PRENOS NADLEŽNOSTI
KAO PROMJENA VJERE
Narodna skupština Republike Srpske je raspravljala o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nepostojeći dio Bosne i Hercegovine. Pošto je u Dejtonu, vojnoj bazi, i u Dejtonskom sporazumu, njegovom dodatku-ustavu, BiH stvorena istovremeno kad i entiteti, kao spoj dva entiteta, doista neprirodno, jedne federacije i jedne kompaktne cjeline, bez atributa „država“ ili bilo čega drugog sličnog tim tvorevinama, svaki „prenos nadležnosti“ odvijao se na adresu bez imena. U vjetar.
S pomoću tih nelegalnih procedura, ešdaunizirani inostrani predstavnici i domaći unitarizovani prefabrikovani ljiljanizirani patrioti, pokušavali su stvoriti ono što bog nije stvorio u Dejtonu – državu.
Vlasti, koje su u Republici Srpskoj uslijedile poslije kraha Koalicije Sloga i odlaska Milorada Dodika sa mjesta predsjednika Vlade, sve do 2006. nosile su gaće bez gume i svitanjaka i držale ih samo jednom rukom. Da ih mogu skinuti kadgod neki ešdaun poželi da s njima ima spolni odnos obilježen kao prenos nadležnostiu.
Tako je ukinuta Vojska Republike Srpske, tako je Savjet ministara narastao do njih jedanaest. Sa tri člana. Rotirajući predsjedavajući Savjeta ministara postao je Predsjednik Državne Vlade, kako mu tepaju age sarajlije.
Opozicija, pedepe i esdees, u narodnoj skupštini Republike Srpske trijumfalno govori o tome kako je u svemu tome učestvovala i tadašnja opozicija, SNSD. Da, učestvovali smo da spasimo što smo spasiti mogli. Kada smo vidjeli da je reforma odbrane prevedena na ukidanje VRS, pokrenuli smo kampanju za demilitarizaciju BiH. Ali Čavić i Ivanić, kad pognu glavu i puste gaće, opozicija postaje nemoćna.
Problem Prenosa Nadležnosti nije samo politički problem i proces, niti problem prevare Ešdauna i sličnih domaćih i stranih izdajnika. Kao ni problem devastacije ili kršenja Dejtonskog sporazuma. To je i psihološki problem u kolektivnim i pojedinačnim transverzalama dijagnostikovan u promjeni vjere i podanaištvu kao dva veoma uspješna egzistencijalna oblika opstanka na Balkanu. Poznati su primjeri poturčavanja u BiH ili kolektivnog hercegovačkog prelaska na katoličku vjeru. Pa kad opasnost oprođe, opet na pravoslavnu.
Ali to su primjeri iz prošlog milenijuma koji je, ipak, bio srednji vijek za globaliziranu civilizaciju znanja, individue i dostojanstva.
BiH mora izaći iz tog mračnog perioda i zaputiti se civilizovanim putevima razgovora o zajedničkim interesima koji mogu biti konektabilni ili dijametralni.
A ako mogu biti suprotni onda nema govora o nekom budućem prenosu nadležnosti.
Nema govora o stvaranju nekih novih zajedničkih institucija.
Nadležnosti koje su dosada prenijete na BiH a ne pripadaju joj, i zajedničke institucije koje nisu nametnute i dogovorene u Dejtonu, doći će glave Bosni i Hercegovini.
Kad tad.

UČI ONO U ŠTA VJERUJEŠ,
VJERUJ U ONO ŠTO UČIŠ
U Republici Srpskoj je uveden eksperimentalni srednjoškolski predmet Kultura religija.
Onda se formirao pokret otpora. Kod predsjednika vlade i ministra prosvjetnih djela boravili su predstavnici triju religija i izrazili svoje protivljenje.
O tome su negdje 99. ili 2000. godine postigli sporazum ministri prosvjeta i strani nadglednici, da se u BiH proba sa tom kulturom religija u školama. U međuvremenu, BiH je otišla daleko u demokratizaciji pa se dogodilo da se Federacija Brankovića i Heće više bavi tim energoinvestima i energoinvesticijama a o kulturi religija niko i ne razmišlja. U dječijim zelenim oazicama, vrtićima, u Sarajevu uvedeno je vjersko obrazovanje, takorekući religija, islam. U Republici Srpskoj je sačinjen udžbenik i počela je nastava bez ocjenjivanja nakon koje će se održati rasprava da li ići dalje ili ne.
U čemu je, dakle, problem.
Najprije, vjerske organizacije nastoje da vladaju religijskim procesima i izvan vlastitih institucija. Žele da uvedu i provode vjerski nauk i u srednjim školama, da pišu udžbenike i da regrutuju predavače. Žele da zauzmu vjersko obrazovanje od jaslica do postdiplomskog studija. Sada su aktuelne srednje škole.
Kultura religija ili izučavanje saznanja o religijama, čista je sociologija. A sociologija nema nikakve veze sa vjerskim zajednicama. Ima, ako bi mogli postići sporazum da predstavnici komunističke partije održavaju, jednom nedjeljno, u džamijama i crkvama, propovijedi, kolokvijalno, bez ocjenjivanja, o marksizmu, lenjinizmu i dijalektičkom materijalizmu.
Vjerske zajednice žele da institucionaliziraju totalitarizam koji ne ostavlja pravo na izbor između vjere i ravnodušnosti. U tom pohodu smeta im bilo kakav civilizovan čin. Pa čak i to što je ministar prosvjete u Repubici Srpskoj Hrvat. Kada ministar govori da je potrebno da mladi znaju poneku difirencijalnu činjenicu o religijama, onda je Hrvat. Kada kaže da treba osnovati Institut za srpski jezik ili izgraditi spomene obilježje Gradina, za žrtve jasenovačkih fašističkih, hrvatskih, logora za Srbe, Jevreje i Cigane, onda ministar nije ništa. Kao da ništa nije rekao.
Religija, gospodo pod turbanima, mantijama i tunikama, nije stvar učenja. Vjera je stvar unutrašnjeg duhovnog života i doživljaja svakog čovjeka. Ne možete tražiti da čovjek pojedinac vjeruje u bogove i vjerske zajednice prije nego što počne da vjeruje u sebe. A da bi vjerovao u sebe, mora da ima znanja. Ako vjeruje a nema znanja, on je potčinjenik, podanik, rjab. Da li je to cilj.
U banjačlučkoj osmoljetki „Aleksa Šantić“ cijeli razred, na dva časa, dobija kečeve jer djeca neće da uče lalakanje himne BiH. Djeca je ismijavaju a nastavnik ludi. Nije problem u tome što je to himna Bosne i Hercegovine. Problem je što djeca ne vjeruju u nju. Ni u himnu ni u BiH.
Da li se uzima u obzir da se to može dogoditi i vjeronauci u srednjim školama, ako se bude naturala.

