, i siromaštva, na što veći broj siromašnih.
Ovaj drugi fenomen sada je upravo u toku bez obzira što ga iz G10 nazivaju inflacijom koju podstiče poskupljenje hrane. Generativno jezgro tog fenomena nije u rastu cijena hrane jer ne postoji novčana emisija samo za proizvodnju hrane. Ono je u deficitnom finansiranju ratova i operacija u svijetu (Irak itd.) koje direktno utiče na proizvodnju i cijenu sirove nafte a dalje na širok spektar derivatnih energenata i žilni sistem opskrbe proizvodnje i međunarodne trgovine.
To što oni zovu inflacijom, u petnaest zemalja eurozone, povećalo je cijenu hrane u martu za 3,6%. Skok cijena hrane posljedica je loše politike glavnih planetarnih igrača i širi se kuglom kao usporeni film o cunamiju. Jasno je da je taj mehanizam kreiran, ili samokreiran, da raspodijeli troškove ramboovske igre vatrom i ratom na što veći broj aktera. Tako se gubitak u jezgru znatno smanjuje o ostalima se povećava za „samo“ nekoliko procenata kakvih su pomenutih 3,6%.
Razlivanje troškova ili smanjenje inflacije o kojoj govori G10, ne može se usporiti i suzbiti otvotrenom tržišnom utakmicom koju donose i omogućuju bescarinske granice i integracije.
Otvorena tržišna utakmica podrazumijeva jednake startne osnove i jednake uslove za sve. Bescarinska gumica u jednom ekonomskom trenutku pred tržište stavlja igrače različitih snaga i startnih pozicija što se ne može korigovati fondovima ili nekim drugim ekonomskim vatrogasnim mjerama.
To najbolje pokazuje planetarno razlivanje cijena nafte. Naftno gorivo najjeftinije je u Venecueli i Iranu. Ali to su za svjetsku ekonomiju drugih segmenata nebitne zemlje. U SAD, galon benzina u martu je bio 3,45 $, u Evropi 8 $, u Siera Leoneu 12,03$. U litri benzina stvar stoji jasnije: u BiH je cijena dvostruka u odnosu na SAD.
To znači da siromašni plaćaju troškove igre ratom, vatrom i naftom.
Nedavno su eksperti anlizirali položaj Hrvatske pošte koja se nalazi pred otvorenim vratima na koja mora izaći u potpunu libaeralizaciju tržišta. Zaključak je: bez ozbillje restrukturacije pošte, koja je čak u rastu, ulazak u liberalizaciju bio bi čista propast.
Liberalizacija poštanskog tržišta zahtjev je evropske unije i zanči da država više ne smije davati subvencije iz budžeta. To dalje znači da je Hrvatska pošta sama u kavezu krvoločnih lavova. Problem je u tome što restruturacija ne može pomoći jer u Hrvatskoj na jednog stanovnika pošta dostavlja 83 pošiljke godišnje. U Švedskoj 503. A upravo je Švedska, zajedno sa Danskom i V. Britanijom, područje potpune liberalizacije kakvu zahtijeva EU za cijelo svoje područje.
Poše Srpske, zbog još manjeg broja pošiljaka, su u još težoj situaciji mada im liberalizacija još nije za vratom.
Moja analiza kaže da ako Hrvatska pošta, ili Pošte Srpske, budu primorane da prihvate euliberalizaciju, propašće uz veliko pitanje da li će kupnjom od strane nekog velikog igrača biti spašene.
Siromašni i oni koji su zauvijek izgubili mogućnost jednake startne pozicije, nalaze se pred dilemom: ili prihvatiti trajni gubitak mogućnosti i plimu tržišne konkurencije bez zaštite ili se zatvoriti u izolaciju za koju ima sve manje mogućnosti i za koju je već kasno.
Dilema siromašnih, koja je i pred BiH, dakle i pred Republikom Srpskom, mora se presjeći korištenjem vlastitih mogućnosti malih dometa na koje integracije ne paze i koje ne regulišu. To znači da se vlastite mane, slabosti i nekompetencije moraju pretvoriti u prednosti. To zahtijeva formiranje drugog sloja ekonomije, ispod primarnog sloja integracija i emisije razlivenih troškova koji stvaraju efekt staklene bašte ili efekt prašinastog neba nakon udara asteroida što će vas dovesti do isparenja ili smrzavanja.
Republika Srpska ima vremena da krene u taj ekonomski projekt stvaranja drugog ešalona ekonomije bazirane na prirodnim prednostima, uslugama, poticaju investicija na ledini, slobodnom zapošljavanju, oporezivanju djelatnosti iz integracijske sfere a oslobađanju djelatnosti iz lokalne nadležnosti.

