субота, 13. јун 2009.

MOJ JARANE, SULEJMANE
BiH počinje da plaća cijenu pobjede Sulejmana Tihića na Kongresu Esdea.
Pred „istorijski“ banjalučki sastanak trojke, koji se odvija u ozračju, obzorju i plavovidu vedrog neba nad pobjedom Zaključaka, koji su unuštili iščekivanja opozicije da će Vlada Republike Srpske, i omrznuti SNSD, ispušiti, zaledili stranke oko Murselovića u općenitoj iznenadbi kako se nijedan organ Bonskih Ovlaštenja nije digao, odveli VP na ugarsko mušičarenje, otišli u Službeni glasnik Republike Srpske da budu objavljeni, i na kome će Dodik predložiti da se usaglase da Ohaer treba da ode, kako bi BiH mogla aplicirati za EU i Nato, Sulejman Tihić izjavljuje, nakon što je Prudski proces koristio da dobije izbore nad Bakirom, kako je ovo posljednji sastanak u tom stastavu i kako prelo treba proširiti.
Na taj način, Tihić, pretvara nedjeljni sastanak u Banjaluci u igranje prstena pod priglavcima ili u mušičarenje.
Ali, što je mnogo važnije, najvaljuje zalaganje za podvođenje i ostalih jarana iz sarajevske političke sevdalinke. Pretpostavljam, Zlaje, koji odavno nije bio pod svjetlima političkih reflektora pa probijelio od muke kao proklijali krompir u magazi u aprilu, i Harisa, koji je takođe iz voza iskočio u Podlugovima, onomad u aprilu.
Podvođenjem Zlaje, Tihić bi ojačao u pregovaračkom smislu ali i u međubošnjačkom. A podovđenjem Harisa, oslabio bi Bakira i taj radikalni blok, što bi, opet, bilo njegovo jačanje.
Proširenje trojke nema nikakvog smisla, osim paradnog. To samo odlaže mogućnost dogovora. Proširenje je već omogućeno skupštinskom procedurom za razgovor o ustavnim promjenama. Prudskoj trojki su ostala praktična pitanja za koja nije potrebno uključivati svu bulumentu od kojih najveći dio njih nema ni vlasti ni odgovornosti.

четвртак, 11. јун 2009.

KLASIFIKACIJA ZLOČINACA
Čitam u novinama kako je emisija sa četničkom špicom objavila snimke Ratka Mladića na svadbi, na rakijanju, na snijegu. I kako su snimci iz prošle godine.
Očito je da su snimke došle iz arsenala tajnih i obavještajnih službi jer znam da jedna tv-emisija, pa ni jedna tv, nije u mogućnosti da ima stalnog dopisnika kod Mladića.
Za novinarstvo nije dobro je na direktnoj ili indirektnoj vezi sa tajnim službama.
Gledajući u redoslijedu, odnosna emisija je u takvoj trajnijoj vezi a to znači da to ne treba više posmatrati kao novinarstvo nego kao specijalni rat.
Zanimljiv je drugi fenomen.
General Mladić je, vjerovatno, napravio mnogo grešaka u ratu. Za jednu sam siguran: nije na skupštini u Sanskom Mostu pohapsio civilnu esdeesovu bulumentu koja se izdavala za vođstvo Srba i Srpskog Naroda a davila se u pljački. Koliko ja njegova uloga u zločinu u Srebrenici, ili u drugim zločinima, treba da utvrdi istraga i sud a ne novine i tajne službe. To se vjerovatno nikada neće do kraja utvrditi jer je vojnički bilo smiješno osvajanje enklave Srebrenica, osim ako se nije radilo o dijelu šireg plana. A o njegovim aktierima se nikada neće ništa saznati. Ili hoće za pedeset ili sto godina.
Ako nije specijalni rat u pitanju, i protiv Srbije, i protiv Republike Srpske, i protiv Srba uopšte, šta je zanimljivo u tome što se Mladić našao u kolu, grudvao se ili nalijevao rakiju. Ogroman broj osumnjičenih, pa i krivih, za ratne zločine, slobodno se šeta po Sarajevu. Što se neki iz te kaste ne bi šetali i po Beogradu.
Sarajevska uska pamet teško može da shvati da je BiH zajednička država. Onda teško shvata da su i zločini zajednički. Kako se lako zaboravi da je i vlast, u predvečerje rata, bila zajednička, koaliciona, SDSDAHDZ.
Kako je moguće da su zločinci vaši a heroji naši.
Zvuči nevjerovatno, ali hapšenje Osumnjičenog Mladića bilo bi već odavno izvršeno, da su osuđeni krivci za Dobrovoljačku, Tuzlansku kolonu, Kazane...
Ako je država zajednička, zajednička je i borba protiv zločinaca.
Ili sam negdje pogriješio.