SARAJEVSKI STRANAČKI INTERMECO
Zanimljiv će biti pejzaž sarajevske političke scene, od sada do izbora 2010.
U dvije bošnjačke stranke, Esdea i Esbeiha, teku procesi podjela.
U prvoj, podjele se hrirurški precizno izvode u svrhu majskih izbora. U drugoj, energetika, tj. jaka struja stvara više slabih struja. U prvoj, Esdea, vele da, ako izgube izbore za predsjednika, povlače se iz stranke. To bi trebalo slati dva signala: ne želim da budem vođa podjele i: borba će biti krvava, do istrebljenja. Moguće je da se poslije izbora u Tihićevoj stranci, ne osjete podjele. Ali su izgledi slabi jer se na terenu, a i u Sarajevu, poduzelo filigransko inventarisanje svake individue, za koga je i protivčega je. Dabome, to se sve uredno javno objavljuje kako bi protivnik znao s kojom vojskom nastupam ja, kandidat. Tako deklarisani i etiketirani, obilježeni i proskribovani, ljudi neće moći lako da sjednu za astal i opet nastave jedinstveno i koheziono bez čega ni jedna stranka ne može da djeluje.
U drugoj, Esbeiha, nema izbora koji će zakrpiti podjele. Istupanje dobrog čovjeka Muniba nije samo znak podjela. Znak je da se stranka pretvorila u nešto što više nije za uljudne, predane i dosljedne političke aktiviste, sa idejom i ciljem.
Samo naizgled nebošnjačka Esdepe, i samo naizgled monolitno liderisana, izvan je opasnosti podjela. Ali ako se procesi u prve dvije stranke slože u odgovarajući mozaik, Esdepe može da pukne ili po geografiji ili po bošnjaštvu.
Ne treba ni pominjati, da fišeke sa aditivima i začinima, u širokoj lepezi ponude, drži reisul.
Optimistična prognoza, dakle, kaže da će sarajevska, bošnjačka, politička scena na izbore ići suštinski razjedinjena. Glavni cilj i podjela i homogenizacije, biće izborni rezultat kao podloga završavanju velikog posla ratne pljačke. Realna politička artikulacija Bošnjaka biće u drugom planu. I biće i dalje prepuštena reisulu. A to znači da će ostatak BiH, Republika Srpska i Ujedinjeni Čović, imati problem sagovornika. Bošnjaci će opet imati maglu umjesto realnog političkog programa a iz svega, ako se, opet, složi mozaik, može izborno profitirati Zlatko Lider.
Glavno pitanje nije kako će se završiti taj politički tucanik.
Glavno pitanje je kada će se pojaviti bošnjačka stranka sa realnim i kvalitetnim programom koga mogu podržati široke narodne mase i na osnovu koga bi se mogla kvalitetno dogovoriti održiva BiH.
Vremena nema mnogo. Jer za uspon na vlast, ili silazak do širokih narodnih masa, potrebno je, po esenesdeovoj tehnologiji, koja je veoma uspješna, dobrih deset godina.
Da li BiH ima toliko na raspolaganju?

CERIĆEVA NACIJA
Reisul Cerić je ponovo izašao sa tezom o potrebi stvaranja nacionalne države i nacionalne svijesti kod Bošnjaka. Naišao je na osudu Njihovih stranaka, tj. SDP i Naše stranke. Time se rasplamsao još jedan mali politički rat ograničenog dosega, kao oko Velike Bukovice. Kako smo se, u sretna vremena, bavili Mrdušom Donjom.
Cerić je osuđen po osnovu pretpostavljene vještačke multietničnosti koja behara i cvjeta Bosnom i Hercegovinom, skoro kao ambrozija, pa će se njegovim istupom poremetiti opšti baršunasti isprepleteni multinacionalni nerazdvojivi krvotok ovog višemilenijumskog društva i države.
Treba se zapitati da li Cerić, kada govori o Bosni misli na Sarajevsku Bosnu. Ako je tako onda i teza o stvaranja nacionalne države Bošnjaka nije problematična. Problematična je samo ako želi da Bosnu i Hercegovinu učini državom Bošnjaka. Jeste problematično ali od Cerića nije novo. Zato su i počeli rat, zato su i proveli prevarantskih referendum, oni Alijini. Zašto bi se sada SDP čudio tome, kada je bio tu i znao šta se radi. Kad već nasijeda na svoju priču o multietničnosti, nije morao nasijedati na Alijinu. Ni tad, ni sad.
Ili se možda treba zapitati o tome da li Cerić uviđa da je BiH podijeljena toliko da se treba držati Bosne i pokušati stvarati naciju za Bosnu. On je u pravu kada prigovara intelektualcima. Ali oni nisu jedina prava adresa. Muslimanska vjera ima problema sa nacijom, to je poznato, jer nacija nije visokorangirana na ljestvici vrijednosti koju treba da ima svaki musliman. S ovdašnje strane gledano, muslimani imaju dodatnih problema sa nacijom. Svježa su sjećanja o nekom drugom vjerskom i nacionalnom porijeklu. Ne vuku baš svi korijene iz Irana, Iraka i Turske. A imali su i zbunjujuće politike u prošlosti, od Jugoslovena, Bosanaca, Muslimana do, sada, Bošnjaka. Riječ Bošnjak više govori o tome odakle si a veoma malo o naciji koja iza toga stoji. I to zbunjuje ljude. To Cerić, kao učeni, kao reisul, uočava.
Treba se zapitati i o tome da li on to ne govori zato što nema ko drugi da kaže. Politička artikulacija se zabavila izborima i raskolima, pa u opštem stršljeniku, zvanom, dobrojtroćaršijonasvećetirstrane, niko nema hrabrosti da govori o nacionalnom interesu muslimana onako kako se govori o nacionalnom interesu Srba i Hrvata. MultiBosna nije dovoljno konkretan tetrapak za tako nešto. Cerić možda govori o realnosti trodjelne visokodecentralizovane BiH koja bi u EU isturila svoje federalne jedinice, više nego sebe.
Uostalom, nema potrebe da se brine zbog napada vještačkih multietničara.

SARAJEVSKI VASKRS
Nešto sarajevskih Srba se okupilo o Vaskrsu u tamošnjoj crkvi. Neki su iz toga izvukli zaključak da ih je u Sarajevu malo i da Sarajevo nije multietnički grad.
No, sarajevska crkva nije pravi pokazatelj etničke sterilizacije Sarajeva jer nikada i nije bila masovno okupljalište.
Sarajevski vaskršnji skup pokazatelj je nečega drugoga ali i iz jednog drugog razloga – vaskršnjoj molitvi prisustvovao je i Valentin Incko, Visoki predstavnik.
Visoki poluniski i niski predstavnici međunarodne zajednice izbjegavali su Srbe u BiH, tokom cijele poratne istorije. U ratu su razgovarali i pregovarali, uglavnom zato što su morali. Izbjegavali su kadgod su mogli a kad su morali da ih imaju u vidokrugu, nisu krili fekalnu gadljivost i ponašanje kao da svi Srbi maju sidu, lepru i otvorene kaverne zajedno. Iskusio sam to i kao ratnik, kada smo predavali rovove i međuprostor tadašnjim međunarodnim snagama, i kada sam bio ministar, i kasnije, kao stranački aktivist. Samo moje bečko-trebavsko vaspitanje sprečavalo me je da ih zaputim na određeno mamimo mjesto.
Ali, šta da se radi, Veliki Srbi, Milošević, Karadžić, Šešelj, Krajišnik, Brđanin... tako su predstavljali Srbe da su ih genijalno uklopili u crno-bijeli svijet međunarodne zajednice. Agresori i patrioti. Srbi i Bosanci. Zločinci i Žrtve.
Taj odnos se mogao razumjeti kada je u pitanju Esdees i njegova kamarila, kada je u pitanju vlast, poslijeratna, Republike Srpske, koja nije htjela kontaktirati sa međunarodnom zajednicom, nije priznavala Dejton, nije htjela finansisjku pomoć... ali se nije mogao razumjeti kada su bile u pitanju stotine manifestacija koje se tiču isključivo civila, civilnih žrtava, zajednice, vjere, tradicije.
Na godišnjici obilježavanja pogubljenja srpskih civila nikada se, i nigdje, niko ne pojavljuje od međunarodne zajednice. To je nevjerovatno poniženje za Srbe u BiH. Međutim, to je i politika. Međunarodna zajednica time pokazuje da su ovdje Srbi nepoželjni. Možda je i razumljivo kada neko želi da otjera Srbe sa svih područja na koja su došli bježeći od Turaka. Ali nije razumljivo da želi da ih otjera sa mjesta na koje su prvo stigli sa Dnjepra, Dnjestra ili odakle već.
Stoga je gest Valentina Incka, pored toga što je diplomatski, i sažaljevački, pokajnički, ne u vlastito nego u tuđe ime, potvrđivački i demistificirajući.
I zakašnjeli čin.
Nikoga više nije briga što Sarajevo nema Srba.

