субота, 14. јун 2008.

NEIDENTIFIKOVANI
PRIPADNIK
MILIBAND
Mininstar inostranih poslova Velike Britanije, za mene pripadnik neditifikovane etničke i vjerske grupe, Dejvid Miliband, izjavio je u eksluzivnom intervjuu Dnevnom avazu, odgovarajući na pitanje o sugestiji bh političarima nakon potpisivanja SAA: Najbolji put za svaku etničku ili vjersku grupu je...
U antrfileu Miliband kaže da bi volio doći u vašu zemlju.
Pa, prije nego što dođe da milom Milibandu kažem da u BiH ne postoje etničke i vjerske grupe. Postoje narodi, isto kao i Inglezi samo se drukčije zovu, koji sticajem istorijskih okolnosti imaju preciznu relaciju vjera-nacija bez miksa i od kojih se, naroda, sastoji Bosna i Hercegovina.
Ni ja nisam nikad bio u toj Ingleziji, odnosno V. Britaniji pa mi ne pada napamet da kažem šta je tamo najbolje za etničke i vjerske grupe. A mogao bih da lupim kako mislim da Brajton treba da bude distrikt a Wels članica Podunavske konfederacije.
(147 riječi za Milibanda)
KOMESARICA VIVIJEN
Komesarica Evropske komisije za telekomunikacije, ritmično-melodičnog imena najprikladnijeg za pop pjevačicu, Vivijen Reding, imala je ideju da vagonira, postroji i ukalupi telekomunikacije zemalja evropske unije na način da primijeni subgenetsku bosanskohercegovačku formulu RAK. Imala je prijedlog da se uspostavi jedinstven regulator za cijelu EU, odnosno za svaku zemlju članicu. Kobiva, to bi donijelo niže cijene pa bi građani EU osjetili blagodeti.
Dabome, zemlje članice su se usprotivile.
Lijepa Vivijen, prelijepa za jednog regulatora telekomunikacija, odnosno za mjesto evropskog komesara – to mora biti neko ofucano muško ili zadrta muškobanjasta ženka sa manjkom prirodnopripadajućih hormona – zaboravila je da članice EU u Uniju ne unose suverenitet u kesi koji se odlaže na deponiju za reciklažu. One ga unose u punom kapacitetu. A to što se odriču valuta, carina, graničnih prelaza itd. to je samo poboljšanje produktivnosti komunikacija jer kapital, ljudi i robe i tako prelaze granice – zašto to ne pospješiti. No, telekomunikacije su stvar suvereniteta jer su frekvencije nacionalno i državno blago a zarada na tome temelj poreskih prihoda i nadležnosti u raspodjeli opšte koristi od toga.
Klasična greška – postaviš ga na neko mjesto a on odmah pomisli da je cijela EU i smišljena zbog toga da on­/ona ima šta da smišlja.
Domet Vivijen Reding je ipak lokalniji, možda da zamijeni Kemu.
(211 riječi za Vivijen)
JA ĆU DA STVARAM
SIROMAŠNE A NE VI
Vlasnici Pariškog kluba kreditora – to su one finansijske gulikože koje već decenijama upravljaju dužničkim sudbinama ojađenih zemalja u zaduženju – apelovali su na Kinu i druge da ne uvlače siromašne zemlje u novi dužnički odnos kada im oni, Finansijske Majke Tereze, otpisuju dugove.
Pariški klub, Londonski klub, MMF, Svjetska banka... dio su globalnog finansijskog menadžmenta nad siromaštvom koje je uspostavljeno nakon drugog svjetskog rata i uspješno, ne za zemlje dužnice, djelovalo sve do početka sadašnjeg milenijuma.
Suština tog sistema je u tome da ti on daje kredite i vječno te drži zaduženim, da ti kao šarenu lažu, povremeno, servira otpis dugova, da se u paketu s tobom dogovara o vraćanju kredita, da ti propisuje uslove kako da radiš i da trošiš i da održava takvo stanje beskonačno – bitno je da vraćaš kamatu a glavnica nije bitna, bitno je da si stalno dužnik a ne da vratiš dug.
Sada se taj sistem ruši i pojavljuju se ne azijski tigrovi u ekonomijama nego azijski giganti – Kina, Rusija, Indija.
