субота, 09. октобар 2010.

NUDIGUŠTVO
I POTOPNIŠTVO,
DVIJE OSOBINE
JEDNOG SOJA
U visokoj tehnologiji upravljanja nacijama, državama i društvima, savremeni kolonizatori su sofisticirali svoje metode, modernizovali i sakrili alatke i probrali aktere.
Nema više starog kolonijalnog upravitelja koga lokalne sluge nose u nosiljci i mašu mu lepezama zbog komaraca. Sada lokalci igraju glavne uloge, mašući svojim praznim funkcijama na vjetru koji je pažljivo usmjeren i doziran.
Cijeli proces se pokriva demokratijom, funkcionalnom državom, evropskim i atlantskim integracijama, ljudskim pravima, naročito napretkom u ljudskim pravima, pravima pedera i lezbijki, nevladinim sektorom, izborima po najboljim evropskim standardima.
U toj sofisticiranoj tehnologiji, najbitniji su domaći akteri. Čitava poslijeratna Evropa, naročito Istočna ali i ova okolna, osim desetak stabilnih i autohtonih država, galerija je namještenih likova dalijevske političke art-poetike vještica demokratskog pakovanja nastalih i dizajn-studijima Velikih Krojača.
Ako na nekom području imate višak publike voljne da direktno učestvuje u igri, stvar se može završiti i ratom. Rat je poželjan radi zarada na oružju, pranja novca, trasiranja puteva droge ali i lakšeg instaliranja svojih postava. Jer, u poslijeratnom oduševljenju mirom i demokratijom, teško ko će primijetiti izabrane, dirigovane i instalirane igrače.
Bosna i Hercegovina je jedan dobar mali poligon Političkih Instalacija. Neki su bili instalirani od Velikih Krojača, neki od Beograda, neki od Zagreba. Nakon rata uslijedila je borba za preusmjeravanje dirigovanih prema nekim drugim dirigentima. Muslimanski pajaci pristali su na nagodbu, da budu dirigovani a da zauzvrat dobiju dirigovanje Srbima i Hrvatima. Srpski pajaci se nisu snašli pa kad je otišao Veliki Srpski Pajac koji se ovdje lažno predstavljao kao Veliki Srbin Dirigent, počeli su Balvan galamu odbijajući bilo kakvu aktivnu ulogu u politici a neimajući ni stvarnog kvaliteta i koncepta za to. To je iskorišteno za transfer prava i alata u Sarajevo. Republika Srpska je postajala pozornica na koncu. Lutke su odavno to postale.
U početku je izgledalo da je i Milorad Dodik, sa svojom vladom, lutka na koncu Velikih Krojača. Ali dirigovana kampanja Nudiguza i Potopnika i Velikih Krojača, pomogla je rušenju Dodika i pet godina srpske guzice u stranom toplom krilu za čije vrijeme je više od šezdeset alatki i kormila Republike Srpske otišlo u ruke Sarajevske Države i Velikih Krojača Funkcionalne Države.
Podsjetimo se. Čavić je tada, po povratku u politiku, koju su mu omogućili Veliki Krojači, u skupštinskim klupama počeo da priča o kriminalizaciji Dodika, Vlade i vlasti. Kao što je pričao i prije ovih izbora. OSCE je pokrenuo medijsku kamapanju: Nadglasajmo korupciju i kriminal. To je bila direktna poruka da je vlast kriminalna i korumpirana. Tako je na scenu stupio PDP i vratio SDS na vlast čime je međunarodna zajednica bacila pod noge sve ono što je uradila Biljana Plavšić u demaskiranju SDS-a a Dodik u evropeizaciji Republike Srpske.
