субота, 08. новембар 2008.

PRUDSKI SPORAZUM
Da li se može očekivati da stanište komaraca u posavskoj dolini, mjesto Prud, koje je dosad bilo poznato samo kao naseobina na mom ratnom putu, postane bosanskohercegovački Dejton?
Dabome da ne može.
Jer bosanskohercegovačke istorije nema na dobrovoljnoj bazi. Samo pod prinudom.
Ali Prudski sporazum treba gledati u jednom drugom svjetlu.
Konačno neki dogovor u BiH počiva na slobodnom trojstvu koje temelji BiH a ne na sumnjivom trojstvu kojeg čine Ucijenjeni Srbi, Strani Izdajnici i Domaći Unitaristi.
Ovo trojstvo simboliše Srbe, Hrvate i Bošnjake, kolikogod liderski dogovor nema legalitet institucionalnosti. Samo takav dogovor omogućuje egzistencijalitet Bosne i Hercegovine. Naknadna parlamentarna verifikacija korak je koji se podrazumijeva.
Bitno je i to što se Prudski sporazum dogodio neposredno nakon banjalučke sjednice Savjeta ministara na kojoj je utvrđeno nekoliko bitnih stvari kao i skromno stomilionsko povećanje budžeta zajedničke birokratije. Kao i nakon Tihićeve turneje ZGB – BGD.
Dakle, bosanskohercegovački dogovor je moguć izvan Sarajevske Male Scene. Rekao bih: i jedino moguć. Jer na toj sarajevskoj sceni je Haris Silajdžić za koga je Tihić dobro rekao da želi BiH tvoriti na svoj način programiran na izjavama u Holideju. Tamo je i morbidni Lagumdžija. Što sa reisulom i njegovim advertajzingom jasličko-evropskog islama sarajevsku političku scenu pretvara u maglovitu neosvijetljenu londosnksu noć u kojoj je rezao Džek Trbosjek.
Moguć je samo kao zaobilaznica oko Harisa.
Ako BiH opstane, možda će se pokazati da je najbolje da njen glavni grad, makar de facto, bude Banjaluka jer je otvorena prema Zagrebu, otvorena prema Beogradu, otvorena prema Mostaru a može biti i otvorena prema Sarajevu.
Bezbolna jednosatvnost i lakoća Prudskog sporazuma došla je kao plod skoro trogodišnje političke bitke „Milorad Dodik i SNSD protiv svih“. Jasno je da je u toj teškoj bici stradao novi ustav a došli su na scenu amandmanske promjene, stradao je ekstraustavni položaj Brčkog, stradao popis ameba a ne Srba, Hrvata, Bošnjaka, pravoslavaca, katolika i muslimana te stabala šljiva, jabuka, krušaka i čokota vinove loze. Stradao je i katastar Državne Imovine.
Sve ovo je moglo da se dogodi i prije dolaska Dodika u Vladu Republike Srpske da najezda Ešdauna na BiH nije odnijela godine i da neko nije izmišljao ustavni status Brčkog, izmišljao državnu imovinu, zabranjivao popise...
Nametanja Nemogućeg skoro su pojela Bosnu i Hercegovinu kao crvica.
Bez obzira šta će biti sa Prudskim sporazumom kada dođe do šireg okupljanja lidera koji će uključiti i one manje bitne i kada osoblje Bosanskog Ohaera sagleda situaciju i predoči je PIK-u i ostalim trefovima, ovo ostaje jednostavna formula bosanskohercegovačke vode iz koje se može izleći život.
Što se mene tiče, može i jednim i drugim putem.

петак, 07. новембар 2008.