Globalni finansijski menadžement nad siromašnim zemljama nije uopšte dobrotvorna, finansijka ili razvojna mreža nego čisto politička koprena. Tim sistemom se upravljalo i još se upravlja sudbinama desetina zemalja i čitavim regionima. Na taj način je blokirana bivša SFRJ a pitanje je dana kada će biti blokirana Hrvatska koja je po svim parametrima mnogo zaduženija od SFRJ u trenutku propasti.
Stoga gazde Global many network ne dopuštaju da Kina ili neko drugi ulazi u odnose sa njihovom zamorčadi.
Jer, neće se nastaviti stara praksa „priuza na moje jasle“.
Došlo je novo vrijeme. Atrofiraju MMF i drugi.
Novi svijet će vladati svijetom u ovom vijeku.
(276 riječi za gulikože)

петак, 13. јун 2008.

DISTROFIČARI
Kao ostatak komunističke brige za sve, u Banjaluci postoji Zavod distrofičara.
Nekada moderna zgrada, i arhitektonski i uslovno, bila je ponos i nesretnim ljudima koji su osuđeni da tamo provode svoj životni vijek, i vlastima. Zavod je bio uklopljen u cijeli sistem za socijalnu brigu i brigu o nemoćnim i oboljelima.
Kako je propao komunizam, propala je i briga.
Zavod distrofičara nije pogodan za privatizaciju pa lopovi u toku rata i poslije, nisu bacali oko. Esdeesova vlast, koja o vlasti nema pojma, jer krkani koji se trljaju bijelim lukom i slaninom po čupavim prsima predstavljajući to kao glavni ausvajs za učesnika odbrane srpstva, nije nikad nimogla da shvati sistem a kamo li da ga održava i revitalizuje.
Sada su jadni ljudi u kolicima ostali sami u tom Zavodu koji je deceniju i više samo napuštena imovina. Štrajkuju. Vlada će im dati neke pare ali ne može da se takva ustanova finansira iz priručnog vladinog džepa.
Za vrijeme Esdeesa neko se sjetio da Zavod distrofičara otvori štampariju pa da se tako zarađuje. Ministar zdravlja, poznatiji kao Bijeli Anđeo Prvog Srpskog Porodilišta a u stvarnosti evidentiran Kao Kalinić, naložio je zdravstvu da sve obrasce štampa u toj štampariji.
Pošto sam napredni grafički radnik, znam da je grafika niskoakumulativna grana, da se samo na visokoj korupciji ili totalnom monopolu može zaraditi, pardon, opljačkati, i da je to Zavodu donijelo samo jad i probleme. Osim toga, u grafici ne mogu da rade distrofičari, osim rekreativno, pa novo zapošljavanje traži i nove troškove. A sitne krađe, lične koristi, neću ni da gledam.
Nakon ere esdeesovih budala došle su druge vlasti pa je neko u zakon ubacio odredbu da javna preduzeća itd. moraju 20% poslova da daju štampariji Zavoda. To je tržišna ekonomija. Takava odredba je za vješala. Lakše bi prošlo da pravoslavni pop nosi fes nego takva zakonska regula o obaveznom poslu. Bože pomozi.
Sve to treba prekrižiti, višak zaposlenih otpustiti a oboljele tretirati i trajno zbrinuti u sistemu socijalne brige, kao i druge ustanove koje vlast finansira.
Govorim o Zavodu distrofičara da bih pokazao kako je demokratski sistem SDSDAHDZ uništio društvo. Takvih primjera je bezbroj.
A još ima velika količina budala koji će da glasaju za njih.

четвртак, 12. јун 2008.



11. juni 2008.

PRVA ZVIJEZDA OVOGODIŠNJEG LEGLA.

PRED NJOM JE VELIKO NEBO.

среда, 11. јун 2008.

USTAVNA VARKA ZA HRVATE
Da li je prekršena procedura kod Zakona o javnom servisu za emitovanje u FBiH?
Da li je Visoki Predstavnik izvršio pritisak na Ustavni sud Federacije svojom izjavom da Hrvati u Federaciji ne trebaju svoj tv kanal?
Da li je Ustavni sud Federacije konačna instanca u tom segmentu?