среда, 10. јун 2009.

OD BiH SE PRAVI GVANTANAMO
Visoki predstavnik i nešto niži dopredstavnik su posljednjih dana demonstrirali pravnu snagu spravljenu specijalno za ljudske sudbine u BiH. Dva jadnička iz policijske sfere su smijenjena i odstranjena jer su pratili, prisluškivali, prijetili dužnosnicima. Nigdje nema dokaza za to. U Brčko Distriktu su neke zaštitarske firme onemogućene da dobijaju nove poslove ili im je nešto zabranjeno jer su prisluškivali, špijunirali. Opet, nema dokaza za to.
Koliko se razumijem u pravnu tradiciju, sve što je navedeno kao razlog za tu hajku na ljude, stvar je suda. Istraga, tužilaštvo, saradnja po zakonu, pa sud.
Ovdje niko ne pominje sud.
Glavni i najjači argument je da su dobijeni podaci od međunarodnih obavještajnih službi.
A svi znaju da se to ne može provjeriti jer ti tajnici ne daju potvrde i doznake, ko šumari.
Moje čuđenje je, ipak, potpuno pogrešno.
Shvatio sam to kad sam pročitao intervju sa Ćazimom Sadikovićem, bivšim venecijanerom, koji je dr i prof a titulira ga se i kao pravni eskspert, koji doslovno, povodom Inckovog zahthjeva da se spale zaključci NS Republike Srpske i povodom njegovih aktuelnih poteza, kaže: To nije nikakva bonska ovlast, nego ovlast visokog predstavnika koju je on imao još od Dejtona, odnosno kako je on shvatio i protumačio Dejton, pa mu je PIK dao za pravo i priznao tumačenje.
Ovakav voluntarizam u tumačenju i shvatanju zabilježen je još samo u slučaju u kome je na tarabi pisalo ona stvar a Haso ga svega izgulio shvativši i protumačivši da je tačno to što piše.
Kada tako pravno postavlja stvari profesor, doktor, pravni ekspert, onda se ne treba čuditi osoblju Ohaera i dopredstavniku.
Od BiH se, djelovanjem Ohaera, godinama pravni mali Gvantanamo.
To je u pravnom smislu.
A osoblje Ohaera, sve do blizu vrha, ponaša se osvetnički i u skladu sa ljutnjom zavađenih jetrva, igrajući se ljudskim sudbinama kao poplava slamkama.
To je u emotivnom stanju pri kraju karijere.
Ćazima Sadikovića, što se tiče:
· PIK je samoustanovljeno i samaoproglašeno tijelo kojeg nema ni u jednoj odluci ili papiru vezanom za Dejton ili za UN. Prema tome, to tijelo ne može dati za pravo da se postupani ni pravno ni nepravno.
· Visoki predstavnik nije tu da nekom servira svoje shvatanje i tumačenje nego da nadgleda civilni dio sporazuma. On ne može da nameće zakone, tj. da zamijeni legalne ustavne organe, da smjenjuje ljude, tj. da zamijeni sudske procedure.
· Nikakve ovlasti VP nema od Dejtona. Inače bi to trebalo negdje, u nekom aneksu, izričito da piše. I da su to potpisale strane potpisnice, među kojima je i Republika Srpska. Sve je nepravno iznuđeno na konferencijam PIK-a, sa poznatom Bonskom na kraju.
Međunarodno pravo će morati da, kad – tad, kaže svoju riječ o cijelom tom procesu u kome strada jedna zemlja, narodi, institucije i ljudi.
Ali ne na način Ć. Sadikovića i dopredstavnika.

