субота, 12. децембар 2009.

NIŠTA NE LIJEČI TAKO DOBRO KAO REALNOST
U Sarajevu je održan nekakakv skup kojeg je organizovao FES, Fridrih Ebert Štiftung, a na kojem se raspravljalo o tome gdje želimo stići 2014. Nisu trebali organizovati, ja bih im odmah rekao: nigdje.
Ali, to svi znaju.
Na tom skupu je Nerzuk Ćurak, profesor sarajevskog Efpeena pominjao i mene: kako piše sarajevsko Oslobođenje, rekao je: Rajko Vasić piše tekstove čija interpretacija i čitanje apsolutno može uputiti na elemente fašizma. Vasić je bio sjajan komunistički novinar u bivšem režimu ali je danas izvšio nacional-socijalističku folkloraciju života.
Pogriješio je. Nisam bio sjajan novinar. Jer u tadašnjoj konkurenciji na Televiziji Sarajevo, nisam mogao biti sjajan, bio sam produktivan. Nisam bio ni komunistički novinar jer sam vlastima vadio oči gdjegod sam stigao i to nikako nije mogao biti komunizam. Nisam izvršio nacional-socijalističku fokloraciju života. Ja ga samo opisujem. A čak i da se može u mojim tekstovima uputiti na elemente fašizma, ja tome nisam kriv. I ja sam proizvod stanja BiH, ja nisam pao s neba. Po čemu je, uostalom, fašizam podjela a nije fašizam podjarma. Fašizam federalizacija a nije unitarizacija. Fašizam Republika Srpska a nije fašizam bosanska nacija.
No, još gore je.
Profesor Ćurak je analizirao stanje u BiH i zaključio, ako je Oslobođenje doslovno citiralo, i ovo i o meni: Logika dejtonske države je proizvela Esdepe dominantno bošnjačkom partijom a Esenesde je odvela u nešto što sa socijademokratijom gotovo da nema nikakve veze.
Nije kriva dejtonska država, moj profesore. Dejtonska država je posljedica stanja podijeljenosti i mržnje u ovoj zemlji. Samo što se Dejton malo zajebao, da folklorizujem, u pogledu muslimansko-hrvatske federacije, uzimajući da je mržnja samo u odnosu na Srbe i od Srba. Maks Levenfeld je 1920. napisao Andriću sve o tome. A Esdepe je uvijek bio bošnjačka stranka. Da nije, ne bi bio u sarajevskoj ratnoj vlasti. Esenesde je od početka u svoj program zapisao dva enteteta i tri naroda i, i tada, i sada, borio se za najšire, siromašne slojeve.
Moja krivica je samo u tome što volim da napišem i kažem kako jest. Kada sam rekao da Esdees, Esdea i Hadeze ne mogu voditi narode i državu, otjeran sam sa TVSA i dobio poziv za rat (znao sam šta me čeka). Kada sam ostao živ vidio sam dokle je došla dijagnoza doktora Levenfelda.
Moj lijek je: podijeliti sve što se može podijeliti.
Nadam se da profersor ne želi da studentima predaje šarene laže i život im i politiku pakuje u svjetlucave omote sa roza mašnicama. Pa da se onda čudimo kad se sretnemo u sljedećem pokolju.
A mene može da zove kako hoće. Bolest se time ne liječi.

петак, 11. децембар 2009.