SUD BiH

POJAS ZA MEDDŽIDU
Ušlo pravo u uši.
Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH, požalila se novinarima, za vrijeme radnog doručka, kako je država demonstrirala svoju nebrigu za svoj časni sud. Savjet ministara nije razmatrao dokapitalizaciju Časnog Zemljanog Suda pa je u pitanju provođenje programa Mijenjam Stranog Sudiju. Jer, ove godine Časni Stranci završavaju svoje angažmane u pravu bez granica i ograničenja pa ih moraju zamijeniti domaće sudije a za njih trebaju pare. Iz te činjenice i ponašanja Savjeta ministara Meddžida Kreso je zaključila da je država digla ruke od svega. A ova godina je presudna za opstanak Suda, kaže.
U svoju odbranu navela je činjenicu da se Sud BiH sastoji od 7 sudija Hrvata, 15 sudija Srba i 17 sudija Bošnjaka.
A onda je zaprijtila da će u posjetu Časnom Zemljanom Sudu BiH doći Doris Pak a očekuje se i dolazak potpredsjednika SAD Džozefa Bajdena. Ne znam za Doris Pak ali Džozef Bajden je prošle godine, zajedno sa suprugom, zaradio samo 269 hiljada $ pa ne treba očekivati da čovjek može pomoći.
Predsjednica Časnog Zemljanog Suda nije uobzirila nekoliko bitnijih činjenica od te da li je, ili nije, Savjet ministara unio u dnevni red nešto o Sudu.
Prvo,
Nije bitno koliko sudija Hrvata, Srba i Bošnjaka ima. Bitno je što ima stranaca. Ali ni to nije bitno. Bitno je koliko kojih osuđenika ima. Kome sudi sud, časna predsjednice? Ne znam zašto ali Srbi, naročito oni čiji su rođaci civili izginuli u ratu, imaju osjećaj da se nikome za te zločine ne sudi.
Drugo,
Svaki sud a naročito Zemljani sud, nije sud koji treba naklonost Države, Savjeta ministara ili nekog još manje stvarnog, nego naklonost onih koji vapiju za pravdom. Samo tražioci pravde mogu sudu dati legitimitet. Ako je pravda zadovoljena za sve.
Treće,
Pošto sud postoji radi vapijućih tražilaca pravde, a nametnut je bez saglasnosti dva entitea i tri konstitutivna naroda, ne pomaže dalje uzdanje u Doris pak i Džozefa Bajdena.
Mada mogu da razumijem da Meddžida Kreso, Predsjednica Suda BiH, misli da je sud stvoren radi nje, radi Doris Pak, radi Bajdena, radi Ešdauna...

KATASTROFALNA RASPRODAJA BANAKA
Onaj ko imalo razumije tokove novca u jednoj ekonomiji, investicije i strateško finansiranje, razumije da država koja je jedina odgovorna za ekonomiju i ekonomsko stanje, jer, kada je kriza, svi štrajkuju pred vladom, niko ne štrajkuje pred tržišnom ekonomijom, pred privatizacijom ili pred berzama, mora imati kompletan instrumentarij uticaja na ekonomiku – od zakonodavne i izvršne vlasti, do monetarne i regulativne u svakom pogledu. U taj spektar spada i bankarstvo.
Domaće budale u BiH, potaknute inostranim lopovima i lobistima, među prvim reformama na koje su pali jeste reforma banakrskog sektora. Poletjeli su razni kretenoidi da prodaju sve banke bilo kome. Misleći da je to reforma. Da je to uradio Zdravko Krsmanović iz Foče, ja bih rekao da u Foči još nisu sazanali da postoje banke, ali to je, među ostalim, uradio jedan progresivni demokrat i demokratski ekspert Mladen Ivanić.U prvom naletu izgledalo je da se banke prodaju bilo kome, slučajnim privatnicima. Ali nije baš bilo kome. Kasnije su banke pokupovali, u drugoj, zamaskiranoj ruci, važni igrači bližeg i daljeg dijela Evrope.
Uglavnom, BiH i Republika Srpska su ostale bez bankarstva.
Sada postoji samo komercijalno, konfekcijsko bankarstvo. Pljačkaško bankarstvo koje zarađuje na depozitima, kreditima, lizingu i na ostalim varijacijama poslovanja sa stanovništvom. Razvojno bankarstvo mora da koristi usluge tih banaka stranih gulikoža. Budžeti se takođe stokiraju u bankama stranih gulikoža. BiH godišnje gubi ogromne količine manipulativne vrijednosti budžetskog kapitala jer to što dobije kao kamatnu protivvrijednost, mrvica u o odnosu na bankarsku korist od raspolaganja novcem.
Jasno je da moralna strana bankarstva ne postoji. Isprazniće vam džep a ako ništa nemate, odnijeće vam i postavu od džepa. Zato se ne može očekivati da bilo koje banke, osim državnih, podrže privredu u ovakvim krizama kako bi se sačuvala radna mjesta.
Sada je bankarstvo veliki problem. Ne samo zbog pljačke stanovništva i dizanja kamata na već ugovorene kredite, kao što to radi proskribovana Unikredit banka. Već i zbog potencijalne opasnosti da se propast centrale bilo gdje u Evropi, prelije ovdje i unakazi nas potpuno. Osim toga, sada nema sredstava da BiH ili entitet, kupi neku banku i tako u ruke dobije važan instrument. Da smo mi budale, jasno je po tome što su sve velike evropske države pune državnih banaka, državnih telekoma, državnih fabrika automobila.
Konfekcijsko bankarstvo nije dovoljno za tržišnu ekonomiju.
U narednih deset godina ovdje mora nastati opštekorisno, da ne kažem državno ili enititetsko bankarstvo. Ili ćemo biti izbrisani kao ekonomski prostor.

IVANIĆ ZA KAPITULACIJU REPUBLIKE SRPSKE
Banjaluka postaje važno mjesto za razgovore sa marginalcima.
Američki ambasador je boraveći u opsežnoj posjeti glavnom gradu Republike Srpske razgovarao sa predsjednikom skororegistrovane, jedvapostojeće partije Dragana Čavića, Demokratske partije. Sa njim je razgovarao i novi VP Incko, za vrijeme prog dolaska u taj BauštelBanialuka.
Šef delegacije MMF za Opštu okvirnu zemlju BiH, izvjesni Kostas Hristu, takođe je boravio ovdje, u prvim razgovorima oko aranžmana u BiH. Tek treba ići u FBiH, bože sakloni. Kostas se sastao i sa Mladenom Ivanićem, liderom Pedepea.
Sve to nije bitno za opštu političku sliku. Kurtoazno je da se važni međunarodni faktori sastaju sa širokim spektrom ličnosti.
Bitno je, međutim, šta najveći dio iz tog širokog spektra priča, zahtijeva i predlaže inostranim faktorima.
Ivanić, na primjer.
Prema novinskim vijestima, Ivanić je iznio mišljenje da bi glavne aktivnosti MMF trebalo usmjeriti na uvođenje reda u trošenju budžetskog novca i onog ostvarenog privatizacijom Telekoma Srpske.
Pošto je pomenuo Telekom Srpske, očito je mislio i na budžet Republike Srpske.
Vidi se da su Ivanićevi preci živjeli pod Otomanskom imperijom. U prvoj ugradnji genetska šasija sadrži zahtjev za Pašom u Stambolu.
Ivanić, u stvari traži da legalne institucije Republike Srpske kapituliraju i da im se uvede visoki predstavnik za trošenje novca. Na taj način stavlja van snage i Narodnu skupštinu koja usvaja budžet Republike Srpske, sa svim njegovim stavkama i koja može da ga kontroliše u svako doba. On stavlja van snage i sve kontrolne mehanizme i institucije Republike Srpske.
Taj demokratski progres je nevjerovatno raširen virus, od zaštite javnih nužnika od fikslanih kasa do instaliranja MMF-a kao glavnog kontrolora trošenja sredstava u demokratskoj nezavisnoj zemlji. Ivanić bi, kao doktor i profesor ekonomije, trebalo da zna šta je MMF, kakva mu je funkcija, kakve su posljedice njegovog djelovanja, koliko može da zadire u ekonomski i politički suverenitet bilo koje zemlje, pa i BiH. Odnosno, Republike Srpske.
Ovakvu ekonomsku glupost niko nije provalio još od Karadžićeve reforme Po šumama i gorama, kada je predložio da svaki borac Vojske Republike Srpske dobije, jedan kroz jedan, deset dunuma šume.

