ISTINE DOLAZE

Ivan Fumić, partizan, antifašist, iz Hrvatske, prozvao je nedavno u Jasenovcu katoličku crkvu za odnos prema tom ustaškom stratištu iz Drugog svjetskog rata, rekavši: Žalosno je, ali istinito, da su ustaše imale izdašnu pomoć većeg dijela katoličkog klera koji i danas kao posljednji bastion brani taj poredak.
Katolička crkva, osim na nivou lokalnog župnika, nikada nije došla u Jasenovac. A pobijenim fašistima, ustašama, četnicima i kolaboracionistima u Blajburgu, posvećuje „papinsku“ pažnju. To je nagnalo Fumića da im kaže istinu.
Kardinal Bozanić, glavni katolik u Hrvatskoj, odgovorio mu je, u skladu sa najboljom golootočkom praksom, da u Fumićevom istupu ima elemenata za državno tužilaštvo. To znači: za zatvor.
Rekao je, poslije u intervjuu, Fumić još jednu istinu iz ustaškog vremena: 240 hiljada Srba prisilno je pokatoličio ustaški režim NDH, uz logističku podršku katoličke crkve.

*

Ibran Mustafić, Srebreničanin, autor knjige Planirani haos 1990 – 1996, koji Srbe zove četnicima, što znači da nije neki liberal, rekao je u intervjuu Danima: Planirani haos na prostoru čitave BiH, pa i u samoj Srebrenici, planiran je u Sarajevu. I sve naše golgote i sve naše propasti idu iz Sarajeva. Čovjek koji je planirao haos u BiH zove se Alija Izetbegović. On je planirao i haos u Srebrenici... ali da svako zna da je Alija Izetbegović najveći grobar ove deržave. Ja sam ubjeđenja da je on jedan od najvećih zločinaca nad muslimanskim narodom u BiH.
Sličnu ocjenu sam za Karadžića i Miloševića, u odnosu na Srbe, dao u svojoj drugoj knjizi Esenesdum iz edicije Politički ljetopis. Dijelom to objašnjavam i kroz koncept Kriminalizovane Odbrane Nacije o čemu je tekst već ranije došao na ovaj blog.

*

Milorad Dodik je na OBN televiziji parafrazirao svjedočenje jednog haškog svjedoka koji je rekao da je sve ono što se sutradan dogodilo u Srebrenici veče prije dogovoreno u prostorijama opštinskog odbora Esdeesa u Bratuncu.
Esdees se naljutio i u saopštenju zatražio ostavku. Smiješna pojava, Esdees.
Još dok sam bio u rovovima, govorio sam borcima da ne pucaju na civile jer to nije ljudski, da ne napuštaju liniju živi jer je onda svaka žrtva do tog trenutka uzaludna i da ne kradu i pljačkaju jer to SDS radi mnogo bolje od nas, boraca. Samo jedan borac u cijeloj brigadi bio je član te kamarile. Zbog toga sam ponosan na svoju brigadu.
Govorio sam im tada, još nije bilo Srebrenice, da je Esdees navukao na Srbe hiljdugodišnju ljagu opsadom i granatiranjem Sarajeva. Srebrenica je nadmašila Sarajevo. Govorio sam im da su Srbi svašta činili kroz istoriju, najviše sebi, ali da tako nešto nikada nisu radili i to istorija ne može da oprosti.
Dakle, ostaje, uz sve ostalo, činjenica da su se ta dva zla dogodila za vrijeme apsolutne vlasti Esdesa koji je mučki iskoristio kolektivan strah srpskog naroda pred naletom sjedinjenih šahovnica i Esdea-zastava i proklamacija o šahovnici na Drini, i preuzeo sve u svoje ruke, od pljačke i para, do života i srpskih teritorija.
Bez obzira i da je sve urađeno mimo znanja Esdeesa, ta stranka je odgovorna, pred Srbima, prije svega.
Sastavni dio Dejtonskog sporazuma trebala je biti zabrana Esdeesa, zbog ovoga o čemu govorim, Esdea, zbog onoga što govori Mustafić, i Hadezea, zbog toga što je koketirao sa onima o kojima govori Fumić.
Da je BiH dobra zemlja, donijela bi i danas takvu zabranu.
Da Republika Srpska ima takvu nadležnost, zalagao bih se da se zabrani Esdees.

*

Istine, velim.
Sa istinama je uvijek problem u ljudskom trajanju.
Istina o dobrom ne treba nikom, istina o zlom nekom je jad a nekom marketing.
Čim se nešto dogodi, za istinu je kasno.
Istina, i kad stigne, najčešće ne služi kao nauk već kao vježba za još teže zlo.
Istine koje stižu na rate i sa zakašnjenjem, a tako je uvijek, uvjeravaju nas u onu tezu po kojoj znamo kakva će biti budućnost ali ne znamo kakav će biti prošlost.
Za najveći broj istina kasno je. Najbolje bi bilo da se nisu ni dogodile. Jer, istina o zlom vuče još veće zlo.
Naš zadatak je, ipak, da dođemo do istine, bez obzira što ćemo se sa njom, sizifovski, ponovo skotrljati do samog dna. Bez istine, neljudi bi zemlju premrežili. Sa istinom razumijemo ko smo i šta smo radili pa i kuda idemo, iako to saznamo pred kraj.
Ni jedna istina ne može spriječiti neko buduće zlo. Ali može onemogućiti staro zlo i stvoriti nove ljude. Ako i oni čine zlo, mi barem nismo za to krivi.

ZLOČIONICA

Ministar Kasipović sad smeta Bošnjacima.
Učtivo je obrazložio da se obilježavanje stradanja, izložbom i spomen pločom, muslimana Bratunca ne obavlja u tamošnjoj osmoljetki, jer, rekao je: škola je za vaspitno-obrazovni rad sa djecom.
U toj školi su u ratu jedno vrijeme bili zatočeni, premlaćivani, mučeni i ponižavani bratunački muslimani.
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji, na svakom mogućem mjestu, stradanja i žrtve iskoristiti za nadzemaljsku zavadu živih i proskribovanje Srba kao dželata, zločinaca i istrebljivača. O tome svjedoči i taj mali slučaj u Bratuncu ali i onemogućavanje da se neke spomen ploče postave u Sarajevu, na zgradu u kojoj su bili zatočeni Srbi a koja nije škola, opšta povika na podizanje krsta na Zlatištu kojim bi se obilježila stradanja sarajevskih Srba, suđenje u sarajevskom zemljanom sudu za ratne zločine pretežno Srbima, neprocesuiranje i nesankcionisanje prvih zločina u BiH, na Baščaršiji, u Sijekovcu...
Agresivni bošnjački revanšizam nastoji od BiH stvoriti jednu veliku zločionicu u kojoj će se učiti jednostrana istorija žrtvenog muslimanskog eksluziviteta i srpske urođene genocidnosti.
Trebalo bi imati smisla za svestranost ljudske muke i stradanja u BiH, ili, barem, realiteta i relativiteta krivice koja se svakom zemljom širi kao nuklearno zračenje. Bez obzira što je žrtva uvijek žrtva a dželat uvijek dželat, ta činjenica se u ovakvoj vrsti istorije temelji i na obrnutim ulogama, i po nekoliko puta, kroz sve te vijekove.
Apsolutno treba zapamtiti i obilježiti sve žrtve, pa i Bratunačke. Ali nema niko pravo zloupotrebljavati djecu i školu. Da li se može biti sigurno da se kod te djece nataj način izaziva samo sažaljenje i saosjećanje? Ili poniženje, inat, osjećaj krivice i drugorazrednosti što će budućnost prepoznati kao novu klicu sukoba i krvi.
Zašto niko iz tog agresivnog bošnjačkog revanšizma ne podigne negdje i spomen ploču rahmetli Aliji Izetbegoviću sa natpisom, npr.: Ovom zemljom hodio je A.I. koji je rekao da će za Bosnu i Hercegovinu žrtovati mir.
To jest, živote i ljude, dodao bih ja sprejem.

IZDVAJANJE
ADILA OSMANOVIĆA

Ne razumijem manjeg potpredsjednika Republike Srpske, Adila Esdea Osmanovića.
Njegov najnoviji politički program može se svrstati u subverzivnu razgradnju svega postojećeg a sadrži svega nekoliko riječi: Svi političari iz BiH treba da rade na izdvajanju Srebrenice iz Republike Srpske. To treba da urade administracija Ujedinjenih nacija, Evropska unija i međunarodne institucije koje su u najvećoj mjeri odgovorne za genocid.
Ne razumijem Adila Osmanovića jer on ne razumije nekoliko činjenica:
· Kandidovao se i pobijedio na izborima za potpredsjednika Republike Srpske a hoće da je raskomada, rasparča, ukine...
· Izjavu daje u banjalučkim Nezavisnim novinama koje u Federaciji čitaju samo oni što moraju tako da je odjek, kod onih koji bi trebali da je čuju, minimalan
· Izjavu daje čitaocima u Republici Srpskoj i navlači na sebe bespotrebnu mržnju čime samo dalje dijeli ljude a i BiH
Adil Osmanović je još jedan od junaka iz one moje popodnevne priče sa gradilišta Ćuprije na Drini, koji se vesele što Drina, ili loša vila, noću sruše ono što neimar i robovi danju sagrade.
Ali, Adil Osmanović je, što je mnogo tragičnije, uzorak sifilistične, sidične i kanecerogene političke svijesti koja je preplavila Sarajevo i federativnu okolinu u ratnom i poratnom dobu, sve do današnjih dana. Njena kancerogenost je u imanentom samorazarajućem rezonu da neko drugi treba da za njih uradi ono što oni misle da je pravično. Stečeni sindrom izgubljene političke kreativnosti očituje se kao destruktivni osvetnički koncept a ne kao kreativni ispredvremenski politički koncept razvitka i napretka što jedino legitimiše politiku kao organizovanu ljudsku djelatnost u zajednici.
Taj carigradski, stambolski, austrougarski, sindrom čekanja katul-fermana stvorio je od ovog prostora podaničku šikaru u mračnom vilajetu koja se teško može civilizovati, evropejizovati i integrisati.
U dalekoj budućnosti zamišljam Adila Osmanovića kako kampuje pred uredima u Briselu i moli da Savjet ministara Ujedinjene Evrope izdvoji Mjesnu zajednicu Vrbanja iz banjalučke opštine.