Ta situacija, koja je njegovana narednih pet godina, od 2000. do 2005., stvarni je rudnik Nudiguza i Potopnika. Neki od njih i fizički su bili prisutni tada i sada. Mada Nudiguzi i Potopnici nisu pronalazak ovog prostora i vremena. Oni su tradicionalni srpski soj. Od njih se, kroz istoriju, regrutovao dobar dio retrogradnih snaga ili potpuno novih vjera pa i nacija. Soj Nudiguza i Potopnika proizveo je masovnu islamizaciju, poturčavanje, odnosno prihvatanje islama i životnu filozofiju Dobrojutro čaršijo na svečetiri strane. Proizveo je i legalizovao unutarnacionalne podjele i rasjede što se pokušavalo spriječiti kontrapolitikom Samo Sloga Srbina Spašava. Proizveo je četništvo kao civilizacijsku mrlju na nacionalnom obrazu, sičnu mrljama drugih nacija.
Nudiguštvo i Potopništvo dvije su odvojene osobine srpskog političkog bića. Ponekad i nacionalnog. Ali, često djeluju sinhronizovano, udružuju se, ili ih udružuju i kao kompatibilne silnice mijenjaju političku i geostratešku sliku države i društva.
Nudiguštvo ima svoje uporište u nacionalnim i socijalnim primjesama koje su pristigle sa juga i istoka. Slavenski socium nije sadržavao takve pojedince i karaktere. Ono podrazumijeva korist, položaj i moć mimo stvarne vrijednosti, na osnovu proste razmjene dobara, bez vrijednosti rada i stvaralaštva, bez znoja i truda. To je južnjačka i istočnjačka tradicija da se na pijacama i bazarima ostvaruje dobit, položaj i vlast. Nesposobni i nekreativni, lijeni i bezvoljni na pijacu iznose svoju Golu Guzicu. Oni se nude moćnima, jakima i voljnima, kao prosta tegleća ljudska marva za obavljanje jednostavnih, jednosmjernih i laganih poslova. Oni pristaju da služe kao prostitutke tuđe vlasti u kojoj jednočinki će glumiti ljubav i vlastitu moć. Stoga im je odrednica Nudiguzi primjerena. Oni su ti koji nude takav podanički položaj. To je sloj koji ne zahtijeva silu, vojnu, policijsku ili režimsku intervenciju, ne zahtijeva pare ili potplaćivanje. Oni se sami nude i uživaju u tom procesu vlastite ponude i tuđe iskoristi.
Nudiguzi su i bukvalno južno-istočnjačka genetska fauna. Poznat je instalisani homokseksualizam mnogih južnih i istočnih zajednica tokom istorije. Poznat je turski folklorni element pod imenom ići-ćeif, dvostruki ćeif, seksualni čin sa ženskom osobom dok se u isto vrijeme partneru ustupa vlastiti analni instrumentarijum.
Nudiguzi su sloj koji je odnjegovan dugoročnom istorijskom selekcijom, kroz mješavine i taložine sa drugim nacijama i sociumima, dresiran da ne koristi i nudi svoje bilo kakve druge vrijedosti, intelektualne, kreativne, fizičke, organizacione, ratničke, finansijske. Oni nude golu upotrebu.
Potopnici takođe dolaze iz tog amalgama sjevernjaka sa južnjacma i istočnjacima. Njihov korijen je u misticizmu, u vračanjima, u gatanjima, čarobnim kuglama, salijevanju strava, bacanju graha, opsjenama i obmanjivanjima svih vrsta, u tarabićstvu koje je na ovim prostorima razumljivije od drugih varijacija.
To je sloj koji je opčinjen vlastitom nadriosobinom da predviđa tokove i trendove a radi spoljne uvjerljivosti, uvijek se dodaje tragična, nepovoljna, negativna, mračna, potopna nota.
To ostavlja jači utisak i smanjuje mogućnost racionaliziranja.
Potopništvo nije samo društvena i politička pojava, to je i vjerska i istorijska, civilizacijska pojava. Istina, nije jednako ukorijenjena kod svih naroda i područja.