Ta politika, čija okosnica mora biti zapošljavanje po svaku cijenu, može se voditi kombinacijom tržišnih i jakih regulativnih instrumenata.

Tržište moramo pustiti jakima a ono što ostane osloboditi i regulisati u socijalne svrhe.

Samo radna mjesta mogu otkloniti štetu koju proizvode različite cijene po pojedinim državama i ekonomijama.

JOŠ JEDNA BUDIBOGSNAMICA:

AGRESIVNI ATEIZAM

Izvjesni efendija Smajić, muftija sarajevski, lansirao je još jednu od milion budalaština sa halal oznakom "made in bosnia" - rekao je da je ovogodišnji Dan džamija proslavljen u ozračju povratka "agresivnog ateizma" na scenu.

Prvo, ne znam ko je tu agresivan kad je već ustanovljen taj dan džamija.

Drugo, ateizam niko ne propovijeda i ne zapovijeda, u ovom vremenu i Ovdje, jer ne postoji crkva, džamija ili komitet za ateizam.

Treće, ne postoji Dan ateizma.

Povod mu je, koliko vidim, bila medijska buka oko izgradnje džamije na ciglanama. Postoji protivljenje takvoj ideji, što je posve normalno. Ali, ne postoji agresivno protivljenje.

Znam da su džamije nekada imale svoju funkciju da vjeru, hodžino učenje, dovedu do svakog vjernika pa su građene u naseljima i sokacima tako da se hodžin glas sa minareta može čuti u tom spletu sokaka. Zato je nevjernicima i protivnicima islama izgledalo da ima mnogo džamija.

Danas je zeman drukčiji. Zeman danas gradi osebujnije društvo bez obzira što je etnički čisto. Interesi su disoperzivni i atomizirani. Kolikogod je tačno da džamija treba na Ciglanama toliko je tačno i da ne treba. Jer, ako ima tri i po ili četiri hiljade vjernika, ima i onih koji ne vjeruju - možda toliko, možda više.

Necivilizacijski je zahtjev da svi pripadnici jedne nacije budu vjernici.

To znači da nam bogomolje ne trebaju na svakom koraku. Ako za svoju vjeru ne možeš malo prošetati ili provozati, a za dobro vino i janjetinu možeš, onda to nije vjera.

Muftija sarajevski ne može i neće da kaže da je u pitanju nešto drugo.

U pitanju je najcrnja homogenizacija i pasterizacija ljudske pojedinačne i kolektivne svijesti u Bošnjaka i kod muslimana. Potrebno je izgraditi mehanizam trajnog kolektivnog i inokosnog zarobljavanja, jedan veliki Gvantanamo, za svakoga ko se rodio pod tom nacionalno-vjerskom mušemom, iz koga neće biti nikada i nigdje izlaza.

Zato je bitno izgraditi džamije na svakom koraku i uvesti vjeronauk u dječije vrtiće.

Taj mehanizam logorske vjere stvoriće odanu i lakoupravljivu vojsku za naredne decenije.

Muftija sarajevski, i ini oko i iznad njega, bave se, u stvari, najprovidnijom politikom.

Ali ne žele to da rade pod jednakim uslovima sa ostalima. Neka se registruju ka politička Stranka za džamije i neka idu na izbore sa programom koji već postoji. Svi glasovi i vijećnička ili poslanička i delegatska mjesta, imaju se smatrati validnim i legitimnim.

Ovako, to što se zagovara je ilegalna agresija na pojedinca, bez obzira što je najiskreniji vjernik.

To je galopirajuća sušica za vjersku i nacionalnu zajednicu a o širem društvu, bosanskohercegovačkom, da i ne govorim.

POŠTO JE BLOG JAVNA KATEGORIJA I POŠTO NEKI MEDIJI PRENOSE NEKE MOJE TEKSTOVE, NE OSTAJE MI NIŠTA DRUGO NEGO DA KAŽEM DA JE TO DOZVOLJENO, UZ MOLBU DA SE BAREM KAŽE DA JE PREUZETO SA BLOGA KAKO ČITAOCI NOVINA NE BI BILI U ZABLUDI DA PO NEKOJ DRUGOJ OSNOVU OBJAVLJUJEM SVOJE STAVOVE.