TERAPEUTSKO

ZABORAVLJANJE

ŠIPTARA

Talijanski FIAT, izašavši iz teške poslovne, koncepcione i finansijske krize, došao je u Kragujevac i prekinuo višegodišnju agoniju nekadašnjeg srbijanskog dženeral motorsa. Kragujevac je, bre, dao zemljište za džabe i bacio u vetar takse i opštinske namete pa su Srbija i FIAT osnovali novo zajedničko preduzeće koje će proizvoditi automobile srednje i bolje klase i prodavati po siromašnijem dijelu Evrope.
Omrznuti Bernar Kušner, Francuz, saopštio je da je Francuska pokrenula inicijativu, koju je podržalo 17 država Evrope, da se građanima Srbije omoguće besplatne vize. Bez obzira što će Radikal Nikolić reći da je to šarena laža jer mali broj Srbijanaca putuje negdje, a i kad putuju imaju para za vize, i bez obzira što je ovo trebalo uraditi nekoliko godina ranije uz uključenje i BiH, vrijedi zabilježiti veliko jedinstvo u proklamovanju te odluke.
Mogao je i neki drugi koncern doći prije koju godinu u Srbiju, i u BiH, i ovdje izmjestiti neku svoju proizvodnju koja ne može da podnese troškove Zapada. Ali nije. Da li iz toga treba da izvučemo zaključak da treba da uzgajamo radikale, da isprepadamo Evropu a onda ona donese šargarepu?
Oba poteza EU treba analizirati u svjetlu srbijanskih izbora. Mada je Fiatova investicija uslovljena čistim ekonomskim razlozima unutrašnjeg oporavka i vanjske potrebe za novim tržištima.
Ali ova i druga evropeizacija Srbije, uključujući i separatno priznavanje nezavisnosti Kosova i isto tako separatano potpisivanje Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji, sračunata je dugoročno sa očekivanim efektom sbijanksog i srpskog zaboravljanja Šiptara i Kosova.
Odustvo koncepcije za rješenje srbijanskog problema Kosova i srpskog problema na Kosovu, unazad mnogo decenija a možda i cijelog vijeka, dovelo je do stanja u kojem je Srbija samu sebe vezala u kosovski čvor kojeg je mačem presjekao NATO i Svemogući Američanin. Dogodilo se ono što je moralo da se dogodi a iz čega se mogao izvući samo maksimum da se srpski sjever Kosova entitetski zaštiti ili poptuno pripoji Srbiji. Ali i dogodio se problem zaborava kojeg potenciraju izbori sa višekratnim sloganom: Mi nikada nećemo priznati nepostojeću državu Kosovo.
Taj slogan ne znači ništa jer ne znači da je Kosovo dio Srbije, ne znači da Kosovo nije država ako nije priznato od Srbije, ne znači da Kosovu i treba nešto više pa i srbijansko priznanje. Kosovu i Svemogućem je dovoljno da je Kosovo država-baza.
Evropski projekt zaborava Šiptara nadomjestak je projekta kojeg je trebala provesti Srbija sama. U Srbiji se trebao pojaviti lider, mnogo ranije od onog Požarevca sa „Niko ne sme da vas bije“, koji će saopštiti da se Srbija treba riješiti Kosova po sljedeću cijenu: nadoknaditi ulaganja, sjeverna područja ostaju u Srbiji, drugim srpskim područjima i kulturnim arealima omogućiti apsolutnu autonomiju vatikanskog tipa...
Pošto je za to sada kasno, Evropa mora da navede Srbiju da zaboravi Šiptare i Kosovo. Da li će imati uspjeha pokazaće, jednim dijelom, 11. mart.

KAKO SE POMOĆNIK MINISTRA
IGRA DRŽAVNOG CENTRALIZMA

Pomoćnik ministra spoljne trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom, u Savjetu ministara BiH, Dušan Nešković, koji je, koliko se sjećam, nedavno zauzeo to mjesto, dao je važnu „državnu“ izjavu iz svog resora: „Procedura usvajanja državnog zakona o poljoprivredi i ruralnom razvoju je pri kraju“. Još je rekao da će ta neka kancelarija za harmonizaciju sistema plaćanja biti samo prelazno rješenje jer BiH mora formirati centralno tijelo za kontrolu plaćanja podsticaja poljoprivredi. Sada to rade kantoni, entiteti i opštine.
Novinar je zakajmačio da slijedi uspostava informacionog sistema i usvajanje državnog plana ruralnog razvoja.
Narečeni pomoćnik, koji ima ulogu službenika u toj nevladinoj organizaciji zvanoj Savjet ministara, očito se uživio u vođenje politike i kreiranje države koje nema. To o čemu govori pomoćnik, „koji rukovodi oblastima poljoprivrede i ruralnog razvoja“, potpuna je nadležnost Republike Srpske i apsolutno je područje politike kao prethodnog odlučivanja i saglasnosti. Djelatnost pomoćnika je samo administrativni posao a ne politička kreacija.
Stoga je bespredmetno da pomoćnik ministra upotrebljava sintagme „državni zakon“ i „centralno tijelo“ i da prijeti da bez toga nema pristupa fondovima EU za poljoprivredu.
Republika Srpska, konkretnije: vladajuća politička snaga, jasno je rekla da između evropskih integracija i očuvanja nadležnosti Republike Srpske, prednost ima očuvanje nadležnosti. Evropska unija ne može zahtijevati unutrašnje promjene koje potiru ustavni mozaik BiH, odnosno neustavno oduzimaju nadležnosti Republike Srpske.

Ako i može zahtijevati, onda neće od pridruživanja biti ništa.
Poljoprivreda, a osobito ruralni razvoj, u Dejtonskom sporazumu i njegovom ustavu za BiH, u nadležnosti su entiteta.
Otkuda Procesu pridruživanja i stabilizacije i jednom pomoćniku ministra pravo da to mijenjaju.
Osim toga, pomoćnik ministra nije otišao gore da pravi državu jer ga na to nije obavezala ni Vlada Republike Srpske, ni Narodna skupština. A i da jesu, to mu ne omogućuje Ustav.
Pomoćnik se lagodno uživio u svoju „državnu“ funkciju kao što se u prvih pet godina ovog vijeka, za vlasti SDS/PDP, uživjelo na stotine njih i omogućili nelegalan i neustavan prenos nadležnosti. I kapom i šakom. U tu špansku sapunicu uživijeli su se i mnogi predstavnici BiH, u ime i iz Republike Srpske, u evropskim tijelima i komisijama, mnogi iz vladine administracije u Republici Srpskoj, koje smo nevoljno naslijedili, koji u sarajevskim komisijama i tijelima učestvuju u procesu kreiranja državnih tijela.
O tome o čemu govori pomoćnik, opasno je i samo pominjanje jer domaći i strani akteri centralizacije i unitarizma i taj vokabular uzimaju kao gotov pristanak i svršenu stvar.
Fondovi EU za poljoprivredu su kratkotrajna priča.

Republika Srpska je trajna priča.
Poljoprivredu u Republici Srpskoj neće razviti nikakvo državno centralno sarajevsko tijelo jer to, jednostavno, i kada bi mi htjeli, nije moguće. Poljoprivredu može razviti samo onaj ko posjeduje zemlju za poljoprivredu. A to je Republika Srpska.
To neko državnom pomoćniku treba da objasni.