Veliki Krojači pažljivo istražuju osobine nacija, vjera i faune uopšte na nekom području. Analizom pojedinaca na sceni, tokom dužeg perioda istorijskog slijeda, moguće je ustanoviti tipologiju i karakterologiju koja je najfrekventnija, najfunkcionalnija i najproduktivnija za pojedine procese. Potom ostaje manji dio posla, da se iz postojeće, savremene, ponude, selektiraju jedinke koje se mogu uzgojiti za Red Nudiguza ili za red Potopnika.
Ovdje moram da napomenem da je red Nudiguza znatno inteligentniji, promućurniji, koristljiviji, dok je red Potopnika znatno gluplji, primitivniji, lakomisleniji, manipulativniji, opčinjeniji, luđi.
U Republici Srpskoj, ovi izbori, vidljivije nego neki drugi, predstavili su i jedan i drugi red. I Nudiguze i Potopnike.
U Nudiguze spadaju Bajići, Krsmanovići, klasični mentalni istočnjaci, i Ivanići, Tadići, intelektualnije jezgro koje vlastitu ponudu nastoji bolje tržiti od istočnjaka koji se zadovoljavaju prodati uglavnom zbog ćorkanovskog pozorišnog užitka i pokazivanja.
U Potopnike se ubrajaju Čavići i Mihajlice. Medijske, civilne i nevladine manipulativne pajace ne ubrajam u Potopnike. Oni su samo razglas.
Ivanići, Tadići, Bajići i Krsmanovići su imali pažljivo raspoređenu lepezu ponude, nudiguštva. Nudili su svoju Pomirljivost, Pregovaraštvo, Kooperativnost, Engleski jezik, Preporod, Multietničnost, Toleranciju, Ukidanje Entiteta, svoje usluge mandatara. No, to je površinski sloj ponude. Glavni meni je bila nacija, društvo, ustav, Republika Srpska. To je Ivanićima ponekad izbijalo u prvi plan kroz ponudu donošenja rezolucije o genocidu u Srebrenici i kroz ponudu da prihvati obuhvatni paket ustavnih promjena (Butmir). Ponude ostalih aktera bile su samo mozaički instrumentarijum a ponuda površinska i stvarna Ivanićeva, bila je glavna i on je, stoga, bio i glavni igrač.
Ponuda je bila jasna, dobro predočena i vremenski i količinski određena. Stoga je bila i dobro prihvaćena od kupca i preuzimača. Ponudoprimci su organizovali potpunu logistiku, sve do glasanja muslimana za glavnog Ponuđača Ivanića.
Ivanić je, tako, obnovio stari otomonaski obred primanja islama, samopoturčavanja. Ostalo je bilo još samo da ga u sepetu odnesu u Sarajevo i da se u Republiku Srpsku vrati kao Mehmed-paša Ivanić. Za to vrijeme ovdje bi, s ove strane Ćuprije, stolovao Mali vezir Tadić.
Ostali, Mali Nudiguzi, folklorni su element i takvi bi i ostali u slučaju da je projekt Velikih Krojača uspio.
Da bi ponuda Nudiguza bila lakše prihvatljiva, Potopnici igraju ulogu koja, njihovim permanentnim istupima, ispira kolektivnu i pojedinačnu svijest i sužava prostor mogućeg racionalnog izlaza. Cijela tehnologija je pronađena odmah nakon omasovljena komunikacija i poznata je kao Ponavljajuća Propaganda Laži. Tokom višegodišnje svakodnevne kamapanje predstavljanja propasti, kriminala, moralnog sunovrata, korpucije, lopovluka, nepravdi, pojedinci i društvo postaju neotporni i te postavke primaju hladnokrvno kao date i nepromjenjive.