Da li je otaljavanje još jednog nebitnog uslova za SAA važnije od položaja jednog ustavnog naroda u BiH?
Pitanja se množe oko jedne, naizgled, obične tačke dnevnog reda.
Ustavni sud Federacije odglasao je odluku da narečeni zakon ne ugrožava vitalni nacionalni interes Hrvata u Federaciji BiH. Vjerujem da sama zakonska materija ne sadrži ni jedno međuslovo a kamoli odredbu koja bi tako nešto dala naslutiti. Niko nije lud da napiše da se na hrvatskom jeziku, dnevno, na tom Javnom Servisu za tv ručavanje, mogu izgovoriti samo dvije rečenice a ostalo na bošnjačkom, bosanskom ili sarajevskom jeziku.
Vitalni nacionalni interes Hrvata ugrožen je postojanjem samo jednog javnog servisa za dva naroda u Federaciji, kao što je vitalni nacionalni interes svih u BiH ugrožen postojanjem BHRT.
Vitalni nacionalni interes Hrvata nije ugrožen donošenjem zakona nego nepostojanjem kanala na kojm bi se većinski govorio hrvatski a svi bili ravnopravni, na kojem bi se emitovale informacije sa pretežito hrvatskih područja a sva područja bila ravnopravna.
Temeljno pitanje je gledanost.
Ako taj Javni Servis ne bude gledala velika većina Hrvata, njihov interes je ugrožen. Ne možete formalno stvoriti nešto za nekoga samo zarad ravnopravnosti a taj kome je to namijenjeno prolazi kraj „svog“ servisa kao kraj turskog groblja.
Takav odnos kakav je primijenjem prema zakonu o javnom servisu i prema pritužbi Hrvata, jedna je od prepreka za kvalitetno donošenje dugoročnih ustavnih načela za opstanak BiH. Ako BiH, ili jedan njen dio, ne može donijeti običan zakončić o nekoj televizijici uz saglasnost predstavnika dva naroda, kako će donijeti sudbinski veliki projekt ustava uz saglasnost tri naroda?
(311 riječi za teveustavnost Hrvata)
SVI SE SAMO GLUPIRAJU O DODIKU,
RADI SE O TOME DA GA SE PROTUMAČI
Izvjesni Erhard Busek, koordinator Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope, koji je, pakt, samo hiljadita ali veoma razblažena varijanta austrougarske ideje o podunavskoj federaciji, analizirao je moguću dekompoziciju Balkan-lego-landa i mudro zaključio da, otprilike, ne vjeruje u pripajanje Republike Srpske Srbiji jer bi Dodik drastično izgubio na značaju.
Vidim da je tog Buseka na taj istaknuti europski položaj doveo urođeni smisao za analitiku. Šteta što završava svoj mandat u PZSJE jer će ta asocijacija sigurno doživjeti pad, nazadak i zaostati u trci sa drugim evropskim i svjetskim regionalnim asocijacijama.
Neki sitni sarajevski voajeri su se palili na takve izjave ali su samo, kao i Busek, pokazali elementarni misleni politički haos u glavama.
Dodika su dosad svi samo različito mrzili.
Radi se o tome da ga se razumije.
· Ko još, osim Vojvode prvog neartikulisanog Haškog, pominje Veliku Srbiju i Svi Srbi u jednoj državi? I pripajanje Republike Srpske Srbiji? Miloševićeva i Šešeljeva krimideologija o Svim Srbima u jednoj državi bila je tragična i u samom činu nastanka. Danas niko normalan ne bi mogao zastupati takvu praktikpolitiku. Kao i njenu varijantu o pripajanju Republike Srpske Srbiji. Nije se razmišljalo da je umjesto Svi Srbi u jednoj državi, možda došlo vrijeme za Najveći dio Srba u dvije države. Strateški, za Srbe je bilo najbolje, kad se već raspadala SFRJ, da imaju autonomiju u Hrvatskoj, trajan entitet u BiH i Srbiju. Istorijskom nekompetentnošću dvojice gorepomenutih, propale su šanse za autonomiju u Hrvatskoj ali to ne znači da treba i dalje činiti greške. Domet realiteta je trajna dejtonska entitetska teritorijalno-politička nadležnost ili, pak, samostalnost Republike Srpske u okviru BiH ili van BiH. Dakle, Dodika se ne može razumjeti analitičkom priručnom optikom kojom je analiziran Milošević, Karadžić, Šešelj i ostali polupolitičari.