REISUL ŠEŠELJ
Reisul Cerić je izašao u hrvatsku javnost, putem Preporodovog Žurnala koji izlazi u Zagrebu, i iznio, ponovo, svoju morbidnu tezu da smo svi mi, sa naglaskom na Srbe i Hrvate, samo etniciteti, a da smo, onda, zajedno sa Bošnjacima, svi Bosanci. On kaže: Bosansku naciju čine tri glavna etniciteta: Bošnjaci, Hrvati i Srbi.
Tako je reisul otišao u istoriju da potraži politički i nacionalni spas za Bošnjake jer je danas nemoguće do kraja utemeljiti tu ideju bošnjaštva kao nacije pošto vjersko opredjeljenje ostaje prioritet islama, pa tako nije moguće ni politički uobličiti koncepciju za Bošnjake, više volim reći muslimane.
Stoga reisul Cerić, kao najučeniji, pokušava zaobilaznim, nacioporobljivačkim, fašistoidnim, jednom probanim kalajevskim putem, da dođe do nacije: pretvaranjem svih u bosance i da tako, istorijski usporeno i neprimijetno, izvrši islamizaciju Srba i Hrvata i da ih, još u ovom vijeku proglasi manjinama.
Pričao je u tom intervjuu reisul i o saradnji muslimana sa Otomanskom imperijom, supersilom, kako je naziva, o tome da su zakasnili za Srbima i Hrvatima kod pitanja nacije pa su sada u problemu. Divim se obrazlaganju laži više nego samoj hrabrosti za laž. Današnji Bošnjaci nisu ni u čemu zakasnili u nacionalnom pitanju, nego su prišli islamu zbog koristi koje su ljudi tada imali. Treba li da se navode primjeri gdje su dva brata primala islam a dva ostajala u hrišćanstvu? Jedini problem na nacionalnom putu Bošnjaka jeste odlazak Otomanske Stabilnosti u istoriju. Ali s tim se trebalo računati.
Reisul Cerić ponavlja Kalajeve recepte o bosanskoj naciji, bosanskom jeziku i bosanskom nacionalnom ponosu. To je tragedija bošnjaštva. Kalaj je preuzeo Bosnu i Hercegovinu 1882. Sada je 2009.
Još je veća tragedija u tome što reisul ponavlja recepte Voje Vojvode Šešelja – svi smo mi Svbi, pvavoslavne, katoličke i islamske vevoispovesti.
Teritorijalnost je jedina efikasna brana ovakvim panbosanskim totalitarnim idejama. Stoga je dobro ako Čović, ili bilo ko drugi, danas govori o Trećem entitetu, većinskom teritorijalno-političkom okviru hrvatskog nacionalnog bića u BiH, i ako o tome govori Hrvatski državni sabor, mada ja mogu reći da je to Sabor Hrvatske. Jer, ja sam o Trećem entitetu pisao i govorio 1999. Stoga je presudna trajnost Republike Srpske.
Kada se teritorijalno osiguramo, sve ustavne, konstitutivne nacije u BiH, nikakva pansrbizacija, kroatizacija i svebosanstvo, neće biti mogući.
Inaće će ovdje uvijek da vaskrsava neki Kalaj.

четвртак, 10. децембар 2009.

MIRKO PEJANOVIĆ, HILJADUGODIŠNJAK
I LAŽNA DRŽAVA BiH
Mirko Pejanović, laboratorijski i forenzički dokaz da su u Sarajevu nekad živjeli i Srbi, kolaboracionist ratnog samozvanog predsjedništva takozvane Republike BiH, predsjednik Srpskog građanskog vijeća, a Srbi vole građane ko ona stvar kišu, član savjeta nekakvog Ifimes instituta i dekan sarajevskog Efpeena, objavio je za taj ljubljanski institut studiju o ZAVNOBiH-u kao temelju državnosti BiH.
Dabome, ustvrdio je, u skaldu sa svim balkanskim parmeciumolozima, da je BiH teritorijalno-politička cjelina hiljadugodišnje povijesti.
Pisao je naširoko o toma kako je Berlinski kongres potvrdio istorijske granice te naseobine, slično kao što je to učinio i dejtonski kongres, mnogo kasnije. A onda dolazi Drugi svjetski rat gdje BiH obnavlja svoju državnost u okviru antifašističke borbe, kaže Pejanović.
E, tu smo.
43. godine dvije trećine BiH je bilo oslobođeno, kaže Pejanović. Nešto povoljnija situacija u odnosu na onu kada je takozvana AR BiH i još takozvanija Republika BiH, držala aerodromski tunel, Baščaršiju i zaštićene zone Žepu i Srebrenicu. U toj situaciji, 43. ZAVNOBiH je bio, kazuje Pejanović neukom ljubljanskom plebsu željnom obrazovanja iz oblasti balkanskih i bliskoistočnih studija, izraz građanskih i svenarodnih zbratimljenih težnji koje je svesrdno podržao i drug mu Tito.
Svenarodne i zbratimljene težnje. Muslimanski aktivisti Komunističke partije i partizanski borci, Šefket Maglajlić i hiljade, morali su nositi srpske nadimke da ne bi najebali u srpskim partizanima, toliko je zbratimljenost bila jaka. Svenarodni izraz je takođe laž kao i agresija na BiH, mnogo decenija kasnije. Kada je Rodoljub Čolaković, iz oblasti Majevice, putovao na Prvo zasijedanje AVNOJ-a u Jajce, morao je proći preko četničke teritorije na velikoj Trebavi, Petrovom Polju, sve do ponad samog Jajca. Tada su mu četnici odobrili prolazak i izdali pisani ausvajs, izraz njihove svenarodne težnje, u zamjenu za velike količine hrane. Ustaše, koje nisu bile zbratimljene, kao ni četnici, držali su pojedina uporišta čak i nakon kapitulacije Njemačke, u Kotor Varoši, Šamcu... Dakle, AVNOJ i ZAVNOBiH, nisu bili izraz svenarodne zbratimljene volje nego deklaracije i manaifestacije pobjednika koji će ih kasnije obrazložiti kao narodnu vlast na kojoj je nastala FNRJ. Nemam ništa protiv. Pobjednici pišu istoriju. To želi i Pejanović. Samo što on, i njegovo Sarajevo, nije pobjednik. On je lažov.
Kao što je lažna i hiljadugodšinja država BiH. BiH je nastala u Dejtonu, prvi put kao država. Oktroisana, nametnuta, naturena, bez volje Srba i Hrvata. Tu volju ne mogu nadomjestiti Pejanović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman koji su, u stvari, u Dejtonu, potpisali svoj poraz u zajedničkoj akciji podjele ili preuzimanja cijele BiH. Samo zato su bili tamo.
Jadna je država koja se hvata za ZAVNOBiH i koju brani Mirko Pejanović. A ako je ta teritorija, naseobina, i imala neku hiljadugodišnju povijest, budućnost sigurno nema.