KIČ I TELEVIZIJA
Jedna od najboljih definicija televizije nije ni ona Maršala Makluana, niti nekih novih komunikoloških klinaca nego ovdašnja: Ona stvar, lubenica i televizija su jedina sirotinjska zabava.
A sirotinja ne može bez kiča kao ni berza bez sloma.
Kič je, u stvari, osnova svega. Njega produkuje i sirotinja, jer joj stvara iluziju bogatstva i raskoši, i bogataštvo jer mu još više uljepšava raskoš i bogatstvo. Umjetnost kao kreativnost teško se probija kroz tu osnovu. Umjetnost i originalnost bi trebala poprimiti osobine ambrozije da se probije u prve redove, zajedno sa kičem. Ali bi tada i sama postala kič.
Dakle, biti protiv kiča nemoguće je. Svi živimo kič. Čak i kad se lično opiremo tome, moramo prihvatiti činjenicu da najveći dio ljudi nema mogućnosti, ni intelektualne ni finansijske, da se odmakne od plastičnog cvijeća i ukovirenog slikara klasika produkovanog na kalendaru. Uzeti im kič iz života znači uzeti im i sam život.
Ali to nas ne sprečava, i ne opravdava, da se bavimo kreacijom, kad god to možemo. Naročito oni koji rade neki javni posao. Jer, kič je individualna stvar koliko i kolektivna s tim što na kolektivnom nivou djeluje razarajuće a na individualnom relaksirajuće.
Dakle, televizija.
Televizija nije nastala kao Prvi Njutnov Zakon. Nije tu oduvijek. Ona je nastala kao potreba svijeta da pored atmosferskog dobije i informativni omotač. Televizija je samo ako je S Lica Mjesta. Vremenom se oko toga plete i sve drugo: dokumentarni program, zabava, politika...
Nije problem što je televizija sirotinjska zabava. U sirotinjskoj zemlji ništa drugo i ne može biti. Problem je kada je televizija sama sebi sirotinjska zabava. Nije problem kada pinkovci ponižavaju ljude na audicijama jer ljudi to žele. Problem je kada televizija prestane da predstavlja kič već počne da ga produkuje.
Trenutno smo u sazvježđu Velikog brata.
Svaka šuša od televizije ima taj rialiti šou. Po čitave dane gledateveljstvo zaviruje pod guzice nekim jadnicama koje su izjeli komarci do krvi, nekim samozadovoljavajućim poluličnostima kojima je neko rekao da su tv-zvijezde, nekim primitivcima koji hoće da biju umjetničke fotografe kojima je neko rekao da je slikanje gole žene sa konjima umjetnost a ne perverzija... neartikulisane balkanske horde se vode na Tajland, na panamska ostrva, na lažne festivale... i tako mjesecima.
Televizije time forsiraju ono što niko ne voli i što se smatra iskonskom uljudnošću: ne zaviruj u tuđi lonac. A to je ljudski kolektivitet pronašao i prije pronalaska lonca. Svođenje ljudskih odnosa na jetrvske, prekotarabske, zavađenokomšijske i tračerske relacije ne spada ni u jedno društvo pa ni u ovovjekovno informatičko. Pošto televizije, i medije uopšte, ne uređuju vlasnici i urednici nego oglašivači, kancerogen se širi i na taj tajkunsko-kompanijski milje. Oni su sponzori. I tamo su u sedlu isti šupljeglavci koji ne proizvode kič nego sebe predstavljaju kičem.
Sirotinja će uvijek biti u kiču što je jedino povezuje sa bogatašima. To joj niko ne mora saopštavati. Kao ni to da smo svi potencijalne jetrve. Potrebno im je saopštiti da postoji ljepše, sjajnije i bolje.
Makar znali da oni znaju da lažemo.
Globalna laž je suština televizije a ne kič.

четвртак, 06. новембар 2008.