RAZBIBRIGA

NISMO DO KRAJA ISCRPILI MEĐUSOBNO UNUTARBALKANSKO UJEDANJE I NAKILJANJE. NAPRIMJER:

DABOGDA SE JEDNOM PROBUDIO U SOCIJALISTIČKOJ FEDERATIVNOJ REPUBLICI HRVATSKOJ.

RAD NA SKULPTURI "IZGORJELO KRILO"

LJETO 2007.

NAŠI NAFTAŠI

To je nama naša borba dala.

U Republici Srpskoj postoji više od 300 benzinskih pumpi. Za Federaciju ne znam ali situacija nije "bolja".

Najveći dio pumpaša Republike Srpske, naftaša i bizMismena sa velikim M, rodio se u ratu i u postratnoj vlasti Esdeesa. To svakom ekonomskom analitičaru sve govori. Meni to govori da je ogromna količina para opljačkana od države i naroda i stučena u neprofitabilne Mrtve Kapitale Josipa Kozarca. Nekad su, dabome, to bile visokorpofitne investucije za ličnu nekontrolisanu upotrebu, koje su odlile tone i tone kapitala koji je sada opran i kojim se diče njegovi vlasnici kriminalci. Ako za izgradnju jedne pumpe treba samo 3 miliona KM - to je jednogodišnji budžet Republike Srpske. A to znači da je opljačkano mnogo više jer nisu lopovi sve pare dali u pumpe.

Sada su građani, koji su uredno ratovali, svakodnevno bili na liniji i u akciji, došli u situaciju da im ta naftaško-prevarantska rulja diktira cijene nafte i benzina i mimo bjelosvjetskih trendova. Neki naftaš je izjavio da su mu prijetili jer nije podigao cijene na ljestvicu koju je odredilo udruženje tih oktanskih protuva.

Znam da svaki moderni ekonomist može da se naježi na moju priču o potrebi državne regulative i uticaja. Ali ona je i ovdje potrebna. Država bi morala biti regulator tržišta ali ne kroz robne rezerve i slične komunističke projekte koje su takođe ubalegali Ratni Heroji Pljačke. Država mora imati svoju distributivnu naftnu kompaniju koja može obavljati višestruke funkcije: korekcije cijena i tržišta, distribuciju olakšane nafte poljoprivredi, prodaja najprofitabilnijih punktova...

Takvom kompanaijom je lako upravljati jer Vlada imenuje upravni odbor i direktora i - bog te veselio. Ako ne radi kako treba, nađeš boljega, ako radi neregularno, tvoja je inspekcija.

Takva kompanija bi mogla početi otkupljivati posrnule pumpe privatnih nesposobnih vlasnika i okrupnjavati mrežu koju kasnije može prodati pravom evropskom distributeru koji neće ovdašnje kupce tjerati na oktanski bezolovni felacio.

Strani izdajnici su Ovdje nametnuli trulu ideju da sve mora da se privatizuje i sve mora da se samoreguliše tako da državi ostaje samo da daje vremensku prognozu i prati rad semafora.

Razdržavljene ekonomije i opšta anarhoidna deregulacija upropastiće materijalne i produktivne resurse svakog društva pa i ovdašnjeg.

21. vijek je vijek države.

O tome govori regulativa evropske unije koja propisuje i dužinu onih stvari - mislim na banane, mahune itd.