To razaranje kolektivne i pojedinačne svijesti nema za cilj da se stvori revolt, revolucija, drastične promjene. Naprotiv. Glavni cilj je da se društvo umrtvi, pomiri. Ako je sve propalo nema potreba za mojim angažmanom. Nema potrebe ni da glasam u većem broju. Naročito ako sam novi glasač, prvi put sa pravom glasa. I da se lakše prihvati Nudiguštvo kao izlaz i kao politički sistem. Nudiguzi nastupaju kao spasioci i ta se matrica i formula nudi cijelom društvu. Kao nagrada može stići kakva mrkva na dugom tankom štapu. I prestanak priče o kriminalizaciji, propasti, lopovluku što treba da sugeriše da je dolaskom Nudiguza ta pojava iskorijenjena.
Potopnici su Čavić i Mihajlica. Jedan je Potopnik maratonac a drugi Potopnik kratkotrajna dvorska luda. Njihova predstava je sinhronizovana i upotpunjena. Jedan je smislen i programiran a drugi je lud i vjetropiran. Ulogu potopnika igrali su i sarajevski mediji, međunarodni faktori, zajednički organi suda i tužilaštva, evropska nomenklatura, tajne nevladine organizacije, ilegalni finansijeri. Samo je Aljende sistematičnije rušen, onomad u Čileu.
Ipak, cijeli projekt, unatoč zaista širokoj lepezi faktora i elemenata, nije uspio.
Ono što je neosporna šteta koja je nanešena i koja se može dugoročno upotrijebiti, i u zlo pretvoriti, jeste legalizacija Većinske Jednonacionalne Glasačke Diktature nad Srbima i Hrvatima u BiH. Ivanić, kao protagonist Reda Nudiguza, drugi u BiH, odmah poslije Komšića, pristao je da za njega glasaju muslimani i tako se instalirao kao akter koji se saglasio da njegov narod bude preglasan.
Od sada je to pravo muslimana legalizovano u Kulu Sarajevsku i promijeniće tok političkih bitaka u BiH, sve dok se ona ne raspadne. Ivanić će otići sa scene ali njegova politička kula dominacije će ostati i trebaće mnogo energije da se sruši.

петак, 08. октобар 2010.

TURSKO SARAJEVO PODMEĆE NAM TURSKE MAJICE
Izbori su učinili da novine čitam sa petnaest dana zakašnjenja. Ko moja pokojna baba Milevka. Nekidan, sinko Rajko, ubijen Kenedi, izvještava me, onomad, prije nekoliko decenija. To je bilo, bako, prošle godine. Ali ona je nekidan čitala.
Tako i ja. Kako starim, sve kasnije čitam. I vidim Vildana Selimbegović Selimpivarević piše o tome kako smo mi, iz Esenesdea nabavili majice, sa likom Dodika, u Turskoj a, kobiva, stalno pričamo protiv Turskog angažmana na Tlu Stare Otomanske Stabilnosti Krvi i Sablje. I kako ćemo pobijediti na izborima a Dodik će biti naredne četiri godine Predsjednik Republike. Vildana, Vildana, sve si pogrešno razumjela. Narednih dvanaest.
Divim se sarajserima, onima koji sjede u Sarajevu i znaju sve o BiH, najviše o Bosni, sve o tome šta je dobro za Srbe i šta je najbolje za ukidanje Republike Srpske. Znaju kakav je režim u Laktašiji, u Šumskoj, kako vlada Laktašenko, znaju kuda Srbi mogu da idu a šta mogu da nose.
Tako se divim i Beervildani.
Zna da je SNSD štampao majice u Turskoj.
Nije.
Bili smo u Kini. Bilo je u novinama i na televiziji. Tamo sam se toliko oduševio tom crvenom bojom i količinom crvenih zastava da sam naručio da njihove fabrike 3o sekundi rade za SNSD i da nam odštampaju 300.000 majica. Evo, kaže Đing. A na svakoj piše krupnim slovima SNSD. Milina. Odmah u Šangaju obučem jednu. I slikam se na damom Cing. Svaka majica zapakovana u foliju sa samoljepljivim poklopcem. Na foliji piše SNSD. 300.000 komada.