POGLED IZ RUPE
Težnja svake ozbiljne rupe je da jednog dana bude vulkan.
To je prirodno.
Težnja svakog provincijalca je da jednog dana postane centar svijeta ili da se, makar, približi nekom većem gradu.
I to je prirodno.
Ali nije prirodno nikad ne shvatiti šta si.
Provincijalni duh balkanskog popodneva koje traje vijekovima, demonstrira se uz svaki značajniji svjetski događaj. Pri tome staništem Balkanskog Provincijskog Duha smatram sve što je južnije od slovenačkih putnih vinjeta.
I demonstrira svoju nepromjenjivost.
Težnja ovdašnje rupe je da uvijek ostane rupa.
I u slučaju demokratskog procesa Obama Protiv Svih, čitam poplave naslova i analiza: Doprinos hrvatske zajednice u pobjedi Baraka Obame, Uloga Srba u Obaminoj pobjedi, O šefu Bijele kuće odlučivala i bh. zajednica, Svi ćemo profitirati... Bajden je uvijek radio u interesu bosanske države...
Da ne cjepidlačim o tome šta je bh. zajednica u Americi i šta je a šta nije bosanska država, uopšteno ću ocijeniti sve ovo, i nenavedeno, kao još jednu veliku paradu političkog kiča i plastičnog cvijeća.
Demokratska stranka kojoj pripada Obama, ubraja se u spektar stranaka socijalističke, demokratske i socijaldemokratske orijentacije. Ali od toga dva SDP-a, DS ili SNSD neće imati nikakve koristi. Nikakva poznanstva sa Bajdenom ili sa Obaminom tetkom u Keniji (kako sam zaboravio da je prijedorska atletičarka Lusija Kimani iz Kenije pa bi mogli uspostaviti vezu sa širom familijom Barakovog tate i onda imati prolaz u Bijeloj kući, kadgod sa zavežljajem stignemo iz provincije Bosanskih Brda koja su od posebnog nacionalnog interesa za Keniju i SAD) neće uticati na BiH niti na unutrašnje odnose, nikakvog ispravljanja „američkih grešaka“ u BiH „koje su uslijedile poslije Klintona“, neće biti jer velike sile ne ispravljaju svoje greške nego ih proglašavaju nacionalnim interesom...
Ta Bosanska Država će i nakon pobjede Baraka Obame, ostati rupa jer to želi. Ljudi koji govore o Bosanskoj Državi, ili je žele, ostaće takođe rupe. Niko se nikuda neće pomjeriti ni kada Barakov unuk bude u Bijeloj kući.
Rupa mora imati težnju i viziju a ne maglu i opsjenu.
To provincijalno oduševljenje svjetskim događajima jednako je psihološkom efektu svakodevnog pregledanja čitulja u novinama: to se ne događa meni. To balkansko uzdanje u Ruse, u Germane, sada u Američane, slušanje Radio Londona, Grge Zlatopera, Gavarit Maskva... pouzdan je znak betonirane učmalosti kraj koje prolaze vijekovi i paramecijumskog dometa ovdašnje pojedinačne svijesti.
Da imam imalo ambicija, čitao bih biografiju Baraka Obame i pokušao shvatiti kako je uspio pa bih onda razmišljao šta da uradim sa rupom.
Sa našom rupom niko nikad neće uraditi ništa ako ne uradimo mi sami. Mogu samo, bjeloistorijski jebivjetri da vrše malu ili veliku nuždu kad ih pritjera, što su u istoriji nebrojeno puta i činili.

среда, 05. новембар 2008.