TITO, BAKOVI I ZNAKOVI

Bila je godišnjica smrti Josipa Broza, druga Tita, našeg Tite. Primijetio sam zanimljivih sličica o tome – najzanimljivija mi je bila jedna curica na televiziji koju je neko naučio čak i da, s malo lutanja, kaže da je Tito bio predsjednik socijalističke federativne republike. Sjetio sam se stoput analiziranih detalja kao što je ona utakmica na Poljudu kada su svi plakali na vijest da je umro Tito a nekoliko godina kasnije, ni punu deceniju, rulja u Splitu uz masovnu egzaltaciju davi mladiće u uniformi JNA.
Sjetio sam se i tužne činjenice da niko od ovih provincijalnih plemena, od Gevgelije do Sunčanih Strana Alpi, nije imao ni trunke zahvalnosti za Titove, i komunista, istorijske zasluge za ulazak među države i nacije – jer da nije bilo njega i KPJ/SKJ i FNRJ/SFRJ, mnoge od današnjih nadobudnih nacija teško da bi postojale. O državama da i ne govorim.
Za sve ove godine razmišljao sam o znakovima propasti koja je uslijedila poslije Tita. Radio sam kao novinar TVSA i bio u prilici da pratim život u svim nijansama na velikom prostoru BiH koji se tada zvao Bosanska krajina. Tada nisam čitao pojave do kraja. Danas znam da su to bili znakovi.
Naprimjer:
· Redovi za brašno, deterdžent, ulje... za vrijeme vlade Milke Planinc, vožnja automobila po sistemu par-nepar – ako je zadnji broj parni voziš ponedjeljkom ali ne i utorkom...
· U mojoj emisiji lokomoB&L počeli su se pojavljivati oglašivači sa sjevera Hrvatske gdje su većinski živjeli Srbi
· Na Kočićevom zboru na Zmijanju, književnici su dobijali sve manje prostora a borba bakova postajala sve centralnija manifestacija
E, da zastanem malo.
Ti bakovi su se pojavili i na Grmečkoj koridi koju je obnovio partizanska legenda tog kraja, general Milančić Miljević, i na drugim, manjim, koridama.
Izvještavao sam o svim mogućim događajima, od evropskih izložbi i kulture, preko ekonomskih i političkih afera do proizvodnje numerički upravljanih mašina, ali kada sam došao u situaciju da pratim borbu bakova, takozvanu bodljavinu ulitanih neujalovljenih mudonja, dok burličući rastjeruju protivnike i publiku koja čitav dan gori na suncu gledajući takmičenje koje se odvijalo po kup sistemu, shvatio sam da je došao kraj novinarstvu. Ali nisam bio shvatio da je došao i kraj Jugoslavije, bratstva i jedinstva, vaseljenske vrijedenosti crvenog pasoša...
Na scenu je stupio brdsko-planinski primitivizam.
Brđani raznih vjera dovozili su u kamionima na borilišta svoje šest-, sedam- ili osammetarske bikove, držali ih u hladu a prije borbe posebno razdraživali. Ti primitivci su najavljivali novo vrijeme koje dolazi, vrijeme krkana, neobuzdanih i neobrazovanih novokomponovanih stočara, vrijeme zdepastih, zadriglih i samozadovoljnih bikadžija, vrijeme neartiklisanih anarhoradikalnih niotkudpristiglih inokosnih anonimusa nagrađivanih parama i aplauzima nizbogčega, vrijeme sirovih siledžija, snagatora i rogataša koji su se na čudan način iz bakovskih vrtača, najednom, preselili u političke arene i donijeli te iste ulitane, zamazane i siledžijske običaje i postupke. Njihova karakteristika je što su znali sastaviti nekoliko rečenica više od rogatog pobjednika Grmečke koride kojoj je prisustvovalo dvjesta ili trista hiljada ljudi i na kojoj je njih hiljadu na prodaji piva i mesa sa ražnja zaradilo dnašnje stotine hiljada „dojč-marki“.
Sa njima, takvim tipovima ljudi, u političku arenu preselila se i ta grmečka, zmijanjska, vitoroška, majevička... publika i – postali Srbi, Hrvati i Muslimani.
Bakovi su, pak, ostali bakovi.
I danas. Pišu u novinama, na naslovnici: počinje sezona korida.
U modernoj, demokratskoj, multietničkoj BiH, to iživljavanje životinja i nad životinjama, taj volovski odnos prema četveronožnom papkaru koji je stotinama godina orao ova zečija jebališta nebili prehranio sirotinju i nesrećnike – naziva se koridom. Kao, to je događaj, to nije sadizam.
Valja nama tražiti nove znakove.

slika

TRI IGRAČA SAMBE

ulje na limu

kombinovana tehnika

april 2008

rajko vasić

ODE SRBIJA

Jedna frakcija Srbije i jedna frakcija Evropske unije potpisaše SAA ili SPS, sporazum o pridruživanju i stabilizaciji.

Tu činjenicu treba gledati kroz dvije prizme. Jedna je bosanskohercegovačka, "državna", a druga čista srbijanska.