I zastave sam naručio. Sto hiljada komada. I na njima piše SNSD. I pola miliona kompakt diskova. Srpska Zauvijek, kaže Đing. Dzauvijek, kaže dama Cing.
Nepojmljivo.
Na Kineskom zidu, mali Lin kaže: Vaske, evo tli plsta.
To sam radio i 2006. Kadgod trebam dobro, jevtino, a svjetski, nabavim u Kini. Kadgod trebam inspiraciju za izbornu pobjedu, odem u Kinu. A, vidim, Haris, kadgod predosjeća poraz, ode u Tursku.
Ne kažem da neko nije, ovdje uzeo neki turski bofl, četrdesetpetgramsko platno po kvadratu, i odštampao Dodolik. Ali to je pojedinačna kupnja.
Dajem ruku a nedam marku za Tursku robu.
Iz te majičarske činjenice, koju joj je neko slagao sa terena, jer u Sarajevu nije mogla vidjeti majice sa likom Dodika, ona izvlači zaključak da Dodik neće imati ništa protiv angažmana Turske na Balkanu.
Ako je Balkan Sarajevo, nemamo ništa protiv. Samo neka se ne vrzma na ovoj strani. A mislim i da neće. Sada, kad je crko Haris, šta će Turska na Balkanu. Doduše, tada kad je Beervildana to pisala, nije znala da će Haris tako proći.
To sa zaključkom Turska majica – Turski Balkan, može samo Sarajevsko Oslobođenje i Zarobljena logika.
Zar je Sarajevsko pivo toliko jako.
Posted by Picasa

четвртак, 07. октобар 2010.

JEDNA NACIJA – JEDAN GLAS
Sada je posve jasno.
Ivanić je primio islam.
Prije tri godine, na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj, Ivanić je bio treći. Iza Ognjena Tadića. Sada, tri godine kasnije, iako ništa nije politički uradio kako bi podigao svoj rejting, ni uzvukao političke gaće na guzicu okrenutu Sarajevu, dobio je 50-60 hiljada glasova više od Tadića.
Nekoliko potanja je moguće postaviti:
• Da li je Pedepe toliko moćnija partija od Esdeesa, Tadićeve stranke. Nije. Nekoliko puta je manja. Ivanić, Miralem, politički krpelj, imela, gubar, lišaj, okoristio se glasovima Esdeesa dok Tadić nije dobio ni šačicu glasova Pedepea. Jer ga ne vole ineteltkualoidni progresisti i jer ih nema mnogo.
• Da li je Ivanićeva partija toliko jaka da je ona, uglavnom, namakla glasove svom lideru a Esdees samo pripomogao. Nije. Partija Ivanića, Miralema, dobila je oko, cirka, reče komšinica Paša, 40.000 glasova. Ivanić, Lider, dobio je oko 270.000 glasova. Nezabilježeno. Možda neki lider može da dobije i dvaput više glasova od svoje stranke, najčešće nešto više, ali da dobije skoro sedam puta više, nije moguće. Na osnovu rejtinga i političkog zlatnog važenja. Ivanić, Miralem, jednostavno nema pokriće za sebe kao političku valutu. Ivanić je politička inflacija, bezvrijedni papir.
• Otkuda, dakle, Ivaniću, Miralemu, više glasova od Tadića. Ako prihvatimo da je čvrsta koalicija Zajedno za plavi i crveni krug doista disciplinovano davala glasove svojoj dvojici, Esdees mnogo više a Pedepe mnogo manje, ali podjednako za Ivanića i Tadića, otkud razlika u korist Ivanića, Miralema. Pa, tih 50-60 hiljada glasova, stiglo je od Bošnjaka. Koji su riješili da se vrate na pravoslavlje. Jelde. Postoje precizni podaci po biračkim mjestima, Akmačići kod Ugljevika, da su Bošnjaci koji žive u Republici Srpskoj glasali za Ivanića, Miralema, 750 na tim ugljevičkim biračkim mjestima, na primjer. Te podatke ćemo, precizno, objaviti pa će se vidjeti da je Ivanić, Miralem, primio islam. Pristao na Sećijsku manipulaciju Sarajeva i Velikih Krojača da ga, kao Srpskog Člana Predsjedništva BiH, sunce ti nejebem, biraju Bošnjaci. Muslimani.