MMF, DOBRI DUH
Svjetska ekonomska kriza, koja se neovlašteno tako predstavlja, radi se o američkoj produkcionoj i finansijkoj krizi koja se proširila svijetom kao azijski pileći grip, revitalizuje duhove primitivnog kapitalizma kojeg su poslije Drugog svjetskog rata, iz boce pustili pobjednici, bez SSSR, nakon višemjesčnih nagodbi u Breton-Vudsu. Ti duhovi su, dabome, dobro smišljen sistem koji je pet decenija cijeli svijet držao u mreži pokorenja i heroinske ovisnosti o dugovima. Suština tog sistema je da se sve zemlje, naročito siromašne i one u razvoju, kao da one nisu siromašne, drže u trajnom stanju zaduženosti, pod hipotekom, da stalno vraćaju kamate a da glavnicu stalno imaju nad vratom ili o rasplodnim kesicama. Otprilike, onako kako su se banke ponašale prema siromašnim amerikancima koji su uzeli kredite da kupe kuće koje su dali pod hipoteku.
Ta konfiguracija primitivnih kapitalističkih institucija obuhvata Međeunarodni Monetarni Fond i Svjetsku banku kao nosioce finasijskog terorističkog hardvera ali treba računati i na čitav niz drugih institucija koje u svom nazivu imaju riječi svjetska ili međunarodna – WTO i slično. Ako neka zemlja nije htjela da se povinuje amerikaniziranom internacionalnom iskapitaliziranju i deprofitalizaciji, ta mreža organizacija ih je ucjenjivala – ne možeš biti član, ne možeš biti pridruženi član, nemaš prava najpovlaštenije nacije, nemaš ovo, nemaš ono, dođite juče...
Jedan od revitaliziranih instituta KKK Kapitalizma je i MMF. Unazad deceniju i više, krahom hladnog rata i krahom SSSR, MMF je bio pao onoj stvari za uši. Jačanje Rusije i amerikanizirana kriza oživjeli su i MMF. Krotitelji svijeta su, brže-bolje, požurili da u MMF ubrizgaju velika sredstva i poduzeli široku kampanju ponude ubogaljenima za povoljne kredite i stend-baj aranžmane. Tako su se obreli i u BiH.
Istovremeno, Opšta Okvirna Zemlja BiH, kakva takva, bog da joj dušu prosti, pokušava da donese zakon o zaštiti domaće proizvodnje. Kurkulas, šef delegacije Evropske komisije u BiH, ekspresno upozorava da to nije u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, to urušava tržišni liberalizam, to stvara zapreke, to nije duh Junajt, junajt Jurop Tota Kutunja...
To malo bosanskohercegovačke proizvodnje ako ne održimo, nemamo šta tražiti nigdje, ni u Evropskoj uniji ni u Ujedinjeni oazama, zukvištima i bujadarama. A nije vidljivo kako će ta, malo protekcionirana, domaća proizvodnja ugroziti veliku i moćnu EU.
Šta je, dakle, suština?
Golguz i dužan.

NE ZABORAVITE MI ČAVIĆA
Partija demokratskog progresa, Srpska demokratska stranka i Srpska radikalna stranka Bosanskog Novog, razmatraju projekt ujedinjavanja u opozicioni blok kako bi na sljedećim izborima izbjegli crnogorsku situaciju da je Milo jak ko crna zemlja a opozicija iskajišana u pet kolona razbijene vojske. I još jedan razlog su naveli: potrebna je jaka opozicija koja će natjerati vlast da radi bolje zrelije i pametnije.
Za Čavića su rekli da je mladi i nedokazani junoša i da mora sam da ide na izbore kako bi se tamo provjerio i odradio pripravnički staž. To je dnevnopolitički prevod Bosićeve izreke: ma, goni ga u pizdu materinu.
Taj koncept ujedinjavanja opozicije već je negdje smišljen pa ga sad samo ovi razrađuju na dodatnim časovima popodnevne nastave. I prevode u pakovanje za svoj pojedinačni interes. Ivanić je, na primjer, već kandidovao sebe za jednu od funkcija – ili član PBiH ili Predsjednik Republike Srpske. Jer, nakon ovog mandata Ivanić neće biti nigdje. Lažni car Mihajlo Mali, takođe podržava koncept protiv srpskorepubličkog Mila jer u tome vidi probitak za sebe. Red bi bilo da se i on kandiduje za neku veliku funkciju. Četiri godine tatrljanja iz zadnje klupe Narodne skupštine dosadilo je i njemu samom. Bosić tu prolazi najtanje. Onako neubjedljiv, teško može da se predloži za bilo šta osim za poslanika.
I ja podržavam koncept ujedinjenja opozcije. Samo, nemojte mi zaboraviti Čavića. Dajte ga makar za nosioca zajedničke opozicione liste za Narodnu skupštinu pa neka bude šef poslaničkog kluba. Zajednička lista bi se mogla zvati Lisje žuti. Sudeći po onih sedam posto u koje spada sva opozcija, kako nekidan objaviše, pjesnička sintagma Branka Radičevića, ko dušu je dala za zoloupotrebu u političke svrhe.
Podržavam koncept jer je lakše poraziti turke na buljuke, na jednome mjestu. Umjetnički dojam je mnogo veći a posljedice poraza takve ujedinjene opozicije su mnogo razornije. Nakon izbora 2010., dvije godine bi jedni drugima vadili oči zbog toga ko je kriv za poraz. One oči koje ostanu od vađenja tokom predizbornog dogovora ko za šta i gdje.
Za početak, i za temeljnu pripremu platforme, elaborata, studije izvodljivosti i pokazatelja profitabilnosti, predlažem da temeljmo razmotre šta su sve, pojedinačno, i zajedno, izgubili tokom tri prethodna izborna procesa.
Dobro dođe za vezu sa stavrnošću a i da znaju s čim će u svatove.