· Busekova sugestija da se Dodik omišlja o položaju prvog na brodu ili zadnjeg u Veneciji, znak je takođe pogrešne liderske optike koja je važila za Karadžića i Miloševića, i njihove žene. Taj dvojac sa ženama, politički i privatno, živio je u foto-šopu Kriminalizovane Odbrane Srpstva, u stvari, u obliku Kriminalizovane Tragedije, i vlastite i kolektivne. Njihove preokupacije nisu bile liderske u odnosu na zemlju ili naciju, već u odnosu na vlastitu predstavu o sebi, u odnosu na nešto familije, u odnosu na kriminalce tipa „gospodin Legija“, u odnosu na one koji su pred njima klečali, neki okrenuti naprijed neki okrenuti zatkom. Milorad Dodik nema liderskih ambicija, mada ima popova koji kažu da, u politici, postaje bog. On, i svi mi u toj ideji, ima ambiciju da stvara. To što opozicione budale ili Sarajevske Državne Age to ne razumiju ili predstavljaju kriminalom, nacionalizmom i velikosrbijanstvom, to samo svjedoči o konstantnoj količini krajputaša tokom važnih društvenih i političkih tokova.
· Da bi se Dodiku oponiralo, jer ga se ne može poništiti i ukloniti, nije dovoljno proglašavati ga kriminalcem kao što su to radili Čavić i Ivanić a sada drugoligaši Bojić i Mihajljica, nije dovoljno proglašavati ga izdajnikom kao što su to činili Esdees i davnoizumrli radikali, nije dovoljno tumačiti ga nasljednikom Karadžića i ostalih marginalaca kao što to čine Velikosarajevski centrumaši, nije dovoljno prizivati bonska ovlaštenja Velikog Manitua... da bi se Dodiku suprotstavilo, mora se imati kvalitetan politički program, imanentnu energiju, odgovarajuću taktiku i lako nečitljivu srategiju. Sitnica.
Dok se sve ovo razumije, dok se pronađe sve ovo o čemu sam govorio i još ono o čemu nisam govorio, mnogo će vode proteći tim Paktom za stabilnost Jugoistočne Evrope.
(583 riječi za Buseka i marginalce)
SLOM SVJETSKOG KONCEPTA PROPASTI
Prošlostoljetni koncept samoodrživog svijeta koji je počivao na zapadnom gazdovanju kapitalom i istočnom produkovanju ratova, slomljen je.
Zemaljska kugla kao ljudska zajednica, u opasnosti je.
Ostvaruje se i druga polovina vica iz razgovora nekad simpatičnog Huse i Nedientifikovanog Američanina. Dabogda se jednog jutra probudio a pod prozorom ti piša crnac u uniformi. Dabogda ti litar dizela bio 2$.
Nekontrolisano kapitalizovanje kapitala, bjesomučna produkcija kredita ljudima koji ne stvaraju dovoljno zdravog kapitala niti imaju kvalitetne hipotečke podloge te prodaja tih finansijski neujamčenih hipotekarnih kredita po vaseljeni, što je urađeno planirano i strateški uz predviđene žrtve kapitala i uposlenika, s jedne, suzbijanje državne, pravne i ekonomskopolitičke regulative u oblasti produkcije i tržišta hrane što se detektovalo strmoglavim padom subvencija sa dvadesetak na tri-četiri postotka i dvostrukim poskupljenjem hrane uz koju ide i prijetnja glađu zapadnim populacijama a ne samo crnčadi sa ogromnim stomacima, s druge, te siledžijsko prakticiranje ratova po nemoćnom Istoku, unazad nekoliko decenija, a uz gradnju sistema samofinansiranja ratnih stradanja protiv Zapada, dovelo je do kraha jevtine energije na kojoj je počivao standard, kapital, vojna moć i svjetska silnost, s treće strane.