среда, 09. децембар 2009.

IZVINJENJE SVIH IZVINJENJA
Haris Silajdžić, ranjeni lav koji je ispao iz aprilskog paketa, ispao iz svih kolosijeka, nešto kao Stipan Mesića Mehmed Meša, dao je intervju u finansiranom srbijanskom listu Danas.
Tu je rekao da Srbija treba BiH tretirati kao svaku drugu državu i ponašati se na način kako to Hrvatska radi već deset godina i Crna Gora od svoje nezavisnosti. Samo tako, te nakon što iz Beograda dođe i zvaničan civilizovan akt izvinjenja, možemo imati stvarno dobrosusjedske odnose. To izvinjenje treba priznati genocid u BiH jer je to sudski potvrđena činjenica, tvrdi Haris.
To priznanje će doći, prognoziram, kada frulašica Seka-Kanda bude predsjedatelj Serbije.
A u BiH nije bilo genocida. Bez obzira što je sud to potvrdio. Sud presuđuje na osnovu dokaza. A ne potvrđuje prethodno izrečene političke kvalifikacije. Da bi bilo genocida, u Srebrenici, i drugdje, potrebna je dokazana, papirnata, napisana, namjera, verifikovana kao sudski dokaz, kao što je bilo u slučaju Hitlerove partije koja je u osnivačkom programu sadržavala priče o rasi i pripadnosti rasi a kasnije osnivanjem eses itd. to materijalizovala i realizovala u obliku genocida. U slučaju Srebrenice nema dokazane namjere. Potvrde izdajemo od 8 do 15h.
Ali nije to bitno.
Bitno je da Haris Silajdžić propisuje Srbiji šta treba da radi i kako da se ponaša. On govori u ime BiH a na to nema pravo. Može da govori u ime Mog Naroda, u ime Moje Vjere, u ime Moje Stranke, ali ne može da govori u ime BiH. Jebo ga Danas koji ga prenosi.
BiH je i Republika Srpska. BiH su i kantoni. BiH su i Hrvati. A on je samo član Predsjedništva.
Zločina što se tiče, i Srbije, Haris Silajdžić treba da zna, i to ću mu, i njegovima, ponavljati, kolikogod on puta bude ponavljao polithalucinacije o genocidu i Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini, da je ta Srbija, tada u sastavu ostatka Juge nakon odlaska Krojčlanda i Laškolanda, nudila ostanak u ostaku zemlje. Tada ne bi bilo sto hiljada mrtvih ni nesretnih iz Aneksa Sedam. Alija Izetbegović bi bio predsjednik Jugoslavije, svi muslimani bi bili u jednoj državi. Ali, Alija je za BiH žrtvovao mir. Nije uljudno, poslije, žaliti se na zločine. Niko ne žrtvuje mir da bi se igrali trule kobile, piruz-pale i poklape. Ozbiljni smo ljudi, kad ratujemo, red je da činimo i zločine jedni drugima. Nismo mekušci pa da u rat idemo zbog humanizma, renesanse i kubizma. Takođe, ako ratujemo, muški, balkanski, istorijski izvježbano, krvoločno, nije red da se izvinjavamo. Nismo u plesu stali dami na cipelu.
Haris Silajdžić bi, kao potomak svojih istovjernika iz davnina Otomanske Stabilnosti, trebao, u stvari, da se izvini Srbima i Hrvatima za posabljivanje, poturčivanje, porobljavanje koje su njegovi preci praktikovali na ovim prostorima.
To je izvinjenje svih izvinjenja. Da bi dalje mogli da eglenišemo.

понедељак, 07. децембар 2009.