ČLANOVI PREDSJEDNIŠTVA R BiH
LOVOSTAJ ZA KAPITALCE
Ministarstvo inostranih poslova Svena Alkalaja, koje, u slobodnom vremenu, šest časova nedjeljno, honorarno radi i za BiH, odlučilo je da povede diplomatsku akciju kako bi se zaštitili članovi Ratnog Predsjedništva Ratne, dakle, nepostojeće BiH. Članove, predsjedništva, Ejupa Jugosloverna Ganića i Stjepana Lulu Kljujića, treba zaštititi od sudova Srbije jer je protiv njih podignuta optužnica za Sarajevsku Dobrovoljačku, pa će se u tu svrhu obilaziti strane ambasade i moliti za učešće u humanitarnoj akciji Spasimo Dobre Duše Stjepana i Ejupa. Dobrotvornu akciju su organizovali izvjesni Zoran Perković, Jasmina Pašalić i Davorka Ištuk, sve uposlenici alkalajisanog ministarstva i sve poštovaoci lika i djela dvojice sarajevskih marginalaca koji sada dobijaju status kapitalaca u nacionalnom parku, pa ih se ne može odstrijeliti nego samo fotografisati za emisije Politički opstanak.
Problematično je takvo djelovanje jednog ministarstva BiH. Ali obzirom da to spada u zajedničke institucije, nije me briga. Što više ovakvog djelovanja bude, to će odumiranje biti brže.
Problematično je, prije svega, to što nakon toliko vremena, od 92., ta BiH, zajednička, ravnopravna, multietnička, da prostiš, nije poduzela ništa za zločine koji su se dogodili pred njenim nosom i pred televizijskim kamerama. Nego još želi da nam plasira priču o patriotizmu, o odbrani od agresora. Trebalo je, to je bilo jasno i tada jer je rađeno po istom receptu kao sa pripadnicima JNA u Hrvatskoj i Sloveniji, pobiti vojsku koja se povlači i napušta legalne kasarne i prostore i tako izazvati krvoproliće. Agresora već imamo u ruci, razmišljali su, samo još da padne krv.
Sada te male miševe, pušače, ne samo lula, željne velike scene i „državne“ politike, foteljaškog podguzičja, nezasluženog društvenog i istorijskog položaja, ljubitelje vlasti i demonstratore amaterizma u politici i u ratu a, u stvari, bezočne krvločne uzurpatore otpadaka vlasti, treba zaštiti od sudova. Ta amaterska bagra mirno podnosi to što je Fikret Abdić u zatvoru, u drugoj zemlji. Ali kada se dirne u njihova djela, iz druge druge zemlje, onda treba pokrenuti sav diplomatski kor da ih zaštiti. Da li to znači da su i tada bili na sisi tog diplomatskog kora?
Usrana je zemlja u kojoj se u velike, zaslužne i izvanpravne političare i članove Ratnog Predsjedništva BiH a, stvarno sarajevske paravojske, promovišu Ejup Ganić i Stjepan Kljujić.

BiH, ENTITETI
U PITANJU SU VIJEKOVI
Najrealniji od visokih predstavnika, Karl Bilt, nekidan je izjavio da će entiteska konstrukcija BiH ostati na snazi još dugo.
A u Sarajevu su Američani kupili prostor za ambasadu, Rusija će graditi svoju ambasdu, udruga arapskih zemalja, pojedinačno, takođe imaju ambasade, Iran, Turska, Saudijska Arabija...
BiH, sa svojim resursima i dostignućima ne zaslužuje ovakvu pažnju. Ovdje nisu smješteni ni bankarski i berzanski čvorovi, ovdje nema brzih transportnih željeznica, ovdje nema softverskih dolina i čuda, nema jake vojne sile, nema harvardskih i kembridžskih naukovina, nema automobilske industrije koja je otporna na recesiju, nema lansiranja dalekometnih raketa, nema uranijumskih postrojenja. Ovdje dvije veće trećine BiH, nemaju čak ni za penzije.
Pa šta je, onda, toliko privuklo strane ambasadne ulagače?
Odgovor je dao sam Karl Bilt.
Zima će biti duga i teška, što bi rekli Indijanci.
Kolikogod se Balkan, brdusine, nekad plemenskosrpske i plemenskohrvatske, uglavnom plemenskoslavenske, nekad turske, nekad austrougarske, nekad hitlero-kolaboracionističko-fašističke, doimao glibom, u materijalnom i duhovnom smislu, kao da, ovdje, ispod, površinske zemljine kore, djeluju zmijska klupka i spletovi negativnih energija unazad nekoliko milenijuma, on je i važna raskrsnica, predsoblje u čekaonica geostrateških i geopolitičkih solitera Evrope.
Kakvegod se mješalice upotrebljavale u istoriji, kakogod se slagale kockice podijeljene ili ujedinjene Evrope, kudgod išli kineski ili berlinski zidovi, Balkan ostaje važan. Uvijek kao zaprljano predsoblje, nikad kao vaćni sjajni salon.
Ne važan za ulaganje, izgradnju, industrijalizaciju ili opštu pažnju, tetošenje i uvažavanje, nego samo onako kako sam rekao. Jednima je to samo jedna važna tačka koju treba držati na privremeno zauzetoj teritoriji. Drugima je to čekaonica za ulazak u Evropu ili osvajanje Evrope. Trećima je to protivteg za neke druge čekaonice i predsoblja. Nije zalud Prudska trojka iz Drugog svjetskog rata, na Jalti, podijelila Balkan na pola i na dvije ineresne zone. Nije to bila nimalo ideološka podjela, niti kakav sporazum kapitalizma i komunizma.
I tako će ostati u predstojećoj borbi civilizacija, slavenske, azijske i arapske. Stotinama godina. Ko zna koliko ćemo puta još renovirati Ćupriju na Drini.
Shvatio je to Karl Bilt, ne samo zato što je pametniji jer je sa sjevera, nego i zato što je bio svjedok jedne od Jalti koja se, umjesto nekadašnje, za cijelu FNRJ, sada odvijala na prostoru Opšte Okvirne Zemlje BiH. Što su veći civilizacijski susreti i odmjeravanja konkretna istorija se više koncentriše. Dobija veću lokalnu specifičnu težinu.
Kako naši i njihovi zajednički organi i institucije, mislim na BiH, ne mogu promijeniti tok stvari, ostaje nam jedino borba za ekonomsko i socijalno jačanje.
Tako ćemo mi, i slijedeće generacije, lakše prolaziti brdovitom istorijom.

BEOGRADSKI LIST „DANAS“ I IVO BANAC
NA TUĐOJ SISI
Kad vam, državama i društvima, međunarodne institucije, međunarodna zajednica i internacionalne asocijacije, omoguće priključenje na svoju sisu, koja se može označavati i muškim imenicama, ne treba odmah da vam se usta ovlaže i nabuja sladostrasnost, znajte da im je namjera da vam uvrnu i uši, začepe usta i druge odvode i ugrade vam motorčić tomosovog mopeda kako bi mogli da se, ograničeno, krećete i zvrčite okolo onako kako oni žele.
Transparensi internešnel je svjež primjer. Nekoj curici su uvalili da priča o navodnim milijardskim mahinacijama Dodika i Republike Srpske u Rafineriji nafte Ruski Brod.
Ali, hajde što su uvalili curici, nego su uvalili i prof. dr. Ivi Bancu, predsjdatelju Hrvatskog Helsinškog Odbora, poznatijem kao branitelju poluizluđene žene samozaluđenog pokojnog Pukija, da pred Helsinškim komitetom oba doma Narodne skupštine Republike Amerike, priča o tome kako evropeizacija zapadne politike na Balkanu nije donijela rezultate pa Amerika treba da drmne mamuzom o pod, kako Dodik stvara uvjete za nove sukobe, kako je etnička teritorijalizacija loša za budućnost BiH.
U jučerašnjem Beogradskom Danasu, izvjesna stalna kolumnistica Nataša B. Odalović, u poevropljenoj rubrici Vostani Serbie, politiku Republike Srpske naziva mangupskom, seoskom politikom koja i jezički obesmišljava napore da se zajednički prevaziđe prošlost. Uglavnom, sere nešto protiv toga da se Bosanski Brod ne zove više bosanski. U istom broju kada je objavljen i redovni dodatak tog lista pod nazivom „Sandžak“.
Dakle, u jedinstvenoj Serbiji, može da postoji posebna jedinica Sandžak, ali Republika Srpska ne može da donosi uredbe iz svoje lokalne nadležnosti. Najbolje i da ne postoji Republika Srpska. Vostani Nataša i reci zašto bi u Republici Srpskoj postojao Bosanski Brod? I što Nataša B. O. fekalizira temu o kojoj ne zna ništa, kao i Banac, američki profesor, koji je sa njom na istoj sisi. Ako su joj novine plaćene da, na dugi rok, pripremaju otcjepljenje Sandžaka od Srbije, ne bi trebalo da se bavi honorarnim radom u Bosni, jer ona tako zove Bosnu i Hercegovinu. Pa bi bilo logično da Serbiju zove Srbija i Sandžak. U Serbiji možda i postoji Sandžak ali ovdje sigurno ne postoji Bosna. To bi NBO trebala da zna, kao što bi i Ivo Banac trebao da zna da je Hrvatska nastala na etničkoj teritorijalizaciji iako se to, još, ne izučava na Jejlu, gdje cucla svoju američku sisu, i da njegova priča o Republici Srpskoj ima validnost kao i stav cazinskog helsinškog odbora o zaganju za naziv Hrvatski Knin.
Sačuvaj me bože zagrebačke i beogradske brige za Srbe u Bosni i Hercegovini. Naročito me sačuvaj bože brižnih plaćenika, honorarnih pušitelja, narcisoidnih samoiscjelitelja, demokratoida u službi stranih izdajnika i bezudnih i bezjajnih editora misli tajnih službi upakovanih u šarenkaste omote civilnog društva, sa mašnicama.
Ako taj beogradski Danas već po plaćenom zadatku ima zeleni podlistak „Sandžak“ i isključivo prenosi unitarističke tekstove iz sarajevske štampe, ponekad i iz Sarajevskih Nezavisnih, niko mu nije dao za pravo da popuje Republici Srpskoj. A ako taj amričkasti profesor Banac ima zadatak da korigira vlast u Hrvatskoj zalaganjem za prava skrajnute babe, nema potrebe da glumi geostratega i miješa se u unutrašnje stvari Opšte Okvirne BiH.