Nije toliko srahotično što su Bošnjaci u Republici Srpskoj glasali za Ivanića, Miralema. Ljudi su možda multietnički opredijeljeni mnogo više nego Sarajdžahedini ili Četnici. Toleranca.
Strahotično je, monstruozno, zastrašujuće, apokaliptično je što su Bošnjaci, organizovano, dirigovano, naložno, glasali za Komšića, Ljiljana i Ivanića, Miralema.
To je prviputno primijenjena demonstracija Većinske Nacionalne Demokratije, Arijevske nadmoći Bošnjačkog naroda nad druga dva narodčića. Sljedeći korak može bito samo žuta traka nadlaktica za one koji su glasali za Radmanovića i Borjanu. Da se zna da su to građani drugog reda. A njihovi kandidati, Ćeiflije, Komšić i Ivanić, kandidati su prvog reda.
Bošnjačake stranke, i Bošnjaci, obični ljudi, koji su na to pristali i glasali, pokušali su izvesti državni udar i uzeti vlast u Predsjedništvu BiH, birajući Svetri Člana Muslimana.
Ta Većinska Nacionalna Demokratija prvi je korak povratka BiH u Mrak Otomanske Stabilnosti.
Ovim činom, tolikim histeričnim odzivom da se glasa za Komšića, polučovjeka, polučlana, i tolikom disciplinom Bošnjaka u Republici Srpskoj, koju očima ne mogu gledati, da se glasa za Srpskog Člana, BiH je izvadila građevinsku dozvolu za gradnju Logora za Srbe i Hrvate.
Krajnje je vrijeme da se Naseobina podijeli.
Ovdje ću zaustaviti svoju političku maštu. Da vam ne bih napisao šta sve može da se uradi s pomoću Većinske Nacionalne Demokatije. Otomonske.

среда, 06. октобар 2010.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
IVANIĆ-TADIĆEVO
PONIŽENJE
REPUBLIKE SRPSKE:
MARŠ U LAKU NOĆ
Mladen Ivanić, kandidat Velikih Krojača za člana Predsjedništva BiH, već danima ne priznaje rezultate izbora, šaljući razne emisare da to saopšte javnosti. Istina, sada se već vidi da su popili znatne količine omekšivača pa tvrde da nikad nisu tvrdili da su izbori pokradeni ali da ih zbog velikog broja nevažećih listića treba poništiti i ponoviti.
Insistiranjem na neregularnosti izbora, bez realne analize u kojoj je jasno da je najveći dio nevažećih listića prazan, Ivanić ne priznaje pravo glasa građanima Republike Srpske. Jer, i prazan listić je biračko opredjeljenje. Glasanje. Onaj ko nije vidio svoje opredjeljenje ni za Ivanića, ni za Radmanovića ubacio je prazan listić. I, u čemu je tu problem.
Da li je to razlog da se Republika Srpska danima ponižava kao najcrnje evropsko gnijezdo izbornih prevara. Republika Srpska, koja ga je odnjegovala, i njega i njegovu partiju. Bez obzira što mu je nastala vantjelesnom oplodnjom i istog imena kao i nekad partija Hašiša Tačija.