REKAO SAM DA ĆE POBIJEDITI
Black now.
U Americi, onom dijelu koji sebe naziva Sjedinjene američke države, sve je moguće.
Da alkoholizirani sin tate predsjednika bude predsjednik, da holivudski pajac kauboj koji ode u Rio i kaže da pozdravlja narod Bolivije, bude predsjednik, da sin bogate porodice, najčešće, bude predsjednik.
Pa čak i da obični Američanin, ništa od toga gore spomenutog i nespomenutog, od različitih tate i mame, bude predsjednik.
Kao Barak Obama.
Nauk nekima u BiH, mada se neki u BiH nikad ničemu ne mogu naučiti, može se naći u činjenici da nije dovoljno biti žrtva ni ratnik – republikanac je ratovao u Vijetnamu i bio u zarobljeništvu – da bi pobijedio i imao sva prava, kao što je moguće da neko iz miješanog braka bude normalan i bude izabran. Prvi je nauk onim sarajevskim ratnim dobošarima koji misle da se na osnovu prava žrtve može imati sve i da je to prirodno pravo. Drugi nauk je nauk Esdeesovcima koji su po svetoj srpskoj zemlji, pred rat i u toku rata, krali od djece teke i u njih upisivali one koji su u miješanom braku ili su iz miješanog braka, da im se naslađuju nad mamicom i slično.
Ne bih ni po koju cijenu bio na mjestu Baraka Obame.
Amerika je industrijski propala i finansijski potopljena. To je zemlja koju danas iskreno mrze po cijeloj zemaljskoj kugli. Zemlja koja laže da bi pokrenula rat u zemlji u kojoj ljudi nemaju šta da jedu. Zemlja u kojoj krupni kapital pljačka siromašne a država ga spašava kad pretjera pa onda i to što im država da pola daju u dividende. Ne sirotinji, nego još bogatijima, dabome.
Da li će Obama uspjeti da za dva mandata spasi sve što je upropašteno? A Kina, Rusija, Indija i naftaške zemlje nadiru nezadrživo.
Uglavnom, Barak Obama nije pobijedio prebrojavanjima na Floridi dok Buš ne pobijedi, po čemu je Florida jednaka našoj Istočnoj Ilidži, pobijedio je nadmoćno u broju tih elektora.
Satrao ih je.
To je znak da ljudi žele završiti sa jednom istorijom Amerike i da se boje nove istorije svijeta. Oni više ne vjeruju u Američki san i priču da ih može spasiti krupni nezajažljivi kapitaložder. Oni koji su ostali bez svojih kuća, samo su vrh ledenog brijega.
Naravno, krupni kapital uvijek traži načina da vlada i nije gadljiv u tome. Tako će i oni, barem, koji su finansirali kampanju Baraka Obame, nastojati da vladaju.
Vidjećemo šta će biti, mada je na Obaminoj strani ogroman ugroženi srednji sloj Amerike u kome su u velikoj većini euroamerikanci, dakle bijelci. Paradoksalno: njegova najveća snaga u svladavanju krupnokapitalske ljudožderske i ratnokapitalske armade jedino mogu biti bijelci.
Svijet više nije crno – bijeli.
To će prva da osjeti Amerika.

уторак, 04. новембар 2008.