KAKO UPROPASTITI VASILA
Pošto Juga više ne postoji, nekidan je objavljena marginalna vijest: Vasil Tupurkovski, profesor pravnog fakulteta u Skoplju, bivša jugoslovenska socijalistička republika Makedonija, zbog pronevjere tri miliona dolara, dodijeljenih kao krediti bez garancija, osuđen je na tri godine zatvora i povrat 1,5 mil. dolara državi.
Ko je Vasil Tupurkovski?
Jedna od Titovih omladinaca koji je, za razliku od balzamovano uskurčenog Bogića Bogićevića, folerskog Brane Miljuša ili ulizičko smijuljavog i podmuklog Azema Vlasija, obećavao da može da postoji i ljudskija vrsta neformalnih a sposobnih, pametnih i pronicljivih političara. Vasil je bio briljantan učenik, možda najmlađi Makedonac koji je doktorirao na univerzitetu u Mičigenu, SAD, član Predsjedništva SFRJ i obavljao tu dužnost u džemperu, veoma politički pronicljiv jer je Miloševiću rekao da ako se odcijepi jedna socijalistička republika, socijalističke federativne više nema.
A onda je došlo do istorijskog sranja. Nakon krvi i klanja, stigla je demokratija i samostalnost. I u Makedoniju. Izbori, stranke, nacionalna i vjerska egzaltacija, masturbacija i ejakulacija.
Uglavnom, Vasil Tupurkovski osniva svoju stranku, sa Tajvanom dogovara veliki kredit a da, zauzvrat, Makedonija prizna Tajvan što se i dogodilo. Bila je to istorijska budalaština. Od tog obećanog kredita stigla je neka parica a Vasil je, kao direktor Agencije za obnovu i razvoj, davao te kredite i – zaglavio.
Kao što je poznato, svaki čovječuljak, prije nego što postane čovjek, rađa se potpuno bezazlen, human i pošten. Uslovi, kasnije od njega, mogu da načine sve u karakternom spektru, od divljaka do kreativca.
Balkanoidni primitivni provincijalni politikoidi, srušili su sve što je ličilo na sistem, pod izlikom da je to komunizam, totalitarizam i staljinizam. Po sistemu: svijet počinje od mene i završava se sa mnom. Stvorili su svoje uslove: narcisoidnost, nacioidnost, kriminalnu odbranu nacije, nepotizam, voluntarizam, politički amaterizam. Ti uslovi stvaraju takve ljude, kao što je samoupravni socijalizam stvorio Vasila Tupurkovskog, pametnog, uspješnog, neformalnog. Na prostoru bivše SFRJ odnjegovane su čitave horde nepoštenih kriminalizovanih primitivaca i voluntarnih amaterskih političara. Oni su dobili svoju djecu među kojima su i oni koji ratuju kadgod se u Mostaru igra fudbal itd. Ti uslovi i taj sistem onemogućavaju da se stvori i prosječan a kamo li iznadprosječno društveno odgovoran čovjek kao javno i političko biće. Ti uslovi i taj sistem su uspjeli unakaziti i Vasila Tupurkovskog. Deprimirajuće je zamišljati šta će biti od onih koji se danas rađaju, kakvi se monstrumi mogu očekivati.
A Vasil Tupurkovski? Nije uspio shvatiti da nije svačije osnivati stranku, nije svačije baviti se međunarodnom politikom a naročito priznanjima novih paradržava, nije svačije petljati se u međunarodni kapital i investiranje. Naročito ne u uslovima koje su stvorili balkanoidi.
Šteta.

STIGLE SU MI LASTE
Danas, oko 16 časova stigle su mi laste koje se već godinama gnijezde u kući u kojoj je smještena naša mala štamparija.
Prije nekoliko dana sam u naselju, Debeljaci, šest kilometara od centra Banjaluke, primijetio prve laste. Ali, moje su stigle danas, 9. aprila. Odmah su kroz njihov prozorčić u vrhu teških limenih vrata, provjerile gnijezdo. Po bjelini prsa i veličini, zaključio sam da se radi o onima koje su se izlegle prošle godine. Ako ih se vratilo svih petoro, onda će nekoliko dana biti male borbe oko toga kome pripada gnijezdo. Prošle godine je zauzeo mladi mužjak. Ne znam gdje su ostali naši mjesto za gradnju novog. Takođe, teško je ustanoviti po kom sistemu se zauzima gnijezdo, kada to čine roditelji koji su bili prošle godine a kada mladi. Nisam nikada primijetio borbu među lastavicama. Osim jakog i paničnog pjeva kojeg praktikuju dok se diskutuje ko će u gnijezdo kao i kada se približim gnijezdu sa jajima i mladima ili, dolje, prolazi mačka.
Moji prijatelji su me ubjeđivali da ih obilježim malim plastičnim oznakama za nožice ali sam uvijek to izbjegavao zbog straha da im ne ozlijedim kosti ili da ih majka ne izbaci iz gnijezda kada primijeti obojen strani predmet. A ne znam ni kako bi se moglo kontrolisati koja se lasta sa kojom oznakom vratila. Laste se ne daju hraniti, ne žele da budu blizu čovjeka da bi se ustanovili takvi sitni detalji na nožicama.
Ove godine pravim i jedan eksperiment. Gnijezdo koje sam zatekao kada smo kuću prepravljali za štampariju i koje se nije koristilo jer je tik iznad bučne mašine, prenio sam u prizemlje i zalijepio ga na zid, pod plafonom, uz ono koje su napravile kao zamjensko i godinama ga koriste. Očekujem da usele i to gnijezdo. Ako tako bude onda im mogu za sljedeće proljeće pripremiti vještačka gnijezda, da ne gube vrijeme na gradnju i da se komotno mogu izvesti dva legla. To drugo leglo bi imalo više vremena da se osnaži i da ne strada u dugim letovima na jug.
Laste su pravi znak proljeća i života.
Iako su rubovi šuma posuti proljetnim cvijećem, iako magnolije okrupnjavaju svoje ljubičaste cvjetove, iako su njive i bašte već uzorane, iako tanjirače rade, iako su voćnjaci u stablima okrečeni a u krošnjama ocvjetali, iako djevojke hodaju bez rukava, iako ja vozim bagija, nije počelo proljeće i nije počela ovogodišnja sezona prirodnog života, dok ne stignu laste. Bjelina njihovog poprsja i najmelanholičnije biće dovede do unutrašnje radosti koja otvara vrata ljubavi, užitku, oduševljenju, nadi i iščekivanju.
Ne znam zašto, čini mi se da živim dva života. Jedan sa lastama i jedan čekajući ih. Možda zato što svijet ne bi bio gledljiv bez lijepih žena i ptica lastavica.