Dabome da nije razlog. Ali je kontinuitet objašnjiv. Ivanić je već odavno jedan od stubova kriminalizovane slike Republike Srpske. Crne slike. Pristankom da izađe iz vlasti i stavi se na čelo ujedinjene opozicije Od zla oca i od gore matere, gdje je kao jedan europejac i intelektualac, pod svoje okrilje prihvatio, pored Čavića, starog pajdaša, i protuve kao što su Mihajlica, Krsmanović, Bajić. Bez obzira što nisu svi bili u istom formalnom sepetu.
Logično je da tu sliku kriminalizovane Republike Srpske nastavlja i sada, nakon izbora. To je neviđeno poniženje Republike koje sebi ni jedan politički faktor ne smije dozvoliti. Nepriznavanje rezultata izbora, za koje ni jednu negativnost nije iznio niko iz Evrope, a bili su posmatrači ovdje iz desetak zemalja, pa čak ni iz neprijateljskog i mrzilačkog Sarajeva, znači i nepriznavanje Republike Srpske.
Jednako potopnički i ponižavajući odnos prema Republici Srpskoj ima i Ognjen Tadić, Razuman Izbor. U noći izbora, iz svoje autistične mračnjačke ljušture lokalnog advokata plave intelektualizirane razumne krvi, pošto je uvidio da gubi, što mu je bilo jasno prije šest mjeseci, cinično je i sadistički poručio: Laku noć, Republiko Srpska. Razumni Advokat je poručio: Ideš, Republiko, naredne četiri godine u tamnu noć. Jer nisi mene izabrala. Mene, razumnog psihopolitičkog autistu.
To je isto kao da je poručio: Laka ti crna zemljica, Republiko.
Taj potez nije svojstven političkom biću Esdeesa. Kolikogod se radilo o originalnim endemskim Srbljacima, Srbima Divljacma. To što je izjavio Ognjen Tadić svojstveno je samo degenerisanim i devijantnim radikalskim elementarima.
Takav lešinarski odnos prema vlastitom narodu i kolijevci vlastitog političkog postojanja, jednak je onom Ivanićevom. Samo što ga je Ivanić formalizovao i upakovao u proceduru.
Ta dvojica psihopolitikoida imaju problem sa ponižavanjem vlastitog naroda kojeg, u stvari mrze zbog njegovog, narodnog, opredjeljenja na drugu stranu. Njihova politička pripovijetka, sada se pokazalo, potuno je u neskladu sa stavom naroda. Ona je bila u neskladu i ranije jer je taj narod ispoljio svoj pedesetpostotni politički stav drukčijeg predznaka i 2006. Štagod narod uradi, ne možete ga kriviti, ni na početku ni na kraju mandata. Ne možete ga ni ponižavati.
Ivanić-Tadićeva osovina, i ostalih prišipetji, izgubila je moralno pravo da se bavi politikom. Posljednje što bi trebalo javno da urade jeste izvinjenje Republici Srpskoj za višegodišnju torturu javnosti političkim stavovima koje niko nije razumio i prihvatio. I za ovoizborno poniženje nepriznavanjem rezultata izbora i slanjem Republike Srpske u Laku Noć.
Ako već nemaju ličnog karaktera i moralne vertikale, čak i osrednji političari bi trebali da imaju minimum političkog patriotizma kako ne bi devastirali vlastitu zemlju i narod.
Ovdje, na ovoj tački, nema Oprosti im Bože, ne znaju šta rade. Odavde ima samo molitva Ukloni ih, Bože.

уторак, 05. октобар 2010.

ODLAZAK SEDAM VELIČANSTVENIH
Oni koji su tukli narod, dodvije, dotri godine, parolama o promjenama, otišli su ko popišani. A neki i ko usrani.
To ih je koštalo raspada, rasula i rasapa. Neki su igubili i dupe, neki i stranku a neki i besplatnu baljezgaonicu.