ŠTA DONOSI EUINTEGRACIJA

Da li je inflacija samo poskupljenje hrane i energenata ili je inflacija znak bolesti ekonomije koja se liječi štampanjem novca za kojeg nema pokrića u robama i stvaranju vrijednosti, pitanje je za specijaliste.
Ja mislim da višak cijena nije isto što i višak novca.
Višak novca je problem pojedinačne ekonomije, njene bolesti i nadležnog tijela za štampanje novca, takozvanu primarnu emisiju.
Višk cijena može da bude i znak viška novca ali samo ako se pojavljuje na tržišnim segmentima nad kojima ekonomsku i političku vlast ima vlasnik teritorije. Ali može da bude i znak planetarnog razlivanja krize i podjele globalnih ekonomskih pogrešaka, strukturnih ili namjernih, i siromaštva, na što veći broj siromašnih.
Ovaj drugi fenomen sada je upravo u toku bez obzira što ga iz G10 nazivaju inflacijom koju podstiče poskupljenje hrane. Generativno jezgro tog fenomena nije u rastu cijena hrane jer ne postoji novčana emisija samo za proizvodnju hrane. Ono je u deficitnom finansiranju ratova i operacija u svijetu (Irak itd.) koje direktno utiče na proizvodnju i cijenu sirove nafte a dalje na širok spektar derivatnih energenata i žilni sistem opskrbe proizvodnje i međunarodne trgovine.
To što oni zovu inflacijom, u petnaest zemalja eurozone, povećalo je cijenu hrane u martu za 3,6%. Skok cijena hrane posljedica je loše politike glavnih planetarnih igrača i širi se kuglom kao usporeni film o cunamiju. Jasno je da je taj mehanizam kreiran, ili samokreiran, da raspodijeli troškove ramboovske igre vatrom i ratom na što veći broj aktera. Tako se gubitak u jezgru znatno smanjuje o ostalima se povećava za „samo“ nekoliko procenata kakvih su pomenutih 3,6%.
Razlivanje troškova ili smanjenje inflacije o kojoj govori G10, ne može se usporiti i suzbiti otvotrenom tržišnom utakmicom koju donose i omogućuju bescarinske granice i integracije.
Otvorena tržišna utakmica podrazumijeva jednake startne osnove i jednake uslove za sve. Bescarinska gumica u jednom ekonomskom trenutku pred tržište stavlja igrače različitih snaga i startnih pozicija što se ne može korigovati fondovima ili nekim drugim ekonomskim vatrogasnim mjerama.
To najbolje pokazuje planetarno razlivanje cijena nafte. Naftno gorivo najjeftinije je u Venecueli i Iranu. Ali to su za svjetsku ekonomiju drugih segmenata nebitne zemlje. U SAD, galon benzina u martu je bio 3,45 $, u Evropi 8 $, u Siera Leoneu 12,03$. U litri benzina stvar stoji jasnije: u BiH je cijena dvostruka u odnosu na SAD.
To znači da siromašni plaćaju troškove igre ratom, vatrom i naftom.
Nedavno su eksperti anlizirali položaj Hrvatske pošte koja se nalazi pred otvorenim vratima na koja mora izaći u potpunu libaeralizaciju tržišta. Zaključak je: bez ozbillje restrukturacije pošte, koja je čak u rastu, ulazak u liberalizaciju bio bi čista propast.
Liberalizacija poštanskog tržišta zahtjev je evropske unije i zanči da država više ne smije davati subvencije iz budžeta. To dalje znači da je Hrvatska pošta sama u kavezu krvoločnih lavova. Problem je u tome što restruturacija ne može pomoći jer u Hrvatskoj na jednog stanovnika pošta dostavlja 83 pošiljke godišnje. U Švedskoj 503. A upravo je Švedska, zajedno sa Danskom i V. Britanijom, područje potpune liberalizacije kakvu zahtijeva EU za cijelo svoje područje.
Poše Srpske, zbog još manjeg broja pošiljaka, su u još težoj situaciji mada im liberalizacija još nije za vratom.
Moja analiza kaže da ako Hrvatska pošta, ili Pošte Srpske, budu primorane da prihvate euliberalizaciju, propašće uz veliko pitanje da li će kupnjom od strane nekog velikog igrača biti spašene.
Siromašni i oni koji su zauvijek izgubili mogućnost jednake startne pozicije, nalaze se pred dilemom: ili prihvatiti trajni gubitak mogućnosti i plimu tržišne konkurencije bez zaštite ili se zatvoriti u izolaciju za koju ima sve manje mogućnosti i za koju je već kasno.
Dilema siromašnih, koja je i pred BiH, dakle i pred Republikom Srpskom, mora se presjeći korištenjem vlastitih mogućnosti malih dometa na koje integracije ne paze i koje ne regulišu. To znači da se vlastite mane, slabosti i nekompetencije moraju pretvoriti u prednosti. To zahtijeva formiranje drugog sloja ekonomije, ispod primarnog sloja integracija i emisije razlivenih troškova koji stvaraju efekt staklene bašte ili efekt prašinastog neba nakon udara asteroida što će vas dovesti do isparenja ili smrzavanja.
Republika Srpska ima vremena da krene u taj ekonomski projekt stvaranja drugog ešalona ekonomije bazirane na prirodnim prednostima, uslugama, poticaju investicija na ledini, slobodnom zapošljavanju, oporezivanju djelatnosti iz integracijske sfere a oslobađanju djelatnosti iz lokalne nadležnosti.

Ta politika, čija okosnica mora biti zapošljavanje po svaku cijenu, može se voditi kombinacijom tržišnih i jakih regulativnih instrumenata.

Tržište moramo pustiti jakima a ono što ostane osloboditi i regulisati u socijalne svrhe.

Samo radna mjesta mogu otkloniti štetu koju proizvode različite cijene po pojedinim državama i ekonomijama.

JOŠ JEDNA BUDIBOGSNAMICA:

AGRESIVNI ATEIZAM

Izvjesni efendija Smajić, muftija sarajevski, lansirao je još jednu od milion budalaština sa halal oznakom "made in bosnia" - rekao je da je ovogodišnji Dan džamija proslavljen u ozračju povratka "agresivnog ateizma" na scenu.

Prvo, ne znam ko je tu agresivan kad je već ustanovljen taj dan džamija.

Drugo, ateizam niko ne propovijeda i ne zapovijeda, u ovom vremenu i Ovdje, jer ne postoji crkva, džamija ili komitet za ateizam.

Treće, ne postoji Dan ateizma.

Povod mu je, koliko vidim, bila medijska buka oko izgradnje džamije na ciglanama. Postoji protivljenje takvoj ideji, što je posve normalno. Ali, ne postoji agresivno protivljenje.

Znam da su džamije nekada imale svoju funkciju da vjeru, hodžino učenje, dovedu do svakog vjernika pa su građene u naseljima i sokacima tako da se hodžin glas sa minareta može čuti u tom spletu sokaka. Zato je nevjernicima i protivnicima islama izgledalo da ima mnogo džamija.

Danas je zeman drukčiji. Zeman danas gradi osebujnije društvo bez obzira što je etnički čisto. Interesi su disoperzivni i atomizirani. Kolikogod je tačno da džamija treba na Ciglanama toliko je tačno i da ne treba. Jer, ako ima tri i po ili četiri hiljade vjernika, ima i onih koji ne vjeruju - možda toliko, možda više.

Necivilizacijski je zahtjev da svi pripadnici jedne nacije budu vjernici.

To znači da nam bogomolje ne trebaju na svakom koraku. Ako za svoju vjeru ne možeš malo prošetati ili provozati, a za dobro vino i janjetinu možeš, onda to nije vjera.

Muftija sarajevski ne može i neće da kaže da je u pitanju nešto drugo.

U pitanju je najcrnja homogenizacija i pasterizacija ljudske pojedinačne i kolektivne svijesti u Bošnjaka i kod muslimana. Potrebno je izgraditi mehanizam trajnog kolektivnog i inokosnog zarobljavanja, jedan veliki Gvantanamo, za svakoga ko se rodio pod tom nacionalno-vjerskom mušemom, iz koga neće biti nikada i nigdje izlaza.

Zato je bitno izgraditi džamije na svakom koraku i uvesti vjeronauk u dječije vrtiće.

Taj mehanizam logorske vjere stvoriće odanu i lakoupravljivu vojsku za naredne decenije.

Muftija sarajevski, i ini oko i iznad njega, bave se, u stvari, najprovidnijom politikom.

Ali ne žele to da rade pod jednakim uslovima sa ostalima. Neka se registruju ka politička Stranka za džamije i neka idu na izbore sa programom koji već postoji. Svi glasovi i vijećnička ili poslanička i delegatska mjesta, imaju se smatrati validnim i legitimnim.

Ovako, to što se zagovara je ilegalna agresija na pojedinca, bez obzira što je najiskreniji vjernik.

To je galopirajuća sušica za vjersku i nacionalnu zajednicu a o širem društvu, bosanskohercegovačkom, da i ne govorim.

POŠTO JE BLOG JAVNA KATEGORIJA I POŠTO NEKI MEDIJI PRENOSE NEKE MOJE TEKSTOVE, NE OSTAJE MI NIŠTA DRUGO NEGO DA KAŽEM DA JE TO DOZVOLJENO, UZ MOLBU DA SE BAREM KAŽE DA JE PREUZETO SA BLOGA KAKO ČITAOCI NOVINA NE BI BILI U ZABLUDI DA PO NEKOJ DRUGOJ OSNOVU OBJAVLJUJEM SVOJE STAVOVE.

RAZBIBRIGA

NISMO DO KRAJA ISCRPILI MEĐUSOBNO UNUTARBALKANSKO UJEDANJE I NAKILJANJE. NAPRIMJER:

DABOGDA SE JEDNOM PROBUDIO U SOCIJALISTIČKOJ FEDERATIVNOJ REPUBLICI HRVATSKOJ.

RAD NA SKULPTURI "IZGORJELO KRILO"

LJETO 2007.

NAŠI NAFTAŠI

To je nama naša borba dala.

U Republici Srpskoj postoji više od 300 benzinskih pumpi. Za Federaciju ne znam ali situacija nije "bolja".

Najveći dio pumpaša Republike Srpske, naftaša i bizMismena sa velikim M, rodio se u ratu i u postratnoj vlasti Esdeesa. To svakom ekonomskom analitičaru sve govori. Meni to govori da je ogromna količina para opljačkana od države i naroda i stučena u neprofitabilne Mrtve Kapitale Josipa Kozarca. Nekad su, dabome, to bile visokorpofitne investucije za ličnu nekontrolisanu upotrebu, koje su odlile tone i tone kapitala koji je sada opran i kojim se diče njegovi vlasnici kriminalci. Ako za izgradnju jedne pumpe treba samo 3 miliona KM - to je jednogodišnji budžet Republike Srpske. A to znači da je opljačkano mnogo više jer nisu lopovi sve pare dali u pumpe.

Sada su građani, koji su uredno ratovali, svakodnevno bili na liniji i u akciji, došli u situaciju da im ta naftaško-prevarantska rulja diktira cijene nafte i benzina i mimo bjelosvjetskih trendova. Neki naftaš je izjavio da su mu prijetili jer nije podigao cijene na ljestvicu koju je odredilo udruženje tih oktanskih protuva.

Znam da svaki moderni ekonomist može da se naježi na moju priču o potrebi državne regulative i uticaja. Ali ona je i ovdje potrebna. Država bi morala biti regulator tržišta ali ne kroz robne rezerve i slične komunističke projekte koje su takođe ubalegali Ratni Heroji Pljačke. Država mora imati svoju distributivnu naftnu kompaniju koja može obavljati višestruke funkcije: korekcije cijena i tržišta, distribuciju olakšane nafte poljoprivredi, prodaja najprofitabilnijih punktova...

Takvom kompanaijom je lako upravljati jer Vlada imenuje upravni odbor i direktora i - bog te veselio. Ako ne radi kako treba, nađeš boljega, ako radi neregularno, tvoja je inspekcija.

Takva kompanija bi mogla početi otkupljivati posrnule pumpe privatnih nesposobnih vlasnika i okrupnjavati mrežu koju kasnije može prodati pravom evropskom distributeru koji neće ovdašnje kupce tjerati na oktanski bezolovni felacio.