уторак, 09. јун 2009.

OPOZICIJA IMA PROBLEMA SA EREKCIJOM
Opozicija u Republici Srpskoj zavezanih očiju traži rupu u čađavom sulunaru.
Najprije su, u prijevremenim izborima istakli svoje najjače stranačke adute pa su izgubili od nestranačkog Rajka Kuzamnovića. Onda su pred lokalne izbore na svoje plakate nalijepili avion i zgradu vlade i pišali u istu tikvu sa Sarajevom, Bakirom, Babićem i Vaskovićem, o kriminalizaciji a prošli ko bos po trnju. SNSD je usred mandata dobio novih 2o opština. Obično u sredini mandata popularnost vladajuće stranke padne za nekoliko procenata.
Sada, u ohaerovoj teatarskoj aferi Zaključci, opozicija ima mnogo mekši stav nego vlast. To je nov politički događaj. Dosad je, u političkom svijetu, uvijek opozicija imala radikalnije, oštrije, odrečitije, jasnije stavove a onda ih, kada dođe na vlast, pod pritiskom objektivnih okolnosti, umekšava, oblikuje i prilagođava realnosti i interesima.
Ivanić se ubi nudeći se kao bogougodan pregovarač, kao pregovarač koji umije da sluša. Čavić nudi fleksibilnost. Oni, kao aduti međunarodne zajednice u BiH, njenog dobrog dijela, uveli su u politiku nove folklorne običaje – hodanje bez donjeg rublja. Oni žele namjerno da zaborave ogromnu činjenicu da ljudi ovdje vole da se neko kurči umjesto njih. Ivanić i Čavić žele da birače vide kao mekane dvopolce. Izbjegavaju da o bilo čemu pokažu čvrst stav. Čavić je protiv zaključaka Narodne skupštine iako su sve stranke iz Republike Srpske za. Pa čak i njegovi simaptizeri, nezavisni poslanici. To je klasični oblik političkog samoubistva.
Opozicija u Republici Srpskoj ima stečeni sindrom disfunkcionalne erektivnosti.
Sa tim se ne ide u svatove. Čak ni kao stari svat.
Na vrijeme upozoravam internacionalne eksperte, mentore i pokrivače ambasador dekama.

недеља, 07. јун 2009.