Neki su, zbog svoje unutrašnje pogreške, omogućili Zlatku Lagumdžiji i Esdepeu da vrtoglavo napreduje kao muslimanski faktor. Iako sa muslimansko-bošnjačkim faktorom ima tek nešto više nego Komišić sa Hrvatstvom. Dok su u Esdea gledali kako da se riješe Bakira i dok su u rasutom Stopostotku dozvolili Harisu da vodi svoju američko-arapsku politiku, glasači su se odlijevali Esdepeu i Državi. Mnogi i Esbebeu.
I to su, uglavnom, rezultati izbora.
BiH uopšte nije na dobitku. Izbor Komšića, ako ne zadnji, predzadnji je glogov kolac u leđa Đavolske Naseobine BiH. Nisu htjeli Dodika. Sad su dobili i Dodika i Čovića.
Ali jeste BiH na dobitku. Odlaskom Sedam Veličanstvenih.
• Silajdžić. Najveći borac za promjene. 100% za promjene. Pa prdnuo u čabar. Silajdžić je najsvjetlija indikativna lampica o tome kakve se ovdje promjene preferiraju i kako će proći Promjenaši.
• Mihajlica. Pička jedna. Nova kategorija u skupštinskom srpskom biću – Narodna Luda. Ćorkan. A govornica mu Švabica. Prototip čovjeka koji je sve umislio, od kriminala do svoje opozicione borbe. Ultralokalni primitivac i uživalac opojnih droga proizvedenih u češanju o velike ribe u politici. Ponudio mandat svojoj stranci. I ja ću, poučen Svijetlim Primjerom Pičke jedne, svojoj komšinici ponuditi mandat selektora Brazila. Neće ući ni u Skupštinu.
• Ivanić. Nadničar. Već deceniju i pol. Sve je učinio protiv Republike Srpske i sve za BiH. Nejasno mi je zašto su se Veliki krojači toliko uzdali u njega. Sada kada je definitivno propao za Predsjednika Republike i za člana Predsjedništva BiH, jer nikad više neće imati šansu, vrijeme je da ide i sa funkcije u Pedepeu. Tamo je, ionako, predsjednik samo Borenoviću. A pitanje je koliko još može da se rumeni Borenović.
• Tadić, Ognjen. Laku noć Republiko Srpska. Kobiva, tonete u tamnu noć jer niste mene izabrali. Klasičan primjer Potopnika, dugoročne srpske orijentacije, koji uživa u projektovanju propasti i sebe kao spasioca. Razuman izbor. Ovo je najbolja prilika da neki zadrti Esdeesovac podvikne: Ne kandiduj se više, majke ti. I da se Bosić konačno otrese starih protuva i praporaca.
• Božo Ljubić Devedesetka. Sad je vidljivo da i njegovo sarajevsko bauštelisanje nema prođu. Hrvati su, konačno, razvezali one kockice od onih smiješnih ljiljana. Čović mora nastaviti putem izrečenim u noći izbornih rezultata. U tom vlaku nema mjesta za one koji su se navlačili na sarajevske priče o funkcionalnoj državi i proizvodili multietničke brabonjke sa Miljacke.
• Komšić. Hrvat esdepeovske vjere. Zaređen. Biće četiri godine član Predsjedništva BiH, ali odlazi. To su četiri godine odlaska. Kad završi mandat, ako prije toga ne završi Naseobina, neće biti nizašta. Niko ga, tako proskribovanog neće kandidovati. On je svoj zadatak obavio, Bosne više nema.
• Zdravhudin Krsmanović. Američki čovjek. Amerika je, inače porijeklom, iz Foče. Doista mi je žao što su pokisli i što se gule bilbordi sa onim holivudskim iskezom ljepotana koji je donirao svoje obrve desetorici multietničkih bezdlakovaca. Pošto je izgubio i u svojoj Foči, odlazi nam Nova Nada Našeg Splava.
Tako se pročišćava politička scena Naseobine. Rafinirani igrači odlaze kao i Gregi im. To što u Narodnoj skupštini Republike Srpske ima novih stranaka, to je samo naizgled. Presipanje.