Strani izdajnici su Ovdje nametnuli trulu ideju da sve mora da se privatizuje i sve mora da se samoreguliše tako da državi ostaje samo da daje vremensku prognozu i prati rad semafora.

Razdržavljene ekonomije i opšta anarhoidna deregulacija upropastiće materijalne i produktivne resurse svakog društva pa i ovdašnjeg.

21. vijek je vijek države.

O tome govori regulativa evropske unije koja propisuje i dužinu onih stvari - mislim na banane, mahune itd.

TITO, BAKOVI I ZNAKOVI

Bila je godišnjica smrti Josipa Broza, druga Tita, našeg Tite. Primijetio sam zanimljivih sličica o tome – najzanimljivija mi je bila jedna curica na televiziji koju je neko naučio čak i da, s malo lutanja, kaže da je Tito bio predsjednik socijalističke federativne republike. Sjetio sam se stoput analiziranih detalja kao što je ona utakmica na Poljudu kada su svi plakali na vijest da je umro Tito a nekoliko godina kasnije, ni punu deceniju, rulja u Splitu uz masovnu egzaltaciju davi mladiće u uniformi JNA.
Sjetio sam se i tužne činjenice da niko od ovih provincijalnih plemena, od Gevgelije do Sunčanih Strana Alpi, nije imao ni trunke zahvalnosti za Titove, i komunista, istorijske zasluge za ulazak među države i nacije – jer da nije bilo njega i KPJ/SKJ i FNRJ/SFRJ, mnoge od današnjih nadobudnih nacija teško da bi postojale. O državama da i ne govorim.
Za sve ove godine razmišljao sam o znakovima propasti koja je uslijedila poslije Tita. Radio sam kao novinar TVSA i bio u prilici da pratim život u svim nijansama na velikom prostoru BiH koji se tada zvao Bosanska krajina. Tada nisam čitao pojave do kraja. Danas znam da su to bili znakovi.
Naprimjer:
· Redovi za brašno, deterdžent, ulje... za vrijeme vlade Milke Planinc, vožnja automobila po sistemu par-nepar – ako je zadnji broj parni voziš ponedjeljkom ali ne i utorkom...
· U mojoj emisiji lokomoB&L počeli su se pojavljivati oglašivači sa sjevera Hrvatske gdje su većinski živjeli Srbi
· Na Kočićevom zboru na Zmijanju, književnici su dobijali sve manje prostora a borba bakova postajala sve centralnija manifestacija
E, da zastanem malo.
Ti bakovi su se pojavili i na Grmečkoj koridi koju je obnovio partizanska legenda tog kraja, general Milančić Miljević, i na drugim, manjim, koridama.
Izvještavao sam o svim mogućim događajima, od evropskih izložbi i kulture, preko ekonomskih i političkih afera do proizvodnje numerički upravljanih mašina, ali kada sam došao u situaciju da pratim borbu bakova, takozvanu bodljavinu ulitanih neujalovljenih mudonja, dok burličući rastjeruju protivnike i publiku koja čitav dan gori na suncu gledajući takmičenje koje se odvijalo po kup sistemu, shvatio sam da je došao kraj novinarstvu. Ali nisam bio shvatio da je došao i kraj Jugoslavije, bratstva i jedinstva, vaseljenske vrijedenosti crvenog pasoša...
Na scenu je stupio brdsko-planinski primitivizam.
Brđani raznih vjera dovozili su u kamionima na borilišta svoje šest-, sedam- ili osammetarske bikove, držali ih u hladu a prije borbe posebno razdraživali. Ti primitivci su najavljivali novo vrijeme koje dolazi, vrijeme krkana, neobuzdanih i neobrazovanih novokomponovanih stočara, vrijeme zdepastih, zadriglih i samozadovoljnih bikadžija, vrijeme neartiklisanih anarhoradikalnih niotkudpristiglih inokosnih anonimusa nagrađivanih parama i aplauzima nizbogčega, vrijeme sirovih siledžija, snagatora i rogataša koji su se na čudan način iz bakovskih vrtača, najednom, preselili u političke arene i donijeli te iste ulitane, zamazane i siledžijske običaje i postupke. Njihova karakteristika je što su znali sastaviti nekoliko rečenica više od rogatog pobjednika Grmečke koride kojoj je prisustvovalo dvjesta ili trista hiljada ljudi i na kojoj je njih hiljadu na prodaji piva i mesa sa ražnja zaradilo dnašnje stotine hiljada „dojč-marki“.
Sa njima, takvim tipovima ljudi, u političku arenu preselila se i ta grmečka, zmijanjska, vitoroška, majevička... publika i – postali Srbi, Hrvati i Muslimani.
Bakovi su, pak, ostali bakovi.
I danas. Pišu u novinama, na naslovnici: počinje sezona korida.
U modernoj, demokratskoj, multietničkoj BiH, to iživljavanje životinja i nad životinjama, taj volovski odnos prema četveronožnom papkaru koji je stotinama godina orao ova zečija jebališta nebili prehranio sirotinju i nesrećnike – naziva se koridom. Kao, to je događaj, to nije sadizam.
Valja nama tražiti nove znakove.

slika

TRI IGRAČA SAMBE

ulje na limu

kombinovana tehnika

april 2008

rajko vasić

ODE SRBIJA

Jedna frakcija Srbije i jedna frakcija Evropske unije potpisaše SAA ili SPS, sporazum o pridruživanju i stabilizaciji.

Tu činjenicu treba gledati kroz dvije prizme. Jedna je bosanskohercegovačka, "državna", a druga čista srbijanska.

Ovdje u BiH "država" se toliku uživjela u svjetocentričnost da ne može da podnese činjenicu da u Srbiji i svanjiva ujutro jer je Srbija u BiH izvršila genocid, agresiju... a kamo li da neko u Briselu sjedne i potpiše neki papir prije nego što je to učinio sa BiH, jer BiH je centar svijeta, centar Evrope, stožer Evropske unije...

Provincijalna politička pastva u BiH, preciznije: u državnom Sarajevu, nije izašla iz pećinskog načina razmišljanja i nije shvatila da je politika mnogo više od jetrvske zavade koju prakticiraju za unutrašnju upotrebu a sada žele to eksportirati i na odnose sa susjedima, EU itd. Samo jedan glas razuma sam registrovao, od kolumniste Avaza. Sve ostalo je infantilno ponašanje za sinijom i galama oko toga što je u njegov čanak prije došla cicvara.

BiH i njene "državne", bošnjačke, unitaroidne političke snage na taj način ovaj prostor drže u apsolutnoj provincijalizaciji u pogledu realnih političkih rješenja i u tunelskom autizmu u pogledu komunikacije sa svijetom. EU ne funkcioniše na platformi "što smo mi gori od njih" i "čime su oni to zaslužili."

Strateški, za BiH je bolje da je Srbija korak ispred na tom putu jer je to garancija da BiH neće biti ostavljena kao crna rupa. Ako ne ide Srbija, nema nikakve garancije da će ići i BiH. Ili, ako BiH i uđe u EU onda bi granica EU bila sa Srbijom. Da li BiH odgovara da ovdje gradimo EU-zid i tako pokidamo sve veze koje život, ekonomija i evropske transvrzale nameću po prirodi. Da li je neko izračunao brzinu pucanja BiH u tom slučaju?

A kroz srbijansku prizmu?

EU ne može bez Srbije. Jer bi u tom slučaju oživjela Jalta i 50%-50% a to znači Rusi Dolaze. Pitanje je da li je sada najbolji tajming. EU misli da time podržava Demokratske Snage Srbije i da će Gedža, Šumadinac, Lala i Pirotjanac sa Juga bre, tako to shvatiti.

Mislim da mogu i drugačije shvatiti. Radikali sada svoj prst okreću ka izdajnicima. Onaj ko je potpisao SAA odrekao se Kosova. Gedža dalje ne razmišlja.

Izbori će pokazati efekt SAA u ovom trenutku.

Ono što je sada jasno to je da potpisivanje SAA sa Srbijom direktono baca Koštunicu u naručje onom mrtvozorniku Nikoliću. To opasno naginje tas na lošiju stranu.

LAGUMDŽIJA - VOJNIK KOMINTERNE

U raspravi o BHRT-u Lagumdžija pkazuje nekoliko balkanskih komunističkih osobina:

• daje sebi veću važnost od one koju ima
• piše ferman paši da obavi posao za njega a da se on na političku scenu ušeta na bijelom konju
• laže u pogledu rušenja dejtonskog sporazuma

Lagumdžija kaže da ga Dodik vidi kao jedinog ozbiljnog remetilačkog faktora. Ne znam za Dodika ali ja ga ne vidim nikako. Ta sintagma "remetilački faktor" je ratna sintagma a to mi govori da Remetilac Lagumdžija još razmišlja u tim kategorijama. Njegov značaj je u činjenici da treba preimnovai stranku u LSDP - Lagumdžijina socijaldemokratska partija.

ZL je doveo sebe u nedopustiv politički položaj - da mu OHR otpopuje ponizivši ga pred njegovim biračima, ako ih uopšte još ima.

A taj ZL bi trebao da zna da su mediji, po Dejtonskom sporazumu na koji se poziva, u nadležnosti entiteta i da BHRT kao "zajednička" institucija nije nigdje ni na kom nivou dobrovoljno prenešena sa entiteta. Osim toga, ne vidim razloga da se podržava gubitaš, raspikuća i propalica, kakav je BHRT. Ako to nije po gubitničkoj liniji.

GALERIJA MOJIH SLIKA

Pokušavam se baviti i normalnim ljudskim djelatnostima - slikarstvom, kadgod mogu. Nekad davno sam to radio intenzivno, družeći se sa banjalučkim slikarima i boemima. Imao sam i samostalnu izložbu. Radio sam suvi pastel, sada ulje, špahtla i podloga od legure aluminijuma.

Poneku sliku ću predstaviti na ovom blogu. Izložba nije prodajna.