SLOVO O MIROSLAVU
„On je zauzeo opasan kurs djelovanja, opasan po sebe lično u političkom smislu i opasan po Republiku Srpsku“, veli Lajčak za Milorada Dodika.
Poručuje to odnekle iz inostranstva.
Iz čega zaključujem najmanje dvije stvari:
· Milorad Dodik je postao opasan i za Lajčaka čim ne smije to da kaže u BiH, makar u Sarajevu, ako ne u Banjaluci
· On je u bijeli svijet otišao da pita šta da uradi sa Dodikom, ili šta će oni uraditi sa Dodikom
Tako se i VP ML uključio u zagranične djelatnosti koje je patentirao Haris Silajdžić.
Miroslav Lajčak se na taj način, možda čak i nehotično, uključio i u akciju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite „Pokoravanje Republike Srpske 1995 – 2015“ (zadnja godina se može mijenjati, ovisno o djelotvornosti ranijih berbi).
Pristupio je i tajnom pokretu „Banalizacija uzroka i posljedica u BiH“.
Sarajevski festival malih horova već dvije-tri godine ilače o tome kako je Dodik zaustavio reforme. A reforme znače obezglavljivanje, oskrnavljivanje, devastiranje, izvlašćivanje, derogiranje, erodiranje... Republike Srpske i njenih dejtonski i ustavnih pozicija. Tako se došlo do specifičnog govora političkih životinja uobličenih u bosnu (govor prirodnih životinja uobličava se u basnu) iz čega se može rastumačiti da biti protiv Dodika znači biti za unitarističku BiH, da zahtijevati reforme znači ukidati Republiku Srpsku, da insistiranje na trajnosti Republike Srpske u BiH znači pokušaj prisajedinjenja Beogradu, da Dodikova ravnodušnost prema BiH znači da ga BiH obožava a on joj ne uzvraća ljubav...
Ima samo pregršt sitnica na koje ni ML ne obraća pažnju:
· Nije samo Dodik, tu je i rukovodstvo Saveza nezavisnih socijaldemokrata
· Nije samo SNSD, tu je i još nekoliko stranaka, barem onih koje čine skupštinsku većinu u NS Republike Srpske (jer Esdees u svom procesu ili sanaderizacije ili ubrzanog trulenja, može biti spreman i na demokratski odnos na koljenima)
· Nije samo pomenuta grupa stranaka, tu je i građanstvo Republike Srpske, poznatije pod skupnim nazivom referendum
· Nije samo građanstvo, odnosno Srbi, tu je i Dejtonski mirovni sporazum koga su potpisale sve velike i male sile koje više nikad niko neće okupiti oko iste mastionice.
Razumijem da bijeli svijet komunicira simbolima. Problem Alžira je nekad bio Ben Bela, problem Rimljana Isus, problem Egipta Sadat, problem Nato Najezde Putin, problem Buša Osama... Ali valjda ta dugovjeka istorija simboliziranja i uprošćavanja može nečemu da nauči.
Nije dovoljno nekoga staviti u kućni pritvor, atentirati ili amandatirati pa da najednom više ne postoji Alžir, Egipat ili Rusija. Ili Republika Srpska.
Nije dovoljno hodati po svijetu i tužakati ukućane.
Potrebno je shvatiti da je odnos Sarajeva i dijela Internacionalnih Bosanskih Brigada prema Republici Srpskoj a to znači i prema Srbima u BiH, stvorio „dodika“. Po staroj dobroj makrsističkoj materijalističkoj teoriji, da nije Milorada, pojavio bi se neki drugi dodik.
Kao što se u nedostatku Austrougarske i Benjamina Kalaja pojavio neki drugi Ohaer.
Uglavnom, Lajčakova izjava i istovrsne djelatnosti, sigurno će doprinijeti većoj ljubavi u BiH, poboljšaće reforme, učiniće da entiteti ne smetaju, da Republika Srpska spakuje sve svoje nadležnosti u brodolomački kovčeg i pusti niz Miljacku, stvoriti rajsku oazu na Balkanu u koju će na studijska putovanja dolaziti sva EU da se divi i uči o zajedništvu, suljubavi i Državi bez RS... Ili će, pak izazvati grafit tipa: Odredi procenat, Miroslave.

недеља, 02. новембар 2008.