Ovdje u BiH "država" se toliku uživjela u svjetocentričnost da ne može da podnese činjenicu da u Srbiji i svanjiva ujutro jer je Srbija u BiH izvršila genocid, agresiju... a kamo li da neko u Briselu sjedne i potpiše neki papir prije nego što je to učinio sa BiH, jer BiH je centar svijeta, centar Evrope, stožer Evropske unije...

Provincijalna politička pastva u BiH, preciznije: u državnom Sarajevu, nije izašla iz pećinskog načina razmišljanja i nije shvatila da je politika mnogo više od jetrvske zavade koju prakticiraju za unutrašnju upotrebu a sada žele to eksportirati i na odnose sa susjedima, EU itd. Samo jedan glas razuma sam registrovao, od kolumniste Avaza. Sve ostalo je infantilno ponašanje za sinijom i galama oko toga što je u njegov čanak prije došla cicvara.

BiH i njene "državne", bošnjačke, unitaroidne političke snage na taj način ovaj prostor drže u apsolutnoj provincijalizaciji u pogledu realnih političkih rješenja i u tunelskom autizmu u pogledu komunikacije sa svijetom. EU ne funkcioniše na platformi "što smo mi gori od njih" i "čime su oni to zaslužili."

Strateški, za BiH je bolje da je Srbija korak ispred na tom putu jer je to garancija da BiH neće biti ostavljena kao crna rupa. Ako ne ide Srbija, nema nikakve garancije da će ići i BiH. Ili, ako BiH i uđe u EU onda bi granica EU bila sa Srbijom. Da li BiH odgovara da ovdje gradimo EU-zid i tako pokidamo sve veze koje život, ekonomija i evropske transvrzale nameću po prirodi. Da li je neko izračunao brzinu pucanja BiH u tom slučaju?

A kroz srbijansku prizmu?

EU ne može bez Srbije. Jer bi u tom slučaju oživjela Jalta i 50%-50% a to znači Rusi Dolaze. Pitanje je da li je sada najbolji tajming. EU misli da time podržava Demokratske Snage Srbije i da će Gedža, Šumadinac, Lala i Pirotjanac sa Juga bre, tako to shvatiti.

Mislim da mogu i drugačije shvatiti. Radikali sada svoj prst okreću ka izdajnicima. Onaj ko je potpisao SAA odrekao se Kosova. Gedža dalje ne razmišlja.

Izbori će pokazati efekt SAA u ovom trenutku.

Ono što je sada jasno to je da potpisivanje SAA sa Srbijom direktono baca Koštunicu u naručje onom mrtvozorniku Nikoliću. To opasno naginje tas na lošiju stranu.

LAGUMDŽIJA - VOJNIK KOMINTERNE

U raspravi o BHRT-u Lagumdžija pkazuje nekoliko balkanskih komunističkih osobina:

• daje sebi veću važnost od one koju ima
• piše ferman paši da obavi posao za njega a da se on na političku scenu ušeta na bijelom konju
• laže u pogledu rušenja dejtonskog sporazuma

Lagumdžija kaže da ga Dodik vidi kao jedinog ozbiljnog remetilačkog faktora. Ne znam za Dodika ali ja ga ne vidim nikako. Ta sintagma "remetilački faktor" je ratna sintagma a to mi govori da Remetilac Lagumdžija još razmišlja u tim kategorijama. Njegov značaj je u činjenici da treba preimnovai stranku u LSDP - Lagumdžijina socijaldemokratska partija.

ZL je doveo sebe u nedopustiv politički položaj - da mu OHR otpopuje ponizivši ga pred njegovim biračima, ako ih uopšte još ima.

A taj ZL bi trebao da zna da su mediji, po Dejtonskom sporazumu na koji se poziva, u nadležnosti entiteta i da BHRT kao "zajednička" institucija nije nigdje ni na kom nivou dobrovoljno prenešena sa entiteta. Osim toga, ne vidim razloga da se podržava gubitaš, raspikuća i propalica, kakav je BHRT. Ako to nije po gubitničkoj liniji.

GALERIJA MOJIH SLIKA

Pokušavam se baviti i normalnim ljudskim djelatnostima - slikarstvom, kadgod mogu. Nekad davno sam to radio intenzivno, družeći se sa banjalučkim slikarima i boemima. Imao sam i samostalnu izložbu. Radio sam suvi pastel, sada ulje, špahtla i podloga od legure aluminijuma.

Poneku sliku ću predstaviti na ovom blogu. Izložba nije prodajna.