KONGRES DEMOKRATSKE PARTIJE
Krajputaši svih partija, ujedinite se.
Vi, neshvaćeni, nepriznati, neprihvaćeni lideri i nove snage, vi koji ste budućnost politike Republike Srpske, vi koji niste dobili šansu u vašim bivšim strankama, vi koji ne možete, u vašoj prosječnosti, više da podnesete torturu 50%-postotne glasačke podrške jednoj političkoj stranci, koji živite u misaonom mraku, da li vašom zaslugom ili zaslugom birača koji nisu za vas glasali, ustanite i dignite svoj glas, makar i za Dragana Demokratskog Čavića.
To bi mogao da bude moto i himna Demokratske partije Dragana Čavića.
Koji je ostao upamćem po tome što je promovisao veliku političku misao: Na kraju ćemo mi svi biti prinuđeni da imamo svog Rajka Vasića.
Ne znam, ali sreća je da nas je bog spasio božijeg davanja da svi imamo svog Dragana Čavića.
Dobro je da postoji opozicija. To je znak evropejstva i demokratije. To je znak da neko nešto radi i gradi. Dobro je ako opozicija misli svojom glavom. Dobro je što je DPČ održala svoj prvi kongres. Kongres, kako to gordo zvuči. Skoro kao Partija.
Nije dobro što su televizijske slike i sekvence snimale tužne, skoro kosovske scene, scene četeresnice, scene vlastite sramote na licima konglomerata bivših ljudi iz bivših stranaka. Svakog od njih je bilo sramota što je tu i gledao je negdje na stranu, negdje pored, u svoj neki notes ili džep, imao veliku brigu tog trenutka, svaka od tih faca naprosto se izvinjavala što je tu.
To odsustvo oduševljenja i normalne političke radoznalosti i pripadnosti, težak je psihološki teret.
Na toj strukturi se ne gradi politička stranka.
A toj strukturi se ne može nametnuti, niti je moguć njima prihvatljiv, politički program kojeg će oni podržati i za kojeg će se boriti na političkoj sceni.

недеља, 06. децембар 2009.

SABORSKA FEDERALIZACIJA
Sabor Hrvatske, ja ne moram govoriti Hrvatski sabor jer je to, iako zvaničan naziv, diskriminirajući, najavljuje Deklaraciju o potpori hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini i državi BiH u procesu ustavnih promjena.
Tako se Hrvatska, konačno, „umiješala“ u mješalicu koja satire Hrvate u BiH. Dabome, satire, ili pokušava, i Republiku Srpsku i Srbe. Osobenost te situacije je dvopolnost, igra na dva sigurna fiksa: ako sataremo Hrvate, lakše će pasti Republika Srpska i Srbi. Ako sataremo Srbe, Hrvatima neće trebati ni popis ni otpis.
Vidjećemo kako će proći diskusija i šta će konačno ostati od deklaracije koja je prošla saborski Odbor za Hrvate izvan Hrvatske. Ali, već sada je jasno da Hrvatska ne može da ostane nijema na, u procesu predsjendičkih izbora, neprestano pominjanje položaja Hrvata u BiH. Ne mogu, dabome, ni političke stranke koje imaju svoje kandidate na tim izborima ili se moraju opredijeliti o temi koju pokreću nestranački kandidati. Deklaraciju treba shvatiti i kao odgovor Hrvatske na djelovanje njenog predsjednika, etničkog Mesića a stvarnog Mehmeda. Kroz sustavno lobiranje i djelovanje predsjednika Hrvatske, Hrvati u BiH su doživjeli da ih se okupira, anektira i sarajevizira i sa zapadne a ne samo sa istočne strane imenom Nove Najezde Otomanske Stabilnosti.
Ne mogu da ulazim u spekulacije o albanskom kapitalu koji je bio presudan u izboru Mesića za prvomandatnog predsjednika, a te teorije se plasiraju u Hrvatskoj, te da se Mesić sada ubrzano duži tom kapitalu preko usluga islamskoj republikanizaciji pod koju u BiH moraju potpasti Srbi, Republika Srpska, Dodik a kao dodatak i Hrvati. Ono što je na površini, ono što je politička činjenica, čak i ako su ga finansijski pomagali Eskimi, nezaobilazno je: Stipe Mesić djeluje kao Haris Silajdžić Hrvatske. Jasno je da Hrvatskoj ne treba takva suluda politika prema Hrvatima u BiH kao ni prema Republici Srpskoj, i ona će ovom deklaracijom priskribiti pravo da se sistematski bavi položajem Hrvata u BiH. Koliko bude izvjesniji njen ulazak u EU, ta briga će biti sve usijanija i konkrentija. Bosna i Hercegovina, pošto je primila dozu bensendina od prvog hrvatskog mudžahedina, uspavana je i ne shvata koliko problema može imati od Hrvatske, od granice do položaja Hrvata. A tada se neće od Ohaera, i od Pika, moći zahtijevati da se ukine Republika Hrvatska kao što se sada zahtijeva da se ukine Republika Srpska. Uz to, pitanje granice sa Hrvatskom može isključivo riješti Republika Srpska. Šta ako to zajednički ne budu htjele Hrvatska i Republika Srpska.
Da sam na mjestu Države BiH, ne bih nikada pustio Mesića unutra. I javno bih se ogradio od njegovih izjava.