EKSPERTI ZA ATENTATE
Atentat na Ivu Pukanića, koji je imao nevjerovatnu želju da bude novinar, nema veze sa novinarstvom ali ima veze sa novinama.
Hrvatska policija na velikim je mukama. Ne zbog ubijenog Pukanića već zbog sebe.
Na povijesnom je testu jer je atentat na Pukanića jedna vrsta umanjene verzije atentata na Zorana Điniđića, po mjestu izvršenja – centar grada, po političkoj pozadini, po odjeku na kompletnu državu i društvo, i stoga ima obavezu da stvar riješi barem jednako efikasno kao srpski policajci.
U igru se, naravno, uključuju i provjereni balkanski igrači oko logorske vatre zločina: beogradski mediji, eksperti za crnogorsku mafijašku duvansku floru i faunu, poznavaoci krajnjih pipaka Gospodina Legije... Lansirane su vijesti da je Pukanića ubila duvanska mafija sa mora, Canetova mafija, Jocina mafija... Beogradski mediji su u tome eksperti a javnost se na to pali „ko muva na lepak“.
Zagrebačkoj policiji, koja je zagrebačka a nije više srpska, što je bitno pošto su komunistički policijaci bili uglavnom Srbi i svoj posao vršili tako žandarmerijski odano vlastima i politici da im ni rođena majka nije mogla izbjeći pendrek, maricu i rešetke a hrvatski policajci su decenijama uplitani u krimalno-ratni-vojni koloplet i stoga su genetski izgubili profesionalnost, godilo bi da atentat bude tuđi a ne hrvatski. Bilo bi dobro da su to neki bjegunci iz Srpskih Balvan Regiona, neki zločinci iz Legijine Crvene Legije, neki Crnogorci, Sirijci, Azijati... bilo ko samo ne Hrvati.
Moj prezimenjak Vasić, iz Vremena i Danasa, ekspert za djelatnost armade Gospodina Legije, nekoliko puta im je javno poručio da su analize koje se i iz policije plasiraju u javnost amaterske i da to tako ne ide. Onda su ga počeli izbjegavati.
Zagrebačka policija je objavila da su utvrđeni izvršioci i da se sada traga za naručiocima. Zahvalila se građanima za dojave o tome ko je bio ispod kacige i na fotorobotu, više im nisu potrebne dojave. Ima jedna sitnica: izvršioci su u bjekstvu.
Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Fotorobot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja. U Doboju je nađena kaciga, navodno identična onoj koju je nosio donosilac eksploziva i vozač skutera kao i ostali školski pribor lopova. U Kladuši je uhapšen momak koji je imao eksploziv i ostali crtaći pribor zločina a mediji su javili da je on bio u Zagrebu na dan atentata pa da je čak i odnio eksloziv, ali policija Hrvatske ne traži izručenje.
Cijenim atentatore kao specijaliste sa životinjskim instinktom za samoodržanje i smatram da su na primjeru atentata na Đinđića, nekoliko mjeseci učili gradivo i radili školske zadaće. Znači, sve ono što je bilo pogrešno u realizaciji tog atentata, nijedan ozbiljan kriminalni krug ili pojedinac, neće ponoviti a nijedan nasručilac, koji je uvijek super ozbiljan, neće angažovati slabe đake. Nošenje eksploziva iz Kladuše u Zagreb, nošenje kacige iz Zagreba u Doboj, skidanje kacige pred bezbjedonosnim kamerama nakon toliko osmatranja i izviđanja, krađa skutera kojeg će raznijeti eksploziv i ostaviti na mjestu atentata, amaterski su potezi i nisu vjerovatni. Kriminalci su u ovakvim prilimama uvijek u bijegu jer znaju da njih prve hapse.
Čini mi se da cijela istraga, i sve što će se ubuduće događati, neodoljivo podsjeća na atentat na Arkana.
Treba znati da je Pukanić bio upetljan u sve ratne i postratne tokove u Hrvatskoj. A oni su polit-kriminogeni. Zločinački. Mafijaški. Petljao se i u tokove duvanskog biznisa Caneta Subotića i Mila Crnogorca. Ali, neosporna je jedna stvar: da bi se kandidovao za te internacionalne transverzale, bilo je potrebno da nekoliko dobrih, možda i desetinu, sezona odigra u domaćoj premijerligi i da se uvijek plasira u vrh. Dakle, sve što mu se dogodilo, korijene ima u Hrvatskoj.
A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna sa eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kom mjestu triju država iz Titovog katastra,. Kosovo ne računam pošto je to vojna baza.
Umalo, da ne zaboravim, smješniji od policije Hrvatske, samo je moj omiljeni Stipe jer je važno izjavio da treba saslušati onu nesretnicu, udovicu, jer možda ona zna više od svih. A žena nema šta da jede.