Propadaju velike banke ili milijarde dolara bacaju kroz prozor gubitaka. Litar benzina, mada rasipnici i siledžije to mjere galonima, dostiže dolar i po. GM razmišlja o zatvaranju ili prodaji fabrika velikih kamiona i veklikih auta kao što je civilni Hamer, jer mnogo troše pa se u Americi loše prodaju. Japanski automobili i automobili sa istoka premašili su u SAD prodaju tri najveća američka auto-diva, Forda, General motorsa i Krajzlera. Rusi kupuju američke čeličane. Kinezi su odavno kupili diviziju personalnih računara IBM a čak i ja pišem na kineskom laptopu. Istok, rusko-kineski, ulazi u finansijsku strukturu zapadnih banaka i fondova. Deficit i valutne rezerve istoka rastu stotinama miliona dolara dnevno. Propadaju stubovi zapadnog nevidljivog vladanja preko nasmiješenog kapitala kao što je zloglasni MMF. Dolar temeljno pada kao i njegova veza sa naftom.
Ruši se koncept svijeta koji se zasnivao na propasti svuda i za svakoga osim za drimce iz američkog sna. Inetelektualni, radnički, masovni, vrijednosni, organizacijski i kolektivistički potencijal istoka uopšte, svega što je istočno od Njujorka, nezaustavljivo raste i nadvladava sve dosad poznate transverzale napretka i moći.
Dosadašnji koncept stvaranja kriza kojima se nudi rat i sukob kao izlaz, iz čega se produkuje novo bogastvo bogatih, propao je sa dvadesetim vijekom.
Prodavači kriza i ratova sada se suočavaju sa najezdom ekonomskog, industrijskog, inetelektualnog, državnog i internacionalnog uspona onih koji su nekad spavali na zemljanim podovima Rasije ili svoju šaku riže jeli u trulim čamcima Indokine. Više ih se ne može koristiti ni kao jevtinu radnu snagu. Ne smije im se čak ni atomska bomba bacati po dvorištu. Ta najezda nema odgovora. Poznato je šta može da proizvede kriza ali Zapadu nije poznato šta može da proizvede napredak i uzgon koji nije vlastiti.
Da li će se to završiti ratom ili međunarodno-pravnom ponižavajućom radnjom koja se može tretirati dobrovoljnim pristajanjem na seks, vidjećemo prije kraja ovog vijeka.
(492 riječi za svjetski slom)

уторак, 10. јун 2008.

ŠUMA NAS JE ODRŽALA
U posljednjih nekoliko mjeseci u Republici Srpskoj traje stručna, polustručna i obična šumnjačka rasprava o šumama i upravljanju nad njima.
Srpske šume, kao javno preduzeće, su pod rukovodstvom Neđe Ilića načinile veliki organizacioni i gazdinski iskorak. Sjedinjene američke države su to javno preduzeće skinule sa crne liste i sankcija koje po osnovu toga slijede. Narodski rečeno, Srpske šume nisu više leglo pljačke i krađe, mada lopovi čekaju iza svake bukve, i nisu više samo krpeljišta, bujadišta i zečija jebališta. To je sada respektabilno preduzeće koje razrađuje korporativno upravljanje, plansko gazdovanje i druga savremena dostignuća.
Iako Srpske šume nisu profitno preduzeće, važno je da nisu u gubitku, što je takođe postignuto.
Onda je došla ideja o novom zakonu o šumama i gorama naše zemlje ponosne. Kažu, šume trebaju novi zakon. Pošto šume o tome ne mogu da se izjasne, mora se vjerovati tim raznim komisijama, odjeljenjima, akademskoj struci... šumari nekako ne vide baš da je taj novi zakon o glavu.
U tom novom zakonu predviđena je i agencija koja bi upravljala srpskim šumama. Ne bi se zvala Srpska Šumska Agencija. Vjerovatno se daju znaci da JP Srpske šume više nisu potrebne, da Ministarstvo poljoprivrede itd. ne treba da ima nikakvu nadležnost nad tim prostranstvima, da treba upravljati u skladu sa „najboljom evropskom praksom“...
Pošto šume nisu uništili Turci (njih nisu ni zanimale), Austrougari koji su zbog njih izmislili pruge uzanog kolosijeka, Nijemci u fašističkoj najezdi na partizane, komunistički SOUR-i drvoprerađivača, Karadžić koji je svakom borcu obećao po pet – deset duluma šume nakon rata (ja se nisam mogao opredijeliti pošto sam službovao na više ratišta pa je moje ise propalo)... država, tj. vlast Republike Srpske ima istorijski zadatak da sačuva to prirodno bogatstvo i imovinu svih prijašnjih i budućih generacija.