GRAĐANIN ČAVIĆ
Najbolji pitomac Reformatorske akademije u klasi Pedija Ešdauna, za prsa bolji od Adnana Terzića, Dragan Čavić, održao je osnivačku konvenciju svoje DPČ, dobio veliki prostor u sarajevskom Oslobođenju i intervju u Pressu: Nisam američki čovjek.
Pokušavam da razumijem politiku, čitam knjige, istražujem praksu, organizujem izbore... ali nisam shvatio da treba osnovati stranku da saopštiš javnosti da nisi američki čovjek.
Njegov stav, na toj konvenciji: Organizovali smo se sa namjerom da građanima povećamo mogućnost izbora, da društvu damo šansu da može da bira i političke stavove koji nisu ekstremni i koji su istvovremeno umjereni, principijelni, govori još nešto, osim toga da, kao, nije iščilio ispod Ambasador deke i da, kao, nije američki čovjek, govori o tome da je skinuo gaće.
Šta znače umjereni stavovi može se odgonetnuti ako se prisjetimo Čavićeve lelekuknjave, još dok je bio prijesednik Republike, o tome da trebamo prihvatiti Policiju BiH a dati policiju Republike Srpske jer će nas izbrisati, uništiti i bonirati, ako se prisjetimo da je formirao komisiju za Srebrenicu i priznao osam i više hiljada žrtava genocida za koje nema dokaza, ako znamo da ga Ešdaun hvali kako je uspješno s njim sarađivao pa je popušio političku karijeru jer je izgubio na izborima. Kolonizatori tako govore o lokalnim indijskim krotiteljima slonova, ili o šerpasima, u najboljem slučaju. Umjerene stavove ima i Huso iz onog vica u kojem ga je Haso svezao, gologuzog, za grabić kraj puta: Jebi i prolazi.
Suštinski, Čavić misli da su Srbi budale.
Nudi se Srbima, koje potcjenjivački i podanički zove građanima, kao alternativa. Pa, bio je alternativa. Učestvovao je na izborima za predsjednika Republike Srpske, protiv počivšeg Milana Jelića. I izgubio, kao ja od Tajsona.
Da! Još je saopštio da on, i njegov demokratskipokretčavić, nisu opozicija Republici Srpskoj nego vlasti.
Dabome, Republika Srpska se ne napada direktno kao saveznici na Normandiju. Kada je trebalo srušiti SFRJ, nisu razbijane Jugoslovenske željeznice, nije razbijana Jugoslovenska narodna armija... nego vodeća politička stranka Savez komunista Jugoslavije. To je i njegova Esdees, kakvagod je, iskusila, kada je imala vlast. Ne može Čavić reći da ne zna o čemu se radi.
A o njegovom patriotizmu, o brizi za Republiku Srpsku: ako za njegov patriotizam nema mjesta ni u Esdeesu, onda ga nema nigdje.
Ili ima pola strane u sarajevskom Oslobođenju.
OBAMA U KAIRU
I MONTGOMERI U NJUJORK TAJMSU