MOSTAR,

U SKLADU SA
NAJBOLJOM

BALKANSKOM

PRAKSOM
Prosto mi žao što u redovnim godišnjim običajima izliva oduševljenja zajedništvom, suživotom i ljepotom vjerskog i nacionalnog prekorječnog prožimanja, poznatijim kao Mostarski dani Opsade, Krvoločnosti i Razularenosti u slavu fudbalske lopte i vječitog derbija Zrinjskog i Veleža, pored hrvatskih i bošnjačkih divljaka, ne učestvuju i srpski divljaci.
Slika bi bila potpunija a krivca bi imali unaprijed.
Valentin Incko, dobri austrijski čovjek, nekidan veli da neki vele da je u BiH stanje teško, neki vele da je sve dobro, nije bilo ustanaka i slično. Tako je i Dudek, kada su ga pitali da li je Regica bila nevina kad se udala za njega, rekao: neki veliju da je a neki da nije.
Nije potrebna nikakva analiza, ekspertiza niti upinjanje da se dođe do stvarnog stanja BiH. Potrebno je pogledati u nekoliko indikatorskih lampica pa vidjeti. Dobronamjerno pametnom sve se samo kaže.
Mostar je jedna od tih lampica.
On govori skoro sve. O nepovjerenju još odavno. Jer, niko ne vjeruje da onaj drugi nije srušio most. O tome da problem u BiH nije problem samo Srba i Bošnjaka. O tome da recepti međunarodne zajednice ne mogu da funkcionišu (ne pominjite Brčko, da nije bilo Gregorijana, ko zna kad bi se formirala vlast). O tome da nije u pitanju vlast nego prevlast. O tome da nisu samo političari vlasnici zabrinjavajuće retorike nego da je omladina posjednik krvoločne motorike. O tome da nisu u BiH problem blizanci užasa. O tome...
Odavno je poznato da je fudbalska utakmica najbolja dvosatna politička predstava o stanju nacije. U našem slučaju o stanju dviju ili triju nacija. Nastojati preko fudbala, nakon Mostara koji je postao potpuno tradicionalan i uobičajen folklor, odnosno preko Ćirine Reprezentacije, stvarati patriotizam, novo zajedništvo i cijele godine pjevati himnu Sve behara i sve cvjeta, iluzija je poput babinog salijevanja strava.
Mnogo je bolje zatvarati igrališta strave i užasa, podjela i javnog časa mržnje, nego zatvarati oči pred dugovjekim i dubokorjenim političkim, nacionalnim, vjerskim i kulturološkim činjenicama.

TURSKA U EU?
Vidim da se Barak Obama fokusirao na lobističke aktivnosti kako bi u Evropskoj uniji izdejstvovao mekši stav u pogledu prijema Turske.
Dvije činjenice su bitne za razmatranje ovog savjetovadno-naredbodavnog čina.
Amerika, ne samo Obama, shvata Evropsku uniju kao američku alatku za nekoliko poslova. Za uticaj na Rusiju i otimanje malih samostalnih posjeda oko velikog ruskog dvorišta. Za mehanizam učvršćivanja NATO saveza tako da se često ne zna da li se ulazak u taj savez uslovljava članstvom u EU ili se ulazak u EU uslovljava napretkom ka vojno-demokratskom savezu.
Amerika pokušava da redefiniše svoj odnos prema islamskom svijetu. Ponuda Iranu o novom početku i posjeta Turskoj, a u tom sklopu lobiranje za njen prijem u EU, ima za cilj da islamskim zemljama da do znanja da Amerika nije unaprijed neprijatelj i da želi da ima koliko-toliko sređene odnose, barem na nivou dioplomatske i međunarodne korektnosti.
Amerika se u oba slučaja ponaša kao sama na svijetu. Nije moguće potčinjavati EU svojim interesima kao što nije dobro problem spoljne politike i ugleda Amerike u svijetu uopšte svoditi na problem odnosa prema ili sa islamskim svijetom. Problem Amerike je odnos prema svem svijetu. Islam je, možda, samo najvidljiviji indikator.
Evropska unija mora da bude stabilan ekonomski i politički faktor u korist Evrope, prije svega. Čak i kada više niko ne bi bio primljen u EU, ona ovakva je dovoljna, ako je ekonomski i politički unutar stabilna, da vuče Evropu u ovom vijeku. Ako od EU pravimo pokret nesvrstanih, dobijamo konglomerat koji postaje amorfan i rastegljiv na dva kontinenta. To će uništiti efikasnost EU.
Turska će uvijek biti Turska i ne spada u Evropsku uniju. Njen prijem može značiti samo legalizaciju islamske najezde na Evropu od koje je prvi korak Cerićeva Deklaracija evropskih muslimana i zahtjevi koji su tamo iznijeti.
Kratkoročna potreba Amerike ne može da uništi dugoročne potrebe Evrope.
Amerika bi trebalo da zna da odnos sa islamskim svijetom nije u rješenju odnosa sa Turskom niti u pitanju njenog prijema ili odbijanja na vratima EU. Problem je mnogo složeniji čak i od samo vazdušno-demokratskog odnosa prema Iraku ili Afganistanu. Totalitarizam Amerike u gazdovanju nad cijelim svijetom i teritorijalno-politička agresivnost islama, barem su dva ravnopravna uzroka loših odnosa na tom nivou Amerika – Islam. Turska ne spada ni u jedan od ta dva segmenta, pogotovu, barem još, ne u agresivni fundmanetalni islamski sferarij.

NIŠTA KRIZA, SAMO USTAV
Došao sam do genijalne ideje.
Sam se sebi divim.
Možda ću i knjigu napisati.
I prodati prava za snimanje filma.
Ići ću po svijetu da držim predavanja. A u najsiromašnijim zemljama ću je primijeniti kao spasonosnu srednjovjekovnu alhemičarsku formulu o tome kako se od glupih teza i izjava može stvoriti konzistentna politika sa prizvukom prijetnji i simfonijom moći.
Ova svjetska ekonomska kriza, koja prijeti da od G-20 napravi G-dva ili tri, nije ništa. To je mačiji kašalj. Šta ako propadnu ti Dženerali iz Motorsa, Vojvode od Simensa, Opeli, Krajzleri, razni Bankovi, AIG (samo da ne propadne Mančester), MMF, Breton Vuds... Neka propadnu. Najbitnije su ustavne promjene. I to na dva kolosijeka. U Evropi i u Americi.
U Evropi. Potrebno je donijeti novi Ustav EU u kome će Portugalci dobiti pravo da se kandiduju za direktora seizmološke stanice u Mađarskoj a Danci za direktora centralne banke Grčke. To je u skladu sa poveljama o pravima i nadležnostima. Takođe, odmah se mora pristupiti promjenama tog novog Ustava EU kako bi se uskladilo točenje piva za vrijeme redovnog kola lige prvaka a u skladu sa najboljom evropskom praksom. Hajneken i Badvajzer se moraju točiti u omjeru potrošnje prije pada Berlinskog zida. Posebna regulativa se mora donijeti za prava žena pa da se otkloni svaka mogućnost da Berluskoni titra jajca u lihjevom džepu, razgovarajući na mobilni dok Angela Merkel čeka da ga uzdravi. Centralne nadležnosti Unije se moraju maksimalno ojačati kako bi mogla izvršavati zadatke iz nato-integracija i u skladu sa tim treba osnovati ministarstvo EU pod nazivom „Primite mi Tursku“.
U Americi. Novi ustav mora uskladiti pravo na smrtnu kaznu u svim federalnim državama. Takođe, izvršenje smrtnih kazni mora biti srazmjerno popisu iz 2001. Federalnim državama treba ostaviti samo četiri nadležnosti, čiščenje javnih nužnika, skupljanje lišća, izdavanje potvrda za pelcovanje pasa i borbu protiv štakora do 450 grama, ostalih 2.873.658 nadležnosti mora se reformom prenijeti na Obamu i Vajt Haus.
Taj paket, koji ukupno obuhvata 100 uslova i 200 uvjeta, mora se hitno riješiti primjenom najvećih demokratskih ovlaštenja. Ekonomska kriza, slom neoliberalizma, propast kapitalizma, milioni beskućnika, deflacija, recesija, denominacija, stagnacija i otpuštanje nekoliko miliona radnika, u drugom su planu.
Poznato je da se jedno društvo razvija isključivo na donošenju novog ustava i na ustavnim promjenama. Stvaranje novih vrijednosti, proizvodni rad, zdrava valuta, jak izvozni sektor, produktivnost rada... čiste su komunističke, marksističke, makartističke kategorije, neprimjerene ljudskim slobodama i pravima na ustav i diskusije o ustavu.
Od cijelog ovog procesa ustavizacije društva, jedino su mediji izuzeti. Mediji moraju imati apsolutnu slobodu da pišu i popišaju kogagod hoće. Samo moraju na dnu naslove strane ili u dnu ekrana, napisati, sitnim slovima: za sve primjedbe obratite se regulatornim tijelima ili dođite juče.