To se ne može dati u ruke nekim dripcima iz Agencije za ovo ili za ono.
Sutra će izvjesni siledžija, u liku neizvjesnog predstavnika međunarodne zajednice, zahtijevati da se na nivou Države BiH d.o.o. formira zajednička Agencija za upravljanje šumama. Ako to nije u direktnoj nadležnosti vlade i Republike Srpske, na koji način će se agencija tome oduprijeti. Osim toga, nema nikakve garancije da agencija može da radi uspješno kao JP Srpske šume. A ako one rade uspješno, čemu agencija?
Sada u svijetu traje kuknjava kao je država ispustila važne poluge opstaanka. Propast u finansijama i glad koja je na pragu, govore o tome da deregulacija, samoregulacja i neoliberalna samovolja privatnog kapital-interesa ne može da upravlja opstankom. Nikakva agencija ne može da zamijeni državu i vlast.
Neko, dakle, lovi u mutnoj šumi.
DIRIGENTI HIMNE
U Vijeću naroda Republike Srpske raspravlja se o novoj himni pošto je Ustavni sud ukinuo „Bože pravde“ jer ugrožava nacionalni interes druga dva naroda i vrijeđa nacionalne osjećaje.
U uži izbor su ušle dvije pjesme.
Hrvatski klub je rekao da su pjesme cool a da bi najbolje bilo da sadašnji amblem preraste u grb.
Klub Bošnjaka, pak, iznio je cijeli niz zamjerki. Među njima su najteže, suštinske, one koje se odnose na pominjanje sintagmi „moja zemlja“, „drugu zemlju mi nemamo“. Trebalo bi da se pominje država BiH a na grbu se ne mogu naći lavovi kao što je neki umjetnik predložio.
Sjećam se jedne parodije na komunističke analize nacionalizma koja nije daleko od ove koju je načinio Klub Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske.
Na nekoj seoskoj školskoj priredbi predložena je recitacija nekad poznate školske pjesmice „Pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh glave...“
Odmah se postavilo nekoliko vitalnonacionalnih pitanja:
· Na koju stranu pliva patka preko Save
· Kakvo i kome pismo nosi patka na vrh glave
· Kako pismo može biti iznad glave kad se zna ko je glava
· Šta u pismu piše i da li je to pismo Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SKJ ili neki memorandum
· Ko kome šalje poruku „Ne volim te više“
Recitacija je odložena a pjesmica se nikad više nije pojavila na školskim priredbama.
Ko, dakle, smije u BiH da kaže „Moja zemlja“ kad se zna da je zemlja država a da entitet nije država. Ja mogu da imam svoju zemlju ali ti ne možeš. Možeš, eventualno da izvršiš agresiju na moju zemlju. Mi ćemo, ovdje gore, formirati Stranku za zemlju sa sloganom 100% Zemlja a ti možeš da budeš u Manjem bh Entitetu i da svaki dan pominješ Državu BiH. Jer. Šta ja znam na šta ti misliš kad kažeš „Drugu zemlju mi nemamo“.
Himna je dakle geo-egzistencijalistički problem. Problem postojanja geocjelina. Ako imaš himnu imaš i državu. Pri tome Srbi u BiH nikako ne smiju da imaju ni himnu ni državu ali ni da misle da imaju državu. BBB, oni zagrebački navijači-huligani, mogu da imaju himnu. Ako neki tim u kojem ima Srba, igraju protiv njihovih miljenika, mogu u himnu da ubace „Ubij Srbina“. Bitno je da ne pominju „Moju zemlju“.
Suštinsko pitanje geohimnične sfere je šta se želi postići: da li da himna stvori državu ili država himnu. I da li stvarati himnu koja će nadživjeti državu ili da država nadživi nju.
Ovdje se, kako najvešćuju Analizatori Patke iz Kluba Bošnjaka, radi o tome da se država stvara sprečavanjem stvaranja himni. Što više himni onemogućiš, više ćeš Države stvoriti. Tako su nekad Titini Komunisti sprečavali stvaranje Neovisne Države Hrvatske onemogućavanjem kafanske izvedbe „Ustani Bane Jelačiću“ (možda se i ne sjećam više riječi, toliko su ih zabranjivali). Pa se Država Hrvatska ipak stvori.