Barak Obama je održao govor islamskom svijetu, u Kairu.
To je, samo po sebi, velika činjenica koja govori o stanju stvari i realnim dometima. Kairo, Egipat, nije lider za taj svijet. Kairo je centar arapske intelektualicije, umjeren, evopeiziran, vesterniran.
Vilijam Montgomeri, višestruki ambasador SAD na balkanskom ratištu, haškom hapsilištu i tranzitištu, objavio je, u NYT, revolucionarni tekst o Balkanu, koji je spao na Bosnu i Kosovo, i rekao ono što je i moja uobličena filozofija politike kao kolektivne medicine: sve što je djeljivo, treba podijeliti. Kosovo treba razdvojiti po Ibru a Republici Srpskoj treba omogućiti referendum te ga vojno obezbijediti.
Barak Obama je govorio univerzalno, odmjereno, državnički a ne američki, mudro, propovijedno, dugoročno. Nije to bio govor koji će odmah sutra iznjedriti ovo ili ono. To je platforma na kojoj će se pokušati instalirati novi procesori za 21. vijek. Oni za tventi senčeri više ne rade, čak ni kad su made in USA. Islamski svijet, izvan Kaira, nije pretjerano reagovao. Neki traže djela a ne slatkoriječje. I to je OK. Obama je rekao da ima problema ne sa islamom nego sa teroristima. Islam, onaj izvan Kaira, više puta je ponavljao, a mnogo više šutio, da ima problema sa Zapadom a ne sa njegovim teroristima. To je ključna nekompatibilnost pa će Obamina platforma biti zanimljiva u radionici Novog Mira.
Montgomeri je govorio realno. Penzioner koji sve zna. Nije više diplomat. Ipak, pošto ima pristup NYT, skoro kao ja u Fokusu, i pošto još uvijek sve zna, ne treba odbacivati to što je rekao, poput nekih balkanoidnih analitičara za svoje strine i tetke. Ključna stvar koju je rekao Montgomeri, poklapa se sa analizom spoljnopolitičke lepeze grešaka Amerike pod Bušem, pa i Klintonom. Rekao je da balkanski ljudi ne razmišljaju kao zapadni ljudi, da je i on sam potrošio petnaest godina u dresuri i da nije išlo, da moraju kao u KLA, prvo priznati da su alkoholičari pa onda rješavati problem. S tim što ne treba biti Montgomeri. I notorni alkoholičari znaju da je BiH teški tuberan, da je to zemlja otvorene mržnje, da je svaki put pitanje da li će dočekati proljeće. Nakon Obamina govora, pošto je u Kairu pomenuo i Bosnu, Tunjo Filipović kaže da nema više ustupaka. Slično misle i intelektualhedini pa se može očekivati radikalizacija muslimanske, bošnjačke pozicije u BiH.
Bez obzira što su oba Američana govorila o realnosti, na različitim mjestima će se ti govori uzimati, negdje, kao plivadoni, ili, negdje, kao intereferon. A negdje kao nedozvoljeno stimulativno sredstvo.
Realnost se u politici često održava bježanjem od nje.
REISOVA POTVRDA O MJESTU BORAVKA
Najučeniji među ulemom, reisul Cerić, obznanio je nekidan da Srbe niko nije istjerao iz Sarajeva i da su sada muslimani u većini jer su, zbog protjerivanja, iseljavanja i ratnih migracija, svi došli u Sarajevo. I Sandžaklije, koje su takođe protjerane, dodajem, da se ne zaboravi.
Reisulova teza ima dvojaku namjeru.
Treba svakodevno umivati vlastitu bezgrešnost, da bi se potpunije održavao oreol žrtve.
Treba stranjane fokusirati na Srbe. Te izvršili su agresiju, i sami na sebe, te genocidni su, te sami su se odselili, baš kad smo mi skuvali dva ibrika kave i donijeli šećer u kocki koga tada nigdje nije bilo. Te nevaljaju im zakjljučci.
Zanimljivo je da su se svi upeli, i sranjci stranjani, da Srbe počiste iz onih područja na koja su se razbježali pred turskom invazijom na Balkan, Beč, Beograd i Bosilevgrad. Tako su prošli i u Hrvatskoj. I tamo se neprestano plasira teza da su Srbi sam otišli iz balvanrevolucionarnog područja oluja i maestrala.
Dabome, znam da je propasti Srba, što znači i iseljavanju u traktorskim kolonama, kao i po snijegu iz Sarajeva, doprinio stanovnik groblja u Požarevcu, kao i njegovi koljenaši slugani u Esdeesu te razni Martići, Babići... ali se ne može sakriti tortura i teror koji su Srbi preživjeli u okupiranom Sarajevu. Niti broj logora i utamničenja pa onda i kazanovanja koje su preživjeli, ili nisu, u toj nekadašnjoj konjušnici na turskom putu. Što znači da se nije moglo očekivati da, nakon svega, svi se bratski zagrle, povedu kozaračko i zapjevaju: Koliko je na Igmanu vrba, toliko nam treba Srba...
Još od tog vremena, kada se radilo o karavan-saraju, svaki aber i avaz odu u svijet i sve se o Sarajevu zna, kao i o drugima, te će svaka činjenica sačekati svoj istorijski dvočas.
No, najmanje je reisulovo da o tome zbori.
Mada znam da je teško prikriti teritorijalne pretenzije koje su ugrađene u same gene islama na ovom području.
Zbog tih teritorijalnih pretenzija reisul je išao u Sandžak. Inače bi sjedio s mirom. Imaju tamo islamsku vjersku organizaciju ali je toeritorijalno okrenuta Beogradu pa se to, po cijenu rata, kao i sa Babom Kladuškim, mora promijeniti.
U toj teritorijalnoj propovijedi Srbi iz Sarajeva, su sitnica. Ali, nemojte da bude da smo ih mi otjerali, veli reisul.