KORAK DO ANEKSIJE
Zla vremena su došla kad velika nužda natjera surog orla da zimu zimuje među kokošima kao i kada sitni crvi hoće, u blatu afričkog pojila, da proždiru telad ravnopravno sa krokodilima.
Lider Vaše Stranke, izvjesni Bojan Bajić, splavar sa Drine, na čijoj je promociji Vodenog Ćire, bio i nekadašnji američki ambasador, što se ima smatrati slučajnim i ne mora ući u zapisnik, održao je slovo na devedesetdevetom krugu intelektualaca u Sarajevu, pod demokratskim nazivom „Evropski put BiH i vjerovatna eksproprijacija entiteskih nadležnosti“.
Taj naslov uratka govori o tome kako bosanskohercegovački pijuni i njihovi mentori shvataju konstitutivnost tri nacije u BiH, čvrstinu entitetske dejtonske konstrukcije BiH i demokratski proces promjene ili izmjene Ustava BiH.
Najveći problemi BiH i jesu u tome što se, neustavno, nesagalasno i na silu, otišlo dalje od Devet Dejtonskih Nadležnosti BiH.
Sve što je neregularno uzeto od entiteta i dodijelejeno Državi, ne funkcioniše i neće nikada funkcionisati jer nema ustavno-pravnog temelja za to. Institucije koje su čardak ni na nebu ni na zemlji i koje svoj legitimitet i legalitet crpe iz nekadašnjeg stava međunarodne zajednice kojeg je prezentovao bivši ovaj ili bivši onaj, kancerogeno su tkivo bosanskohercegovačkog društva i pravnog sistema. Jer uzurpiraju nadležnosti i segmente a ne daju rezultate, jer ih objektivno ne mogu dati. Uz to, nikome ne odgovaraju pa ih se ne može sankcionisati ili promijeniti.
Baja sa Ćire tri dana i tri noći je učio riječ eksproprijacija. Da bi ona izgledala politički uvjerljivo i u skladu sa njegovom liderskom pozicijom u stranci. Baja je dao originalan doprinos teoriji i praksi političkih programa stranaka i partija, u ovom slučaju Naša stranka je politička bratija, omogućivši i da eksproprijacija postane okosnica politčkog programa.
Teza o potrebnoj eksproprijaciji entiteskih nadležnosti je teza o državnom nasilju, propagiranje prakse državnog udara i instaliranja totalitarizma pod izgovorom evropskih integracija.
Eksproprijacija nadležnosti samo je korak do teze o potrebnoj aneksiji Republike Srpske.

DA LI PAPA TREBA SRBIJI
Katolička crkva nema problema sa svojim vjernicima. Oni, kada prihvataju katoličnastvo, prihvataju ga bez pogovora i u vagonirajućem stanju ga praktikuju. Stoga katolička crkva proizvodi višak vremena i igrača za bavljenje i drugim poslovima. Političkim, ekonomskim, geostrateškim... Pravoslavni vjernici, slavenski prije svega, nisu visokohomogenizovana crkvena masa i djeluju na prinicipu oscilirajuće individualnosti pa se crkva, uglavnom bavi sama sobom.
Uz aktuelnost dolaska Pape Benedikta Šesnaestog u Srbiju, ovih dana se katolička crkva očitovala i na nekoliko drugih segmenata.
Glavni u Biskupskoj konferenciji Hrvatske, izvjesni msgr Sratić, boravio je, tiho i samozatajno, u Jasenovcu.
Bosanskohercegovački crkveno-katolički činioci su iznijeli prijedlog da se u BiH vlast dijeli na trećine svakom narodu a da se u lokalnim zajednicama primijeni princip „jedan čovjek, jedan glas“.
Katolička crkva se, dakle, ponaša kao institucija koju ništa ne obavezuje. Dok je u Hrvatskoj zakasnila nekoliko decenija u BiH trči pred rudu. U Jasenovac su trebali otići davno. I na daleko višem nivou. Da ne kažem papinskom. Katolička crkva ne može Blajburg, gdje su pobijeni ustaše, nešto četnika vjerovatno i drugi kolaboracionisti, sve skupa fašisti ili njihove sluge i podržavaoci, pretpostavljati fašističkom istrebljivačkom logoru, niti ga izjednačavati. A Blajburg praktikuje katolička crkva. I Jasenovac je organizovan uz njeno znanje i blagoslov.
Kasno je sada ići u Jasenovac.
Bez obzira što Vatikan nije priznao Kosovo, katolička crkva se još nije odužila Srbima.
U BiH, pak, katolička crkva priča o onome što nije njen posao. Ona nije politička stranka. Mada bih je prihvatio kao političku stranku pa neka na izborima dobije legitimitet da jednom znamo šta je hrvatska platforma i opcija. Kad se to moglo dozvoliti SDSDASHDZ onomad, što ne može Udruženju Građana Katolička vjera, na primjer, sada? Ali, ovako, katolička crkva se ponaša diktatorski, mentorski, propisivački, austrougarski. Zahtjev ili prijedlog o trećinama politička je diktatura. Nakon rata dobili smo teritorije na kojima nema određene nacinalne flore i faune i neće je nikada više ni biti. Neproduktivno je proizvoditi vještačke srpske, hrvatske, ili bošnjačke trećine tamo gdje ih nema ni pod mikroskopom.
I, dolazak pape u Srbiju. 410.000 građana Srbije, bez Nato Baze Kosova, izjasnilo se 2002. godine kao katolici. Da li je to dovoljan razloga da papa dođe. Naravno da nije. To je isto kada bi Obama išao na svako područje gdje ima nekoliko stotina hiljada crnaca. Bio bi predsjenik u egzilu. Posjeta pape je politička. Sinod je zato i ne odobrava, već nekoliko puta. Analitičari pitaju da li je dobro da papa prvo ide u Rusiju, prije Srbije. Zaboravljajući da su odnosi katoličke crkve sa Rusima drukčiji od odnosa sa Srbima. Papa, prethodni, bio je u Banjaluci. Bio sam protiv tog dolaska jer sam znao da neće ništa reći o više od 2000 Srba koji su od ustačke ruke pobijeni za jedno jutro, maljevima i sjekirama, bez metaka, u Drakuliću, a u organizaciji i pripremi je učestvovao i katolički svećenik, na tri kilometra od mjesta gdje su papi napravili binu.
Put za Srbiju ne otvara se na takav način.
Ali, neću da popujem papi.
Osim da kažem šta mislim.