Ne kažem da u himni Republike Srpske treba da stoji „Spasi srpskog kralja“ ali „sav srpski rod“ nije maligno ni prema kome. Ne kažem ni da uopšte treba „Bože pravde“ kao himna ali jasno kažem da je cijela ta jetrvsko-nacionalistička i sarajevsko-kolonizatorska priča sa ukidanjem himne i grba, zahtjevom da se ukine ime Republika Srpska itd., samo otvaranje još jedne kapije na koju se izlazi iz BiH. Što je najgore za Zemljaše, Analizatore Patke, na tu kapiju će jednog dana izaći i ta „Moja zemlja“.
Taj diktat na temu šta treba da bude moja himna, odnosno svirka i pjesma na nekoj godišnjici, gusarska je i fašistička potreba za dominacijom, na korak do Država iznad svega. Uber alles.

недеља, 08. јун 2008.

NAJLJEPŠE JE BITI HRVAT
Hrvati imaju nevjerovatno širok spektar šovinizma i nacionalizma koji se pojavljuje u raznim likovima – u liku Savke, Pere, Budiše, Mesića ali i u liku najobičnijeg nogometnog navijača koji u jednoj aktuelnoj reklami za pivo kaže: Najljepše je biti Hrvat.
Znam da je to zasluga običnog writera u reklamnoj agenciji uz vjerovatnu malu pomoć drkadžije za marketing u odnosnoj pivari. Ali znam i da je to produkt stanja svijest društva u Hrvatskoj, odnosno stanja hrvatske svijesti društva Hrvatske.
Ta sintagma, Najeljpše je biti Hrvat, ponižavajuća je za sve Srbe, koliko ih je još uspjelo preživjeti Nezavisnu ružu vjetrova Hrvatske, Mađare, Talijane, Rusine... a o Ciganima i da ne govorim.
To je izravna poruka svima drugima da u Hrvatskoj ne treba da budu. Šta ćeš u zemlji u kojoj ti nije najljepše da budeš to što jesi. Ili da svi idu na plastičnu hirurgiju gdje se ugrađuju implatati hrvatstva.
To je sumorna poruka besperspektivnosti za sve druge osim za Hrvate.
To je zastrašujuća rasistička poruka podjele na sve druge na jednoj i na sve prve, Hrvate, na drugoj strani.
Najljepše je biti Hrvat, primitivan je izliv kompleksa minijaturne nacionalne svjesnosti i manje vrijednosti koji se ne vidi iznutra i kojeg oni koji su ga iznjedrili, ne vide jer im se čini da su sami. Zamislite da u BiH kažem: Najljepše je biti Srbin, Najljepše je biti Hrvat, Najljepše je biti Bošnjak.
To je sljedstvena osobina u Hrvata, događa se u slijedu. Za pretprošle olimpijade imali su televizijsku telop-najavu u CNN-stilu: Hrvati nastupaju. Bez obzira što svi sportisti nisu bili Hrvati. I bez obzira što to asocira i na vojnu akciju, vojnički marš.
Mogu i da razumijem što „Najljepše je biti Hrvat“ tako mrzi i ne podnosi druge. Ali što je sa Hrvaticama. One, jadnice, nemaju pravo na užitak u tome što su ženski dio te nacije. A ako se Hrvati toliko zanimaju nogomoetom i pivom, onda je doista tužno biti Hrvatica.
Što se mene tiče, nemam ništa protiv Hrvata Hrvatske ali bih im rado poklonio pravi slogan: Najljepše je navijati za Hrvatsku.
Privatno, više bih volio da su svi Hrvati Hrvatice.
NIJE OPASNA
PODIJELJENOST DRŽAVE,
OPASNA JE PODIJELJENOST GLAVE

Mnogi preci današnjih živitelja BiH sistematski su decenijama i generacijama dresirani da po svoje mišljenje idu na Bosfor, da tamo sređuju čija će glava da padne, ili da, nesvjesno, samim dolaskom, ponude svoju na pladanj, ili da im sve to stiže sa Bosfora, u obliku sablje ili svitka.