Tužno lice bivšeg plesača

Slika

SUMRAK BHRT
BHRT je:
· bosanskohercegovačka radio televizija,
· loš znak nepostojeće države,
· fantomsko ukazanje javnog medija,
· uskogrupno pravo na bacanje para u lonac bez dna,
· odmetnuto samoregulirajuće čeljade kao katastrofalan pronalazak internacionalnog birokratskog borda za medije „u skladu sa najboljom evropskom praksom“. I šire.
· neprofesionalna amorfna bulumenta koja krši prava novinara na slobodan, kreativan i nezavisan rad
Dakle, sve samo nije ono što treba da bude.
Pošto se neprestano borim protiv BiH koje nema u realnosti a ima je u unitarističkim glavama, prirodno je da se borim i protiv BHRT jer je to jedini unitarizacioni javni medij na svijetu. Ta PBS, a sada BHT 1, nikada ne objavljuje kartu BiH sa unutrašnjim granicama županija i entiteta. Dakle, taj video-klub homogenizovane, sarajevizovane i pobošnjene Bosne i Hercegovine, ne priznaje ne samo unutrašnje subjekte nego ne priznaje ni Ustav BiH i Dejtonski sporazum.
Takva televizija ne može da bude televizija ljudi Bosne i Hercegovine. Ne može da bude televizija Republike Srpske, ne može da bude televizija Srba, Hrvata i Bošnjaka.
BHT, ali i BHRT (samo što je radio u nešto boljoj situaciji jer se manje sluša nego što se tv gleda a odsustvo slike krije neke manjkavosti), nije legalna bosanskohercegovačka institucija. Po Dejtonskom sporazumu mediji pripadaju entitetima. Neko moćan je zavrnuo uši Vestendorpu i on je zadnjeg dana svog mandata proglasio taj zli duh PBS. Bila bi legalna da su entiteti tu nadležnost prenijeli na nivo BiH. Samostalno i u skladu sa interesima i entiteta i naroda. Bila bi legalna i da je svi narodi pretežno gledaju i uvažavaju, bila bi legalna da žonglerski ne guta pare i proizvodi koperfildovske iluzije.
Nije potreban stečaj za BHRT.
Dovoljno je da je Parlamentarna skupština BiH jednostavo isključi.
Ali pošto će domaći i strani izdajnici nastojati da je zadrže, BHT (kad kažem BHT, mislim i na njenu „državu“) mora riješiti nekoliko sitnica:
· Hrvatima omogućiti posjedovanje javnog emitera, sa pretežitio hrvatskim jezikom i pretežito hrvatskim osobljem
· Zatrpati gubitke BHRT i FTV za šta pare trebaju da daju strani mentori takvih suludih projekata a poreski obaveznici ove jadne zemlje
· Zakonom građanima omogućiti slobodan izbor primaoca pretplate pa ko ne mogne opstati na javnom tržištu neka ne ostane ni na „nivou države“
· Zakonom regulisati prihode od marketinga po mjestu emitovanja jer „javna državna tv“ ne može da bude turska država pa da automatski uzima polovinu i više
· Uvesti „državnu“ i entitetsku kontrolu nad menadžemntom i upravljanjem nad ta četiri javna emitera jer su, izgleda, osim RTRS ostali nesposobni da posluju pozitivno – to znači da onaj ko je na vlsti imenuje i direktore i upravne odbore, u skladu sa najboljom evropskom praksom
Dabome, ovo su teški zahtjevi za sve kreatore bht-kreature. Neke niko od njih nikada neće prihvatiti.
Mislim da je Dodikova ideja o stečaju, ili moja o isključenju, najrealnija. Uz, formiranje treće javne televizije i, nakon toga, pula koji bi obavljao sve zajedničke funkcije koje su interesu tri emitera (a takvih je mnogo). Taj pul, kao kopija nekadašnjeg JRT-a, pronašao bi mnogo više zajedničkih, „državnih“ interesa nego svo prostituisanje u toj javnoj kući BHRT.

POSLJEDNJE KRHOTINE
ZAJEDNIČKOG PUTA
Dvije nedavne vijesti provele su se kao ona stara novinarska priča da nije vijest kad pas ujede čovjeka već kad čovjek ujede psa.
Mirsad Kebo, potpredsjednik Federacije BiH, položio je u Beogradu cvijeće na grob Zorana Đinđića, povodom godišnjice pogibije u atentatu.
Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, boravio je u Gradini, na sjeveru Republike Srpske, koja je dio stratišta Jasenovac čiji je centar s one strane Save u Hrvatskoj, i takođe položio vijence za žrtve ustaškog istrebljenja.
Obje vijesti jesu objavljene u medijima ali javnost ih naprosto nije registrovala. Značenje ova dva gesta nema rejting ni s ove ni sa one strane naših kolektivnih i pojedinačnih postojećih i psiholoških granica. Ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni u Hrvata, ni kod Srba. Tok krvave skorašnje istorije i tok svijesti prošao je kao stampedo preko normalnog ponašanja kao što je Kebino i Komšićevo, i spržio sve dobro pod sobom što može proizvesti potez tolerancije, civilizacije i humanizacije.
Oni koji su projektovali Veliku Klaonicu u Hrvatskoj i BiH, imali su prije svega kratkoročne dnevne ciljeve krvožednosti i pljačke, poneko je imao i neke „globalne“ ciljeve geografske strategije ali malo je ko vidio da taj put ne vodi nikuda. Sada je kasno. Sada kada smo sišli s puta, kada smo, kao u pop-pjesmi, riječ po riječ ostali bez riječi, sada ne pomažu akti kakve smo vidjeli u Beogradu i u Gradini.
Jednostavno, nema tog Hrvata koji bi mogao proizvesti neki efekt kod Srba svojim pokajničkim ili protokolarnim odnosom prema srpskim žrtvama ustaškog istrebljenja. Kao što nema ni tog Bošnjaka, Muslimana ili muslimana čiji akt prema bilo kojoj srpskoj ili srbijanskoj žrtvi nešto znači u svijesti Srba ili Srbina.
Da li odustati od takvih akata i gestova?
Ako je to spalo na dobrog čovjeka Kebu i na Komšića, onda treba i odustati. Ako ima još ljudi poput njih, na svim stranama, koji su spremni uporno i dugo ponavljati poštovanje prema žrtvama, onda ne treba odustati.
Naš odnos prema žrtvama govori o rasporedu dobrih i loših zvijezda na karti za predviđanje budućnosti.
Prema tom bačenom grahu ja čitam da se putevi prepliću, ukrštaju, presijecaju, zarastaju u korov i tonu u glib, ali nikad se ne sjedinjuju.
Mislim da su Kebo i Komšić posljednji putnici.
Na taj me zaključak navodi i nedavna komemoracija u Jasenovcu, kod kamenog cvijeta, u Hrvatskoj. Vlasti se tamo već godinama upinju da se prema Jasenovcu ponašaju civilizovano, nastojeći tako izvući neku korist za Hrvatsku. Tome ton daje Stipe Mesić, predsjednik Hrvatske, neke riječi pridonio je i Ivo Sanader ali opća situacija je sramna – postavka je nacionalno obezličena i predmetno oskrnavljena a cijeli kompleks sustavnog istrebljenja Srba iz Hrvatske i Bosanske krajine zatvoren je za domaću i svjetsku javnost (za razliku od Aušvica i drugih nacističkih logora u Evropi). Katolička crkva u Hrvatskoj, i ta crkva uopće, nemaju snage da se pojave u Jasenovcu iako je sve to bilo njihovim krstom blagoslovljeno. Male pare se odvajaju za komemoraciju u Jasenovcu, pet ili deset puta manje od komemoracije u Blajburgu gdje su Titovi partizani stigli izbjegle kolone ustaša, pa i četnika, koji su nakon zločina prema narodu, bježali prema svojim pokroviteljima, fašistima na sjeveru, i – pobili ih po redu. Tamo je katolička crkva visoko prisutna mada se radi o totalno nezaslužnima za Tisutljetnu Hrvatsku.
Mesić je rekao da komemoracijama treba Jasenovac čuvati od zaborava inače će se pojaviti neki gad koji će reći da se tu ništa nije ni desilo.
Ali, Mesić je mali čovjek Hrvatske.
Katolička crkva je veliki predstavnik Hrvatske.
Ako ona kaže da su Hrvati u Jasenocu danonoćno godinama sustavno i organizirano klali Srbe da bi ih istrijebili, to će imati povijesno značenje.
Ali katolička crkva to nikad neće reći.
Kao ni katolička crkva uopće.
Onomad je prošli pokojni papa, koji je, kažu, bio zaslužan za pad berlinskog zida i krah komunizma (da mi je dočekati papu koji će srušiti kapitalizam mada je upitna svaka papinska borba protiv ideologija i režima), boravio u Banjaluci i držao miting na mjestu gdje je u prošlom ratu srušena katolička crkva, promovišući Ivana Merca koje jedno vrije živio u Banjalauci u sveca. Dobro je da je papa došao u BiH pa i u Banjaluku. Nije dobro što je ta posjeta značila obilježavanje teritorije koja je u interesnoj sferi Vatikana. Jer, pape ne dolaze zbog neke minirane crkve i malog prosvjetitelja Ivana. Ali, recimo da je i taj znak o interesnoj sferi legitiman. No, nije dobro što taj pokojni papa nije pomenuo da su ustaše uz organizacionu i idejnu logistiku jednog banjalučkog katoličkog popa za Božić 43. poklali više od 2.300 Srba u Drakuliću i okolnim naseljima. A to naselje je udaljeno 2-3 kilometra od mjesta na kojem je sjedio papa.
Da je dobri antikomunistički papa rekao: Dragi ljudi Srbi, i svi drugi mi dragi ljudi, katolička crkva nikada neće prihvatiti da je to urađeno u njeno ime, jer je to uradio i ljudski i vjerski izrod, i osudiće to u svakoj crkvi u kojoj se katolici mole, Hrvati Hrvatske bi se drukčije odnosili prema Jasenovcu, Srbi bi se drukčije odnosili prema Hrvatima, Komšićev odlazak u Gradinu imao bi posve drukčiji značaj, neki budući pokolj u Velikoj Klaonici bio bi manje izgledan...
Kada bacim grah velikih i malih posjeta koje hode onim maloprije opisanim putevima, čitam glib i zlo.