I nakon toliko stoljeća, nikakvog nauka.
Jedni su Stambol, ili Beč, pokušali zamijeniti Zagrebom, jedni Beogradom, jedni Arabijom, Malezijom, Ankarom a oni manje dalekovidi - Sarajevom.
Sarajevo se, pak, uživjelo u ulogu Carigrada. I razvilo nevjerovatnu produkciju misli da se carevinom najbolje upravlja iz saraja na Miljacki. Na stotine javnih, političkih, ekonomskih, medijskih, kulturnih i birokratskih artista sarajevske kanalizacione misli iz centraalnog kolektora, počelo je svakodnevno da razrađuje tu carocentričnu poziciju u političkoj zbilji koja treba da pripada Sarajevu.
Sarajevo pri tome čini istu grešku kao i Carigrad. Umjesto da daje mogućnost da se razvijaju mehanizmi društva, ono tek razvija felacijske porive prema vlastitoj poziciji. Tako je radila i turska imperija pa je propala jer se na taj način ne vlada i ne upravlja teritorijama i ljudima.
Sva istorija i ovog i bilo kojih drugih prostora, govori o jedino mogućem opstanku na temelju geodecentralizma i etnodecentralizma.
Posljednjih dana stižu vijesti da je formirana neka regulatorna agencija (na riječ „regulatorna agencija“, potežem pištolj) za puteve, ceste, kaldrme i kozje staze u BiH, stižu vijesti da svi udžbenici u Državi Federaciji treba da budu štampani u BiH, stižu vijesti da mogu i udžbenici koje će platiti Država F biti tiskani i u Hrvatskoj, stižu vijesti da u Republici Srpskoj ne treba da postoji nikakav tim za traženje nestalih u Agresiji, Genocidu i Četničkom Čišćenju (valjda treba tražiti samo „žrtve“ a one koji pripadaju „počiniteljima“, bez obzira što su mrtvi, ne treba tražiti, neka istrunu zanavijek)... Stižu vijesti da se ne može živjeti rascjepkano, podijeljeno, obezdržavljeno, poentitećeno, posrbljeno, pohrvaćeno...
Može se živjeti samo sarajevizirano.
Za BiH je dobro samo ono što je pod fesom Sarajeva.
Dobro, ta turska imperija bila je davno ovdje, a davno je i propala. Imamo austrougarsko iskustvo koje je ovdje instaliralo visokog predstavnika Benjamina Kalaja, formiravši domaće institucije i ustrojivši državni upraviteljski cjevovod ali na principu glavnog sarajevskog kolektora, onakvog kojeg danas projektuju Centrumaši sa Miljacke.
Pa nije uspjelo.
Jedino što se uspjelo to je da u Sarajevu bude sarajevski atentat.
Bila je i SFRJ. Sve je bilo centralizovano. Čak i centralni komitet. I udžbenici. Čak i opštenarodna odbrana i društvena samozaštita. I automoto savez.
Pa nije uspjelo.
Raspalo se za pet minuta. Jedino u čemu se uspjelo je instaliranje klaonice po šumama i gorama.
Ne razumijem tu bolest sarajevske misaono-političke kanalizacije po kojoj sve mora da bude centralizovano u Sarajev a ne mora ništa da funkcioniše. Baš kao i u Turskoj Carevini.
Zašto ljudi ne vide da je Sarajevska Carevina najbolji put u propast.
Najbolji način da se očuva Bosna i Hercegovina jeste da se očuvaju njeni ljudi i da se ne zavađaju. A da li će to biti baš ograđeno državnom bodljikavom žicom, nebitno je. Ljudi prave kapije i vrata gdjegod kome ustreba.
Bosna i Hercegovina može opstati samo kao skup pojedinačnih interesa a ne kao jedan interes. Kao skup teritorija i nacija a ne kao jedna teritorija i nacija. Nije problem podijeljenost Države nego podijeljenost sarajevskih glava u kojima je onaj dio koji treba da kaže da postoji još neko u BiH, prazan.
Sarajevska kanalizaciona misao mora konačno da shvati da je Evropska unija u stvari Rascjepkanost Evrope i da su već svi shvatili da Evropa jedino na taj način može opstati.
Svima je već previše sarajevskog centralizma, hrvatske kulture i srpskog junaštva.