RAZBIBRIGA

MOGLO JE I CIVILIZOVANO, BEZ RUŠENJA

I ZLOČINA: DOBRO VEČE, OVO JE ETNIČKO

ČIŠĆENJE, MOLIMO VAS DA U MIRU

NAPUSTITE PROSTORIJE.

PETAR PETROVIĆ GOJER

Osilio se i izvjesni Gradimir Gojer, predsjednik društva pisaca BiH (kojega mediji lažno predstavljaju jer ne postoji Društvo pisaca BiH već možda Društvo pisaca sarajevskog kantona, Sarajeva ili možda, u najboljem slučaju, DP Federacije BiH ili Federacije Bih, kao što ne postoji ni Telekom BiH) i u otvorenom pismu traži da se promijeni naziv neke škole u Srebrenici. Jer, ime škole Petar Petrović Njegoš krajnje je cinična i podla poruka svim Bošnjacima u ovoj zemlji.

Gradimiru bi bolje bilo da se uhvati pera, kad je već pisac, pa da napiše neko veliko djelo o tragediji Srebrenice, nešto što će se čitati vijekovima a ne da svoje spisateljske sposobnosti troši na otvorena pisma zatvorene pameti. Nije Predsjednik Društva pisaca BiH (ee) za takve banalije kao što su pisma političarima, Predsjednik je samo za velika djela. Nije Predsjednik DP Lepa Brena pa da joj treba estrada po svaku cijnenu.

Iako nisam pisac, nije mi jasna veza niti antikonekcija Njegoša, Bošnaka u Gojerovoj ovoj zemlji i žrtava Srebrenice. Osim što i Gojer zloupotrebljava mrtve i što nedužne kosti i duše koristi da bi se o nečemu oglasio i da bi poremetio ovo malo uređenog nadzemlajskog krhkog društvenog, pravnog i ustavnog sistema koji treba da koristi ovoj njegovoj zemlji.

Gradi nešto, Gradimire.

RAZBIBRIGA

OPREZNO SA DEMOKRATIJOM.

TO JE SAMO ZA SPOLJNU UPOTREBU.

ZAŠTO SDA NE MOŽE OSTATI U VLASTI?

Beskrajna je moja averzija prema pobjednicima na prvim višenacionalističkim izborima u BiH, pred početak Velike Klaonice među narodima i kriminalcima BiH. U taj neistorijski koloplet spada i Stranka demokratske akcije koja je neodvojiva od svojih posestrima i koje označavam skupnim mitskim imenom SDSDAHDZ.

Dabome, u politici je kao i u braku - najčešće ste sa onim koga ne volite, pa čak i sa onim ko vas vara.

SDA je ratna stranka iz mozaika i projekta KON - Kriminalizovane Odbrane Nacije. Kako se postratno društvo u BiH sve više čisti od otvorenog kriminala i korupcije i kako se ratnoprofiterski moćnici osamostaljuju na kakvom-takvom tržištu ne tražeći više potporu i zaštitu Partijaša Rata i kako se ratni i postratni prljavi kapital legalizuje i pere, to Stranke Demokratskog Rata gube tlo pod nogama. Vezivno tkivo kvazinacionalne, kvazidemokratske, lokalnomoćničke i feudealne, kriminalne i pljačkaške sojte nestaje i oni se razmiljuju kao rakova djeca po političkoj nebuloznoj sferi. Stoga je teško protumačiti sve pojave na ovdašnjoj političkoj sceni pa i sve frakcije stranaka iz Projekta KON.

Ta sudba zadesila je i SDA i stoga je ona sa takvom lakoćom prevarila svoje političke partnere iz Mostarske deklaracije a koji su potpisali da su na putu ka lijepoj i ujedinjenoj Evropi. Kriminalci koje je podržala SDA nisu do kraja ostvarili svoje ciljeve a političari koje su podržali kriminalci nisu proveli politički koncept dominacije nad Bosnom. Tako je Bosna Ponosna i za jedne i za druge postala Bosna Posna.

SDA je izgubila kormilo, kompas, upravljače i pramac i nalazi se u situaciji da se na moru orijentiše ka sjeveru prema mahovini. Ta zla sreća, ili samo sreća, zadesila je i druge, od brdovitog Esdeesa pa do ravnog Esdepea.

Sretan sam zbog tih procesa. A sretno će biti i društvo bosanskohercegovačko kad im konačno vidi leđa.

Postojanje im se još jedno vrijeme mora tolerisati.

Ali prevarantsko ponašanje, nevjera i podvala na strateškim pitanjima evropskih integracija BiH ne mogu se tolerisati.

Stoga SDA mora da ode iz vlasti na svim niovima u BiH, jer je:

• pokazala da joj nije stalo do suštinskih procesa u segmentu bezbjednosti
• konačno otkrila da joj cilj ukidanje a ne stvaranje - ukidanje policije Republike Srpske a ne stvaranje policijske strukture BiH
• islamski homogenizovanu BiH stavila ispred Evrope i evropskih integracija pokazavši da joj je važniji islamski sokak od decentralizovane demokratske istopravne zajednice evropskih država
• jer se još nalazi u rashodovanim i trulim ratnim rovovima i požutjelim recima Alijine Islamske deklaracije.

Kolikogod bosanskohercegovačka politička scena bila amorfna i heterogena, ona sama mora poštovati neke vertikale kao što su trajno postojanje Srba, Hrvata i Bošnjaka, trajno postojanje Republike Srpske i kao što je, nesporno, evropski put BiH. Ko nije spreman da poštuje taj Evropski Minimum za BiH nije spreman da poštuje ni unutrašnji minimum za opstanak ravnopravne decentralizovane BiH i na njega se ne može računati.

Ispred je Evropa, iza su vrata izlaska iz vlasti.

SDA je sama dohvatila kvaku. Ako treba može im se i pomoći u tome.

BiH bi se na taj način riješila još jedne od Zlih Sestara Rata.

PROCESORSKI FUDBAL BARCELONE

Barcelona je sinoć protiv Mančestera demonstrirala fudbal sa druge planete, fudbal koji nije igrala cijele sezone, fudbal precizne procesorske tehnike dodavanja i primanja, fudbal koji ne može rezultirati golom i fudbal koji je iznad trenutne i ovosezonske Barcelonine snage i sposobnosti.
Barcelona je sinoć, istovremeno, onemogućila klasičnu englesku krkansku igru nadbijanja glavom, nogom i tijelom, rezultat kao posljedicu oštre trke i presinga, picopevčevo nadmjeno pozersko glumatanje neospornog talenta, Ronalda, i uopšte igru Mančestera protiv koje bi izgubila.
Gledajući samo rezultatski, to je podvig.
Jer, Barselona je mnogo slabija ekipa od Mančestera koji cijele sezone igra veoma dobro i čije su poluge Ronaldo, Tevez, Vidić, Ferdinand, Runi... samo dio izvanredne postave. Barcelona, pak, ove sezone igra bez glavnog generatora Ronaldinja, Eto je bio dugo povrijeđen i teško se uklapa u novi mozaik, Mesi se skoro oporavio, Deko nije zaliječen, novog Krkića treba ukomponovati u igru, Anri se povređuje a nikako ne može da se vrati u formu ili uklopi u ekipu... sve to je igru Barcelone znatno usporilo i oduzelo joj probojnost, brzinu i količnu golova a, istovremeno, odbranu učinilo potpuno ranjivom. Zbog toga u Primeri nema titule ove godine iako Real nema nikakvu igru.
Ali, rezultat je ovdje manje bitan. Procesorska igra je ono što je najvrednije. Dakle:
· Precizna dodavanja i magnetična primanja lopte tokom svih devedeset minuta donijeli su Barceloni dvotrećinski posjed lopte što je ponizilo Mančester, kao da se radi o nižerazrednom bugarskom ligašu. Takva dodavanja, a naročito prijem lopte bez odbijanja od noge u prostor izvan dometa kontrole, onemogućila su Mančester da igra svoju grubu englesku igru i da u anarhičnom snagatorskom nadmetanju s lakoćom da Barseloni dva-tri gola. Taj procesorski fudbal pobio je evropski prosjek da se golovi postižu iz sedam dodira lopte (računajući i penale) i donio potpunu neefikasnost iako je šuterski napad na Van der Sara bio mnogo brojniji sa malih udaljenosti nego sa onih izvan šesnaesterca. Dakle, Barcelona se mnogo puta probila do samog gola što je znak da je Mančester bio nadigran a ne da je prepustio igru Barseloni izvan prostora od 25 metara, kako je zaključio studijski reporter HTV i dokazao da danas ne postoji ništa gluplje od sportskog tv-komentatora. Gola nije bilo jer je Eto, a i Krkić koji je ušao kasnije, realizator iz znatno brže igre. U sporom procesorskom heklanju Eto se ne snalazi i to je znak problema u postavi Barcelone za narednu sezonu.
· Demonstracija ovakvog fudbala, kojeg prakticira i Arsenal, možda sa nešto bržim ritmom i većim brojem pogrešaka, sigurno je fudbal budućnosti. To je suprotni pol kostolomačke engleske igre ali i igre mnogih drugih podneblja bez taktičnog, tehničkog i koncepcijskog talenta. Ovakav fudbal ne mogu svi da igraju jer zahtijeva žonglersku tehniku, veliki minuli rad (ne može sve da bude talent – najveći dio „prirodnih“ poteza posljedica je hiljadama puta ponovljenih radnji na treningu) i veliku snagu jer šezdeset minuta imati loptu u nogama protiv Mančestera, zahtijeva veliku fizičku spremu i kontinuiranu izdržljivost.
· Rajkard je dobar stručnjak za Barselonu koja ga ne bi trebala tako lako odbaciti. Iz ovakvog sastava teško je sublimirati ekipu koja može svaki put iznijeti pobjedničku koncepciju protiv dobrih ekipa Primere. To mu ove sezone često nije uspijevalo. Ti neuspjesi nisu plod njegovih grešaka ili manjka znanja. Nesreće koje su pratile Barcelonu teško se svladavaju.
Procesorsku igru Barcelone zasjenilo je suđenje. Opet.
To je najlošiji dio Igre uopšte i planetarni problem. Sinoć je sudija propustio dvaput dosuditi penale na obje strane što se možda može pravdati višim ujednačenim kriterijem. Ali dosuđeni penal protiv Barcelone u trećoj minuti, mogao je upropastiti oba meča i Barcelonu potpuno onemogućiti. Igra Milita rukom postojala je i to je nesporno. Ali tokom Lige šampiona bilo je i direktnijih situacija kada je napucana ruka sprečavala prolaz lopte ka igraču pa nije suđen penal. Milito je nesvjesno štitio lice, što je u fudbalu dozvoljeno, a lopta je došla sa udaljenosti od devedeset cantimetara nakon protivničke igre glavom. I ta lopta nije išla ni jednom Mančesterovom igraču.
Ronaldo, koji je sa penala promašio gol, u velikoj je opasnosti da pozerskim karakterom uništi sve svoje sposobnosti i komeptencije. Nakon produžetaka normalno je promašiti gol. U trećoj minuti, nakon promašaja penala, treba mu trajno oduzeti kopačke i pertle. Pa makar se zvao i Ronaldo.

KORUPCIJA U POVELJI KULINA BANA
Vidim da se Povelja Kulina bana vraća iz Dubrovačkog arhiva u Sarajevo, nakon 820 godina, kako piše Oslobođenje. Oslobođenje donosi i prevod Povelje kojeg naziva „prijevodom na standardni bosanski“.
Ne radi se ni o kakvom povratku povelje jer je taj papir i napisan da ode i bude Dubrovniku.
Ne radi se i ni o prijevodu povelje na standardni bosanski, kako piše Oslobođenje. Ne postoji „standardni bosanski“ jezik.
Riječ prijevod je primjer vještačke ijekavizacije i tako kako je konstrusiana ne označava prevođenje sa jednog jezika na drugi. Riječ prevod je iz grupe stotina riječi u koje spada pregled, previd, prenos, prekid... u čiji prefiks se ne može uvesti „ije“ jer se gubi smisao. To su vještačke ijekavštine novohrvatskog autističkog jezika kome je glavni cilj distinkcija od srpskog jezika a unazad petnaest godina to oponašaju i neki bosanskohercegovački mediji i javni djeatlnici.
Ali, sve te greške su nebitne u odnosu na to što se toj potvrdi Kulina bana želi dati vanzemaljsko značenje koje ona nema pa se tako ukazani papirić uzima kao svjedočanstvo o državnosti Bosne (sada BiH) koja seže u vrijeme prije nastanka paramecijuma samo što o tome nisu pronađene povelje; uzima se kao znak o ustrojstvu, o zakonima, o ugovorima koje je tada imala Bosna. A o svemu tome svjedoče jedan ofarbani glumčić i jedan regijski fotoreporterčić.
Povelja Kulina bana znak je tadašnje vladavine jednog čovjeka a nikakve države.
U „prijevodu“ se jasno kaže: „kuda ja vladam“ svi oni Dubrovčani po banovini koji hode i koji hoće trgovati mogu to činiti. Ne pominju se granice i dokle je to „kuda ja vladam“. Zatim: „neće biti od mojih časnika sile“ znači da Kulin ima svoju privatnu vojsku, stražu ili silu jer bi inače rekao „od bosanskih časnika“ ili „od banskih časnika“ ili „od državnih časnika“.
Oni koji vole državu BiH ne bi trebali sa toliko državotvornog ushićenja govoriti o potvrdi Kulina bana jer se u njoj nalazi najkonkretniji dokaz o korupciji. Kulin naglašava da će primati poklone za to što je Dubrovniku dozvolio trgovinu i hodanje po Bosni – „a šta mi ko da svojom voljom kao poklon“. Možda je Kulin napisao kakvu Povelju za Elektroprivredu FBiH ili Povelju za Telekom FbiH.
Kulinov državotvorni rad nastavio je, mnogo kasnije, i Tvrtko koji je Bosnu proširio na sve strane privolivši male banove, hercege i feudalce da ga uvažavaju, kao i Mađare, Papu i prekojadranske čimbenike. On je od Dubrovnika direktno primao poklone za svoje potvrde o slobodnoj trgovini dubrovačkih trgovaca po Bosni, da prostiš. Ali je i isposlovao eksluzivno pravo, u odnosu na druge iz Bosne mu, da svoje ovce prodaje na dubrovačkoj pijaci, tj. berzi.
Da li ima nekih u BiH koji bi kopirali Kulina bana?
Lopova i budala ima prekomjerno i na svakom koraku, samo je pitanje gdje će se ukazati.
BiH je nastala potpisivanjem dejtonskog sporazuma. Ne prije. I ne vuče korijene od tih davnina. Mada mogu prihvatiti da je nastala činom međunarodnog priznanja, nešto prije Dejtonskog sporazuma. No, i Kosovo je nastalo međunarodnim priznanjem. A to međunarodno priznanje, kao i sve ima svoj kvalitet, certifikat i upotrebnu vrijednost.

RAZBIBRIGA

Lopova i budala

ima prekomjerno i na svakom koraku,

samo je pitanje gdje će se ukazati.

PRVI SRPSKI MEĐED U VELIKOM SVIJETU
Izvinjavam se prijedorskom medi, koga su naimenovali Miljen, što ga zovem međedom. On to ne razumije ali u našem, kobiva ljudskom, svijetu međed je karakterna osobina i pomaže boljem razumijevanju stvari.
Dakle, medo Miljen je ovdje doživio kilažu anoreksičnih nesretnica i došao na ivicu života. Sreća je samo što je u taj neljudski kavez došao kao beba pa ne može da načini razliku između normalnog medvjeđeg života i ovoga što mu se događalo iza onih rešetaka Alaktraza. On, jadničak, srećom, misli da je to normalno.
No, našlo se dobrih ljudi, od reditelja i glumačkog svijeta do ministara u Vladi Republike Srpske, ovdje i još boljih ljudi u Francuskoj i medo Miljen je otišao da preživi.
Tako je Međed Miljen potpisao Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji sa EU prije ljudi u BiH.
Prijedorski međed je u stvari simbol ljudskih sudbina u Bosni i Hercegovini.
On je upao u mrežu KOS-a, Kriminalizovane Odbrane Srpstva, koja je iznjedrila lokalnog krimosa sa prijedorskog područja i koji je odneznamkud zaradio velike pare i sagradio sebi dvorac bajkovitog imena Šervud. Šta mislite kakva je lova potrebna i kakva pamet nije potrebna da se ode tako daleko – Šervud! Međed je tu došao kao neophodan ukras, kao nekad metar knjiga Lenjina u partijskom regalu. Međed je služio kao simbol moći. U evropskom svijetu to je Ferari, u arapskom to je pozlaćeni Rols, ovdje u BiH to je - međed.
Naš nivo je takav, ali ni to nije tragedija.
Tragedija je što činimo tako da i ljudi i međedi propadaju. Kada je slomljen taj blekbaster pod imenom Kriminalizovana Odbrana Srpstva, od scenarista Miloševića i redatelja Esdeesa, propao je i gazda Međeda i Šervuda.
To što je urađeno Međedu, urađeno je i ljudima u BiH i stoga je valjalo srušiti tu Krinalizovanu Odbranu Nacije u BiH. Nažalost, nisu se svi trudili u tome. Mi u mojoj stranci jesmo. Platili smo to velikim žrtvama, neki decenijom, neki dvanaest godina, neki petnaest, neki zapaljenim autima, neki prijetnjama smrću...
I kad me pitaju što mrziš Esdees, a to u stvari znači SDSDAHDZ, sada vjerovatno mogu da razumiju: ne želim da prođem kao međed.

NEUSTAVNA SREBRENICA?

Mjesta koja imaju rudnik nemaju sreće.
Makar se u tim rudnicima vadili zlato, srebro i dijamanti. I makar se to mjesto zvalo Srebrenica.
U Srebrenici, i oko nje, danas ljude pokušavaju tretirati kao iskopanu rudu. I žive i mrtve. Pokušava se politički i neljudski unovčiti nesreća mrtvih i bijeda živih. Kao da su mrtvi krivi što gore, iznad njih, ima živih. I kao da su nedužni živi i siromašni krivi što su zločinački stradali mrtvi.
Za Srebrenicu se traži poseban ustavni status, pa poseban izborni status, pa joj se određuju specijalni predstavnici od rashodovanih diplomata, pa joj se izabere načelnik koji ima kuću u nekoj drugoj Srebrenici, pa se u jednim novinama, koje nisu ni naše, ni njihove, ni strane, predlaže da se mjesto načelnika opet da Bošnjaku...
Srebrenica se ne može izvaditi iz Republike Srpske i BiH i staviti pod stakleno zvono te učiniti reklamnim rajem i tako simbolizirati sve naše brige, akcije i humanizam a anulirati svu našu odgovornost prema Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Nema niko posebnu odgovornost samo prema Srebrenici. To bi značilo da dijelimo mrtve po količinama. To bi značilo da je u Srebrenici bio genocid, kao što i jest, a da na drugim mjestima nije bilo zločina jer nije genocid. To bi značilo da je onaj jadničak koga su ustaše u onom malom brodskom selu, kako su napisali na udžeri, ubili ispod sijena pod koje se sakrio gologlav i bos a koga je otkrilo vlastito tele koje niko nije htio da ubije jer nije čovjek, nebitna i nepostojeća žrtva. Gdje je za njega poseban status i izborni zakon? I za desetine hiljada onih sa spiska nezavisnog sarajevskog instituta.
Srebrenici i žrtvama diljem BiH, možemo se odužiti samo stvaranjem mirne, demokratske, jednake, jednakopravne, ravnopravne i evropske BiH koja će čuvati svoje žive u pojedincima i u kolektivitetima.
Ne može se mjesto načelnika dati Bošnjaku. Niti Srbinu, jer:
· To bi pogazilo izbore u BiH kao jedino demokratsko dostignuće živih, još od antičkih polisa
· To bi getoiziralo Bošnjake – dobili ste pravo na načelnika, neko vam ga je dao
· Države, pa i lokalne zajednice, funkcionišu isključivo po usvojenim i izglasanim procedurama a ne na prividnim nadoknadama žrtvama
· Grografija i granice se ne tvore po osnovu ratnih događanja, makar oni bili i zločini genocida, inače danas ne bi bilo ni Nijemaca ni države Njemačke
· O načelniku Srebrenice ne može da se odlučuje ni u novinama ni u jezgru velikih sila nego samo na srebreničkim izborima.

ŠTA HRVAT KASIPOVIĆ NE MOŽE REĆI ESDEESU
(ALI JA MOGU)

Jučer (srijeda, 16. aprila) u Narodnoj skupštini Republike Srpske, grupa kojota i lešinara pokušala je opkoliti nezaštićenog ministra prosvjete i kulture i naslađivati se u stilu afričkih rezervatskih zaštićenih primjeraka.
Radi se o narodnim poslanicima iz Esdeesa, Srbima, dakle, i ministru Antonu Kasipoviću, Hrvatu.
Ministar Kasipović je predložio novi zakon o srednjem školstvu a onda je uvažena patriotska i državotvorna opozicija, pošto od prosvjete imaju samo trljanje bijelim lukom po čupavim srpskim prsima a od kulture tek gusle, podrigivanje i gluvo glamočko, zamjerila što se malo i nedovoljno pominje Republika Srpska u narečenom zakonu.
Ministar Kasipović im je odgovorio zapadnom učtivošću, rekavši da Republika Srpska nije izabrala njega već on nju za svoj život i život svoje porodice, da se u Republici Srpskoj osjeća komotno i sretno, da se ponaša kao patriota u toj Republici Srpskoj ali da se patriotizam mjeri spremnošću da se suoči sa rješavanjem velikih problema koji su pred svakim na svom poslu... i dobio je aplauz, skupštinske većine, doduše.
Ja ne bih umio tako da im kažem.
Ja bih im rekao slijedeće:
· Bilo kakav zakon o srednjim školama, i bilo ko da ga predloži, bolji je od vašeg pronalaska falsifikovanih preprodanih diploma i ustoličenog društvnog zla da važne društvene, nacionalne i državne poslove mogu da obavljaju budale
· Vi ste, Esdees, uvevši ekavštinu, bili ukinuli srpski ijekavski jezik u BiH i ostavili ga na istorijskoj vjetrometini da ga koriste oni drugi, kad vam već smetaju oni drugi, a pošto ste ukinuli i dobar dio srpske zemlje, prodajom, izgonom naroda i neviteškom odbranom, ostalo vam je bilo još samo da ukinete Srbe i vaš prosvjetni, kulturni i državotvorni posao bio bi završen kao što je to vaš ideolog sa kanabeta Milošević završio sa kninskim i kosovskim Srbima
· Vi, koji ste iz stranke koja je stvorila KOS – Kriminalizovanu Odbranu Srpstva, koji je opljačkao i boga i zemlju, nemate nikakva prava da govorite o prosvjeti jer je vaša jedina prosvjeta utaja, pljačka, paljevina, šverc i prevara, zbog čega sada ministar Hrvat gradi školstvo dok ste vi i vaši gradili benzinske pumpe
· Taj ministar Hrvat rekao je u tih nekoliko rečenica ljepše o Republici Srpskoj nego što ste vi, Esdees, čast izuzecima, lijepoga uradili od svog postanka
· Žalosni ste, vi iz Esdeesa, jer kadgod nemate, a nemate nikad, ništa dobro da kažete o sebi onda govorite loše o drugima i stoga ste, zbog svog takvog kolektivnog i pojedinačnog bića, nad Srbe nadvili hiljadugodišnji crni veo srebreničkih i sarajevskih zločina pa će naša stota koljena živjeti pod uprtim prstom potomaka zločinaca
· I jedan nizak udarac: ako se dobro sjećam, vaš ministar prosvjete, Srbin, prodavao je Sanski Most i organizovao izbjeg Srba iz Sanskog Mosta, a moj ministar prosvjete, Hrvat, predlaže zakon o srednjem obrazovanju

To sve ministar Kasipović ne može da vam kaže jer je učtiv čovjek, iz sirotinjske lauško-banjalučke rudarske porodice čestitih ljudi i iz porodice koja je spašavala žrtve Drakulićkog ustaškog pokolja u Drugom svjetskom ratu.
Ne može da vam kaže jer je Hrvat i to bi vi onda okvalifikovali kao nacionalizam. I vi to znate pa ste, zato, kao hijene i lešinari, navalili na ministra prosvjete.
Ali ja mogu da vam kažem, i ovo i još gore, jer sve što sam vam rekao i što ću vam reći, za vas je malo i za vas je, bojim se, pohvala.

KOMUNIZAM U BRITISH PETROLEUMU
Kineski državni investicijski fond kupio je dionice Biritish petroleuma za skoro 2 mlrd $.
Čuda su sve manja.
Naročito što ova vijest dolazi nakon nedavne vijesti da je taj isti kineski fond kupio udio i u francuskom Totalu, takođe simbolu zapadnog naftnog monumenta, nakon što je China Investment Corp kupio udio u englesko-australskom rudarskom gigantu Rio Tinto, nakon što je dao 8 mlrd $ za dionice investiciojskog fonda Blackstone Group, pa uložio u amerikansku investicijsku banku Morgan Stanley, nakon što je obznanjeno da taj državni investicijski fond komunističke Kine raspolaže sa 200 mlrd $ a pri tome ih nije moguće, kao tu skoro Američani Ruse, optužiti da su se obogatili na lakostečenim petrodolarima zbog skokova cijene nafte sa 25 $ na 110 $ za barel u posljednjih nešto više od dvije godine.
Kineski državni ulazak u dva klasična zabrana zapada – finansije i kajmakli-naftu, mnogo je veće ekonomsko ukazivanje Nove Kineske Ekonomije od spektakularnih pop-investicija arapskih emirata u vlasnički mozaik Mercedesa ili engleske fudbalske klubove.
Kina sa svojim ogromnim suficitom postaje nova planeta sunčevog sistema, planeta na planeti, koju nije moguće pobijediti ni visokom tehnologijom, ni produktivnošću, ni pameću, ni jevtinom radnom snagom a ni ratnim kabare-bombardovanjem ponižene Srbije niti tenkovsko-zračnim izljevom demokratije nemoćnom, sirotom i napaćenom Iraku.
Za nas, male bivše komuniste, ovaj fenomen je zanimljiv ne zbog tih bjelosvjetskih transverzala finansijskih eritrocita, jer mi sa šakom kaemova (kako valutu BiH zovu novopečeni bizmismenoidi) nismo nigdje pristali, nego zbog kineskog komunizma, poetski rečeno: kineskog socijalizma.
Dali je doista moguće da zemlja koja ima Centralni Komitet i koja javno strijelja svoje organizovane i inokosne kriminalce i trgovce drogom, čini takva ekonomska čuda?
Dabome, vidim da je moguće. Stoga sam i sam nekidan potpisao ugovor o kupovini ogromne količine majica, balona, kapa i ostalog predizbornog kampanj-materijala (sve u Esenesdeovskoj crvenoj boji) jer je to u Kini, sa odštampanim znakom i logom na svakom primjerku, sa transportom, carinom i PDV-om, nekoliko puta jevtinije nego ovdje ili u Evropi. Kina tako učestvuje u jesenjoj pobjedi Esenesdea na ovogodišnjim lokalnim izborima.
Moguće je i da socijalizam donosi profit. Marks, Engels i Lenjin, Staljin, Tito i Kardelj, sigurno se na ovu konstataciju okreću u grobu. Mada ne svi istom brzinom. Marks i Tito, svako iz svog znanja ili neznanja, sigurno razumiju stvari.
Moguće je da ljudska egzistencija ne zavisi od komunizma već da efektiva komunizam zavisi od ljudi. Sve može da bude loše ako se pokvare tvorci i akteri. Ništa, pa ni režimi i ideologije, nije unaprijed retrogradno ako ga ljudi ne učine takvim. Komunizam je takođe Marksova roba iz linije roba – novac – roba. Umjesto novca očito bi tu trebalo da stoje „ljudi“ jer oni daju upotrebnu vrijednost komunizmu i oni su u stanju da stvore višak vrijednosti, da ekploatišu komunizam.
Osam sati komunizma, osam sati kapitala, osam sati odmora.
A šta su, i zbog toga mi je zanimljiva investicija China Investment Corp, uradili naši komunisti, Huso, Čedo i Matan und jaranen, koje su Moša Pijade, Kardelj, Koča Popović i ostala poštena inteligencija, decenijama obrazovali u skladu sa najboljim marksističkim humanim socijalnim standardima?
Čim su se pojavili dripci iz Sistema KON – Kriminalizovane Odbrane Nacije i lažni nacionalisti Karadžići, Alije i Kljujići, zaboravili su blagougodnu komunističku sisu i dohvatili se kame, kalašnjikova i pljačke. To što im je samoupravni socijalizam pripremio mnogo bolji teren za kapital-relations nego što ga je u startu imala Kina, to što su bili u milenijumskoj prednosti nad onim istočnim ubogim i najnovijim članovima EU, to što su bili na Zapadu kada su drugi iz komunizma puzali po zemljanim podovima... nije Husi, Čedi i Matanu ništa značilo.
Zato smo sada osuđeni na reforme.

RAZBIBRIGA
NIJE VAŽNO DA LI JE MAČKA CRNA ILI BIJELA,
VAŽNO JE DA LOVI LAVOVE